Riječ pokajanje dolazi od grčke riječi metania, koja u prevodu znači preumljenje,

odnosno da čovjek napravi potpun preokret u mislima, riječima i djelima! Isus ne kaže "Budi
dobar pa ću te voljeti!" ,nego "Ja te volim i sad , molim te budi dobar." No kolko god covek bio,
malo je potrebno da padne u grijeh, samo je potrebno da se seti da stane u njemu. Kako mudro
rece Jovan Jovanovic Zmaj ,, ako si pao nemoj se kaljati, pa I ako si se ukaljao, nemoj se valjata”
dakle stani, razmisli izmeni se da ne propadnes. Jedini razlog ove tajne jeste taj sto Bog ne zeli
smrt gresnika no da se spase I ziv bude, te je stoga Crkva ustanovila svetu tajnu Pokajanja, jer
velika radost biva na nebu kad se jedan covek pokaje!
Svetom tajnom pokajanja Gospod čisti hrišćane od grijehova učinjenih poslije krštenja, u
kojoj vjernik ispovjeda svoje grijehe u prisustvu sveštenika pred Svetim Krstom i Jevanđeljem,
stoji pred samim Gospodom Isusom Hristom i nevidljivo dobija od Njega, a vidljivo od
sveštenika, oslobođenje od grijehova. Svaki čovjek je obavezan da svakodnevno razmišlja o
svom odnosu i vezi sa Bogom, o toj životvornoj niti, a posebno onda kada ona postaje sve tanja i
tanja, sa ogromnom opasnošću da se i prekine. To je neophodno za proces pokajanja, koji će se
kasnije, u odsustvu gordosti, javno pokazati pred Crkvom.
Čovjek je stvoren po Božijoj slici, kao slobodno biće, koje može da uzrasta u vrlinama ili
da „uzrasta“ u grijehu. On ima mogućnost izbora između dobra ili zla. U toj našoj slobodi je i
odgovornost pred Bogom za naša djela, za koja ćemo odgovarati na Strašnom sudu. Sveti Oci
kažu da nije dovoljna sama spoznaja da smo pogriješili, nego da treba učiniti nešto što se
konkretnom grijehu protivi, a to znači, prinijeti plodove dostojne pokajanja.Čovjek je dužan da
se pokaje, da zamrzi grijeh, da nastoji činiti samo dobro, a oproštenje sagrešenja dolazi
isključivo kroz Svetu Tajnu Ispovjesti.
Episkopi I svestenici kao nasljednici apostola imaju blagodat od Boga da oprastaju
grijehe, jer je Isus Hristos rekao apostolima:,,Primite Duha Svetoga kojima oprostite grijehe-
oprostice im se, I kojima zadrzite-zadrzace se”. Pokajanje je preumljenje, poboljsanje covjeka na
bolje. Pokajanje oznacava jednu staru dinamiku crkvenog zivota. To nije nesto sto staje u jedan
trenutak, nego nesto sto obiljezava cio tok covjekovog zivota. Nazalost cesto ne razumijemo
pravu smisao te rijeci vec mislimo da je to neko nemocno cekanje, priznanje krivice, ne
razumijemo tu zdravu dinamiku pokajnja I tek onda kada covjek shvati da grijeh treba
preobraziti, pobijediti, suociti se sa njim onda vidi da je covjek najmocniji kada se kaje.
Na dinamici ljubavi Bozije pociva nasa poboznost I svako od nas treba da se trudi da
bude bolji.Trebamo shvatiti da je pocetak pokajanja neosudjivati drugoga,ne opravdati svoj
grijeh I umjesto da kazemo kriv sam,pogrijesih trebamo se iskreno pokajati I reci : ,,HOCU DA
BUDEM BOLjI” ,jer I Kajin koji je ubio svoga brata Avelja kaze :,,Krivica je moja velika” I
Juda koji je izdao Gospoda ,,Pogrijesih,izdadoh krv nevinu” ali ni jedan nije rekao KAJEM SE.
Da bi zaista vidjeli ljepotu hriscanskog zivota,ljubavi Bozije,trebamo shvatiti da Bog nije
neki strogi starac sa macem u ruci koji jedva ceka da odrubi glavu covjeku nego da je On
ljubav.Isus je uzeo krst I na krstu pobijedio smrt I u temelju krsta lezi pokajanje.U vrijeme
stradanja obraca se Ocu i kaze :,,Oce oprosti im,jer ne znaju sta cine”.To je ono sto treba da
pokrece nasu dinamiku medjusobnih odnosa, crkvenog zivota, komunikacije covjeka sa
covjekom. Niko od nas nije sudija svojih ili tudjih grijeha I da ne trebamo biti ocajnik vec
pokajnik.
,,Pokajte se jer se blizi carstvo nebesko” rijeci su svetog Jovana Krstitelja na kojima se
najbolje oslikava dinamika pokajanja,jer ono nije zasnovano na strahu vec je potrebna zdrava
vjera I trezveno razmisljanje. Pravi primjer jeste prica o bludnom sinu koja nosi pouku da covjek
kada osjeti dubinu svoga pada moze da se pokaje,a onaj koji je samouvjeren I misli da sve radi
dobro I ne razmisljajuci dalje od svog interesa ne moze da shvati to pokajanje jer on na licnom
planu nije osjetio tragiku grijeha.Ova prica ima visestruko znacajna jer oslikava dva tipa
vjernika:pokajnika kojih danas ima sve vise I onoga koji osudjuje a ne shvata da je I on samim
tim osudjivanjem pocinio grijeh. Grijeh je promasaj cilja, odnosno puta, a pokajanje je nista
drugo do povratak na taj put.