GOVOR I GOVORNIČKE VJEŠTINE

GOVORNIČKA PRAVILA I UPUTE

UVOD

Uvodnim se plenarnim predavanjem, kojim započinje radni dio svake govorničke škole,
usmjeruje i pojačava zanimanje i pozornost učenika prema sadržajima koje se spremaju učiti.
Središnja je misao predavanja u svakoj govorničkoj školi drukčija, ali se stalno ističe da živimo
u izrazito komunikacijskom vremenu u kojemu jača i spoznaja da su komunikacije obavijesti
sveopći način organiziranja ljudi i njihovih tvorevina te da su upravo obavijesti tržišna roba.
Komunikacijom obavijesti, njihovom obradom i pohranom gradi se i čovjekova kultura. Ističe
se kako živimo u vremenu u kojemu je temeljni čovjekov medij ponovo govor. To treba
zahvaliti telekomunikacijskim mogućnostima prijenosa i difuzije te tehnologijama fiksiranja
govornog zvuka, kao i olakšanim susretanjima ljudi koja omogućuju brza transportna
sredstva. Naše je i nastupajuće će doba biti označeno kao postgutemberško
(poslijepismovno), tj. može se označiti, analogno kamenom, brončanom ili industrijskom, kao
govorno doba.

PROFILIRANJE PUBLIKE

Kako je javni govor usmjeren konkretnim slušačima, uspjeh govora zavisi od stupnja
poznavanja publike i od umijeća prilaska upravo toj publici. U školi se uče postupci i testovi
za profiliranje publike, i to za svaku govornu strategiju izdvajaju se drukčije dimenzije publike
koje treba upoznati. Uz profil publike vezuju se posebne govorničke taktike koje u različitim
strategijama odgovaraju pojedinom profilu publike. Moto je: Ne okrivljuj publiku za
govornički neuspjeh! Pogreška je govornika što nije upoznao slušače ili što im se nije
prilagodio.

NEPRIJATELJSKI AUDITORIJ

Pod neprijateljskim auditorijem se smatra onaj auditorij koji ima suprotne stavove i interese
od samog govornika u onome što je tema govora. U ovom sadržaju se razrađuju taktike
kojima se osigurava nastavak komunikacije sa slušačima, a tek potom da se i postigne barem
i djelomični konsenzus. Temeljni je postupak traženje zajedničkih osnova i pozivanje na
neosporne činjenice.

PRIPREMA GOVORA

Na srednjem tečaju govorništva posebno se usmjeruje pozornost na faze pripreme govora

(lat. inventio, distributio, elocutio, memoria, actio). Temeljitije se od ostalih obrađuje prva
faza, koja je i najvažnija – faza zamisli govora (oblikovanje središnje misli) i prikupljanje
građe: dokaza, napose podataka, logičkih izvoda i potkrijepa. Učenik se upućuje na prijelaz
od potpune tekstualizacije na skraćenu, na kratke bilješke.

1
GOVOR I GOVORNIČKE VJEŠTINE

RETORIČKE FIGURE

Značajka je dobra i učinkovita govora odmjerena uporaba retoričkih figura, koje imaju uloge i
argumenata i potkrijepa. Izbor je figura koja se obrađuje u školi: silogizam, entimem, sorit,
indukcija, analogija, dilema, definicija, paradoks, arg. ad populum, arg. autoriteta, parafraza,
antiteza, klimaks, usporedba, metafora, metonimija, sinegdoha, pretericija, antimetabola,
sinatroizam. Za svaku se figuru, nakon što se ukaže na njezinu formalnu građu, iznalaze
brojni primjeri. Učitelj upućuje učenike kako će se efektno i učinkovito služiti retoričkim
figurama.

LOGIČKE FIGURE

Logičke figure ili logički izvodi (prema Aristotelu tehnički dokazi), a to su toposi, silogizmi,
entimemi, soriti, indukcije, analogije, primjeri, dileme, odnosi uzroka i posljedica temeljne su
taktike argumentativne strategije. Zato učenike treba upućivati na vješto, učinkovito i
ispravno služenje tim figurama. Posebno učenike treba upozoravati na pogreške koje one
mogu skriveno sadržavati.

RETORIČKE POTKRJEPE

Iracionalna sredstva uvjeravanja, koja su usmjerena prema emotivnoj (patos) i etičkoj (etos)
sferi, sastoje se u prvom redu od skupa retoričko-poetskih figura. Učenici kroz ovaj sadržaj
upoznaju strukturu tih figura, uvježbavaju se da ih prepoznaju iz primjera i da po njima
kreiraju svoje.

SMICALICE

Dijalektičko se govorništvo (razgovorno, pregovaračko, polemičko, debatno) oduvijek služi

retoričkim smicalicama. Učenici se upoznaju s najčešćima sa svrhom da bi se od njih
uspješnije znali braniti.

ARGUMENTIRANJE

Argumentiranje je retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski postaje slušačima vrlo

vjerojatnom istinom. Kroz ovaj se sadržaj učvršćuje razlikovanje argumentiranja od
iracionalnih potkrjepa ili smicalica; upućuje se u valjano argumentiranje i pobijanje te
upozorava na nevaljano. Najveća se pozornost posvećuje iznalaženju i oblikovanju tvrdnji u
četiri značenjske kategorije: što je nešto, zašto je nešto, kakvo je nešto i što treba učiniti. Za
svaku od tih kategorija tvrdnji razrađuje se i uvježbava argumentacijski postupak.

MODELI HUMORA

Višenamjenska je uloga humora u govorništvu i izvan zabavljačke strategije: zadobivanje

naklonosti, opuštanje napetosti, olakšanje konfliktnih i tmurnih situacija, smanjenje zamora,
zadobivanje prednosti u debati i polemici. Zato stanovitu količinu humora treba planirati u
pripremi govora. U govorničkoj se školi ističu uloge humora, otkrivaju se sposobnosti učenika
u stvaranju humora, analiziraju se češći modeli tvorbe humora, a učenike se potiče prema
kreaciji smiješnog.

2
GOVOR I GOVORNIČKE VJEŠTINE

MODALNI IZRAZI

Uvelike pridonosi govornoj izražajnosti i komunikativnosti, ali i govornoj eleganciji, umjesna i

istančana uporaba modalnih izraza (uključujući i one uljudbene: predstavljanje,
pozdravljanje, oslovljavanje, zamolbe, zahvaljivanje, ispričavanje). Učenicima se daje
klasifikacija tih izraza i mnoštvo primjera (kao što su: ako se ne varam, po mom sudu, s vašim
dopuštenjem, u prvom redu, bez daljnjega, štoviše, vjerojatno, nema sumnje itd.). Od
učenika se traži da i sami ispišu množinu takvih izraza, da one koji su prihvatljivi upamte te
da ih u govoru primjenjuju vješto kao govornikov komentar vlastitog govora, ali i kao
zamjene za poštapalice u trenutcima oklijevanja.

GOVORNI BONTON

Govorni bonton sadrži govorne izraze koji pozitivno uokviruju društvene susrete. Neki su od
tih izraza konvencionalni, kao što su pozdravljanja, oslovljavanja, predstavljanja, zamolbe,
zahvale, čestitanja ili žalovanja, temeljni smisao – stvaranje dobrih odnosa. Kroz pozitivne i
negativne primjere ukazuje se na etičke, estetske, emotivne i civilizacijske vrijednosti
bontonskih izraza.

IMPROVIZACIJA

Improvizacija je govor kojemu je izostala priprema. Taj govor ipak ima prikrivene dvije
pripreme. Prva je dugotrajno školovanje u retoričkoj vještini, a druga je kratkotrajna
koncentracija prije samog govora na središnju misao ili na poantu govora. Stoga govorna
improvizacija ostvaruje sve važne elemente koji se uče u retorici: dobru kompoziciju, dobru
argumentaciju i potkrijepe te bogatstvo uporabe retoričkih figura i modalnih izraza. Vrstan
improvizator zna procijeniti trenutak i procijeniti vrstu publike. Zato improvizacija često u
školovanju dolazi kao vježba u kojoj se iskazuje stupanj usvojenosti govorničkog umijeća.
Uvjet dobre improvizacije je, dakako, i prirodni govornički dar.