Retuširanje Balaševićeva lika i djela

Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće čovjeka koji je svojedobno u Australiji pjevao ustaške pjesme
postaviti za počasnog predsjednika udruge koja okuplja partizane i njihove današnje istomišljenike.
Teško mi je pojmiti i to da se srpski ustanak u NDH iz razdoblja srpnja-rujna 1941. godine, koji je

rezultirao s više tisuća mrtvih i s desetcima tisuća

prognanih nesrba, bez pardona stavlja u istu antifašističku paradigmu. Još mi je manje shvatljivo da
se I.G. Kovačića, autora zloglasnog političkog pamfleta "Mrzimo vas", opisuje samo kao pjesnika
ljubavi.

Kad je jugoslavenska dijalektika u pitanju, sve je očito moguće. Isti je postupak primijenjen i na Đorđa
Balaševića kojeg se smatra utjelovljenjem tolerancije, multikulturalnosti, pacifizma, čovjekom uz
kojeg se nikako ne može vezati pojam međunacionalne netrpeljivosti. Ja se međutim sjećam nekih
Balaševićevih napjeva koji odudaraju od relativno pomirljivih tonova njegove umjetnosti iz novijeg
vremena.

Padaju mi na pamet stihovi naizgled zafrkantske pjesme "Sve je otišlo u Honduras" u kojima se,
sasvim jasno aludirajući na Albance, kaže: "Prate me ljica koja govore lj, oni su zljočesti u pravilju".
Ako znamo da je navedeni uradak objavljen 1986. godine, u vrijeme kad je Srbija na pitanju Kosova
već bila nacionalistički mobilizirana, postaje jasno da se ne radi tek o vicu na račun tog naroda, nego
o izražavanu ekstremnog političkog stajališta.

Faza infantilnog jugoslavenstva

Tadašnje Balaševićevo jahanje na valu ekstremnog nacionalizma predstavlja školski primjer, u vrijeme

Jugoslavije vrlo česte simbioze između radikalnog srpstva i

AlbanciPadaju mi na pamet stihovi naizgled zafrkantske pjesme "Sve je otišlo u Honduras" u kojima
se, sasvim jasno aludirajući na Albance, kaže: "Prate me ljica koja govore lj, oni su zljočesti u pravilju".
Ako znamo da je navedeni uradak objavljen 1986. godine, u vrijeme kad je Srbija na pitanju Kosova
već bila nacionalistički mobilizirana, postaje jasno da se ne radi tek o vicu na račun tog naroda, nego
o izražavanu ekstremnog političkog stajališta.unitarizmu sklonog jugoslavenstva. Ova je pojava bila
moguća zbog toga što je velikosrpstvo, kao životno zainteresirano za očuvanje političkog jedinstva
svih prostora na kojima žive Srbi, inzistiralo na snaženju središnje jugoslavenske vlasti, zbog čega ga
režim i oni odani njemu, nisu niti uočavali kao politički problem, nego su ga brkali s jugoslavenskim
patriotizmom.

Isto je bilo i s Balaševićem koji pjevajući rugalicu o Albancima najvjerojatnije nije ni bio svjestan da
dijeli politički prostor sa srpskim nacionalistima. On je samo emotivno reagirao prema onima koje je
smatrao odgovornima za ugrožavanje jugoslavenskog državnog okvira, koji je po njemu i
istomišljenicima, zauvijek skladno riješio međunacionalne probleme naroda koji su živjeli u Titovoj
zemlji.

Imao je Đorđe u to vrijeme i drugih, manje problematičnih izljeva ljubavi prema bivšoj državi, poput
pojavljivanja u seriji "Vojnici" u kojoj se idealizira život u JNA ili skladanja pjesama "Računajte na nas"
i "I ja sam video Tita maršala".

Razdoblje agresivnog jugoslavenstva: ljubav prema Jugoslaviji i mržnja prema nekim njenim
narodima

Sa zaoštravanjem političke situacije, zaoštravala su se i Balaševićeva stajališta. Kad je napadom na

Sloveniju, JNA odlučila 45-godišnji jugoslavenski mir pretvoriti u rat, panonski je šansonijer ponovno

reagirao, ovaj put ne izrugivanjem kao u slučaju

Albanaca, nego usmjeravajući svoj bijes prema narodu koji je bio žrtva divljačkog napada.

Vođen nepogrješivim instinktom jugoslavenskog radikala, svoj je revolt još jednom usmjerio prema
onima koji su po njegovu mišljenju razarali Jugoslaviju, a ne prema JNA i politici koja je stajala iza nje,
kao istinskim napadačima na mir i pravdu, pa i na Balaševićevu Jugoslaviju. Ponovno ne uspijevši
razaznati što bi u konkretnoj situaciji moglo biti stajalište tolerancijom vođenog jugoslavenstva, a što
velikosrpstvo koje se iza jugoslavenstva prikrivalo, "zagrmio" je protiv "nacionalista" koji razbijaju
njegovu zemlju.

Ovaj Balaševićev ispad zvučno je zapisan na snimkama njegovih koncerata koje je krajem lipnja 1991.,
u jeku napada JNA na Sloveniju, održao u Beogradu i Novom Sadu. Središnje mjesto u njegovim
nastupima zauzela je šovinistička pjesma "Laku noć Janezi", tekst koje prenosim u cijelosti:
Laku noć braćo Janezi
Shvatam vas, sve su to geni
Mame vas habsburški kavezi
Neko je rođen da šeni

Malo ste plebiscirali

Pre tog ste puno rovarili
Tovariši, dugo ste svirali
Dok se niste natovarili

'Ajte vi, braćo Slovenci,

Nemojte s tim da se šalite
Samo vas čekaju Nemci
Samo im vi još falite

Kvarni ste, jadna vam majka,

Nismo iz istog filma
I dečki iz treceg rajha
Za vas su GG firma

Ne kunem, ne kunem i ne pretim

Sve ovo smatrajte šalom
Ja neću da vas se setim
Ni kad budem gledao slalom

Na nama svako ućari

I vi ste tako odlučili
Laku noć braćo smučari
Dobro ste mi se smučili

Želim vam mir i spokojstvo

I slavu vašoj zastavi
Bilo je zadovoljstvo
Jeb'o nas ko nas sastavi

Ovakvim je istupom Balašević dokazao da spada u skupinu loših Jugoslavena. Dobri, ili bolje rečeno
razumni Jugoslaveni, suočeni s narastanjem velikosrpstva već

su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća

počeli gajiti skepsu prema mogućnosti opstanka te države. Ključni događaj koji je i posljednjima u
ovoj skupini u cijelosti uništio vjeru u mogućnost opstanka te zemlje bio je napad na Sloveniju. Oni
koji su uistinu voljeli sve narode te zemlje (a to je, kažu, bit istinskog jugoslavenstva), najkasnije tada
su shvatili da nije moguće voljeti Jugoslaviju, a mrziti neke njezine narode.

Balašević je postupio suprotno. Njegova je inačica jugoslavenstva, zaboravivši da je suština te

ideologije navodno ljubav prema svim narodima te zemlje, ostala zarobljena u fetišizmu spram
jugoslavenske države. On i njegovi istomišljenici nastavili su obožavati mrtvu jugoslavensku državnu
formu, dok su pod geslom "otklona od nacionalista/separatista", poput supružnika u propalom braku,
počeli mrziti one narode koji su "ih napustili".

Zahvaljujući tomu, Balašević se s nemalom skupinom svojih sljedbenika ponovno našao na istoj strani
s velikosrbima, potpuno nesvjestan njihove glavne uloge u razvaljivanju Jugoslavije, države koju je
obožavao.

Dolazak do stajališta jednake krivnje

No, ova politička "slijepa pjega" zbog koje mu je promaknula uloga velikosrpskog nacionalizma u
razbijanju Jugoslavije uskoro će nestati. Točnije nju će zbrisati PitanjeNa pitanje hoće li opet imati
Hrvate u svom pratećem bandu rekao je: "Pa, ne znam. Da se pita samo Srbija - tu ne bi bilo
problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u toj masi sveta tamo
ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!" Naravno, pod uslovom da oni lično to u
međuvremenu nisu zaslužili."izbijanje rata u Bosni i Hercegovini.

Do tada su Jugoslaveni Balaševićeva tipa rat doživljavali kao sukob koji su isprovocirali secesionisti i
prinudili JNA na intervenciju. Vidljivo je to između ostalog i

u intervjuu koji je Balašević dao beogradskom NIN-

u početkom prosinca 1991., na koji je nedavno upozorio M. Holjevac s portala Fizzit.net. U tom je
razgovoru, govoreći s načelno pacifističkih pozicija, Balašević izrekao nekoliko konstatacija koje odaju
politička stajališta inherentna njegovu mirotvorstvu.

Na pitanje hoće li opet imati Hrvate u svom pratećem bandu rekao je: "Pa, ne znam. Da se pita samo
Srbija - tu ne bi bilo problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u
toj masi sveta tamo ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!" Naravno, pod uslovom da oni
lično to u međuvremenu nisu zaslužili."

SklopVukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali "oslobodioci", "ustaše", narod "s jedne i s druge
strane", te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što "predumišljajem"
(čega???) nadilazi čak i zlo uhvaćenih "ustaša". U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do
travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o
Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada,
izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastiloUmjesto da je, imajući u vidu ono što se tih dana događalo
u Vukovaru, upozorio da je potpuno neumjesno pitati hoće li Hrvate opet pozvati u svoj band (smisla
je eventualno moglo imati pitanje. "Je li moguće da će, s obzirom na vukovarska događanja, Hrvati
htjeti svirati u Srbiji?), Balašević je u svom odgovoru spomenuo tolerantnu Srbiju koja nema ništa
protiv Hrvata u njegovu pratećem sastavu, osim ako oni, braneći vlastitu domovinu, u međuvremenu
nisu postali "ustaše".

Još je dojmljiviji sljedeći odlomak u kojem saznajemo kako je mirotvorac Đole vidio pad
Vukovara: "Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo
lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša,
kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto
ljudsko na facama - mržnja, radost, strah, histerija - sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja
su jedina odavala predumišljaj."

Vukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali "oslobodioci", "ustaše", narod "s jedne i s druge strane",
te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što "predumišljajem" (čega???)
nadilazi čak i zlo uhvaćenih "ustaša".

U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako
je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje
ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada, izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastilo.

U Sarajevu nije bilo "ustaša", ugroženih Srba, JNA se tretiralo kao domicilnu vojsku, no usprkos svemu
tomu, ta se ista vojska hladnokrvno ukopala na brda oko Sarajeva i kad je BiH proglasila nezavisnost,
na nju je navalila svom snagom. Sada više nije bilo moguće ne vidjeti malignost velikosrpske politike
koja je dotada uspješno prikrivana izmišljanjem krivice "secesionističkih nacionalista" u Sloveniji i
"fašista" u Hrvatskoj.

Balaševića i društvo ta je spoznaja natjerala na malu promjenu vlastite paradigme. Umjesto sheme po
kojoj su za rat krive "sjeverozapadne republike" koje su isprovocirale JNA, s posebnim naglaskom na
"ustaše" u Hrvatskoj, došli su do koncepcije podjednake krivnje. Ona i dalje podrazumijeva da su za
rat krivi "nacionalisti", ali sada se u tu kategoriju konačno počinje ubrajati i velikosrpske šoviniste.

Vidljivo je to u pjesmi "Sloboda ne" objavljenoj (tek) u

jesen 1992., u kojoj (konačno) ukazuje (i) na odgovornost Slobodana Miloševića, odnosno Srbije za
rat, te u tekstu "Odjebi JNA" koji je pročitao na koncertu listopada iste godine. Sve u svemu premalo i
prekasno da bi se nekoga moglo smatrati dosljednim zagovornikom tolerancije među narodima bivše
Jugoslavije.

U kasnijim je godinama Balašević otpjevao još neke pjesme nadahnute ratnom tragedijom i u njima
također iskazao tugu zbog besmisla rata. No ni u jednoj od tih pjesama nije otišao dalje od koncepta
podijeljene odgovornosti za ratove na području bivše države, što je otprilike na lirski način iskazana
Josipovićeva sintagma o konglomeratu loših politika.

Unatoč tomu ili upravo zbog toga, Balašević je postao idol širokog broja ljudi u regiji. Koncept jednake
krivnje odgovara mnogima. Srbiji, jer umanjuje njezinu odgovornost, Bosni i Hercegovini jer se u toj
jednadžbi najmanje spominje Bošnjake, a međunarodnoj zajednici jer izostavlja njezino nedjelovanje
kao ključni čimbenik koji je omogućio četverogodišnje trajanje rata.

Izjednačavanje krivnje posebno godi neuništivim Jugoslavenima svih nacija kojima nasušno trebaju
makar i činjenično opovrgnuti idealizirani prikazi prošlih događaja (od friziranja antifašizma nadalje),
koji će omogućiti opstanak njima i njihovim uvjerenjima.

Masovno hodočašće na nedavne Balaševićeve zagrebačke koncerte, osim o kvaliteti dijela

Balaševićeve lirike i glazbe, još više govori o političkoj izgubljenosti nemalog broja Hrvata koji se
nikako ne mogu rastati od Jugoslavije, države u ime koje je ubijana Hrvatska. Ne protivim se
Balaševićevim koncertima, ali pogrešnim smatram retuširanje Balaševićeva lika i djela iza čega se krije
težnja da se, unatoč ratu vođenom u ime obrane Jugoslavije, njegovo jugoslavenstvo poistovjeti s
ljubavlju i tolerancijom, te kao takvo ponovno nametne kao politički ideal kojemu trebamo težiti.

Egon Kraljević