Professional Documents
Culture Documents
Retuširanje Balaševićeva Lika I Djela
Retuširanje Balaševićeva Lika I Djela
Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće čovjeka koji je svojedobno u Australiji pjevao ustaške pjesme
postaviti za počasnog predsjednika udruge koja okuplja partizane i njihove današnje istomišljenike.
Teško mi je pojmiti i to da se srpski ustanak u NDH iz razdoblja srpnja-rujna 1941. godine, koji je
Kad je jugoslavenska dijalektika u pitanju, sve je očito moguće. Isti je postupak primijenjen i na Đorđa
Balaševića kojeg se smatra utjelovljenjem tolerancije, multikulturalnosti, pacifizma, čovjekom uz
kojeg se nikako ne može vezati pojam međunacionalne netrpeljivosti. Ja se međutim sjećam nekih
Balaševićevih napjeva koji odudaraju od relativno pomirljivih tonova njegove umjetnosti iz novijeg
vremena.
Padaju mi na pamet stihovi naizgled zafrkantske pjesme "Sve je otišlo u Honduras" u kojima se,
sasvim jasno aludirajući na Albance, kaže: "Prate me ljica koja govore lj, oni su zljočesti u pravilju".
Ako znamo da je navedeni uradak objavljen 1986. godine, u vrijeme kad je Srbija na pitanju Kosova
već bila nacionalistički mobilizirana, postaje jasno da se ne radi tek o vicu na račun tog naroda, nego
o izražavanu ekstremnog političkog stajališta.
Tadašnje Balaševićevo jahanje na valu ekstremnog nacionalizma predstavlja školski primjer, u vrijeme
Isto je bilo i s Balaševićem koji pjevajući rugalicu o Albancima najvjerojatnije nije ni bio svjestan da
dijeli politički prostor sa srpskim nacionalistima. On je samo emotivno reagirao prema onima koje je
smatrao odgovornima za ugrožavanje jugoslavenskog državnog okvira, koji je po njemu i
istomišljenicima, zauvijek skladno riješio međunacionalne probleme naroda koji su živjeli u Titovoj
zemlji.
Imao je Đorđe u to vrijeme i drugih, manje problematičnih izljeva ljubavi prema bivšoj državi, poput
pojavljivanja u seriji "Vojnici" u kojoj se idealizira život u JNA ili skladanja pjesama "Računajte na nas"
i "I ja sam video Tita maršala".
Razdoblje agresivnog jugoslavenstva: ljubav prema Jugoslaviji i mržnja prema nekim njenim
narodima
Vođen nepogrješivim instinktom jugoslavenskog radikala, svoj je revolt još jednom usmjerio prema
onima koji su po njegovu mišljenju razarali Jugoslaviju, a ne prema JNA i politici koja je stajala iza nje,
kao istinskim napadačima na mir i pravdu, pa i na Balaševićevu Jugoslaviju. Ponovno ne uspijevši
razaznati što bi u konkretnoj situaciji moglo biti stajalište tolerancijom vođenog jugoslavenstva, a što
velikosrpstvo koje se iza jugoslavenstva prikrivalo, "zagrmio" je protiv "nacionalista" koji razbijaju
njegovu zemlju.
Ovaj Balaševićev ispad zvučno je zapisan na snimkama njegovih koncerata koje je krajem lipnja 1991.,
u jeku napada JNA na Sloveniju, održao u Beogradu i Novom Sadu. Središnje mjesto u njegovim
nastupima zauzela je šovinistička pjesma "Laku noć Janezi", tekst koje prenosim u cijelosti:
Laku noć braćo Janezi
Shvatam vas, sve su to geni
Mame vas habsburški kavezi
Neko je rođen da šeni
Ovakvim je istupom Balašević dokazao da spada u skupinu loših Jugoslavena. Dobri, ili bolje rečeno
razumni Jugoslaveni, suočeni s narastanjem velikosrpstva već
Zahvaljujući tomu, Balašević se s nemalom skupinom svojih sljedbenika ponovno našao na istoj strani
s velikosrbima, potpuno nesvjestan njihove glavne uloge u razvaljivanju Jugoslavije, države koju je
obožavao.
No, ova politička "slijepa pjega" zbog koje mu je promaknula uloga velikosrpskog nacionalizma u
razbijanju Jugoslavije uskoro će nestati. Točnije nju će zbrisati PitanjeNa pitanje hoće li opet imati
Hrvate u svom pratećem bandu rekao je: "Pa, ne znam. Da se pita samo Srbija - tu ne bi bilo
problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u toj masi sveta tamo
ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!" Naravno, pod uslovom da oni lično to u
međuvremenu nisu zaslužili."izbijanje rata u Bosni i Hercegovini.
Do tada su Jugoslaveni Balaševićeva tipa rat doživljavali kao sukob koji su isprovocirali secesionisti i
prinudili JNA na intervenciju. Vidljivo je to između ostalog i
Na pitanje hoće li opet imati Hrvate u svom pratećem bandu rekao je: "Pa, ne znam. Da se pita samo
Srbija - tu ne bi bilo problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u
toj masi sveta tamo ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!" Naravno, pod uslovom da oni
lično to u međuvremenu nisu zaslužili."
SklopVukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali "oslobodioci", "ustaše", narod "s jedne i s druge
strane", te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što "predumišljajem"
(čega???) nadilazi čak i zlo uhvaćenih "ustaša". U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do
travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o
Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada,
izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastiloUmjesto da je, imajući u vidu ono što se tih dana događalo
u Vukovaru, upozorio da je potpuno neumjesno pitati hoće li Hrvate opet pozvati u svoj band (smisla
je eventualno moglo imati pitanje. "Je li moguće da će, s obzirom na vukovarska događanja, Hrvati
htjeti svirati u Srbiji?), Balašević je u svom odgovoru spomenuo tolerantnu Srbiju koja nema ništa
protiv Hrvata u njegovu pratećem sastavu, osim ako oni, braneći vlastitu domovinu, u međuvremenu
nisu postali "ustaše".
Još je dojmljiviji sljedeći odlomak u kojem saznajemo kako je mirotvorac Đole vidio pad
Vukovara: "Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo
lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša,
kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto
ljudsko na facama - mržnja, radost, strah, histerija - sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja
su jedina odavala predumišljaj."
Vukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali "oslobodioci", "ustaše", narod "s jedne i s druge strane",
te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što "predumišljajem" (čega???)
nadilazi čak i zlo uhvaćenih "ustaša".
U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako
je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje
ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada, izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastilo.
U Sarajevu nije bilo "ustaša", ugroženih Srba, JNA se tretiralo kao domicilnu vojsku, no usprkos svemu
tomu, ta se ista vojska hladnokrvno ukopala na brda oko Sarajeva i kad je BiH proglasila nezavisnost,
na nju je navalila svom snagom. Sada više nije bilo moguće ne vidjeti malignost velikosrpske politike
koja je dotada uspješno prikrivana izmišljanjem krivice "secesionističkih nacionalista" u Sloveniji i
"fašista" u Hrvatskoj.
Balaševića i društvo ta je spoznaja natjerala na malu promjenu vlastite paradigme. Umjesto sheme po
kojoj su za rat krive "sjeverozapadne republike" koje su isprovocirale JNA, s posebnim naglaskom na
"ustaše" u Hrvatskoj, došli su do koncepcije podjednake krivnje. Ona i dalje podrazumijeva da su za
rat krivi "nacionalisti", ali sada se u tu kategoriju konačno počinje ubrajati i velikosrpske šoviniste.
U kasnijim je godinama Balašević otpjevao još neke pjesme nadahnute ratnom tragedijom i u njima
također iskazao tugu zbog besmisla rata. No ni u jednoj od tih pjesama nije otišao dalje od koncepta
podijeljene odgovornosti za ratove na području bivše države, što je otprilike na lirski način iskazana
Josipovićeva sintagma o konglomeratu loših politika.
Unatoč tomu ili upravo zbog toga, Balašević je postao idol širokog broja ljudi u regiji. Koncept jednake
krivnje odgovara mnogima. Srbiji, jer umanjuje njezinu odgovornost, Bosni i Hercegovini jer se u toj
jednadžbi najmanje spominje Bošnjake, a međunarodnoj zajednici jer izostavlja njezino nedjelovanje
kao ključni čimbenik koji je omogućio četverogodišnje trajanje rata.
Izjednačavanje krivnje posebno godi neuništivim Jugoslavenima svih nacija kojima nasušno trebaju
makar i činjenično opovrgnuti idealizirani prikazi prošlih događaja (od friziranja antifašizma nadalje),
koji će omogućiti opstanak njima i njihovim uvjerenjima.
Egon Kraljević