Professional Documents
Culture Documents
Opca Kemija 1 Izdanje PDF
Opca Kemija 1 Izdanje PDF
skripta za gimnazije
1. i 2. razred
Eduard Oštarijaš
SŠ Marka Marulića Slatina
KEMIJA
skripta za gimnazije
1. izdanje, 2013.
Navedena licencija vrijedi za sve dijelove skripte koji već nisu pod nekom drugom licencijom.
Licencija: CC BY-NC-ND 3.0 (slobodno kopiranje – navođenje autora – neprofitabilno – bez preinačivanja)
2
Sadržaj
3
A. Opća kemija
I. Tvari
Tvar je sve što ima masu i zauzima prostor. Prepoznaje se prema svojim karakterističnim svojstvima.
Kemijske promjene su promjene u kojima od jedne ili više tvari nastaju nove tvari.
Mineralne tvari su prirodni sastojci Zemljine kore. Rude su važne sirovine za dobivanje metala.
Smjese tvari
Homogene smjese su smjese koje u svakom djeliću imaju isti sastav i ista svojstva.
Heterogene smjese su smjese u kojima se golim okom mogu vidjeti čestice njihovih sastojaka.
Razdvajanje smjesa:
a) Filtracija je odvajanje tekućine od taloga pomoću filtara. Kroz pore filtera prolazi filtrat.
b) Destilacija je odvajanje otapala od čvrste tvari. (vidi sliku 1.2)
Pri zagrijavanju otapalo postaje čisto (destilat), a u tikvici ostaje otopljena tvar.
Frakcijska destilacija je odvajanje tekućih smjesa temeljem njihova različitog vrelišta.
c) Kromatografija je odvajanje čistih tvari iz homogenih tekućina ili smjesa plinova.
Pojedini sastojci smjese (pokretna faza) putuju različitom brzinom po nosaču (nepokretnoj
fazi) i tako se odijele. To nazivamo razvijanjem kromatograma.
Plinska kromatografija je razvajanje plinskih smjesa.
d) Ekstrakcija je odvajanje sastojaka smjese temeljem različite topljivosti sastojaka u otapalima
koja se ne miješaju.
e) Hlapljenje je prirodno isparavanje tekućina.
f) Kristalizacija je nastajanje kristala izlučivanjem otopljenih tvari (hlađenjem zasićenih otopina).
4
Slika 1.1 (Prerada i uporaba nafte u rafinerijama)
Elementarne tvari građene su od istovrsnih atoma. One se ne mogu rastaviti na jednostavnije tvari.
5
Agregacijska stanja tvari
Tvari se u prirodi nalaze u tri agregacijska stanja – čvrstom (s), tekućem (l) i plinovitom (g).
Tvari prelaze između različitih stanja pod određenim uvjetima. (vidi sliku 1.3)
Talište ili temperatura taljenja (tt) je temperatura u kojoj tvar prelazi iz krutog u tekuće stanje.
Vrelište ili temperatura vrenja (tv) je temperatura u kojoj tvar prelazi iz tekućeg u plinovito stanje.
6
ČVRSTO (s) TEKUĆE (l) PLINOVITO (g)
Kemijske promjene
Fotoliza je razgradnja tvari pod utjecajem svjetlosti, a elektroliza pod utjecajem električne struje.
Kemijska analiza je kemijska reakcija rastavljanja neke čiste tvari na dvije ili više novih tvari.
Kemijska sinteza je kemijska reakcija u kojoj od dvije ili više čistih tvari nastaje neka nova čista tvar.
Endotermna reakcija je reakcija pri kojoj sustav postaje bogatiji energijom koju dobiva iz okoline.
Egzotermna reakcija je reakcija pri kojoj se toplina oslobađa.
7
II. Građa atoma
Građa, definicija i masa atoma
Atom je stabilna i neutralna čestica koja se sastoji od pozitivne jezgre i negativnog elektronskog
omotača.
1. protoni
stabilna subatomska čestica
masa: m(p+) = 1,673 ∗ 10-27 kg
naboj: Q(p+) = +1,602 ∗ 10-19 C
nabojni broj: z(p+) = 1+
2. neutroni
masa: m(n0) = 1,675 ∗ 10-27 kg ≈ m(p+)
naboj: Q(n0) = 0
nabojni broj: z(n0) = 0
𝑄
Nabojni broj (z): 𝑧= Elementarni naboj je najmanji mogući naboj: e = 1,602 ∗ 10-19 C
𝑒
𝐴
𝑍 X
8
Izotopi i izobari
Svi izotopi kemijskog elementa imaju jednak broj protona, ali različit broj neutrona.
1
procij (običan vodik): 1 H
2
deuterij (teški vodik): 1 H
3
tricij (superteški vodik): 1 H
𝑚 a (X)
Relativna atomska masa: 𝐴r X = [ma... masa atoma]
𝑢
Primjer: Izračunaj relativnu atomsku masu natrija ako je masa atoma natrija 38,175 ∗ 10-27 kg.
Izradak:
𝑚 a Na 38,175∗10 −27 kg
𝐴r Na = = = 𝟐𝟐, 𝟗𝟗
u 1,6605 ∗10 −27 kg
Maseni spektograf određuje točne mase atoma. (Princip rada: nakon izbijanja elektrona ubrzaju
česticu u električnom polju koja se onda na točno određenim mjestima otklanja.)
Primjer:
9
Spektri
Spektar je niz boja. Kontinuirani spektar nastaje disperzijom idealne bijele svjetlosti koja sadrži
fotone svih valnih duljina vidljive svjetlosti. (vidi sliku 2.1)
Pare metala ili zagrijani plinovi pod visokim naponom emitiraju različito obojenu svjetlost. Ako takvu
svjetlost propustimo kroz staklenu prizmu, dobivamo linijski spektar. On je specifičan za
pojedinu tvar.
10
Kvantna teorija i Bohrov model atoma
Kvant energije ili kvant zračenja je najmanji iznos energije koje tijelo može emitirati ili apsorbirati.
Energetske razine (ljuske) su skupovi elektrona bliskog sadržaja energije u atomu. Označavamo ih
slovima od K do Q ili brojevima od 1 do 7. (vidi sliku 2.2)
Raspored elektrona u atomu određuje se Bohrovim modelom atoma. (vidi sliku 2.3)
Atom u stacionarnom stanju ne apsorbira i ne emitira energiju. Dovođenjem energije atom prelazi u
pobuđeno stacionarno stanje.
Apsorpcija i emisija energije zbivaju se samo pri prijelazu elektrona iz jednog stacionarnog stanja u
drugo.
11
Elektronski omotač i elektronska konfiguracija atoma
7(Q)
6(P)
5(O)
4(N)
3(M)
2(L)
1(K)
s p d f
Svaka ljuska ima određeni broj orbitala, a one se popunjuju prema pravilu dijagonala. (vidi sliku 2.4)
U svakoj se orbitali može nalaziti ili jedan elektron ili dva elektrona suprotnoga spina. Spin elektrona
je vrtnja elektrona oko vlastite osi. (vidi sliku 2.5)
Hundovo pravilo: Pri popunjavanju istovrsnih orbitala nastojimo održati što veći broj nesparenih
elektrona.
U vanjskoj ljusci možemo crtati samo s- i p-orbitale jer je najveći broj valentnih elektrona osam.
12
Slika 2.5 (Spin elektrona)
Konfiguraciju možemo pisati i kao konfiguraciju zadnjeg plemenitog plina uz valentnu ljusku atoma.
Konfiguracija s osam elektrona u vanjskoj (valentnoj) ljusci je najstabilnija. Nju nazivamo oktet.
s p d
= 1s22s22p63s23p64s2
13
III. Periodni sustav elemenata
Periodni sustav elemenata (PSE) odražava građu atoma i njegovu elektronsku konfiguraciju.
Sastav PSE-a:
7 perioda
18 skupina
metali, polumetali i nemetali
Atomi elemenata iste glavne skupine imaju jednaku elektronsku konfiguraciju valentne ljuske.
Atomi elemenata koji se nalaze u istoj periodi imaju jednak broj ljusaka.
On odgovara broju ljuske. Svojstva elemenata u skupini su slična, dok se mijenjaju duž jedne periode.
Svaki element nekom bloku u PSE-u koji imaju točno određenu valentnu konfiguraciju. (vidi sliku 3.1)
14
Periodičnost svojstava elemenata
Atomski polumjer smanjuje se u periodi i povećava kroz skupinu porastom protonskog broja.
Energija ionizacije je energija koju je potrebno dovesti atomu ili ionu u plinovitom stanju za
udaljavanje jednog elektrona. Ona se povećava u periodi i smanjuje kroz skupinu porastom
protonskog broja. Najmanje energije ionizacije imaju atomi metala pa tako lako tvore pozitivne
ione.
Afinitet prema elektronu je sposobnost atomada primi neki otpušteni elektron. On se povećava u
periodi i smanjuje kroz skupinu porastom protonskog broja. Najveći afinitet prema elektronu
imaju nemetali.
15
IV. Kemijske veze
Veze se u kemiji uglavnom stvaraju tako da koriste što manje energije.
Atomi se međusobno vežu zato što nastoje postići stabilno stanje, a ono je najčešće oktet ili dublet, tj.
elektronska konfiguracija najbližega plemenitog plina.
G. N. Lewis objasnio je princip nastajanja kemijskih veza. U svojoj je tablici prikazao sve atome
simbolima i točkicama koje predstavljaju valentne elektrone. (vidi sliku 4.1)
16
Kovalentna veza
Kovalentna veza je nastaje pri spajanju atoma nemetala preko zajedničkih elektronskih parova.
Ona je strogo usmjerena u prostoru i posljedica odbojnih sila zajedničkih i nepodijeljenih elektronskih
parova.
Jednostruka kovalentna veza je veza u kojoj su atomi povezani jednim zajedničkim elektronskim
parom.
Dvostruka i trostruka kovalentna veza su veze u kojima su atomi povezani dvjema, odnosno trima
zajedničkim elektronskim parovima.
17
linearna molekula planarna molekula
O2 O2
2rkovalentni 2rWaalsov
Odstupanje od pravila okteta: Neki kovalentni spojevi ne moraju poštovati pravilo okteta zbog vlastite
građe. Takvi spojevi su BeCl2, BCl3, PCl5, SF6.
18
VSEPR je teorija kojom se objašnjava građa složenijih molekula.
19
Elektronegativnost atoma
Polarna molekula (dipol) je molekula u kojoj razlika u elektronegativnosti između atoma uzrokuje
razdvajanje težišta naboja pa ta molekula onda ima dva pola. Ti se mali naboji označavaju
slovom δ i predznakom naboja. (vidi sliku 4.5)
20
Električni dipolni moment (μ) je mjera za polarnost. Javlja se samo u molekulama građenim od
raznovrsnih atoma.
𝜇 =𝑒∗𝑙 e... električni naboj l... udaljenost težišta pozitivnog i negativnog naboja
Primjer: Pregled svojstava jedne nepolarne molekule (CO2) i jedne polarne (H2O)
21
Van der Waalsove sile
Van der Waalsove sile su privlačne sile između polarnih molekula. One su elektrostatske prirode.
S obzirom na to da se raspodjela naboja u tim dipol – dipol vezama stalno mijenja pod utjecajem
stalnog gibanja elektrona u atomu i molekuli, inducira se i trenutačni dipol koji tad uzrokuje
nastajanje induciranih dipola (Londonovih sila) u susjednim nepolarnim atomima i
molekulama.
Dakle, ako se u interakciji nađu nepolarna i polarna molekula, dipolna će deformirati oblak nepolarne
pa će između njih nastati veza dipol – inducirani dipol. Veze mogu postojati između dipola, iona i
induciranih dipola.
Primjer: U vodi bogatoj klorom voda je dipol i time inducira trenutačni dipol u dotad
nepolarnome kloru pa je veza između vode i klora dipol – inducirani dipol.
22
Vodikova veza
Vodikova veza je veza elektrostatske prirode između dviju dipolnih molekula u kojima je vodik vezan
na neki izrazito elektronegativan element.
Jača je od van der Waalsove sile, ali slabija od kovalentne i ionske. Ona ponekad nastaje između
raznovrsnih, jako polarnih molekula, recimo alkohola i vode.
Spojevi među čijim molekulama postoje vodikove veze imaju mnogo viša tališta i vrelišta od očekivanih.
Vodikova veza u vodi djeluje između izrazito elektronegativnog kisika s atomima vodika iz okružujućih
molekula vode. (vidi sliku 4.8)
Slika 4.8 (Vodikova veza – označena trima točkicama – između molekula vode)
Anomalija vode je pojava pri kojoj je gustoća vode najveća na +4°C (1 g cm-3) umjesto na 0°C, budući
da sve ostale tekućine imaju najveću gustoću pri temperaturi taljenja. To se događa zato što su
molekule vode u ledu, za razliku od tekućeg agregacijskog stanja, pravilno raspoređene u
prostoru. Tada je kisik okružen s četiri atoma vodika – dva kovaletnom vezom i dva vodikovom.
Dovođenjem topline postupno se kidaju vodikove veze pa se molekule vode mogu gušće složiti, i
tako sve do +4°C kada do izražaja dolazi termičko gibanje molekula pa se gustoća opet smanjuje.
Zato led pliva na vodi.
Ionska veza
Ionska veza nastaje spajanjem atoma metala s atomima nemetala. Pri nastajanju takve veze elektron
potpuno prelazi s jednog atoma na drugi pa nastaju ioni, a ne zajednički elektronski parovi.
Ionski spojevi su oni spojevi kojima je razlika vrijednosti koeficijenata elektronegativnosti atoma u
vezi veća od 1,9.
Metali imaju malu energiju ionizacije pa lako odbacuju elektrone – time nastaju kationi (pozitivni ioni).
23
Koliko elektrona atom otpusti, toliki mu je pozitivan naboj.
Primjeri:
Nemetali imaju veliku energiju ionizacije i velik afinitet prema elektronu pa lako primaju elektrone –
time nastaju anioni (negativni ioni).
Primjeri:
Polumjer kationa uvijek je manji od polumjera njegovog atoma zato što je broj ljusaka manji, a broj
protona veći pa jezgra jače privlači elektrone.
Polumjer aniona uvijek je veći od polumjera njegovog atoma zato što je broj ljusaka veći, a broj
protona manji pa jezgra slabije privlači elektrone.
Primjeri:
24
Nastajanje ionske veze možemo prikazati Lewisovim oznakama. Broj otpuštenih i primljenih
elektrona mora biti jednak.
Atom može otpustiti elektrone samo onda kad postoje drugi atomi koji će te elektrone primiti.
Primjer:
Formula ionskog spoja nije molekula spoja, već formulska jedinka spoja. Ona prikazuje najmanji
omjer aniona i kationa u nekom spoju.
𝑄1 ∗𝑄2
𝐹=𝑘 F... sila privlačenja Q1, Q2... naboji iona r... zbroj ionskih polumjera
𝑟2
25
Metalna veza
Metalna veza je veza između atoma metala. Ona nije prostorno usmjerena.
Preklapanjem velikog broja atomskih orbitala nastaju molekulske orbitale. One se energetski malo
razlikuju pa čine vrpcu ili zonu.
Postoje valentna vrpca i vodljiva vrpca. U valentnoj vrpci nalaze se valentni elektroni, dok je vodljiva
vrpca prazna, tj. elektroni se konstantno gibaju iz jedne vrpce u drugu.
Što je manja energetska barijera (ΔE... udaljenost između valentne i vodljive vrpce), elektroni lakše
prelaze između vrpca.
Izolatori su tvari koje ne provode električnu struju, poluvodiči je slabo provode, a vodiči odlično.
Vodljivost poluvodiča ovisi o prisutnosti drugih atoma u strukturi (poluvodiči s nečistoćama), kao i o
temperaturi.
Slika 4.10 (Usporedba energetskih barijera (ΔE) između valentne i vodljive vrpce za:
a) metale, b) poluvodiče i c) izolatore)
26
V. Kristali
Amorfne tvari nemaju pravilnu unutarnju građu i ne smatraju se pravim čvrstim tvarima, već veoma
pothlađenim tekućinama. Nemaju određeno talište, već se pri zagrijavanju mekšaju.
Kristal je geometrijsko tijelo pravilne unutarnje građe omeđeno plohama s točno određenim talištem.
27
Prostornom kristalnom rešetkom prikazujemo pravilan raspored građevnih elemenata u kristalu.
Najmanji dio koji se periodički ponavlja u rešetki zove se elementarna ćelija kristalne rešetke.
28
Vrste kristala
a) Ionski kristali
Ionski kristali izgrađeni su od iona.
Koordinacijski broj je broj iona suprotnoga naboja koji se u ionskom kristalu nalaze oko
središnjeg iona.
Primjer: Modeli ionske rešetke NaCl i iona okruženih ionima suprotnih naboja
Slika 5.2
Zbog jakih privlačnih sila među ionima, tališta i vrelišta tvari najčešće su visoka.
Elektroliti: Ionske tvari kao taline i vodene otopine provode struju, a u kristalnom stanju
(c) ne.
Kalavost je svojstvo ionskih kristala kod kojih se oni, djelovanjem mehaničke sile, lome
smjerom određene plohe.
29
b) Kovalentni (atomski) kristali
Kovalentni kristali izgrađeni su od atoma.
Najpoznatije su alotropske modifikacije ugljika – dijamant (vidi sliku 5.4) i grafit (5.5).
U kristalu dijamanta svaki je atom ugljika povezan jakim i jednakim kovalentnim vezama
s četiri susjedna atoma ugljika. Zato je dijamant najtvrća tvar, najbolji električni
izolator, teško taljiv.
U kristalu ugljika atomi su vezani kovalentnim vezama tvoreći ravne slojeve atoma.
Unutar sloja svaki je atom vezan s tri susjedna atoma koji se povezuju u prstenove
poput pčelinjeg saća. Od četiri valentna elektrona jedan je delokaliziran i provodi
električnu struju.
c) Molekulski kristali
Molekulski kristali izgrađeni su od molekula.
C60 S8 P4 CO2
Slika 5.6
30
d) Kristali metala
Kristali metala uglavnom su guste slagaline.
1
1 atom 8
atoma
Slika 5.7
1
U njoj se nalazi 1 + 8 ∗ = 𝟐 atoma.
8
Primjer:
31
2. Plošno centrirana kocka
1
8
atoma
1
2
atoma
Slika 5.8
1 1
U njoj se nalazi 6 ∗ 2 + 8 ∗ 8 = 𝟒 atoma.
Primjer:
32
3. Heksagonska slagalina
Slika 5.9
Polimorfija
Primjer: Kalcijev karbonat, CaCO3, ovisno o uvjetima koji vladaju pri procesu kristalizacije,
može se javiti kao kalcit (trigonska modifikacija) ili kao aragonit (rompska
modifikacija). (vidi sliku 5.10)
Kalcit Aragonit
33
Pregled cjeline o kristalima
34
VI. Kemijski račun
Značajne znamenke
Nula je značajna znamenka kad je zadnji broj iza decimalnog zareza i kad se nalazi između drugih
brojeva.
Primjeri:
Pri zbrajanju i oduzimanju broj decimalnih mjesta ovisi o broju u računu s najmanje decimalnih mjesta.
Pri množenju i dijeljenju broj značajnih znamenki određuje broj s najmanje značajnih znamenki.
Primjeri:
Računska operacija
8,93 + 5,2 = 14,1
135,2 – 24,76 = 110,4
2,15 ∙ 4,504 = 9,82
6,85 : 112,04 = 0,0611
𝑚 f (XY )
𝑀r (XY) = 𝑢
= 𝐴r (X) + 𝐴r (Y) Primjer:
35
Množina tvari
n [mol]
U reakcijama sudjeluje velik broj jedinki pa s tim brojevima ne možemo računati. Zato je dogovoreno da
količinu tvari iskazujemo množinom.
Mol je množina uzorka koji sadrži onoliko jedinki koliko ima atoma u 0,012 kg ugljika-12.
𝑁(X)
𝑛 X = n... množina tvari [mol]
𝑁A
Primjer:
36
Molarna masa
M [g mol-1]
𝑀 X = 𝐴r X g mol−1 𝑀 XY = 𝑀r XY g mol−1
𝑚(X)
𝑛 X =
𝑀(X)
Primjeri:
Primjer:
37
Molarni volumen
Vm [dm3]
Avogadrov zakon: Plinovi jednakih volumena pri istoj temperaturi i tlaku sadrže jednak broj čestica,
prema tome i jednake množine.
𝑉0 (plin)
𝑉0m = = 22,4 dm3 mol−1 pri 101,3 kPa i 0 °C
𝑛(plin)
𝑉 0 (plin)
𝑛=
𝑉m0
Primjer:
Primjer:
38
39
VII. Stehiometrija
Kvalitativno i kvantitativno značenje jednadžbe
Jednadžba: 2 H2 + O2 → 2 H2O
Maseni udio, w nekog sastojka u smjesi ili otopini jednak je omjeru mase tog sastojka i ukupne mase
svih sastojaka smjese ili otopine.
Brojevni udio, x
𝑁(sastojak )
𝑥=
𝑁(smjesa )
Empirijska formula prikazuje vrstu i najmanji omjer broja atoma u molekuli ili formulskoj jedinki
kemijskog spoja.
40
Primjer:
41
Primjer:
Glavna tajna stehiometrije jest prikazivanje svih računa množinama. To radimo da saznamo i ostale
potrebne vrijednosti budući da ih množine tvari povezuju. Ključ su tri formule i dvije konstante.
Primjer:
42
43
Primjer:
44
45
VIII. Osnove termokemije
Termokemija je grana kemije koja proučava promjene energije pri kemijskim reakcijama.
U termodinamici razlikujemo:
toplina, Q = [J]
rad, W = [J]
Ekstenzivne veličine ovise o količini tvari (npr. masa, volumen), a intenzivne ne (npr. temp., gustoća).
46
Unutarnja energija, ΔU nekog sustava možemo promijeniti samo dovođenjem topline ili vršenjem
rada nad sustavom. Ona je stalna.
∆𝑈 = 𝑄 + 𝑊 = konst.
𝑄
𝐶= = [J K −1 ] Q... izmijenjena toplina ΔT... promjena temperature
∆𝑇
Specifični toplinski kapacitet, c je toplinski kapacitet bitan za neke tvari. Intenzivna je veličina.
𝐶
𝑐= = [J K −1 kg −1 ] m... masa tvari
𝑚
Izmijenjena toplina, Q računa se pomoću specifičnog toplinskog kapaciteta, temperature i mase tvari.
𝐶 𝑄
𝑐= = => 𝑄 = 𝑐 ∗ ∆𝑇 ∗ 𝑚
𝑚 ∆𝑇∗𝑚
𝐶
𝐶m = = [J K −1 mol−1 ] n... množina tvari
𝑛
𝑇 K = 𝑡 °C + 273,15
∆𝑇 = ∆𝑡
Entalpija, ΔH je promjena topline pri stalnom tlaku. Ekstenzivno je svojstvo i funkcija stanja.
Funkcije stanja su svojstva sustava koja osvime samo o trenutnom stanju i neovisno je o načinu kako je
do njega došlo, tj. bitno nam je samo početno i konačno stanje.
Dakle, kojim god putem dođemo od istih reaktanata do istih produkata, ΔrH će biti jednaka.
∆𝐻 = [kJ mol−1 ]
47
Reakcijska entalpija, ΔrH je entalpija neke kemijske reakcije, tj. izmijenjena toplina u kemijskoj
reakciji.
Standardna reakcijska entalpija, ΔrH0 je entalpija kemijske reakcije koja se odvija pri stand. stanju.
Pri standardnim uvjetima tlak je standardan (1 bar = 105 Pa), a temperatura nije važna (često 25°C).
Normalni uvjeti ne koriste se baš pri entalpiji. Tada je tlak normalan (1 atm = 101,3 kPa), a temp. 0°C.
Standardna entalpija nastajanja spojeva, ΔfH0 je promjena topline pri nastajanju spojeva iz
elemenata.
g – plinovito stanje
l – tekuće stanje
s – čvrsto stanje
cr – kristalno stanje
sln – otopina
aq – vodena otopina
48
Primjeri: Neke jednadžbe nastajanja spojeva
a) ΔfH0(Na) = 0 kJ mol-1
b) ΔfH0(O2) = 0 kJ mol-1
1 1
c) H
2 2
g + 2 Cl2 g → HCl(g)
Termokemijske jednadžbe
Termokemijske jednadžbe sadrže formule tvari, znakove za agregacijska stanja tvari i promjenu
entalpije.
Energija se oslobađa.
1
Primjer: Na s + 2 Cl2 g → NaCl s , ∆r 𝐻 < 0
49
Vrste reakcijskih entalpija
Hessov zakon: Promjena entalpije ukupne reakcije je zbroj promjena entalpija pojedinih koraka na
koje se ta reakcija može rastaviti.
∆𝒓 𝑯𝟎 = 𝜮𝑯 𝒑𝒓𝒐𝒅𝒖𝒌𝒕𝒊 − 𝜮𝑯(𝒓𝒆𝒂𝒌𝒕𝒂𝒏𝒕𝒊)
Primjer:
aX → Y, ∆r 𝐻0 Y = −35 kJ mol−1
aX → Z, ∆r 𝐻0 Z = +90 kJ mol−1
∆𝑟 𝐻 0 Y → Z = ?
Primjer:
50
2. Standardna entalpija sagorijevanja, ΔcH0
promjena entalpije pri faznim prijelazima, tj. između agregacijskih stanja tvari
Zbroj svih entalpija veza u nekoj reakciji daje standardnu reakcijsku entalpiju.
51
Primjer:
52
Entropija i Gibbsova energija
Prirodni su procesi spontani, teže tome da se odvijaju u jednom smjeru. Npr. voda teče sama od sebe
nizbrdo, toplina se prenosi s toplijeg na hladnije tijelo, plinovi struje iz područja visokog tlaka u
područje niskoga, ljudi stare... Što sprječava prirodne procese da teku u suprotnome smjeru?
Jedan je odgovor težnja tvari da prijeđe u stanje niže energije, ali na tu spontanost promjene
utječe i entropija. Entropija, S [J K-1] je mjera za nered sustava koji teži postići maksimalan
stupanj nereda u danim uvjetima.
∆𝐻
Općenito: ∆𝑆 = 𝑇
ΔG = 0 stanje ravnoteže
53
IX. Tekućine i plinovi
Tekućine su čiste tvari koje su pri sobnoj temperaturi u tekućem agregacijskom stanju.
Gustoća, ρ neke tvari je omjer mase i volumena te tvari pri određenoj temperaturi. Ona se znatno
mijenja porastom temperature, i to obrnuto proporcionalno. Standardna mjerna jedinica za
gustoću je [kg m-3], ali u kemiji se najčešće rabi [g cm-3].
𝑚
𝜌=
𝑉
Viskoznost, η je pojava unutarnjeg trenja među slojevima u tekućini koja se giba i trenja tekućine sa
stijenkama posude. Npr. med je, za razliku od vode, iznimno viskozna tekućina. Mjerna jedinica
je [Pa s].
Površinska napetost, γ je energija potrebna da bi se povećala površina tekućine koja nastoji uvući
molekule na površini tekućine u nju samu i tako smanjiti površinu tekućine. Što su jača
međudjelovanja između čestica tekućine (tzv. kohezijske sile), tekućina ima veću površinsku
napetost. Povišenjem temperature napetost se smanjuje. Mjerna jedinica je [N m-1]. (vidi sliku
9.1)
Slika 9.1 (Smjer djelovanja sila između molekula tekućine i pojava površinske napetosti)
54
Tvari koje imaju sposobnost smanjenja površinske napetosti zovu se tenzidi ili surfaktanti, odnosno
površinski aktivne tvari. To su sapuni i detergenti.
Prema građi su amfipatske molekule, odnosno molekule koje se mogu otapati i u vodi i u mastima i
uljima zato što posjeduju hidrofilni (polarni, najčešće ionski) te hidrofobni (nepolarni,
najčešće ugljikovodični lanac dobro topljiv u mastima i uljima) dio molekule. (vidi sliku 9.2)
Faza je homogeni dio nekog heterogenog sustava. Ona je odijeljena nekom granicom od drugih dijelova
tog sustava te ima jedinstvena kemijska i fizikalna svojstva.
Dinamička ravnoteža stanje je kod kojega je brzina isparavanja jednaka brzini kondenzacije. Može se
uspostaviti samo u zatvorenom sustavu.
Talište
Temperatura pri kojoj tvar prelazi iz krutog u tekuće agregacijsko stanje nazivamo talište. Tada
su čvrsta i tekuća faza u ravnoteži. Ono ovisi obrnuto proporcionalno o vanjskom tlaku
te proporcionalno o jačini veza između čestica.
Slika 9.3 (Tvar A je čista jer pri taljenju ne dolazi do povišenja temperature.
Tvar B očito je smjesa tvari jer nema definirano talište.)
55
Vrelište
Sve tekućine neprestano isparavaju pri svim temperaturama. Ako se nalazi u zatvorenom
spremniku, kao posljedica isparavanja uvijek će se nalaziti iznad tekućine određeni broj
čestica u plinovitom stanju zato što međusobnim sudarima dobivaju dovoljnu kinetičku
energiju da savladaju privlačne sile koje ih međusobno vežu. S vremenom iznad tekućine
postoji određeni broj čestica koji čine tlak para tekućine. (vidi sliku 9.4)
Tlak para tekućine je parcijalni tlak pare iznad tekućine u trenutku uspostave dinamičke
ravnoteže pri danoj temperaturi u nekom zatvorenom sustavu. (vidi sliku 9.5)
Tekućine s velikim tlakom pare hlapljive su. Temperatura pri kojoj se tlak para tekućine
izjednačava s vanjskim naziva se vrelište. Ono ovisi proporcionalno o temperaturi.
Slika 9.5 (U tikvici A mali broj čestica napušta tekuću fazu i ponovno se kondenzira.
U tikvici B uspostavljena je dinamička ravnoteža između tekuće i plinovite faze
te je jednak broj čestica koje se kondenziraju natrag u tekućinu.)
56
Fazni dijagram tvari
Fazni dijagrami prikazuju pri kojim je uvjetima tlaka i temperature pojedina faza najstabilnija.
Točka u kojoj se sastaju krivulje ravnoteža između pojedinih faza naziva se trojna točka (T).
Dinamička ravnoteža vode i vodene pare postoji sve do temperature od 374,15 °C. Tlak vodene pare tad
iznosi 22 100 kPa. Iznad tih uvjeta postoji samo para. Ta se temperatura naziva kritična
temperatura vode, a taj se tlak naziva kritični tlak vode. Kritična temperatura i tlak
karakteristični su za svaku tvar.
Idealni plin je plin čije čestice imaju ukupno zanemarivo malen vlastiti obujam. Pri standardnim
uvjetima, većina realnih plinova ponaša se kao idealni plin.
Jednadžba stanja idealnog plina kombinacija je tri plinska zakona: Boyle–Mariotteovog, Charlesovog i
Gay–Lussacovog, i glasi:
p∗V=n∗R∗T
p... tlak V... obujam n... množina tvari plina R... opća plinska konstanta T... temperatura
57
X. Otopine i koloidni sustavi
Disperzni sustavi
Disperzni sustavi su sustavi u kojima je otopljena tvar (dispergirana faza) jednakomjerno raspršena
(dispergirana) u otapalu (disperznom sredstvu).
I dispergirana faza i disperzno sredstvo mogu postojati u sva tri agregacijska stanja.
Slično je topljivo u sličnome; pri tome se misli na polarnost tekućina. Tako su polarne tvari topljive u
polarnim otapalima, a nepolarne u nepolarnim.
Zasićena otopina nastaje kad više nije moguće otopiti tvar u zadanom volumenu.
Tyndallov fenomen je pojava pri kojoj trag svjetla nije vidljiv u pravim, već samo u koloidnim
otopinama. Nju pokazuju samo koloidne otopine jer jedino čestice koloidnih dimenzija raspršuju
svjetlost i ponašaju se kao mali izvori svjetlosti.
Slika 10.1 (Tyndallov fenomen. U lijevoj čaši nalazi se koloidna, a u desnoj prava otopina)
58
Otapanje čvrstih tvari
Ako otopimo ionske kristale natrijeva klorida u vodi, ona će okružiti ione tog kristala. Pozitivni polarni
dio molekula vode usmjerit će se prema negativno nabijenim ionima (Cl-), a negativni prema
pozitivno nabijenim ionima (Na+). Tako vodom okruženi ioni nazivaju se hidratizirani ioni.
Privlačenja u takvoj otopini su ion – dipol. (vidi sliku 10.2)
H2O
To prikazujemo jednadžbom disocijacije: NaCl s Na+ aq + Cl− (aq)
𝑚 (X)
Maseni udio: 𝑤(X) = 𝑚 (otopina )
𝑛(X)
Množinski udio: 𝑥(X) =
𝑛(otopina )
𝑉(X)
Volumni udio: 𝜑(X) = 𝑉(otopina )
𝑚 (X)
Masena koncentracija: 𝛾(X) = 𝑉(otopina ) = [g dm−3 ] ili 𝛾 X = 𝑤 X ∗ 𝜌(otopina)
𝑛(X) 𝛾 (X)
Množinska koncentracija: 𝑐 X = [X] = 𝑉(otopina ) = [mol dm−3 ] ili 𝑐 X = [X] = 𝑀(X)
𝑛(X)
Molalnost: 𝑏(X) = 𝑚 (𝐨𝐭𝐚𝐩𝐚𝐥𝐨) = [mol kg−1 ]
59
Koligativna svojstva otopina
Koligativna svojstva otopina ne ovise o vrsti tvari, već o broju čestica otopljene tvari.
Osmotski tlak je tlak koji će zaustaviti prodiranje molekula vode u koncentriraniju otopinu.
Π=i∗c∗R∗T
Van't Hoffov koeficijent računa se pomoću broja iona na koji elektrolit disocira (v) i stupanj
disocijacije elektrolita (α):
i = [1 + (v – 1) α]
Npr. za natrijev fosfat (Na3PO4), koji disocira na četiri iona (3 Na+ i PO43-), v je 4.
Ako je u pitanju neelektrolit, v je 1.
Primjer:
60
Kad se hidrostatski i osmotski tlak izjednače, postignuta je ravnoteža.
ρ∗g∗h=i∗c∗R∗T
b) Vrelište otopine
Tlak para otapala uvijek je veći od tlaka para otapala iznad otopine.
Tako otopine imaju viša vrelišta od samih otapala. Viša temperatura potrebna je za
izjednačavanje tlaka para otapala iznad otopine s atmosferskim.
ΔT = i ∗ Kb ∗ b
Ebulioskopska konstanta (molalna konstanta povišenja vrelišta), Kb, za vodu iznosi 0,52 K
kg mol-1. To znači da se otapanjem 1 mola bilo koje tvari, koja ne disocira, u 1 kg vode,
vrelište otopine povisi za 0,52 K (ili 0,52 °C) u odnosu na vrelište vode.
Primjer:
61
c) Talište otopine
ΔT = i ∗ Kf ∗ b
Krioskopska konstanta (molalna konstanta povišenja tališta), Kf, za vodu iznosi 1,86 K kg
mol-1. To znači da se otapanjem 1 mola bilo koje tvari, koja ne disocira, u 1 kg vode, vrelište
otopine povisi za 1,86 K (ili 1,86 °C) u odnosu na vrelište vode.
Primjer:
Topljivost tvari
Zasićene otopine sadrže najveću moguću masu otopljene tvari pri određenoj temperaturi.
Topljivost je definirana sastavom zasićene otopine, a najčešće se iskazuje najvećom mogućom masom
otopljene tvari u 100 g otapala pri određenoj temperaturi.
Za plinove slabo topljive u vodi vrijedi Henryjev zakon: Topljivost plina pri određenoj temperaturi
proporcionalna je tlaku plina iznad otopine.
62
Ovisnost topljivosti o temperaturi prikazuje se krivuljom topljivosti. (vidi sliku 10.5)
Otapanje većine soli u vodi je endotermno, tj. temperatura sustava manja je od temperature vode prije
otapanja jer se toplina u procesu veže.
Primjeri:
H2O
CaCl2 s Ca2+ aq + 2Cl− aq , ∆ot 𝐻 < 0
H2O
KNO3 s K + aq + NO3 − aq , ∆ot 𝐻 > 0
Iznos entalpije otapanja ovisi o odnosu entalpije kristalne rešetke (energije potrebne za razaranje
kristalne rešetke; troši energiju) i entalpije hidratacije (oslobađa energiju). (vidi sliku 10.4)
63
Slika 10.4 (Entalpijski dijagram otapanja neke čiste tvari)
n1 = n2
c1 ∗ V1 = c2 ∗ V2
c1 = 18 mol dm-3
c2 = 1 mol dm-3
V2 = 100 mL = 0,1 L = 0,1 dm-3
V1 = ?
c 1 ∗ V1 = c 2 ∗ V 2 / : c1
𝑐2 ∗𝑉2 1 mol dm −3 ∗ 0,1 dm −3
𝑉1 = = = 0,00556 dm3 = 5,56 mL
𝑐1 18 mol dm −3
64
Koloidni sustavi
dispergirana faza
Razlika između sôla i gela jest sloboda gibanja čestica dispergirane faze. U sȍlu se te čestice relativno
slobodno gibaju, dok u gelu nastaje mrežasta struktura tih čestica u koju je uklopljeno mnogo
čestica disperznog sredstva.
Značajne su pojave koje se zbivaju na dodirnoj površini između faze i sredstva. Ondje dolazi do
adsorpcije, tj. vezanja komponenata sredstva na površinu faze.
Iako su koloidne čestice manje od čestica u grubo disperznim sustavima, njihova ukupna površina
mnogo je veća za istu količinu tvari nego ondje zbog većeg stupnja disperzije. Za održavanje
takve površine potrebna je i veća energija pa bismo očekivali koaguliranje (zgrušnjavanje).
Ipak, koloidi su relativno stabilni zato što su čestice disperzne faze disperzirane u obliku koloidnih
micela – nakupine malih iona ili molekula koloidnih dimenzija. (vidi sliku 10.3) One se ne
udržuju, već odbijaju zbog ionskog ili hidratnog ovoja na svojoj površini. Vezanjem iona nekog
elektrolita ili samim suviškom određenih iona micele dobivaju električni naboj. Sve su koloidne
micele jednog sustava istog naboja pa dolazi do odbijanja susjednih čestica i stabiliziranja
koloidne otopine.
Podjela micela:
65
Koloidne čestice od iona iz elektrolita odvajaju se polupropusnim membranama postupkom dijalize.
Kroz polupropusnu membranu ioni prolaze u vodu, a koloidne čestice ne.
U nekim koloidnim otopinama koloidne čestice imaju vlastiti naboj, koji je posljedica ionizacije u samim
molekulama (npr. aminokiseline i proteini). Ti međusobno slični spojevi mogu se odvojiti
elektroforezom jer djelovanjem istosmjerne struje koloidne čestice istoga naboja putuju prema
suprotno nabijenoj elektrodi. Temeljem različite brzine putovanja mogu se identificirati pojedini
koloidi.
Dijalizom se koloidne čestice odvajaju od iona iz elektrolita pomoću polupropusnih membrana. Kroz
nju ioni prolaze u vodu, a koloidne čestice ne. Dijaliza ima primjenu u medicini gdje se krv
(koloid) pročišćava od štetnih tvari ako bubrezi ne rade pravilno, a takav se proces naziva
hemodijaliza.
Kiseljenje mlijeka primjer je koagulacije koloida. Tijekom kiseljenja (fermentacije laktoze u mliječnu
kiselinu) nastaju ioni koji neutraliziraju naboj na površini čestica u mlijeku i time omogućuju
koagulaciju.
Peptizatori su tvari koje omogućavaju prelazak iz taloga ili grubo disperznog sustava u koloidni.
66
XI. Kemijska kinetika
Kemijska kinetika jest kemijska disciplina koja izučava brzine kemijskih reakcija, faktore koji na nju
utječu i mehanizme kemijskih reakcija.
Mehanizam reakcije je slijed svih elementarnih koraka između atoma/molekula koji zajedno čine
ukupnu reakciju.
Do pretvorbe reaktanata u produkte dolazi uslijed pregrupacija atoma zbog kidanja postojećih i
nastajanja novih kemijskih veza.
Prema teoriji sudara, da bi došlo do uspješnog sudara čestica, moraju se zadovoljiti dva uvjeta:
Slika 11.1 (Pravilan i nepravilan sudar čestica joda i vodika pri nastajanju jodovodika)
Energija aktivacije, Ea jest minimalna količina kinetičke energije potrebna za nastajanje aktivacijskog
kompleksa. Ona je karakteristična za svaku reakciju i obrnuto je proporcionalna brzini reakcije.
Ne gibaju se sve čestice u nekoj tvari istom brzinom – zato i postoji različita kinetička energija čestica.
Pri sudaru čestica A2 i B2 kratkotrajno nastaje aktivacijski kompleks u kojem dolazi do pregrupacije
veza, nakon čega mogu nastati nove čestice AB. (vidi sliku 10.2)
67
Brzina kemijske reakcije
Tijekom kemijske reakcije koncentracija reaktanata smanjuje se, a produkata povećava. Brzine tih
promjena definiraju brzinu kemijske reakcije. Brzina ovisi o koncentraciji reaktanata,
katalizatoru, agregacijskom stanju, površini reaktanata, temperaturi i vrsti čestica.
Brzina kemijske reakcije je promjena koncentracije reaktanata (odnosno produkata) u jedinici vremena
podijeljena sa stehiometrijskim koeficijentima reaktanata (odnosno produkata) u jednadžbi.
Brzina reakcije A → B definirana je izrazom:
1 ∆𝑐(A) 1 ∆𝑐(B)
𝑣 = − 𝑣(A)
∗ ∆𝑡 =+ 𝑣(B)
∗ ∆𝑡 v(A), v(B)... prirast koncentracije reaktanta A, tj. produkta B
Prirast koncentracije tvari ima iznos jedan stehiometrijskom koeficijentu te tvari te pozitivan predznak
ako se koncentracija tvari povećava, a negativan ako se smanjuje.
Primjer:
68
Koncentracija reaktanata kao faktor brzine kemijske reakcije
Zakon brzine reakcije je izraz koji povezuje brzinu reakcije s koncentracijom reaktanata. Za
elementarnu reakciju aA + bB → cC + dD zakon reakcije ima oblik:
𝑣 = 𝑘 [A]𝑎 [B]𝑏
Primjer:
69
Katalizator kao faktor brzine kemijske reakcije
Primjenom katalizatora smanjuje se energija aktivacije te veći broj molekula ima potrebnu energiju
aktivacije i broj uspješnih sudara je veći pa je veća i brzina reakcije. Katalizator ne može ubrzati
reakciju koja termodinamički nije moguća.
Shematski: A + B → AB
A + K → AK
AK + B → AB + K
Različiti katalizatori mogu s istim reaktantima dati različite produkte. Tako i oni sudjeluju u reakciji.
70
Ostali faktori brzine kemijske reakcije
Agregacijsko stanje
Površina reaktanata
Nije svejedno hoćemo li rabiti npr. željeznu vunu ili željezni čavlić zato što u tom slučaju vuna ima veću
površinu pa je mogućnost uspješnih sudara znatno povećana. Stoga su i reakcije u otopinama
puno brže nego ako su reaktanti u čvrstom stanju.
Temperatura
Brzina reakcije raste s porastom temperature jer se dovođenjem topline povećava kinetička energija.
Energija aktivacije ne mijenja se s temperaturom zato što je Ea obilježje svake pojedine reakcije.
Ispravan odgovor je d). Energija aktivacije, Ea, za danu reakciju je konstantna vrijednost i nije
funkcija temperature. Promjena temperature može stoga utjecati samo na vrijednost koeficijenta
brzine, k, odnosno veći broj čestica u reakciji imat će energiju veću od Ea, pa će biti i veći broj
uspješnih sudara. Iz vrijednosti koeficijenta brzine reakcije ne možemo zaključiti kolika je
vrijednost energije aktivacije.
Vrsta čestica
Općenito, ionske su reakcije brže od molekulskih pa je jedan od faktora brzine i vrsta čestica.
71
XII. Kemijska ravnoteža
Povratna ili reverzibilna reakcija napreduje u oba smjera. One se zbivaju sve dok ne nastupi
ravnotežno stanje.
Ravnotežno stanje nastupa kad se brzine unapredne i unazadne reakcije izjednače. Može se
uspostaviti samo u zatvorenom sustavu.
𝑣→ = 𝑣←
Reakcija ne prestaje kad se uspostavi ravnoteža, samo nema mjerljivih (makroskopskih) promjena
reaktanata i produkata. Koliko nastane molekula produkata, toliko ih se i razgradi pa nam se čini
da se više ništa ne zbiva. Zato takvo stanje nazivamo dinamičkom ravnotežom.
Slika 12.1 (Na početku prisutan je samo NO2. Uspostavom ravnoteže koncentracije N2O4 i NO2 ne
mijenjaju se. Crta označena crvenom bojom ukazuje nam da je koncentracija NO2 u jedinici vremena
dvostruko veća od koncentracije N2O4, što je u skladu i sa stehiometrijom jednadžbe)
72
Konstanta ravnoteže kemijske reakcije
Konstanta ravnoteže kemijske reakcije jest izraz kojim se opisuje sastav kemijske smjese u stanju
ravnoteže. Ona je konstanta za neku reakciju pri određenoj temperaturi.
Primjer: U reakciji H2(g) + I2(g) ⇄ 2HI(g) brzinu polazne reakcije između vodika i joda označimo sa
v, njihove koncentracije sa [H2] i [l2], a konstantu proporcionalnosti sa k1 pa je brzina
polazne reakcije:
v1 = k1 ∗ [H2] ∗ [I2] (1)
Ako je vrijednost konstante veća od 1, pomak ravnoteže je prema produktima, što znači
da je koncentracija produkata pri ravnoteži veća od koncentracije reaktanata; i obrnuto.
aA + bB ⇄ cC + dD
[C]𝑐 ∗ [D]𝑑
𝐾c =
[A]𝑎 ∗ [B]𝑏
73
Primjer:
Primjer:
74
Za opis ravnoteže u plinovitim reakcijskim sustavima često se umjesto ravnotežnih koncentracija rabe
ravnotežni parcijalni tlakovi. Prema općoj plinskoj jednadžbi (p = c ∗ R ∗ T), tlak je
proporcionalan koncentraciji tvari u plinovitom stanju.
𝑝(N 2 O 4 )
Primjer: 2NO2(g) ⇄ N2O4(g), 𝐾p = 𝑝(NO 2 )
Le Chantelierovo načelo: Ako se promijeni jedan od uvjeta pri kojima se sustav nalazi u stanju
kemijske ravnoteže, pomak ravnoteže bit će u smjeru one reakcije koja teži da se suprotstavi toj
promjeni i da se uspostave prethodni uvjeti.
1) Koncentracija
75
2) Temperatura
3) Tlak
Tlak ima utjecaj samo u reakcijskoj smjesi plinova, i to kad množina reaktanata nije jednaka
množini produkata.
Primjer:
76
XIII. Kiseline, baze i soli
Kiselo-bazne teorije
Bilo da je riječ o disocijaciji okso- ili halogenovodičnih kiselina, uvijek pri tome nastaje ion H+ koji
se odmah kovalentno veže za molekulu vode putem nepodijeljenog elektronskog para
kisika i tako nastaje oksonijev ion, H3O+, koji uzrokuje kiselost vodene sredine.
Kovalentna veza između vodika i kisika koja pritom nastaje jest donorsko-akceptorska ili
koordinacijska veza.
Kiselina disocira na onoliko stupnjeva koliko ima atoma vodika. Tako različiti ioni koji nastaju u
nekoliko stupnjeva disocijacije imaju svoja imena prema broju atoma vodika (H2PO4-,
dihidrogenfosfatni; HSO3-, hidrogensulfatni). Razlikujemo monoprotonske (npr. HCl),
diprotonske (npr. H2SO4) i triprotonske kiseline (npr. H3PO4).
77
Jednadžbe disocijacije diprotonske sumporne kiseline:
Na sličan način disociraju i ostale kiseline. Uz oksonijev ion nastaju ioni koji se uobičajeno
nazivaju kiselinskim ostatkom.
Ako vodu izostavimo iz same jednadžbe kao međuprodukt, jednadžbe možemo pisati i ovako:
Najznačajnije kiseline
Ugljik
H2CO3 ugljična (karbonatna)
Dušik
HNO2 dušikasta (nitritna)
HNO3 dušična (nitratna)
Fosfor
H3PO2 hipofosforasta (hipofosfitna)
H3PO3 fosforasta (fosfitna)
H3PO4 ortofosforna (fosfatna)
Sumpor
H2S sumporovodična (sulfidna)
H2SO3 sumporasta (sulfitna)
H2SO4 sumporna (sulfatna)
H2SO5 peroksomonosumporna (peroksomonosulfatna)
Fluor
HF fluorovodična (fluoridna)
Klor
HCl klorovodična (kloridna)
HClO hipoklorasta (hipokloritna)
HClO2 klorasta (kloritna)
HClO3 klorna (kloratna)
HClO4 perklorna (perkloratna)
Jod
HI jodovodična (jodidna)
HIO hipojodasta (hipojoditna)
HIO3 jodna (jodatna)
Soli kiselina nazivamo prema arhaičnom nazivu u zagradi (npr. Na2SO3 – natrijev sulfit).
78
Slika 13.3 (Lewisove strukture nekih uobičajenih kiselina)
Lužine su vodene otopine dobro topljivih hidroksida (koji u vodi potpuno disociraju).
79
baza + H+ ⇄ kiselina
kiselina → donor protona
baza → akceptor protona
Pri tome nastaju konjugirani kiselo-bazni parovi. Ako je kiselina jaka, njena konjugirana baza je
slaba, i obratno.
Slika 13.4 (U reakciji otapanja klorovodika HCl je kiselina, a njezin je konjugirani par Cl-.
Drugi kiselo-bazni konjugirani par jest H2O i H3O+)
Slika 13.5 (U reakciji otapanja amonijaka u vodi, jedan konjugirani par čine NH3 i ion NH4+,
a drugi OH- i H2O)
80
U svakoj kiselo-baznoj Brønsted-Lowryjevoj reakciji ravnoteža je pomaknuta u smjeru prijenosa
iona H+ na jaču bazu.
Za razliku od Arrheniusove teorije, u Brønsted-Lowryjevoj teoriji kisela ili bazna svojstva mogu
se pripisivati i ionima, a ne samo molekulama.
Amfoliti su tvari koja imaju amfoterna svojstva, tj. i kisela i bazna, ovisno o tome s kojom tvari
stupaju u reakciju. Tako je voda baza u reakciji otapanja klorovodika, i kiselina u reakciji
otapanja amonijaka.
3. Lewisova teorija
Lewisova kiselina je tvar koja se može vezati na nepodijeljeni elektronski par.
Lewisova baza je tvar koja ima nepodijeljeni elektronski par.
Slika 13.6 (Atom dušika u molekuli amonijaka posjeduje nepodijeljeni elektronski par. NH3 je
Lewisova baza, a BF3 je Lewisova kiselina)
81
Konstante ravnoteže pri disocijaciji kiselina i baza
Konstante disocijacije kiselina i baza mjera su njihove jakosti. Što je više disocirana, tim je jača, a tada i
njezina konstanta disocijacije poprima višu vrijednost.
H3O+ ∗ A−
𝐾c =
HA ∗[H 2 O]
Umnožak konstante ravnoteže, Kc, i množinske koncentracije vode (koja je konstanta u vodenim
otopinama) daje konstantu disocijacije kiseline, Ka:
Ka = Kc ∗ [H2O]
H3O+ ∗ A−
𝐾a =
HA
Kratkoće radi, pri pisanju reakcija disocijacije kiselina, voda se često ispušta pa jednadžbu
disocijacije možemo skraćeno napisati kao:
Iako ion H+ ne postoji u otopini (već oksonijevi ioni, H3O+), za kemičare je to skraćeni zapis za
H3O+. Tada izraz za konstantu disocijacije kiseline HA poprima oblik:
H+ ∗ A−
𝐾a =
HA
H + ∗ CH 3 COO −
𝐾a = CH 3 COOH
= 1,8 ∗ 10−5 mol dm−3 pri 25 °C
82
Slično vrijedi i za jednadžbe disocijacije baza:
M + ∗ OH −
𝐾b =
MOH
Promotrimo primjer vodene otopine amonijaka koja ima bazična svojstva pa je nazivamo
amonijeva lužina:
NH 4 + ∗ OH −
𝐾b = NH 3
= 1,79 ∗ 10−5 mol dm−3 pri 25 °C.
Vrijedi:
Poliprotonske kiseline koje disociraju u više stupnjeva imaju i više konstanti disocijacije koje
označavamo s Ka1, Ka2, Ka3 itd.
Osim konstantom disocijacije, jakost neke kiseline ili baze izražavamo i stupnjem disocijacije, α.
[OH − ]
𝛼 = c0(NH3)... početna koncentracija amonijaka
𝑐0 (NH 3 )
83
Ionski produkt vode
U vodi se nalazi mali broj oksonijevih i hidroksidnih iona iz reakcije autoprotolize vode:
+ ⇄ +
H 3 O + ∗[OH − ]
𝐾c = = 3,3 ∗ 10−18
[H 2 O]2
Iz toga slijedi: [H3O+] = [OH-] = 1,0 ∗ 10-7 mol dm-3 (za čistu vodu)
Dakle, u čistoj vodi postoji izvjesna, ali veoma mala koncentracija oksonijevih i hidroksidnih
iona koja je jednaka i iznosi 1,0 ∗ 10-7 mol dm-3.
Vrijednost pH
Vrijednost pH je negativni logaritam brojevne vrijednosti množinske koncentracije iona H3O+. Ona nam
govori je li otopina lužnata ili kiselina. Što je pH veći, otopina je lužnatija, i obratno.
H3O+
pH = −log
mol dm −3
pH + pOH = 14
Primjer: Koncentracija iona H3O+ u nekoj je otopini 10-3 mol dm-3 pri 25 °C. Izračunaj za tu otopinu:
a) vrijednost pH
b) vrijednost pOH
c) c(OH-).
Izradak:
[H 3 O + ] 1∗10 −3 mol dm −3
a) pH = −log = −log
mol dm −3 mol dm −3
−3
pH = − log 10 = − −3 ∗ log 10 = − −3 ∗ 1 = 3
b) pOH = 14 – pH = 14 – 3 = 11
c) c(OH-) = 10-11 mol dm-3
84
Primjer: Izračunaj vrijednost pH otopine ako je množinska koncentracija oksonijevih iona 5,4 ∗ 10-9
mol dm-3.
Izradak:
[H O + ] 5,4∗10 −9 mol dm −3
pH = −log mol 3dm −3 = −log mol dm −3
pH = − log 5,4 ∗ 10−9 = − −8,27 = 8,27
Izradak:
c(H+) = 10-pH mol dm-3
b) pOH = 14 – pH = 14 – 5,8
pOH = 8,2
85
Jake kiseline i jake baze u vodi disociraju gotovo potpuno pa se uzima da je koncentracija iona H +
jednaka koncentraciji jake kiseline, a koncentracija iona OH- jednaka koncentraciji jake baze.
H2O
Primjer: NaOH Na+ + OH-
[OH-] = [NaOH]
H2O
Ba(OH)2 Ba2+ + 2OH-
[OH-] = 2 ∗ [Ba(OH)2]
To ne vrijedi i za slabe kiseline i za slabe baze, već nam je za računanje njihove vrijednosti pH potrebna
konstanta disocijacije.
Primjer:
86
Kiselo-bazni indikatori
Kiselo-bazni indikatori su slabe organske kiseline i baze koje služe za dokazivanje kiselina i baza.
Njihov kiseli ili bazični oblik poprima različite boje ili je bezbojan.
HIn ⇄ H+ + In- HIn... kiseli oblik indikatora In-... bazični oblik indikatora
Kiselo-bazne reakcije
Produkti neutralizacije u vodenoj otopini jesu odgovarajuće soli i voda. Kristalnu strukturu soli čine
kationi iz baza i anioni iz kiselina.
Ako reagiraju jednake množine oksonijevih i hidroksidnih iona, došlo je do potpune neutralizacije.
U slučajevima kada ne dolazi do potpune neutralizacije, ona se odvija sve dok postoji dovoljna
koncentracija mjerodavnog reaktanta. On se određuje tako da se brojevna vrijednost množine
svakog reaktanta podijeli s njegovim stehiometrijskim koeficijentom pa je mjerodavni reaktant
onaj koji pri tom računanju dobije najmanju vrijednost. Prema njemu određujemo reagirane
množine ostalih reaktanta od njegove početne koncentracije pa oduzimanjem njihove reagirane
množine od početne dobivamo suvišak. Tada se u otopini nalaze molekule vode, soli te,
naravno, određeni broj disociranih molekula reaktanta koji nije u popunosti reagirao te on i
dalje daje ione H+ ili OH- koji uzrokuju kiselost ili lužnatost otopine.
87
Primjer: Odredi vrijednost pH otopine nastale reagiranjem 40 mL natrijeve lužine množinske
koncentracije 0,1 mol dm3 s 20 mL sumporne kiseline množinske koncentracije 0,50 mol
dm-3.
Izradak:
Mjerodavni reaktant je NaOH, što znači da će on potpuno reagirati dok će jedan dio
sumporne kiseline ostati u suvišku, nereagiran. Prema množini natrijeve lužine sad
možemo izračunati i množinu reagirane sumporne kiseline.
1 1
𝑛reag H2 SO4 = ∗ 𝑛 NaOH = ∗ 𝑐 NaOH ∗ V(NaOH)
2 2
Budući da je H2SO4 jaka kiselina, ona potpuno disocira u vodi pa možemo izračunati
koncentraciju oksonijevih iona u nastaloj otopini bez konstante disocijacije kiseline.
[H+] = 2 ∗ csuvišak(H2SO4)
pH = 0,57
88
Titracija jake kiseline jakom bazom
Primjer:
89
Soli
Soli su jedna od najvažnijih skupina anorganske kemije veoma rasprostanjena u prirodi. To su ionski
spojevi.
Većina se minerala u prirodi nalazi u obliku soli: karbonati, silikati, kloridi, sulfati... Te su soli u vodi
gotovo netopljive. Mnoge druge sliku topljive su i nalazimo ih u morima, oceanima i rijekama.
Najpoznatija je kuhinjska sol (kamena ili morska sol), koja je prema kemijskom sastavu natrijev
klorid (NaCl).
Tališta su im općenito veoma visoka. U čvrstom su stanju izolatori, dok u njihovim talinama i vodenim
otopinama pokretljivi ioni provode električnu struju. Većina je soli u vodi dobro topljiva.
Topljivost soli
Konstanta produkta topljivosti, Ksp jest konstanta ravnoteže koja prikazuje odnos koncentracija iona
u zasićenoj otopini.
Umnožak koncentracija pojedinih iona u otopini (gdje je svaka vrijednost koncentracije potencirana
svojim stehiometrijskim koeficijentom) naziva se ionski produkt.
1. Redoks–reakcije
90
2. Reakcije metateze
a) Neutralizacija
Miješanjem otopina dviju soli moguće je dobiti dvije nove soli različito topljive u vodi.
Djelovanjem neke jake baze na sol koja sadrži kation neke slabe baze ili amonijev katiion
dolazi do taloženja tih kationa metala u obliku njihovih teško topljivih soli.
Anhidridi (grč. anhydror = bez vode) su oksidi koji otapanjem u vodi s njom daju kiseline ili lužine.
Anhidridi kiselina su kovalentni oksidi (CO2, SO3, P4O10...) koji reagiranjem s vodom daju oksokiseline.
Anhidridi baza su ionski oksidi (Na2O, K2O, CaO...) koji reagiranjem s vodom daju lužine.
91
Hidroliza soli
Soli koje nastaju iz jakih kiselina i jakih baza ne disociraju u vodi pa ne mijenjaju ni pH otopine.
Primjer: Otapanjem sode bikarbone (NaHCO3) u vodi ona disocira na hidrogenkarbonatne ione
te ione natrija.
H2 O
NaHCO3 (s) Na+(aq) + HCO3-(aq)
Puferi
Puferske otopine jesu smjese slabih kiselina i njihovih soli ili slabih baza i njihovih soli koje zadržavaju
vrijednost pH otopine gotovo nepromijenjenim unatoč dodatku kiseline ili baze. Oni su od velike
važnosti za život ljudi, životinja i biljaka. Standardni puferi su acetatni, amonijev i karbonatni.
Pripravljanjem otopine octene kiseline i natrijevog acetata jednakih množinskih konc., u vodi se događa:
CH3COOH(aq) ⇄ CH3COO-(aq) + H+(aq)
H2O
CH3COONa(aq) CH3COO-(aq) + Na+(aq)
Ako se u nastalu blago kiselu pufersku otopinu doda jaka kiselina (ioni H+), dolazi do sljedeće reakcije:
CH3COO-(aq) + H+(aq) → CH3COOH(aq)
Takav puferski sustav možemo napisati kao omjer ion/kiselina, odnosno CH3COO-/CH3COOH.
92
XIV. Redoks–reakcije
Oksidans ili oksidacijsko sredstvo je tvar koja se u reakciji reducira (prima elektrone).
Reducens ili redukcijsko sredstvo je tvar koja se u reakciji oksidira (otpušta, donira elektrone).
93
Primjer:
3. Napisati parcijalne jednadžbe oksidacije i redukcije. Za svaku parcijalnu jednadžbu odrediti broj
primljenih, odnosno otpuštenih elektrona.
a. Kisela sredina: Ako imamo višak kisika na jednoj strani jednadžbe, na drugu dodajemo
onoliko molekula vode koliki je taj višak kisika, a na suprotnu stranu dodajemo
dvostruko više iona H+.
b. Lužnata sredina: Na stranu na kojoj je višak vodika dodajemo onoliko iona OH- koliki je
taj višak, a na suprotnu dodajemo isto toliko molekula H2O. Na stranu na kojoj je višak
kisika dodajemo onoliko molekula H2O koliki je taj višak, a suprotnu stranu jednadžbe
dodajemo dvostruko više iona OH-.
94
Primjer: Odredite stehiometrijske koeficijente sljedeće redoks–reakcije rješavanjem pomoću
parcijalnih jednadžbi: F2(g) + HCl(aq) → HF(aq) + Cl2(g).
Izradak:
Primjer:
95
96
XV. Osnove elektrokemije
Reaktivnost metala
Reaktivnost metala jest njihova sposobnost oksidacije. Oni koji lakše otpuštaju elektrone, jači su
reducensi i reagiraju burnije.
Vodik tvori katione pa je uključen u ovaj niz metala poredanih prema reaktivnosti.
Metali će iz otopina soli izlučiti sve one metale koji su u nizu elemenata poredanih
prema reaktivnosti (redukcijskoj sposobnosti) desno od njih.
Primjerice, kad se cinkova pločica stavi u otopinu cinkovog sulfata, uspostavlja se dinamička ravnoteža
između cinkovih iona u otopini i atoma cinka, pri čemu je isti broj atoma koji se oksidiraju i
odlaze u otopinu te iona koji se reduciraju u atome: Zn(s) ⇄ Zn2+(aq) + 2e-
Elektrodni potencijal jest težnja metala da se oksidira. Različiti metali imaju različitu težnju za
oksidacijom, pa tako i različiti elektrodni potencijal.
Primjerice, bakar u odnosu na cink pokazuje mnogo manju težnju za oksidacijom. To je razlog da se na
cinkovoj elektrodi oslobađa više elektrona pa je cink negativnijeg elektrodnog potencijala od
bakra.
Metal uronjen u otopinu vlastitih iona čini odgovarajući polučlanak. Ako se iz polučlanaka cinka i bakra
metali spoje električnim vodičem, a otopine elektrolitskim mostom, nastaje galvanski članak.
(vidi sliku 15.1)
97
Slika 15.1 (Shematski prikaz najpoznatijeg galvanskog članka – Daniellovog članka iz 1835. g.)
Svaki galvanski članak sastoji se od dvije elektrode (anoda, katoda) spojene vodičem te od
elektrolita i eletrolitskog mosta. Elektrode moraju biti različitog elektrodnog potencijala.
U galvanskom članku elektroni prelaze s mjesta gdje ih ima više prema mjestu gdje ih ima manje, tj. od
cinka prema bakru. Odlazak elektrona s pločice cinka izaziva novu oksidaciju cinkovih atoma, a
povećanje broja elektrona na pločici bakra dovodi do redukcije bakrovih iona iz otopine. Prema
tome, koncentracija cinkovih atoma u otopini tijekom rada galvanskog članka povećava se, a
bakrovih iona smanjuje se u odnosu na sulfatne ione. Zato se elektroni gibaju smjerom
prikazanim na slici 15.1.
Zbog većeg negativnog naboja cinkova je elektroda negativni, a bakrova elektroda pozitivni pol
galvanskog članka. Negativna elektroda jest anoda, a pozitivna elektroda katoda članka.
Shematski prikaz Daniellovog članka: Zn | Zn2+ (c = 1 mol dm-3) || Cu2+ (c = 1 mol dm-3) | Cu
98
Napon članka
Napon članka može se izmjeriti, ali elektrodni potencijali ne. Njihova vrijednost određuje se prema
standardnoj vodikovoj elektrodi čiji je elektrodni potencijal prema dogovoru nula pri svim
temperaturama: E0(2H+/H2) = 0,00 V
Spoji li se vodikova elektroda u članak s bilo kojom drugom elektrodom pri standardnom tlaku i
temperaturi i ako je koncentracija iona u otopini 1 mol dm-3, očitavanjem napona na voltmetru
određuje se standardni redukcijski elektrodni potencijal, E0.
Slika 15.2 (Određivanje standardnog elektrodnog potencijala pomoću standardne vodikove elektrode)
Cinkova elektroda je anoda, a standardna vodikova elektroda katoda jer cink ima negativniji redukcijski
elektrodni potencijal pa je cinkov standardni redukcijski elektrodni potencijal:
99
Voltin niz je elektrokemijski niz elemenata sastavljen od vrijednosti standardnih elektrodnih
potencijala drugih elektroda i pomoću njega računamo napon bilo kojeg galvanskog članka.
E0(Zn2+/Zn) = –0,76 V
E0(Cu2+/Cu) = +0,34 V
Vrijedi:
Baterije
Leclanchéov [Luklanšèōv] članak jest danas najčešće rabljena baterija (galvanski članak). Redoks–
reakcija koja se u njemu zbiva nepovratna je pa se baterija mora zamijeniti novom kad se istroši.
Napon baterije sastavljene od više članaka spojenih u seriju jednak je zbroju pojedinačnih napona
članaka.
100
Elektroliza
Elektroliza je proces koji nastaje kad električna struja prolazi kroz talinu neke soli ili vodenu otopinu
soli, kiselina ili lužina, odnosno proces rastavljanja složenih tvari na jednostavnije pomoću
električne struje (električna energija → kemijska energija).
Provodi se u elektroliznom članku koji se sastoji od posude s elektrolitom u koju su uronjene dvije
elektrode spojene na izvor istosmjerne struje.
Kod elektroliznih je članaka katoda -–pol, a anoda +–pol! To je tako zato što kationi putuju prema
negativnoj elektrodi i obratno.
Pravila elektrolize
1. Kad je moguće više reakcija na elektrodama pri elektrolizi, zbiva se ona za koju je potrebno
manje energije.
2. Pri elektrolizi vodenih otopina elektrolita, na katodi će se dobivati vodik redukcijom molekula
vode ako su u vodenoj otopini prisutni ioni alkalijskih ili zemnoalkalijskih metala ili Al3+–ioni.
3. Ako su u vodenoj otopini elektrolita prisutni složeni anioni (npr. SO42-, NO3-, CO32-), za njihovu
oksidaciju treba puno energije i umjesto njih oksidiraju se molekule vode.
Razlikujemo elektrolizu:
a) talina elektrolita,
b) vodene otopine elektrolita.
101
Primjer: Elektroliza vode
Prvi Faradayev zakon: Masa tvari izlučena na elektrodi proporcionalna je množini elektriciteta koja je
prošla kroz elektrolit.
Q = n(e-) ∗ F Q=I∗t
Drugi Faradayev zakon: Množine tvari izlučene na elektrodama istom količinom električnog naboja
odnose se obrnuto proporcionalno broju izmijenjenih elektrona u tim reakcijama.
𝑛1 𝑧
𝑄1 = 𝑄2 ⇒ 𝑛1 ∗ 𝑧1 = 𝑛2 ∗ 𝑧2 ⇒ 𝑛2
= 𝑧2
1
102
Primjer:
Korozija
Korozija željeza ili hrđanje jest elektrokemijski proces, i to jedan od velikih problema tehnološkog
razvitka i današnje civilizacije.
H2O
Fe(s) Fe2+(aq) + 2e-
1
O2 + H2O(l) + 2e- → 2OH-(aq)
2
Fe2+(aq) + 2OH-(aq) → Fe OH 2(s)
1
2Fe(OH)2(s) + 2O2 + H2O(l) → 2Fe(OH)3(s)
2Fe(OH)3 → Fe2O3 ∗ xH2O, hrđa
Slika 15.5
(Korozija željeza)
103
B. Dodaci
104
Važnije kemijsko posuđe i lab. pribor
Osnovne fizikalne veličine, jedinice i sl.
107
This page intentionally left blank.