Boris Galac, V. god.

O prijateljstvu

Prvo i osnovno što treba ustvrditi jest istinsko značenje pojma prijateljstvo. Pod pojmom
prijateljstvo smatram mnogo više nego što to kolokvijalno znači (prijateljstvo jednako
bratstvu, prijateljstvo jednako braku). Čak toliko daleko seže značenje prijateljstva da bih ga
izjednačio s vjernikovim općenjem/odnosom sa Stvoriteljem, a i povlašteni smo dionici
milosti da nas je i sam Gospodin nazvao prijateljima (usp. Iv 15,14) dajući nam pritom jedno
zaista uzvišeno mjesto i poziciju. Kada promatramo prijateljstvo iz perspektive današnjice,
onda zasigurno možemo uvidjeti da je pojam prijateljstva toliko izgubio na težini,
autentičnosti, te da se sve počinje nazivati prijateljstvom, od poznanstva jednog dana, od
statusa kolege, do manipulativne zakrpe muško-ženskog prijateljevanja.

Prijateljstvo kao jedan ozbiljan odnos ima bitnu vezu s rodom, odnosno spolom. Zašto to
kažem, zato što nužno ima implikacije na erotičnost. Primjerice, moj odabrani prijatelj mi je
ujedno kao i brat, pred njim mogu biti i gol, a da nema nikakve istospolne konotacije vezano
za homoseksualnost. Isto tako, vrlo važno za spomenuti je to da svaki odnos, svaka relacija,
svako prijateljstvo/bratstvo ima svoj progres i dinamizam s tendencijom izgradnje tog istog
odnosa. Kada govorim o tom dinamizmu i progresu u kontekstu primjerice muškog
prijateljstva, onda je nužno da to prijateljstvo ima svoj prirodni dinamizam s prirodnim
limitom tog prijateljstva. O kakvom limitu ovdje govorimo? O granici koja ne može
prekoračiti u istospolni eros i ono je sasvim objektivno prihvatljivo, jer istospolan odnos u
vidu istinskog prijateljstva može dosegnuti puninu u bratstvu, ili sestrinstvu i ne može se dalje
od toga a da se ne zakorači u anomaličnu relaciju. Kod heterogenog odnosa (muško-ženskog
prijateljstva) taj odnos sadrži potencijal da ide i dalje od poznanstva, druženja, te dotiče ljubav
i philiae i erosa. I to je ona istinska punina prijateljstva heterogenog para, bez da se izuzima
dimenzija i erosa i philiae.

Važno je ovdje istaknuti da ovo sve implicira i vjersku, ali i nužno razumsko-filozofsku
prizmu poimanja jer ne mora se prvenstveno biti vjernik da bi shvatili istinski personalni
odnos bez da se upada u »prijateljski promiskuitet«. Pod prijateljskim promiskuitetom
zapravo mislim na perfidno iskorištavanje pri čemu, primjerice jedan heterogeni muško-
ženski 'prijateljski' par u čestim slučajevima sebe naziva 'ništa više od prijateljstva' ne znajući
da su pri tome sebe plastično limitirali i u prijevodu to ovako zvuči: »ne mislim ništa s njim/s
njom, jer mi je on/ona samo prijatelj i ništa više«, što upravo ako se imalo, ali baš imalo
promotri ukazuje na iskorištavanje, premda muški spol u većini slučaja to prihvaća s olako
naivnim smiješkom povjerenja prema tzv. prijateljstvu. Ma kako god ova problematika
zvučala isuviše teen, ona zapravo to i nije, jer prijateljstvo kako sam već i naveo, jest nešto
više od čestog kolokvijalnog shvaćanja, te smatram da kao teolozi premalo razvijamo
promišljanje u tom sociološkom vidu.

Sljedeće promišljanje u tom kontekstu vezano za muško-ženska prijateljstva današnjice naveo

bih problem estetskoga. Pod tim mislim da se danas često uzima pod zdravo za gotovo da
primjerice »njih dvoje jesu prijatelji samo zato što se fizički ne sviđaju jedno drugome, i
prema tome se ne privlače«, i tu je razvidno i logično da se sve temelji na izgledu i da bi se
stvorio navodno dublji odnos tek kada bi se zadovoljio taj presudni i najvažniji kriterij
današnjeg vizualnog društva. Dakle, može se reći da je danas pojam prijateljstva duboko
aseksualan, težište se upravo prenijelo na pojam veze koja je maksimalno erotizirana, i
naravno očita je neravnoteža u društvenoj svijesti po tom pitanju i posljedice su takve da se

1
radi o jednom dualitetu između prijateljstva i veze. Primjerice, često se može čuti da se kaže
»mi smo nešto više od prijateljstva«, što je po meni krivo jer olako se dolazi do zaključka da
je prijateljstvo kao samo neka međufaza do onog više.

Sljedeća problematika modernog koncepta odnosa jest dualitet između veze i prijateljstva.
Danas u svijesti mladih je sasvim normalno imati »najbolju/najboljeg« prijatelja ili prijateljicu
pored svoje osobe s kojom smo u vezi. Tu se dakako postavlja pitanje koju nam ulogu onda
ima djevojka ili dečko, odnosno osoba za koju smo se opredijelili ako ne upravo tu, da su nam
oni najbolji prijatelji s kojima dijelimo intimu, vrijeme i sl. Isto tako se postavlja pitanje što
biva s našom 'najboljom ili najboljim' prijateljem kada stupimo s drugom osobom u vezu, a
pritom znamo da se ne može jednako vrijeme posvetiti na dvije strane, barem u kasnijoj fazi
odnosa. Naglasak naravno nije na strogo konzervativnom i rigidnom pristupu u smislu da ne
smijemo sklapati nova poznanstva uz našu djevojku/dečka, ne, nego je naglasak upravo na
distinkciji pojmova onoga kako nazivamo ono što imamo pored naše veze. Prijateljstvo
sigurno nije.

Takvu infantilnu i nezrelu vrstu »prijateljstva« koja je danas aktualna praksa nerijetko znaju
imati djevojke, i to sa relativno feminiziranim muškarcima jer imaju adekvatnu ulogu
prijateljice, psihoterapeuta, dobro posluže kao rame za plakanje (za drugim dečkima) i može
se reći ulogu čekaonice do prave veze. Česti izrazi takvog »prijateljstva« znaju se isticati na
društvenim mrežama prikazani u vidu statusa s nužnom etiketom prijateljuuu/friends
forever/moj brat i prijatelj i sličnim otrcanim i manipulativnim zakrpama kako bi izjavili na
sav glas da ništa nemaju s tom osobom i da su slobodne.

Dakle, po mom osobnom mišljenju, budući da su mladi većinski senzualno nastrojeni, imaju
problema s vezivanjem i zrelosti kad je u pitanju osoba za koju su se opredijelili. Onako kako
smatram da bi jedna punina istinskog prijateljstva trebala imati svoj razvojni put nužno je
koncipirana baš u pojmu prijateljstva. Što pod tim smatram; pa upravo da prijateljstvo ima
svoj put i tijek od poznanstva, druženja, upoznavanja i na koncu prijateljstva koje je upućeno
prema vezi i svoju puninu doseže u braku. Prijatelja ne možemo imati puno, iz razloga jer ono
iziskuje njegu, vrijeme, ljubav. Podsjetio bih na jednu mudru koja kaže da svačiji prijatelj nije
ničiji prijatelj. U tom smislu, nisam imao namjeru da ovo sve poprimi neku patetičnu notu,
nego zaista dati na promišljanje i također slobodu mišljenja složiti se s navedenim ili ne. Isto
tako mislim da teologiji u vidu akademske zajednice nedostaje sociološke izobrazbe te
kritičkog prosuđivanja u pogledu istog.

Ono što ću zaključno navesti i naglasiti kroz vid muško-ženskog prijateljstva jest upravo to da
je ono moguće, ali pod vidom obostranog sebedarivanja koje nadilazi ograničenja i koje, kako
sam već i naveo uključuje i philia i eros kao vidove ljubavi koji njeguju i koji su upućeni na
taj personalni odnos, a svoj vrhunac dosežu u braku. Relacija koja je lišena svakog tabua i
sablazni, odnosno biti na životnom putu s osobom suprotnog spola kao istinski prijatelj.