Kad Feydeau malo popije

Najteže je u kazalištu izdržati nepotrebne predstave. One strašno loše nisu toliki

problem, nađe se uvijek nešto mazohističnog uživanja u glumačkoj šmiri, režijskim

nemuštostima ili dubioznim političkim implikacijama. Ali nepotrebna predstava, ona u kojoj

je sve posloženo korektno, ali nikako nije vidljiv razlog njenog postavljanja na scenu, čini

stolicu u mraku partera puno tvrđom nego inače. „Pornoskop ili što je vidio sobar“ SNG-a iz

Maribora u režiji Mateje Koležnik školski je primjer takve predstave.

Velik dio tereta akutne nepotrebnosti mariborske predstave leži u odabiru teksta. „Što

je vidio sobar“ zadnja je crna komedija u kratkom životu dramatičara Joea Ortona, enfant

terriblea engleske dramatike šesdesetih godina dvadesetog stoljeća. Riječ je o piscu koji je

skandalizirao tadašnju britansku javnost svojim razuzdanim dramama prepunim seksualnih

aluzija, ali i burnom vezom s ljubavnikom i suradnikom Kennethom Halliwellom, koji ga je

naposlijetku i usmrtio u trideset i četvrtoj godini. Komedija „Što je vidio sobar“ luckasta je

drama potjere u kojoj se radnja zapliće pokušajem psihijatra Prenticea da obljubi

kandidatkinju za mjesto njegove tajnice, u trenutku kada u ordinaciju ulazi njegova žena.

Dalje je sve po pravilima žanra: ženi dolazi liftboj koji traži novac za njene pornografske

slike, psihijatru dolazi interna kontrola, a tu je i policajac i neki tip na kraju koji se pojavio

niotkud i nešto pjeva. Vodviljska opčinjenost seksom kod Ortona se pojačava do apsurda, pa

se u kovitlacu nimfomanije, travestije i nagovještaja seksualnih perverzija radnja okončava

jednim otkinutim penisom, i to ne bilo kojim, nego penisom kipa Winstona Churchilla koji je

nekim čudom završio u utrobi majke jednog od likova. Ortonov komad vješto je skrojen

vodvilj koji šarmantno provocira građanski moral u drugoj polovici prošlog stoljeća, ali

danas, nakon svih opscenosti i šokova nove europske drame u međuvremenu, izgleda poput

Feydeaua koji je malo popio. Staromodno, benigno i, u nedostatku boljeg opisa, malo

nepotrebno.
 Ipak, sve to ne bi bio toliki problem da je redateljica Mateja Koležnik našla načina da

Ortonovu razbarušenu vodviljsku strukturu uvjerljivo razigra u prostoru. Takva vrst dramskog

pisma traži redateljsku virtuoznost u bergsonovskom ukrštavanju nizova, koja će glupave

situacije učiniti scenski potentnima, a praznine u samom tekstu nadomjestiti maštovitim

glumačkim kreacijama. Umjesto toga, redateljica se zadovoljava sporom i pomalo umornom

mizanscenskom postavkom u kojoj svakom liku pridaje tek po jedan (brojkom: 1) distinktivni

element koji bi trebao biti duhovit, pa tako Doktor Rance ima smiješnu pozu s rukom na

kauču, Doktor Prentice ironični pogled ispod obrva, a liftboj obučen kao žena iskarikiran hod

glupe plavuše. I tu nažalost svaki redateljski angažman prestaje, pa je gledatelj osuđen na

uvijek ista feydeauovska umnožena vrata, neuvjerljive gegove i urnebesno smiješno situaciju

u kojoj se muški lik pojavi obučen kao žena! Pa se kasnije drugi muški lik pojavi obučen kao

ista ta žena i smiješno hoda! Kažem, zbilja urnebesno...

Glumački ansambl mariborskog SNG-a više manje je korektno oživotvorio mahom

šablonizirane likove. Matjaž Tribušon kulerski i bez nepotrebnog utroška energije daje ne

osobito živahan ritam predstavi u ulozi Doktora Prenticea, a uvjerljivo mu parira Vlado

Novak kao doktor Rance, podjednako opušten ali i usporen. Milada Kalezić nije se mogla u

odmaći od stereotipa oštrokondže u ulozi Prenticeove žene, a Ksenija Mišič zlostavljanu

gospođu Barclay igra pretjerano iskarikirano, s patničkim izrazom lica koji nakon nekog

vremena počne iritirati. Kristijan Ostanek kao liftboj, Bojan Maroševič kao policajac i Ivo

Mojzer kao Deus ex machina solidno su obavili vlastite zadatke.

„Pornoskop ili što je vidio sobar“ mariborskog SNG-a jedna je od onih predstava koje

unatoč solidnim glumcima, ljupkoj scenografiji i povremeno zabavnim replikama namjerno

zaboravite čim nakon rutiniranog aplauza zamaknete za prvi ugao. Zbilja, najteže je u

kazalištu izdržati nepotrebne predstave.