1.

Augustovo i Tiberijevo osvajanje Ilirika

1.1. Počeci pacifikacije

Kao baštinik svog ujaka, preuzevši vlast u državi, August će ostvariti ono čega su se
pribojavali najugledniji senatori još za Cezarova života – promijenit će državno uređenje iz
republičkog u carsko. Tako će postati prvim rimskim carem, vladajući gotovo četrdeset i četiri
godine, od toga dvanaest godina s Markom Antonijem, a ostatak potpuno samostalno, kako
nam prenosi Svetonije.1 August je u povijesti ostao zabilježen kao veliki reformator svog
doba. Osim dorade kalendara, golemih infrastrukturnih poduhvata, uredio je Rim u svakom
smislu, te reformirao ustroj države do temelja, u potpunosti zasluživši dodijeljenu titulu pater
patriae. Nakon što se pozabavio unutarnjim prilikama u Rimu, osnovao je 28 kolonija diljem
Apeninskog poluotoka, odobrivši im brojna sredstva za gradnju, te ih izjednačio u pravu i
dostojanstvu s Rimom.2 Iako je sudjelovao u pet građanskih, te vodio vanjske ratove, od
samih početaka temelj njegove politike bio je ''pax Romana'', u želji da održi red i poredak u
državi.

Augustu pripisujemo potpuno osvajanje naših prostora, te pripajanje u sastav rimske

države. Međutim, rimske pretenzije počele su znatno ranije. Od samih početaka ovaj prostor
je za Rimljane bio veoma bitan, zato su Grcima koji žive u svojim naseobinama na istočnoj
obali Jadrana odlučili pružiti zaštitu. Već tada glavni problem bili su autohtonci, koji su
svojim pljačkanjima i pustošenjima neprestano ometali mirnodopski život. Godine 229. pr.
Kr., Gnej Fulvije Centumal i Lucije Postumije Albin, vojnim napadom na Ilirsku državu 3
zaustavljaju njihovo gusarenje i postaju zaštitnici istočnojadranskih Grka. Tada su, po prvi
puta, Rimljani osigurali svoja uporišta na istočnom Jadranu. Nakon toga, negdje sredinom 2.
stoljeća pr. Kr., Polibije bilježi kako Isejci, siti delmatskih pustošenja i razaranja Tragurija i
Epetija, šalju izaslanike u Rim, moleći pomoć i zaštitu. 4 Nakon neuspjelog poslanstva na
delmatski prostor, u kojem su stradali rimski diplomati, 156. godine pr. Kr. konzul Gaj
Marcije Figul iz Narone, kao polazišne točke, započinje prvi rat protiv Delmata. Unatoč
1
''Atque ab eo tempore exercitibus comparatis primum cum M. Antonio M.que Lepido, deinde tantum cum
Antonio per duodecim fere annos, nouissime per quattuor et quadraginta solus rem p. tenuit.'' Suet., Aug., 8, 3,
1.
2
Aug., Res Ges., 28.1.
3
Sredinom 3. st. pr. kr. od srednjodalmatinskih otoka na sjeveru, Dardanije i Makedonije na istoku, te Epira na
jugu formirala se Ilirska država. Zadnjim vladarom Ilirske države drži se Gencije, koji je od 168. do 167. godine pr.
kr. vodio ratove s Rimljanima. Nakon njegova poraza i odvođenja u ropstvo srušena je Ilirska država. (D. RENDIĆ-
MIOČEVIĆ, 1989., 147-148.)
4
M. ZANINOVIĆ, 2007., 15.
početnim neuspjesima, uspio je savladati žestoki otpor koji su mu potonji pružali. Težak
udarac zadaje im Kornelije Scipije Nazika, koji je 155. godine pr. Kr. zauzeo njihovo uporište
Delminium, odveo većinu stanovništva u ropstvo, te proslavio trijumf de Dalmateis.5

Sljedećih tridesetak godina ne znamo o nikakvim sukobima, da bi ponovno 117. godine pr.
Kr. Cecilije Metel, nakon pohoda na Japode i zauzeća Siska, opljačkao delmatske prostore,
proslavio trijumf, te ostao zabilježen kao Delmaticus.6 Zaninović zaključuje kako je moguće
da u tom trenutku Metel obavlja određene poslove vezane za administrativnu organizaciju
Ilirika.7 Ako je taj podatak točan, onda su ovo možda najraniji poznati napori vezani uz
administrativno formiranje ovog teritorija.

Sljedeći sukob s Delmatima odigrao se 78. godine pr. Kr. Radilo se o razdoblju opće
pomutnje uzrokovane prodorom Cimbra koji potiskuju Skordiske prema Vardaru i Solunu.
Istodobno, Rimljani su bili zauzeti pomutnjom koja nastaje nakon Suline smrti. Delmati
koriste novonastalu situaciju, te ponovno osvajaju Salonu. Prokonzul Gaj Koskonije vodi treći
rat protiv Delmata, koji je okončao nakon dvogodišnje borbe, vrativši Salonu u rimske ruke. 8
Međutim, Delmati i dalje ostaju neriješena prepreka Rimljanima za smirivanje ovog prostora.

Slijedeća epizoda u pokušaju pacifikacije Ilirika događa se u doba Cezarova prokonzulata

48. godine pr. Kr., koji šalje u Ilirik svog poslanika, kvestora Kvinta Kornificija, sa ciljem da
umiri ratom zahvaćene krajeve.9 Nedugo nakon Kornificija, pristiže i konzul Aulo Gabinije,
koji sa sobom dovodi tek novoformiranu vojnu trupu od oko 3000 konjanika i 15 kohorta
pješaka iz pravca Makedonije. Nažalost, Gabinijeve legije nikada nisu ugledale zidine Salone,
kao cilj prema kojem su se uputile, jer ih je nedaleko Sinodija, današnjeg Gornjeg Muća
(kasnijeg rimskog Andetrija)10, presrela delmatska vojska. Delmati su u ovoj krvavoj epizodi
Rimljanima nanijeli težak poraz, koji je još dugo vremena živio u rimskoj podsvijesti. 11
Činjenica da su Rimljani upravo na ovome mjestu gotovo stoljeće kasnije podignuli vojni
logor, kao integralni dio obrambene linije, zapravo uopće ne čudi. Da u tom postupku, osim
5
M. ZANINOVIĆ, 2007., 16-17.
6
M. ZANINOVIĆ, 2007., 17-18.
7
U prilog ovoj teoriji ide činjenica da Metel, ako je vjerovati izvorima, navedene godine prezimljuje u Saloni, gdje
je bio prijateljski primljen. (M. ZANINOVIĆ, 2007., 17.)
8
M. ZANINOVIĆ, 2007., 18.
9
Godine 48. pr. Kr. u Rimu bjesni građanski rat između Pompeja i Cezara, što je dodatno zakompliciralo postojeće
stanje.
10
Luka Bekić u magistarskoj radnji sumirao je povijest delmatskog naselja i rimskog vojnog logora Andetrija,
ubicirajući ga na prostoru današnjeg Gornjeg Muća, odnosno, Ćukove grede. (L. BEKIĆ, 2002.)
11
Prema Apijanu, kako prenosi M. Zaninović, u ovoj zasjedi poginulo je 2000 rimskih konjanika, 38 centuriona i 4
tribuna. Najveća sramota nanijeta je otimanjem vojnog znakovlja, simbola rimske vojske. Nakon bitke Gabinije
umire u Saloni. (M. ZANINOVIĆ, 2007., 19.)
vojnih taktika ima i nešto rimskog prkosa i želje za osvetom, složili su se brojni istraživači
baveći se ovom problematikom.

Stanje je dodatno zakomplicirao Pompejev legat Marko Oktavije, koji želeći iskoristiti
nastalu situaciju, surađuje s Delmatima, huškajući ih protiv Cezarovih pristaša. 12 Ovakav
rasplet primorao je Cezarova legata Vatinija da naoruža svoje brodove i pripomogne
Kornificiju. Nakon što je izgubio gotovo sve bitke, M. Oktavije se sklanja u Issu, koja će
ubrzo biti osvojena u opsadi.13 Iako su Delmati ponudili svoju pokornost Cezaru, te pristali na
plaćanje tributa, i u narednim godinama su neprestano izbijali sukobi s njima. Nakon
Cezarove smrti situacija se po Rimljane dodatno pogoršala. Osnaženi Delmati žele ponovno
vratiti Salonu i ostale izgubljene dijelove svog teritorija.

Drugim trijumviratom Ilirik je dodijeljen Oktavijanu, koji odlučuje zauvijek riješiti

problem panonskih plemena i ratobornih Delmata. Nakon Cezarovog ubojstva, kao njegov
posvojeni sin i baštinik, na političkoj i vojnoj pozornici afirmirao se Oktavijan, koji je od
najranije dobi pokazivao interes za politička i vojna pitanja rimske države. Ratovi u Iliriku
pokazat će se presudnima za njegovu političku karijeru, ali i za formiranje novih provincija u
narednim godinama.

Glavni ciljevi ratova od 35. do 33. godine pr. Kr. bili su uspostava rimske uprave u
jugoistočnom primorju, kazniti gusarenje stanovnika Korčule i Mljeta, obračun s ratobornim
Delmatima, pokoravanje prialpskih zajednica Tauriska, Salasa i Japoda oko Male i Velike
Kapele, te na koncu udar na jugozapadnu Panoniju i Sisciju.14

Najprije se odlučio pozabaviti plemenima uz obalu, naročito Liburnima, zaustavivši

njihovo gusarenje. Nakon toga uništava otpor Japoda zauzećem Metula, na kojeg je udario 35.
15
godine pr. Kr. Nakon toga krenuo je dalje prema istoku, prateći rijeku Savu, pokorivši
panonska plemena, te na koncu osvaja i Sisciju.16 Prethodnim osvajanjima stvorena je klima
za konačno pokoravanje Delmata, koji su bili stalna prijetnja Rimljanima, te kamen spoticanja
pacifikaciji i razvoju ovih prostora. Iako su svojim otporom i žestokim borbama bili
neprestana žila kucavica, proteći će još dogledno vrijeme do konačnog pokoravanja.

12
U tom trenutku dio delmatskog teritorija nije bio pod rimskom upravom, pa Vatinije nije mogao niti ubirati
tribut, niti umiriti sukobe.
13
Issa je do tog trenutka uživala položaj rimskog saveznika, kojeg gubi, uz degradaciju položaja. (M. ZANINOVIĆ,
2007., 19-20.)
14
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 93.
15
J. J. WILKES, 1969., 50-51.
16
J. J. WILKES, 1969., 52; M. ZANINOVIĆ, 2007., 21-22.
 Slika 1. Pravac prodiranja rimske vojske prema Sisciji 35. godine pr. Kr. (preuzeto iz: A. DOMIĆ-
KUNIĆ, 2006., 94.).

Oktavijan zaključuje da je ovo trenutak dugo čekane osvete, te da je vrijeme za vraćanje

vojnog znakovlja otetog Gabinijevoj vojsci. Preko novoosvojene Japodije i Liburnije zaputio
se prema formiranoj vojsci, pod vodstvom Marka Agripe. Sukobi su započeli godine 34. pr.
Kr. S delmatskim snagama sukobili su se kod Promone, nekadašnjeg liburnskog uporišta, koje
su Delmati Liburnima oteli 20-ak godina ranije. Promona je veoma brzo pala u rimske ruke.
Potom su krenuli prema Sinodiju, tragom Gabinijeve vojske, pazeći da ne upadnu u delmatsku
stupicu. Negdje blizu Setovija, Oktavijan je pretrpio ozljedu koljena, te se vraća u Rim,
prepustivši zapovijedanje Statiliju Tauru.17 Delmati oslabljeni dugotrajnom opsadom, suočeni
sa zimom i nestašicom hrane, puštaju oko 700 zarobljenika, te vraćaju znakovlje oteto
Gabinijevim legijama, pristajući na plaćanje poraza i održavanje mira.18 Tako je Oktavijan

17
J. J. WILKES, 1969., 54.
18
J. J. WILKES, 1969., 54; M. ZANINOVIĆ, 2007., 22-23.
uspio umiriti Delmate (ne i pokoriti), te će 27. godine pr. Kr. netom umireni teritorij između
rijeka Rižane (Formio) na zapadu, Drima (Drilo) na jugoistoku i Dunava (Danubium) na
sjeveru, pretvoriti u provinciju Ilirik, predajući ju u ruke senatorima. 19 Upravljanje Ilirikom bit
će povjereno prokonzulima.20 Wilkes smatra da se Augustovi ratovi u Iliriku od 35. do 33.
godine pr. Kr. nikako ne mogu nazvati spektakularnima. Njegova opservacija je točna, ali
možda ipak prestroga. Činjenica jest da je gotovo u potpunosti zavladao panonskim
plemenima i Japodima, međutim, oni nikada Rimljanima nisu bili gorući problem, već
Delmati, koji niti ovom vojnom nisu bili pokoreni. Također, što se tiče samog teritorija
Dalmacije, i tu su pomaci bili minimalni. Međutim, ne smijemo zaboraviti Liburniju, koja je
doživjela uzlet upravo nakon minulih osvajanja.

Slika 2. Osvojeni teritorij u Oktavijanovoj kampanji od 35. do 33. godine pr. Kr. (preuzeto iz: A.
DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 98.).

Postoji nekoliko teorija zašto je Oktavijan baš tada započeo rat na prostoru Ilirika. Prvi i
najizgledniji razlog je bio provjera svojih legijskih trupa, jer čini se da je već tada predosjećao

19
A. STARAC, 2000., 43.
20
Iz tog perioda poznajemo dva prokonzula, Gneja Tamfila Valu (Cn. Tamphilius Vala), te Publija Silija Nervu (P.
Silius Nerva).
nadolazeći sukob s Markom Antonijem, pa je htio provjeriti može li se osloniti na spremnost,
lojalnost i ratobornost svojih legija.21

27. godine pr. Kr. Oktavijan dobiva titulu Augustus (Uzvišeni)22, pa sukladno tome i
mijenja svoje ime. Otada, pa nadalje, Oktavijan će se zvati Augustom, imenom kojim će ostati
duboko zabilježen u rimskoj povijesti. Međutim, neće samo promijeniti ime, već čitav imidž,
stil i način vladanja. U godinama koje su prethodile August je zbacio s čela države Marka
Antonija, ostavši potpuno sam, te dobivši priliku da kreira novu sliku Rima, kojemu će
donijeti novo poglavlje ispisano kulturnim i ekonomskim uzletom. Donijet će mir i
prosperitet, nakon stoljeća obilježenih građanskim i vanjskim ratovima. Međutim, prije toga,
ispisat će još jednu krvavu stranicu rimske povijesti. Radi se o dva posljednja rata u Iliriku.
Prvi je trajao od 12. do 11. godine pr. Kr., a poznatiji je kao ''bellum Pannonicum'', dok je
posljednji i krvaviji, poznat kao ''bellum Batonianum'' trajao od 6. do 9. godine.

1.2. Augustova i Tiberijeva ratovanja u Iliriku

U usporedbi s Oktavijanovim pohodom na Ilirik, o tzv. Panonskom ratu znamo znatno

manje. Moram naglasiti da je kod većine autora spomenut sažeto, ponekad i izostavljen, a
glavni razlog tome je rijetko spominjanje u literarnim povijesnim vrelima. Dion Kasije i Velej
Paterkul, iako kratko, posvetili su nekoliko rečenica spomenutom ustanku. Od suvremene
literature on je nešto podrobnije obrađen kod Wilkesa, te u novije vrijeme ovaj nedostatak
primjećuje i A. Domić-Kunić, koja se detaljnije pozabavila ovom problematikom.

Dion Kasije će u kontekstu toga veoma kratko spomenuti ustanak u Hispaniji i Dalmaciji.
Prenosi kako su se Panonci pobunili ponovno 14. godine pr. Kr., međutim, da je ustanak
veoma brzo ugušen.23 A. Domić Kunić smatra kako taj ustanak nema veze s Panonskim ratom,
već da se radilo o manjim nemirima u Podravini i Posavini. 24 Dion šturo opisuje događaje koji
su uslijedili 12. godine, pa kaže da su se Rimljani sukobili s panonskim plemenom, koje je
živjelo na prostoru današnje Požege i Papuka, dok dolina rijeke Bosne za Rimljane i dalje
ostaje neosvojena. Događaje tijekom 12. i 11. godine pr. Kr. Domić-Kunić smatra stvarnim
odjekom Panonskog rata.

21
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 93.
22
J. J. WILKES, 1969., 58.
23
J. J. WILKES, 1969., 63.
24
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 103.
 Nešto više podataka nalazimo kod Veleja Paterkula, koji kaže da pobune počinju već 16.
godine pr. Kr., vezujući ih uz konzula Silija Nervu, smatrajući sve samo uvodom u velebnu
pobjedu koju će izvojevati Tiberije. Međutim, Wilkes drži kako je izglednije da sukob s
Panoncima započinje Vinicije25 (kojeg Dion uopće ne spominje), koji je, prema njemu,
zapovijedao zajedno s Markom Agripom 13. godine pr. Kr. Nadalje, Velej prenosi kako je
Agripa bio zadužen da uguši ustanak u Iliriku, te je 13. godine pr. Kr. krenuo odlučan u toj
namjeri, iako je dolazila zima. Međutim, kada su stigli na odredište, nije došlo do sukoba,
pretpostavljajući da je panonska zima bila prejaka za Agripu i vojnike, nakon čega se vratio u
Rim i veoma brzo preminuo. Nakon Agripine smrti, zapovijedanje je preuzeo Tiberije u dobi
od 28. godina, tada već iskusan u zapovijedanju vojskom.26

Tiberije je krenuo u Panoniju 12. godine pr. Kr., utaborivši se najvjerojatnije u Sisciju, dok
je August u to vrijeme bio u nedalekoj Akvileji. 27 Godine 11. pr. Kr., prema Dionu, Tiberije
vodi bitku na dva fronta, u priobalnom području, vjerojatno s Delmatima oko Salone, te na
panonskom prostoru, jer i tamo dolazi do novih pobuna. Vjerojatno je to i bio razlog zbog
kojeg je godine 11. pr. Kr. car August ipak osobno preuzeo brigu oko Ilirika, pribojavajući se
novih pobuna na panonskom prostoru, koje su se mogle proširiti. 28 Tiberije je, prema
mišljenju Domić-Kunić, na panonskom dijelu vodio rat u dvije faze. Prva bi obuhvatila
sukobe u istočnoj Podravini i Posavini, a druga sukobe na prostoru Bosne. Ključan trenutak
bila je godina 11. pr. Kr., odnosno, Tiberijevo osvajanje Sirmija, čime je u rimske ruke pala
čitava Panonija omeđena rijekama Savom, Dravom i Dunavom. Pod rimsku vlast pali su
podravski Andizeti, posavski Amantinaci, Oserijati i Breuci. 29
Godine 10. pr. Kr. August u pratnji Tiberija odlazi u Germaniju, međutim, nedugo nakon
toga, Tiberije se vraća radi provale Dačana u Panoniju, te novih delmatskih pobuna protiv
plaćanja nameta.30
O događajima koji su uslijedili znamo veoma malo. Poznato je da prostor južno od rijeke
Save pada u rimske ruke, kao i zajednice Ditiona, Mezeja, Desitijata i ilirskih Pirusta, čija
moć počiva na velikom rudnom bogatstvu.31 Delmati su također bili privremeno umireni.32

25
Spomen Vinicija nalazimo i kod Flora, koji spominje da su Rimljani imali sukob s plemenom koje nastanjuje
prostor između Drave i Save, sugerirajući po svemu Breuke. (J. J. WILKES, 1969., 63.)
26
J. J. WILKES, 1969., 63.
27
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 104.
28
A. STARAC, 2000., 43.
29
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 110.
30
J. J. WILKES, 1969., 64-65.
31
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 105.
32
J. J. WILKES, 1969., 65.
Time su završena previranja na panonskom prostoru, te je trenutno riješen i problem
Delmata.33 Tiberije je i ovoga puta dobio pravo na ovacije i trijumf, a August se u svojoj
autobiografiji nije zaboravio pohvaliti pomicanjem granice sve do Dunava. 34 A. Domić- Kunić
na kraju zaključuje da Tiberijev Panonski rat zapravo treba datirati od 12. do 11. godine pr.
Kr., a ne od 13. do 9. godine pr. Kr., kako se uvriježilo u starijoj literaturi. Zaključuje kako
godine 12. pr. Kr. ratovanje započinje Marko Agripa, te da se glavnina bitaka odigrala upravo
te godine. Simultanim bitkama 11. godine pr. Kr. Tiberije zadaje Panoncima posljednje
udarce, te iste godine Senat određuje zatvaranje Janova hrama, što je označilo kraj ratovanja
na panonskom prostoru.35

Slika 3. Tiberijeva osvajanja u Iliriku tijekom Panonskog rata od 12. do 11. godine pr. Kr. (preuzeto iz:
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 113.).

Iako je mir u Iliriku čuvalo 5 legija, ubrzo će buknuti pobuna panonskih plemena, ojačanih
uvijek nezadovoljnim Delmatima. August i senatori su preuranjeno procijenili stanje u Iliriku,
čiji će žitelji podignuti na noge vojsku, te dobro protresti carsku vlast u Rimu. Sukobi su
kulminirali 6. godine podizanjem panonskih plemenima na ustanak, koji će ostati u povijesti
poznat, kao što sam ranije navela, ustanak dvaju Batona. Vrhunac će se dogoditi kada se
sukobi prošire i na delmatski prostor.36

33
J. J. WILKES, 1969., 65.
34
''Pannoniorum gentes quas ante me principem populi Romani exercitus nunquam adit, devictas per Tiberium
Neronem, qui tum erat priviginus et legatus meus, imperio populi Romani subieci protulique fines Illyrici ad
ripam fluminis Danui.'' Aug., Res Ges., V-30.1.
35
A. DOMIĆ-KUNIĆ, 2006., 114.
36
J. J. WILKES, 1969., 68.
 Naime, na Panoniju prethodno počinju provaljivati Dačani potaknuti bunama u Trakiji.
Makedonija je bila zahvaćena sukobom sa Skordiscima, koje je po svoj prilici ugušio Tiberije,
jer je poznato da su mu tijekom gušenja breučkog ustanka godine 12. pr. Kr. Skordici bili
saveznici.37 Ustanci se podižu i u Germaniji, te kao logičan slijed, nezadovoljni žitelji Ilirika
također podižu ustanak. Prvotni razlog podizanja bune u Iliriku bilo je Mesalinovo38
novačenje mladih vojnika iz redova Desitijata, da bi sudjelovali u gušenju ustanka u
Germaniji protiv Markomana.

Pobunjeni Desitijati, okupljaju se pod vodstvom Batona, a nedugo zatim pridružuju im se i

Breuci, koje predvodi Baton breučki. Velej Paterkul, svjedok ovih događanja, kao Tiberijev
legat, aktivno sudjelujući u bitkama piše: ''Gentium nationumque que rebellauerant omnis
numerus amplius DCCC milibus explebat; CC fere peditum colligebantur armis habilia,
equitum VIIII.'' Dakle, prema njegovim riječima, na ustanak se podiglo oko 800.000 ljudi
(200.000 pješaka i 9.000 konjanika).39 Naime, glavni vođe ustanka služili su kao mladići u
rimskoj vojsci, pa su bili veoma dobro upoznati s rimskim vojnim taktikama. Rimljani su u
veoma kratkom periodu izgubili teritorij od Drave do Dinare. Breuci su se raspršili na Sirmij,
a Desitijati, s Batonom na čelu, prema Saloni. Nakon što su opustošili priobalje sve do
Apolonije, krenuli su prema sjeveru, obistinivši Augustova upozorenja senatu da će navaliti
na Rim. Prema Wilkesu, ovaj potez je bio krucijalna pogreška, koja je presudila daljnjem
tijeku događaja. Dajući vremena Rimljanima da se vrate do Siscije i organiziraju obranu,
okrenuli su situaciju u rimsku korist.

Kada je do njega stigao glas o ustanku, Tiberije brzo okuplja dio XX. legije i šalje Valerija
Messalu da se utabori u Sisciji. Izbjegavao je veće sukobe, već pomalo pljačka slabeći
neprijatelja, a početna panika koja je zavladala u Rimu, sada je splasnula. Rimljani podižu
vojne veterane i robove, ulažući u daljnje formiranje vojske. Pridjevak Valeria victrix kojeg
dobiva XX. legija, zasigurno je dobiven vojnim zaslugama protiv Panonaca. Međutim, August
se nije slagao s takvom pasivnom taktikom, pa šalje Germanika u Ilirik kao vojnu pomoć.40
Međutim, doći će do raskola među ustanicima, nakon što breučki Baton izda Desitijate radi
vlasti. Tada Desitijati udare na Breuke, ubiju Batona, i povuku se natrag u Dalmaciju. Tiberije
se nakon toga vratio u Rim, a Germanik ostaje zaokupljen hvatanjem desitijatskog Batona.
37
J. J. WILKES, 1969., 61.
38
Valerije Mesalin je u tom trenutku bio upravitelj Ilirika, te se kao takav odazvao Tiberijevu pozivu pružanja
pomoći u Germaniji. (M. ZANINOVIĆ, 2007., 24.).
39
Vell. Pater., Hist. Rom., II, 110.
40
Opće je poznata činjenica kako je August od samih početaka preferirao Germanika i vidio ga kao svog
nasljednika, te da Tiberije nije uživao njegovu naklonost. (J. J. WILKES, 1969., 71.).
 Godine 9. Tiberije se ipak vraća u Ilirik, na Augustovu inicijativu, te će se nedaleko
Andetrija odigrati posljednja epizoda sukoba. Zatočen i opkoljen, Baton biva prisiljen na
predaju, čime je završio trogodišnji krvavi sukob. Tiberije se vraća u Rim godine 10., primivši
najviše vojne počasti. August i njegov posinak dobivaju pravo podizanja 2 tropeja, kako bi
obilježili svoju pobjedu. Germanik je također bio nagrađen za sudjelovanje u ratu. 41

Svetonije će reći kako se radilo o najtežem vanjskom ratu kojeg su Rimljani vodili, nakon
Punskih, a ako uzmemo u obzir da je u njemu sudjelovalo ukupno pet legija i isto toliko
auksilijarnih trupa, možemo samo zamisliti njegove stvarne razmjere. 42 Konačan ishod
višestoljetnih sukoba Rimljana s autohtoncima bila je nova teritorijalna podjela. Rimljani će
stvoriti živu i vitalnu poveznicu na liniji Siscia – Sirmium – Serdica, čime su povezali istok i
zapad svog teritorija.43 Nekada odvojeni prostor od Ilirika do Makedonije, sada će biti
povezan, što će rezultirati stvaranjem novih dunavskih provincija Mezije i Panonije, te
Dalmacije. Samo 5 dana nakon završetka ustanka u Iliriku, događa se jedna od najvećih
tragedija u rimskoj vojnoj povijesti. U Teutoburškoj šumi rimski vojskovođa Publius
Quinctilius Varus upada u germansku zasjedu, u kojoj tragično pogibaju 3 rimske legije.
Svetonije kaže kako je August u groznici danima nakon ove bitke zazivao Varovo ime. Iz
logičnog razloga Tiberije je trijumf odgodio za sljedeću godinu. Godine 13. August uzima
Tiberija za svog suvladara, a krajem kolovoza 14. godine August umire, pa Tiberije službeno
postaje novim rimskim carem.

Tiberije se uspinje na tron, kao nasljednik od puka voljenog, i prvog cara u rimskoj
povijesti. Zaokupljen teškom zadaćom da naslijedi karizmatičnog Augusta, pitanje formiranja
administracije u Iliriku povjerava svojim legatima, dok se sam zaokupio utvrđivanjem svoje
vlasti u Rimu. Tiberije nije bio osoba od posebne Augustove ljubavi i naklonosti. Ako
iščitamo povijesne izvore koje se bave njegovom biografijom, naročito Svetonija, vidjet ćemo
da su odigrane brojne intrige koje su gurnule Tiberija, u već poznim godinama na tron. Da se
pitalo Augusta, on bi svakako na tronu više volio vidjeti svoje unuke Gaja ili Lucija Cezara,
međutim, sudbina je odlučila drugačije, otjeravši ovu dvojicu mladića u preranu smrt.
Službeno, Tiberije na tron stupa godine 15., s napunjenih 46. godina života, vladajući
Carstvom do 37. godine.

41
J. J. WILKES, 1969., 69-76; M. ZANINOVIĆ, 2007., 23-26.
42
''Kad je bilo javljeno da se Ilirik odmetnuo, preuzeo je zapovjedništvo u tom novom ratu, koji je bio najteži od
svih izvanjskih ratova poslije Punskih, a vodio ga je s pet legija i istim brojem pomoćnih četa, kroz tri godine, uz
velike poteškoće svake vrste i nestašicu živeža.'' Suet., Aug., 16, 1.
43
J. J. WILKES, 1969., 46.
 Za provinciju Dalmaciju Tiberije je ostao zapamćen kroz djelovanje lojalnog Publija
Kornelija Dolabele, koji je bio namjesnik provincije Dalmacije (legatus Augusti pro praetore)
od 14. do 20. godine. Za njegova namjesništva, odnosno Tiberijeve vladavine došlo je do
kulturnog i gospodarskog procvata provincije. Tiberije svom namjesniku povjerava izgradnju
pet provincijskih cesta, koje su vodile iz Salone, kao glavnog ishodišta te izradu katastarske
karte. Osim toga, Dolabela je bio začetnik carskog provincijskog kulta, propagirajući cara i
njegovu porodicu u tek pacificiranoj provinciji, čiji su stanovnici morali prihvatiti cara kao
ličnost i instituciju. Dolabelin nasljednik, Lucije Voluzije Saturnin, također je nastavio
djelovanje na polju carskog kulta, međutim, o tome će biti riječi u kasnijim poglavljima.

1.3. Osnivanje provincije Ilirik (podjela na Dalmaciju i Panoniju)

Nakon, po Rimljane, sretnog završetka ustanka, dolazi do teritorijalnih promjena na

prostoru Ilirika. Poučen lošim iskustvom iz minulih sukoba, August odlučuje podijeliti Ilirik
na dvije provincije, Panoniju i Dalmaciju. M. Zaninović ističe da je to bila evidentna
posljedica sukoba s Delmatima, te da je jedan od važnijih razloga podjele zasigurno i lakša
obrana, u slučaju novih nemira.

Što se tiče točne godine teritorijalnog razdvajanja, postoji nekoliko solucija. A. Betz
zaključuje da nekadašnji Ilirik sada čine dvije zasebne provincije, te da je trebalo proći
dogledno vrijeme su bi se novi nazivi u potpunosti prihvatili. 44 Alföldy prihvaća Betzovo
tumačenje dajući nešto konkretnija rješenja. Smatra da je do podjele došlo 8. ili najkasnije 9.
godine, te da je Ilirik podijeljen na dvije provincije: Illyricum Superioris koja bi odgovarala
Dalmaciji, te Illyricum Inferioris Panoniji.45 Mócsy također drži da je do podjele došlo 8.
godine, kada se situacija na prostoru Panonije relativno smirila, dok su istovremeno u
Dalmaciji Rimljani još uvijek ratovali s Delmatima.46

Wilkes se slaže s prethodnim autorima, barem po pitanju terminologije. Prema njemu,

provincija Dalmacija je zauzimala prostor od rijeke Raše (Arsia) na zapadu, uključujući
Kvarnerske otoke, protežući se sve Lješa (Lissus) i Drima (Drilo) na jugu.47 Granica između
novoformirane Panonije i Dalmacije prolazila je negdje oko Ćićarije, južno od rijeke Kupe,

44
A. BETZ., 1938., 5.
45
G. ALFÖLDY, 1965., 26.
46
A. MÓCSY, 1974., 39.
47
J. J. WILKES, 1969., 78.
preko Josipdola, rijeke Gline te pobrđa na jugu Savske doline (Baebii montes), pa sve do
rijeke Kolubare.48

Literarna povijesna vrela konkretno ne govore mnogo o podjeli. Kod Tacita, koji je u prva
dva poglavlja veoma detaljno opisao događaje iz života Augusta i Tiberija, vidimo da koristi
sva tri naziva (Ilirik, Panonija, Dalmacija), pa vodeći se njime ne znamo točno kada je došlo
do podjele. Slična je situacija i s Dionom Kasijem, koji je istina izbacio ime Ilirik, međutim,
on na stvari gleda s gledišta vremena u kojem živi, što je bilo znatno kasnije od Augustova
vremena, zbog čega ga struka smatra nedovoljno točnim, barem što se tiče ove problematike.

Velej Paterkul, sudionik ratova u Iliriku, spominje sljedeće ime i titulu: Marcus Valerius
Messala Messalinus, praepositus Illyrico, vežući ga za pojedine događaje 6. godine.49 Isti
spominje i Gaja Vibija Postuma, s titulom praepositus Dalmatiae, koju obnaša negdje nakon
završetka ustanka.50 Alka Starac vojničku titulu prepozita vidi kao zapovjednika legije,
međutim, u ovom kontekstu i kao upravitelja provincije. Naime, ako je do podjele došlo
nakon završetka Batonova ustanka, ili kasnije, kao što to sugeriraju raniji autori, onda je
upravljanje vojskom tih dviju, tada zasebnih provincija, bilo odvojeno. Slijedeći logiku, svaka
provincija je onda imala svog prepozita, koji je bio upravitelj i zapovjednik vojske. U tom
slučaju, Mesalina bi doista mogli tumačiti kao prepozita (upravitelja) Ilirika 6. godine, dakle
još ne rascijepljene provincije, a Vibija Postuma kao prepozita, tada već formirane Dalmacije.

Spomenik iz Promone, objavljen u CIL-u III, 6407, donosi nam još jedno ime
provincijskog upravitelja. Radi se o Kvintu Juniju Blezu, koji nosi titulu legatus pro praetore:

PON • MAX • TRIB • POTEST

BLESO • LEG • PRO • PR

Restitucija natpisa:

Pon(tifex) max(imus) trib(unicia) potest(ate) / Bleso leg(atus) pro pr(aetore).

48
J. J. WILKES, 1969., 92; A. STARAC, 2000., 43.
49
A. STARAC, 2000., 43.
50
A. STARAC, 2000., 43.
Natpis je pronađen u Tepljuhu, u blizini crkve sv. Petra i Pavla. 51 Evidentno je da natpisu
nedostaje dio, čime smo uskraćeni i za dio informacija. Međutim, saznajemo da je spomenuti
Blez vršio funkciju legata, a isti podatak, kako prenosi A. Starac, donosi i Tacit, koji ga
spominje kao upravitelja panonskih legija.52 Alka Starac spomenik datira u godinu 14. S
obzirom na mjesto nalaza bilo bi logično zaključiti da se njegovo namjesništvo odnosilo na
Dalmaciju, međutim, nipošto ne smijemo zanemariti Tacita. Zato bi se kao logičniji nametnuo
zaključak da niti u ovom trenutku još nije došlo do podjele, odnosno, da je Blez po svemu
sudeći, posjedovao namjesništvo nad čitavim Ilirikom.

U pokušaju rasvjetljavanja ove problematike dolazimo do još jednog spomenika, približno

jednake datacije, te jednako zanimljivog podatka. Radi se o natpisu pronađenom u Obodu kraj
Cavtata, objavljenom u CIL-u III, 1741. Detaljniju analizu spomenika donijet ću u poglavlju
vezanom za carski kult, međutim, nemoguće je ne osvrnuti se u ovom kontekstu i na njega.
Radi se o sljedećem natpisu:

P. CORNELIO

DOLABELLAE COS.

VII VIRO EPVLONI

SODALI TITIENSI

LEG PRO PR DIVI AVGUSTI

ET TI. CAESARIS AVGUSTI

CIVITATES SVPERIORIS

PROVINCIAE HILLYRICI.

Restitucija natpisa prema CIL III, 1741 :

P(ublio) Cornelio / Dolabellae co(n)s(uli) / VII viro epuloni / sodali Titiensi / leg(ato) pro
pr(aetore) divi Augusti / et Ti(berii) Caesaris Augusti / civitates superioris / provinciae
Hillyrici.

Natpis donosi ime namjesnika Publija Kornelija Dolabele, s titulom legatus pro praetore
Augusti. Grga Novak i neki drugi autori, poput Suića, raspravljali su o pravilnom čitanju
natpisom navedenog pridjeva superioris. Novak je predložio kao pravilno čitanje spomenika
civitatis superioris provinciae Hillyrici, smatrajući da se pridjev superioris odnosi na Gornji
51
CIL III, 6407; 1035.
52
A. STARAC, 2000., 43.
Ilirik, čiji je namjesnik bio Dolabela.53 Bojanovski je suptilno predložio da se radilo o
jednostavnom geografskom opisu, s obzirom na činjenicu da još nije postojalo službeno ime
tek pacificirane i umirene provincije.54 Alka Starac smatra da, ukoliko bi Novakovo tumačenje
bilo ispravno, onda bi trebali vjerovati da su tada već postojale dvije odvojene provincije,
Illyricum Superius koja bi odgovarala Dalmaciji, i Illyricum Inferius kao Panonija. Starac
smatra da za vrijeme Batonova ustanka Japodija i Liburnija nisu bile upravno ujedinjene s
matičnom upravom Ilirika u Saloni, te smatra da se pod pojmom Hillyricum Superius kriju
upravo odvojene Japodija i Liburnija. Nadalje, drži da je Dolabela, kao namjesnik provincije,
ponovno ujedinio teritorij, te da su mu iz zahvalnosti zajednice podižu natpis. Kod ovog
spomenika valja zamijetiti još jednu činjenicu, a to je da u trenutku podizanja ovog spomenika
August više nije živ (legatus pro praetore divi Augusti), te se može datirati najranije u kraj 14.
godine. Mommsen će ovaj spomenik također datirati u 14. godinu, međutim, osobno se
slažem s Bojanovskim da se radilo o kasnijem razdoblju, tj. između 14. i 20. godine, te mi se
čini realnim njegova opaska, da se nije radilo samo o natpisu, već o čitavoj statui, koja je bila
podignuta u čast Dolabele u trenutku napuštanja namjesničke dužnosti u provinciji
Dalmaciji.55 M. Glavičić prvi povezuje ovaj natpis sa postojanjem carskog kulta u Epidauru.
Pri tome smatra da se radi o štovanju cara i njegove porodice na nivou peregrinske zajednice
''Gornjeg Ilirika'', složivši se s Bojanovskim da je spomen zajednica samo geografski opis. Da
se radilo o provincijskom nivou štovanja, statue bi zasigurno bile postavljene unutar gradskog
areala, na istaknutom mjestu, što ovdje nije bio slučaj. 56 Dakle, smatram da je opisani natpis
dio političke propagande cara i njegove porodice, koju je Dolabela energično provodio.
Općenito, smatram da ovaj spomenik u budućnosti valja zanemarivati u poglavljima u kojima
se raspravlja o diobi Ilirika, jer nam po tom pitanju niti on ne donosi konkretniji odgovor, već
ga treba detaljnije analizirati unutar jedne složenije problematike, a to je carski kult. Međutim,
smatram da pojam civitates provinciae Hyllirici, ne treba preuranjeno odbacivati ili
zanemarivati, on je doista znakovit.
Još je jedan veoma važan spomenik koji nam može poslužiti kao datacijski reper. Radi se o
natpisu vezanom za izgradnju provincijskih cesta, koji je u 19. st. pronađen ugrađen u zvonik
katedrale u Splitu.57 Na četiri ploče stoje natpisi o pet provincijskih cesta, koje su izgradili

53
G. NOVAK, 2004., 61.
54
I. BOJANOVSKI, 1987., 101-102.
55
I. BOJANOVSKI, 1987., 103., M. GLAVIČIĆ, 2008., 45.
56
M. GLAVIČIĆ, 2008., 47.
57
I. BOJANOVSKI, 1974., 16.
vojnici pod nadzorom namjesnika Dolabele, čija je gradnja financirana iz carskog fiska. Za
ovu problematiku važna nam je prva cesta, skraćeno nazvana Ad fines provinciae Illyrici.

Restitucija natpisa:
[Ti(berius) Ca]esar Divi Augusti f(ilius) / [Aug]ustus imp(erator) pont(ifex) max(imus) /
[trib(unicia) p]otest(ate) XIIX co(n)sul II / [viam] a colonia Salonitan(a) 58 / ad fines
provinciae Illyrici / cuius viai milia passus sunt / CLXVII munit per vexillarios / leg(ionis) VII
et XI…59

Cesta Ad fines provinciae Illyrici, imala je funkciju povezati Salonu s panonskim prostorom,
odnosno granicom Carstva. Radilo se o najdužoj cesti, koja je bila osnovna provincijska
komunikacija u pravcu sjever-jug. Ad fines provinciae Illyrici zajedno s drugom cestom, kraće
zvanom via Gabiniana, prema Bojanovskom izgrađene su između 16. i 17. godine.60 Datacija
cesta veoma je bitna u kombinaciji s dijelom teksta ad fines provinciae Illyrici, jer sudeći
prema imenovanju, 16./17. godinu čitav prostor je još uvijek zvan Ilirikom. Tako bismo iz
ovog natpisa mogli zaključiti da je Dolabela pod svojom upravom tada imao široko područje,
sve do Siscije i Sirmija. Prometnice su nesumnjivo dale veliki doprinos razvoju ovih prostora,
u svakom smislu. Dakle, takav događaj, kao što je završena dionica ceste, bio je zasigurno
jednako važan za stanovništvo i za cara. Kako je poznato da najveći dio dionica nije završen
za Dolabelina mandata, već nešto kasnije, moguće da dio teksta ad fines provinciae Illyrici
odražava tadašnje stanje, koje će se veoma brzo promijeniti. Kako znamo da je sam car
ovlastio Dolabelu za organizaciju radova na prometnicama, smatram da ovaj poduhvat
nadilazi bilo kakve teritorijalne podjele, te u konačnici, obje provincije pripadaju istoj državi.
Zato smatram da naziv Ilirik ovdje ne treba tumačiti doslovno, već kao simbolični odraz
jedinstva svih građana ovog prostora, koji su novim prometnicama bili povezaniji nego ikada.
Alka Starac, kao zaključno razmišljanje o ovoj problematici, smatra da je do diobe ipak
došlo nešto kasnije, vjerojatno 19./20. godinu, kada će se ove dvije nove provincije početi
nazivati imenom Dalmacije i Panonije.61 M. Glavičić smatra da je do podjele došlo u
posljednjoj godini panonsko-delmatskog ustanka (krajem 8. ili početkom 9. godine).62 Osobno
smatram, na temelju izloženih argumenata, da se odgovor krije negdje između navedenih

58
CIL III, 3198; 10156 a.
59
CIL III, 3200.
60
I. BOJANOVSKI, 1974., 16.
61
A. STARAC, 2000., 44.
62
M. GLAVIČIĆ, 2002., 18.
hipoteza. Sigurna je činjenica da je ipak vjerojatno proteklo dogledno vrijeme dok su novi
nazivi ušli u službenu nomenklaturu, međutim, administrativno, one su bile odvojene
vjerojatno odmah po završetku ustanka, ili možda čak i za njegova trajanja kao što to Glavičić
sugerira. Vjerojatno je pravi razlog odvajanja bio strah od ponovnih pobuna, te lakša
organizacija obrane ako do njih opet dođe. Ako usporedimo spomeničku baštinu Panonije i
Dalmacije, vidjet ćemo da je Dolabela usko vezan za prostor provincije Dalmacije, te se
slažem s mišljenjima brojnih autora da je Dolabela bio prvi namjesnik isključivo provincije
Dalmacije.