ws

Alyson Noel

Serijal Besmrtnici

PLAVI

MJESEC
Knjiga druga

Za Jessicu Brody,
koja je tako vraški darovita, na toliko različitih načina,
da to nije pošteno!

Naslov izvornika: Blue Moon: Book Two of The Immortals series

Prevela s engleskoga Mihaela Velina

2
 Zahvale

Velika, ogromna, iskričava hvala: mojoj genijalnoj

urednici Rose Hilliard, zbog čijeg mi je ushita, uvida i
zajedničke ljubavi prema uskličnicima drago da je u mojoj
ekipi, zajedno s Matthewom Shearom, Katy Hershberger i
svim drugima iz St. Martin's Pressa; Billu Contardiju, koji
je sve što čovjek može tražiti od agenta i još više; Patricku
0'Malley Mahoneyu i Jolynn "Snarky" Benn, mojim
najboljim prijateljima koji su uvijek spremni na slavlje
čim je rukopis gotov; mojoj mami, koja već pune četiri
godine obilazi odjel s tinejdžerskim romanima u lokalnoj
knjižari; mom nevjerojatnom suprugu Sandyju, koji je tako
vraški dobar u toliko mnogo toga da se ponekad zapitam
nije li i on potajni besmrtnik; te na kraju golema, golema
hvala mojim divnim čitateljima - NAJBOLJI ste i bez vas
ne bih mogla!

3
 Svaki čovjek ima svoju sudbinu;
treba je samo slijediti i prihvatiti, ma
kamo ga odvela.
Henry Miller

4
 Prvo
"Sklopi oči i predoči si. Vidiš li je?"
Kimnem, sklopljenih očiju.
"Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?"
Smiješim se, držeći sliku u glavi.
"Dobro. Sad ispruži ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vršcima prstiju,
obujmi njenu težinu dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila - vid, dodir,
njuh, okus - možeš li je okusiti?"
Zagrizem usnu i zatomim hihot.
"Savršeno. Sad to ujedini s osjećajem. Vjeruj da postoji pred tobom.
Osjeti je, vidi je, dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!" kaže on.
Tako učinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oči da i sama vidim.
"Ever", on vrti glavom. "Trebala si misliti na naranču. Ovo nije ni
blizu."
"Moraš priznati da je sočno." Nasmijem se, pa se nasmiješim obojici
mojih Damena - replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od
krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica su jednako visoki, tamnoputi tako
nevjerojatno zgodni da je teško povjerovati da su stvarni.
"Što ću ja s tobom?" upita pravi Damen, pokušavajući mi uputiti
pogled pun neodobravanja, ali bijedno podbacivši u tome. Oči ga uvijek
izdaju, jer u njima je samo ljubav i ništa drugo.
"Hmmmm..." Pogledavam oba moja dečka - jednog stvarnog, jednog
stvorenog. "Mogao bi me baš i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih
zamoliti njega da uskoči. Mislim da se ne bi bunio." Pokažem rukom prema
prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i namigne mi,
premda mu rubovi već blijede i uskoro će nestati.
Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kaže:
"Ever, molim te. Moraš se uozbiljiti. Toliko te toga trebam naučiti."
"Čemu tolika žurba?" Rastresem jastuk i rukom pokažem na mjesto
točno pokraj sebe, nadajući se da će se maknuti od mog radnog stola i
pridružiti mi se. "Mislila sam da imamo vremena koliko nas volja",
nasmiješim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina, dah mi
zastane u grlu i moram se opet zapitati hoću li se ikada naviknuti na tu
njegovu veličanstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeđu kosu,
savršeno lice i divno oblikovano vitko tijelo - savršeni tamni jin za moj
blijedoputi jang. "Mislim da ćeš otkriti da sam vrlo željna učenja", kažem i

5
pogledam ga ravno u oči: dva beskrajno duboka tamna zdenca.
"Nezasitna si" šapne on, vrteći glavom dok mi prilazi i liježe uz mene,
jer privlačim ga koliko i on mene.
"Samo pokušavam nadoknaditi propušteno", promrmljam, uvijek tako
željna tih trenutaka kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni
spoznaja da pred sobom imamo cijelu vječnost ne umanjuje moju glad za
njim.
Nagne se prema meni, odustavši od poučavanja. Sve misli o
prikazivanju, gledanju na daljinu, telepatiji - sve te vidovnjačke stvari
bivaju zamijenjene nečim bližim i sadašnjim, dok me spušta na jastuke i
pokriva moje tijelo svojim pa se ispreplićemo kao lijane u potrazi za
suncem.
Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve
do ruba grudnjaka, a ja sklopljenih očiju šapnem:
"Volim te." Riječi koje sam nekoć zadržavala za sebe. Ali nakon što sam
ih prvi put izgovorila naglas, jedva da sam mu išta drugo rekla.
Začujem njegov mek, prigušen uzdah kad mi je otkopčao grudnjak,
tako lako, tako savršeno, nimalo nespretno, bez petljanja.
Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savršen, tako...
Možda previše savršen.
"Što je?" upita on dok ga odgurujem od sebe. Diše plitko i brzo dok
pogled upire u moj, a koža oko njegovih očiju napeta je i stisnuta onako
kako sam je već navikla vidjeti.
"Ništa." Okrenem mu leđa i poravnam majicu. Sva sreća da sam
naučila zaštititi misli, jer to je jedini način kako mu mogu lagati.
On uzdahne i odmakne se, uskraćujući mi trnce svog dodira i vrelinu
svog pogleda dok korača gore-dolje preda mnom. Kad se napokon zaustavi i
okrene prema meni, čvrsto stisnem usne, znajući što slijedi. Već smo to
prošli.
"Ever, ne pokušavam te požurivati. Zaista nije tako", kaže on, a na licu
mu se vidi zabrinutost. "Ali u jednom ćeš trenutku morati prihvatiti to tko
sam. Mogu prikazati sve što ti srce želi, slati ti misli i slike kad god nismo
zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad neću moći, a to je
promijeniti prošlost. Ona jednostavno jest."
Zurim u pod, osjećajući se malom, prezahtjevnom i totalno
posramljenom. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost,
mrzim činjenicu da su tako očite i jasno uočljive. Uopće nije važno kakav
vidovnjački štit podignem, jer on je imao šest stotina godina da proučava

6
ljudsko ponašanje (moje ponašanje), a ja samo šesnaest.
"Samo... samo mi daj još malo vremena da se priviknem na sve ovo",
kažem, čupkajući iskrzani rub na svojoj jastučnici. "Prošlo je tek nekoliko
tjedana." Slegnem ramenima, prisjećajući se kako sam prije samo tri
tjedna ubila njegovu bivšu ženu, rekla mu da ga volim i zapečatila svoju
besmrtnu sudbinu.
Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo
udaljeni samo par metara, jaz između nas toliko je dubok i težak da bi
mogao biti ocean.
"Govorim o ovom životu", kažem, a glas mi se ubrzava, podiže, u nadi
da će ispuniti prazninu i podići raspoloženje. "A budući da se ostalih ne
sjećam, to je sve na što se mogu osloniti. Jednostavno mi treba još malo
vremena, okej?" Nervozno se nasmiješim, a usne su mi nekako nespretne i
mlitave dok ih pokušavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj
mene, podigne ruku i približi prste mom čelu, tražeći mjesto gdje mi je
nekoć bio ožiljak, izdahnem od olakšanja.
"Pa... to je jedna stvar koje nam nikad neće ponestati." Uzdahne,
prstima prateći liniju moje brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se
putem do mojih usput zaustave na mom čelu i nosu.
I baš kad pomislim da će me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane.
Zaputi se ravno prema vratima, ostavljajući za sobom prekrasan crveni
tulipan.

7
 Drugo
Premda Damen može osjetiti točan trenutak kad će moja teta Sabine
skrenuti u našu ulicu, to nije razlog njegova odlaska.
Otišao je zbog mene.
Zbog jednostavne činjenice da je za mnom tragao stoljećima, u svim
mojim inkarnacijama, samo da bismo mogli biti zajedno.
Jedino što nikad nismo zaista bili zajedno.
Što znači da nikad nismo učinili ono.
Čini se da se, svaki put kad smo bili spremni poduzeti sljedeći korak i
konzumirati svoju ljubav, odnekud uspjela pojaviti njegova bivša žena
Drina i ubiti me. Ali sad kad sam ja ubila nju, riješila je se jednim - doduše,
slabašnim - udarcem u njenu prilično poremećenu srčanu čakru, više nam
apsolutno ništa ne stoji na putu.
Ništa osim mene.
Jer, premda Damena volim cijelim svojim bićem i svakako želim
učiniti taj korak, ne mogu prestati razmišljati o tih proteklih šest stotina
godina.
I o tome kako ih je odabrao proživjeti. (Ekstravagantno, prema
njegovim riječima.)
I s kim ih je odabrao proživjeti. (Uz bivšu ženu Drinu, aludirao je i na
mnoge druge.)
Ma koliko mi je mrsko priznati, spoznaja o tome čini me pomalo
nesigurnom.
Dobro, možda itekako nesigurnom. Hoću reći, nije baš da se moja
bijedno malobrojna lista frajera koje sam poljubila može mjeriti s njegovim
šestostoljetnim ljubavnim stažem.
I premda znam da je to smiješno, i premda znam da me Damen voli već
stoljećima, činjenica je da um i srce nisu uvijek u dobrim odnosima.
U mom slučaju, jedva da razgovaraju.
A ipak, svaki put kad mi Damen dođe davati instrukcije, uvijek to
uspijem pretvoriti u dugo maženje koje svaki put započne mišlju: To je to!
Ovoga puta će se to stvarno dogoditi!
No, svaki put ga na kraju odgurnem od sebe kao najgora navlakuša.
Zapravo, točno je tako kao što je rekao. Ne može promijeniti svoju
prošlost, jer ona jednostavno jest. Ono što se dogodilo ne može se izbrisati.
Ne možeš premotati film. Nema povratka.
Jedino što čovjek može učiniti jest nastaviti dalje.

8
 A to je točno ono što bih ja trebala učiniti.
Bez oklijevanja zakoračiti naprijed, a da nijednom ne pogledam preko
ramena.
Jednostavno zaboraviti prošlost i krenuti u budućnost.
Eh, kad bi to bilo tako lako.
***
"Ever?" Sabine se penje stubama prema mojoj sobi, dok ja mahnito
pokušavam malo pospremiti stvari prije nego što sjednem za stol i
pretvaram se da nešto radim. "Još si budna?" upita ona, zavirivši unutra. I
premda joj je kostim izgužvan, kosa mlitava, a oči pomalo crvene i umorne,
aura joj se dobro drži, sjaji lijepom zelenom nijansom.
"Dovršavala sam zadaću", kažem pa odgurnem laptop od sebe kao da
sam do maloprije na njemu radila.
"Jesi li jela?" Ona se nasloni na okvir vrata, sumnjičavo me gledajući
kroz sužene oči, a njena aura poseže prema meni kao prijenosni detektor
laži koji nosi sa sobom kamo god ide, premda toga nije svjesna.
"Naravno", kažem joj. Klimajući glavom, smiješeći se i svim se silama
trudeći izgledati iskreno, ali osjećam laž na licu.
Mrzim kad moram lagati. Pogotovo njoj. Nakon svega što je učinila za
mene - nakon što mi je cijela obitelj poginula, primila me k sebi, a nije
morala. To što mi je jedini živući rod ne znači da nije mogla reći ne. A,
vjerujte mi, kladim se da često požali što je to učinila. Prije mog
dolaska život joj je bio mnogo jednostavniji.
"Mislim, jesi li pojela išta osim tog crvenog napitka." Klimne
glavom prema boci na mom stolu i prozirnoj crvenoj tekućini
neobičnog i gorkog okusa koji mi više nije tako grozan kao u početku.
Što je dobro, s obzirom na to da ću ga - ako je vjerovati Damenu -
pijuckati cijelu vječnost. To ne znači da ne mogu jesti normalnu
hranu, nego jednostavno više ne želim. Moj besmrtnički sok
osigurava sve hranjive tvari koje mi trebaju. Koliko god malo ili
mnogo popijem, uvijek sam sita.
Ali svejedno, znam o čemu razmišlja. I ne samo zato što joj mogu
čitati misli, nego i zato što sam ja nekoć mislila isto u vezi s
Damenom. Užasno mi je išlo na živce gledati ga kako gurka hranu po
tanjuru i samo se pretvara da jede. To jest, živciralo me to sve dok
nisam otkrila njegovu tajnu.
"Ja... ovaj... ranije sam nešto pojela", kažem napokon, trudeći se
ne stisnuti usne, ne skrenuti pogled ili se sva zgrčiti - čime se obično

9
odam kad lažem. "S Milesom i Haven", dodam, nadajući se da će to
objasniti činjenicu da nema prljavog posuđa, premda znam da nije
dobro ići previše u detalje, jer to je kao da u sebe upreš neonsku
strelicu s natpisom LAŽLJIVICA. Osim toga, Sabine je vrhunska
odvjetnica koja je jako dobra u prosudbi govori li joj sugovornik istinu
ili ne. Premda taj svoj dar uglavnom koristi u poslovnom životu, dok
u privatnom radije odabire vjerovati.
Osim danas. Danas mi ne vjeruje ni riječ. Umjesto toga, pogleda
me i kaže:
"Zabrinuta sam za tebe."
Okrenem se na stolcu tako da gledam prema njoj, nadajući se da
ću time pokazati da sam otvorena, spremna umiriti je, premda sam
prilično izbezumljena.
"Dobro sam", kažem joj, klimajući glavom i smiješeći se da mi
lakše povjeruje. "Stvarno. Ocjene su mi dobre, slažem se s
frendovima, Damen i ja smo..." Zastanem, shvativši da nikad prije
nisam s njom razgovarala o našoj vezi, da je nisam točno definirala i
da sam je više-manje držala u tajnosti. A, iskreno, sad kad sam
načela temu, ne znam kako nastaviti.
Reći za nas da smo dečko i cura zvuči mi tako banalno i
neodgovarajuće kad se u obzir uzme naša prošlost, sadašnjost i
budućnost, jer povijest našeg odnosa čini nas nečim što je toliko više
od toga. Ali svejedno, jednako tako nisam spremna javno nas
proglasiti vječnim partnerima ili srodnim dušama - faktor
sladunjavosti jednostavno je prevelik. Zapravo, da budem iskrena,
radije i ne bih definirala našu vezu. I bez toga sam dovoljno zbunjena.
Uostalom, što bih joj uopće mogla reći? Da se volimo već stoljećima,
ali još uvijek nismo otišli dalje od šlatanja?
"Pa... Damen i ja smo... stvarno dobro", kažem napokon, a grlo mi
se stisne kad shvatim da sam rekla dobro, a ne super, što je možda
prva istina koju sam izrekla toga dana.
"Znači, bio je ovdje." Ona spusti svoju kožnatu smeđu poslovnu
torbu na pod i pogleda me, a obje smo potpuno svjesne činjenice kako
sam lako upala u njenu odvjetničku zamku.
Kimnem, u sebi se prekorivši što sam ustrajala na tome da
budemo ovdje, umjesto da odemo kod njega, kako je on htio.
"Učinilo mi se da sam vidjela njegov auto kako odmiče." Pogled joj
skrene prema mom izgužvanom krevetu, s nabacanim jastucima i

10
udubljenim poplunom, a kad se opet okrenula prema meni, ne mogu si
pomoći - sva se zgrčim, jer znam što će sad reći.
"Ever." Uzdahne. "Žao mi je što sam tako malo kod kuće i što ne
provodimo dovoljno vremena zajedno. I premda imam osjećaj da se još
uvijek navikavamo jedna na drugu, želim da znaš da sam za tebe
uvijek tu. Ako ikad budeš trebala ili htjela s nekim razgovarati,
slušat ću."
Stisnem usne i klimnem glavom, znajući da još nije gotova, ali
nadajući se da će razgovor brže završiti ako budem tiho i ako se
ponašam kao da se slažem s njom.
"Jer, premda najvjerojatnije misliš da sam prestara da bih mogla
shvatiti kroz što prolaziš, jako se dobro sjećam kako je to bilo kad sam
bila tvojih godina. I kako je to kad si pod stalnim pritiskom i stalno se
moraš uspoređivati s manekenkama i glumicama i svim ostalim
nemogućim slikama koje vidiš na TV-u."
Progutam s mukom i skrenem pogled, izbjegavajući njen, pazeći
da ne pretjeram s reakcijom, da ne odem predaleko u obrani sebe,
budući d a je mnogo bolje da vjeruje ovo nego da posumnja na pravu
istinu.
Sve otkad sam dobila ukor pred isključenje iz škole, Sabine me
prom a t r a pozornije nego ikad prije, a stvari su postale još gore otkad
se naoružala naramkom knjiga za samopomoć, od Kako odgojiti
razumnog tinejdžera u nerazumnom svijetu? do Vaši tinejdžeri i mediji I
što možete učiniti u vezi s tim). Pogotovo kad je počela podcrtavati i
označavati odlomke koji opisuju najproblematičnije adolescentsko
ponašanje, a zatim me promatrati kao pod povećalom u potrazi za
simptomima.
"Ali želim da znaš da si prelijepa djevojka, mnogo ljepša nego što sam
ja bila u tvojim godinama, i da izgladnjivanje zato da bi se mogla natjecati s
onim mršavim starletama - koje pola života provedu na raznim
odvikavanjima - ne samo da je posve nerazuman i nedosežan cilj, nego će te
stajati zdravlja." Prodorno me pogleda, očajnički želeći doprijeti do mene,
nadajući se da će se njene riječi probiti unutra. "Želim da znaš da si
savršena takva kakva jesi i da mi je jako bolno gledati te kako prolaziš kroz
sve to. Ako to ima veze s Damenom, onda ti samo mogu reći..."
"Nisam anoreksična."
Ona me pogleda.
"Nemam bulimiju, nisam na nekoj suludoj dijeti, ne izgladnjujem se,

11
ne patim za tim da nosim najmanji mogući ženski konfekcijski broj i ne
pokušavam izgledati kao jedna od blizanki Olsen. Ozbiljno, Sabine, zar ti
izgledam kao da kopnim?" Ustanem da može bolje vidjeti cijelo moje tijelo
utegnuto u uske traperice, jer ne samo da nisam smršavjela nego se
osjećam kao da se prilično brzo popunjavam.
Dobro me odmjerila. Zaista dobro. Od glave do pete. Sve dok joj se
pogled napokon nije zaustavio na mojim blijedim gležnjevima koje sam
morala pokazati, jer nisam imala izbora - kad sam otkrila da su mi
omiljene traperice prekratke pa sam ih zavrnula.
"Samo sam mislila..." Slegne ramenima, ne znajući što bi rekla sad kad
se na svoje oči uvjerila da je jedina moguća presuda: nije kriva. "Jer nikad
te ne vidim da jedeš, a uvijek pijuckaš taj crveni sok..."
"Pa si pretpostavila da sam od tinejdžerske alkoholičarke prešla u
anoreksičarke?" Nasmijem se, da joj pokažem da nisam ljutita - nego samo
malo uzrujana, možda više sobom nego njom. Trebala sam se bolje
pretvarati. Trebala sam barem glumiti da jedem. "Nemaš razloga za
brigu." Nasmiješim se. "Zaista. Tek toliko da sve bude jasno: nemam
nikakve namjere uzimati ili preprodavati drogu, eksperimentirati s
promjenama tijela, rezanjem, žigosanjem, ožiljcima, ekstremnim
pirsingom ili što je već ovoga tjedna na top ljestvici alarmantnog ponašanja
na koje treba pazili kod tinejdžera. I da znaš, moj crveni sok nema nikakve
veze sa željom da budem mršava kao neka slavna osoba ili potrebom da
udovoljim Damenu. Jednostavno mi je ukusan, to je sve. Osim toga, znam
da me Damen voli i prihvaća točno ovakvu kakva..." Zastanem, svjesna da
sam upravo načela još jednu temu koju nisam voljna obraditi. Prije nego
što stigne izgovoriti riječi koje joj se u ovom trenutku već oblikuju u glavi,
jednostavno podignem ruku i kažem:
"I ne, nisam na to mislila. Damen i ja smo samo..." Cura i dečko,
hodamo, posebni frendovi, vezani zauvijek. "Pa, zajedno smo. Znaš, u vezi
smo, par. Ali ne spavamo." Još.
Pogleda me, a lice joj je napeto i pokazuje nelagodu koju ja osjećam u
sebi. Ni jedna od nas ne želi dublje zadirati u tu temu, ali - za razliku od
mene - ona smatra da joj je to dužnost.
"Ever, nisam mislila reći..." počne, ali onda me pogleda i ja pogledam
nju pa ona slegne ramenima i odluči ostati na tome, jer obje znamo da jest
mislila reći baš to.
A ja osjetim tako veliko olakšanje što je sve gotovo i što sam se
relativno lako izvukla, da sam potpuno zatečena kad Sabine kaže:

12
 "Pa, kako se čini da ti je zaista stalo do tog dečka, mislim da bih ga
trebala upoznati. Daj da se dogovorimo da uskoro odemo na neku večeru.
Recimo, ovaj vikend. Kako ti to zvuči?"
Ovaj vikend?
S mukom progutam i pogledam je, točno znajući što pokušava: ubiti
dvije muhe jednim obrokom. Večera bi bila savršena prilika da me gleda
dok u sebe trpam pun tanjur hrane, a da istovremeno može cvrljiti
Damena.
"Pa... ne zvuči loše, ali Miles u petak navečer ima predstavu." Trudim
se da mi glas ne zadrhti. "A nakon toga bi trebao biti tulum, koji će sigurno
završiti kasno..."
Klima glavom, gledajući me ravno u oči, pogledom koji je tako
pronicljiv da me počinje lagano oblijevati znoj.
"Zato mislim da to najvjerojatnije neće ići", dovršim, znajući da ću
svejedno, prije ili kasnije, morati proći kroz to, ali nadajući se da će to ipak
biti kasnije. Hoću reći, volim Sabine i volim Damena, ali jednostavno
nisam sigurna da ću ih voljeti zajedno, pogotovo kad počne ispitivanje.
Nekoliko me trenutaka samo gleda, a zatim kimne i okrene se. I baš
kad se napokon usudim izdahnuti, osvrne se preko ramena i kaže:
"Dobro. U petak očito ne može, ali ostaje nam subota. Reci Damenu
neka bude ovdje u osam, može?"

13
 Treće
Premda sam zaspala, svejedno stignem do Milesa na vrijeme,
vjerojatno zato što mi - sad kad više nema Riley da me ometa - ne treba
toliko vremena da se spremim. I premda mi je išlo na živce kako bi sjela na
moju komodu odjevena u jedan od svojih šašavih kostima i cijelo me
vrijeme ispitivala o dečkima ili se rugala mojoj odjeći, nisam je vidjela sve
otkad sam je nagovorila da ode dalje i prijeđe most koji vodi tamo kamo su
otišli naši roditelji i Buttercup.
Što, zapravo, znači da je imala pravo. Mogu vidjeti samo duše koje
zaostanu, ali ne i one koje prijeđu preko.
Kao i uvijek kad pomislim na Riley, grlo mi se stisne, oči me zapeku, a
ja se zapitam hoću li se ikad naviknuti na to da je nema. Da je zauvijek i
nepovratno otišla. Dosad sam već pretrpjela dovoljno gubitaka pa bih
trebala znati da ti osoba koju izgubiš nikad ne prestane nedostajati, nego
se jednostavno naučiš živjeti oko goleme praznine koja zjapi nakon njena
odlaska.
Obrišem oči i skrenem na prilaz ispred Milesove kuće, prisjećajući se
Rileyna obećanja da će mi poslati znak, nešto čime će mi javiti da je dobro.
Ali premda sam se grčevito držala za to obećanje, budno pazila na sve
moguće znakove i predano tragala za nekim naznakama njezine
prisutnosti - zasad ništa.
Miles otvori vrata, a ja zinem reći zdravo, ali on podigne ruku i kaže:
"Ni riječi. Samo pogledaj moje lice i reci mi što vidiš. Što je prvo što si
primijetila? I ne laži"
"Tvoje prekrasne smeđe oči", kažem, premda čujem njegove misli i po
tko zna koji put poželim da svojim prijateljima smijem pokazati kako da
podignu štit i da sačuvaju svoju privatnost. Ali to bi značilo da im moram
reći da mogu čitati misli, da vidim aure, da osjećam tajne, u to ne smijem.
Miles vrti glavom i ulazi u auto pa odmah spušta ogledalo iznad
suvozačeva sjedala i pomno pregledava bradu.
"Koja si ti lažljivica! Gle, evo ga tu! Velik je k'o paradajz, ne možeš ga
ne vidjeti, zato se ne pretvaraj."
Brzo ga pogledam dok izlazim s prilaza i vidim prišt koji se usudio
izniknuti na njegovu licu, premda mi više pozornosti privlači žarko
ružičasti lak na njegovim noktima.
"Lijepi nokti", nasmijem se.
"To je za predstavu." Osmjehne se, još uvijek ne skidajući pogled s

14
prištića. "Ne mogu vjerovati! Kao da se totalno raspadam baš kad je sve
krenulo kako treba. Probe su bile super, znam sav svoj tekst i tekstove svih
drugih... Mislio sam da sam potpuno spreman i onda ovo!" upre prstom u
lice.
"Ma to su ti samo živci", kažem, pogledavši ga baš kad se na semaforu
upalilo zeleno.
"Točno tako!" kima on. "Što samo dokazuje da sam čisti amater. Jer
profići, pravi profesionalci, oni nisu nervozni. Oni samo mentalno odu u
svoju stvaralačku zonu i... stvaraju. Možda ovo ipak nije za mene?" Gleda
me, a lice mu je napeto od brige. "Možda je čista slučajnost da sam dobio
glavnu ulogu."
Pogledam ga krajičkom oka, prisjećajući se kako je Drina tvrdila da se
uvukla u redateljevu glavu i navela ga da izabere Milesa. Ali čak da to i jest
istina, ne znači da on nije dorastao ulozi, ne znači da nije bio najbolji na
audiciji.
"Ma daj, smiješno", vrtim glavom. "Gomile glumaca postanu nervozni,
pate od treme ili čega već ne. Ozbiljno. Ne bi vjerovao u neke od priča koje
mi je Riley..." Zastanem, raširenih očiju i otvorenih usta, znajući da ne
mogu dovršiti tu rečenicu. Da nikad ne smijem ispričati priče što sam ih
čula od pokojne sestre koja je toliko uživala uhodeći holivudsku elitu.
"Uostalom, zar nećeš ionako na faci imati tonu teške kazališne šminke?"
On me pogleda.
"Da. Pa? Što time misliš reći? Predstava je u petak, što je - ako nisi
znala - sutra. Ovo neće nestati do sutra."
"Možda", slegnem ramenima. "Mislila sam pitati: zar ne možeš prištić
prekriti šminkom?"
Miles zakoluta očima i namršti se.
"Aha, pa da umjesto crvene kvrgetine na licu imam kvrgetinu boje
kože? Pa daj pogledaj tu stvar na mojoj bradi! To ne možeš sakriti, to ima
vlastitu DNK! Baca sjenu!"
Ulazim na školsko parkiralište, na svoje uobičajeno mjesto, ono pokraj
Damenova blistavo crnog BMW-a. Kad opet pogledam Milesa, iz nekog
razloga osjećam snažan poriv da mu dotaknem lice. Kao da prišt na
njegovoj bradi neodoljivo privlači moj kažiprst.
"Što radiš?" upita on i uzmiče.
"Samo... samo budi miran", šapnem, premda nemam pojma što radim
ili zašto to radim. Znam samo da moj kažiprst ima cilj.
"Nemoj ga diratil" vikne on, baš u trenutku kad sam ga dotaknula.

15
"Super, baš super. Sad će se sigurno udvostručiti." On zavrti glavom i iziđe
iz auta, a ja si ne mogu pomoći - razočarana sam što je prišt još uvijek tamo.
Valjda sam se nadala da sam razvila nekakvu sposobnost liječenja.
Sve otkad mi je Damen, nakon što sam odlučila prihvatiti svoju sudbinu i
početi piti besmrtnički sok, rekao neka očekujem da ću proći kroz neke
promjene - od superpojačane ekstrasenzorne percepcije (čemu se nisam
razveselila) do superpojačanih fizičkih sposobnosti (što bi svakako moglo
biti korisno na tjelesnom), ili nečeg sasvim desetog (poput sposobnosti
liječenja drugih - za što bih ja dala svoj glas, jer bi to bilo baš fora) - budno
pratim hoće li mi se dogoditi nešto neobično. Ali zasad su mi se samo noge
produžile za nekoliko centimetara - što bi se vjerojatno ionako kad-tad
dogodilo - a jedina je posljedica da mi trebaju nove traperice.
Zgrabim torbu i iziđem iz auta, a usne mi se sretnu s Damenovim istog
trena kad mi je prišao.
"Okej, ozbiljno, koliko će dugo to potrajati?"
Odmaknemo se i oboje pogledamo Milesa.
"Je, vama govorim", priprijeti nam prstom. "Sve to ljubljenje, grljenje,
a nemojmo zaboraviti i stalno šaputanje slatkih bedastoća..." Vrti glavom i
gleda nas suženim očima. "Ozbiljno, nadao sam se da će vas dosad to već
proći. Nemojte me krivo shvatiti, svi smo jako sretni što se Damen vratio u
šiolu i što ste se opet našli i što ćete najvjerojatnije otići zagrljeni u zalazak
sunca, ali stvarno... zar ne mislite da je već vrijeme da to malo stišate, bar
mrvicu? Jer neki od nas nisu tako sretni kao vi. Nekima od nas fali ljubavi
u životu."
"Tebi nedostaje ljubavi?" nasmijem se, nimalo uvrijeđena time što jo
rekao, jer znam da to više ima veze s tjeskobom zbog predstave nego s
Damenom i sa mnom. "Što je bilo s Holtom?"
"Holtom?" Miles se lecne. "Nemoj mi spominjati Holta! Nemoj ni
razmišljati o njemu, Ever!" Zavrti glavom, okrene se na peti i zaputi se
prema Haven koja nas čeka na ulazu.
"Što je njemu?" upita Damen, posežući za mojom rukom i ispreplićući
prste s mojima, gledajući me očima koje su, unatoč onom jučer, još uvijek
pune ljubavi.
"Sutra je premijera", slegnem ramenima. "Pa je izbezumljen, iskočio
mu je prišt na bradi, a naravno da smo mi krivi za to", kažem, gledajući
kako Miles prima Haven ispod ruke i vodi je prema učionici.
"Ne razgovaramo s njima", kaže joj, bacivši pogled na nas preko
ramena i namrštivši se. "Štrajkamo dok se ne prestanu ponašati kao dva

16
zaljubljena golupčića ili dok mi ne nestane ovaj prišt, što god bude prije."
Kimne, samo se napola šaleći.
Haven se nasmije, poskakujući uz njega, a Damen i ja krenemo na sat
engleskog. Prolazimo ravno pokraj Stacije Miller koja mu se slatko
nasmiješi i pokuša me saplesti.
Ali baš kad mi spusti svoju torbicu na put, nadajući se da će izazvati
ponižavajući pad na nos, vidim torbicu kako se podiže i osjećam kako udara
ravno Staciji u koljeno. Premda i ja osjećam bol, svejedno mi je drago da
sam to učinila.
"Joooj!" tuli ona, trljajući koljeno i bijesno me šibajući pogledom,
premda nema dokaza da sam to ja učinila.
Ali ne obazirem se na nju nego sjednem na svoje mjesto. Ignoriranje mi
sve bolje ide. Otkad se potrudila da dobijem ukor pred isključenje zbog
pijenja alkohola u školi, trudim se držati se što dalje od nje. Ali ponekad...
ponekad si jednostavno ne mogu pomoći.
"Nisi to trebala učiniti", šapne mi Damen, nagnuvši se prema meni i
pokušavajući izgledati strogo.
"Daj, molim te. Pa ti si taj koji mi stalno govori da bih trebala vježbati
prikazivanje", slegnem ramenima. "Čini se da napokon imam neke koristi
od tih lekcija."
Pogleda me, vrteći glavom dok mi govori:
"Vidiš, još je gore nego što sam mislio, jer - tek toliko da znaš - to što si
maloprije izvela bila je psihokineza, a ne prikazivanje. Je li ti sad jasno
koliko još toga moraš naučiti?"
"Psiho-što?" zaškiljim, jer izraz mi je nepoznat, premda je sam čin bio
vrlo zabavan.
Damen me primi za ruku, a na usnama mu treperi osmijeh dok kaže:
"Razmišljao sam..."
Bacim pogled na sat, vidim da je već devet i pet i znam da profesor
Robins tek sad izlazi iz zbornice.
"Petak navečer. Što kažeš da odemo na jedno posebno mjesto?"
nasmiješi se on.
"Poput Ljetozemlja?" pogledam Damena, oči mi se rašire, a srce mi
brže zakuca. Jedva čekam da opet odem na to čarobno, tajanstveno mjesto.
U dimenziju između dimenzija, gdje mogu prikazivati oceane i slonove i
pomicati stvari mnogo veće od projektila u obliku Pradine torbice. Ali
onamo ne mogu bez Damena.
On se samo nasmije i odmahne glavom.

17
 "Ne, ne u Ljetozemlje. Premda ćemo i tamo ići, obećajem ti. Ali mislio
sam na mjesta poput... što ja znam... Ritza ili možda Montagea?" On
podigne obrve.
"Ali u petak je premijera Milesove predstave, a ja sam obećala da ćemo
doći!" kažem, ali čim sam to izgovorila, shvatim da sam posve zaboravila na
Lak za kosu kad sam mislila da idemo u Ljetozemlje. Ali sad kad nas
Damen želi odvesti u jedan od najraskošnijih hotela na ovom području,
pamćenje mi se iznenada vratilo.
"Dobro onda, kako bi bilo da odemo poslije predstave?" ponudi on. Ali
pogledavši me i primijetivši da oklijevam, da sam stisnula usne i da tražim
način da ga uljudno odbijem, on dodaje: "Ili ne. Bila je to samo ideja."
Gledam ga znajući da bih trebala prihvatiti, da želim pristati, a glas u
glavi govori mi: Reci da! Reci da! Obećala si si da ćeš krenuti naprijed, da se
više nećeš osvrtati, a sad ti je prilika za to! Učini to! RECI DA!
Ali premda sam uvjerena da je vrijeme da krenem korak dalje, premda
Damena volim svim svojim srcem i premda sam odlučila ne razmišljati o
njegovoj prošlosti, iz mojih usta izlazi nešto posve drukčije:
"Vidjet ćemo", kažem, skrenuvši pogled i usredotočujući ga na vrata,
baš kad se otvore i kad uđe profesor Robins.

18
 Četvrto
Kad napokon zazvoni kraj četvrtog sata, ustanem iz klupe i priđem
profesoru Munozu.
"Jesi li sigurna da si gotova?" upita on, podigavši pogled sa snopa
papira. "Ako ti treba još nekoliko minuta, u redu je."
Pogledam svoj test pa odmahnem glavom. Pitam se što bi učinio kad bi
znao da sam bila gotova otprilike četrdeset pet sekundi nakon što mi je
pružio test, a da sam preostalih pedeset minuta provela pretvarajući se da
se mučim oko odgovora.
"Dobro je", kažem mu, znajući da i jest tako.
Jedna od dobrih strana vidovitosti je to da više uopće ne moram učiti,
jer jednostavno znam sve odgovore. I premda sam ponekad u iskušenju
praviti se važna i sve testove riješiti savršeno te nizati peticu za peticom,
obično se ipak suzdržim pa na neka pitanja odgovorim pogrešno, da ne
pretjeram.
Jer tako Damen kaže. Uvijek me podsjeća na to koliko je važno ne
micati se, truditi se da u očima drugih budemo što normalniji, premda smo
sve samo ne to. Doduše, kad je to prvi put rekao, nisam mogla odoljeti da ga
ne podsjetim kako je na početku, kad smo se tek upoznali, prikazivao
tulipane na sve strane. Ali samo je odgovorio da je morao napraviti neke
ustupke kako bi mi udvarao, a da se to oteglo jer se ja nisam potrudila
potražiti pravo značenje toga cvijeta koji simbolizira vječnu ljubav, dok već
nije postalo gotovo prekasno.
Pružim papir profesoru Munozu, lecnuvši se kad su nam se prsti
nakratko sreli. Premda jedva da sam mu dotakla kožu, bilo je to dovoljno
da mi se pokaže mnogo više no što sam ikada htjela znati, uključujući i vrlo
jasnu sliku svih njegovih aktivnosti toga jutra. Sve od nevjerojatno
neurednog stana s kuhinjskim stolom prepunim kartonskih pakiranja i
ostacima dostavljene hrane, do rukopisa romana na kojemu radi već
proteklih sedam godina, do toga kako na sav glas pjeva "Born to Run" dok
traži čistu košulju, prije nego što će krenuti u Starbucks, gdje se slučajno
zaleti u sitnu plavušu koja mu zalije prednjicu košulje svojim ledenim
čajem - što je ostavilo hladnu, mokru mrlju - na koju je gotovo posve
zaboravio kad ga je plavuša zabljesnula osmijehom. Divnim osmijehom koji
nikako da izbaci iz misli, a taj osmijeh pripada - mojoj teti.
"Želiš li pričekati da ti ocijenim test?"
Kimnem, jedva dolazeći do daha, pokušavajući se usredotočiti na

19
njegovu crvenu kemijsku olovku. U glavi stalno vrtim prizor koji sam
upravo vidjela, a svaki put dolazim do istog zaključka - moj profesor
povijesti pali se na Sabine!
Ne mogu dopustiti da se to dogodi. Ne mogu joj dopustiti da ikada više
ode tamo. Hoću reći, to što su pametni, zgodni i sami, ne znači da se moraju
viđati.
Stojim ukočena na mjestu, ne mogu disati, trudim se blokirati njegove
misli tako što svu pozornost usredotočujem na vrh njegove kemijske.
Gledam kako ostavlja trag crvenih točkica koje se pretvaraju u minuse na
samo dva pitanja, sedamnaestom i dvadeset petom, baš kao što sam
planirala.
"Samo dva pogrešna odgovora. Vrlo dobro!" nasmiješi se on, prelazeći
prstima preko mrlje na košulji, pitajući se hoće li je ikada više vidjeti. "Želiš
li vidjeti točne odgovore?"
Uh, ne baš, pomislim, jedva čekajući da se maknem odande, ne samo
zato da mogu otići u kantinu i vidjeti Damena, nego i za slučaj da se
njegovo sanjarenje nastavi tamo gdje sam ga prekinula.
Ali znajući da bi bilo normalno pokazati barem malo zanimanja,
duboko udahnem, nasmiješim se i klimnem glavom kao da ništa na svijetu
ne želim više od toga. A kad mi pokaže točne odgovore, odglumim
odgovarajuću reakciju i kažem:
"O, vidi ti to, pogriješila sam godinu." I: "Naravno! Kako je moguće da
to nisam znala?"
Ali on samo klima glavom, jer misli su mu se već vratile plavuši, to jest
jedinoj ženi u svemiru s kojom se apsolutno ne smije viđati! Pita se hoće li
je i sutra sresti na istome mjestu u isto vrijeme.
Premda mi se od pomisli na požudne profesore općenito diže želudac,
požuda ovog profesora usmjerena prema nekome tko mi je praktički
roditelj jednostavno je previše.
Ali onda se prisjetim kako sam prije samo nekoliko mjeseci imala
viziju da će se Sabine viđati s nekim zgodnim tipom koji radi u istoj zgradi
kao ona. A budući da Munoz radi ovdje, a Sabine radi tamo, zaključim da
nema stvarne opasnosti da će se moja dva svijeta sudariti. Ali za svaki
slučaj kažem:
"Bila je to čista slučajnost."
On me pogleda, podigne obrve, pokušavajući shvatiti smisao mojih
riječi. I premda znam da sam otišla predaleko, premda znam da se
spremam reći nešto što je daleko od normalnoga, zaista mislim da nemam

20
izbora. Ne mogu dopustiti da moj profesor povijesti počne izlaziti s mojom
tetom. Ne mogu to podnijeti. Jednostavno ne mogu.
Zato pokažem prema mrlji na njegovoj košulji i kažem:
"Ma znate, ona, gospođica Ledeni Čaj?" Kimnem, vidjevši uznemiren
izraz na njogovu licu. "Sumnjam da će se vratiti. Ne ide često tamo."
Prije no što stignem reći išta drugo što ne samo da će mu ubiti snove
nego će i biti dokaz da sam totalna čudakinja, prebacim torbu preko
ramena i potrčim prema vratima, otresavši sa sebe i posljednje ostatke
njegove energije dok žurim prema kantini i stolu za kojim me ćeka Damen -
jedva čekajući da ga opet vidim nakon tri beskrajno duga sata
razdvojenosti.
Ali kad sam napokon stigla tamo, nije bilo dočeka kakav sam
očekivala. Na mom uobičajenom mjestu, pokraj njega, sjedi neki novi tip i
toliko mu zaokuplja pozornost da me Damen jedva i zamjećuje.
Naslonim se na rub stola, promatrajući kako se svi valjaju od smijeha
na nešto što je rekao taj novi tip. Ne želeći ih prekidati ili ispasti
nepristojna, sjednem nasuprot Damenu, a ne na svoje uobičajeno mjesto
pored njega.
"Isusebože, tako si smiješan!" kaže Haven, nagne se naprijed i ovlaš
dotakne ruku tom novom tipu. Smiješeći se na način koji jasno govori da je
njezin novi dečko Josh, kojeg je proglasila svojom srodnom dušom,
privremeno potpuno zaboravljen. "Šteta što si to propustila, Ever, tako je
duhovit da je Miles nakratko zaboravio na prišt!"
"Baš ti hvala što si me podsjetila", namršti se Miles, a prst mu odmah
krene potražiti bubuljicu na bradi - ali nje više tamo nema.
Oči mu se rašire dok pogledom prelazi preko nas, tražeći potvrdu da je
njegov prišt veličine mamuta, njegova jutarnja glasna patnja, zaista
nestao. A ja ne mogu ne zapitati se nije li to zbog mene, zato što sam ga
jutros dotakla, tamo na parkiralištu. Što bi značilo da zaista imam
sposobnost čarobnog liječenja.
Ali tik nakon što sam to pomislila, novi tip kaže:
"Rekao sam ti da će djelovati. Odlična stvar. Zadrži ostatak u slučaju
da se vrati."
Stisnem oči, pitajući se kako je imao vremena za hitne intevencije na
Milesovim problemima s tenom kad ga još nisam pošteno ni vidjela.
"Dao sam mu neki melem", kaže on, okrenuvši se prema meni. "Miles i
ja zajedno smo na satu razrednika. Usput, ja sam Roman."
Pogledam ga, zamjećujući njegovu blistavo žutu auru koja se kovitla

21
oko njega, a njeni se rubovi pružaju van, pozivajući, kao u prijateljski
zagrljaj. Ali kad sam pogledala njegove duboke tamnoplave oči, osunčanu
kožu, razbarušenu plavu kosu i ležernu odjeću s taman odgovarajućom
dozom urbanog šika - imala silan poriv pobjeći, unatoč njegovu izgledu.
Čak i kad me zabljesne jednim od onih osmijeha od kojih ti se zavrti u glavi,
toliko sam napeta da mu ne uspijevam uzvratiti.
"A ti si sigurno Ever", kaže on i povuče ruku, koju nisam ni primijetila
i koja je cijelo to vrijeme čekala da je stisnem.
Pogledam Haven koja je već vidljivo zgranuta mojom neuljudnošću, a
zatim i Milesa koji je prezauzet gledanjem u zrcalo da bi uopće uočio moje
grozno ponašanje. Ali kad mi Damen ispod stola stisne koljeno, pročistim
grlo, pogledam Romana i kažem:
"Ovaj, da, ja sam Ever." Premda me on opet zabljesnuo tim osmijehom,
i dalje ne pali. Od njega mi se zgrčio želudac.
"Čini se da imamo jako puno toga zajedničkog", kaže on, premda si ne
mogu ni zamisliti što bi to moglo biti. "Sjedio sam dva reda iza tebe na
povijesti. Sudeći po tome koliko si se mučila, pomislio sam evo nekoga tko
mrzi povijest koliko i ja."
"Ne mrzim povijest", kažem, ali prebrzo, pretjerano obrambenim
tonom, a u glasu mi se začuje otresitost koja navede sve da se zagledaju u
mene. Pogledam Damena, tražeći potvrdu svojih slutnji, jer nemoguće je da
sam samo ja uznemirena energijom koja teče od Romana prema meni.
Ali on samo slegne ramenima i nastavi pijuckati svoj crveni sok, kao
da je sve u savršenom redu i kao da ništa nije primijetio. Pa se okrenem
natrag prema Romanu i zaronim mu u um, prisluškujući stalni tijek misli -
koje su pomalo nezrele, ali posve bezazlene. Što znači da je problem
više-manje u meni.
"Stvarno?" Roman podigne obrve i nagne se prema meni. "Sve to
zadiranje u prošlost, istraživanje pradavnih mjesta i vremena, proučavanje
života ljudi koji su živjeli prije nekoliko stoljeća i koji danas više nemaju
nikakav značaj... tebi to ne ide na živce? Nije ti dosadno do bola?"
Samo kad ti ljudi, mjesta i datumi uključuju mog dečka i šest stoljeća
njegove ljubavne prošlosti!
Ali to samo pomislim. Ne izgovorim naglas. Umjesto toga, samo
slegnem ramenima i kažem:
"Dobro sam napisala test. Bio je lagan. Dobila sam peticu."
On klimne glavom, a pogled mu prijeđe preko svakog centimetra
mene.

22
 "Dobro je znati", nasmiješi se. "Munoz mi je dao vikend da nadoknadim
gradivo - možda bi mi mogla dati instrukcije?"
Pogledam Haven, vidim kako joj se oči zatamnjuju, a aura poprima
ljubomorno zelenu boju izbljuvka, a zatim Milesa koji je napokon prekinuo
potragu za prištom i sad piše SMS Holtu, i na kraju Damena koji je
izgubljen u mislima, pogleda usmjerena na nešto što ne vidim. I premda
znam da sam nerazumna, jer čini se da se svima ostalima sviđa i da bih mu
trebala htjeti pomoći, samo slegnem ramenima i kažem:
"O, sigurna sam da to nije potrebno. Ne trebaš me."
Ne mogu ne primijetiti trnce koji mi prolaze kroz kožu i grč u želucu
kad su nam se pogledi sreli i kad me zabljesnuo besprijekorno bijelim
zubima.
"Lijepo od tebe da imaš toliko povjerenja u mene, Ever. Premda nisam
siguran da bi trebala."

23
 Peto
"Što je to s tobom i novim tipom?" upita Haven, zaostavši za ostalima
koji su već žurili na sat.
"Ništa." Otresem njenu ruku i nastavim ravno naprijed, a njena
energija struji kroz mene dok promatram kako se Roman, Miles i Damen
smiju, ponašajući se kao da su stari prijatelji.
"Ma daj, molim te", zakoluta očima. "Očito je kao dan da ti se ne sviđa."
"Ma, smiješno", kažem, pogleda usredotočena na Damena, mog
prezgodnog i veličanstvenog dečka/srodnu dušu/vječnog
partnera/družbenika (stvarno moram pronaći pravu riječ) koji od jutros
jedva da je sa mnom progovorio jednu riječ. Nadam se da to nije zbog mog
jučerašnjeg ponašanja i odbijanja da pristanem na njegove planove za
vikend.
"Totalno sam ozbiljna." Gleda me. "Kao... kao da mrziš nove ljude, ili
tako nešto." Što je mnogo blaža inačica onoga što je zaista htjela reći, a što
joj se mota po glavi.
Stisnem usne i gledam ravno preda se, oduprijevši se porivu da
zakolutam očima.
Ali ona je i dalje podbočena i gleda u mene kroz sužene, jako
našminkane oči, ispod vatreno crvenog pramena u šiškama.
"Jer ako se dobro sjećam - a obje znamo da je tako - i Damena si mrzila
kad je tek došao u našu školu."
"Nisam mrzila Damena", kažem i zakolutam očima unatoč nedavnoj
odluci da neću. Razmišljajući: Ispravak. Samo sam glumila da ga mrzim, a
zapravo sam ga cijelo vrijeme voljela. Okej, osim u onom kratkom periodu
kad sam ga istinski mrzila. Ali čak sam ga i tada voljela. Samo to nisam
htjela priznati...
"Ahm, ne bih se baš složila s tobom", kaže ona, a umjetnički
razbarušena crna kosa padne joj na lice. "Sjećaš se kako ga nisi pozvala na
svoj tulum za Noć vještica?"
Uzdahnem, prilično uzrujana svim tim. Samo želim otići na sat pa da
se mogu pretvarati da pratim nastavu dok, zapravo, telepatski šaljem
poruke Damenu.
"Da, ali sjeti se i da je to večer kad smo zabrijali", kažem napokon, ali
istog trena požalim, jer Haven nas je zatekla kako se ljubimo pored bazena
i to joj je slomilo srce.
Ali ona se ne obazire na moje riječi, jer važnije joj je dokazati da ima

24
pravo nego vraćati se u prošlost.
"Ili si možda jednostavno ljubomorna što Damen ima novog prijatelja.
Znaš, nekoga drugoga osim tebe."
"To je bez veze", kažem, ali prebrzo da bi zvučalo uvjerljivo. "Damen
ima puno prijatelja", dodam, premda obje znamo da to nije istina.
Ona me gleda, napućenih usana, nimalo razuvjerena.
Ali sad kad sam načela tu temu, moram nastaviti pa kažem:
"Ima tebe i Milesa, i..." I mene, pomislim, ali ne želim to reći jer
žalostan je to popis koji, zapravo, dokazuje da ona ima pravo. Uostalom,
Damen se nikada ne druži s Haven i Milesom ako i ja nisam tamo. Svaki
slobodni trenutak provodi sa mnom, a kad nismo zajedno, šalje mi misli i
slike da ublaži razdvojenost. Kao da smo uvijek povezani. Moram priznati
da mi se to sviđa, jer samo s Damenom mogu biti ona prava ja koja čuje
misli, osjeća energiju, vidi duhove. Samo s Damenom mogu spustiti zidove i
biti kakva jesam.
Ali pogledavši Haven, ne mogu ne zapitati se je li možda u pravu.
Možda zaista jesam ljubomorna. Možda je Roman uistinu samo simpatičan
i normalan tip koji se doselio u našu školu i želi upoznati nove prijatelje - a
ne jeziva prijetnja kakvim ga smatram. Možda sam stvarno postala tako
paranoična, ljubomorna i posesivna da automatski pretpostavljam kako će
me Damen zamijeniti nekim drugim samo zato što mi jednom nije posvetio
toliko pažnje kao inače. Ako je tako, pa... to je prejadno da bih joj priznala.
Zato samo odmahnem glavom i na silu se nasmijem pa kažem:
"I to je smiješno. Sve je to stvarno smiješno." A zatim se potrudim
izgledati kao da to zaista i mislim.
"Je? A što je s Drinom? Kako objašnjavaš to" frkne ona nosom i
nastavi: "Nju si mrzila od prvog trena, nemoj ni pokušavati poreći. A kad si
saznala da poznaje Damena, mrzila si je još više."
Sva se zgrčim na te njezine riječi. Ne samo zato što je to istina, nego i
zato što mi je to uobičajena reakcija kad god se spomene ime Damenove
bivše žene. Ne mogu si pomoći. Ali ne znam kako bih to objasnila Haven.
Ona zna samo to da se Drina pretvarala da joj je prijateljica, da ju je
ostavila samu na tulumu i zauvijek nestala. Ne sjeća se da ju je Drina
pokušala ubiti otrovnim melemom što joj ga je dala za tetovažu koju je
Haven nedavno dala ukloniti sa zapešća, ne sjeća se da...
O, bože! Roman je Milesu dao melem za bubuljicu! Znala sam da nešto
s njim nije kako treba! Nisam si to samo umislila!
"Haven, koji predmet sad ima Miles?" upitam, pogledom pretražujući

25
školsko dvorište, ali ne uspijevam ga pronaći, a previše mi se žuri da bih
uporabila gledanje na daljinu koje ionako još nisam usavršila.
"Mislim da sad ima engleski. Zašto?" reče ona i uputi mi čudan pogled.
"Nema veze. Moram ići."
"Dobro. Svejedno. Ali tek toliko da znaš, imam pravo kad kažem da
mrziš nove ljude!" dovikne ona za mnom.
Ali riječi ostanu visjeti u zraku jer mene više nema.
Trčim preko dvorišta, usredotočena na Milesovu energiju, pokušavam
osjetiti u kojoj je učionici. Skrenuvši iza ugla, vidim vrata s desne strane i
bez razmišljanja uletim unutra.
"Izvoli?" kaže profesor, okrenuvši se od ploče, držeći slomljen komadić
krede u ruci.
Stojim pred razredom, zgrčim se kad mi se nekoliko Stacijinih
sljedbenica počne podsmjehivati dok pokušavam doći do daha.
"Miles", dahnem, pokazujući na njega. "Moram razgovarati s Milesom,
samo na sekundu", obećajem profesoru koji prekriži ruke na prsima i
sumnjičavo me gleda. "Važno je", dodam, pogledavajući Milesa koji je
sklopio oči i vrti glavom.
"Pretpostavljam da imaš propusnicu pa smiješ biti na hodniku za
vrijeme sata?" upita njegov profesor, tip koji se uvijek strogo pridržava
pravila.
I premda znam da će mi se to možda obiti o glavu, nemam vremena za
birokratske zavrzlame osmišljene za naše dobro i našu sigurnost, ali koje
me u ovom trenutku sprečavaju da se pozabavim nečim što je pitanje života
ili smrti!
Ili bi moglo biti.
Nisam sigurna. No, htjela bih saznati.
Tako sam frustrirana da samo odmahnem glavom i kažem:
"Slušajte, oboje znamo da nemam propusnicu, ali ako mi učinite
uslugu i dopustite mi da nakratko porazgovaram s Milesom, obećajem da
ću vam ga brzo vratiti."
Gleda me, razmišlja o drugim mogućnostima: da me izbaci, da me
otprati do moje učionice, da me otprati do ravnateljeva ureda... ali na kraju
brzo pogleda prema Milesu i uzdahne pa kaže:
"Dobro. Ali neka bude brzo."
Istog trena kad su se vrata učionice zatvorila za nama, pogledam
Milesa i kažem:
"Daj mi melem."

26
 "Što?" zine.
"Melem. Onaj koji ti je Roman dao. Daj mi ga. Moram ga vidjeti",
kažem mu i ispružim ruku.
"Jesi li skrenula s uma?" šapne on, ogledavajući se oko sebe, premda
nema žive duše osim nas, bež zidova i tapisona od zida do zida.
"Nemaš pojma koliko je ozbiljno", kažem, gledajući ga u oči, ne želeći
ga prestrašiti, premda sam spremna i to učiniti ako bude potrebno. "Daj,
nemamo cijeli dan."
"U ruksaku mi je", slegne ramenima.
"Onda idi po njega."
"Ever, ozbiljno. Koji ti je...?"
Prekrižim ruke i klimnem glavom.
"Idi. Čekam."
Miles zavrti glavom i šmugne natrag u učionicu. Iziđe već trenutak
kasnije, s kiselim izrazom lica i bijelom tubicom na dlanu.
"Evo ti. Jesi sad sretna?" dobaci mi je.
Uzmem tubicu i pogledam je, vrteći je između palca i kažiprsta.
Prepoznajem marku i pakiranje, može se kupiti i u trgovini gdje ja
kupujem kozmetiku. Nije mi jasno kako je to moguće.
"Znaš, ako si slučajno zaboravila, sutra imam premijeru predstave pa
mi zaista ne treba dodatni stres i dramatičnost, pa ako nemaš ništa
protiv..." On ispruži ruku, čekajući da mu vratim melem pa da se može
vratiti na sat.
Ali još nisam spremna na to. Pogledom tražim nekakav trag, neku
rupicu, neki dokaz da je netko prčkao po tubi, da unutra ipak nije to što bi
trebalo biti.
"Kad sam danas za ručkom vidio da ste ti i Damen malo smanjili
količinu cmakanja, bio sam spreman pohvaliti te, ali sad mi se čini da si to
samo zamijenila nečim još gorim. Ozbiljno, Ever. Ili je odčepi pa si namaži
gdje treba ili mi već jednom vrati tubu."
Ali ne vratim mu je, nego stisnem dlan oko nje i pokušam joj pročitati
energiju. Ali ipak je to samo obični glupi melem za prišteve. Koji zaista
djeluje.
"Jesmo li gotovi?" upita on, namrštivši se.
Slegnem ramenima i vratim mu tubicu. Malo je reći da sam skoro
propala u zemlju od srama. Ali Miles je samo gurne u džep i krene prema
vratima, a ja se ne mogu suzdržati da ne upitam:
"Znači, primijetio si?" Riječi su mi nekako vruće i ljepljive u grlu.

27
 "Što?" Zastane, očito uzrujan.
"To, da nije bilo cmakanja?"
Miles se okrene i naglašeno zakoluta očima, a onda me pogleda.
"Da, primijetio sam. Mislio sam da ste ozbiljno shvatili moju
primjedbu."
Pogledam ga.
"Jutros, kad sam rekao da ćemo Haven i ja štrajkati sve dok vas dvoje
ne prestanete s..." On zavrti glavom. "Ma, svejedno. Mogu li sad natrag na
sat, molim te?"
"Žao mi je", kimnem. "Žao mi je zbog svega što..."
Ali ne stignem završiti, jer već ga nema, a vrata između nas čvrsto su
zatvorena.

28
 Šesto
Na šestom satu likovnog, lakne mi jer vidim da je Damen već tamo.
Budući da nas je profesor Robins na satu engleskog zatrpao novim
gradivom, a za ručkom jedva da smo progovorili riječ, jedva čekam da malo
budemo sami. Odnosno, onoliko samo koliko je to moguće u razredu s
tridesetero drugih učenika.
Ali kad navučem kutu i izvadim pribor iz ormarića, srce mi se stegne
pri pogledu na Romana koji je i ovdje već zauzeo moje mjesto.
"O, hej, Ever", kimne on, stavljajući novo čisto platno na moj slikarski
stalak dok ja stojim pred njim s priborom u rukama, gledajući Damena koji
je tako zadubljen u slikanje da me uopće ne zamjećuje.
I baš se spremam reći Romanu neka se nosi, kad se sjetim kako je
Haven rekla da mrzim sve nove ljude. Bojeći se da možda ima pravo,
prisilim se na osmijeh i stavim svoje platno na stalak s Damenove druge
strane, obećavši si da ću sutra doći mnogo ranije i zauzeti svoje uobičajeno
mjesto.
"Reci mi, što radimo, kompa?" upita Roman, govoreći kao Britanac i
držeći kist među zubima, prelazeći pogledom s Damena na mene i natrag.
To je još jedna stvar - obično mi se jako sviđa britanski naglasak, ali
kod njega me užasno iritira. Vjerojatno zato što je lažan. A očito jest, i s
takvim naglaskom govori samo kad želi ispasti frajer.
Ali čim to pomislim, opet me obuzme osjećaj krivnje. Svi znaju da
naglašeno pokušavanje da ispadneš frajer samo znak nesigurnosti. A tko se
ne bi osjećao nesigurno prvoga dana u novoj školi?
"Proučavamo - izme", kažem, odlučivši biti uljudna unatoč grču u
želucu. "Prošli mjesec mogli smo birati, ali ovaj mjesec radimo
fotore-realizam, budući da to prošli put nitko nije odabrao."
Roman me pogleda, počevši od šiški koje puštam pa sve do zlatnih
havajanasica, pogledom koji polagano, ležerno prelazi mojim tijelom od
čega mi želudac poskoči i zaveže se u čvor, ali ne na onaj ugodan način.
"Oki-doki. Znači mora izgledati stvarno, kao fotka", kaže on, gledajući
me u oči.
Uzvraćam mu pogled, a on ga zadrži... nekoliko sekundi predugo. Ali
odbijam se promeškoljiti ili skrenuti pogled. Nema teorije da popustim
prije njega. Premda se to na površini doima posve bezazlenim, nešto u vezi
s tim mračno je, prijeteće, kao neka vrsta izazova.
Ili možda ne.

29
 Jer nakon što to pomislim, on kaže:
"Američke su škole genijalne! Doma, u starom kišovitom Londonu..."
namigne mi, "više vole teoriju nego praksu."
I odmah se posramim zbog toga što sam ga u mislima osuđivala. Jer
očito ne samo da je zaista iz Londona, što znači da naglasak nije lažan,
nego Damen nije nimalo uzbunjen, a njegove su ekstrasenzorne
sposobnosti daleko rafiniranije od mojih.
Zapravo, čini se da mu se sviđa. Što je još gore za mene, jer praktički
dokazuje da Haven ima pravo.
Zaista jesam ljubomorna.
I posesivna.
I paranoična.
A i očito mrzim nove ljude.
Duboko udahnem i pokušam opet, ne obazirući se na stisnuto grlo i grč
u želucu, odlučna u namjeri da ispadnem prijateljski raspoložena pa makar
morala glumiti.
"Možeš slikati što god želiš", kažem vedrim, prijateljskim tonom koji je
u mom nekadašnjem životu, prije no što mi je poginula cijela obitelj i prije
no što me Damen spasio učinivši me besmrtnom, bio jedini ton kojim sam
se ikad koristila. "Moraš se samo potruditi da izgleda što realističnije, kao
fotografija. Zapravo, i trebali bismo se koristiti nekom fotografijom kao
predloškom, za nadahnuće, a i za usporedbu kod ocjenjivanja. Tako da
možemo dokazati da smo postigli ono čemu smo stremili."
Pogledam Damena, pitajući se je li čuo išta od ovoga, i pomalo sam
uzrujana što je odabrao slikati radije nego da razgovara sa mnom.
"A što on slika?" upita Roman, kimnuvši prema Damenovu platnu,
završenom prikazu rascvjetale livade u Ljetozemlju. Svaka vlat trave,
svaka kap vode, svaka cvjetna latica tako blistava, tako opipljiva, tako
stvar na - kao da sam tamo. "Izgleda kao raj", kaže on.
"I jest", šapnem, toliko zadivljena slikom da sam odgovorila prebrzo,
ne razmišljajući o tome što sam rekla. Ljetozemlje nije samo sveto mjesto
nego i naša tajna. Jedna od mnogih koje sam obećala čuvati.
Roman me pogleda podignutih obrva.
"Znači da je to neko stvarno mjesto?"
Ali prije nego što stignem odgovoriti, Damen odmahne glavom i kaže:
"Rado bi ona da jest, ali nije. Izmislio sam ga, postoji samo u mojoj
glavi." A onda mi uputi pogled uz koji je bila prikvačena telepatska poruka
-pazi.

30
 "Pa kako ćeš onda dobiti peticu? Ako nemaš fotografiju koja dokazuje
postojanja tog mjesta?" upita Roman, ali Damen samo slegne ramenima i
vrati se slikanju.
Ali Roman nas još uvijek promatra kroz stisnute oči pa znam da ne
mogu dopustiti da razgovor ostane na tome. Zato ga pogledam i kažem:
"Damen ne voli slijediti tuđa pravila. Radije stvara vlastita."
Prisjećam ne svih onih situacija kad me uspio nagovoriti na markiranje,
klađenje na konje i još gore stvari.
Kad Roman kimne i okrene se prema svom platnu, a Damen mi
telepatski pošalje buket crvenih tulipana, znam da je sve prošlo dobro,
naša je tajna sigurna i sve je u redu. Pa zamočim kist u boju i vratim se
poslu. Jedva čekam da zazvoni pa da možemo k meni i da počne prava
lekcija.
***
Nakon sata, spakiramo svoje stvari i zaputimo se prema parkiralištu.
Unatoč odluci da ću biti ljubazna prema novom tipu, ne mogu suspregnuti
osmijeh kad vidim da je parkirao auto na drugom kraju.
"Vidimo se sutra", doviknem, osjećajući olakšanje što više ne moram
biti u njegovoj blizini, jer unatoč tomu što su svi zaluđeni njime, ne dijelim
njihove osjećaje ma koliko se trudila.
Otključam auto i bacim torbu na pod pa se spremim sjesti za upravljač,
ali prije toga kažem Damenu:
"Miles ima probu, a ja idem ravno doma. Ideš za mnom?"
Okrenem se i iznenađeno shvatim da stoji ispred mene, jedva se
zamjetno ljuljajući na nogama, a lice mu je napeto.
"Jesi li dobro?" Prislonim mu dlan na lice, da vidim ima li temperaturu
ili je znojan, premda ne očekujem ništa slično. On odmahne glavom i
pogleda me, ali na jedan kratki trenutak kao da mu je iz lica istekla sva
boja, ali za treptaj oka sve je opet bilo kao prije.
"Oprosti, samo mi je nekako čudno u glavi", kaže on, sklopivši oči i
primivši se prstima za korijen nosa.
"Ali mislila sam da se ne možeš razboljeti, da se ne možemo
razboljeti?" kažem, posežući za torbom, ne uspijevajući sakriti paniku u
glasu. Možda će mu od par gutljaja besmrtničkog soka biti bolje, jer njemu
treba mnogo više nego meni. Premda nismo sigurni zašto. Damen misli da
je šest stoljeća ispijanja tog soka stvorilo neku vrstu ovisnosti, tako da
svake godine mora piti sve više da bi postigao isti učinak. Što znači da će se
isto najvjerojatnije dogoditi i meni. Premda mi se to čini kao daleka

31
budućnost, nadam se da će mi prije toga pokazati kako da sama pripremim
taj eliksir, da ne moram uvijek gnjaviti njega.
Ali ne stignem izvaditi svoju bocu, jer on je već uzeo svoju. Povuče velik
gutljaj, privuče me k sebi i pritisne usne o moj obraz.
"Dobro sam. Zaista. Hoćeš li se utrkivati do kuće?"

32
 Sedmo
Damen vozi brzo. Luđački brzo. To što oboje imamo napredni
vidovnjački radar - koji dobro dođe za otkrivanje policije, prometa koji nam
dolazi ususret, pješaka, životinja lutalica i bilo čega drugog što bi nam ne
moglo naći na putu - ne znači da ga trebamo zlorabiti.
Ali Damen očito ne misli tako. Zato je on već parkiran pred mojom
kućom dok ja tek skrećem na prilaz.
"Mislio sam da nikad nećeš stići", smije se, slijedeći me uza stube
prema mojoj sobi, gdje se baci na moj krevet, povuče me za sobom i nagne
se poljubiti me poljupcem za koji se nadam da nikad neće završiti. Ne bih
imala ništa protiv da cijelu vječnost provedem u njegovu zagrljaju.
Spoznaja da pred sobom zaista imamo bezbroj dana čini me toliko sretnom
da je to gotovo previše.
Doduše, nije uvijek bilo tako. Kad sam saznala istinu, isprva sam bila
vrlo uzrujana - do te mjere da sam se neko vrijeme držala dalje nd njega,
dok ne posložim stvari u glavi. Mislim, ne događa se svaki dan da ti netko
kaže:
"Oh, usput budi rečeno, besmrtan sam, a i tebe nam učinio takvom."
Premda mu isprva nisam htjela povjerovati, nakon što me je podsjetio
kako sam poginula u nesreći, kako sam ga pogledala ravno u oči kad me
oživio i kako sam te oči prepoznala kad sam ga prvi put vidjela u školi,
nisam mogla poreći da je to istina.
No, to ne znači da sam je bila voljna prihvatiti. Bilo mi je dovoljno
teško nositi se s baražom ekstrasenzornih sposobnosti potaknutih
iskusvom bliske smrti (bliske - ustraju na tom nazivu, premda sam zaista
bila mrtva): sposobnošću da čujem misli, da kroz dodir saznam cijele
životne priče, da razgovaram s mrtvima i tako dalje. Da i ne spominjem da,
ma kako god to fora zvučalo, biti besmrtna znači i da nikada neću prijeći
preko mosta, nikad neću stići na drugu stranu i opet vidjeti svoju obitelj.
Kad se to uzme u obzir, cijena nije mala.
Odmaknem se, nevoljko odvojivši usne od njegovih, pa mu se zagledam
u oči - iste te oči koje gledam već četiristo godina. Ma koliko se trudila, ne
mogu u sjećanje prizvati našu zajedničku prošlost. Zna je samo Damen, koji
je proteklih šest stoljeća ostao isti.
"O čemu razmišljaš?" upita on, prstima prateći krivulju mog obraza,
ostavljajući topao trag na mojoj koži.
Duboko udahnem, znajući koliko mu je važno živjeti u sadašnjosti, ali

33
zaista bih htjela saznati nešto o svojoj prošlosti - o našoj prošlosti.
"Razmišljala sam o našem prvom susretu", kažem, gledajući kako diže
obrvu i vrti glavom.
"Jesi li? A čega se točno sjećaš?"
"Ničega", slegnem ramenima. "Apsolutno ničega. Zato se i nadam da
ćeš mi ti reći. Ne moraš mi ispričati sve, znam da se ne voliš prisjećati
prošlosti. Jednostavno me zanima kako je sve ovo počelo, kako smo se
upoznali."
Odmakne se od mene i legne na leđa pa ostane ležati nepomično,
stisnutih usana. Bojim se da bi to mogla biti jedina reakcija koju ću dobiti.
"Molim te", šapnem, primaknuvši mu se bliže i sklupčavši se uz njega.
"Nije pošteno da ti znaš sve detalje, a ja nemam pojma. Daj mi nešto za što
se mogu uhvatiti. Gdje smo živjeli? Kako sam izgledala? Kako smo se
upoznali? Je li to bila ljubav na prvi pogled?"
Malo se pomakne, a zatim se okrene na bok i zakopa prste u moju kosu
pa kaže:
"Bilo je to u Francuskoj, 1608."
S mukom progutam i brzo udahnem, jer želim čuti još.
"U Parizu, da budem precizan."
Pariz! Odmah si zamislim profinjene haljine, ukradene poljupce na
Pont Neufu, tračanje s Marie Antoinette...
"Bio sam pozvan na večeru kod prijatelja..." On zastane, pogleda
nekamo kraj mene u prošla stoljeća. "A ti si radila kod njih kao sluškinja."
Sluškinja?
"Jedna od njihovih sluškinja. Bili su vrlo imućni. Imali su mnogo
slugu."
Ležim, zabezeknuta. To nisam očekivala.
"Nisi bila kao druge", kaže on, a glas mu se spustio gotovo do šapta.
"Bila si prelijepa. Nevjerojatno lijepa. Izgledala si slično kao sad."
Nasmiješi se i uhvati pramen moje kose pa ga protrlja među prstima.
"Također, baš kao i sad, bila si siroče. Izgubila si cijelu obitelj u požaru.
Ostala si bez ičega, bez skrbnika, pa su te moji prijatelji zaposlili."
Grlo mi se stisne, jer nisam sigurna kako se osjećam u vezi s tim. Hoću
reći, kakva korist od reinkarnacije ako smo prisiljeni stalno iznova
proživljavati iste bolne trenutke?
"I da, samo da znaš, bila je to ljubav na prvi pogled. Nepovratno sam se
zaljubio u tebe. Onog trena kad sam te ugledao, znao sam da moj život
nikad više neće biti isti."

34
 Gleda me, prsti su mu na mojim sljepoočnicama, a njegov me pogled
vuče unutra, predstavljajući mi taj trenutak u svoj njegovoj jačini, kao da
sam zaista tamo.
Moja plava kosa skrivena je ispod kapice, plave su mi oči stidljive i boje
se podići pogled, a u tako neuglednoj odjeći i sa žuljevitim rukama, lako je
previdjeti moju ljepotu.
Ali Damen je vidi. Čim sam ušla u sobu, njegove su oči pronašle moje. I
ide dalje od neugledne vanjštine, ravno do duše koja se odbija sakriti.
I tako je tamnokos, tako zgodan, tako profinjen da skrenem pogled.
Znajući da samo jedno puce na njegovu kaputu vrijedi više no što ja
zaradim u godinu dana. Ne moram dvaput pogledati da bih znala da je
predobar za mene...
"Svejedno, morao sam biti oprezan, jer..."
"Jer si već bio u braku s Drinom!" šapnem, gledajući prizor u svojoj
glavi - načula sam kako jedan od gostiju pita za nju, a oči su nam se
nakratko srele kad je Damen odgovorio:
"Drina je u Mađarskoj. Rastali smo se." Znajući da će se time dovesti u
središte skandala, ali bilo mu je važnije da ja to čujem nego što će oni
misliti...
"Ona i ja već smo živjeli odvojeno, tako da to nije bio problem. No,
morao sam biti oprezan zato što se u to vrijeme nije blagonaklono gledalo
na međuklasne veze. A budući da si bila tako nevina, tako ranjiva na toliko
mnogo načina, nisam ti htio izazvati nevolje, pogotovo ako mi osjećaji nisu
uzvraćeni."
"Ali bili su!" kažem, gledajući kako se događaji dalje odvijaju, kako ga
srećem svaki put kad idem u grad.
"Bojim se da sam te pratio." Pogleda me pokajnički. "Sve dok se već
nismo toliko puta sreli da si mi počela vjerovati. A onda..."
A onda smo se sastajali potajno - ukradeni poljupci pred ulazom za
poslugu, strastveni zagrljaj u mračnoj uličici ili u unutrašnjosti njegove
kočije.
"Samo što sad znam da to nije bila tako velika tajna kao što sam
mislio..." uzdahne on. "Drina uopće nije bila u Mađarskoj, nego je cijelo
vrijeme bila tamo. Promatrajući, kujući planove, želeći me ponovno osvojiti
pod svaku cijenu." Duboko udahne, a višestoljetno mu se žaljenje jasno
vidjelo na licu. "Želio sam se brinuti za tebe, Ever. Želio sam ti pružiti sve
što ti srce želi. Htio sam te držati na dlanu kao kraljevnu. Nikad prije
nisam bio tako sretan i tako živ kao kad sam te napokon uspio nagovoriti

35
da podeš sa mnom. Trebali smo se sastati u ponoć..."
"Ali ja nisam došla", kažem, videći ga kako korača gore-dolje, zabrinut,
uzrujan, uvjeren da sam se predomislila...
"Tek sam sljedećeg dana saznao da si poginula u nesreći, da te
pregazila kočija dok si išla prema meni." Kad me pogleda, vidim svu
njegovu tugu - nepodnošljivu, sveprožimajuću, razornu bol. "U to mi
vrijeme ni u jednom trenutku nije palo na pamet da bi to moglo biti Drinino
djelo. Nisam imao pojma da je tako sve dok ti to nije priznala. Činilo se kao
nesreća, strašna nesreća. A pretpostavljam da sam bio previše tup od boli
da bih posumnjao na išta drugo..."
"Koliko sam imala godina?" upitam, jedva dišući. Znam da sam bila
mlada, ali želim detalje.
On me privuče bliže sebi, prstima mi prati crte lica. Kaže:
"Imala si šesnaest godina i zvala si se Evaline." Usne mu se igraju oko
mog uha.
"Evaline", šapnem, osjetivši trenutnu povezanost sa svojom tragičnom
ranijom inkarnacijom koja je ostala siroče, koju je Damen volio, koja je
umrla u dobi od šesnaest godina - što nije tako različito od mene danas.
"Tek mnogo godina poslije, kad sam te opet vidio u Novoj Engleskoj,
gdje si živjela kao kći jednog puritanca, počeo sam vjerovati u sreću."
"Kći jednog puritanca?" Zagledam mu se u oči i promatram sliku koju
mi pokazuje: tamnokosu djevojku blijede puti u strogoj plavoj haljini. "Jesu
li svi moji životi bili tako dosadni?" Zavrtim glavom. "A kakva me strašna
sudbina snašla u tom životu?"
"Utopila si se." On uzdahne, a čim je to rekao, mene opet preplavi
njegova strašna bol. "Bio sam tako shrvan da sam odmah otplovio natrag u
London, gdje sam povremeno živio mnogo godina. I baš sam se spremao u
Tunis kad si se opet pojavila kao prekrasna, bogata i prilično razmažena
kći jednog londonskog zemljoposjednika."
"Pokaži mi!" Stisnem se uz njega, željna slika glamuroznijeg života -
prstima prati liniju mog čela, a u glavi mi se pojavi lijepa brineta u
prekrasnoj zelenoj haljini, kose visoko podignute u zamršenu frizuru i s
blistavim nakitom.
Bogata, razmažena, neiskrena koketa - čiji je život samo niz zabava i
odlazaka u kupnju - koja na umu ima nekog drugog - sve dok ne upozna
Domena...
"A taj put?" upitam, žaleći za njom, ali moram znati kako je otišla.
"Strašan pad." On sklopi oči. "Tada sam već bio uvjeren da me netko

36
kažnjava - da sam dobio vječni život, ali život bez ljubavi."
Dlanovima mi obujmi lice, a iz prstiju mu struji takva nježnost, takvo
poštovanje, takva slatka toplina da zažmirim i primaknem mu se bliže.
Usredotočujem se na dodir njegove kože dok nam se tijela priljubljuju, a
svijet oko nas polako nestaje, sve dok ne ostanemo samo mi - nema
prošlosti, nema budućnosti, samo ovaj trenutak u sadašnjosti. S njim sam i
on je sa mnom, a tako nam je i suđeno biti cijelu vječnost. Premda su svi ti
prijašnji životi možda i bili zanimljivi, njihov je jedini smisao bio da nas
dovedu do ovoga. A sad kad više nema Drine, niko nam ne stoji na putu -
ništa osim mene. I premda želim znati sve što se prije dogodilo, zasad može
pričekati. Vrijeme je da prerastem sitne ljubomore i nesigurnosti, da
prestanem pronalaziti izlike i da se napokon, nakon toliko godina, odvažim
na sljedeći korak. Ali baš kad mu se to spremam reći, on se tako naglo
odmakne od mene da mi treba trenutak da dođem do njega.
"Što je?" zavapim, vidjevši da palcima pritišće sljepoočnice dok se bori
za zrak. Kad se okrene prema meni, vidim da me uopće ne prepoznaje.
Gleda kroz mene.
Ali tek što sam to primijetila, već je prošlo, a u njegovu je pogledu opet
toplina na koju sam navikla. On protrlja oči i zatrese glavom, pogleda me
pa kaže:
"Nisam se ovako osjećao od..." Zastane i zagleda ne u prazno. "Pa...
možda se nikad nisam ovako osjećao." No, vidjevši zabrinutost na mom
licu, doda: "Ali dobro sam, zaista." I dalje ga ne puštam pa se nasmiješi i
kaže: "Hej, a da odemo u Ljetozemlje?"
"Stvarno?" upitam, a oči mi zaiskre.
Kad sam prvi put bila u tom prekrasnom mjestu, toj čarobnoj dimenziji
između dimenzija, bila sam mrtva. A i tako opčinjena tom ljepotom da sam
odbila otići. Drugi put me tamo odveo Damen. Otkad mi je pokazao sve
čudesne mogućnosti, jedva čekam da opet odem tamo. Ali kako u
Ljetozemlje mogu doći samo duhovno visokorazvijene osobe (ili oni koji su
već mrtvi), ne mogu onamo otići sama.
"Zašto ne?" slegne on ramenima.
"A što je s instrukcijama?" upitam, glumeći da me zanima učenje novih
trikova, a zapravo bih radije išla u Ljetozemlje gdje se sve to postiže
trenutačno i bez napora. "A ni ti se ne osjećaš dobro." Opet mu stisnem
ruku, primjećujući kako se uobičajena toplina i trnci još nisu potpuno
vratili.
"Mnogo se toga može naučiti i u Ljetozemlju." On se nasmiješi. "A ako

37
mi dodaš moj sok, osjećat ću se dovoljno dobro da nam otvorim portal."
Ali čak i nakon nekoliko velikih gutljaja, ne uspijeva otvoriti portal.
"Možda ti ja mogu pomoći?" kažem, pogledavajući kapi znoja koje su
mu izbile na čelu.
"Ne. Samo sam... Zamalo sam uspio. Daj mi još sekundu", promrmlja
on, stisnuvši zube, odlučan u naumu da nas prebaci onamo.
Poslušam ga. Zapravo, pustim neka se sekunde pretvore u minute, ali
još uvijek ništa.
"Ne razumijem", zaškilji on. "To mi se nije dogodilo nijednom otkad
sam naučio otvarati portal."
"Možda je to zato što se ne osjećaš dobro." Gledam kako otpija gutljaj,
pa još jedan i još jedan. No, kad sklopi oči i pokuša opet, rezultat je isti kao
prije. "Mogu li ja probati?"
"Zaboravi. Ne znaš kako", kaže on, a u glasu mu je oštrina koju ne
želim uzeti k srcu, jer znam da je više odraz njegove frustracije samim
sobom nego mojim riječima.
"Znam da ne znam kako, ali mislila sam da bi me mogao naučiti kako,
a onda bih..."
Ali prije no što stignem završiti, on ustane s kreveta i ushoda se po
sobi.
"To je proces, Ever. Trebale su mi godine da naučim kako doći tamo.
Ne možeš jednostavno preskočiti sredinu knjige da bi pročitala kraj." Zavrti
glavom i nasloni se na moj radni stol, tijelo mu je kruto i napeto, a
izbjegava moj pogled.
"Kad si zadnji put pročitao knjigu, a da već nisi znao početak, sredinu i
kraj?" nasmiješim se.
Pogleda me, a lice mu je niz tvrdih rubova i kuteva, ali samo na
trenutak prije nego što krene prema meni, primi me za ruku i kaže:
"Hoćeš pokušati"?
Kimnem.
Odmjerava me, očito sumnjajući da ću uspjeti, ali želeći mi ugoditi.
"Dobro onda, udobno se smjesti, ali nemoj tako prekrižiti noge. To
prekida protok čija."
"Čija?"
"Či je samo nobl riječ za energiju", nasmiješi se on. "Ali možeš sjesti U
položaj lotosa, to je u redu."
Odbacim japanke sa stopala i pritisnem tabane na tepih, sjedeći
onoliko udobno i opušteno koliko mi uzbuđenje dopušta.

38
 "Obično je potreban dugi niz meditacija, ali s obzirom na to da nemamo
vremena i da si ti već prilično napredna, preskočit ćemo taj dio i prijeći na
stvar, dobro?"
Kimnem, jedva čekajući da počnemo.
"Sklopi oči i zamisli da ispred tebe lebdi veo prigušene zlatne
svjetlosti", kaže on, ispreplićući prste s mojima.
Učinim tako, zamislivši isti onakav veo kakav me prije tamo odveo,
onaj koji mi je Damen stavio na put da me spasi od Drine. Tako je predivan,
tako blistav i tako sjajan da mi se srce nadima od radosti dok podižem ruku
prema njemu, žudeći za tim da je uronim u to svjetlo, žudeći za povratkom
na to magično mjesto. I baš kad ga moji prsti dotaknu i samo što nisu prošli
kroz njega, veo se skupi i nestane, a ja nam opet u svojoj sobi.
"Ne mogu vjerovati! A bila sam tako blizu!" Okrenem se prema
Damenu. "Bio je točno preda mnom! Jesi li ga vidio?"
"Zaista si došla nevjerojatno blizu", kaže on. Premda mu je pogled
nježan, osmijeh mu je usiljen.
"A da probam opet? I da ovoga puta pokušamo zajedno?" upitam, ali
nade mi brzo potonu, jer on zavrti glavom i okrene se od mene.
"Ever, i jesmo radili zajedno", promrmlja on, otare znoj s čela i skrene
pogled. "Bojim se da nisam dobar učitelj."
"Ma, smiješno! Izvrstan si učitelj, samo što ti danas nije dobar dan, to
je sve." Ali kad ga pogledam, jasno mi je da ga nisam razuvjerila. Pa
promijenim taktiku i svalim krivnju na sebe: "Ja sam kriva. Loša sam
učenica. Lijena sam, nemarna i većinu vremena provodim u pokušajima da
ti skrenem pozornost na sebe pa da se možemo maziti." Stisnem mu ruku.
"Ali sad sam to prerasla i odsad nadalje bit ću jako ozbiljna, Samo mi daj
još jednu priliku i vidjet ćeš."
Gleda me, ne baš uvjeren da će upaliti, ali ne želi me razočarati. Primi
me za ruku pa opet pokušamo, oboje zažmirimo i predočimo si taj
veličanstveni svjetlosni portal. Ali baš kad počne poprimati oblik, u kuću
uđe Sabine i krene uza stube pa se, zatečeni, brzo odmaknemo svaki na
svoj kraj sobe.
"Damene, i činilo mi se da je to tvoj auto na prilazu." Ona skine sako i u
nekoliko koraka prijeđe od vrata do mog stola. Nabrijana energija iz ureda
još uvijek se drži za nju dok mu pruža ruku, pogleda usredotočena na bocu
koju on drži na koljenima. "Znači ti si taj koji je navukao Ever." Pogledava
nas kroz sužene oči, napućivši usne kao da sad napokon ima dovoljno
dokaza.

39
 Brzo pogledam Damena, a grlo mi se stisne od panike, dok se pitam
kako će joj objasniti. Ali on se samo nasmije i kaže:
"Kriv sam! Većini ljudi se ne sviđa, ali čini se da ga Ever iz nekog
razloga smatra ukusnim." A onda se nasmiješi osmijehom koji bi trebao biti
uvjerljiv, ako ne i šarmantan. Ako se mene pita, uspio je postići oboje.
Ali Sabine ga i dalje samo gleda, nimalo dirnuta.
"Kao da je ništa drugo više i ne zarima. Kupujem tone hrane, ali ona
odbija jesti."
"Nije istina!" kažem, uzrujana što opet načinje istu temu, pogotovo
pred Damenom. Ali kad mi pogled padne na mrlju od ledenog čaja na njenoj
bluzi, moja se uzrujanost pretvori u ljutnju. "Odakle ti ta mrlja?" upitam,
pokazujući prema njoj kao da je grimizno slovo, žig sramote, znajući da
moram učiniti sve što je u mojoj moći da je spriječim da opet ode tamo.
Ona spusti pogled na bluzu, prstima protrlja mrlju i nakratko se
zamisli pa slegne ramenima i reče:
"Zaletjela sam se u nekog." Po načinu kako je to rekla, tako ležerno,
tako usput, tako nehajno, očito je da taj susret nije na nju ostavio ni
približno takav dojam kao na Munoza.
"I, vrijedi li još uvijek dogovor za subotu navečer?" upita ona.
S mukom progutam, telepatski moleći Damena neka samo kimne,
nasmiješi se i odgovori potvrdno, premda nema pojma o čemu to ona govori,
budući da mu još ništa nisam spomenula.
"Rezervirala sam nam stol u osam."
Zadržim dah, gledajući ga kako se smiješi i kima, baš kao što sam ga
zamolila. Čak i ode korak dalje no što je trebao pa doda:
"Ne bih to propustio."
Damen pruži ruku Sabine pa krene prema vratima, prstiju
isprepletenih s mojima, šaljući mi onu predivnu toplinu kroz cijelo tijelo.
"Žao mi je zbog te večere", kažem, gledajući gore u njega. "Nadala sam
se da će biti prezauzeta poslom i da će zaboraviti na to."
On me poljubi u obraz i uđe u auto.
"Stalo joj je do tebe. Želi se uvjeriti da sam dovoljno dobar, pošten i da
te neću povrijediti. Vjeruj mi, već smo nekoliko puta prošli kroz to. I
premda je jednom ili dvaput bilo gusto, ne sjećam se da sam ikad pao na
tom ispitu." Nasmiješi mi se.
"Ah da, strog puritanski otac", kažem, zaključivši da je to savršen opis
previše zaštitničkog roditelja.
"Iznenadila bi se", nasmije se Damen. "Bogati zemljoposjednik bio je

40
puno tvrđi orah. A ipak, uspio sam se provući mimo njega."
"Možda ćeš mi jednoga dana pokazati svoju prošlost", kažem. "To
kakav ti je život bio prije nego što smo se upoznali. Voljela bih vidjeti tvoj
dom, tvoje roditelje, to kako si postao ovakav..." Glas mi zamre, jer u očima
mu ugledam bljesak boli i shvatim da još uvijek nije spreman razgovarati o
tome. Uvijek se zatvori, odbije podijeliti svoju prošlost sa mnom, što samo
pojačava moju znatiželju.
"Ništa od toga nije važno", kaže on, pusti mi ruku i počne namještati
retrovizor - samo da me ne mora pogledati."Sad je jedino što je važno."
"Da, ali Damene..." počnem, želeći mu objasniti da nisam samo
radoznala, nego žudim za bliskošću i želim da mi vjeruje dovoljno da mi
povjeri te stare tajne. Ali kad ga ponovno pogledam, znam da je bolje ne
navaljivati. Osim toga, možda je vrijeme da i ja pokažem malo povjerenja u
njega.
"Razmišljala sam..." kažem, prčkajući po rubu suknje.
On me pogleda, a ruka mu je već na mjenjaču, jer sprema se krenuti.
"Mogao bi nazvati i rezervirati", kimnem, stisnutih usana, ne skidajući
pogled s njega. "Znaš što mislim. Montage ili Ritz", dodam, suzdržavajući
dah dok njegove prekrasne tamne oči pogledom obuhvatili i moje lice.
"Sigurna si?"
Kimnem. Znajući da zaista jesam. Na taj trenutak čekamo već
stotinama godina pa čemu otezati?
"Apsolutno", kažem i pogledam ga u oči.
On se nasmiješi, a lice mu se ozari prvi put toga dana. Lakne mi što
opet izgleda normalno, nakon onog neobičnog ponašanja: suzdržanosti u
školi, činjenice da nije mogao otvoriti portal i da se ne osjeća dobro - jer sve
je to tako netipično za Damena kojega poznajem. On je uvijek tako snažan,
tako seksi, prekrasan i neranjiv - imun na slabosti i loše dane. Vidjeti ga
tako ranjivog, potreslo me više no što želim priznati.
"Dogovoreno", kaže on, ispunivši mi naručje desecima prikazanih
crvenih tulipana prije nego što brzo krene s prilaza.

41
 Osmo
Kad sam sljedećeg jutra vidjela Damena na parkiralištu, sve moje
brige nestaju. Čim mi otvori vrata i pomogne izići iz auta, vidim kako
zdravo izgleda, kako je nevjerojatno zgodan, a kad mu pogledam u oči jasno
mi je da je jučerašnja čudna situacija iza nas. Zaljubljeniji smo no ikad.
Ozbiljno. Kroz cijeli sat engleskog jedva uspijeva skinuti ruke s mene.
Stalno se naginje prema mojoj klupi i šapće mi na uho, što gospodinu
Kobinsu ide na živce, a Stacia i Honor se zgražaju. Ne popušta ni za
ručkom, milujući me po obrazu i gledajući me u oči, prekidajući samo na
trenutak, da popije malo crvenog soka, ali odmah se vrati tamo gdje je stao
i šapuće mi slatke nježnosti na uho.
Kad se ponaša tako, obično je to dijelom iz ljubavi, a dijelom zato da
utiša svu buku i energiju - sve nasumične zvukove, slike i boje kojima sam
stalno bombardirana. Otkad sam spustila štit koji sam podigla prije
nekoliko mjeseci, štit koji je utišao sve i učinio me jednako neupućenom u
stvari oko mene kao što sam bila prije nesreće, još uvijek nisam pronašla
nešto čime bih ga zamijenila, nešto što bi mi omogućilo kanalizirati
energije koje želim primiti i blokirati one koje ne želim. Kako je to Damen
oduvijek postizao s lakoćom, ne zna kako bi me poučio.
Ali sad kad se opet vratio u moj život, to mi se više ne čini tako nužnim,
jer i sam zvuk njegova glasa može utišati cijeli svijet, a od njegova mi
dodira bridi cijela koža. Kad mu pogledam u oči, pa, recimo samo istog
trena osjetim toplo, prekrasno, magnetično privlačenje – kao da sve drugo
na svijetu prestane postojati i ostanemo samo nas dvoje. Damen je kao moj
savršeni psihički štit, moja druga polovica. A čak i kad ne možemo biti
zajedno, misli i slike koje mi šalje telepatski imaju umirujući učinak.
Ali danas, sve te slatke nježnosti nisu samo zato da bi me zaštitio, jer
većinom se tiču našeg plana. Sobe koju je unajmio u hotelu Montage. I toga
koliko već dugo žudi za tim.
"Možeš li zamisliti kako je čekati nešto četiristo godina?" šapne mi, a
usne mu dodiruju moje uho.
"Četiristo? Mislila sam da živiš već šesto godina", kažem, odmaknuvši
se malo da mu mogu vidjeti lice.
"Nažalost, prošla su dva stoljeća prije nego što sam te pronašao", šapne
on, a usne mu opet krenu na put od mog vrata do uha. "Dva vrlo usamljena
stoljeća, ako smijem dodati."
Progutam s mukom. Znajući da ta usamljenost o kojoj govori ne znači

42
nužno da je bio sam. Zapravo, upravo je suprotno. Ali ne želim to
spomenuti pa ne kažem ništa. Odlučim ne obazirati se na to, odbaciti
nesigurnost i krenuti dalje. Kao što sam mu obećala.
Odbijam razmišljati o tome kako je proveo ta dva stoljeća bez mene.
Ili kako je proveo sljedećih četiri stotine godina u pokušajima da
preboli činjenicu da me izgubio.
Niti ću ikad razmišljati o šest stoljeća prednosti koje ima u
proučavanju, prakticiranju... ahm... senzualnog umijeća.
I apsolutno, ni u kojem slučaju neću razmišljati o prelijepim, iskusnim
ženama koje je poznavao svih tih godina.
A-a.
Baš neću.
Odbijam i pomisliti na to.
"Da te pokupim u šest?" upita on, skupivši mi kosu na potiljku i
uvijajući je u dugački plavi konop. "Mogli bismo prvo na večeru."
"Zašto, kad ne jedemo..." podsjetim ga.
"Ah, da. Imaš pravo." Nasmiješi se i pusti mi kosu, koja mi se opet
raširi oko ramena sve do pola leđa. "Siguran sam da ćemo već pronaći nešto
drugo čime ćemo prikratiti vrijeme."
Nasmiješim se, jer već sam rekla Sabine da ću prespavati kod Haven,
nadajući se da neće provjeravati. Nekoć mi je vjerovala na riječ, ali sve
otkad su me uhvatili u alkoholiziranom stanju, zamalo izbacili iz škole, a
još sam uz to i prestala jesti, više mi nije tako sklona vjerovati, a da prije
toga ne provjeri govorim li istinu.
"Jesi li sigurna da ti je to okej?" upita Damen, krivo protumačivši izraz
na mom licu kao neodlučnost, premda su u pitanju samo živci.
Nasmiješim se i nagnem se prema njemu da ga mogu poljubiti, jer
želim izbrisati sve sumnje (više svoje nego njegove), baš u trenutku kad
Miles baci svoju torbu na stol i kaže:
"O, gle, Haven! Eto ih opet! Golupčići su se vratili."
Odmaknem se, a lice mi pocrveni od nelagode, dok se Haven smije i
sjeda pokraj njega, pogledom pretražujući stolove u kantini.
"Gdje je Roman? Je li ga netko vidio?"
"Bio je na satu sa mnom", slegne Miles ramenima, pognut nad
scenarijem i otvarajući jogurt.
Bio je i na povijesti, pomislim, prisjećajući se kako sam ga ignorirala
cijeli sat, unatoč njegovim brojnim pokušajima da mi privuče pozornost.
Kad je zazvonilo za kraj sata, ostala sam u učionici, pretvarajući se da

43
tražim nešto u torbi, odlučivši se radije za prodoran pogled profesora
Munoza i njegove proturječne misli o meni (dobre ocjene naspram činjenice
da sam čudakinja) nego za susret s Romanom.
Haven slegne ramenima i otvori svoju kutiju s kolačima, uzdahne pa
kaže:
"Pa, bilo je dobro dok je trajalo."
"O čemu govoriš?" Miles podigne pogled, a ona pokaže ravno naprijed,
iskrivivši usta i tužna pogleda izvivši obrve dok svi pratimo njen prst do
stola za kojim se Roman smije i razgovara sa Stacijom, Honor, i Migom i
ostalim najpopularnijim klincima. "Velika stvar", slegne on ramenima.
"Vratit će se on, vidjet ćeš."
"Ne možeš to znati", kaže Haven i guli papirnatu košaricu s mafina, ne
skidajući pogled s Romana.
"Ma daj, molim te. Stoput smo to već vidjeli. Svaki novi učenik koji je
bar malo kul, u neko doba završi za njihovim stolom. Ali pravi kuleri nikud
ne ostanu dugo - jer oni završe za našim stolom", nasmije se, lupkajući
ružičasto nalakiranim noktom po žutom plastičnom stolu.
"Sa mnom nije bilo tako", kažem, želeći skrenuti pozornost s Romana,
svjesna da sam ja jedina kojoj je drago da se, umjesto k nama, priklonio
popularnoj škvadri. "Ja sam od prvog dana za ovim stolom", podsjetim ih.
"Je, istina, ima i iznimaka", nasmije se Miles. "Doduše, ja sam mislio
im Damena. Sjećaš se kako je neko vrijeme bio s njima? Ali na kraju je ipak
došao k sebi i pronašao put natrag k nama. Tako će i Roman."
Zurim u svoj sok, vrteći bocu po rukama. Jer, premda znam da Damen
nije zaista koketirao sa Stacijom, da je to radio samo zato da me trgne, da
vidi je li mi stalo, slike njih dvoje zajedno zauvijek su mi urezane u
sjećanje.
"Da, tako je", kaže Damen, stisnuvši mi ruku i poljubivši me u obraz,
naslutivši moje misli unatoč tomu što ih ne može uvijek pročitati. "Stvarno
sam došao k sebi."
"Vidiš? Zato trebamo imati vjere u to da će i s Romanom biti tako."
Miles kimne. "A ako ne bude, onda nikad ni nije bio kul, točno?"
Haven slegne ramenima i zakoluta očima, ližući glazuru s palca, pa
promrmlja:
"Ma svejedno."
"Zašto ti je uopće toliko stalo?" Miles zaškilji prema njoj. "Zar nisi luda
za Joshom?"
"Jesam", kaže ona, izbjegavajući njegov pogled i otresajući nepostojeće

44
mrvice s krila.
Ali kad je pogledam, vidim da joj aura treperi i vibrira lažljivo zeleno
pa znam da ne govori istinu. Zaluđena je njime i točka. Ako Roman dijeli
njene osjećaje, onda zbogom, Josh, i zdravo, ljigavče.
Otvaram svoju kutiju s užinom pa prčkam po hrani, pretvarajući se da
me zanima, kad začujem:
"Ej, buraz, kad je premijera?"
"Zastor se diže u osam. Zašto? Dolaziš?" upita Miles. Pogled mu
zablista, a po tome kako mu je aura zasjala, jasno mi je da se nada tome.
"Nema teorije da bih to propustio", kaže Roman i sjedne na klupu
pokraj Haven pa je gurne ramenom na najljigaviji, najneiskreniji način.
Očito je svjestan učinka koji će to imati pa se ne ustručava iskoristiti,
priliku.
"I, kakav je život među popularnom škvadrom? Je li sve onako kako si
zamišljao da će biti?" upita ona, glasom koji bi se - ako joj ne vidiš auru -
mogao smatrati koketnim. Ali ja znam da misli ozbiljno, jer aure ne lažu.
Roman ispruži ruku prema njoj i nježno joj odmakne šiške s lica. Ta je
gesta tako intimna da joj se obrazi zažare.
"Molim?" upita on, gledajući je ravno u oči.
"Znaš, stol A? Tamo gdje si sjedio?" promrmlja ona, pokušavajući ostati
pribrana pod njegovom čarolijom.
"Sustav kasta za ručkom", kaže Miles, prekinuvši čaroliju i odgurnuvši
od sebe napola pojeden jogurt. "Isto kao i u svim drugim školama. Svi su
podijeljeni u klike kojima je cilj da sve druge drže po strani. Ne mogu si
pomoći, takvi su. A ti ljudi s kojima si sjedio... E, oni su glavna klika, što ih
- prema školskom sustavu kasta - čini vladarima, za razliku od ljudi s
kojima sad sjediš." On pokaže na sebe. "Koji su inače poznati kao
Nedodirljivi."
"Drek!" kaže Roman, odmaknuvši se od Haven i odčepivši svoju
limenku sa sokom. "Totalna glupost. Ne vjerujem u to."
"Nije važno vjeruješ li ili ne, svejedno je tako." Miles slegne ramenima,
čeznutljivo gledajući stol A, jer unatoč tomu što stalno ponavlja da je naš
stol istinski kul stol, bolno je svjestan činjenica da smo u očima učenika
srednje škole Bay View sve samo ne to.
"Možda je tebi tako, ali meni nije. Ne podnosim segregaciju, buraz.
Volim slobodno i otvoreno društvo u kojem mi je dopušteno kretati se
naokolo i istraživati sve svoje opcije." Pogleda Damena pa nastavi: "A ti?
Vjeruješ u sve to?"

45
 Ali Damen samo slegne ramenima i nastavi me gledati. Uopće ne mari
za A-škvadru i B-škvadru i tko je kul, a tko nije. Ja sam jedini razlog zašto
se upisao u ovu školu, ja sam jedini razlog zašto je još uvijek ovdje.
"Pa, lijepo je imati san", uzdahne Haven, gledajući svoje kratke crne
nokte. "Ali još je ljepše kad postoji barem mala mogućnost da ti se taj san
jednoga dana i ostvari."
"E, tu imaš krivo, maco. To uopće nije san", nasmiješi se Roman
smijehom od kojega joj aura postane blistavo svjetlucavo ružičasta. "Ja ću
ga i ostvariti. Vidjet ćeš."
"Što? Umišljaš da si školski Che Guevara?" U glasu mi je peckavost
koju se ne trudim sakriti. Premda sam, da budem iskrena, više iznenađena
time da sam uporabila riječ umišljaš nego tonom svoga glasa, i otkad to ja
koristim takve riječi? Ali kad pogledam Romana i njegovu široku, snažnu,
žuto-narančastu auru, znam da on utječe i na mene.
"Da, umišljam si to", nasmiješi se on svojim opuštenim osmijehom, a
tako se duboko zagleda u moje oči da se osjećam kao da sam gola - kao da
vidi sve, zna sve, a ja se nemam gdje sakriti. "Samo me smatraj
revolucionarom, jer do kraja sljedećeg tjedna ovaj će vaš sustav kasta za
ručkom biti prošlost. Srušit ćemo te samonametnute barijere, spojiti sve
stolove i imati pravi tulum!"
"To je tvoje predviđanje za budućnost?" pogledam ga kroz sužene oči,
pokušavajući odbiti od sebe svu njegovu nametljivu energiju.
Ali on se samo nasmije, nimalo uvrijeđen. Smijeh mu je na površini
tako topao, zarazan i sveobuhvatan da nitko ne bi pogodio što mu je u
podlozi: ljigav prizvuk, nagovještaj zlobe i tek jedva prikrivena prijetnja
upućena samo meni.
"Vjerovat ću kad to vidim", kaže Haven, otirući crvene mrvice s usana.
"Vidjeti znači vjerovati", kaže Roman, i dalje me gledajući u oči.
"Što ti misliš o svemu tome?" upitam, trenutak nakon što je zazvonilo i
kad se Roman, Miles i Haven zapute prema učionicama, dok Damen i ja
zaostajemo za njima.
"O čemu?" upita on i stane.
"O Romanu. I cijelom tom revolucionarnom razgovoru za ručkom?"
kažem, očajnički trebajući neki dokaz da nisam samo ljubomorna,
posesivna ili luda, da je Roman stvarno ljigavac i da to nema nikakve veze
sa mnom.
Ali Damen samo slegne ramenima.
"Ako nemaš ništa protiv, ne bih se sad usredotočavao na Romana. Više

46
me zanimaš ti"
Privuče me k sebi i poljubi me dugim, dubokim poljupcem od kojega
ostanem bez daha. I premda stojimo nasred dvorišta, kao da je sve drugo
oko nas prestalo postojati. Kao da se cijeli svijet skupio u tu jednu točku.
Kad se napokon odmaknem od njega, tako sam nabijenai energijom i
toplinom, tako bez daha, da jedva mogu govoriti.
"Zakasnit ćemo", napokon uspijem reći, primivši ga za ruku i vukući ga
prema učionici.
Ali jači je od mene pa se ne miče s mjesta.
"Mislio sam da bismo mogli markirati. Što kažeš?" šapne mi, a usne su
mu na mom čelu, obrazu, uhu. "Znaš, pobjeći s nastave cijeli dan, jer ima
toliko boljih mjesta gdje bismo mogli biti."
Gledam ga, zamalo ponesena njegovom magnetskom privlačnošću, ali
odmahnem glavom i odmaknem se od njega. Znam da je on završio školu
prije mnogo stoljeća i da mu je sve ovo strašno dosadno. Premda je i meni
dosadno, jer činjenica da dobijem trenutni uvid u sve što me pokušavaju
naučiti, čini odlazak u školu prilično besmislenim, svejedno je to jedna od
vrlo malo stvari u mom životu koja je koliko-toliko normalna. A otkad sam,
poslije nesreće, shvatila da nikad više neću biti normalna, još više cijenim
takve stvari.
"Zar nisi rekao da bismo se trebali truditi da pod svaku cijenu
ostavimo dojam da smo normalni?" kažem, vukući ga za sobom, dok se mi
opire i gunđa. "Nije li boravak u školi i glumljenje da nas nastava zanima
dio te fasade?"
"Ali što bi bilo normalnije nego da dvoje tinejdžera pod utjecajem
hormona markiraju i radije se odluče za rani početak vikenda?" smiješi ne
on, vabeći me toplinom osmijeha i prekrasnim tamnim očima.
Ali opet odmahnem glavom i ne popuštam stisak dok ga vučem prema
učionici.

47
 Deveto
Budući da ćemo provesti noć zajedno, Damen me nakon škole ne slijedi
kući, nego se samo kratko poljubimo na parkiralištu, a zatim sjednem u
auto i krenem prema trgovačkom centru. Želim si kupiti nešto posebno za
večeras - nešto lijepo za Milesovu predstavu i moj važni sastanak. Čini se
da oboje večeras imamo veliku premijeru. Ali kad pogledam na sat i
shvatim da nemam toliko vremena koliko sam mislila da imam, zapitam se
nisam li ipak trebala prihvatiti Damenov poziv na markiranje.
Vozim po parkiralištu, pitajući se bih li trebala pokušati pronaći
Haven. Od cijele one grozne stvari s Drinom nismo se previše družile, a
otkad je upoznala Josha kao da su sijamski blizanci, premda on ne ide u
našu školu. Čak ju je uspio odviknuti od njezine ovisnosti o grupama za
potporu. Onog obreda obilaženja crkvenih podruma, gdje bi se natrpala
keksa i punča, izmišljajući tužnu priču o ovisnosti za koju ta određena
grupa pruža potporu.
Sve dosad nije mi smetalo što se tako rijetko viđamo, jer izgledala je
tako sretna. Kao da je napokon pronašla nekoga tko ne samo da je voli,
nego je i dobar za nju. Ali u posljednje vrijeme počinje mi nedostajati pa
pomislim da bi bilo dobro provesti neko vrijeme s njom.
Uočim je kako stoji s Romanom, naslonjena na njegov crveni sportski
klasik, gledam kako ga prima za nadlakticu dok se smije nečemu što joj je
rekao. Strogoća njenih uskih crnih hlača, crne veste, majice s imenom
benda Fall Out Boy i namjerno raščupane crne kose sa šokantno crvenim
pramenom, ublažena je ružičastom bojom njene aure koja se širi i nadima
sve dok ih oboje ne obuhvati. Ne ostavljajući mjesta sumnji, jer jasno je da
će Josh izvisiti ako joj Roman uzvraća osjećaje. I premda sam to naumila
zaustaviti prije nego što bude prekasno, upravo sam se spremala proći
pored njih kad se Roman osvrne preko ramena i pogleda me tako
prodornim pogledom, tako intimnim, tako nabijenim nepoznatim
namjerama da nagazim na gas i projurim pokraj njih.
Jer unatoč činjenici da ga svi moji prijatelji smatraju kul tipom, unatoč
činjenici da se čak i A-škvadra slaže s tim, unatoč činjenici da se Damenu
nije uključilo zvono za uzbunu, meni se Roman ne sviđa.
Premda se moji osjećaji ne temelje ni na čemu konkretnom, nego samo
na stalnom grču u želucu kad god je on u blizini, činjenica je da se
užasavam tog novog tipa.
***

48
 S obzirom na to da je vruće, zaputim se u zatvoreni trgovački centar
South Coast Plaza, a ne u vanjski Fashion Island, premda bi svi mještani
najvjerojatnije odabrali suprotno.
Ali ja nisam odavde nego iz Oregona, što znači da sam navikla da je
predproljetno vrijeme ipak malo više... pa... predproljetno. Znate ono, kiša,
oblačno nebo i hrpa blata. Kao u pravo proljeće, a ne ovaj vruć, neobičan,
neprirodni ljetni hibrid kojega pokušavaju podvaliti pod proljeće. A kako
čujem, bit će samo još gore. Što mi dodatno pojačava nostalgiju za domom.
Obično se trudim izbjegavati ovakva mjesta - previše buke, svjetla i
energije gomile koja me uvijek preplavi pa budem sva napeta. Bez Damena
u ulozi mog štita, moram se opet osloniti na svoj iPod.
Premda sad više ne želim nositi tamne naočale i majicu s kapuljačom
kao nekoć. Dosta mi je toga da izgledam kao čudakinja. Umjesto toga,
trudim se usmjeriti pozornost na ono što je točno preda mnom i blokirati
sve ostalo, onako kako me Damen naučio.
Stavim slušalice i pojačam do kraja, puštajući da mi preglasna glazba
priguši sve osim uskovitlanih duginih boja aura i nekoliko bestjelesnih
duhova koji lebde naokolo, a koji su - unatoč suženom fokusu - točno preda
mnom. Uđem u Victoria's Secret i zaputim se ravno prema seksi
spavaćicama, a toliko sam usredotočena na svoju misiju da ni ne zamijetim
Staciju i Honor koje stoje malo sa strane.
"Omojbože!" zapjevuši Stacia, prilazeći mi tako odlučno kao da sam
polica na kojoj velikim slovima piše: GUCCI - SNIŽENJE 50%! "Ma ti se
šališ!" kaže ona, pokazujući na negliže koji držim u ruci, a njen savršeno
manikirani nokat pokazuje prema rasporku koji ide i odozdo i odozgo, a dva
se kraja sreću u sredini kod okrugle kopče ukrašene kristalima.
Premda sam samo bila znatiželjna i uopće ga nisam namjeravala
kupiti, već i sam pogled na njeno iskrivljeno lice i podrugljive misli koje joj
prolaze kroz glavu dovoljan je da se osjećam kao glupača. Vratim ga na
mjesto i počnem prčkati po slušalicama, pretvarajući se da ništa nisam
čula, pa krenem prema pamučnim kompletima koji su više u mom stilu.
Ali baš kad počnem prebirati po narančasto-ružičastim potkošuljama s
tankim naramenicama, shvatim da to vjerojatno nije Damenov stil. Njemu
bi se sigurno više svidjelo nešto što je malo više seksi, nešto s puno više
čipke i puno manje pamuka. Ne moram se osvrnuti da bih znala da su
Stacia i njena vjerna pratnja krenule za mnom.
"O, gle ovo, Honor. Frikuša se ne može odlučiti između droljastog i
medenog." Stacia vrti glavom i podrugljivo se smiješi. "Vjeruj mi, kad si u

49
nedoumici, uvjek odaberi droljasto. To je više-manje pun pogodak. Osim
toga, koliko se ja sjećam, Damen se baš i ne pali na medeno."
Sledim se, želudac mi se okrene od nerazumne ljubomore, a grlo mi se
stisne, ali samo na trenutak prije nego što se opet prisilim nastaviti - disati
i razgledavati odjeću. Ne želim da pomisli, makar i samo na sekundu, da su
me njene riječi možda pogodile.
Osim toga, znam sve o tome što se događalo između njih pa znam da
nije bilo ni droljasto ni medeno. Uglavnom zato što ničega nije niti bilo.
Damen se samo pravio da mu se ona sviđa kako bi me učinio ljubomornom.
A ipak, mučna mi je i sama pomisao na to, premda znam da se samo
pretvarao.
"Daj, ajmo. Ne čuje te", kaže Honor, češući se po ruci i pogledavajući
mene pa nju, a zatim po stoti put provjerava mobitel da vidi je li joj Craig
odgovorio.
Ali Stacia se ne miče s mjesta, previše uživajući da bi tako lako
odustala.
"O, itekako me čuje", kaže ona, a na usnama joj titra osmijeh. "Ne daj
da te zavaraju iPod i slušalice. Čuje ona sve što kažemo i sve što pomislimo.
Jer Ever nije samo frikuša nego je i vještica."
Okrenem se i zaputim se prema drugom kraju trgovine, razgledavajući
push-up grudnjake i korzete, govoreći si: Ne obaziri se na nju, ignoriraj je,
usredoči se na kupnju pa će se maknuti.
Ali Stacia se ne da. Zgrabi me za ruku i povuče me prema sebi,
govoreći:
"Daj, ne budi sramežljiva. Pokaži joj. Pokaži Honor kakva si
čudakinja!"
Bulji mi u oči, šalje kroz mene poplavu uznemirujuće mračne energije
dok mi stišće ruku tako čvrsto da joj se palac i kažiprst zamalo sretnu.
Znam da me pokušava uhvatiti na mamac, izazvati me, jer nakon onog
našeg susreta u hodniku, kad sam nakratko izgubila kontrolu nad sobom,
točno zna za što sam sposobna. Samo što to tada nije izazvala namjerno, jer
onda još nije imala pojma što sve mogu.
Honor se počne meškoljiti, stojeći pokraj nje i zanovijetajući:
"Daj, Stacia, idemo. Ovo je do-sad-no."
Ali Stacia se ne obazire na nju nego mi još jače stišće nadlakticu,
zabijajući mi nokte u meso dok govori:
"No, reci joj. Reci joj što vidiš!"
Sklopim oči, osjećajući mučninu dok mi se glava ispunjava slikama

50
nalik onima koje sam prije vidjela: Stacia koja se zubima i noktima bori da
bi došla na vrh piramide popularnosti, gazeći one pod sobom mnogo jače no
što je potrebno. Uključujući Honor, pogotovo Honor, koja se tako boji
nepopularnosti da je ni ne pokušava spriječiti...
Mogla bih joj reći da joj je Stacia grozna prijateljica, mogla bih joj
pokazati kakva je užasna osoba... Mogla bih joj strgnuti ruku sa svoje
nadlaktice i zavitlati je preko trgovine takvom silinom da bi odletjela kroz
izlog od neprobojnog stakla sve do štanda za informacije...
Ali ne smijem. Kad sam prošli put izgubila kontrolu, kad sam Staciji
rekla sve grozote koje znam o njoj, bila je to golema pogreška, a ne mogu si
priuštiti da je ponovim. Sad imam mnogo više toga što treba kriti - tajne
koje nisu samo moje nego i Damenove. Stacia se smije, a ja se trudim ostati
pribrana i ne reagirati. Podsjećam se da je sasvim u redu ispasti slab, ali
nije u redu prepustiti se svojim slabostima. Od presudne je važnosti da
ispadnem normalna, kao da pojma nemam, i da je ostavim u uvjerenju da je
mnogo snažnija od mene.
Honor opet pogleda na sat, kolutajući očima, jedva čekajući da se
makne otamo. I baš kad se spremam istrgnuti se Staciji iz stiska i možda i
slučajno opaliti rukom, vidim nešto tako užasno, tako gnjusno, da rušim
cijeli red vješalica s donjim rubljem. Grudnjaci, tange, vješalice - sve je to
završilo u velikoj hrpi na podu.
A ja na svemu kao kandirana trešnja na torti.
"Omojbože!" skviči Stacia, zgrabivši Honor dok se obje dave od
smijeha. "Koja si ti spastičarka!" kaže ona, odmah se mašivši za mobitel da
sve to može i snimiti. Zumira na mene dok se pokušavam osloboditi
crvenih haltera koji su mi se omotali oko vrata. "Bolje ti je da se primiš
posla i počneš to spremati!" Škilji i namješta kut snimanja dok se ja
pokušavam uspraviti. "Znaš kako kažu, sve što potrgaš, moraš kupiti!"
Ustanem, gledajući kako - istog trenutka kad se pojavi prodavačica -
Stacia i Honor nestaju u smjeru vrata. Stacia zastane tek dovoljno dugo da
se osvrne preko ramena i kaže:
"Promatram te, Ever. Vjeruj mi, još nisam završila s tobom." A onda
pobjegne.

51
 Deseto
Čim osjetim da Damen skreće u moju ulicu, pritrčim ogledalu (opet) i
počnem popravljati odjeću da bi sve bilo na svome mjestu i kako treba,
haljina, grudnjak, novo rublje, nadajući se da će sve i ostati na mjestu (pa,
barem do trenutka kad je vrijeme da se svučem). Nakon što smo
prodavačica u Victoria's Secretu i ja pospremile nered, pomogla mi je
odabrati stvarno lijep komplet grudnjaka i gaćica koji nije od pamuka, nije
toliko seksi da mi bude neugodno, ne podupire i ne pokriva previše - ali
pretpostavljam da u tome i jest bit.
Nakon toga sam otišla u Nordstrom, gdje sam kupila lijepu zelenu
haljinu i slatke sandale s remenčićima koje idu uz nju. Putem kući svratila
sam na brzu manikuru/pedikuru, što si nisam priuštila otkad mi je nesreća
uništila život kakav sam imala - život u kojemu sam bila popularna kao
Stacia.
Samo što ja nikad nisam bila poput Stacije.
Hoću reći, možda jesam bila popularna i navijačica, ali nikad nisam
bila kuja.
"O čemu razmišljaš?" upita Damen, nakon što je ušao i zaputio se
ravno u moju sobu, jer Sabine nije kod kuće.
Gledam ga kako se naslanja na okvir vrata i smiješi mi se. Upijam
pogledom njegove tamne traperice, tamnu košulju, tamnu jaknu, crne
motociklističke čizme koje uvijek nosi i srce mi preskoči otkucaj.
"Razmišljala sam o proteklih četiristo godina", kažem, zgrčivši se kad
mu se pogled smrači i uozbilji. "Ali ne onako kako ti misliš", dodam brzo,
želeći ga uvjeriti da nisam opet opsjednuta njegovom prošlošću.
"Razmišljala sam o svim našim zajedničkim životima i tome kako nikad
nismo... ovaj..."
On podigne obrvu, a na usnama mu zatitra osmijeh.
"Mislim da mi je drago da je tih četiristo godina za nama",
promrmljam, gledajući kako mi prilazi. Obgrli me oko struka i čvrsto me
privuče k sebi. Pogledom prelazim preko njegova lica, tamnih očiju, glatke
kože, neodoljivih usana, upijajući ga cijeloga.
"I meni je drago", kaže on, a njegove me oči zadirkuju. "Mmm-ne,
zapravo, kad malo bolje razmislim, nije mi drago... nego sam ushićen", i
nasmiješi se on, ali već trenutak kasnije obrve mu se sastanu dok govori:
"Ne, ni to ne objašnjava kako se osjećam. Mislim da nam trebaj nova riječ."
Smije se i približava usne mom uhu pa mi šapne: "Večeras si ljepša nego

52
ikada prije. Želim da sve bude savršeno. Želim da bude onako kako si
sanjala da će biti. Samo se nadam da te neću razočarati."
Zatečeno se odmaknem, gledajući ga u lice, pitajući se kako uopće
može pomisliti takvo što, kad sam ja ta koja se cijelo vrijeme boji da će
razočarati njega.
Stavlja mi prst pod bradu i podiže lice, sve dok nam se usne ne sretnu.
Tako mu strastveno uzvratim poljubac da se odmakne i upita:
"Možda bismo trebali ravno u Montage?"
"Može", promrmljam, a moje usne traže njegove. No, kad vidim kako se
ponadao, požalim što sam se našalila. "Ali ne možemo. Miles bi me ubio da
se ne pojavim na premijeri." Nasmiješim se, očekujući da će se i on
nasmiješiti.
Ali on se ne smiješi. Kad me pogleda, lice mu je tako ozbiljno i sumorno
da znam da sam se previše približila istini. Svi su moji prethodni životi
uvijek završili te noći - noći koju smo planirali provesti zajedno.! I premda
se ja ne sjećam pojedinosti, on ih se očito sjeća.
Ali boja mu se brzo vrati u lice, a on me primi za ruku i kaže:
"Sva sreća da je sad posve nemoguće ubiti te pa nas više ništa ne može
rastaviti."
***
Prvo što primijetim dok idemo prema svojim sjedalima jest da Haven
sjedi s Romanom. Dokraja iskorištava Joshovu odsutnost: pritišće se
ramenom o njega, a glava joj je nakrivljena tako da ga može gledati s
obožavanjem i smiješiti se svemu što on kaže. Drugo što primijetim jest da
je i moje sjedalo pokraj Romanova. Za razliku od Haven, ja nisam nimalo
oduševljena time. Ali budući da je Damen već sjeo, a ja ne želim raditi
predstavu i premještati ga, nevoljko sjednem. Osjećam nametljiv prodor
Romanove energije dok me gleda u oči - tako usredotočen na mene da se sva
zgrčim.
Ogledavam se po gotovo punoj dvorani, pokušavajući skrenuti misli s
Romana. Lakne mi kad ugledam Josha kako ide prema nama, odjeven kao i
inače u uske traperice, remen sa zakovicama, bijelu košulju, usku kariranu
kravatu, noseći gomilu slatkiša i boca vode, dok mu crna duga kosa pada u
oči. Pobjegne mi uzdah olakšanja i pomislim kako su on i Haven stvoreni
jedno za drugo i kako mi je drago da ga nije zamijenila drugim.
"Vode?" upita on, spustivši se u sjedalo s druge strane Haven i
pružajući mi dvije boce.
Uzmem jednu, a drugu dodam Damenu, ali on samo odmahne glavom i

53
nastavi pijuckati svoj crveni sok.
"Što je to?" upita Roman, naginjući se preko mene i pokazujući prema
boci, a koža mi se sva naježi od njegova neželjenog dodira. "Cuclate to kao
da unutra ima alkohola. Nemojte biti škrti." Nasmije ne, ispruži ruku i
promrda prstima, pogledavajući Damena pa mene, izazivajući nas
pogledom.
Baš kad se spremam uletjeti s odgovorom, bojeći se da je Damen toliko
pristojan da će pristati i dati mu da proba, zastor se diže i začuje se glazba.
Premda Roman odustane i zavali se u sjedalo, i dalje ne skida pogled s
mene.
Miles je izvrstan. Toliko genijalan da svako malo primijetim kako sam
zaista usredotočena na riječi koje izgovara ili pjeva, dok mi je ostatak
vremena um prezauzet činjenicom da se spremam izgubiti nevinost - prvi
put u četiristo godina.
Nevjerojatno mi je kad pomislim da u svim tim mojim inkarnacijama,
u svim životima u kojima smo se sreli i zaljubili jedno u drugo, nikad nismo
uspjeli otići do kraja. Ali večeras će se sve to promijeniti. Sve će se
promijeniti. Večeras ćemo zakopati prošlost i zakoračiti u budućnost naše
vječne ljubavi.
Kad se zastor napokon spusti, ustanemo i krenemo iza pozornice, ali
tik pred vratima koja vode iza, okrenem se prema Damenu i kažem:
"Kvragu! Zaboravili smo svratiti u cvjećarnu i kupiti cvijeće za
Milesa!"
Ali Damen se samo nasmiješi, zavrti glavom i kaže:
"O čemu pričaš? Imamo cvijeća do mile volje."
Zaškiljim prema njemu, pitajući se što mu je, jer ruke su mu jednako
prazne kao i moje.
"O čemu ti pričaš?" šapnem, osjećajući predivne tople trnce kad me
Damen primi za nadlakticu.
"Ever", kaže on, izgledajući kao da ga to zabavlja, "na kvantnoj razini,
to cvijeće već postoji. Ako želiš da ti bude dostupno i na fizičkoj razini,
trebaš ga samo prikazati onako kako sam te naučio."
Obazrem se oko sebe, provjeravajući da netko slučajno ne prisluškuje
naš neobičan razgovor, i pomalo mi je neugodno priznati da ne mogu.
"Ne znam kako", kažem, priželjkujući da on jednostavno stvori to
cvijeće pa da završimo s tim. Ovo zaista nije vrijeme za pouku.
Ali Damen ne odustaje.
"Naravno da možeš. Zar te ničemu nisam naučio?"

54
 Stisnem usne i zagledam se u pod, jer istina je da me pokušao mnogo
toga naučiti, ali ja sam grozna učenica i toliko sam lijena da bi za oboje bilo
bolje da prikazivanje cvijeća prepustim njemu.
"Daj ti", kažem, lecnuvši se na izraz razočaranja koji mu preobrati lice.
"Ti ćeš to puno brže nego ja. Ako ja pokušam, ispast će svašta,; ljudi će
primijetiti, a onda ćemo morati objašnjavati..."
On vrti glavom, ne dajući se smesti mojim riječima.
"Kako ćeš ikad naučiti ako se budeš uvijek oslanjala na mene?"
Uzdahnem, znajući da ima pravo, ali i dalje ne želeći tratiti dragocjeno
vrijeme na prikazivanje buketa ruža, koje će se možda pojavit a možda i ne.
Želim samo imati cvijeće u ruci, reći Milesu da je bio odličan pa krenuti
prema hotelu Montage i ostatku naše planirane večeri. Trenutak prije,
činilo se da i on samo to želi. Ali sad se uozbilji i postavio se učiteljski, a to
mi - da budem iskrena - počinje kvari raspoloženje. Duboko udahnem i
slatko se nasmiješim, a prsti mi se šuljaju uz revere njegova sakoa dok
govorim:
"Imaš potpuno pravo. Potrudit ću se da postanem bolja, obećajem. Ali
možda bi mi samo još jedno mogao progledati kroz prste, budući da ćeš ti to
izvesti puno brže nego ja..." Milujem mu točku tik ispod uha, znajući da je
na rubu toga da popusti. "Hoću reći, što prije budemo imali buket, to ćemo
prije moći otići, a onda..."
Nisam još ni dovršila, a on već sklapa oči i ispruži ruku pred sebe kao
da uzima buket proljetnica, dok se ja ogledavam oko sebe provjeravajući da
nitko ne gleda, jedva čekajući da završimo s tim.
Ali kad opet pogledam Damena, obuzme me panika, jer ne samo da mu
je ruka još uvijek prazna, nego mu se niz obraz cijedi tanak mlaz znoja - već
drugi put u dva dana.
Što ne bi bilo tako neobično da se ne radi o Damenu, koji se nikad ne
znoji. Baš kao što se nikad ne razboli i nikad se ne osjeća loše, tako se nikad
i ne znoji. Bez obzira na to koliko je vani vruće ili kakvim je naporima
izložen, uvijek ostaje pribran, hladnokrvan i savršeno sposoban obaviti
svaki zadatak.
Sve do jučer, kad nije uspio otvoriti portal.
I sad, kad ne uspijeva prikazati cvijeće za Milesa.
A kad mu dotaknem ruku i upitam ga je li dobro, osjetim tek naznaku
uobičajene topline i trnaca.
"Naravno da sam dobro", kaže on, otvorivši oči tek toliko da me može
pogledati, a zatim ih opet sklopi. I premda su nam se oči srele tek nakratko,

55
od onoga što sam vidjela u njegovu pogledu sva sam se sledila.
Nije to bio pogled pun ljubavi na koji sam navikla. Bio je hladan, dalek,
kao i onaj put prije nekoliko dana. Gledam kako se usredotočuje, a obrve su
mu skupljene, gornja usna posuta kapljicama znoja, dok uporno pokušava
što prije završiti s tim pa da se možemo posvetiti ostatku naše savršene
večeri. Ne želeći da to ode dalje i da se ponovi situacija od prije nekoliko
dana kad nije uspio otvoriti portal, stanem pokraj njega pa i ja sklopim oči.
Vidim prekrasan buket crvenih ruža U njegovoj ruci, udišem njihov opojan
miris dok osjećam mekoću latica na vrhu dugačkih stabljika s trnjem...
"Au!" Damen vrti glavom dok prinosi prst ustima, premda mu je ranica
već zacijelila i prije nego što je dovršio pokret. "Zaboravio sam stvoriti
vazu", kaže on, očito uvjeren da je sam stvorio cvijeće, a ja mu ne
namjeravam razbiti tu iluziju.
"Pusti mene", kažem ja, želeći mu ugoditi. "Imaš pravo, treba mi
vježbe", dodam, sklopivši oči i zamišljajući onu koju imamo kod kuće, onu
od brušenog stakla sa zamršenim uzorkom vitica, rezbarija i svjetlucavih
faseta.
"Kristal?" nasmije se on. "Zar hoćeš da pomisli da smo potrošili pravo
malo bogatstvo?" I ja se nasmijem, jer lakne mi što je nelagoda nestala i što
se on opet šali. Gurne mi vazu u ruke i kaže: "Evo, ti daj cvijeće Milesu, a ja
idem po auto."
"Siguran si?" upitam, primjećujući da mu koža oko očiju izgleda napeto
i blijedo, a čelo lagano oznojeno. "Jer možemo samo zajedno utrčati unutra,
čestitati mu i otići. Ne moramo ostati."
"Ovako ćemo izbjeći kolonu auta na izlazu s parkirališta pa ćemo još
brže otići odavde", nasmiješi se on. "Mislio sam da ti se žuri."
I žuri mi se. Jednako koliko i njemu. Ali također sam i zabrinuta. Zbog
toga što nije uspio prikazati cvijeće, zbog prolaznog hladnog pogleda u
njegovim očima. Zadržim dah gledajući ga kako pije iz svoje boce,
prisjećajući se kako mu je brzo zacijelila ranica i uvjeravajući samu sebe da
je to dobar znak.
Znam da bi se osjećao još gore kad bi znao za moju zabrinutost pa
pročistim grlo i kažem:
"Dobro. Ti idi po auto pa se nađemo unutra."
Ali kad se nagnem poljubiti ga, ne mogu ne primijetiti kako mu je
obraz hladan.

56
 Jedanaesto
Iza pozornice, Miles je okružen obitelji i prijateljima, a još uvijek na
sebi ima minicu i bijele čizme Tracy Turnblad iz posljednjeg prizora Laka
za kosu.
"Bravo! Bio si genijalan!" kažem, pružajući mu cvijeće umjesto
zagrljaja, jer ne mogu riskirati dodatnu navalu nečije energije sad kad sam
toliko nervozna da se jedva nosim i sa svojom. "Ozbiljno, nisam imala
pojma da tako dobro pjevaš."
"O, jesi", kaže on i odmakne dugu kosu perike da može zaroniti licem u
latice. "Znaš koliko puta si me čula kako pjevam u autu."
"Ali ne ovako", nasmiješim se, jer ozbiljno to mislim. Zapravo, bio je
tako dobar da planiram ponovno pogledati predstavu, jedne večeri kad
budem manje nervozna. "Gdje je Holt?" upitam, premda već znam odgovor,
ali pokušavam neobavezno čavrljati dok ne stigne Damen. "Pa sigurno ste
se dosad već pomirili?"
Miles se namršti i pokaže glavom prema svom ocu, dok se ja lecnem i
nečujno usnama oblikujem riječ oprosti. Zaboravila sam da njegovi
prijatelji znaju da je gej, ali njegovi roditelji još ne.
"Ne brini, sve je dobro", šapne on, trepćući lažnim trepavicama i
prolazeći rukom kroz umjetne kovrče s plavim pramenovima. "Malo sam se
uzrujavao, ali sad je prošlo i sve je oprošteno. A kad smo već kod princa na
bijelom konju..."
Okrenem se prema vratima, nadajući se da ću vidjeti kako ulazi
Damen. Srce mi počne brže kucati već na samu pomisao na njega - na
cijelog, predivnog njega - pa se ni ne trudim sakriti razočaranje kad
shvatim da su se Milesove riječi odnosile na Haven i Josha.
"Što misliš?" upita on pokazavši glavom prema njima. "Hoće li
uspjeti?"
Gledam kako Josh grli Haven oko struka i privlači je bliže sebi, ali ma
kako se trudio, uzalud je. Unatoč činjenici da su kao stvoreni jedno za
drugo, ona je usredotočena na Romana - nesvjesno oponaša njegovu pozu,
način kako zabaci glavu unatrag kad se smije, položaj njegovih ruku - a sva
njezina energija teče ravno prema njemu, kao da Josh ne postoji. Ali
premda se čini da je privlačnost uglavnom jednostrana, nažalost Roman je
tip koji bi se svejedno spetljao s njom.
Opet se okrenem prema Milesu i prisilim se na nehajno slijeganje
ramenima.

57
 "Priredili smo tulum za glumce kod Heather", kaže Miles. "Uskoro svi
krećemo tamo. Idete s nama?"
Blijedo ga pogledam. Ni ne znam tko je to.
"Glumila je Penny Pingleton."
Ne znam ni tko je to, ali jasno mi je da ne bi bilo pametno priznati, mu
pa klimnem glavom.
"Nemoj mi reći da ste se toliko žnjarali da si propustila cijelu
predstavu!" kaže on, vrteći glavom, ali tako da je očito da se samo djelomice
šali.
"Daj, ne budi smiješan! Sve sam vidjela", odgovorim, dok mi lice
poprima tisuću nijansi crvene, i znam da mi neće povjerovati premda je
više-manje istina. Jer, premda smo se ponašali pristojno i uopće se nismo
žnjarali, po tome kako su se Damenovi prsti ispreplitali s mojima moglo bi
se reći da su se naše ruke žnjarale, a u telepatskim porukama koje smo si
međusobno slali žnjarali smo se u mislima. Premda su moje oči cijelo
vrijeme gledale predstavu, u mislima sam već bila u našoj sobi u hotelu
Montage.
"No, idete li s nama ili ne?" upita Miles, a u sebi je već ispravno
pretpostavio da ne idemo, ali nije ni približno tako razočaran kao što sam
mislila da će biti. "I, kamo ste krenuli vas dvoje? Što bi moglo biti zabavnije
od tulumarenja s cijelom postavom?"
Pogledam ga i u iskušenju sam da mu kažem, da podijelim veliku tajnu
s nekim kome mogu vjerovati. Ali baš kad sam to naumila učiniti, pojavi se
Roman, a za njim Haven i Josh.
"Mi krećemo, treba li nekome prijevoz? Auto je dvosjed, ali svejedno
imamo mjesta za još jednu osobu." Roman mi kimne, a njegov se pogled
gura, prodire, čak i nakon što se okrenem od njega.
Miles odmahne glavom.
"Mene vozi Holt, a Ever ionako ima druge planove. Tajne planove koje
ne želi nikome odati."
Roman se nasmiješi, a kutevi usana mu se izviju prema gore dok
pogledom pase preko mog tijela. I premda bi se njegove misli mogle
protumačiti kao laskave, činjenica da dolaze od njega izaziva mi ledene
žmarce i grč u želucu.
Skrenem pogled prema vratima, svjesna da bi Damen sad već trebao
biti ovdje. Baš mu se spremim poslati telepatsku poruku i reći mu neka
požuri i dođe unutra, ali prekine me zvuk Romanova glasa:
"Izgleda da ih ne želi reći ni Damenu. Već je otišao."

58
 Okrenem se i pogledi nam se sretnu. Osjetim poznati grč u želucu dok
se sva ježim.
"Nije", kažem, ni ne trudeći se prikriti oštrinu u glasu. "Samo je otišao
preparkirati auto."
Ali Roman samo slegne ramenima, sažaljivo me gledajući.
"Kako god ti kažeš. Samo sam mislio da bi htjela znati - kad sam izišao
na čik-pauzu, vidio sam Damena kako izlazi s parkirališta i brzo se
udaljava."

59
 Dvanaesto
Izjurim kroz vrata na uličicu, ogledavajući se po uskom i praznom
prostoru dok mi se oči privikavaju na tamu. Vidim niz prepunih kontejnera
za smeće, razbijeno staklo, gladnu mačku lutalicu, ali Damenu ni traga.
Zateturam naprijed, neumorno ga tražeći pogledom, a srce mi tako
brzo kuca da se bojim da će mi iskočiti iz prsa. Odbijam vjerovati da ga
nema. Odbijam povjerovati da mi je dao košaricu. Roman je gad i laže!
Damen me nikad ne bi tako ostavio.
Pridržavam se rukom za zid i sklopim oči pa se pokušam ugoditi na
njegovu energiju, prizivajući ga k sebi porukom ljubavi, potrebe i
zabrinutosti, ali u odgovor mi stiže samo neprobojna crna praznina. S
mobitelom prislonjenim na uho probijam se između auta koji se polako
kreću prema izlazu, ostavljam mu poruku za porukom na sekretarici!
Čak i kad mi se slomi desna potpetica, jednostavno izujem sandale i
nastavljam dalje. Baš me briga za cipele. Mogu si stvoriti sto novih pari.
Ali ne mogu si stvoriti drugog Damena.
Parkiralište se polako isprazni, a njemu dalje ni traga. Klonem na
pločnik, osjećajući se znojno, iscrpljeno, ispuhano. Gledam kako mi
zacjeljuju žuljevi i posjekotine na stopalima i priželjkujem da mogu sklopiti
oči i ući mu u misli, kad mu već ne mogu ući u trag.
Ali nikad mu nisam uspijevala ući u glavu. To je jedna od stvari koja
mi se uvijek na njemu najviše sviđala. Zbog toga što mi je bi vidovnjački
nedostupan, uz njega sam se osjećala normalnom. Koje ironije - nešto što
mi se prije tako sviđalo, sad radi protiv mene.
"Trebaš prijevoz?"
Podignem pogled i ugledam Romana kako stoji iznad mene, zveckajući
ključevima od auta u jednoj ruci, a njišući moje potrgane sandale u drugoj.
Odmahnem glavom i skrenem pogled, svjesna da nisam u položaju u
kojem mogu odbiti ponudu, ali radije bih puzala kroz žeravicu i razbijeno
staklo nego sjela u njegov dvosjed.
"Ma daj", kaže on. "Ne grizem, časna riječ:"
Prikupim svoje stvari, ubacim mobitel u torbicu, poravnam haljinu,
ustanem i kažem:
"Ne, hvala. Dobro sam."
"Stvarno?" nasmiješi se on, prišavši mi tako blizu da su nam se nožni
prsti gotovo dodirnuli. "Jer, da budem iskren, ne izgledaš baš dobro."
Okrenem se i zaputim prema izlazu, ne zaustavljajući se ni kad on kaže:

60
"Mislio sam reći da situacija u kojoj si ne izgleda baš dobro. Pa pogledaj se,
Ever! Sva si raščupana i izgužvana, bosa, i premda ne mogu biti siguran da
je tako, čini se da te dečko ostavio na cjedilu." Duboko udahnem i nastavim
hodati, nadajući se da će mu brzo dojaditi ova igra, da ću mu ja dojaditi pa
će krenuti dalje. "A ipak, moram priznati da si čak i u tako mahnitom,
pomalo očajničkom izdanju još uvijek komad i pol - ako smijem primijetiti."
Zastanem i naglo se okrenem prema njemu, premda sam se zarekla da
neću. Lecnem se kad njegov pogled počne plaziti po mom tijelu,
zadržavajući se na nogama, struku i grudima, dok mu se oči izdajnički
sjaje.
"Čovjeku dođe da se zapita što je tom Damenu, jer ako mene pitaš..."
"Nitko te ništa nije pitao", kažem, osjećajući kako mi se ruke počinju
tresti i podsjećajući se da potpuno vladam situacijom, da se nemam razloga
osjećati ugroženom. Da unatoč izgledu krhke, bespomoćne djevojke, to ni u
kojem slučaju nisam. Snažnija sam nego prije, toliko da bih ga jednim
udarcem mogla oboriti na zemlju. Mogla bih ga podići i zavitlati preko
ceste. I u priličnom sam iskušenju da to učinim. On se smiješi onim svojim
lijenim osmijehom koji pali kod svih osim kod mene, a njegove me
čeličnoplave oči gledaju pogledom koji je tako sveznajući, tako osoban, i koji
pokazuje da ga sve to tako zabavlja da mi je prvi nagon pobjeći. Ali ne
bježim. Jer sve u vezi s njim ostavlja dojam izazova, a nema teorije da ću ga
pustiti da pobijedi.
"Ne trebam prijevoz", kažem napokon. Okrenem se i ubrzam korak,
osjećajući studen dok on ide za mnom. I njegov ledeni dah na vratu kad mi
kaže:
"Ever, daj malo uspori, okej? Nisam te htio uzrujati."
Ali ne usporim, nego nastavim, želeći se što prije maknuti što dalje od
njega.
"Ma daj", nasmije se on. "Samo pokušavam pomoći. Svi su tvoji
frendovi već otišli, Damen je dao petama vjetra, čak su i čistačice već otišle,
što znači da sam ti ja jedina nada."
"Imam dovoljno drugih mogućnosti", promrmljam, priželjkujući da
napokon ode pa da si pokušam prikazati auto i cipele i da krenem kući.
"Ne vidim ni jednu."
Zavrtim glavom i nastavim hodati. Razgovor je završen.
"Znači, pokušavaš mi reći da ćeš radije pješačiti do doma nego sjesti sa
mnom u auto?"
Došavši do raskrižja, pritišćem tipku na signalnoj kutiji, pokušavajući

61
snagom uma promijeniti svjetlo u zeleno da mogu prijeći preko i maknuti
se od njega.
"Ne znam kako i zašto smo tako loše počeli, ali prilično je očito da me
mrziš, a ja nemam pojma zašto." Glas mu je ugodan, poziva, kao da zaista
želi novi početak, zakopajmo ratnu sjekiru, zaboravimo sve i tako to.
Ali ja ne želim početi iznova. Niti želim sve zaboraviti. Želim samo da
se okrene i ode, da me ostavi na miru pa da mogu krenuti u potragu; za
Damenom. A ipak, ne mogu popustiti, ne mogu dopustiti da njegova bude
zadnja. Pa pogledam preko ramena i kažem:
"Nemoj si laskati, Romane. Da bi se nekoga mrzilo, treba prema tom
nekome nešto osjećati. Što znači da je nemoguće da te mrzim."
Zatim otutnjim preko ceste, premda se na semaforu još nije upalilo
zeleno, izbjegavajući nekoliko automobila kojima se žurilo proći kroz žuto i
osjećajući njegov ledeni pogled na leđima.
"A tvoje sandale?' dovikne on. "Šteta ih je samo tako ostaviti. Siguran
sam da bi se potpetica dala popraviti."
Ali samo nastavljam hodati. Vidim ga kako se duboko i prenaglašeno
naklonio iza mene, dok mu se moje sandale klate u visoko podignutoj i ruci.
Njegov me smjeh prati preko ulice na drugu stranu.

62
 Trinaesto
Čim sam prešla ulicu, šmugnem iza prve zgrade, provirim iza ugla i
pričekam dok ne vidim kako se Romanov žarko crveni Aston Martin
Roadster udaljava. A onda pričekam još pet minuta sve dok nisam potpuno
uvjerena da je otišao i da se neće vratiti.
Moram pronaći Damena. Moram saznati što mu se dogodilo, zašto je
nestao bez riječi. Mislim, on se - ma, oboje smo se tako veselili ovoj noći
koju čekamo već četiristo godina, zato mi je činjenica da ga nema dokaz da
je nešto pošlo po zlu.
Ali prvo mi treba auto. U okrugu Orange nikamo ne možeš bez auta.
Sklopim oči i zamislim si prvo što mi je palo na pamet - nebeskoplavu bubu,
onakvu kakvu je vozila Shayla Sparks, najveća kulerica koja je ikad išla u
srednju školu Hillcrest. Prisjećam se okruglog oblika kao iz crtića, crnog
platnenog krova koji mi se činio tako glamuroznim, ali koji je tako loše
podnosio nemilosrdnu oregonsku kišu. Zamišljam je tako živo kao da stoji
preda mnom - sjajna i obla i beskrajno slatka. Osjećam kako mi se prsti
savijaju oko kvake na vratima, i meki dodir kožnatog sjedala dok se
spuštam na njega, a kad u držač ispred sebe stavim crveni tulipan, otvorim
oči i vidim da je moje prijevozno sredstvo tu. Samo što ne znam kako ga
pokrenuti, jer zaboravila sam prikazati ključ.
No, kako to nikad nije zaustavilo Damena, samo sklopim oči i snagom
uma pokrenem motor, prisjetivši se točno onog zvuka što ga je proizvodio
Shaylin auto dok smo moja prijateljica i ja stajale na pločniku poslije škole,
sa zavišću promatrajući kako se njeni super kul frendovi guraju na
prednjim i stražnjim sjedalima.
Čim se motor uključi, krenem prema autocesti. Čini mi se da bi; bilo
najbolje prvo provjeriti u Montageu, hotelu u kojemu smo trebali završiti,
pa onda vidjeti dalje.
U ovo doba noći promet je gust, ali to me ne usporava. Jednostavno se
usredotočim na okolne aute i njihove vozače pa vidim koji će im bili sljedeći
potez - prilagodim vožnju tome i spretno skliznem u svaku prazninu, sve
dok se ne zaustavim ispred hotela. Iskočim iz bube i utrčim u predvorje.
Zastanem tek kad iza sebe začujem glas hotelskog službenika koji parkira
aute:
"Hej. čekajte malo! A gdje je ključ?"
Zastanem, teško dišući, a tek kad primijetim kako mi bulji u stopala i
shvatim da ne samo da nemam ključ nego sam i bosa. Ali znam da si ne

63
mogu priuštiti da izgubim još vremena, a i nisam baš voljna prikazivati
ključ pred njim, pa samo protrčim kroz vrata i doviknem:
"Ostavite motor upaljen, vraćam se za sekundu!"
Pritrčim recepciji, obilazeći dugi red gunđavih ljudi koji posrću pod
težinom torba s palicama za golf i monografiranih kovčega, a svi redom
jadikuju zbog kasnog dolaska u hotel uslijed četverosatnog kašnjenja
zrakoplova. Kad se ubacim ispred sredovječnog para koji je trebao sljedeći
biti na redu, gunđanje i prigovaranje dosegne još višu razinu.
"Je li se Damen Auguste već prijavio?" upitam, ne obazirući se na
prigovore, dok se čvrsto držim za rub recepcije da smirim živce.
"Oprostite, tko?" Recepcionarka uputi paru iza mene pogled koji je
govorio: ne brinite, začas ću se riješiti ove luđakinje!
"Damen. Auguste", izgovorim polako, razgovijetno, s mnogo više
strpljenja no što ga imam.
Ona me gleda kroz sužene oči, a tanke usne jedva da joj se miču dok mi
govori:
"Žao mi je, to je povjerljiv podatak." Zamahne glavom i zabaci tamnu
kosu skupljenu u rep, a pokret je tako konačan da je kao točka na kraju
rečenice.
I ja suzim oči, usredotočujući se na njenu žarkonarančastu auru, a po
njoj znam da ta osoba iznad svega cijeni strogu organizaciju, samokontrolu
- nešto čega je meni tako očito nedostajalo kad sam se prije nekoliko
trenutaka progurala preko reda. Znajući da joj se moram nekako približiti
ako želim doći do željenih podataka, oduprem se nagonu da reagiram
osorno i uzrujano, nego umjesto toga smireno objasnim da sam ja druga
gošća koja treba odsjesti u toj sobi.
Žena pogleda prvo mene pa par iza mene, a zatim reče:
"Žao mi je. Morat ćete pričekati svoj red. Baš. Kao. I. Svi. Drugi."
Znam da imam manje od deset sekundi prije nego što pozove zaštitare.
"Znam", spustim glas i nagnem se prema njoj. "I zaista mi je žao. Stvar
je u tome da..."
Gleda me, a prsti joj već kreću prema telefonskoj slušalici, dok ja
pogledom prelazim preko njenog dugačkog nosa, nenašminkanih usana,
nagovještaju crvenila i otečenosti oko njenih očiju - a onda, iznenada, vidim
unutra. Ostavio ju je dečko. Tako nedavno da još uvijek svaku večer plače
dok ne zaspi. Prevrćući si u glavi taj strašan događaj svaki dan, cijeli dan -
jer taj je prizor prati kamo god ide, od trenutka kad ujutro otvori oči do
trenutka kad ih navečer sklopi.

64
 "Samo što... pa..." zastanem, pokušavajući ostaviti dojam da mi je
previše bolno izgovoriti te riječi, a zapravo nisam sigurna koje bih riječi
uporabila. Zatresem glavom pa počnem ispočetka, jer znam da je uvijek
najbolje držati se onoga što je najbliže istini, ako želiš da zvuči stvarno.
"Nije se pojavio kad je trebao, pa zbog toga... ovaj... nisam sigurna hoće li se
uopće i pojaviti." S mukom progutam slinu i sva se zgrčim kad shvatim da
su suze u mojim očima stvarne.
Ali kad je opet pogledam, vidim da joj se lice smekšalo - stroga
osuđujuća usta, škiljave sužene oči, nadmoćno uzdignuta brada - sve se to
iznenada preobrazilo u suosjećajnost, solidarnost, zajedništvo pa znam da
je upalilo. Sad smo kao sestre, odane članice plemena nedavno ostavljenih
žena.
Gledam kako utipkava neku naredbu u računalo i ugodim se na njenu
energiju da mogu vidjeti ono što ona vidi - slova na zaslonu prolaze mi pred
očima, pokazuju da je naša soba broj tristo devet još uvijek prazna.
"Sigurna sam da samo kasni", kaže ona, premda ne vjeruje u to. U
njenim mislima svi su muškarci gadovi, čvrsto je uvjerena u to. "Ali ako mi
pokažete neki dokument kojim možete dokazati da ste to vi, mogu vas..."
Ali ne stigne završiti, jer ja se već okrećem i odlazim, trčim van. Ne
treba mi ključ. Nikad ne bih mogla ući u tu tužnu, praznu sobu i čekati
dečka koji se očito neće pojaviti. Moram nastaviti potragu za njim. Moram
otići na jedina druga dva mjesta gdje bi mogao biti. Uskočim u auto i
krenem prema plaži, moleći se u sebi da ga tamo pronađem.

65
 Četrnaesto
Parkiram pokraj Shake Shacka i krenem prema oceanu, oprezno se
spuštajući niz vijugavu stazu, odlučna pronaći Damenovu tajnu spilju
premda sam u njoj bila samo jednom, što je slučajno jedini put kad smo isto
bili nadomak toga da se poseksamo. I bili bismo, da ja nisam odustala.
Moglo bi se reći da imam dosta dugu prošlost odustajanja u najvažnijem
trenutku. Ili to, ili umrem. Zato sam se i nadala da će večeras biti drukčije.
Ali nažalost, kad mi stopala dotaknu pijesak i kad napokon stignem do
njegova skrovišta, vidim da je prazno i više-manje onako kako smo ga
ostavili: pokrivači i ručnici složeni su i naslagani u kutu, daske za surfanje
poredane uza zid, a ronilačko odijelo prebačeno je preko naslona stolca.
Damenu ni traga.
Ostalo mi je još samo jedno mjesto s popisa pa držim fige i potrčim!
prema autu. Zadivljena sam kako mi se udovi brzo i graciozno kreću, kako
mi stopala jedva dodiruju pijesak pa tako brzo prelazim toliku udaljenost
da jedva krenem, a već sam opet u autu i izlazim na cestu. Pitajući se
koliko već dugo imam tu sposobnost i koje još druge besmrtničke talente
imam.
Kad stignem do kapije, Sheila - vratarka koja se dosad već naviknula
na mene i zna da sam na popisu Damenovih stalno dobrodošlih gostiju -
samo mahne, nasmiješi se i propusti me unutra. Krenem uzbrdo prema
njegovoj kući, skrenem na prilaz, ali prvo što primijetim jest da su sva
svjetla ugašena. Baš sva, uključujući i ono iznad vrata, koje Damen uvijek
ostavlja upaljeno.
Sjedim u bubi, s motorom u praznom hodu, i gledam u zamračene
hladne prozore. Dio mene želi provaliti unutra, potrčati uza stube i uletjeti
u njegovu "posebnu" sobu - onu u kojoj su pohranjene njegove
najdragocjenije uspomene: njegovi portreti koje su naslikali Picasso, Van
Gogh i Velasquez, zajedno s gomilom rijetkih prvih izdanja knjiga
neprocjenjivi ostaci njegove duge i živopisne povijesti, nagurani u
pretrpanu sobu s previše pozlate. Drugi dio mene radije bi ostao sjediti u
autu, znajući da ne moram ući kako bih dokazala da nije unutra. Hladna,
zlosutna vanjština kuće, kamena fasada,crijepom pokriven krov i prazni
prozori posve su lišeni njegove tople nazočnosti pune ljubavi.
Sklopim oči, pokušavam se prisjetiti posljednjih riječi koje mi je u kao -
nešto kao: idem po auto da možemo što prije otići. Sigurna nam da je rekao
možemo - da možemo što prije otići, tako da možemo napokon biti zajedno.

66
Da naša četiristogodišnja potraga kulminira u ovoj savršenoj noći.
Mislim, nije moguće da je htio što prije otići od mene... Zar ne?
Duboko udahnem i iziđem iz auta, znajući da moram nastaviti ako
želim doći do odgovora. Bose noge skližu mi se po prilazu mokrom od rose,
dok tražim ključ - prije nego što se sjetim da sam ga ostavila kod kuće, jer
nisam ni sanjala da bi mi večeras mogao trebati. Stojim pred ulaznim
vratima, upijam u sjećanje njihov luk, oplatu od mahagonija i smjele,
detaljne rezbarije, prije nego što sklopim oči i pokušam si predočiti ista
takva vrata. Vidim kako se moja zamišljena vrata otključavaju i otvaraju,
premda to nikad prije nisam pokušala, ali znam da je moguće - jer vidjela
sam kako je Damen otvorio školska vrata koja su trenutak prije bila
zaključana.
Ali kad opet otvorim oči, vidim da sam uspjela samo stvoriti još jedna
golema drvena vrata. Ne znajući kako da ih se riješim (jer dosad sam
prikazivala samo stvari koje sam htjela zadržati), naslonim ih na zid i
zaputim se u stražnje dvorište.
Kuhinjski prozor, onaj iznad sudopera, uvijek je malo odškrinut.
Provučem prste ispod ruba, podignem prozor do kraja i puzim unutra,
preko sudopera punog praznih staklenih boca pa se dočekam na noge uz
mukli udarac stopala, pitajući se računa li se ovo kao provaljivanje kad je
riječ o zabrinutim curama.
Ogledam se po kuhinji, prelazeći pogledom po drvenom stolu i
stolcima, posudu od nehrđajućeg čelika koje visi s kukica, i najmodernijim
kućanskim aparatima koje čovjek može kupiti (ili koje Damen može
prikazati). Sve je to pomno odabrano u namjeri da ostavi dojam normalnog,
imućnog života, poput opreme u savršeno uređenoj oglednoj kući u kojoj
nitko ne živi.
Zavirim u hladnjak, očekujući da ću vidjeti uobičajeno bogatu zalihu
crvenog soka, ali nalazim samo nekoliko boca. Pogledavši u smočnicu u
kojoj inače ostavlja novi sok dok ne fermentira ili se marinira ili što se već
događa u mraku tijekom ta tri dana, šokirana sam činjenicom da je i ona
poluprazna.
Stojim i zurim u tih nekoliko boca, a želudac mi se stišće, srce ubrzano
kuca, jer znam da nešto nije u redu. Damen uvijek tako opsesivno pazi da
ima veliku zalihu soka - sad čak i više, jer mora njime opskrbljivati i mene -
i znam da nikad ne bi dopustio da dođe do ovakve situacije.
Doduše, u posljednje vrijeme prolazi kroz teško razdoblje, a i pije
gotovo dvostruko više soka nego inače, pa je moguće da jednostavno nije

67
stigao pripremiti novu zalihu.
Što, naravno, dobro zvuči u teoriji, ali nije baš vjerojatno.
Mislim, koga ja to pokušavam zavarati? Damen je tako izrazito
organiziran kad se radi o takvim stvarima, da to čak graniči s
opsjednutošću. Nikad ne bi dopustio da mu se zaliha soka smanji na
ovakvu količinu, pa makar i samo na jedan dan.
Jedino ako je nešto ozbiljno pošlo po zlu.
I premda nemam nikakvih dokaza, instinktivno osjećam da je tako. U
posljednje se vrijeme ponašao tako čudno - iznenadni prazni pogledi koje je
teško ne primijetiti premda nisu dugoga vijeka, da ne govorim o znojenju,
glavobolji, nemogućnosti da prikaže svakodnevne predmeti ili otvori portal
u Ljetozemlje - pa kad se sve to zbroji, očito je da je bolestan.
Ali Damen se ne može razboljeti.
Kad se prije par sati ubo na trn ruže, ranica mu je zacijelila pred
mojim očima
Ali svejedno, možda bih trebala početi zvati bolnice, za svaki slučaj,
Doduše, Damen nikad ne bi otišao u bolnicu. To bi mu bilo kao da
priznaje slabost, poraz. Vjerojatnije je da bi se zavukao nekamo, kao
ranjena životinja, na neko skrovito mjesto gdje bi mogao biti sam.
Samo što on nema nikakve rane jer mu odmah zacjeljuju. Osim toga,
nikad se ne bi nekamo zavukao, a da mi to ne kaže.
S druge strane, jednako sam tako bila uvjerena da se nikad ne bi
odvezao bez mene, a gle kako je to ispalo.
Prekopam po ladicama u potrazi za telefonskim imenikom, još jednim
od predmeta koji bi trebali stvoriti privid normalnog života. Premda se
Damen nikad sam ne bi prijavio u bolnicu, ako se dogodila nesreća ili nešto
drugo što je izvan njegove kontrole, moguće je da ga je netko odveo u
bolnicu bez njegova dopuštenja.
I premda je to u suprotnosti s Romanovom (najvjerojatnije lažnom)
tvrdnjom da ga je vidio kako brzo odlazi autom, svejedno zovem redom sve
bolnice u okrugu Orange, raspitujući se jesu li primili pacijenta po imenu
Damen Auguste, ali svugdje dobijem negativan odgovor.
Nakon razgovora s posljednjom bolnicom, razmišljam o tome bih li
trebala nazvati policiju, ali ipak odustanem od te zamisli. Jer, što bih im
mogla reći? Da je nestao moj dečko besmrtnik, star šesto godina? To bi bilo
od jednake koristi kao da krenem u potragu za crnim BMW-om
zatamnjenih stakala sa zgodnim vozačem - poslovičnom iglom u plastu
sijena Laguna Beacha.

68
 Mogla bih baš i ostati ovdje, jer kad-tad se mora pojaviti. Dok se
penjem stubama prema njegovoj sobi, tješim se mišlju da, ako već ne mogu
biti s njim, barem mogu biti među njegovim stvarima. Sjednem na njegovu
baršunastu sofu i prelazim pogledom po stvarima koje su mu najdraže,
nadajući se da sam još uvijek jedna od njih.

69
 Petnaesto
Vrat me boli i nekakav mi je čudan osjećaj u leđima. Kad otvorim oči i
ogledam se oko sebe, znam i zašto. Provela sam noć u ovoj sobi. Tu na
njegovoj baršunastoj sofi koja je izvorno bila namijenjena za pošalicu i
koketiranje, a nikako za spavanje.
Ustanem s mukom, a mišići mi se bolno bune dok se istežem prema
nebu, a zatim prema stopalima. Nakon što razgibam gornji dio tijela i vrat,
krenem prema teškim zastorima od baršuna i razgrnem ih. Sobu preplavi
tako jarko svjetlo da me oči zapeku i zasuze, a nisu se niti imale vremena
priviknuti prije no što sam brzo opet navukla zastore. Provjerim
preklapaju li im se rubovi, jer znam da ne smije ući nijedna sunčeva zraka,
i stvorim uobičajeno stanje vječne ponoći u sobi - Damen me upozorio da
jako kalifornijsko sunce može izazvati golema oštećenja na predmetima u
ovoj sobi.
Damen.
Od same pomisli na njega srce mi se nadima od čežnje, takve
sveprožimajuće boli da mi se zavrti u glavi i cijelo mi se tijelo zanjiše. Kad
se uhvatim za kićenu drvenu komodu, primajući se za fino izrezbareni rub,
pogledom pretražim sobu, podsjećajući se da nisam tako sami kao što mi se
čini.
Njegov me lik okružuje kamo god pogledam. Najveći svjetski majstori
postigli su savršenu sličnost na slikama što vise na zidovima uramljeni u
okvire kakve viđamo u muzejima. Picasso ga je naslikao u tamnoj odijelu,
Velasquez na bijelom konju koji se propinje, a na svakoj je slici to lice koje
sam mislila da tako dobro poznajem - no, sad mi se pogled čini hladan i
podrugljiv, brada podignuta i prkosna, a te usne, predivne tople usne za
kojima tako žudim da ih gotovo mogu okusiti, doimaju se tako dalekima,
nedostupnima, tako izluđujuće hladnima, kao da me upozoravaju da se
držim podalje od njih.
Sklopim oči, želeći to izbaciti iz glave, sigurna da mi panika utječe na
misli i tjera me da zamišljam najgore. Prisilim se nekoliko puta duboko
udahnuti, a onda ga opet pokušam nazvati na mobitel. Ponovno mi se javi
sekretarica, što je urodilo još jednom porukom u stilu: nazovi me... gdje si...
što se dogodilo... jesi li dobro... nazovi me... Istom onakvom kakvih sam mu
već pregršt ostavila.
Vratim mobitel u torbicu i još se jednom ogledam po sobi (pritom
pažljivo izbjegavajući pogledati njegove portrete), da budem sigurna da mi

70
ništa nije promaklo. Neki očiti ključ tajne njegova nestanka koji sam
previdjela, neki mali, naoko nevažan trag, koji bi mi olakšao da shvatim
kako i zašto.
Zaključivši da sam učinila sve što se moglo učiniti, dohvatim torbicu i
krenem u kuhinju, zastavši tek dovoljno dugo da ostavim kratku poruku u
kojoj ponovim sve ono što sam već rekla preko telefona. I znam da će moja
povezanost s Damenom biti još slabija čim iziđem iz kuće.
Duboko udahnem i sklopim oči, zamišljajući si budućnost koja mi se
jučer činila tako sigurnom - onu u kojoj smo Damen i ja sretni, zajedno,
potpuni. Želeći da je mogu prikazati, a opet duboko u sebi znajući da je
uzalud.
Ne možeš prikazati drugu osobu. Ili barem ne na duže vrijeme. Zato
preusmjerim misli na nešto što mogu stvoriti. Predočim si savršeni crveni
tulipan - njegove su glatke voštane latice i dugačka vitka stabljika idealni
simbol naše vječne ljubavi. Osjetivši ga u ruci, vratim se u kuhinju,
poderem cedulju i umjesto nje ostavim tulipan.

71
 Šesnaesto
Nedostaje mi Riley.
Toliko mi nedostaje da osjećam bol.
Jer istog trena kad sam shvatila da nemam izbora nego reći Sabine da
Damen neće doći na večeru (što sam učinila tek u osam i deset, kad je već
bilo jasno da se neće pojaviti), krenula je lavina pitanja. Pa se više-manje
nastavila cijeli vikend, tijekom kojeg me ispitivala: Što se dogodilo? Znam
da se nešto dogodilo. Rado bih da mi kažeš. Zašto mi ne želiš reći? Je li nešto
u vezi s Damenom? Jeste li se vas dvoje posvadimli?
I premda jesam razgovarala s njom (za večerom tijekom koje sam čak
uspjela pojesti dovoljno da je uvjerim kako uistinu nemam anoreksiju),
pokušavajući je uvjeriti da je sve u najboljem redu, da je Damen samo jako
zauzet, a da sam ja preumorna nakon tako zabavne noći provedene kod
Haven, bilo je jasno da mi nije povjerovala. Barem ne onaj dio o tome da je
sve u redu. Nije sumnjala da sam zaista prespavala kod Haven.
No, i dalje je tvrdila da mora postojati neko bolje objašnjenje za moje
neprekidno uzdisanje i promjene raspoloženja, za to kako sam prelazila iz
malodušnosti u maniju, u mrgodnost pa opet sve ispočetka.! Ali premda mi
je bilo žao što joj moram lagati, i dalje sam se držala svoje priče. Tako mi je
bilo lakše, jer lažući njoj bilo mi je lakše lagati sebi. Bojala sam se da bi
prepričavanje priče i objašnjavanje kako se, unatoč tomu što moje srce
odbija povjerovati u to, moj mozak ne prestaje pitati nije li me namjerno
ostavio, moglo nekako cijelu tu priču učiniti stvarnom.
Da je Riley ovdje, sve bi bilo drukčije. Mogla bih razgovarati s njom.
Mogla bih joj ispričati cijelu neugodnu priču od početka do kraja. Jer ona ne
samo da bi razumjela, nego bi i znala doći do odgovora na moja pitanja.
Biti mrtav je kao imati propusnicu za sve. Bilo je dovoljno da pomisli
na neko mjesto pa da se istog trena nađe tamo. Ni jedno mjesto nije joj
zabranjeno - bilo gdje na planetu. Nisam nimalo sumnjala da bi ona bila
mnogo učinkovitija od svih mojih mahnitih poziva na mobitel i vožnji
amo-tamo.
Jer rezultat moje nespretne, neorganizirane, neučinkovite istrage
jest....(ništa).
Danas, u ponedjeljak ujutro, ne znam ništa više nego što sam znala u
petak navečer kad se sve to dogodilo. I, ma koliko puta nazivala Milesa ili
Haven, odgovor je uvijek isti: ništa novo, nazvat ćemo te ako se išta
promijeni.

72
 Ali da je Riley ovdje, ona bi u tren oka zaključila slučaj. Imala bi brze
rezultate i opširne odgovore - znala bi mi reći s čim imam posla i što dalje.
Ali činjenica je da Riley više nije ovdje. Unatoč tomu što mi je trenutak
prije odlaska obećala da će mi dati neki znak, počinjem vjerovati da se to
neće dogoditi. I možda, možda je vrijeme da to prestanem očekivati i da
nastavim sa životom.
Navučem traperice i japanke, majicu bez rukava ispod jedne dugih
rukava i već sam na vratima da krenem u školu, ali onda se okrenem i
dohvatim iPod, majicu s kapuljačom i tamne naočale, znajući da mi je bolje
da se pripremim na najgore, budući da ne znam što ću zateći.
"Jesi li ga pronašla?" Odmahnem glavom, gledajući kako Miles ulazi u
moj auto, baca ruksak na pod i upućuje mi pogled pun sažaljenja. "Pokušao
sam ga nazvati", kaže on, odmičući kosu s lica, a nokti su mu još uvijek
nalakirani u jarkoružičasto. "Čak sam i otišao do njegove kuće, ali nisu me
pustili dalje od ulaza u naselje. A vjeruj mi, ne želiš se otkačiti s Velikom
Sheilom. Ta žena jako ozbiljno shvaća svoj posao." On se nasmije, nadajući
se da će time malo popraviti atmosferu.
Ali samo slegnem ramenima. Rado bih se nasmijala zajedno s njim, ali
znam da ne mogu. Od petka sam u totalnoj komi, a jedini lijek za to bio bi
da opet vidim Damena.
"Ne bi se trebala toliko brinuti", kaže Miles, okrenuvši se prema meni.
"Siguran sam da je dobro. Hoću reći, pa nije ovo prvi put da je samo
nestao."
Pogledam ga, naslućujući mu misli i prije no što mu se riječi oblikuju
na usnama. Znam da misli na onaj put kad je Damen nestao nakon što sam
ga potjerala.
"Taj put je bilo drukčije", kažem mu. "Vjeruj mi, nije bilo ništa slično."
"Kako možeš biti tako sigurna?" Glas mu je oprezan, odmjeren, u još
uvijek ne skida pogled s mene.
Duboko udahnem i gledam cestu, pitajući se bih li mu trebala reći. Već
tako dugo nisam ni s kim zaista razgovarala, posljednji put sa ni se nekom
prijatelju povjerila prije nesreće - prije nego što se sve promijenilo. A
ponekad se osjećam tako usamljeno sa svim tim tajnama. Čeznem za tim
da zbacim s leđa njihovu težinu i da mogu opet tračati kao normalna
djevojka.
Pogledam Milesa i sigurna sam da mu mogu vjerovati, ali nisam i
sigurna mogu li vjerovati sebi. Ja sam kao limenka gaziranog pića koju je
netko dobro protresao pa sad sve moje tajne hrle prema vrhu.

73
 "Jesi li dobro?" upita on, pažljivo me gledajući.
Teško progutam kroz stisnuto grlo.
"U petak navečer... nakon tvoje predstave..." Zastanem, znajući da sam
mu time privukla pozornost. "Pa... ovaj... imali smo neke planove."
"Planove?' nagne se on prema meni.
"Velike planove", kimnem, a u kutu usana zatitra mi osmijeh koji brzo
iščezne dm se sjetim kako je sve tragično pošlo po zlu.
"Koliko velike?" upita on, netremice me gledajući.
Odmahnem glavom, gledajući cestu pred sobom, pa kažem:
"Ma, znaš, uobičajene planove za petak navečer. Sobu u hotelu
Montage, novo rublje, jagode umočene u čokoladu i dvije čaše šampanjca..."
"Isusebože, nisi valjda!" skviči on.
Brzo se okrenem prema njemu, gledajući kako mu se lice izdužuje kad
je shvatio istinu.
"O, kvragu, stvarno nisi. Nisi imala priliku, budući da je on..." Pogleda
me. "Joj, Ever, tako mi je žao."
Slegnem ramenima, a izraz na njegovu licu savršeno odražava očaj koji
osjećam.
"Čuj", kaže on, dotaknuvši mi ruku kad smo stali na semaforu, a onda
je brzo makne, sjetivši se kako ne volim da me dira itko osim Damena -
premda ne zna da je to samo zato što se trudim izbjeći sve neželjene
razmjene energije. "Ever, ti si prekrasna, stvarno. Pogotovo sad kad si
prestala nositi razvučene majice s kapuljačom i preširoke..." On zavrti
glavom. "Uglavnom, mislim da mogu slobodno reći kako nema teorije da bi
te Damen voljno ostavio. Budimo realni, i slijepima je očito da je lud za
tobom. Vjeruj mi, svi su primijetili kako se stalno cmačete. Ni u ludilu te ne
bi ostavio!"
Pogledam ga, želeći ga podsjetiti na ono što je Roman rekao - da je
vidio Damena kako odlazi - i reći mu kako imam jezivi osjećaj da je on
nekako povezan s time, možda čak i odgovoran za to, ali baš kad zaustim to
izreći, shvatim da ne mogu. Nemam dokaza da je tako.
"Jesi li zvala policiju?" upita on, a lice mu se iznenada uozbilji.
Stisnem usne i zaškiljim prema semaforu, nesretna što jesam nazvala
policiju. Znajući da će Damen - ako se pokaže da je ipak sve u redu i da mu
ništa nije - biti jako ljut što sam na taj način privukla pozornost na njega.
: Ali što sam mogla učiniti? Mislim, da je doživio neku nesreću ili nešto,

policija bi to prva znala. Zato sam u nedjelju otišla u policijsku postaju i

prijavila njegov nestanak, odgovarajući na sva uobičajena pitanja poput:

74
muško, bijelac, smeđa kosa, smeđe oči... Sve dok nismo došli do njegove
dobi, kad sam zamalo izlanula: pa... ima oko šesto sedamnaest godina...
"Da, prijavila sam nestanak", kažem, nagazivši na gas čim se na
semaforu upalilo zeleno i gledajući brzinomjer kako raste. "Napravili su
zapisnik i rekli da će provjeriti."
"I to je to? Ma, šališ se! Pa još nije punoljetan!"
"Da, ali mu je i službeno odobren život bez staratelja. Što ga čini
zakonski odgovornim za sebe. Ima još neke zakonske posljedice koje nisam
baš shvatila. Uostalom, nije baš da se razumijem u policijske procedure, a i
nije baš da su mi lijepo objasnili svoje planove", kažem, usporivši na
primjereniju brzinu sad kad smo se približili školi.
"Misliš li da bismo trebali napraviti nekakve letke i podijeliti ih? Ili
organizirati onakvo okupljanje sa svijećama kao što vidimo na televiziji?"
Želudac mi se zgrči na te njegove riječi, premda znam da samo
dramatizira, kao i obično, ali ne misli ništa loše. Ali sve dosad nije mi
padalo na pamet da bi ikad moglo doći do toga. Damen se mora uskoro
pojaviti, zar ne? Mora. Pa, besmrtan je! Što bi se njemu moglo dogoditi?
Ali tek što sam to pomislila, skrenem na parkiralište i ugledam ga
kako izlazi iz svog auta. Izgleda tako seksi, tako opušteno, tako zgodan da
bi čovjek pomislio kako je sve u najboljem redu. Kao da se proteklih
nekoliko dana nije dogodilo.
Nagazim na kočnicu, auto poskoči naprijed pa natrag, zbog čega je i
vozač iza mene morao naglo zakočiti. Srce mi lupa, ruke drhte, dok gledam
svog prezgodnog, dosad nestalog dečka kako prolazi rukom kroz kosu,
pokretom koji je tako odmjeren, tako usredotočen da bi čovjek pomislio
kako na svijetu nema ništa važnije od toga.
Nije to ono što sam očekivala.
"Koga vraga...?" usklikne Miles, buljeći u Damena otvorenih usta, dok
nam cijela kolona auta iza nas mahnito trubi. "I zašto se parkirao tamo?
Zašto nije na drugom najboljem mjestu, čuvajući najbolje mjesto za nas?"
Budući da ne znam odgovor ni na jedno od tih pitanja, parkiram se
pokraj Damena, misleći da bi ih on mogao znati. Spustim prozor, osjećajući
se neobjašnjivo sramežljivo i čudno kad me on tek letimično pogleda prije
no što opet okrene glavu.
"Ahm, je li sve u redu?" upitam, lecnuvši se kad on tek jedva kimne
glavom, što je najneprimjetniji mogući znak da je uopće svjestan moje
nazočnosti.
Posegne rukom u auto i izvadi svoju torbu, zastavši nakratko da se

75
može diviti svom odrazu u staklu, dok ja s mukom progutam i nastavim:
"Jer u petak navečer si nestao... a nisam te uspjela dobiti na telefon
cijeli vikend.,, pa sam se malo zabrinula. Ostavila sam ti nekoliko poruka.
.. Jesi li ih dobio?" Stisnem usne i zgrčim se na to svoje patetično,
neučinkovito, cendravo ispitivanje.
Malo zabrinula? Nekoliko poruka?
A zapravo želim vrisnuti: HEJ!!, FRAJERU U SUPERKUL CRNOJ
ODJEĆI! ŠTO SE, DOVRAGA, DOGODILO?
Gledam kako prebacuje torbu preko ramena i napokon me pogleda,
brzim i snažnim korakom prešavši udaljenost između nas u samo nekoliko
sekundi. Ali samo fizičku, ne i emocionalnu udaljenost, jer kad mu
pogledam u oči, vidim da je kilometrima daleko.
I baš kad shvatim da zadržavam dah, on se nagne prema prozoru i
približi lice mome pa kaže:
"Je. Dobio sam tvoje poruke. Svih pedeset devet."
Osjećam njegov topli dah na obrazu i ostajem razjapljenih usta dok
moj pogled upija njegov, tražeći onu toplinu koju uvijek nalazim u njegovim
očima, ali sva zadrhtim kad ih zateknem hladne, mračne i prazne. Premda,
to nije nimalo nalik onom trenutku od prije neki dan kad mi se učinilo da
me ne prepoznaje. Ne, ovo je mnogo gore od toga. Jer kad mu sad pogledam
u oči jasno je da me poznaje, ali da bi radije da nije tako.
"Damene, ja..." Glas mi pukne kad auto iza nas opet zatrubi, a Miles
ispod glasa promrmlja nešto nerazumljivo.
I prije nego što stignem pročistiti grlo i početi ponovno, Damen
odmahuje glavom i odlazi.

76
 Sedamn aesto
"Jesi li dobro?" upita Miles, a na licu mu je sva srcobolja koju bih ja
trebala osjećati da nisam tako otupjela.
Slegnem ramenima, znajući da nisam dobro. Kako da budem dobro,
kad nisam ni sigurna što je sve krivo.
"Damen je šupčina", kaže on, s oštrinom u glasu.
Ali ja samo uzdahnem. Premda ne mogu objasniti i premda ne
razumijem, duboko u sebi osjećam da su stvari mnogo složenije no što se
čini.
"Ne, nije", promrmljam, izlazeći iz auta i zalupivši vratima jače no što
je bilo potrebno.
"Ever, molim te... Čuj, žao mi je što ja moram biti taj koji će to
istaknuti, ali ti jesi vidjela ono što sam ja vidio, jelda?"
Krenem prema Haven koja nas čeka na ulazu.
"Vjeruj mi, sve sam vidjela", odgovorim, vrteći si cijeli prizor ponovno u
mislima, svaki put zastajući na njegovu hladnom i dalekom pogledu,
mlakoj energiji, potpunoj nezainteresiranosti za mene...
"Znači da se slažeš da je šupčina?" Miles me pozorno promatra,
uvjeravajući samoga sebe da ja nisam djevojka koja bi dopustila da se neki
tip tako ponaša prema njoj.
"Tko je šupčina?" upita Haven, pogledavajući mene pa njega.
Miles se okrene prema meni, pogledom tražeći dopuštenje, a kad
slegnem ramenima, on se okrene prema Haven i kaže:
"Damen."
Haven suzi oči, a u glavi joj se roje pitanja. Ali ja imam vlastita
pitanja, pitanja bez vjerojatnih odgovora. Pitanja poput:
Koji se vrag malo prije dogodio?
Otkad Damen ima auru?
"Miles će ti sve objasniti", kažem, pogledam ih pa krenem dalje. Žaleći
više nego ikada prije što nisam normalna, što se ne mogu osloniti na njih,
isplakati im se na ramenu kao obična djevojka. Ali ovdje je u pitanju mnogo
više od onoga što njihove smrtne oči vide. I premda to još ne mogu dokazati,
ako želim odgovore, morat ću ravno do izvora.
Stigavši do učionice, uletim ravno unutra, premda sam mislila da ću
zastati na vratima. A kad ugledam Damena naslonjena na Stacijinu klupu,
kako se smiješi i šali i koketira s njom, osjećam se kao da sam zakoračila u
golemi deja vu.

77
 Možeš ti to, pomislim. Već si to jednom prošla.
Prisjećam se vremena, ne tako davno, kad se Damen pretvarao da ga
zanima Stacia, ali samo zato da vidi kako ću ja reagirati.
Ali što bliže prilazim, to mi je jasnije da ovo sad nije nimalo slično
tome. Tada je bilo dovoljno da mu pogledam u oči i da odmah u njima
pronađem trunku suosjećanja, tračak žaljenja koji jednostavno nije
uspijevao sakriti.
Ali sad, dok gledam kako Stacia nadmašuje samu sebe s onim svojim
zabacivanjem kose, guranjem poprsja u prvi plan i treptanjem, osjećam se
nevidljivom.
"Ovaj, ispričavam se", kažem, našto oboje podignu pogled, očito
uzrujani prekidom. "Damene, bih li... ovaj... mogla porazgovarati s tobom
na sekundu?" Gurnem ruke u džepove da ne vidi kako se tresu, prisiljavam
samu sebe da dišem poput svake normalne, opuštene osobe, udah, izdah,
polako i mirno, bez zadržavanja daha, bez pištanja.
Gledam kako se on i Stacia pogledavaju, a onda prasnu u smijeh i baš
kad se Damen sprema progovoriti, ulazi profesor Robins i kaže:
"Svi na mjesta! Želim vas vidjeti u klupama!"
Pa pokažem prema našoj klupi i kažem:
"Poslije tebe." Slijedim ga, odupirući se porivu da ga zgrabim za
ramena i prisilim da da me pogleda u oči dok vrištim:
Zašto si me ostavio? Zaboga, što ti se dogodilo? Kako si to mogao
učiniti, baš te od svih večeri?
Ali znam da bi takav pristup, konfrontacija, bio meni na štetu. I znam
da moram ostati smirena i pribrana ako želim išta postići.
Bacim ruksak na pod pa posložim knjige, bilježnicu i kemijsku na
klupu. Smiješeći se kao da nisam ništa više od školske kolegice kojoj je do
malo čavrljanja u ponedjeljak ujutro:
"I, kako si proveo vikend?"
On slegne ramenima i prijeđe pogledom preko mene prije no što nam
se oči sretnu. Prođe trenutak prije no što shvatim da grozne misli koje
čujem dopiru ravno iz njegove glave.
Pa, ako već moram imati neku koja će me proganjati, barem je komad,
pomisli on, a čelo mu se namršti kad ja nagonski posegnem za iPodom
želeći pobjeći od njegovih misli, istodobno svjesna da ne mogu - ma koliko
boljelo - jer ne smijem riskirati da propustim nešto važno. Osim toga, nikad
prije nisam imala pristup u Damenov um, nikad nisam mogla čuti što
misli. Ali sad kad to mogu, nisam više sigurna da to želim.

78
 Tad on iskrivi usta i suzi oči, razmišljajući: Šteta što je totalna
munjara. Definitivno nije vrijedno truda.
Njegove riječi bole kao da mi je netko zabio kolac u srce. I toliko sam
zatečena njegovom nehajnom okrutnošću da zaboravim kako to nije
izrekao naglas pa uskliknem:
"Molim? Što si upravo rekao?"
Našto se svi moji kolege iz razreda okrenu i zabulje u nas, žaleći
jadnog Damena koji mora sjediti kraj mene.
"Je li sve u redu?" upita profesor Robins, pogledavajući nas.
Sjedim šutke, jer ostala sam bez riječi. A srce mi se stegne kad Damen
pogleda profesora Robinsa i kaže:
"Ja sam dobro. Ona je čudakinja."

79
 Osamnaesto
Slijedila sam ga. Ne sramim se priznati. Morala sam. Nije mi ostavio
drugog izbora. Hoću reći, ako će Damen ustrajati na tome da me izbjegava,
onda mi je praćenje jedini izbor. Pa sam ga slijedila nakon engleskog,
čekala ga nakon kraja drugog sata, baš kao i trećeg i četvrtog. Držala sam
se malo dalje od njega, promatrajući izdaleka, žaleći što se nisam složila s
time da svoj raspored potpuno izjednači s mojim, kao što je htio - ali mislila
sam da bi to bilo prečudno, previše ovisnički, pa mu nisam dopustila. Zato
sam sad prisiljena motati se pred vratima njegove učionice, prisluškivati
njegove i izgovore i misli koje mu se vrte po glavi, misli koje su - moram
zgroženo priznati - deprimantno tašte, samodopadne i plitke.
Ali to nije pravi Damen. Uvjerena sam u to. Ne mislim da je prikazani
Damen, jer takvi nikad ne potraju dulje od nekoliko minuta. Hoću reći da
mu se nešto dogodilo. Nešto ozbiljno, nešto zbog čega se ponaša kao... pa,
kao većina dečki u školi. Jer premda nikad prije nisam imala pristup u
njegov um, znam da prije nije tako razmišljao. Nije se ni tako ponašao. Ne,
ovaj novi Damen je potpuno novo stvorenje, na kojemu mi je poznata samo
vanjština, a unutrašnjost je nešto posve drugo.
Krenem prema našem stolu u kantini, u sebi se pripremajući za ono
što bi me moglo dočekati. Tek nakon što sam već otvorila svoju kutiju za
užinu i obrisala jabuku o rukav shvatim da nisam sama za stolom zato što
sam došla prerano.
Nego zato što su me i svi drugi napustili.
Začuvši poznat Damenov smijeh, podignem pogled i ugledam ga
okruženog Stacijom, Honor, Craigom i ostatkom A-škvadre. Što ne bi bilo
tako iznenađujuće da s njima nisu i Miles i Haven. Kad pogledom
obuhvatim stol u cijeloj njegovoj dužini, jabuka mi ispadne iz ruke, a usta
mi se osuše, jer vidim da su svi stolovi zgurani zajedno.
Lavovi sad ručaju s janjadi.
Što znači da se Romanovo predviđanje obistinilo.
Sustav kasta u srednjoj školi Bay View više ne postoji.
"I, što kažeš?" upita Roman, skliznuvši na klupu nasuprot meni, i
pokazuje palcem preko ramena dok mu se usne razvlače u osmijeh "Oprosti
što sam došao nepozvan, ali vidio sam kako se diviš mom djelu pa sam
odlučio doći na čašicu razgovora. Jesi li dobro?" Nagne se prema meni, a
lice mu se doima iskreno zabrinutim, premda - srećom - nisam toliko glupa
da padnem na taj štos.

80
 Uzvraćam mu pogled, a namjeravam izdržati koliko god mogu.
Naslućujem da je on odgovoran za Damenovo ponašanje, za činjenicu da su
Miles i Haven prebjegli na drugu stranu i za to što cijela škola živi u skladu
i miru, ali nemam nikakvih dokaza za to.
U očima svih drugih on je junak, istinski Che Guevara, restoranski
revolucionar.
Ali za mene predstavlja prijetnju.
"Pretpostavljam da si stigla kući u komadu?" upita on, pijuckajući
kolu, ali ne skidajući pogled s mene.
Brzo svrnem pogled prema Milesu, gledam kako nešto kaže Craigu pa
se obojica tome smiju, a zatim pogledam Haven i vidim kako se naginje
prema Honor i šapće joj nešto na uho.
Ali ne gledam Damena.
Odbijam gledati kako uranja Staciji u oči, kako joj drži ruku na
koljenu, kako je draži svojim najboljim osmijehom dok mu se prsti šuljaju
uz njeno bedro...
Dovoljno sam toga vidjela na engleskom. Osim toga, prilično sam
sigurna da je sve to što rade samo predigra - prvi korak prema grozotama
koje sam vidjela u Stacijinoj glavi. Onim prizorima koji su me tako i
izbezumili da sam u panici porušila cijelu vješalicu s grudnjacima. A ipak,
tad sam bila sigurna da je to učinila namjerno i nije mi ni palo na pamet da
bi to mogla biti neka vrsta pretkazanja. I premda još uvijek mislim da je tu
sliku u glavi stvorila samo da mi napakosti, i da je to što su sad zajedno
čista slučajnost, moram priznati da je vrlo uznemirujuće gledati kako se to
zaista počinje odigravati.
Premda odbijam gledati, trudim se slušati - nadajući se da ću čuti
nešto važno, neku razmjenu ključnih podataka. Ali kad se usredotočim i
pokušam se ugoditi na njih, naletim na zvučni zid - svi ti glasovi i sve te
misli na okupu, isprepliću se i potpuno je nemoguće izdvojiti mimo jedan.
"Znaš, u petak navečer?" nastavi Roman, dugačkim prstima lupkajući
po limenci kole, ne odustajući od ispitivanja, premda odbijam sudjelovati.
"Kad sam te našao samu? Ever, moram priznati da mi je bilo jako teško
ostaviti te tako, ali doduše, inzistirala si." Pogledam ga. Nimalo me ne
zanima njegova igra, ali nadam se da će otići ako mu odgovorim.
"Vratila sam se kući bez problema. Hvala na brizi."
On se nasmiješi osmijehom od kojeg bi milijuni srca brže zakucali, ali
moje se samo sledi. A zatim se nagne bliže i kaže:
"Ooo, vidi vraga, to je bilo sarkastično, ha?"

81
 Slegnem ramenima i gledam u svoju jabuku, kotrljajući je naprijed
natrag po stolu.
"Volio bih znati što sam ti napravio da me tako mrziš. Ma, siguran sam
da mora postojati nekakvo miroljubivo rješenje, neki način da to
popravimo."
Stisnem usne i dalje zurim u jabuku, koturajući je i pritišćući sve jače o
stol, i osjećam kako omekšava, a kora počinje pucati.
"Daj da te odvedem na večeru", kaže on, gledajući me svojim plavim
očima. "Što kažeš? Ajmo na pravi pravcati sastanak. Samo nas dvoje.
Sredit ću auto, kupiti novu odjeću, rezervirati nam stol u nekom nobl
restoranu - i sigurno ćemo se super provesti!"
Odmahnem glavom i zakolutam očima, što je jedini odgovor koji mu
planiram dati. Ali Roman ne odustaje, ne popušta.
"Ma daj, Ever. Daj čovjeku šansu da ti promijeni mišljenje. Možeš otići
u bilo kojem trenutku, časna riječ. Evo, možemo se čak dogovoriti za signal
- riječ koja će označavati da su stvari otišle dalje od onoga što želiš. Samo
uzvikneš tu riječ i sve će nestati, a niti jedno od nas nikad više neće to
spomenuti." On odgurne limenku i rukama klizne po stolu prema mojima,
a vrhovi njegovih prstiju dođu mi tako blizu da brzo povučem ruke prema
sebi. "Daj malo popusti, može? Kako možeš odbiti takvu ponudu?"
Glas mu je dubok i uvjerljiv, pogled prikovan za moje oči, ali ja samo
dalje kotrljam jabuku, gledajući kako zgnječena unutrašnjost izlazi kroz
raspuklu koru.
"Obećajem ti da to neće biti poput bijednih izlazaka na kakve te
vjerojatno vodi onaj seronja Damen. Kao prvo, ja nikad ne bih ostavio tako
zgodnu curu kao što si ti da se sama snalazi na parkiralištu." Gleda me, a
na usnama mu titra osmijeh kad kaže: "Zapravo, valjda bi se moglo reći da
jesam ostavio zgodnu djevojku poput tebe samu na parkiralištu, ali samo
zato što sam poštovao njenu želju. Vidiš? Već sam dokazao da sam ti sluga
pokorni, spreman skočiti na svaku tvoju riječ."
"Što je tebi?" kažem napokon i prodorno se zagledam u te plavo oči, ne
lecnuvši se i ne skrećući pogled. U sebi poželim da napokon odustane i da
se ponovno pridruži svima ostalima koji sjede za jedinim drugim stolom u
cijeloj školi, za onim gdje su dobrodošli svi osim mene "Pa zar se baš svima
moraš sviđati? Je li u tome stvar? Ako jest, zar ne misliš da je to bar mrvicu
znak nesigurnosti?"
On se nasmije. Iskrenim, gromoglasnim smijehom. Kad se napoko
smirio, zavrti glavom i kaže:

82
 "Pa ne, ne svima. Premda moram priznati da obično jest tako." Nagne
se prema meni, a lice mu je tek nekoliko centimetara od moga. "A što da ti
kažem? Simpatičan sam. Većina ljudi misli da sam jako šarmantan."
Zavrtim glavom i skrenem pogled, umorna od toga da se netko
poigrava mnome, a i jedva čekajući da već jednom završim ovu igru,
"Pa, žao mi je što te moram razočarati, ali bojim se da ćeš mene morati
ubrojiti među tih nekoliko kojima uopće nisi simpatičan. Ali, molim te,
učini nam oboma uslugu pa nemoj to smatrati izazovom i nemoj mi
pokušavati promijeniti mišljenje. Vrati se lijepo za svoj stol i pusti me na
miru. Jer kakve koristi od toga što si okupio sve te ljude ako nemaš
namjeru uživati u tome?"
Promatra me, smiješeći se i odmahujući glavom, ustajući s klupe i
dalje me gledajući ravno u oči.
"Ever, ti si komad i pol. Ozbiljno. Da ne znam da nije tako, mogao bih
pomisliti da me namjerno pokušavaj izluditi."
Zakolutam očima i skrenem pogled.
"Ali ne želim ostati ako nisam dobrodošao, a i prepoznajem znakove
koji pokazuju da cura pokušava otpiliti dečka, pa mislim da ću..." Pa kaže
palcem prema stolu za kojim sjedi cijela škola. "Premda, naravnu ako se
predomisliš i poželiš mi se pridružiti, sigurno ih mogu uvjeriti da ti
naprave mjesta."
Zatresem glavom i mahnem mu neka ode, jer ne mogu govoriti koliko
mi je grlo stisnuto i vruće, znajući da - unatoč tomu kako se možda čini - ne
samo da nisam pobijedila nego nisam ni blizu.
"Eh, da, pomislio sam da bi možda htjela ovo natrag", kaže on i položi
na stol moje sandale, kao da je to malo lažne krokodilske kože s
remenčićima neka vrsta lule mira. "Ali ne brini, ne moraš mi zahvaljivati",
nasmije se, pogledavši preko ramena, i doda: "Ali daj malo ohladi u tom
jabukom, napravit ćeš kašu."
Stisnem još jače, gledajući ga kako prilazi ravno Haven, prelazi joj
prstom niz cijelu dužinu vrata i pritišće usne na njeno uho. Tako čvrsto
stisnem jabuku da mi eksplodira u ruci, a njen ljepljivi sok klizi mi niz
prste do zapešća, dok se Roman osvrće preko ramena i smije.

83
 Devetnaesto
Došavši na likovni, krenem ravno prema ormarićima s priborom,
navučem kutu, prikupim svoje stvari i baš se zaputim natrag u učionicu
kad ugledam Damena kako stoji na vratima neobičnog izraza na licu.
Izrazom koji me, premda je neobičan, ispunjava nadom, jer pogled mu je
prazan, čeljust opuštena, a on se doima izgubljenim i nesigurnim, kao da
mu treba moja pomoć.
Znajući da moram iskoristiti priliku dok mi se takva zbunjena pruža,
nagnem se prema njemu, lagano ga dotaknem po ruci i kažem:
"Damene?" Glas mi je drhtav, hrapav, kao da je to prva riječ koju sam
danas izgovorila. "Damene, dušo, jesi li dobro?" Prelazim pogledom po
njemu, boreći se protiv želje da čvrsto pritisnem usne na njegove.
On me pogleda, u oćima mu bljesne prepoznavanje, a već u sijedećem
trenutku pridruže mu se dobrota, čežnja i ljubav. Prsti mi krenu prema
njegovu licu dok gledam kako mu crvenkasto-smeđa aura blijedi znajući da
je opet moj...
A zatim:
"Ej, buraz, šibaj dalje, šibaj dalje, zakrčio si promet."
I u treptaj oka stari Damen nestane, a na njegovu je mjestu stupi novi
Damen. Progura se pokraj mene, aura mu blješti, a misli govore koliko
zgrožen mojim dodirom. Pritisnem leđa o zid, zgrčivši se kad se Roman -
koji je ušao odmah za njim - slučajno očešao tijelom o moje.
"Oprosti, maco", nasmiješi se on s pohotnim izrazom na licu.
Sklopim oči i pridržim se za zid. Jer zavrti mi se u glavi kad me
zapljusne euforično kovitlanje njegove vedre sunčane aure - njegova
silovita, srdačna, optimistična energija. Prožima mi um slikama koje su
tako pune nade, tako prijateljske, tako bezazlene da me ispuni osjećaj
srama - srama zbog svih mojih sumnji, srama što sam tako neljubazna...
A ipak, nešto s tom aurom nije u redu. Nešto je krivo u njenu ritmu.
Većina umova zbrka su ritmova, bujica riječi, vrtlog slika, kakofonija
zvukova koji se kovitlaju kao nejnemelodičniji džez. Ali Romanov je um
medan, organiziran, a jedna misao glatko teče u drugu. Upravo zato zvuči
isforsirano, neprirodno, kao po prethodno napisanom scenariju.
"E, maco, po tvojoj bi se faci reklo da je tebi ovo bilo skoro jednako
dobro kao meni. Jesi sigurna da se nećeš predomisliti u vezi s tim
izlaskom?"
Njegov ledeni dah pritišće mi obraz, a usne su mu tako blizu da se

84
bojim kako bi me mogao pokušati poljubiti. I baš kad se spremam
odgurnuti ga, prođe Damen i kaže:
"Ej, čovječe, pa što radiš? Ne troši vrijeme na tu spastičarku!"
***
Ne troši vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme na tu spastičarku ne
troši vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme na tu spastičarku ne troši
vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme
na tu spastičarku...
"Ever? Jesi li narasla?"
Podignem pogled i ugledam Sabine kako stoji pokraj mene i pruža mi
ispranu zdjelu koju bih trebala staviti u perilicu. Ali to shvatim tek nakon
nekoliko treptaja.
"Oprosti, što?" upitam, dok stišćem nasapunani mokri porculan i
polagano spuštam zdjelu na rešetku. Ne mogu misliti ni o čemu drugome
osim o Damenu i njegovim riječima koje su me tako zaboljele, kojima
mučim samu sebe stalno ih ponavljajući u mislima.
"Izgledaš mi kao da si narasla. Zapravo, sigurna sam da jesi. Nisu li to
traperice koje sam ti nedavno kupila?"
Pogledam u svoja stopala i zatečena sam kad shvatim da mi je rub
hlača nekoliko centimetara iznad gležnja. Što je još bizarnije kad se setim
da su mi se još jutros hlače vukle po podu.
"Hm, možda", slažem, jer obje dobro znamo da to jesu te traperice.
Ona zaškilji, vrteći glavom dok govori:
"Bila sam uvjerena da će ti biti dobre. Čini se da si u fazi ubrzanog
rasta." Ona slegne ramenima. "Doduše, imaš tek šesnaest godina pa
pretpostavljam da je to u redu."
Šesnaest, ali vraški blizu sedamnaest, pomislim, jedva čekajući dan
kad ću imati osamnaest, završiti školu i otići, tako da mogu biti sama sa
svojim jezivim tajnama, a Sabine se može vratiti svom životu. Nemam
pojma kako ću joj se ikada odužiti za njenu dobrotu, a sad na dug moram
dodati još i par preskupih traperica.
"Ja sam nakon petnaeste prestala rasti, ali čini se da ćeš ti biti puno
viša od mene", nasmiješi se ona, pružajući mi žlice.
Blijedo se nasmiješim, pitajući se koliko ću još narasti, nadajući se da
neću izrasti u nekakvu divovsku čudakinju, nešto što pripada na
naslovnicu Ripleyjeva Vjerovali ili ne. Jer znam da nije normalno narasti
sedam centimetara u jednom danu.
Ali sad kad je spomenula rast, prisjetim se da sam primijetila i da mi

85
nokti rastu tako brzo da ih moram rezati gotovo svaki dan, a da su mi šiške
već preko brade, premda sam ih počela puštati prije tek nekoliko tjedana.
Da niti ne spominjem kako mi oči postaju sve plavije i da su mi se pomalo
nepravilni prednji zubi izravnali. I bez obzira na to koliko ga zanemarivala,
koliko neredovito čistila kožu, ten mi je čist, pore sitne, a nemam niti jednu
jedinu bubuljicu.
I narasla sam sedam centimetara od jutros?
Očito je da to može biti povezano samo s jednim - besmrtničkim sokom
koji pijem. Mislim, premda sam besmrtna već više od pola godine, ništa se
zapravo nije promijenilo (osim sposobnosti trenutačnog zacjeljivanja rana)
sve dok ga nisam počela piti. Ali sad, otkad ga redovito pijem, kao da su sve
moje bolje fizičke strane uvećane i naglašene, I one prosječne posve
poboljšane.
Premda je dio mene uzbuđen zbog toga i znatiželjan što me još čeka,
onaj drugi primjećuje kako mi se pune besmrtničke sposobnosti razvijaju
baš u trenutku kad se čini da ću ostatak vječnosti provesti sama,
"Sigurno je za to zaslužan taj sok koji uvijek piješ", nasmije se Sabine.
"Možda bih ga i ja trebala probati. Ne bih imala ništa protiv da narastem
još koji centimetar i da probijem barijeru od metar i šezdeset pet bez
visokih potpetica!"
"Ne!" kažem, a riječi mi izlete preko usana prije nego što ih stignem
zaustaviti, i znam da će joj takav odgovor samo dodatno pobuditi m
nimanje.
Stojeći s mokrom spužvicom u ruci, ona me pogleda, a obrve joj se
spoje.
"Hoću reći da sam sigurna kako ti se ne bi svidio. Zapravo,
najvjerojatnije bi ti bio odvratan. Ozbiljno, ima malo čudan okus." Kimam
pokušavajući navući bezbrižan izraz na lice, jer ne želim da zna kako me
njen odgovor potpuno izbezumio.
"Pa, neću znati dok ga ne probam, zar ne?" kaže ona, još uvijek me
prodorno gledajući. "Odakle ga uopće nabavljaš? Ne sjećam da sam ga
ikada vidjela u trgovinama. Niti sam ikad na boci vidjela etiketu. Kako se
uopće zove?"
"Daje mi ga Damen", kažem, uživajući u osjećaju njegova imena na
usnama, premda ne uspijeva popuniti golemu prazninu koju je ostavio
svojim odlaskom.
"Pa... zamoli ga neka i meni nabavi malo, dobro?"
Čim je to izrekla, svjesna sam da razgovor više nema veze sa sokom.

86
Sabine me pokušava navesti da joj se povjerim, da objasnim zašto nije
došao na večeru u subotu i zašto ga otada nije vidjela. Zatvorim vrata
perilice i okrenem se. Pretvaram se da brišem pult koji je već čist, a
zapravo joj izbjegavam pogled.
"Zapravo, ne mogu. Uglavnom zato što... smo... ovaj... neko vrijeme
odlučili biti odvojeni", kažem, a glas mi pukne baš onako da mi bude
potpuno neugodno.
Ona krene prema meni, želeći me zagrliti, utješiti, reći mi da će sve biti
dobro. Premda sam joj okrenuta leđima i ne mogu je vidjeti, svejedno to
vidim u glavi pa zakoračim u stranu i izmaknem se.
"Joj, Ever, tako mi je žao... nisam znala..." kaže ona, a ruke joj stoje
nekako nespretno obješene uz tijelo, jer ne zna što bi s njima sad kad sam
se odmaknula.
Kimnem, osjećajući se krivom što se ponašam hladno i rezervirano,
kao i uvijek. Rado bih da joj mogu nekako objasniti da ne mogu riskirati
fizički kontakt, jer ne želim znati njene tajne. To bi mi samo odvuklo
pozornost i pokazalo mi prizore koje ne bih trebala vidjeti. Jedva se nosim i
sa svojim tajnama pa nije baš da žudim u tu zbrku dodati još i njene.
"Bilo je... nenadano", kažem, znajući da ona neće odustati dok ne dobije
još barem malo više. "Hoću reći, još je jako svježe i... zapravo ne znam što
bih rekla..."
"Tu sam ako trebaš s nekim razgovarati."
"Još nisam spremna razgovarati o tome. Još je previše... novo... još
pookušavam posložiti stvari u glavi. Možda poslije..." slegnem ramenima,
nadajući se da ćemo, kad to poslije stigne, Damen i ja opet biti zajedno, a
sve će ovo biti iza nas.

87
 Dvadeseto
Stigavši do Milesove kuće, pomalo sam nervozna, jer nemam pojma što
da očekujem. Ali ugledavši ga kako čeka na trijemu, uzdahnem od
olakšanja, jer čini se da stvari ipak nisu tako loše kao što sam mislila
Skrenem na njegov prilaz, spustim prozor i doviknem:
"Hej, Miles. upadaj!"
On podigne pogled s mobitela, odmahne glavom i kaže:
"Oprosti, mislio sam da sam ti rekao - Craig me vozi u školu."
Zinem, a osmijeh mi se zaledi na usnama dok u mislima ponovno vrtim
njegove riječi.
Craig? Honorin dečko Craig? Seksualno zbunjeni kromanjonac sportaš
čije sam istinske sklonosti saznala prisluškujući mu misli? Onaj koji
praktički živi za to da se ruga Milesu, jer se tako osjeća sigurnim - kao da
nije jedan od "njih".
Taj Craig?
"Otkad ste ti i Craig prijatelji?" upitam, vrteći glavom i gledajući ga
kroz stisnute oči.
Miles nevoljko ustane, zaobiđe auto i priđe mi. Prekinuvši pisanje
SMS-a dovoljno dugo da mi kaže:
"Otkad sam odlučio početi živjeti i proširiti obzore. Možda ne bi bilo
loše da i ti probaš isto. Kad ga upoznaš, Craig uopće nije loš."
Gledam kako se njegovi palci vraćaju tipkanju, dok ja pokušavam
probaviti njegove riječi, osjećajući se kao da sam se našla u nekom ludom,
ne baš vjerojatnom alternativnom svemiru, gdje navijačice tračaju s
gotičarkama a sportaši se druže s frikovima iz dramske grupe, mjestu koje
je tako neprirodno da nikad ne bi zaista moglo postojati,
Ali postoji. U srednjoj školi Bay View.
"Isti onaj Craig koji te već prvog dana škole nazvao pederom i opalio ti
čvrgu?"
Miles slegne ramenima.
"Ljudi se mijenjaju."
Bogme da.
Osim što nije tako.
Ili barem ne u jednom danu, osim ako nemaju jako dobar razlog za to -
osim ako ih na to ne navodi netko tko povlači konce iza pozornice, netko tko
to sve takoreći orkestrira. Netko tko manipulira njima protiv njihove volje,
navodeći ih da čine ili govore stvari koje su u potpunoj suprotnosti s

88
njihovom pravom prirodom, bez njihova dopuštenja, a da i oni toga uopće
nisu svjesni.
"Oprosti, mislio sam da sam ti rekao, ali valjda sam bio prezauzet pa
sam zaboravio. Ne moraš me više voziti u školu, snašao sam se", kaže on,
nehajno odbacujući naše prijateljstvo, kao da nikad i nije bilo ništa više od
usluge prijevoza do škole.
S mukom progutam, odupirući se porivu da ga zgrabim za ramena i
protresem, zahtijevajući da mi kaže što se dogodilo - zašto se tako ponaša,
zašto se svi tako ponašaju - i zašto su svi tako jednoglasno protiv mene.
Ali ne učinim to. Nekako se uspijem othrvati. Uglavnom zato što mi se
čini da ionako već znam. A ako se pokaže da imam pravo, onda Miles
ionako nije kriv.
"Okej, pa... dobro je da znam", kimnem, prisilivši se na osmijeh koji
apsolutno ne osjećam. "Vidimo se onda", kažem, a prsti mi bubnjaju po
mjenjaču, čekajući njegov odgovor koji očito neće doći. Krenem unatrag s
njegova prilaza tek kad začujem kako Craig dvaput trubne i mahne mi
neka se maknem.
***
Na satu engleskog još je gore no što sam očekivala. Nisam još ni stigla
do svog mjesta, a već vidim da Damen sjedi sa Stacijom.
I to na udaljenosti koja omogućuje držanje za ruke, dodavanje
ceduljica i došaptavanje.
A ja ostajem sama u stražnjoj klupi, kao potpuna izopćenica. Stisnem
usne i nastavim prema klupi, slušajući kako svi moji kolege iz razreda
sikću:
"Spastičarko! Pazi, spastičarko! Nemoj pasti, spastičarko!" Iste riječi
koje čujem posvuda, sve otkad sam izišla iz auta.
I premda nemam pojma što bi to trebalo značiti, ne mogu reći da me
pretjerano zaboljelo - sve dok im se nije pridružio i Damen. U trenutku kad
se i on počne smijati i rugati mi se, samo se želim okrenuti i pobjeći natrag
u auto, natrag kući gdje je sigurno...
Ali ne učinim to. Ne mogu. Moram ostati ovdje. Uvjeravam samu sebe
da je to samo privremeno, da ću uskoro otkriti u čemu je stvar i da
jednostavno nije moguće da sam zauvijek izgubila Damena.
Ta mi pomisao pomaže izdržati. Dobro, ta pomisao i profesor Robins
koji kaže svima neka utihnu. Kad napokon zazvoni za kraj sata, već sam na
izlasku kad začujem:
"Ever? Mogu li nakratko porazgovarati s tobom?"

89
 Stisnem kvaku, a prsti su mi spremni pritisnuti je.
"Neću te dugo zadržati."
Duboko udahnem i predam se, a prsti odmah pojačaju zvuk na iPodu,
Profesor Robins nikad prije nije zatražio da ostanem nakon sata, On
jednostavno nije tip koji voli razgovarati s učenicima. A i bila sam sigurna
da će me uredno pisanje zadaća i petice iz testova izbaviti od takve
mogućnosti.
"Nisam siguran kako da to kažem i ne bih htio da me krivo shvatiš, ali
zaista smatram da bih trebao nešto reći. Radi se o..."
Damenu.
O mojoj jedinoj istinskoj srodnoj duši. Mojoj vječnoj ljubavi. Mom
najvećem obožavatelju u proteklih četiristo godina... kojemu se sad gadim.
I o tome kako je jutros odlučio ne sjediti sa mnom.
Jer misli da ga pratim.
A sad mi profesor Robins - odnedavno rastavljeni učitelj engleskog,
dobrodušan čovjek koji nema blage veze o meni, o Damenu, o ičemu izvan
pljesnivih starih romana koje su napisali već odavno mrtvi pisci - želi
objasniti kako, zapravo, funkcioniraju veze.
Kako je mladenačka ljubav snažna. Kako se zbog nje osjećamo kao da
na svijetu ne postoji ništa važnije, ali nije tako. Jer ako si dopustim krenuti
dalje, čeka me još toliko drugih ljubavi. A moram krenuti dalje. To je sad
najvažnije. Najviše zato što:
"Uhođenje nije rješenje", kaže on, "Protuzakonito je. Ozbiljan je to
prekršaj koji ima ozbiljne posljedice" namršti se on, da naglasi ozbiljnost
situacije.
"Ne uhodim ga", kažem, prekasno shvativši da se branim od optužbe
za uhođenje prije no što sam odradila sve korake koji su trebali prethoditi:
To je rekao? Zašto? Odakle mu to? Što je time mislio? Kao što bi reagirala
svaka normalna, manje upućena osoba. Ali ja nisam, zbog čega se sad
doimam sumnjivom i krivom. Pa kroz stisnuto grlo dodam: "Slušajte,
profesore Robins, cijenim vašu zabrinutost, shvaćam da imate dobre
namjere i ne znam što vam je Damen rekao, ali..."
Pogledam ga u oči i vidim što mu je točno Damen rekao: da sam
opsjednuta njime, da sam luda, da mu dolazim autom pred kuću danju i
noću, da ga stalno nazivam i ostavljam mu jezive, opsesivne, patetične
poruke - što je djelomično istina, ali svejedno...
No, profesor Robins mi ne dopušta da završim, nego samo zavrti
glavom i kaže:

90
 "Ever, ne pada mi na pamet stati na nečiju stranu ili se postaviti
između tebe i Damena, jer mene se to, iskreno, ne tiče, vas dvoje ćete to
ionako morati riješiti. Unatoč nedavnom ukoru pred isključenje, unatoč
činjenici da rijetko paziš na satu i da ne gasiš iPod premda sam te zamolio,
i dalje si jedna od najboljih učenica pa bi mi bilo jako žao da ugroziš svoju
potencijalno vrlo svijetlu budućnost - sve zbog nekog dečka"
Sklopim oči i s mukom progutam, osjećajući se tako poniženo da bih
najradije u zemlju propala i nestala.
Ne, zapravo je još gore od toga - skamenjena sam, postiđena,
osramoćena i sve drugo što navede čovjeka da poželi odgmizati pod kamen.
"Nije onako kao što mislite", kažem, gledajući ga u oči, a u sebi moleći
neka mi povjeruje. "Unatoč pričama koje vam je Damen nožda napričao,
nije tako kako se čini", dodam, slušajući ne samo kako profesor Robins
uzdiše nego i što mu se mota po mislima: kako bi mi rado rekao koliko se
izgubljeno osjećao kad su ga napustile žena i kći, kako nije mislio da će
preživjeti... No, boji se da to ne bi bilo primjereno, a i ne bi.
"Daj si malo vremena, usredotoči se na nešto drugo", kaže on, iskreno
mi želeći pomoći, a istodobno se bojeći da ne prijeđe granicu. "Uskoro ćeš
shvatiti da..."
Zazvoni zvono.
Premjestim ruksak na rame, stisnem usne, pogledam ga. On zavrti
glavom i kaže:
"Dobro. Napisat ću ti ispričnicu za kašnjenje. Možeš sad ići."

91
 Dvadeset prvo
Zvijezda sam na YouTubeu. Snimka mene kako se pokušavam
iskobeljati iz naizgled beskrajnog niza grudnjaka, tanga i haltera u dućanu
Victoria's Secret ne samo da mi je donijela o-tako-domišljat nadimak
"spastičarka", nego je i pogledana 2323 puta. Što je - koje li slučajnosti! -
broj učenika u srednjoj školi Bay View. Uz dodatak nekoliko profesora.
Haven mi kaže za to. Jedva se probivši kroz kolone učenika koji su
vikali:
"Hej, spastičarko! Nemoj pasti, spastičarko!", pronađem je ispred
njena ormarića, a ona je tako dobra da mi odluči ne samo objasniti
podrijetlo mog novog nadimka, nego me i uputiti kako ću doći do snimke,
tako da mogu gledati prizor same sebe kao spastičarke na svom iPhoneu.
"Joj, baš krasno", kažem, vrteći glavom. Znam da je to najmanji od
mojih problema, ali ipak...
"Je, usrano je", složi se ona, zatvori ormarić i pogleda me pogledon koji
bi se mogao protumačiti samo kao sažaljenje - zapravo, više kao sažaljenje
u žurbi, kojeg nema više od par sekundi za spastičarku poput mene.
"Trebaš još nešto? Jer žurim, obećala sam Honor da ću..."
Pogledam je, zaista je pogledam. I vidim kako je nekoć plameni
pramen u njenoj kosi sad ružičaste boje, a svoj je uobičajeni emo izgled
blijede puti i tamne odjeće zamijenila umjetno preplanulim tenom,
haljinicom sa šljokicama i bujnom kosom, postavši potpuno nalik
klonovima iz A-klike kojima se uvijek toliko rugala. Ali unatoč novom
izgledu, unatoč novostečenom članstvu u A-škvadri, unatoč svim dokazima
koje imam pred sobom, i dalje ne vjerujem da je ona odgovorna za išta što
ima na sebi, što kaže ili čini. Jer premda je Haven sklona prikačiti se
drugima i oponašati ih, svejedno ima svoje kriterije. Osim toga, pouzdano
znam da je Stacijina i Honorina brigada jedna skupina kojoj se nikad nije
željela pridružiti.
Svejedno, nije mi ništa lakše prihvatiti činjenicu da je s njima. I
premda znam da nema koristi od toga, premda je jasno da se ništa neće
promijeniti, pogledam je i kažem:
"Ne mogu vjerovati da se družiš s njima nakon svega što su mi učinili."
Zavrtim glavom, želeći joj pokazati koliko me sve to boli.
I premda njen odgovor čujem nekoliko sekundi prije, nije mi ništa
lakše kad joj iz usta iziđu riječi:
"Jesu li te gurnuli? Jesu li te trknuli, podmetnuli ti nogu ili te natjerali

92
da padneš na te vješalice? Ili si sve to uspjela i sama?" Gleda me podignutih
obrva, napućenih usana, suženih očiju. Stojim osupnuta, zanijemjela, a
grlo mije tako stisnuto da ni riječ no bi mogla proći kroz njega.
"Daj više ohladi, može?" Ona zakoluta očima i zavrti glavom. "Trebala
je to biti samo zafrkancija. A ti bi bila puno sretnija da se malo opustiš i da
prestaneš tako prokleto ozbiljno shvaćati i sebe i sve oko sebe. Živi malo!
Zbilja, Ever. Razmisli malo o tome, dobro?" , Okrene se i glatko sklizne u
gomilu učenika koji su se zaputili prema posebno dugom stolu za ručak,
dok ja krećem prema izlazu. Zašto da mučim samu sebe? Zašto da ostanem
u školi i gledam kako Damen koketira sa Stacijom ili da slušam kako me
moji prijatelji zovu spastičarka? Kakva korist od svih tih paranormalnih
sposobnosti ako ih neću uporabiti za vlastitu korist - na primjer, za
markiranje?
"Već odlaziš?"
Ne obazirem se na glas iza leđa i nastavljam dalje. Roman je po-
sljednja osoba s kojom sad želim razgovarati.
"Ever, hej, pričekaj! Ozbiljno." Smije se, ubrzava korak i sustiže me.
"Pa gdje gori?"
Otključam vrata auta, uđem i gotovo uspijem zalupiti vratima, ali on
ili zaustavlja rukom. I premda znam da sam snažnija od njega, da bih s
lakoćom mogla zalupiti vratima i krenuti, zaustavi me činjenica da još
uvijek nisam navikla na svoju besmrtničku snagu. Jer, ma koliko da mi je
mrzak, ne bih htjela zalupiti vratima tako jako da on ostane bez ruke.
Radije bih takvo što ostavila za neku priliku kad će mi zaista trebati.
"Ako nemaš ništa protiv, zaista moram ići", kažem i opet povučem
vrata, ali on ih samo još čvršće stisne. Izraz na njegovu licu u kombinaciji
iznenadujućom snagom u njegovim prstima izazove mi neobičan grč u
želucu kad shvatim da te dvije naoko nasumične stvari potkrepljuju moje
najdublje sumnje.
Ali kad ga opet pogledam, dok podiže ruku s limenkom kole, ogolivši
zapešće na kojemu nema nikakvih znakova ili tetovaža zmije koja jede
vlastiti rep - mitskog simbola Ouroborosa, koji je ujedno i znak odmetnutog
besmrtnika - više mi to nema smisla.
Jer Roman ne samo da jede i pije, ne samo da su mu aura i misli
vidljive (no dobro, bar meni), nego i nema vanjskih znakova zla - ma koliko
mi to bilo teško priznati. Što znači da su moje sumnje neutemeljene i samo
plod moje paranoje.
A to pak znači da on nije zlonamjerni odmetnuti besmrtnik kao što

93
sam počela sumnjati. Što također znači da nije kriv za to što me Damen
ostavio, što su Miles i Haven prebjegli na drugu stranu. Čini se da sam za
to ipak kriva ja.
No, premda sve ukazuje na to, odbijam to prihvatiti.
Jer kad ga opet pogledam, srce mi se ubrza, želudac mi se zgrči i
preplavi me osjećaj nelagode i tjeskobe. Zato ne mogu vjerovati da je tek
veseli mladac iz Engleske koji je slučajno završio u našoj školi i koji se
zagrijao baš za mene.
Jer u jedno sam sigurna - sve je bilo dobro dok se on nije pojavio.
A otada, ništa više nije kao prije.
"Preskačeš ručak, ha?"
Zakolutam očima. Pa očito je što radim, nije li? Zato ne gubim vrijeme
na odgovor.
"A vidim da imaš mjesta za još jednoga. Je l' ti se smijem pridružiti?"
"Zapravo, ne smiješ. Zato, molim te, makni svoju..." pokažem prema
njegovoj ruci, usput mu prstima pokazujući međunarodni znak za nosi se,
On podigne ruke kao da se predaje, vrteći glavom i govoreći:
"Ne znam jesi li primijetila, Ever, ali što više bježiš od mene, to te ja
brže ganjam. Bilo bi nam oboma lakše da jednostavno prestaneš bježati."
Suzim oči, pokušavajući vidjeti dalje od njegove sunčane aure i
pravilno posloženih misli, ali nailazim na barijeru koja je tako neprobojni
da ili predstavlja kraj puta ili je on daleko gori no što sam mislila.
"Ako misliš nastaviti s potjerom", kažem, a glas mi je mnogo sigurniji
no što se osjećam, "onda bolje počni trenirati. Jer, stari moj, čeka te
maraton."
On se vidljivo lecne, a oči mu se rašire, kao da ga je nešto ubolo. Da
sam naivnija, pomislila bih da je stvarno. Ali nisam. Znam da samo
glumata, da uvježbava nekoliko izraza lica, čisto zbog dramatike. A ja
nemam vremena nasjedati na njegove fore.
Ubacim u brzinu i krenem s parkirališta, nadajući se da smo završili.
Ali on se samo nasmiješi i pljesne rukom po mom autu pa kaže:
"Kako hoćeš, Ever. Ja sam za."

94
 Dvadeset drugo
Ne idem kući.
Krenula sam onamo. Zapravo, namjeravala sam se odvesti doma,
odvući se gore u svoju sobu, baciti se na krevet, zariti lice u jastuke i
plakati kao najjadnija kišna godina.
Ali baš kad sam skretala u svoju ulicu, predomislila sam se. Ne mogu
si dopustiti taj luksuz. Ne mogu tako gubiti vrijeme. Pa sam se okrenula i
zaputila se u centar Lagune, probijajući se kroz strme uske i uličice, vozeći
pokraj dobro održavanih kućica s prekrasnim vrtovima i golemih palača
koje čuče kraj njih. Zaputivši se prema kući jedine osobe koja bi mi mogla
pomoći.
"Ever", smiješi se ona, odmičući pramen kestenjaste kose s lica i
gledajući me svojim velikim smeđim očima. I premda sam došla
nenajavljena, ona se ne doima nimalo iznenađenom. Doduše, teško je
iznenaditi vidovnjakinju.
"Žao mi je što sam banula a nisam prvo nazvala, ali..."
Ne dopušta mi da završim. Samo otvori vrata, mahne mi da uđem i
povede me prema kuhinjskom stolu, gdje smo već jednom sjedile posljednji
put kad sam bila u nevolji i nisam se imala kome obratiti.
Nekoć sam je mrzila, zaista mrzila. A kad je počela nagovarati Riley da
prijeđe most i ode na drugu stranu gdje su je čekali naši roditelji i
Buttercup, postalo je još gore. Ali premda sam je tada smatrala svojom
najvećom neprijateljiccm (uz Staciju), sve mi se to sad čini tako davnim. I
dok je sad gledam kako kuha zeleni čaj i slaže keksiće na pladanj, osjećam
se krivom što nisam ostala u vezi s njom nego dolazim samo kad mi
očajnički treba
Razmijenimo uobičajena pitanja o tome kako smo, a potom ona sjedne
nasuprot meni, obujmi šalicu dlanovima i kaže:
"Narasla si! Dobro, ja sam niska, ali sad me zaista nadvisuješ!"
Slegnem ramenima, ne znajući što da odgovorim, istovremeno svjesna
da ću se morati naviknuti na to. Kad u nekoliko dana narasteš pet-šest
centimetara, ljudi primijete.
"Čini se da sam od onih koji kasno sazrijevaju. Rastem na rate. Ili tako
nešto", odgovorim, a osmijeh mije tako nespretan na usnama, jer jasno mi
je da ću morati smisliti nešto bolje ili barem naučiti biti malo uvjerljivija.
Ona me pogleda i kimne. Ne vjeruje mi ni riječ, ali odluči ne ustrajati.
"I, kako te služi štit?"

95
 Progutam s mukom, trepnem jednom, dvaput. Bila sam tako
usredotočena na svoju misiju da sam posve zaboravila na štit koji mi je
pomogla stvoriti - onaj koji je blokirao svu buku i zvukove prošli put kad je
Damen otišao. Onaj koji sam maknula čim se vratio.
"Oh... ovaj... maknula sam ga", kažem, sva se uvukavši u sebe kad su
mi te riječi izišle iz usta, prisjećajući se kako nam je trebalo cijelo
poslijepodne da ga postavimo.
Ona se nasmiješi, gledajući me preko ruba svoje šalice.
"Ne iznenađuje me. Jednom kad iskusiš nešto više, normalnost nije
tako primamljiva."
Otrgnem komadić zobenog keksa i slegnem ramenima. Premda bi, da
mogu birati i da to ovisi o meni, moj izbor uvijek bio normalnost.
"Ako nisi došla zbog štita, zašto si došla?"
"Hoćeš reći da ne znaš? Pa kakva si ti to vidovnjakinja?" nasmijem se,
malo preglasno za tako glupu, bezveznu šalu.
Ali Ava samo slegne ramenima, povlačeći prstom punim prstenja po
rubu šalice.
"Pa, ja nisam napredna čitačica misli poput tebe. Ali osjećam daje u
pitanju nešto ozbiljno."
"Radi se o Damenu", počnem, zastavši nakratko i stisnuvši usne. "On...
promijenio se. Postao je hladan, dalek, čak okrutan, a ja..." Spustim pogled,
jer zbog istine koja leži iza tih riječi još mi ih je teže izgovoriti. "Ne javlja mi
se na telefon, ne razgovara sa mnom u školi, čak više ni ne sjedi sa mnom
na satu engleskog, a sad se i viđa s tom jednom curom koja... pa,
jednostavno je grozna. Zaista grozna. A sad je i on takav..."
"Ever..." počne ona, toplim i blagim glasom, suosjećajno me gledajući.
"Nije to što misliš", kažem joj. "Uopće nije tako. Damen i ja nismo
prekinuli, nismo se čak ni posvađali. Jednoga dana sve je bilo prekrasno, a
sljedećeg dana više nije."
"Je li se dogodilo nešto što je moglo izazvati tu promjenu?" Lice joj je
zamišljeno, a gleda me ravno u oči.
Je, dogodio se Roman. Ali budući da joj ne mogu objasniti svoje sumnje
da je on odmetnuti besmrtnik (unatoč tomu što sve ukazuje na to da nije
tako), da se služi nekom vrstom masovne kontrole uma ili hipnoze ili
čarolije (za što i nisam sigurna da je uopće moguće) kojom upravlja svim
učenicima srednje škole Bay View, samo joj ispričam o Damenovu
nedavnom neobičnom ponašanju: o glavoboljama, znojenjti i još nekoliko
stvari koje ne moram držati u tajnosti.

96
 A onda zadržim dah i sjedim dok ona pijucka svoj čaj i gleda kroz
prozor u prekrasan vrt. Napokon se okrene prema meni i kaže:
"Ispričaj mi sve što znaš o Ljetozemlju."
Zurim u dvije polovice nepojedenog zobenog keksa i čvrsto stisnem
usne, jer nikad prije nisam čula da netko tako nehajno izgovori tu riječ.
Ljetozemlje sam uvijek smatrala Damenovim i svojim svetim mjestom i
nikad mi nije palo na pamet da bi i obični smrtnici mogli znati za njega.
"Pa sigurno si bila tamo, zar ne?" Ona spusti šalicu i podigne obrve,
"Možda kad si imala iskustvo bliske smrti?"
Kimnem, prisjećajući se obaju posjeta - prvi put kad sam umrla, a
drugi put s Damenom. Bila sam tako opčinjena tom čarobnom, mističnom
dimenzijom, njenim golemim mirisnim poljima i pulsirajućim stablima, da
nisam htjela otići.
"Dok si bila tamo, jesi li posjetila hramove?"
Hramove? Nisam vidjela nikakve hramove. Slonove, plaže i konje -
stvari koje smo oboje prikazali, ali nije bilo nikakvih građevina ili
nastambi.
"Ljetozemlje je legendarno po svojim hramovima - takozvanim Velikim
dvoranama znanja. Mislim da su odgovori na tvoja pitanja tamo."
"Ali ne znam kako otići tamo bez Damena. Osim da umrem i tako to..."
Pogledam je. "Kako ti uopće znaš za to? Jesi li ikad bila tamo?"
Ona odmahne glavom.
"Već godinama to pokušavam. No, premda sam nekoliko puta bila
blizu, nikad nisam uspjela proći kroz portal. Ali možda bismo, ako se
udružimo, zajedno mogle proći."
"Nemoguće je", kažem, prisjećajući se svog posljednjeg pokušaja. A čak
i Damen koji se ne osjeća dobro mnogo je napredniji od Ave u njenu
najboljem izdanju. "Nije to baš tako lako. Čak i da udružimo energiju, teže
je no što misliš."
Ali ona samo zavrti glavom i nasmiješi se, ustane sa stolice i kaže:
"Nećemo znati dok ne pokušamo, zar ne?"
Slijedim je niz kratak hodnik, moje japanke pljeskaju po crvenom
tkanom tepihu, a ja pomislim: Nećemo uspjeti.
Hoću reći, ako nisam uspjela otvoriti portal s Damenom, kako bi to
uopće moglo biti moguće s Avom? Jer premda se čini da je vrlo nadarena
vidovnjakinja, njezine su vještine ipak primjerenije za čitanje tarota na
zabavama, za proricanje lijepe budućnosti u nadi da će tako dobiti veću
napojnicu.

97
 "Neće uspjeti ako ne budeš vjerovala", kaže ona, zastavši ispred vratu
boje indiga. "Moraš vjerovati u taj proces. Zato, prije no što uđemo, moraš
očistiti um od svega negativnog. Moraš odbaciti sve tužne ili nesretne misli
i sve drugo što bi te moglo vući dolje i što hrani riječi ne mogu"
Duboko udahnem i zurim u vrata, odupirući se porivu da zakolutani
očima dok razmišljam: Super. Mogla sam si misliti. Ovo su gluposti na koje
se čovjek mora naviknuti kad ima posla s Avom. Ali kažem samo:
"Ne brini za mene, dobro sam", i kimnem, nadajući se da zvučim
uvjerljivo, jer želim izbjeći meditaciju u dvadeset koraka ili što god bilo to
što joj je na umu.
Ali Ava samo stoji, podbočenih ruku, gledajući me ravno u oči. Ne
pušta me unutra sve dok ne pristanem riješiti se emocionalnog tereta.
Zato, kad mi kaže da sklopim oči, poslušam je. Ali samo zato da ubrzam
stvar.
"Sad želim da zamisliš dugačko vretenasto korijenje koje niče iz tvojih
tabana i pruža se duboko u zemlju, rujući sve dublje, do krajnjih granica
svog dometa, kopajući sve dublje i dublje, dok ne dođe do zemljine jezgre,
kad više ne može ići dalje. Jesi?"

98
 Dvadeset treće
Kimnem, zamislivši to što je tražila, ali ne zato što vjerujem u to nego
zato da što prije možemo dalje.
"Sad duboko udahni, nekoliko puta, i pusti da ti se cijelo tijelo
relaksira. Osjeti kako ti se mišići opuštaju, dok tvoja napetost blijedi. Pusti
neka sve zaostale negativne misli ili osjećaji nestanu. Istjeraj ih iz svog
energetskog polja i pusti ih neka odu. Možeš li to?"
Je, aha, pomislim, činim to što mi je rekla... i iznenađeno primijetim da
mi se mišići zaista počinju opuštati. Mislim stvarno opuštati. Kao da
napokon mogu stati nakon duge i naporne bitke.
Nisam bila svjesna koliko sam napeta i koliko sam negativnosti nosila
u sebi sve dok me Ava nije navela da je se riješim. I premda sam voljna
učiniti gotovo sve samo da uđem u tu sobu i da budem korak bliže
Ljetozemlju, moram priznati da neke od tih njenih svaštarija zaista i
djeluju.
"Sad prikupi misli i usredotoči se na svoje tjeme, na sam vrh glave.
Zamisli si čvrsti snop najčišće zlatne svjetlosti i pusti ga neka prodre kroz
tu točku na glavi, neka ti se spušta u vrat, udove, trup, sve do stopala.
Osjeti kako to predivno toplo svjetlo liječi svaki dio tebe, kako oblaže svaku
tvoju stanicu iznutra i izvana, kako ta blagotvorna sila preobražava svaki
tračak zaostale tuge ili ljutnje u energiju ljubavi. Osjeti kako svjetlo struji
kroz tebe kao lakoća, ljubav i oprost bez početka i bez kraja. A kad se
počneš osjećati lakšom, pročišćenom, otvori oči i pogledaj me, ali tek kad
budeš spremna."
Prođem kroz cijeli taj obred svjetla, odlučivši sudjelovati i barem se
pretvarati da ozbiljno shvaćam svaki korak, jer očito je Avi to važno. I dok
zamišljam kako mi svjetlost oblaže svaku stanicu iznutra i izvana,
istodobno pokušavam procijeniti nakon koliko bih vremena mogla otvoriti
oči a da ne izgleda previše lažno.
Ali tada se dogodi nešto neobično. Počnem se osjećati laganije, sretnije,
snažnije i - unatoč očajnom stanju u kojem sam došla - ispunjenije.
Otvorivši oči, vidim je kako mi se smiješi, a cijelo joj je tijelo obavijano
najljepšom ljubičastom aurom koju sam ikad vidjela.
Ona otvori vrata, a ja krenem za njom unutra, trepćući i škiljeći dok se
privikavam na duboko ljubičaste zidove u toj maloj sobi koja, ako je suditi
po izgledu, služi kao svetište.
"Ovdje čitaš karte?" pitam je, upijajući pogledom veliku zbirku

99
kristala, svijeća i simbola na zidovima. Ona zavrti glavom i spusti se na
lijepo izvezen jastuk na podu, pokazavši mi neka sjednem na drugi pokraj
nje.
"Većina ljudi koji dođu ovamo, dođu u mračnom emocionalnom stanju
pa ne mogu riskirati da ih pustim unutra. Jako sam se trudila energiju u
ovoj sobi očuvati netaknutom, čistom i bez primjesa tame, zato ne
dopuštam ulaz nikome tko se nije pročistio - a to uključuje i mene. Vježba
pročišćavanja koju si maloprije prošla... ja je izvodim svako jutro nakon
ustajanja i svaki put prije ulaska u ovu sobu. Preporučujem ti je. Jer,
premda znam da si mislila da su sve to samo gluposti, znam i da si
iznenađena time koliko se bolje osjećaš."
Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da mi ne mora čitati misli da
bi znala o čemu razmišljam. Lice me uvijek izda - ne zna lagati.
"Razumijem to s tom ljekovitom svjetlošću", kažem, gledajući rolete od
bambusa koje prekrivaju prozor i police na kojima stoje kameni kipići
raznih božanstava iz cijeloga svijeta. "I moram priznati da se zaista nakon
te vježbe osjećam bolje. Ali što je bilo ono s korijenjem? To mi je bilo nekako
čudno."
"To se zove uzemljenje", nasmiješi se ona. "Kad si došla k meni, tvoja je
energija bila raspršena, a to pomaže sabrati je. Preporučujem ti da i tu
vježbu radiš svaki dan."
"Ali neće li nas to spriječiti da odemo u Ljetozemlje? Ako smo se
uzemljile ovdje..."
Ona se nasmije.
"Ne, baš naprotiv, pomoći će nam da ostanemo usredotočene na mjesto
na koje želimo doći."
Ogledam se po sobi, primjećujem da je prepuna stvari - toliko toga da i
ne uspijevam sve razaznati.
"Je li to tvoje sveto mjesto?" upitam na kraju.
Ava se nasmiješi, prstima čupkajući končiće na svom jastuku.
"Ovo je mjesto kamo dođem moliti se, meditirati i gdje pokušavam
dosegnuti druge dimenzije. Imam snažan osjećaj da ću ovaj put uspjeti."
Ona prekriži noge i sjedne u položaj lotusa pa mi mahne neka i ja to
učinim. Isprva mi se čini da svoje novoizrasle duge noge nikad neću uspjeti
tako saviti. No već trenutak kasnije zatečeno primjećujem da su se bez
imalo muke namjestile u položaj koji je tako prirodan i tako udoban.
"Spremna?" upita ona, gledajući me svojim smeđim očima.
Slegnem ramenima, gledajući si u tabane - jer nevjerojatno mi je da ih

100
vidim u tom položaju na koljenima - i pitajući se koji nas obred sad čeka.
"Dobro. Jer sad je vrijeme da ti preuzmeš vodstvo", nasmije se ona. "Ja
nikad prije nisam bila tamo. Pa računam na to da ćeš nam ti pokazati put."

101
 Dvadeset četvrto
Nisam imala pojma da će biti tako lako. Nisam vjerovala da ćemo
uspjeti. Ali tik nakon što smo sklopile oči i zamislile blistavi portal od
treperave svjetlosti, primile smo se za ruke i propale kroz njega na
neobičnu bujnu travu s druge strane.
Ava me pogleda raširenih očiju, razjapljenih usta, ali ne uspije
istisnuti ni riječ. Samo kimnem i ogledam se oko sebe, znajući točno kako
se osjeća, jer premda sam već bila ovdje, prizor mi nije ništa manje
nestvaran.
"Hej, Ava", kažem, ustajući i otresajući travu s hlača, jedva čekajući da
joj pokažem kako čarobno može biti ovo mjesto. "Zamisli nešto. Bilo što.
Neki predmet, životinju ili čak i osobu. Sklopi oči i predoči si to što jasnije
možeš, a onda..."
Gledam kako sklapa oči, a uzbuđenje u meni raste dok promatram
kako joj se obrve skupljaju, a ona se usredotočuje na to što je izabrala. Opet
otvorivši oči, ona pritisne dlanove na prsa i zuri preda se, klikćući:
"Joj! Joj, ne može biti - ali pogledaj! - izgleda točno kao on i tako je
stvaran!"
Klekne na travu, pljesne rukama i radosno se smije, a već u sljedećem
trenutku u naručje joj skoči prekrasni zlatni retriver i počne joj veselo lizati
lice. Čvrsto ga grli i mrmlja mu ime, a ja znam da je trebam upozoriti kako
nije stvaran.
"Ava, žao mi je, ali bojim se da neće..."
Ne stignem niti završiti rečenicu, a pas u njeni naručju već blijedi i
postaje samo uzorak vibrirajućih piksela koji se u sljedećem trenutku već
posve rasprše. Vidjevši golemu bol na njenu licu, srce mi se stegne i
osjećam se tako krivom što sam uopće započela tu igru.
"Trebala sam ti unaprijed objasniti", kažem, žaleći što sam bila tako
nepromišljena. "Oprosti."
Ali ona samo kimne, trepćući brzo da otjera suze i otresajući travu s
koljena.
"U redu je. Stvarno. Znala sam da je predobro da bi potrajalo, ali
vidjeti ga opet, makar na trenutak..." Ona slegne ramenima. "Pa... makar
nije bilo stvarno, nije mi žao. Zato neka ni tebi ne bude, dobro?" Primi me
za ruku i stisne je. "Tako mi je silno nedostajao. Vidjeti ga opet, pa čak i na
samo nekoliko sekunda, bilo je kao rijedak i dragocjen dar. Dar koji sam
iskusila zahvaljujući tebi."

102
 Kimnem i s mukom progutam kroz stisnuto grlo, nadajući se da ona to
zaista i misli. I premda bismo sljedećih nekoliko sati mogle provesti
prikazujući sve što nam srce želi, činjenica jest da moje srce želi samo
jedno. Osim toga, nakon što sam vidjela Avin ponovni susret s voljenim
ljubimcem, užitak u materijalnim stvarima više mi se ne čini vrijednim
truda.
"Znači ovo je Ljetozemlje", kaže ona, ogledavajući se oko sebe.
"To je to", kimnem. "Ali ja sam vidjela samo ovu livadu, potok i
nekoliko stvari koje i nisu postojale dok ih ja nisam prikazala. Oh, da, vidiš
li onaj most? Tamo u daljini gdje se nakuplja magla?"
Ona se okrene i kimne.
"Ne idi mu blizu. Vodi na drugu stranu. To je most o kojem ti je pričala
Riley, onaj koji je na kraju ipak prešla, nakon malo nagovaranja u tvoje i
moje strane."
Ava zuri u most, a oči su joj sužene dok kaže:
"Pitam se što se dogodi ako ga pokušaš prijeći dok još nisi mrtav? Ako
nemaš tu vrstu pozivnice."
Samo slegnem ramenima, jer ne pada mi na pamet pokušati.
"Ne bih ti to preporučila", kažem, jer u njenu pogledu vidim da uistinu
odvaguje svoje mogućnosti, pitajući se bi li trebala pokušati prijeći preko,
onako, iz čiste znatiželje. "Možda se više ne bi mogla vratiti", dodam, jer
čini mi se da ona ne shvaća koliko bi to moglo biti ozbiljno. Ali izgleda da
Ljetozemlje tako djeluje na ljude - tako je prekrasno i čarobno da dođeš u
iskušenje činiti stvari koje ti inače ne bi pale na pamet.
Ona me pogleda i vidim da još uvijek nije posve uvjerena kako to ne bi
bila dobra zamisao, ali i da jedva čeka da se pokrenemo. Provuče ruku
ispod moje i kaže:
"Gdje ćemo početi?"
S obzirom na to da ni jedna od nas nema pojma gdje bismo trebale
početi, počnemo s hodanjem kroz livadu i rasplesano cvijeće pa kroz šumu
pulsirajućih stabala i preko potoka duginih boja u kojemu pliva mnoštvo
različitih riba, sve do staze koja nas nakon mnogo vijuganja dovodi do
dugačke prazne ceste.
Ali nije to cesta od žute cigle, ni cesta popločena zlatom. To je tek
obična ulica od normalnog asfalta, poput onih kod kuće.
Dobro, možda ipak bolja od onih kod kuće, jer je besprijekorno čista i
nova, bez rupa i tragova kočenja. Zapravo, sve je ovdje tako sjajno i novo da
bi čovjek pomislio kako nikad ništa nije upotrebljeno, a zapravo je

103
Ljetozemlje - prema Avinim riječima - starije od samog vremena.
"Što točno znaš o tim hramovima ili Velikim dvoranama znanja, kako
si rekla da ih zovu?" upitam, dižući pogled prema dojmljivom zdanju od
bijelog mramora sa svakakvim anđelima i raznim drugim mitološkim
bićima uklesanim u stupove, pitajući se bi li to moglo biti mjesto koje
tražimo. Izgleda otmjeno, ali ozbiljno, impresivno, ali ne baš zastrašujuće,
točno onako kako si zamišljam da bi trebala izgledati dvorana viših znanja.
Ali Ava samo slegne ramenima, kao da je to više ne zanima. Što je
malo ravnodušnije no što sam se nadala.
Bila je tako sigurna da ću ovdje pronaći odgovore na sva svoja pitanja,
tako odlučna u tome da povežemo svoju energiju i skupa otputujemo, ali
sad kad smo uspjele doći ovamo, čini se da je previše oduševljena
sposobnošću trenutačnog prikazivanja da bi se uopće mogla usredotočiti na
išta drugo.
"Znam samo da postoje", kaže ona, držeći ruke pred sobom i vrteći ih
amo-tamo. "Često ih spominju u knjigama koje sam proučavala."
A ipak, sad ti je važnije proučavanje tog golemog prstenja s draguljima
koje si sama sebi otvorila na prstima! pomislim, ne izgovorivši te riječi
naglas, ali znajući da mi ih može vidjeti na licu, ako se potrudi pogledati.
Ali ona se samo smiješi i stvori si niz narukvica koje joj idu uz novo
prstenje. Kad spusti pogled na stopala, u pohodu na nove cipele, znam da je
vrijeme da je zauzdam.
"Što bismo trebale napraviti kad stignemo onamo?" upitam, odlučna
da je natjeram usredotočiti se na pravi razlog našeg dolaska. Hoću reći, ja
sam obavila svoj dio, sad je red na nju da mi pomogne pronaći put. "A kad
ih pronađemo, što bismo trebale istraživati? Iznenadne glavobolje?
Ekstremno i nekontrolirano znojenje? I da, hoće li nas uopće pustiti
unutra?"
Okrenem se, očekujući prodiku na temu moje stalne negativnosti,
neobuzdanog pesimizma koji nakratko popusti, ali nikada ne nestane ali
nje više nema.
Mislim, potpuno je, neporecivo, sto posto... nestala.
"Ava!" zazovem, okrećući se oko sebe, škiljeći u svjetlucavu maglu,
vječni sjaj koji dopire niotkud, ali je sveprisutan. "Ava, gdje si?" povičem,
trčeći po sredini duge, prazne ulice, zastajkujući da pogledam kroz izloge i
prozore, pitajući se zašto ovdje ima toliko dućana, restorana, galerija i
izložbenih salona kad nema nikoga tko bi ih posjećivao.
"Nećeš je pronaći."

104
 Okrenem se i iza sebe ugledam sitnu tamnokosu djevojku. Ravna kosa
pada joj do ramena, a gotovo crne oči uokvirene su šiškama tako ravnim da
se doimaju kao odrezane žiletom.
"Ljudi se ovdje gube. To se često događa."
"Tko... tko si ti?" upitam, gledajući njenu uškrobljenu bijelu bluzu,
kariranu suknju, plavi blejzer i dokoljenke - tipičnu školsku uniformu neke
privatne škole - ali znam da to preda mnom nije obična učenica, ne ako je
ovdje.
"Ja sam Romy", kaže ona. Ali usne joj se nisu pomaknule, a glas koji
čujem došao je odnekud iza mene.
Kad se okrenem, ugledam identičnu djevojku koja kroz smijeh kaže:
"A ona je Rayne."
Opet se okrenem, vidim da je Rayne još uvijek iza mene i da joj Romy
prilazi. Preda mnom sad stoje dvije iste djevojke, a sve je na njima - kosa,
odjeća, lica, oči - potpuno identično.
Osim dokoljenki. Romyne su spuznule, dok su Rayneine navučene.
"Dobrodošla u Ljetozemlje", smiješi se Romy dok me Rayne odmjerava
sumnjičavim pogledom suženih očiju. "Žao nam je zbog tvoje prijateljice."
Gurne laktom blizankinju, a kad ona ne odgovori, Romy nastavi: "Da, čak
je i Rayne žao. Ali neće priznati."
"Znate li gdje bih je mogla pronaći?" upitam, gledajući u njih i pitajući
se odakle su mogle doći.
Romy slegne ramenima.
"Ne želi da je se nađe. Pa smo mi pronašle tebe."
"O čemu govoriš? I odakle ste došle?" upitam, jer za vrijeme prijašnjih
boravaka na ovom mjestu nikad nisam nikoga vidjela.
"Zato što nisi htjela nikoga vidjeti", kaže Romy, odgovarajući na moju
misao. "Nisi to poželjela sve do sad."
Pogledam je blijedo, a u glavi mi se zavrti kad shvatim... da mi čita
misli?
"Misli su energija." Ona slegne ramenima. "A Ljetozemlje se sastoji od
brze, snažne, pojačane energije. Toliko snažne da je možeš čitati."
Čim je to rekla, sjetim se da smo Damen i ja za vrijeme mog prošlog
posjeta mogli komunicirati telepatski. Ali tada sam mislila da je to moguće
samo između nas dvoje.
"Ako je tako, zašto onda nisam mogla čitati Avine misli? I kako je
uspjela samo tako nestati?"
Rayne zakoluta očima, a Romy se nagne naprijed i obrati mi se mekim,

105
tihim glasom, kao da govori djetetu, premda izgledaju mlađe od mene:
"Zato što moraš željeti nešto da bi to i bilo." Vidjevši na mom licu da
nemam pojma o čemu govori, ona objasni: "U Ljetozemlju postoji mogućnost
za sve. Za sve stvari. Ali da bi nešto prizvala u postojanje, moraš to prvo
poželjeti. Inače to ostane samo mogućnost - jedna od mnogo mogućnosti -
neprikazana i nepotpuna."
Zurim u nju, pokušavajući proniknuti u smisao njenih riječi.
"Prije nisi vidjela ljude zato što to nisi htjela. Ali sad... pogledaj i reci
mi što vidiš."
Ogledam se oko sebe i vidim da ima pravo. Trgovine i restorani sad su
puni ljudi, u galeriji upravo postavljaju izložbu, a na stubama ispred
muzeja okuplja se gomila. Dok se usredotočujem na njihove i misli i
energije, shvaćam koliko je ovo mjesto raznoliko, na broju su sve
narodnosti i vjere, i svi žive u miru.
Čudesno, pomislim, lutajući pogledom, pokušavajući vidjeti sve.
Romy klimne glavom.
"U trenutku kad si poželjela pronaći put do hramova, pojavile smo se
nas dvije da ti pomognemo. A Ava je izblijedila."
"Znači, ja sam učinila da ona nestane?" upitam, jer počinjem shvaćati.
Romy se nasmije, a Rayne zavrti glavom i zakoluta očima, gledajući
me kao da sam najtupavija osoba koju je ikada vidjela.
"Ne baš."
"Znači svi ovi ljudi..." pokažem prema gomili. "Jesu li svi oni - mrtvi?"
upitam Romy, jer odustala sam od Rayne.
Gledam je kako se naginje prema sestri i šapće joj nešto na uho, na što
se Romy odmakne i kaže:
"Moja sestra kaže da postavljaš previše pitanja."
Rayne se namršti i udari je šakom u nadlakticu, ali Romy se samo
nasmije.
Gledam u njih, primjećujući Raynein postojan pogled i Romyno uporno
izražavanje u zagonetkama, i shvaćam da mi - unatoč tomu što su zabavne
- već počinju polako ići na živce. Imam posla, moram pronaći hramove, a
ovo zbunjujuće prepucavanje pretvara se u veliki gubitak vremena.
Sjetim se da mi obje mogu čitati misli tek kad Romy kimne glavom i
kaže:
"Kako god želiš. Pokazat ćemo ti put."

106
 Dvadeset peto
Povedu me niz nekoliko ulica, hodajući jedna uz drugu tako brzim
koracima da ih jedva uspijevam slijediti. Prolazimo pokraj uličnih
prodavača svega i svačega - od ručno izrađenih svijeća do malih drvenih
igračaka - a njihovi kupci stoje u redovima da dobiju te lijepo umotane
stvarčice, u zamjenu nudeći samo lijepu riječ ili osmijeh. Hodamo uz
štandove s voćem, slastičarnice i nekoliko modernih butika, zastanemo na
uglu da propustimo prvo kočiju s konjima, a za njom Rolls-Royce s vozačem.
I baš kad zaustim upitati kako je moguće da sve te stvari postoje na
jednom mjestu, kako to da naoko prastara zdanja stoje uz ona
najmodernijeg dizajna, Romy me pogleda i kaže:
"Već sam ti rekla. U Ljetozemlju postoji vjerojatnost za sve stvari. A
budući da različiti ljudi žele različite stvari, u postojanje je prizvano gotovo
sve što si možeš zamisliti."
"Znači, sve je to prikazano?" upitam, zadivljeno se ogledavajući oko
sebe. Romy klimne glavom, a Rayne samo nastavi dalje odlučnim korakom.
"Ali tko prikazuje sve te stvari? Posjetitelji poput mene? Živi ili mrtvi?"
Pogledavam Romy pa Rayne, znajući da se moje pitanje odnosi i na njih, jer
premda se izvana doimaju normalnima, nešto je u vezi s njima vrlo čudno,
gotovo sablasno, a istodobno i bezvremeno.
Baš kad mi pogled padne na Romy, Rayne odluči obratiti mi se prvi put
pa kaže:
"Poželjela si naći hramove pa ti pomažemo. Ali nemoj misliti da zato
imamo obvezu odgovoriti na sva tvoja pitanja. Neke stvari u Ljetozemlju
jednostavno te se ne tiču."
Progutam slinu gledajući Romy i pitajući se hoće li se sad ona ispričati
za sestrinu neuljudnost, ali ona nas samo nastavi voditi niz još jednu ulicu
punu ljudi, sve do prazne uličice, koja vodi u mirnu aveniju, gdje se
napokon zaustavi ispred veličanstvenog zdanja.
"Reci mi što vidiš", kaže ona, a obje se pozorno zagledaju u mene.
Zurim u čudesnu zgradu pred sobom, raširenih očiju i obješene čeljusti,
upijajući pogledom lijepe raskošne rezbarije, velebni kosi krov, zadivljujuće
stupove, dojmljiva ulazna vrata - a svi se ti golemi i raznoliki dijelovi brzo
mijenjaju i smjenjuju, prizivajući slike Partenona, Taj Mahala, velikih
piramida u Gizi, Lotusova hrama... Slike mi se kovitlaju u glavi dok se
zgrada preoblikuje i preobražava, sve dok se na njezinoj stalno
promjenjivoj fasadi odražavaju svi najveći svjetski hramovi i čuda.

107
 Vidim... vidim sve! pomislim, nesposobna to izgovoriti. Pred tom sam
veličanstvenom ljepotom ostala bez riječi.
Okrenem se prema Romy, pitajući se vidi li ona isto što i ja, a ona
bubne šakom Rayne u nadlakticu i kaže:
"Aha, rekla sam ti!"
"Hram je sazdan od energije, ljubavi i spoznaje o svim dobrim
stvarima", smiješi se ona. "Mogu ući samo oni koji to vide."
Čim začujem te riječi, potrčim uz velike mramorne stube, jedva
čekajući da nakon ove veličanstvene fasade vidim i unutrašnjost. Došavši
do velikih dvostrukih vrata, okrenem se i upitam:
"No, dolazite li?"
Rayne samo zuri u mene kroz sužene oči, sumnjičava, žaleći što su
uopće morale imati posla sa mnom. A Romy vrti glavom i kaže:
"Tvoji su odgovori unutra. Više ti nismo potrebne."
"Ali odakle da počnem?"
Romy pogleda sestru, a očito je da razmjenjuju neke misli koje su samo
između njih dvije. Zatim se okrene prema meni i kaže:
"Moraš potražiti akaški* arhiv. To su trajni zapisi o svemu što je ikad
rečeno, mišljeno ili učinjeno - ili će ikad biti rečeno, mišljeno ili učinjeno.
Ali pronaći ćeš ih samo ako tako treba biti. Ako ne..." Ona slegne
ramenima, želeći tu stati, ali izraz čiste panike na mom licu navede je da
ipak nastavi. "Ako nije suđeno da znaš, onda i nećeš saznati. To je
jednostavno tako."
Stojim tamo, misleći da to nije bilo nimalo utješno i gotovo da mi lakne
kad se one okrenu otići.
"Sad moramo ići, gospođice Ever Bloom", kaže ona, izgovorivši moje
puno ime i prezime, iako znam da im ga nisam rekla. "Premda sam sigurna
da ćemo se opet sresti."
Gledam ih kako odlaze pa doviknem za njima još jedno pitanje koje mi
je upravo palo na pamet:
"Ali kako ću se vratiti? Kad obavim što sam trebala?"
Rayneina se leđa ukoče dok se Romy okrene, a licem joj se širi strpljiv
osmijeh.
"Istim putem kojim si došla, naravno. Kroz portal."

_____________________________________
*Fil. u indijskoj filozofiji (sustav Samkhya) pojam prostora, tvari, neba, srodan nekadašnjem
pojmu etera u europskoj filozofiji.

108
 Dvadeset šesto
Vrata se otvore čim se okrenem prema njima, a budući da to nisu jedna
od onih automatskih vrata kakva imaju u samoposlugama, pretpostavljam
da to znači kako sam dostojna ući.
Zakoračim u veliko, prostrano predvorje ispunjeno blistavim toplim
svjetlom - svjetlucavim sjajem koji, kao i svugdje u Ljetozemlju, ispunjava i
prožima svaki kutak, svaku udubinu i pukotinu, svaki prostor, no
ostavljajući mjesta za sjene ili tamu, a kao da dopire odasvud. Nastavim
dalje niz hodnik između redova mramornih stupova isklesanih u
starogrčkom stilu, gdje za dugačkim izrezbarenim drvenim stolovima sjede
redovnici u haljama, zajedno sa svećenicima, rabinima, šamanima i raznim
drugim tragačima. Svi oni gledaju u velike kristalne kugle i lebdeće ploče,
proučavajući slike koje se pojavljuju pred njima.
Zastanem, pitajući se bi li bilo nepristojno prekinuti ih i zamoliti
nekoga od njih da me uputi u smjeru akaškog arhiva. Ali u prostoriji je tako
tiho, a oni su tako zadubljeni da se ustručavam ometati ih pa radije
nastavim dalje. Prolazim pokraj niza veličanstvenih kipova isklesanih od
najčišćeg bijelog mramora, sve dok ne uđem u veliku kićenu prostoriju koja
me podsjeća na velike talijanske katedrale (ili, bolje rečeno, na fotografije
koje sam vidjela). Gledam iste kupolaste svodove, vitraže i raskošne freske
s tako čudesnim prizorima da bi rasplakale i samog Michelangela.
Stojim na sredini, zabačene glave, i divim se prizoru oko sebe, okrećući
se i okrećući sve dok se ne umorim i dok mi se ne zavrti u glavi pa mi
postane jasno da je nemoguće sve to upiti odjednom. Svjesna da sam
protratila mnogo vremena, čvrsto sklopim oči i poslušam Romyn savjet - da
moram žarko željeti nešto da bi se to i ostvarilo. Trenutak nakon što
zamolim put prema odgovorima koje tražim, otvorim oči i preda mnom se
pojavi dugački hodnik.
U njemu je svjetlo prigušenije no što sam navikla vidjeti u Ljetozemlju
- nekako žari, kao da isijava odnekud. I premda nemam pojma kamo vodi
taj hodnik, krenem njime. Slijedim prekrasnu perzijsku stazu koja kao da
se proteže unedogled, dodirujem zidove ukrašene hijeroglifima, a vršcima
prstiju prelazim preko slika koje mi se odmah pojavljuju u glavi - cijela
priča ispričana preko dodira, kao neka vrsta telepatske brajice.
Iznenada, bez ikakve najave ili upozorenja, nađem se pred ulazom u
još jednu krasnu sobu. Ova je drukčije krasna - ne zbog rezbarija ili
murala, nego zbog čiste nepatvorene jednostavnosti.

109
 Njeni kružni zidovi sjajni su i glatki, a premda su na prvi pogled obične
bijele boje, kad ih malo bolje pogledam shvatim da ništa u vezi s njima nije
obično. Njihova je boja istinski bijela - bijela u najčiščeni smislu. Ona bijela
koja je rezultat miješanja svih boja - cijelog spektra pigmenata koji
udruženi stvaraju konačnu boju svjetlosti, baš kao što sam naučila na satu
likovnog. Sa stropa visi golemi grozd prizma, sastavljen od tisuća pomno
izbrušenih kristala koji blistaju i odražavaju svjetlost, stvarajući
kaleidoskop boja koje se kovitlaju po sobi. Osim njega, jedini drugi predmet
u prostoriji mramorna je klupa koja izgleda neobično toplo i privlačno,
osobito za materijal koji je poznat po svemu samo ne po tome.
Sjednem i sklopim ruke u krilu, a zidovi iza mene spoje se kao da
hodnik kojim sam došla nikad nije postojao.
No, ne bojim se. Premda sad više nema vidljivog izlaza i čini se da sam
zarobljena u toj neobičnoj okrugloj sobi, osjećam se sigurno, smireno,
zbrinuto. Kao da me soba učahurila, tješi me, a njeni su kružni zidovi poput
snažnih ruku koje me grle u znak dobrodošlice.
Duboko udahnem, poželim odgovore na sva svoja pitanja i gledam
kako se preda mnom pojavljuje velika kristalna ploha, lebdeći tamo gdje do
malo prije nije bilo ničega, čekajući moj sljedeći potez.
Ali sad kad sam tako blizu odgovorima, moja su se pitanja iznenada
promijenila.
Umjesto da se usredotočim na: što se dogodilo Damenu i kako da to
popravim, ja pomislim: pokaži mi sve što trebam znati o Damenu.
Ovo mi je možda jedina prilika da saznam nešto o toj njegovoj prošlosti
o kojoj odbija govoriti. Uvjeravam samu sebe da nisam zabadalo, da samo
tragam za rješenjima i da bi mi ti podaci koje ću možda saznati mogli biti
od pomoći. Osim toga, ako zaista nisam dostojna toga znanja, ništa mi neće
biti pokazano. Pa zašto onda ne pitati? Čim sam dovršila tu misao, kristal
počne zujati, vibrirajući energijom dok ga ispunjava poplava prizora, slika
tako jasnih kao da gledam HDTV.
Vidim malu krcatu radionicu, čiji su prozori zastrti teškim pamučnim
platnom, a zidovi osvijetljeni mnoštvom svijeća. Damen je tamo, u dobi od
oko tri godine, odjeven u običnu smeđu tuniku koja mu doseže dobrano
ispod koljena. Sjedi za stolom prekrivenim bocama u kojima bućka,
gomilom kamenja, limenkama sa šarenim prašcima, mužarima i tučcima,
hrpama trava i bočicama boje. Gleda kako njegov otac zamače pero u malu
tintarnicu i zamršenim simbolima zapisuje što je toga dana radio, svako
malo zastajući da nešto pročita iz knjige Ficinov Corpus hermeticum dok ga

110
Damen oponaša, pišući po svom listu papira.
Tako je sladak, tako anđeoski okruglih obraza i smeđe kose koja pada
preko prepoznatljivih tamnih očiju i kovrča mu se na mekanom djetinjem
vratiću, da se ne uspijem othrvati želji da posegnem za njim. Cijeli taj
prizor izgleda tako stvarno, dostupno, tako blizu, da sam potpuno uvjerena
kako ću - ako ga dotaknem - osjetiti i svijet koji ga okružuje.
Ali kad mu se moj prst približi, kristal se odjednom zagrije do
nepodnošljivosti i ja brzo trznem ruku, gledajući kako mi na prstu
nakratko iskoči mjehur na spaljenoj koži, koja odmah počne zacjeljivati.
Svjesna sam da su mi sad postavljene granice, da smijem promatrati, ali ne
i miješati se.
Prizor se ubrzava sve do Damenova desetog rođendana - tako posebnog
dana da je proslavljen uz darove i slastice te kasnoposlijepodnevni posjet
očevoj radionici. Njima dvojici nije zajednička samo vrlo tamna kosa,
maslinasta put i lijepo oblikovana četvrtasta čeljust, nego i strastvena želja
da usavrše alkemijski pripravak koji ne samo da bi trebao pretvoriti olovo
u zlato, nego i produljiti životni vijek zauvijek - savršeni kamen mudraca.
Zadube se u rad, već uvježbanu rutinu: Damen u mužaru drobi
odabrane začine, a zatim pozorno mjeri soli, ulja, šarene tekućine i rude
koje njegov otac potom dodaje u posude u kojima nešto krčka. Zastaje prije
svakog koraka da kaže što čini i objašnjava sinu zadatak:
"Zanima nas transmutacija. Preobrazba iz bolesnog u zdravo, iz
starosti u mladost, iz olova u zlato, a možda i besmrtnost. Sve je nastalo od
jednog osnovnog elementa, a ako ga uspijemo izdvojiti, iz njega možemo
stvoriti sve!"
Damen sluša kao opčinjen, prateći svaku očevu riječ premda je sigurno
već mnogo puta čuo taj govor. Iako govore talijanski - jezik koji nikad
nisam učila - nekako razumijem svaku riječ.
Otac imenuje svaki sastojak prije nego što će ga dodati, a zatim
odlučuje da toga dana ipak neće dodati i posljednji. Uvjeren je da će taj
konačni sastojak, ta biljka čudnog izgleda, imati još magičniji učinak ako
se doda eliksiru koji je odstajao tri dana.
Ulivši svjetlucavu crvenu tekućinu u manju staklenu bocu, Damen je
pomno zatvara i sprema u dobro skriven ormar. Tek što su završili s
pospremanjem stvari, ulazi njegova majka i zove ih na ručak: svijetloputa
ljepotica u jednostavnoj haljini od sirove svile, a zlatna joj je valovita kosa
nabrana postrance i obuzdana kapom na potiljku. Njena je ljubav tako
očita, tako vidljiva, iskazana u osmijehu koji čuva samo za svog muža i u

111
pogledu koji uputi Damenu, gledajući ga dubokim tamnim očima tako
sličnim njegovima.
I baš kad se spremaju poći kući na ručak, u radionicu nahrupe tri
tamnoputa muškarca. Navale na Damenova oca, zahtijevajući da im preda
eliksir, a majka Damena gurne u ormar u koji su ga spremili i kaže mu da
ne mrda, neka bude tiho dok ne bude opet sigurno.
Čuči skutren u tom mračnom, vlažnom mjestu, vireći kroz rupicu u
drvetu. Promatra kako trojica muškaraca premetanjem uništavaju očevu
radionicu - njegovo životno djelo. Premda im otac predaje svoje zabilješke,
to nije dovoljno da ih spasi. Damen drhti i bespomoćno gleda kako mu ti
ljudi ubijaju majku i oca.
Sjedim na bijeloj mramornoj klupi, u glavi mi se vrti, u želucu mi je
ledeni grč, jer osjećam sve što Damen osjeća: njegove uskovitlane osjećaje,
njegov najdublji očaj - oči su mi pune njegovih suza, dah mi je užaren,
isprekidan, identičan njegovu. Sad smo jedno. Dvoje ujedinjeni u
nezamislivoj boli.
Oboje smo iskusili jednaki gubitak.
Oboje smo vjerovali da smo na neki način krivi za to.
Damen im opere rane i brine se za njihova tijela, uvjeren da će ih moći
oživjeti za tri dana, kad eliksir odstoji i kad mu bude mogao dodati i taj
posljednji sastojak - onaj neobični začin. Ali tog trećeg, posljednjeg dana
pojave se susjedi privučeni zadahom i pronađu ga sklupčanog pokraj
trupla, s bočicom eliksira u ruci.
Opire im se, uzme začin i očajnički ga dodaje u bocu. Pokušava
doprijeti do roditelja i uliti im ga u usta, ali susjedi su jači.
Uvjereni su da se bavi nekom vrstom magije pa ga odvode u crkveno
sirotište, gdje ga, očajnog zbog gubitka i istrgnutog iz svega što poznaje i
voli, svećenici zlostavljaju obredima istjerivanja đavla iz njega.
Trpi u tišini, trpi godinama, sve do Drinina dolaska.
Četrnaestogodišnji Damen, sad već snažan i zgodan momak, opčinjen je
njenom plamenocrvenom kosom, smaragdnozelenim očima, alabastrenom
kožom - toliko je lijepa da je teško odvojiti pogled od nje.
Gledam ih zajedno, jedva dišući dok se među njima rađa povezanost
tako snažna, tako duboka, tako zaštitnička da požalim što sam to poželjela
vidjeti. Bila sam brzopleta, impulzivna, nisam dovoljno dobro razmislila.
Jer, premda je mrtva i više mi ne predstavlja prijetnju, gotovo da
nepodnošljivo gledati ga kako podliježe njezinu šarmu.
Vida joj rane koje su joj nanijeli svećenici, dodiruje je brižno i s

112
poštovanjem, zatomljujući neporecivu privlačnost, odlučan u namjeri da je
zaštiti, da je spasi, da joj pomogne pobjeći. Taj dan stigne mnogo prije no
što je očekivao, jer Firencu pokosi kuga - crna smrt koja je ubila milijune
ljudi, pretvorivši ih u nadute, gnojave patnike.
Damen bespomoćno promatra kako mnogi njegovi supatnici iz sirotišta
obolijevaju i umiru, ali očevu se radu vraća tek kad Drina oboli. Priprema
eliksir za koji se sve ove godine zaklinjao da ga neće niti taknuti, jer
podsjeća ga na sve što je izgubio. Ali sad nema izbora, jer ne želi izgubiti i
Drinu pa joj pripremi napitak. Ostavi dovoljno i za sebe i za preostalu
siročad, nadajući se samo da će ih tako zaštititi od bolesti, ali ne zna da
napitak daje i besmrtnost.
Nabijeni snagom koju ne mogu razumjeti i imuni na patničke krikove
bolesnih i umirućih svećenika, siročići se razmile po ulicama Firence, gdje
kradu od mrtvih, dok Damen odlazi s Drinom. Samo mu je jedno na umu:
osvetiti se trojici muškaraca koji su mu ubili roditelje. Na kraju ih pronađe,
ali otkrije da su - pijući eliksir bez onog konačnog sastojka - podlegli kugi.
Čeka da umru, mučeći ih tako da im obećaje eliksir koji im nema
namjeru dati. Kad njihova tijela napokon posustanu u borbi, Damen se -
iznenađen prazninom koju mu ostavi ta jeziva pobjeda - okreće Drini i traži
utjehu u njezinu zagrljaju...
Sklopim oči, pokušavajući izbrisati taj prizor, ali znam da mi je
zauvijek urezan u sjećanje. Jedno je znati da su kroz šest stoljeća
povremeno bili ljubavnici, a drugo je gledati kako se to događa.
Premda mi je mrsko priznati, ne mogu ne primijetiti kako je taj stari
Damen - okrutni, pohlepni i tašti Damen - sličan ovom novom Damenu koji
me ostavio zbog Stacije.
A nakon što odgledam dva stoljeća njih dvoje združenih nepresušnim
izvorom požude i pohlepe, više me ne zanima dio gdje se nas dvoje
sretnemo. Više me ne zanimaju prethodne verzije mene. Jer ako to znači da
moram odgledati još jedno stoljeće ovoga, jednostavno nije vrijedno toga.
I baš kad sklopim oči i zamolim - Samo prevrti do kraja! Molim te! Ne
mogu podnijeti više nijedan jedini trenutak! - kristal zatreperi i slike preda
mnom promiču bjesomučnom brzinom, tako munjevito da jedva uspijevam
razlikovati jednu od druge. Uhvatim tek letimične poglede na Damena,
Drinu i moje mnoge inkarnacije - brineta, crvenokosa, plavuša - sve one
prolijeću pred mojim očima, neprepoznatljivih lica i tijela, ali uvijek
poznatih očiju.
Čak i kad se predomislim pa zamolim slike neka uspore, one samo zuje

113
dalje. A na kraju slijedi slika Romana - iscerena lica, likujućeg pogleda -
kako gleda vrlo starog, vrlo mrtvog Damena.
A zatim...
A zatim... ništa.
Kristal je prazan.
"Ne!" viknem, a glas mi odzvanja od zidova visoke prazne sobe i vraća
mi se kao jeka. uMolim te!" preklinjem. "Vrati se! Bit ću bolja. Stvarno.
Obećajem da se neću uzrujati ili biti ljubomorna! Sve ću odgledati, samo
premotaj unatrag, molim te!"
Ali ma koliko preklinjala, koliko god moljakala da iznova gledam,
kristala više nema, nestao je s vidika.
Ogledam se oko sebe, tražeći nekoga tko bi mi pomogao, nekog
knjižničara zaduženog za zbirku akaškog arhiva, premda znam da sam
ovdje sama. Zarijem lice u ruke, pitajući se kako sam mogla biti tako glupa
i dopustiti da me opet obuzme ljubomora i nesigurnost.
Pa nije baš da nisam znala za Drinu i Damena. Ne može se reći da
nisam znala što ću vidjeti. A sad sam zbog vlastite slabosti propustila
gomilu podataka i nemam pojma kako da ga spasim. Nemam pojma kako
smo od tako predivnog A došli do tako groznog Ž.
Znam samo da je za to kriv Roman. Što sam znala i prije. Na neki
način uspijeva oslabiti Damena, preokrenuti proces njegove besmrtnosti. A
ako ga želim spasiti, moram barem saznati kako, ako već ne zašto.
Jer jedno zasigurno znam - Damen ne stari. Živi već šest stotina
godina i još uvijek izgleda kao tinejdžer.
Opet zarijem lice u dlanove, mrzeći samu sebe zato što sam bila tako
sitničava, tako budalasta, tako jadna da sam si oduzela priliku da saznam
odgovore po koje sam došla ovamo. Da se barem mogu vratiti unatrag i
početi ispočetka...
"Ne možeš."
Okrenem se i ugledam Romy iza sebe pa se zapitam kako je ušla. Ali
kad se ogledam oko sebe, shvatim da više nisam u prekrasnoj kružnoj
prostoriji, nego opet u predvorju, samo nekoliko stolova niže od mjesta gdje
su prije sjedili svećenici, redovnici, šamani i rabini.
"I nikad ne smiješ premotavati unaprijed, u budućnost, jer tako si
uskratiš putovanje i sadašnji trenutak koji je, na kraju krajeva, jedino što
zaista postoji."
Okrenem se, pitajući se govori li samo o mom neslavnom promašaju s
kristalom ili o životu općenito.

114
 Ali ona se samo nasmiješi.
"Jesi li dobro?"
Slegnem ramenima i skrenem pogled. Nema smisla objašnjavati, jer
vjerojatno ionako već zna.
"Ne", kaže ona, nasloni se na stol i zavrti glavom. "Ništa ne znam.
Štogod se ovdje dogodi, samo je tvoje. Čula sam tvoje preklinjanje pa sam
došla pogledati kako si. To je sve. Ni više, ni manje od toga."
"A gdje je tvoja zla blizanka?" upitam, ogledavajući se oko sebe,
pitajući se gdje li se sakrila.
Ali Romy se samo nasmiješi i mahne mi neka je slijedim.
"Vani je, drži na oku tvoju prijateljicu."
"Ava je ovdje?" upitam, iznenadivši se koliko mi je laknulo kad sam to
čula. Pogotovo s obzirom da se još uvijek pomalo ljutim na nju što me tako
ostavila.
Ali Romy samo mahne rukom i povede me kroz vrata van na stube,
gdje me čeka Ava.
"Gdje si bila?" upitam, a moje pitanje zvuči više kao optužba.
"Malo sam se zanijela", ona slegne ramenima. "Ovo je mjesto tako
čudesno da sam..." Pogleda me, nadajući se da ću joj oprostiti pa, shvativši
da neću, skrene pogled.
"Kako si završila ovdje? Jesu li Romy i Rayne..." Ali kad se okrenem,
shvatim da ih više nema.
Ava zaškilji, a prsti joj se igraju s novoprikazanim zlatnim
naušnicama.
"Poželjela sam te pronaći pa sam se našla ovdje, ali ne mogu ući
unutra", kaže ona i namršti se, gledajući u vrata. "Je li to to? Je li to hram
koji si tražila?"
Kimnem, gledajući njene skupe cipele i dizajnersku torbicu, svake
sekunde sve uzrujanija. Povela sam je sa sobom u Ljetozemlje da mi
pomogne spasiti nečiji život, a jedino što nju zanima je nabava novih
krpica!
"Znam", kaže ona, odgovarajući na moje misli. "Ponijelo me. Žao mi je.
Ali spremna sam ti sad pomoći, ako me još uvijek trebaš. Ili si već dobila
sve odgovore koje si tražila?"
Stisnem usne i zagledam se u pod, odmahujući glavom.
"Ovaj... bilo je nekih problema " Preplavi me val srama, pogotovo kad
se prisjetim da sam najveći dio tih problema izazvala sama. "Bojim se da
sam opet na početku, tamo gdje sam i bila", dodam, osjećajući se kao

115
najveća gubitnica na svijetu.
"Možda ti ja mogu pomoći?" Ona se nasmiješi i stisne mi ruku, želeći
mi pokazati da to zaista i misli.
Ali samo slegnem ramenima, jer ne vjerujem da sad više išta može
učiniti.
"Ne predaj se tako lako", kaže ona. "Na kraju krajeva, ovo je
Ljetozemlje - ovdje je sve moguće!"
Pogledam je. Znam da je tako, ali znam i da me kod kuće čeka ozbiljan
zadatak kojemu ću morati posvetiti potpunu pozornost i koji će me posve
zaokupiti.
Povedem je niza stube, pogledam je i kažem:
"Pa... postoji nešto što bi mogla učiniti."

116
 Dvadeset sedmo
Premda je Ava htjela ostati, praktički sam je zgrabila za ruku i
prisilila na odlazak, svjesna da smo u Ljetozemlju već izgubile previše
vremena, a da ja moram biti negdje drugdje.
"A kvragu!" reče ona kad smo sletjele na njene jastuke u ljubičastoj
sobi i zaškilji prema svom prstu. "Nadala sam se da će ostati."
Kimnem, primjećujući da se zlatno prstenje s draguljima opet
pretvorilo u njeno uobičajeno srebrno, te da put natrag nisu preživjele ni
skupe krpice i torbica.
"Baš sam razmišljala o tome", kažem, ustajući. "Znaš da to možeš i
ovdje, zar ne? Možeš prikazati što god želiš, samo moraš biti strpljiva",
nasmiješim se, jer želim razgovor završiti na pozitivan način.
Prisjećam se sličnih Damenovih riječi nakon što me počeo poučavati.
Eh, da sam barem malo više pazila na tim satovima pouke, ali tad sam
mislila da vremena imamo napretek. Osim toga, pomalo me grize savjest
što sam bila tako stroga prema njoj. Jer, budimo realni, tko se ne bi malo
zanio pri prvom posjetu tom čudesnom mjestu?
"Što sad?" upita ona, slijedeći me dok idem prema vratima. "Kad opet
idemo tamo? Nećeš valjda ići bez mene, ha?"
Okrenem se i pogledam je. Vidim koliko je obuzeta svojim posjetom i
zapitam se jesam li možda ipak pogriješila što sam je odvela onamo.
Izbjegavam joj pogled i nastavim prema autu te samo doviknem preko
ramena:
"Nazvat ću te."
***
Sljedećeg jutra parkiram auto i zaputim se na sat, ubacivši se u
uobičajenu učeničku gužvu kao i svaki dan - samo što se danas ne trudim
držati po strani i ne pazim na to hoće li se netko očešati o mene, premda
sam iPod, majicu s kapuljačom i tamne naočale ostavila kod kuće.
Više se ne oslanjam na njih, a ionako nisu bili od prevelike koristi. Sad
nosim sa sobom svoj kvantni daljinski.
Jučer, tik prije no što smo Ava i ja otišle iz Ljetozemlja, zamolila sam je
neka mi pomogne da si napravim bolji štit. Mogla sam je ostaviti vani i otići
natrag u dvoranu, gdje bih i sama dobila sve potrebne odgovore, ali budući
da je htjela pomoći, a meni se činilo kako ne bi bilo loše da i ona nešto
nauči, ostale smo u podnožju stubišta i obje usredotočile svu energiju želeći
štit koji bi nam (no, dobro, uglavnom meni, jer Ava ne čuje misli i ne

117
saznaje cijele životne priče kroz dodir) omogućio da se uključimo i
isključimo po želji. Već u sljedećem trenutku pogledale smo se i uglas rekle:
"Kvantni daljinski!"
I tako sad, kad god poželim čuti nečije misli, samo projiciram u njihovo
energetsko polje i pritisnem odaberi. A ako ih ne želim čuti, pritisnem
priguši. Baš kao na daljinskom upravljaču televizora. Samo što je ovaj
nevidljiv pa ga mogu nositi sa sobom.
Na sat engleskog stižem rano, tako da mogu pratiti razvoj situacije. Ne
želim ništa propustiti, jer ovo je planirani nadzor. Premda imam vizualni
dokaz da je Roman odgovoran za to što se događa Damenu, to nije dovoljno.
Otkrila sam tko, sad još moram saznati kako i zašto.
Nadam se da neće predugo trajati, jer ne samo da mi Damen jako
nedostaje, nego mi i polako ponestaje besmrtničkog soka pa sam ga već
prisiljena štedjeti. Damen mi nije stigao pokazati kako da ga sama
pripremim pa nemam pojma kako to učiniti, baš kao što i ne znam što će se
dogoditi ako ga prestanem piti. Premda sam sigurna da, što god da se
dogodi, neće biti dobro.
Damen je u početku smatrao dovoljnim da samo jednom popije eliksir
pa da izliječi sve boljke. Tako je i bilo prvih stopedeset godina, ali onda je
počeo primjećivati suptilne znakove starenja pa je odlučio opet ga popiti.
Pa opet. Sve dok na kraju nije postao potpuno ovisan o njemu.
Osim toga, nije znao da je moguće ubiti besmrtnika sve dok nisam
ubila njegovu bivšu ženu Drinu. Premda smo oboje sigurni da je napad na
najslabiju tačku (u Drininu slučaju to je bila srčana čakra) jedini način da
se to učini, i premda sam još uvijek sigurna da smo jedini koji to znamo,
ako je suditi prema onome što sam jučer vidjela u Ljetozemlju, Roman je
pronašao drugi način. Što znači da, ako želim spasit Damena, moram
saznati što Roman zna, prije no što bude prekasno.
Podignem pogled kad se vrata napokon otvore i unutra nahrupi horda
učenika. Premda ovo nije prvi put da to vidim, još uvijek mi je teško gledati
ih kako se smiju i šale i dobro se slažu, a prije samo tjedan dana jedva da bi
jedni druge pogledali. Iako je taj prizor nešto što bi svatko normalan rado
vidio u svojoj školi, u ovim okolnostima baš i nisam oduševljena njime.
Ne samo zato što nisam dio skupine, nego zato što je neprirodno, jezivo
i čudno. Srednjoškolci jednostavno nisu takvi. Kvragu, ljudi jednostavno
nisu takvi. Ljudi se druže sa sebi sličnima i to je svugdje tako. To je jedno
od nepisanih pravila. Osim toga, ovo nije njihov izbor - sve to grljenje,
smijeh i daj-pet nije posljedica novootkrivene ljubavi koju osjećaju jedni za

118
druge, nego se događa zbog Romana.
On je odgovoran za sve, kao majstor lutkar koji povlači konce za
vlastiti užitak. Premda ne znam kako ili zašto to radi, i premda ne mogu
dokazati da to uistinu on radi, duboko u sebi znam da je tako. Jasno mi je to
kao onaj grč u želucu ili oni ledeni trnci koji me prođu kad god je on u
blizini.
Gledam kako Damen sjeda na svoje mjesto, a Stacia se naslanja preko
njegove klupe, unoseći mu u lice svoje debelo podstavljeno i poduprto
poprsje, pa zamahuje kosom i smije se vlastitoj glupoj šali. I premda ne
čujem šalu, jer sam je namjerno isključila kako bih mogla bolje čuti
Damena, dovoljno mi je to što on misli da je glupa.
Ujedno mi i daje tračak nade.
Tračak nade koja ubrzo umre - čim mu se pozornost opet usmjeri na
njen dekolte.
Tako je banalan, tako djetinjast da mi je, iskreno, sasvim neugodno.
Jučer sam se osjećala grozno kad sam bila prisiljena promatrati ga u
ljubavnom zanosu s Drinom, ali ovo danas mnogo je gore.
Jer Drina je bila nekoć, samo prelijepa, plitka, prazna slika na
kristalu.
A Stacia je sad.
Premda je i ona prelijepa, plitka i prazna, nažalost, ovdje je preda
mnom u svoj svojoj trodimenzionalnoj divoti.
Slušam kako Damenov razvodnjeni mozak uzdiše nad prednostima i
raskoši Stacijina debelo podstavljenog poprsja i ne mogu ne zapitati se nije
li to uistinu tip žene koji mu se sviđa.
Nisu li te razmažene, pohlepne, tašte djevojke zaista njegov tip.
I jesam li ja samo neka čudna anomalija, neka neobična iznimka koja
mu se nekim čudom već četiri stoljeća petlja u život.
Cijeli sat ga držim na oku promatrajući iz svoje samotne klupe u
posljednjem redu. Automatski odgovaram na pitanja profesora Robinsa,
samo ponavljajući odgovor koji vidim u glavi, ali misli su mi cijelo vrijeme
usredotočene na Damena. Stalno se podsjećam na to kakav je zapravo: da
je unatoč tome kako se ponaša, duboko unutra dobar, drag, brižan i odan -
da je nesumnjivo ljubav mojih brojnih života, da ova njegova inačica preda
mnom nije pravi on, premda se ponaša vrlo slično onome što sam jučer
vidjela na kristalu.
Kad napokon zazvoni za kraj sata, pratim ga. Držim ga na oku cijeli
sat tjelesnog (koji markiram), zadržavajući se ispred njegove učionice

119
umjesto da odem na trčanje. Sakrijem se svaki put kad osjetim da nailazi
redar, a vraćam se čim prođe. Virim kroz prozor i prisluškujem mu misli -
uhodim ga, radim točno ono za što me optuživao. Otkrivši da ne razmišlja
samo i jedino o Staciji, ne znam bih li trebala biti uznemirena ili bi mi
trebalo laknuti - misli mu skreću prema svakoj curi koja je imalo zgodna i
koja mu se nađe u vidnom polju. Svakoj osim meni.
Premda i cijeli treći sat pratim Damena, na početku četvrtog
usredotočim se na Romana. Gledam ga u oči dok prilazim svojoj klupi, a
okrenem se prema njemu svaki put kad osjetim da me promatra ili da
razmišlja o meni. I premda su njegove misli o meni jednako banalne i
djetinjaste kao Damenova razmišljanja o Staciji, odbijam pocrvenjeti ili
reagirati na bilo koji način. Samo se smiješim i klimam glavom, jer ako
želim saznati tko je on zapravo, moram stisnuti zube i prestati ga
izbjegavati kao kugu.
Kad zazvoni zvono za kraj sata, odlučim izići iz uloge autsajderice,
odbačene "spastičarke", koja mi je silom dodijeljena i zaputim se ravno
prema dugom nizu stolova, ne obazirući se na grč u želucu koji svakim
korakom postaje sve jači, jer odlučila sam zgrabiti mjesto i sjediti s
ostalima iz razreda.
Roman mi kimne kad priđem stolu, a ja osjetim lagano razočaranje,
jer nije iznenađen ni približno onoliko koliko sam očekivala da će biti.
"Ever!" smiješi se, tapšući po praznom mjestu pokraj sebe. "Znači da
mi se ipak ne priviđa. Zbilja smo pod satom ostvarili nekakav kontakt."
Napeto se nasmiješim i uguram se na mjesto pokraj njega, a pogled mi
nagonski pobjegne prema Damenu, ali samo na trenutak, jer prisilim se
skrenuti ga, podsjećajući se da moram ostati usredotočena na Romana i da
je iznimno važno da mi ništa drugo ne privuče pozornost.
"Znao sam da ćeš se na kraju predomisliti, ali radije bih da ti nije
trebalo tako dugo. Sad moramo tako puno toga nadoknaditi." On se nagne
prema meni, a lice mu je tako blizu mome da mu s lakoćom mogu vidjeti
svaku pojedinačnu točkicu ljubičaste boje u očima u kojima bi se čovjek
tako lako mogao izgubiti.
"Ovo je baš lijepo, ne? Jelda da je baš lijepo? Svi smo skupa, kao jedan.
No, cijelo to vrijeme ti si bila karika koja nedostaje. Ali sad kad si tu, moja
misija je završena. A mislila si da je nemoguće, ha?"
On zabaci glavu i nasmije se - oči su mu sklopljene, zubi blješte, a
razbarušena plava kosa sjaji se na suncu. Premda mi je mrsko priznati,
zaista čaroban.

120
 Ni približno tako kao Damen i ne na isti način, ali zgodan - na onaj
način koji me podsjeća na moj stari život: ima taman dovoljno površnog
šarma i pažljivo isplanirane senzualnosti da bih nekad brzo pala na njcga.
Jednom davno, u vrijeme dok sam još stvari uzimala zdravo za gotovo i
rijetko sam - gotovo nikad - gledala dalje od površine. Gledam kako zagriza
u svoj Mars pa brzo opet pogledam Damena. Pri pogledu na njegov
prekrasni profil, srce mi ispuni nepodnošljivo duboka čežnja. Gledam kako
gestikulira dok nekom glupom pričicom zabavlja Staciju, premda me sama
priča zanima mnogo manje nego te njegove ruke, jer sjećam se njihova
dodira na svojoj koži...
"... zato, premda je lijepo da si nam se pridružila, ne mogu ne zapitati o
čemu se stvarno radi", kaže Roman, ne skidajući pogled s mene. Ali ja još
uvijek gledam Damena. Promatram kako ljubi Staciju u obraz, a onda mu
usne klize oko njena uha pa slijede liniju vrata... "Jer ma koliko bih se htio
pretvarati da si ipak podlegla mom neodoljivom izgledu i šarmu, znam da
nije tako. Pa mi reci, Ever, u čemu je štos?"
Čujem Romana kako govori, a njegov je glas monotona pozadinska
buka koju s lakoćom ignoriram dok i dalje gledam Damena - ljubav mog
života, moju vječnu srodnu dušu, osobu koja je potpuno nesvjesna da uopće
postojim. Želudac mi se veže u čvor dok njegove usne okrznu Stacijinu
ključnu kost prije no što će se vratiti do uha, a usne mu se lagano miču dok
joj šapće, nagovarajući je da markira sljedeći sat pa da njih dvoje odu do
njegove kuće...
Čekaj malo - mora je nagovarati? Pokušava je uvjeriti? Znači li to da se
ona nećka?
Jesam li ja jedina koja je jednostavno pretpostavila da su već spavali
zajedno?
Ali baš kad se spremam prisluškivati Stacijine misli da vidim zašto
glumi da nije laka cura, osjetim kako me Roman potapše po nadlaktici i
kaže:
"Ma daj, Ever, nemoj se sramiti. Reci mi što radiš ovdje. Što je točno
ona kap koja je prelila čašu."
Prije no što stignem odgovoriti, Stacia me pogleda i kaže:
"Isuse, spastičarko, daj ne bulji!"
Ne odgovorim nego se pretvaram da nisam čula, dok i dalje gledam
Damena. Pretvaram se da ona i ne postoji, premda su isprepleteni kao da
su zalijepljeni jedno za drugo. Da se barem Damen okrene i pogleda me - da
me zaista vidi - onako kao nekad.

121
 Ali kad se napokon zaista okrene, pogled mu prođe kroz mene, kao da
nisam vrijedna da me se gleda, kao da sam sad nevidljiva.
A ja ostajem otupjela, bez daha, sleđena, paralizirana...
"Ha-lo!" vikne Stacia dovoljno glasno da je svi čuju. "Mislim stvarno.
Možemo li ti pomoći? Može li ti itko pomoći?"
Pogledam Milesa i Haven koji sjede samo metar dalje, ali oni samo
zavrte glavom, u sebi priželjkujući da nikad nisu imali nikakve veze sa
mnom. S mukom progutam slinu, podsjećajući se da to nisu stvarno njihove
misli - da je Roman scenarist, producent, redatelj i urednik cijele ove
odvratne predstave.
Pogledam ga i zavirim mu u misli, osjećajući kako mi se želudac grči,
ali odlučila sam prokopati dublje, dalje od površinskog sloja i uobičajenih
djetinjastih i banalnih misli, jer zanima me postoji li nešto više ispod te
slike pohotnog, nepodnošljivog tinejdžera, ovisnika o slatkom kakvim se
želi predstaviti. Jer, iskreno govoreći, ne vjerujem u to. Slika koju sam
vidjela na kristalu, ona sa zlim pobjedničkim cerekom na licu, ukazuje na
mnogo mračniju stranu. Dok mu se osmijeh širi, a oči se suzuju, sve postaje
nekako prigušeno.
Sve osim Romana i mene.
Hrlim kroz tunel, sve brže i brže, a vuče me sila kojoj se ne mogli
oduprijeti. Skliznem u mračni ponor njegova uma, a Roman pažljivo
odabire prizore koje želi da vidim: Damenovu zabavu u našoj sobi u hotelu
Montage, zabavu na kojoj su Stacia, Honor, Craig i svi ostali koji nikad
prije nisu razgovarali s nama, zabavu koja traje danima, sve dok ga
napokon ne izbace iz hotela zbog uništavanja hotelske imovine. Prisiljava
me da odgledam razne ružne prizore koje radije ne bih vidjela, u sve
kulminira onim posljednjim prizorom koji sam vidjela u kristalu.
Padnem unatrag sa stolice i završim na podu, spetljanih ruku i nogu. I
uspijem se ispetljati, a cijela škola podrugljivo zakriči:
"Spastičarko!", dok ja užasnuto gledam kako moj proliveni crveni
eliksir teče preko stola i kaplje na pod.
"Jesi dobro?" upita Roman, gledajući me dok se pokušavam osoviti na
noge. "Znam da nije lako gledati. Vjeruj mi, Ever, bio sam na tvom mjestu.
Ali zbilja je tako najbolje, ozbiljno ti kažem. Morat ćeš mi vjerovati na
riječ."
"Znala sam da si to bio ti", šapnem, stojeći pred njim i tresući se od
bijesa. "Cijelo sam vrijeme znala."
"Bome jesi", nasmiješi se on. "Bome jesi. Jedan bod za tebe. Premda te

122
moram upozoriti da još uvijek vodim za desetak bodova."
"Nećeš se izvući", kažem, zgroženo gledajući kako zamače prst u
lokvicu mog prolivenog soka pa pušta da mu kapljice kaplju na jezik, tako
odmjereno i izrežirano kao da mi pokušava nešto reći, nešto natuknuti.
Ali baš kad mi se u glavi počinje oblikovati zamisao, on oblizne usne i
kaže:
"E vidiš, tu griješiš." Okrene glavu tako da mu se vidi tetovaža na
vratu: lijepo iscrtan Ouroboros. "Već sam se izvukao, Ever", nasmiješi sc
on. "Već sam pobijedio."

123
 Dvadeset osmo
Nisam išla na likovni. Otišla sam odmah nakon ručka.
Ne, lažem. Zapravo, otišla sam usred ručka. Samo nekoliko sekundi
nakon onog užasnog razgovora s Romanom, otrčala sam prema
parkiralištu (praćena neprekidnim nizom povika: "Spastičarko!"), gdje sam
uskočila u svoj auto i brzo se odvezla prije no što je školsko zvono uopće
imalo priliku zazvoniti za početak sata.
Morala sam se maknuti od Romana, od njegove jezive tetovaže -
zamršenog Ouroborosa koji je nakratko bljesnuo pa postao nevidljiv, baš
kao i onaj na Drininu zapešću. Bio je to simbol koji je neporecivo označio
Romana kao odmetnutog besmrtnika, baš kao što sam cijelo vrijeme
mislila.
I premda me Damen nije upozorio na njih, premda nije niti znao da
postoje sve dok Drina nije postala zla, svejedno mi je teško vjerovati da mi
je trebalo tako dugo da to shvatim. Hoću reći, iako Roman jede i pije, i
unatoč tomu što mu je aura vidljiva, a misli dostupne (barem meni), sad mi
je jasno da je sve to bila samo fasada. Kao one kulise u holivudskim
studijima koje su napravljene tako da izgledaju kao nešto što zapravo nisu.
Roman je učinio isto to - smišljeno je projicirao sliku vedrog mladog dečka
iz Engleske s blistavom aurom i sretnim, pohotnim tinejdžerskim mislima,
premda je duboko unutra sve samo ne to.
Pravi je Roman mračan.
I zlokoban.
I zao.
I sve drugo što sačinjava riječ loš. Ali još je gora činjenica da
namjerava ubiti mog dečka, a ja još uvijek ne znam zašto. Jer motiv je
jedino što nisam vidjela za vrijeme kratkog, ali uznemirujućeg posjeta
unutrašnjosti njegova uma.
A ako ću ga ikad morati ubiti, motiv je vrlo bitna stvar, jer ako ga se
želim zauvijek riješiti, od presudne je važnosti udariti u pravu čakru. Ako
ne znam motiv, moglo bi se dogoditi da ne uspijem.
Bih li trebala udariti u prvu čakru - ili korijensku čakru, kako je
katkad nazivaju - središte bijesa, nasilja i pohlepe? Ili pupčanu čakru,
sakralno središte gdje žive zavist i ljubomora? Ako ne znam što ga
motivira, prevelike su mogućnosti da udarim u krivu čakru, što ne samo da
ga ne bi ubilo nego bi ga najvjerojatnije neopisivo razjarilo. Tad bih morala
birati između preostalih šest čakri, a dotad bi već on shvatio što smjeram.

124
 Osim toga, ne isplati mi se prerano ubiti Romana, jer bi sa sobom odnio
tajnu o tome što je učinio Damenu i ostalim učenicima u školi. To je rizik
koji si ne mogu priuštiti. Uostalom, da i ne spominjem kako nisam baš
pristalica ubijanja. Učinila sam to samo jednom, kad nisam imala drugog
izbora, jer borila sam se za vlastiti život. A čim sam shvatila što sam
učinila Drini, ponadala sam se da to nikad više neću morati učiniti. Jer,
premda je kroz povijest ona mnogo puta ubila mene i premda je priznala da
mi je ubila cijelu obitelj - čak i psa - to mi nije nimalo umanjilo osjećaj
krivnje. Spoznaja da sam ja odgovorna za njezin konačni odlazak s ovoga
svijeta užasan je osjećaj.
S obzirom da sam više-manje na početku, odlučim se tamo i vratiti.
Skrenem desno i zaputim se prema Damenovoj kući namjeravajući
iskoristiti tih nekoliko sati dok je on još u školi da provalim u kuću i malo
pronjuškam.
Stanem pokraj vratarske kućice, mahnem Sheili pa nastavim prema
ulazu u ograđeno naselje, pretpostavljajući da će mi otvoriti vrata. Kad se
nisu otvorila, u zadnji tren nagazim na kočnicu da se ne zabijem u njih.
"Samo malo! Samo malo!" viče Sheila dok bijesno korača prema mom
autu kao da sam neki uljez, kao da me nikad prije nije vidjela. A do prošlog
tjedna ovdje sam bila gotovo svaki dan.
"Hej, Sheila", nasmiješim se ljubazno, prijateljski i nimalo prijeteći.
"Idem kod Damena pa vas molim da mi otvorite vrata."
Gleda me kroz sužene oči, a usne su joj stisnute u tanku crtu.
"Morat ću te zamoliti da se makneš odavde."
"Što? Ali zašto?"
"Više nisi na popisu gostiju", kaže ona, stojeći čvrsto podbočena, a
nakon svih tih mjeseci smiješenja i mahanja, na licu joj ni tračka žaljenja.
Sjedim, stisnutih usana, puštajući da njene riječi dopru do mene.
Više nisam na popisu. Više nisam gost s trajnom dozvolom ulaska.
Zabranjen mi je ulaz, na crnoj sam listi, ili kako se već zove kad ti zauvijek
zabrane ulazak u ograđeno naselje.
Već bi to samo po sebi bilo dovoljno gadno, ali još je gore čuti to iz usta
Velike Sheile umjesto od svog dečka.
Zurim u krilo, a rukom tako čvrsto stišćem mjenjač da se bojim kako će
mi puknuti u ruci. Teško progutam, a onda je pogledam i kažem:
"Pa, očito je da znate da smo Damen i ja prekinuli. Ali nadala sam se
da ćete me pustiti unutra da uzmem neke svoje stvari koje su ostale kod
njega, jer kao što vidite..." - otkopčam torbu i gurnem ruku unutra "... još

125
uvijek imam ključ."
Podignem ga visoko, gledajući kako se zrake podnevnog sunca odbijaju
od sjajnog zlatnog metala, previše zaokupljena vlastitim sramom da bih
predvidjela kako će ona posegnuti i zgrabiti ga.
"A sad te lijepo molim da se udaljiš odavde", kaže ona, gurnuvši ključ
duboko u džep na prsima, gdje ga i dalje nazirem kroz tkaninu koja je
tijesno napeta preko njenih mamutskih grudi. Jedva mi daje dovoljno
vremena da maknem stopalo s kočnice i premjestim ga na papučicu gasa, a
već nastavlja: "Hajde sad. Kreni natrag. Nemoj da ti moram dvaput
govoriti!"

126
 Dvadeset deveto
Kad ovoga puta stignem u Ljetozemlje, preskočim uobičajeno
prizemljenje na onoj mirišljavoj livadi i radije odaberem sletjeti usred
onoga o čemu sad već volim razmišljati kao o središtu zbivanja. Ustanem i
otresem prašinu s odjeće, začuđeno primijetivši da ljudi oko mene mirno
nastavljaju sa svojim aktivnostima, kao da je sasvim normalno da ljudi
padaju iz vedra neba ravno na cestu. Doduše, ovdje to vjerojatno i jest.
Prođem pokraj karaoke-barova i frizerskih salona, istim putem kojim
su me vodile Romy i Rayne. Znam da bih mogla jednostavno poželjeti da se
odmah nađem tamo, ali radije bih naučila kako se sama snaći ovdje. Nakon
brzog prolaska kroz jednu uličicu i oštrog skretanja na bulevar, potrčim uz
te mramorne stube i zastanem ispred golemih vrata, gledajući kako se
otvaraju preda mnom.
Zakoračim u veliko mramorno predvorje, primjećujući da je sad ovdje
mnogo veća gužva nego prošli put. U glavi još jednom prevrtim pitanja, a
nisam sigurna treba li mi opet akaški arhiv ili mogu i ovdje dobiti odgovore.
Pitam se traže li pitanja poput: Tko je Roman i što je učinio Damenu? i:
Kako ga mogu zaustaviti i spasiti Damenu život? pristup u takav zaštićen
fond.
Osjetivši da bih trebala pojednostaviti stvar i zbiti sve u samo jednu
rečenicu, sklopim oči i pomislim da zapravo želim znati: što trebam učiniti
da sve bude kao prije?
Čim se misao potpuno oblikovala, preda mnom se otvore vrata, a toplo
svjetlo koje dopire kroz njih poziva me unutra. Uđem u posve bijelu
prostoriju, iste one dugine bijele boje kao i prošli put, samo što ovoga puta
umjesto bijele mramorne klupe na sredini stoji izlizan kožnati naslonjač.
Krenem prema njemu, sjednem, izvučem klupicu za noge i zavalim se.
Tek kad primijetim da su na naslonu za ruke izgrebani inicijali R.B. i E.B.,
shvatim da sjedim u kopiji tatina omiljenog naslonjača. Iznenađeno
dahnem vidjevši iste one ogrebotine kakve je Riley na moj nagovor urezala
svojim izviđačkim nožićem. One koje ne samo da su bile jasan dokaz naše
krivnje, nego su nam i zaradile tjedan dana kazne. Moju su produžili na
deset dana, čim su shvatili da sam je ja nagovorila na taj čin - što me u
njihovim očima učinilo krivcem s predumišljajem, koji je zaslužilo dodatnu
kaznu.
Prelazim prstima po izrezuckanoj koži i zarivam nokte u tapecirung
tamo gdje je krivulja njenog R otišla preduboko. Iz grla mi se otme jecaj, jer

127
sjećam se tog dana. Sjećam se svih dana. Svakog pojedinog divnog, slatkog
dana koji sam uzimala zdravo za gotovo, a koji mi sad toliko nedostaju da
mislim kako će mi srce prepuknuti od boli.
Sve bih dala da se mogu vratiti natrag. Sve, ako bi to značilo da će sve
biti kao prije.
Još nisam niti dovršila misao, a prostorija se već počne preobražavati.
Od gotovo posve prazne sobe s usamljenim naslonjačem u sredim postane
točna preslika naše dnevne sobe doma u Oregonu.
U zraku se osjeća miris maminih čuvenih braunija, a zidovi poprimaju
onu nježnu pastelnu bež boju koju je mama nazivala naplavljetu biser. Kad
mi se preko koljena stvori pleteni pokrivač u tri nijanse plave boje, koji mi
je isplela baka, pogledam prema vratima gdje na kvaki visi Buttercupin
povodac, a na podu, pored tatinih, stoje Rileyjene stare tenisice. Gledam
kako se ispunjavaju svi dijelovi, sve dok sve nije na svome mjestu: svaka
fotografija, svaka knjiga, sve sitnice. Ne mogu a da se ne zapitam je li to
zbog mog pitanja, jer sam poželjela da sve bude kao prije.
Jer, zapravo, milila sam na Damena i mene.
Nisam li?
Hoću reći, je li zaista moguće vratiti se kroz vrijeme?
Ili je ovaj vrlo živopisni duplikat, ova diorama obitelji Bloom, najbliže
što mogu doći tome?
Dok još preispitujem svoju okolinu i pokušavam otkriti što sam zaista
mislila, uključi se TV, a po zaslonu od kristala - istog onakvog kao prije
nekoliko dana - preleti bljesak boja.
Čvršće se ogrnem pokrivačem i zašuškam ga ispod koljena, a na
zaslonu se pojave riječi L'HEURE BLEUE. JOŠ se nisam niti stigla zapitati što
bi to moglo značiti, a već se pojavila definicija ispisana naljepšim
rukopisom:
Francuski izraz l'heure bleue ili "plavi sat" odnosi se na sat između dnevne
svjetlosti i mraka. To se vrijeme cijeni zbog kvalitete svjetla, a u to vrijeme se i najjače
osjeća miris cvijeća.
Zaškiljim prema zaslonu, gledajući kako riječi blijede, a pojavljuje se
slika Mjeseca - punog i veličanstvenog - koji blista najdivnijom nijansom
plave boje, onom koja gotovo da je istovjetna boji neba...
A zatim, zatim ugledam sebe - na tom istom zaslonu. Odjevenu u
traperice i crnu vestu, raspuštene kose, kako kroz prozor gledam isti taj
plavi Mjesec, stalno pogledavajući na sat kao da očekujem nešto... nešto što
će se ubrzo dogoditi. Unatoč tomu što mi je nekako neobično i snovito

128
promatrati sebe koja nisam stvarno ja, svejedno osjećam što ona osjeća i
čujem o čemu razmišlja. Ide nekamo, na neko mjesto koje je prije smatrala
nedostupnim. Napeto čeka trenutak kad će nebo postati iste boje kao
Mjesec - predivne, duboke tamnoplave boje bez tračka sunca - jer zna da je
to trenutak koji najavljuje njezinu jedinu priliku da se vrati u ovu sobu i na
mjesto koje je smatrala izgubljenim.
Promatram, ne skidam pogled sa zaslona, zadržavajući dah dok ona
podiže ruku, pritišće prstom o kristal i biva povučena natrag kroz vrijeme.

129
 Trideseto
Istrčim iz dvorane i sjurim se niza stube. Vid mi je tako zamagljen i
srce mi tako jako nabija da ne vidim Romy i Rayne sve dok već nije
prekasno, a Rayne mi je pod nogama.
"Isusebože, žao mi je, oprosti..."
Sagnem se, ispružim ruku, čekajući da je ona primi pa da joj
pomognem ustati. Cijelo je vrijeme ispitujem je li dobro. Lecnem se od
neugode shvativši da ignorira moju ispruženu ruku i da se pokušava sama
osoviti na noge. Popravi si suknjicu i povuče dokoljenke, dok ja u čudu
gledam kako joj oguljena koljena odmah zacjeljuju - dosad mi nije palo na
pamet da bi njih dvije mogle biti poput mene.
"Jeste... jeste li vi..."
Ali prije no što stignem završiti, Rayne odmahne glavom i kaže:
"Sasvim sigurno nismo." Provjeravajući jesu li joj dokoljenke točno
jednake visine, ona promrmlja: "Nismo ti nimalo slične", poravnavajući
plavi blejzer i kariranu suknjicu, a zatim pogleda svoju mnogo simpatičniju
sestru koja vrti glavom.
"Rayne, molim te, budi pristojna", namršti se Romy.
Premda me Rayne i dalje šiba pogledom, glas joj je ipak nešto manje
oštar kad kaže:
"Pa, nismo"
"Znači... znači da znate o meni?" upitam i začujem Rayneine misli A ne,
ne znamo! Romy ozbiljno klimne glavom. "I svejedno mislite da sam zla?"
Rayne zakoluta očima, a Romy se blago nasmiješi pa kaže:
"Molim te, ne obaziri se na moju sestru, Uopće to ne mislimo. Nikoga
no osuđujemo."
Pogledavam jednu pa drugu, upijajući pogledom njihovu blijedu kožu,
goleme tamne oči, oštro odrezane šiške i tanke usne - crte lica tako su im
naglašene da izgledaju kao živi likovi iz mange. Pomislim kako je neobično
da dvije izvana tako slične osobe iznutra mogu biti tako različite.
"Reci nam što si saznala", kaže Romy, smiješeći se, pa krene niz ulicu
kao da je sigurna da ćemo je slijediti. Što i učinimo. "Jesi li pronašla sve
odgovore za kojima si tragala?"
I više od toga.
Sve otkad se kristal ispraznio, zapravo sam bez riječi. Ne znam kako
protumačiti podatke koje sam dobila, ali sigurna sam da sadrže mogućnost
da mi promijene život, a možda i cijeli svijet. Premda moram priznati da je

130
prilično zapanjujuće imati pristupa takvoj moćnoj mudrosti, odgovornost
koja ide uz to neporecivo je golema.
Hoću reći, sad kad to znam, što da radim s tim? Postoji li neki razlog
zašto mi je to pokazano? Neki veliki svjetski razlog? Očekuje li se od mene
nešto, a da ja toga nisam svjesna? A ako ne, čemu onda sve ovo?
Ozbiljno, zašto ja?
Pa sigurno nisam prva koja je postavila takvo pitanje.
Ili jesam?
Jedini smisleni odgovor koji mi pada na pamet jest: možda bih se
trebala vratiti natrag. Možda mi je to suđeno.
Ne da zaustavim atentate, ratove, ili da promijenim povijest, jer
mislim da nisam prava osoba za taj zadatak.
Ali mislim da mi je taj podatak pokazan s razlogom, jednim koji ima
veze s onim o čemu cijelo vrijeme razmišljam: da je cijeli taj scenarij s
nesrećom, mojim vidovnjačkim sposobnostima i time što me Damen učinio
besmrtnom jedna velika pogreška. I da bi, kad bih se mogla vratiti unatrag
kroz vrijeme i spriječiti da se nesreća dogodi, sve bilo kao prije. Mogla bih
se vratiti u Oregon i u svoj stari život, kao da se sav moj sadašnji život
nikad nije niti dogodio. A to je ono što cijelo vrijeme priželjkujem.
Ali što bi bilo s Damenom? Bi li se i on vratio?
Ako bi, znači li to da bi još uvijek bio s Drinom, sve dok me ona opet ne
uspije ubiti... i sve se opet ponovi?
Bih li samo odgodila neizbježno?
Ili bi sve osim mene ostalo isto? Hoće li Roman ubiti Damena dok ja
živim u Oregonu, potpuno nesvjesna njegova postojanja?
Ako je tako, kako bih mogla dopustiti da se to dogodi?
Kako bih mogla okrenuti leđa jedinoj osobi koju sam ikad istinski
voljela?
Vrtim glavom, primjećujući da me Romy i Rayne još uvijek gledaju,
čekajući odgovor, premda nemam pojma što bih im rekla. Pa samo stojim,
otvorenih usta, izgledajući kao totalni idiot. Misleći kako sam čak i u
Ljetozemlju, tom mjestu apsolutne ljubavi i savršenstva, blesača na
kvadrat.
Romy se nasmiješi i sklopi oči, a u naručju joj se stvori buket crvenih
tulipana - prekrasnih crvenih tulipana koje mi odmah pruži. Ali ne želim ih
primiti. Samo suzim oči i počnem uzmicati.
"Što radiš?" Pogledavam jednu pa drugu, a glas mi je napet, krhak.
Primjećujem da izgledaju jednako zbunjene kao i ja.

131
 "Žao mi je", kaže Romy, pokušavajući me smiriti. "Nisam sigurna zašto
sam to učinila. Ta mi se misao samo stvorila u glavi pa sam..."
Gledam kako tulipani u njenim rukama nestaju, vraćaju se tamo
odakle su došli, ali to što su nestali nimalo ne mijenja stvar i sad samo
želim da i one nestanu.
"Zar ovdje ama baš ništa nije privatno?" viknem, svjesna da je moja
reakcija pretjerana, ali ne mogu si pomoći. Jer ako su ti tulipani bili neka
vrsta poruke, ako mi je prisluškivala misli i na taj me način pokušala
navesti da se odreknem prošlosti i ostanem tu gdje jesam, pa... to se nje
jednostavno ne tiče. Njih dvije možda i znaju sve o Ljetozemlju, ali ne znaju
ništa o meni i nemaju se pravo miješati. Nikad nisu morale donijeti ovakvu
odluku. Ne znaju kako je to kad izgubiš sve ljude koje si ikada voljela.
Zakoračim još jedan korak unatrag, gledajući kako se Rayne mršti dok
Romy vrti glavom, govoreći:
"Ništa nismo čule. Zaista. Ne možemo čitati sve tvoje misli, Ever, samo
one koje nam je dopušteno znati. Što god si vidjela u akaškom arhivu samo
je tvoje, zauvijek. Mi smo samo zabrinute što si se uznemirila. To je sve.
Ništa više, ništa manje."
Gledam je suženim očima, a ne vjerujem joj ni riječ. Vjerojatno su mi
cijelo vrijeme prisluškivale misli. Zašto bi mi inače dala tulipane? Zašto bi
prikazala nešto takvo?
"Nisam ni bila u akaškom arhivu", kažem. "Ova je soba bila..."
zastanem i s mukom progutam, sjetivši se mirisa maminih kolača i osjećaja
bakina pokrivača pod prstima, svjesna da bih sve to opet mogla imati.
Samo trebam pričekati pravi dan i pravo vrijeme i mogu se vratiti svojoj
obitelji i prijateljima. Zavrtim glavom i slegnem ramenima: "Ova je soba
bila drukčija."
"Akaški arhiv ima mnogo lica", kimne Romy. "Postane točno ono što
trebaš." Ona me pogleda, očima mi pretražujući lice. "Ovdje smo samo zato
da ti pomognemo, a ne da te uznemirimo ili zbunimo."
"Što to znači? Vi ste kao moji anđeli čuvari ili duhovni vodiči? Dvije
dobre vile u uniformi neke privatne škole?"
"Ne baš", nasmije se Romy.
"A tko ste onda? I što ovdje radite? I kako to da me uvijek uspijete
pronaći?"
Rayne me šiba ljutitim pogledom i povlači sestru za rukav,
nagovarajući je na odlazak, ali Romy se ne da. Gleda me u oči i kaže:
"Ovdje smo samo zato da ti pomognemo. To je sve što trebaš znati."

132
 Gledam je nekoliko trenutaka pa skrenem pogled na njenu sestru, a
zatim zavrtim glavom i odem od njih. Namjerno su tajanstvene i čudne do
besvijesti, a nekako naslućujem da nemaju dobre namjere.
Nastavljam hodati, ne obazirući se na Romyne pozive. Želim se što više
udaljiti od njih. Hodam prema ženi kestenjaste kose koja čeka ispred
kazališta, onoj koja izdaleka i s leđa izgleda točno kao Ava.

133
 Trideset prvo
Lagano sam dodirnula ženu kestenjaste kose po ramenu, a golemo
razočaranje koje sam osjetila vidjevši da to nije Ava navelo me da shvatim
kako očajnički trebam razgovarati s njom. Zato napustim Ljetozemlje i
vratim se natrag, a prizemljim na vozačko sjedalo svog auta parkiranog
ispred trgovine TraderJoe's u sklopu trgovačkog centra Crystal Cove
Promenade. Moje je neočekivano pojavljivanje toliko iznenadilo jednu ženu
da su joj iz ruke ispale obje vrećice, iz kojih su se pod obližnje aute
otkotrljale limenke kave i juhe. Obećam si da ću odsad nadalje biti malo
diskretnija u odlascima i dolascima.
Kad stignem do Avine kuće, zateknem je usred gatanja pa pričekam u
njenoj suncem obasjanoj kuhinji da završi. I premda znam da me se to ne
tiče i da ne bih trebala prisluškivati, posegnem za svojim kvantnim
daljinskim i uključim se u njihovu seansu. Ostanem zatečena količinom
točnih pojedinosti koje Ava izgovara.
"Dojmljivo", kažem nakon što je njena klijentica otišla, a ona mi se
pridružila u kuhinji. "Jako dojmljivo. Ozbiljno, nisam imala pojma", kažem
i nasmiješim se, promatrajući je kako izvodi uobičajeni obred pristavljanja
vode za čaj i slaganja keksića na tanjur koji potom gurne prema meni.
"Veliki je kompliment čuti to od tebe", nasmiješi se ona i sjedne
nasuprot meni. "Premda sam, ako se dobro sjećam, i tebi jednom točno
pročitala karte."
Posegnem za keksom, znajući da se to očekuje od mene. Poližem šećer s
vrha i osjetim ubod tuge što mi to više nije tako ukusno kao prije.
"Sjećaš se toga? U Noći vještica?" Pozorno me promatra.
Kimnem. Dobro se sjećam. Te sam večeri otkrila da ona može vidjeti
Riley. Dotad sam bila sigurna da sam ja jedina koja može komunicirati s
mojom mrtvom sestricom i nisam baš bila presretna kad sam saznala da
više nije tako.
"Jesi li rekla svojoj klijentici da se viđa s totalnim luzerom?" Prelomim
keks napola. "Da je vara sa ženom koju ona smatra prijateljicom? I da bi ih
oboje trebala po kratkom postupku maknuti iz svog života?" upitam i
otresem mrvice koje su mi pale u krilo.
"Upravo tako", kaže ona i ustane dovršiti čaj istog trena kad se začuje
pištanje čajnika. "Premda, ako jednoga dana budeš nekome čitala sudbinu,
nadam se da ćeš naučiti ublažiti poruku."
Zamislim se i iznenada me obuzme tuga kad shvatim da već dugo

134
nisam razmišljala o budućnosti, o tome što bih htjela biti kad odrastem.
Prošla sam mnoge faze - htjela sam biti rendžerica u parku prirode,
učiteljica, astronautica, manekenka, pop-zvijezda - popis je beskonačan. Ali
sad kad sam besmrtna, sad kad sam u položaju nekoga tko u sljedećih
tisuću godina ima priliku iskušati sve te stvari, više nisam lako
ambiciozna.
Jedino o čemu sam u posljednje vrijeme razmišljala jest kako vratiti
Damena.
A sad, nakon ovog odlaska u Ljetozemlje, jedino o čemu razmišljam jest
kako vratiti onu staru sebe.
Hoću reći, imati cijeli svijet pod nogama nije tako primamljivo kad to
nemaš s kim podijeliti.
"Ja... još uvijek nisam sigurna što želim raditi. Zbilja nisam
razmišljala o tome", slažem, pitajući se hoće li mi biti lako skliznuti natrag
u nekadašnji život... ako se odlučim vratiti. I hoću li još uvijek sanjati o
tome da postanem pop-zvijezda ili će me promjene koje su se dogodile ovdje
pratiti i tamo.
Ali kad pogledam Avu, gledajući kako prinosi šalicu usnama i puhne
dvaput prije nego što će otpiti, sjetim se da nisam došla ovamo razgovarati
o svojoj budućnosti. Došla sam razgovarati o svojoj prošlosti. Odlučila sam
povjeriti joj se i s njom podijeliti neke od svojih najvećih tajni. Sigurna sam
da joj mogu vjerovati i da će mi moći pomoći.
Jer, iskreno govoreći, trebam nekoga na koga mogu računati. Ne mogu
sve to sama. Nije stvar samo u tome da mi netko pomogne donijeti odluku
hoću li ostati ili otići, jer počinjem shvaćati da i nemam mnogo izbora.
Pomisao na to da ostavim Damena, na to da ga nikada više ne vidim,
gotovo je nepodnošljiva. Ali kad pomislim na svoju obitelj i na to kako su, i
ne znajući, umrli zbog mene - bilo to zbog glupe plave majice i mog
ustrajanja da se vratimo po nju, što je na kraju izazvalo nesreću u kojoj smo
svi poginuli, ili zato što je Drina potjerala jelena pred naš auto kako bi se
riješila mene i imala Damena samo za sebe - osjećam da moram učiniti
nešto što će popraviti nastalu štetu.
Jer s koje god strane pogledam, uvijek se sve svodi na mene. Ja sam
kriva što oni više ne žive svoj život, što im je njihova blistava budućnost
tako tragično oduzeta. Da nije bilo mene, ništa se od toga ne bi dogodilo. I
premda je Riley tvrdila da je sve ispalo baš kao što je trebalo biti, činjenica
da sam dobila ovaj izbor dokaz je da trebam žrtvovati svoju budućnost s
Damenom da bi oni imali svoju.

135
 To je ono što bih trebala učiniti.
To je jedino ispravno.
Uz to kako se stvari razvijaju i kako su me u školi potpuno izopćili, Ava
mi je praktički jedina prijateljica koja mi je ostala. Što znači da mi treba
kako bi pozavršavala sve stvari koje ću možda morati ostaviti
nedovršenima.
Prinesem šalicu usnama, a onda je opet spustim ne otpivši ni gutljaj.
Prstom pratim krivulju ručke, duboko udahnem i kažem:
"Mislim da netko truje Damena." Gledam kako joj se oči šire i usta
otvaraju. "Mislim... mislim da mu netko stavlja nešto u..." - eliksir- "...
njegovo omiljeno piće. A od toga se ponaša kao da je..." - smrtan - "... nor-
malan, ali ne u dobrom smislu te riječi." Stisnem usne i ustanem, jedva joj
dajući vremena da dođe do daha, jer već nastavim: "A s obzirom na to da me
više ne puštaju u njegovo naselje, trebam te da mi pomogneš provaliti
unutra."

136
 Trideset drugo
"Okej, stigle smo. Budi hladnokrvna", kažem pa se šćućurim straga iza
sjedala dok se Ava približava ulazu u naselje. "Samo kimni i daj joj ime koje
sam ti rekla."
Podvučem noge, pokušavajući se učiniti što manjom, što manje
uočljivom. Prije samo dva tjedna i prije ovog nevjerojatno naglog rasta, to
bi mi išlo mnogo lakše. Čučnem još dublje i čvršće se ogrnem pokrivačem
dok Ava spušta prozor, smiješi se Sheili i predstavlja se kao Stacia Miller
(moja zamjena na popisu Damenovih dobrodošlih gostiju), za koju se
nadam da još nije počela dolaziti ovamo tako često da je Sheila već
prepoznaje.
Čim se kapija otvori, krenemo prema Damenovoj kući, a ja odbacim
pokrivač sa sebe i sjednem, gledajući kako Ava s očitom zavišću promatra
naselje oko sebe, vrteći glavom i mrmljajući:
"Šminkerski."
Slegnem ramenima pa se i ja ogledam oko sebe, jer nikad to prije
nisam previše primijećivala. Naselje mi je uvijek bilo samo izmaglica
sastavljena od lažnih toskanskih ladanjskih kuća i španjolskih hacijenda s
dobro održavanim vrtovima i podzemnim garažama, pokraj kojih sam
morala proći da bih došla do Damenove pseudofrancuske vile.
"Nemam pojma kako si to može priuštiti, ali zbilja je lijepo", kaže ona,
pogledavajući me dok skreće na prilaz njegovoj kući.
"Kladi se na konjske utrke", promrmljam, usredotočena na vrata
garaže, upijajući te posljednje pojedinosti prije no što sklopim oči i poželim
da se otvore.
U mislima ih vidim kako se podižu, ali kad otvorim oči začujem samo
škripu i stenjanje metala prije no što se vrata opet s treskom spuste. Što je
jasan znak da sam još uvijek jako daleko od svladavanja psihokineze i
pomicanja ičega težeg od Pradine torbice.
"Ovaj, možda bi bilo bolje da odemo iza kuće, kao što ja obično radim",
kažem, a neugodno mi je što je moj pokušaj tako bijedno propao.
Ali Ava neće ni čuti, nego zgrabi moju torbu i kreće ravno prema
ulaznim vratima. Trčkaram za njom, govoreći joj da to nema smisla, jer
vrata su zaključana i ne možemo ući tim putem, ali ona samo nastavlja
dalje uz odgovor da ćemo ih jednostavno morati otključati.
"Nije tako lako kao što misliš", kažem joj. "Vjeruj mi, već sam prije
pokušala i nije išlo." Pogledam još jedna vrata koja sam nehotice prikazala

137
kad sam prošli put bila ovdje - ona koja još uvijek stoje naslonjena na zid
uz rub kuće, na istome mjestu gdje sam ih ostavila, jer Damen je očito bio
prezauzet kočoperenjem i osvajanjem Stacije da bi imao vremena riješiti ih
se. Čim to pomislim, požalim što ne mogu obrisati tu misao, jer ostavlja me
tužnom, praznom i očajnijom no što bih htjela priznati.
"Pa, ovoga puta imaš moju pomoć", nasmiješi se ona. "A mislim da smo
već dokazale da jako dobro surađujemo."
Gleda me s toliko očekivanja i optimizma da mi je jasno kako nema
smisla odbiti pokušati. Pa sklopim oči i primim je za ruke, zamišljajući
kako se vrata pred nama otvaraju. Samo sekundu poslije začujem škljocaj
brave i vrata se širom otvore, pozivajući nas unutra.
"Nakon tebe", kimne Ava, pogleda na sat i lagano se namršti. "Reci mi
još jednom, koliko točno vremena imamo?"
Bacim pogled na zapešće, tamo gdje je i narukvica s kristalnom
potkovom koju mi je Damen darovao onoga dana na hipodromu, ona koja
mi ispuni srce silnom čežnjom svaki put kad je pogledam. A ipak, odbijam
skinuti je. Mislim, jednostavno ne mogu. To mi je jedini fizički podsjetnik
na ono što smo nekad imali.
"Hej, jesi li dobro?" upita ona, zabrinuta lica.
S mukom progutam kroz stisnuto grlo i klimnem glavom.
"Imamo dovoljno vremena. Doduše, moram te upozoriti da Damen ima
loš običaj markirati i doći doma ranije."
"U tom slučaju, bolje da se primimo posla", nasmiješi se Ava i sklizne u
predvorje pa se stane ogledavati oko sebe, prelazeći pogledom preko
golemog lustera blizu ulaza do profinjene ograde od lijevanog željeza na
stubištu koje vodi gore na prvi kat. Okrene se prema meni s iskricom u
pogledu i upita:
"Taj dečko ima sedamnaest godina?"
Krenem prema kuhinji, ne odgovorivši joj, jer već zna da jest. Osim
toga, imam važnijih stvari od razgovora o kvadraturi i maloj vjerojatnosti
da sedamnaestogodišnjak, koji nije pop-zvijezda ili glumac u sapunici, ima
ovakvu kuću.
"Hej, čekaj malo!" kaže ona i primi me za ruku, zaustavivši me. "Što je
gore?"
"Ništa", odgovorim i istog trena shvatim da sam zeznula stvar, jer
odgovorila sam prebrzo da bi bilo uvjerljivo. Svejedno, sad mi najmanje
treba da Ava krene njuškati i da naleti na njegovu "posebnu" sobu.
"Dođi", kaže ona, smiješeći se kao zločesta tinejdžerica čiji su roditelji

138
otišli iz grada za vikend. "Škola završava u... deset do tri, ha?"
Klimnem glavom, jedva zamjetno, ali i to je dovoljno da je ohrabri.
"A treba mu... desetak minuta od škole do doma?"
"Prije će biti par minuta", zavrtim glavom. "Ne, zapravo tridesetak
sekundi. Ne možeš zamisliti kako brzo Damen vozi."
Ona opet pogleda na sat pa u mene. U kutevima usana zatitra joj
osmijeh dok govori:
"Pa, to nam svejedno ostavlja dovoljno vremena da sve dobro
pogledamo, da zamijenimo piće i da damo petama vjetra."
Pogledam je, a u glas u glavi viče mi: Reci ne! Reci ne! Samo. Reci. Ne!
Glas koji bih trebala poslušati. Glas koji istog trena bude nadglasan njenim
koji kaže:
"Ma daj, Ever, pa nemam baš svaki dan priliku razgledati ovakvu
kuću. Osim toga, je li ti palo na pamet da je moguće da otkrijemo nešto što
bi nam moglo biti od pomoći?"
Stisnem usne i klimnem glavom, ali nevoljko, kao da me svaki pokret
jako boli. Jednako nevoljko krenem za njom koja - premda je desetak
godina starija od mene - žuri uza stube kao uzbuđena školarka koja će prvi
put vidjeti sobu svoje simpatije. Zaputi se ravno prema prvim otvorenim
vratima, koja slučajno vode baš u njegovu spavaću sobu. Ušavši za njom
unutra, ne znam je li mi više laknulo ili sam više iznenađena što sam je
pronašla više-manje kako sam je ostavila.
Samo neuredniju.
Mnogo neuredniju.
Odbijam razmišljati kako je to moguće.
A ipak, drago mi je što mogu reći da posteljina, namještaj, čak ni boja
zidova - ništa! - nije promijenjeno. Sve su to iste one stvari koje sam mu
pomogla izabrati prije nekoliko tjedana, kad sam odbila provesti još jednu
jedinu minutu u tom njegovu jezivom mauzoleju gdje je - vjerovali ili ne! -
spavao. Počela sam se ježiti na pomisao da se ljubimo tamo među
prašnjavim sjećanjima.
Na stranu činjenica da sam, ako ćemo pravo, i ja jedno od tih
prašnjavih sjećanja.
Ali čak i nakon što smo kupili sav taj novi namještaj, i dalje mi je bilo
draže da odemo k meni. Tamo sam se osjećala, ne znam... sigurnije? Kao da
me činjenica da Sabine svakog trena može banuti na vratu sprječavala da
učinim nešto za što nisam bila sigurna jesam li spremna ili ne. Sad mi se
to, nakon svega što se dogodilo, čini strašno smiješnim.

139
 "A-u, vidi mu kupaonicu!" kaže Ava, gledajući zidanu tuš-kabinu s
mozaikom od pločica i dovoljno tuševa za dvadeset ljudi. "Mogla bih se brzo
naviknuti na takav život!" Ona sjedne na rub jacuzzija i počne prčkati po
slavinama. "Uvijek sam to željela! Jesi li ga isprobala?"
Skrenem pogled, ali ne prije nego što je uspjela vidjeti boju koju mi je
navrla u obraze. Hoću reći, to što sam joj odala nekoliko tajni i dopustila joj
da dođe ovamo, ne znači da je dobila propusnicu i za moj privatni život.
"Imam ga doma", kažem na kraju, nadajući se da će se zadovoljiti time
pa da možemo završiti obilazak i maknuti se odavde. Trebamo otići dolje i
zamijeniti Damenov eliksir mojim, a ako ostanemo ovdje, bojim se da nikad
neće htjeti otići.
Kucnem po satu, podsjećajući je tko ovdje vodi glavnu riječ.
"Dobro", kaže ona, praktički vukući stopala dok je vodim iz spavaće
sobe u hodnik. Ali zastane već nakon nekoliko koraka i pokaže na jedna od
vrata. "Ali samo brzo, što je ovdje?"
Prije no što je stignem spriječiti, već je ušla u onu sobu - u Damenovo
svetište. U njegov jezivi mauzolej. U njegov osobni prostor.
Koji se promijenio.
Drastično se i dramatično promijenio.
Nestali su svi znakovi Damenove osobne vremenske kapsule - nigdje ni
traga Picassu. Van Goghu ili baršunastoj sofi.
Sad je tamo stol za biljar presvučen crvenim pustom, dobro opremljen
crni mramorni bar sa sjajnim kromiranim barskim stolcima i dugački niz
udobnih naslonjača ispred divovskog televizora tankog ekrana obješenog
na zid. Ne mogu a da se ne zapitam što se dogodilo s njegovim starim
stvarima - neprocjenjivim artefaktima koji su mi nekoć tako išli na živce,
ali koji mi se - sad kad su zamijenjeni modernim dizajnom - čine
izgubljenim simbolima mnogo boljih vremena.
Nedostaje mi stari Damen. Nedostaje mi moj vedri, zgodni kavalir od
dečka kojemu je njegova renesansna prošlost bila tako važna.
Ovaj moderni novomilenijski Damen potpuni mi je stranac. Dok se još
jednom ogledavam po toj sobi, zapitam se nije li prekasno da ga spasim.
"Što nije u redu?" upita Ava, gledajući me kroz sužene oči. "Problijedila
si kao krpa."
Zgrabim je za ruku i povučem je niza stube.
"Moramo požuriti", kažem joj, "prije nego što bude prekasno."

140
 Trideset treće
Trčim niza stube prema kuhinji, vičući:
"Uzmi torbu koja je kraj vratu i donesi mi je!"
Požurim prema hladnjaku, jedva čekajući da njegov sadržaj zamijenim
svojim sokom, jer želim da završimo s tim prije nego što Damen dođe kući i
iznenadi nas.
Ali kad otvorim njegov golemi hladnjak, ni on - baš kao ni sobu gore -
nije ono što sam očekivala. Kao prvo, prepun je hrane. Gomile i gomile
hrane - kao da priprema stvarno velik tulum koji će trajati najmanje tri
dana.
Gledam juneću vratinu, bifteke, goleme komade sira, pola pileta, dvije
velike pizze, kečap, majonezu, razne kutije dostavljene hrane, mu svašta!
Da ni ne spominjem nekoliko paketa od po šest limenki piva na najnižoj
polici.
Premda se to čini sasvim normalnim, nije.
Jer Damen nije normalan. Već šest stotina godina ništa nije jeo.
I ne pije pivo.
Besmrtnički sok, vodu, povremeno čašu šampanjca - to da.
Heineken i Coronu - ne baš.
"Što je?" upita Ava, spustivši torbu na pod i provirujući mi preko
ramena, pokušavajući shvatiti što me to toliko uzrujalo. Otvorim ledenicu,
ali puna je votke, smrznutih pizza i nekoliko kantica sladoleda Ben &
Jerry's. "Okej, znači da je nedavno bio u dućanu i napunio frižider. Što je u
tome loše? Ne shvaćam zašto si toliko uzrujana. Zar vas dvoje inače
prikazujete hranu kad god ogladnite?"
Odmahnem glavom, svjesna da joj ne mogu reći da Damen i ja nikada
ne ogladnimo. To što zna da imamo ekstrasenzornu percepciju i sposobnost
prikazivanja stvari ovdje i u Ljetozemlju, ne znači da mora znati drugi dio
priče, onaj dio koji kaže: Oh, jesam li ti rekla da smo oboje i besmrtni?
Zna samo ono što sam joj rekla - da naslućujem da netko truje
Damena. No, nisam joj rekla da biva trovan na takav način da gubi sve
svoje natprirodne sposobnosti - povećanu fizičku snagu, golemu
inteligenciju, vještine i umijeća, čak i dugotrajno pamćenje - da se sve to
sustavno briše, dok se on vraća u smrtni oblik.
Ali, premda je na prvi pogled samo prosječni srednjoškolac - doduše,
vraški zgodan, s brdom love i vlastitom kućom vrijednom nekoliko milijuna
dolara - samo je pitanje vremena prije no što počne starjeti.

141
 A zatim i propadati.
Dok na kraju ne umre, kao što sam vidjela na kristalnom zaslonu.
Upravo zato moram zamijeniti njegov sok svojim. Mora početi piti
pravi sok, da mu se vrati snaga, a nadam se i da će to pomoći popraviti
nešto od štete koja mu je već nanesena, dok ja pokušam otkriti protuotrov
koji će ga spasiti i vratiti ga na staro.
A ako su neuredna kuća, preuređena soba i krcat hladnjak pokazatelji
njegova stanja, Damenu se stanje pogoršava mnogo brže nego što sam
mislila.
"Uopće ne vidim te boce koje si spominjala", kaže Ava, vireći mi preko
ramena i škiljeći u osvijetljenu unutrašnjost hladnjaka. "Jesi li sigurna da
ih drži baš tu?"
"Vjeruj mi, ovdje su." Počnem prekopavati po najvećoj svjetskoj zbirci
umaka i napokon ih ugledam pa primim boce za grlo i izvučem ih. Pružim
ih Avi. "Baš kao što sam mislila", kimnem, jer napokon smo ne maknuli s
mrtve točke.
Ava me pogleda i podigne obrve.
"Zar ne misliš da je neobično što još uvijek pije taj sok? Jer ako je
otrovan, ne bi li mu se promijenio okus?"
I dok si rekao keks, moja je sigurnost poljuljana. Što ako nemam
pravo? Što ako to uopće nije to?
Što ako me se Damen jednostavno zasitio, što ako je svima jednostavno
dosta mene, što ako Roman nije imao ništa s tim?
Zgrabim jednu od boca i prinesem je usnama, zastavši tek kad Ava
vikne:
"Pa nećeš to valjda piti?"
Ali samo slegnem ramenima i otpijem gutljaj, jer čini mi se da je to
jedini način da provjerim je li otrovan. Nadam se da mi od tog jednog malog
gutljaja neće biti ništa. I odmah mi je jasno kako to da Damen nije
primijetio razliku - jer nema je. Sve dok mi u ustima ne zaostane odvratan
okus.
"Vode!" dahnem, žureći prema sudoperu, gdje gurnem glavu pod
slavinu, gutajući vodu sve dok mi se ne izgubi taj grozan okus u ustima
"Tako je gadno?"
Kimnem, brišući usta o rukav.
"Odvratno. Ali da si ikad vidjeli Damena kako pije taj sok, znala bi
zašto nije primijetio. Praktički ga ulijeva u sebe, kao da mu..." Zastanem,
jer htjela sam reći: kao da mu život ovisio tome, ali to je preblizu istini pa

142
samo progutam slinu kažem: "Kao da nije danima pio."
Pružim Avi preostale boce da ih može odložiti na sudoper, gdje ih je
slagala uz rub. Morala je odgurnuti prljavo posuđe da uopće napravi
mjesta. Tako smo uigran tim da, tek što sam joj predala posljednju
otrovanu bocu, već posežem za "sigurnim" bocama iz torbe. Znam da je sok
u njima siguran za piće, jer mi ih je Damen dao prije nekoliko tjedana, prije
Romanova dolaska. Stavljam ih na isto mjesto gdje su donedavno bile ove
otrovane, tako da Damen ne posumnja da sam bila ovdje i izvela zamjenu.
"A što da radim s ovim starima?" upita Ava. "Da ih bacimo? Ili da ih
sačuvamo za dokaz?"
Baš kad se spremim odgovoriti, otvore se vrata i uđe Damen.
"Koga vraga radite u mojoj kuhinji?"

143
 Trideset četvrto
Sledim se. U ruci, na pola puta između hladnjaka i mene, zveckaju mi
dvije boce neotrovanog soka. Shvatim da sam bila tako zaokupljena
razmišljanjem o Damenu da sam se zaboravila ugoditi na njegove misli
kako bih osjetila je li negdje u blizini.
Ava je zinula, a na licu joj se održava ista ona panika koju ja
pokušavam sakriti. Pogledam Damena i pročistim grlo pa kažem:
"Nije to što misliš."
Što je najgluplja stvar koju sam mogla reći, budući da jest točno ono što
on misli. Ava i ja provalile smo mu u kuću i prčkamo mu po hrani. Jasno je
kao dan.
On spusti torbu i krene prema meni, ne skidajući pogled s mog lica.
"Nemaš pojma što ja mislim."
O, itekako imam. Lecnem se na grozne misli koje mu prolaze kroz
glavu, na mentalne optužbe: Frikuša me uhodi! I mnoge druge, još gore od
te.
"I kako ste uopće uspjele ući?" upita on, pogledavajući mene pa nju.
"Ovaj... Sheila me pustila unutra", kažem, ne znajući što da učinim n
bocom koju još držim u ruci.
Vidim kako mu pulsira žila na sljepoočnici dok trese glavom i stišće
šake - i shvatim da ga nikad prije nisam vidjela ovako ljutitog, da nisam ni
znala da je sposoban za takav gnjev. Osjećam se grozno što nam ja tomu
uzrok.
"Poslije ću se pozabaviti sa Sheilom", kaže on, jedva se suzdržavajući
da ne prasne. "Mislio sam pitati što radiš ovdje unutra, u mojoj kući? Zašto
premećeš po mom hladnjaku?" Pogleda me kroz sužene oči. "Koji ti je vrag
na pameti?"
Pogledam Avu i užasno mi je neugodno što je tu, što vidi kako se ljubav
mog života odnosi prema meni.
"A što je s njom0" upita on i pokaže na Avu. "Dovela si svoju gatalicu s
tuluma da baci nekakvu čaroliju na mene?"
"Sjećaš se toga?" spustim ruku s bocom. Pitala sam se je li u njemu
ostalo išta od naše prošlosti i sad me činjenica - ma kako beznačajna bila -
da se sjeća tuluma i toga da je upoznao Avu, ispunjava tračkom nade.
"Sjećaš se Noći vještica?" šapnem, prisjećajući se kako smo se prvi put
poljubili pokraj bazena, odjeveni u kostime koji su se savršeno slagali, a da
se nismo dogovorili oko toga: ja u kostim Marije Antoanete, a on u kostim

144
njena ljubavnika grofa Fersena.
"Je, sjećam se", reče on, vrteći glavom. "I žao mi je što ti to moram reći,
ali bio je to trenutak slabosti koji se nikad više neće ponoviti. Trenutak koji
si ti shvatila preozbiljno. Vjeruj mi, da sam znao kakvu si čudakinja, ne bi
mi to palo na pamet. Nije bilo vrijedno truda."
Progutam kroz stisnuto grlo i zatrepćem da otjeram suze. Dok i
posljednja prilika za obnavljanje naše ljubavi - jedinoga što ovaj život čini
vrijednim življenja - pada u vodu, osjećam se prazno, kao da mi je netko
izdubio utrobu, izvadio je i bacio. I premda se podsjećam da su to
Romanove, a ne Damenove riječi, da pravi Damen nije sposoban ni prema
kome biti tako okrutan, bol je svejedno duboka.
"Damene, molim te", uspijem istisnuti. "Znam kako ovo izgleda, Zaista
znam. Ali mogu objasniti. Samo ti pokušavamo pomoći" Gleda me tako
prezrivim pogledom da me preplavi val srama. Ali prisilim se nastaviti, jer
moram barem pokušati. "Netko te pokušava otrovati", kažem s mukom i
pogledam ga. "Netko koga poznaješ."
On vrti glavom, ne vjerujući mi ni riječ. Uvjeren je da sam sišla i uma i
da bi me trebalo strpati u ludnicu.
"A ta osoba koja me truje, ta osoba koju poznajem, jesi li to možda ti?"
On zakorači prema meni. "Jer ti si ta koja mi je provalila u kuću, Ti si ta
koja mi premeće po hladnjaku i petlja oko mog soka. Mislim da dokazi
govore za sebe."
Odmahnem glavom, a riječi jedva izlaze kroz grlo u kojemu kao da
plamti vatra.
"Znam kako ovo izgleda, ali moraš mi vjerovati! Sve što sam rekla
istina je, ne izmišljam!"
On zakorači još korak bliže, približavajući mi se tako namjerno, tako
polako i smišljeno, kao lovac svojoj lovini. Zato odlučim otpustiti kočnice i
sve mu reći. Ionako više nemam što izgubiti.
"Riječ je o Romanu, okej?" Duboko udahnem, gledajući kako mu se
izraz lica mijenja od optužujućeg do bijesnog. "Tvoj novi prijatelj Roman
je..." Pogledam Avu, znajući da mu ne mogu reći tko je Roman zaista -
odmetnuti besmrtnik kojemu je jedini cilj ubiti Damena, premda još uvijek
ne znam zašto. Ali to sad ionako nije važno. Damen se ne sjeća ni Drine ni
činjenice da je besmrtan. U tako je uznapredovalom stanju zaborava da
ionako nikad ne bi shvatio.
"Gubi se", kaže on, a pogled mu je tako hladan da se naježim više od
njega nego od ledenog zraka iz hladnjaka. "Nosi se prije nego što pozovem

145
policiju."
Pogledam Avu, koja je na njegovu prijetnju odmah počela izlijevati
otrovani sok u sudoper. Skrenem pogled na Damena koji poseže za
mobitelom i već pritišće prvi broj.
Moram ga zaustaviti. Ne mogu mu dopustiti da okrene taj broj. Ne
mogu riskirati da se upetlja policija. Zato ga pogledam u oči, premda mi
pokušava izbjeći pogled. Usredotočim svu svoju energiju na njega, moje
misli posežu prema njemu, pokušavam utjecati na njega. Obasipam ga
najsuosjećajnijom bijelom svjetlošću punom ljubavi i telepatski mu šaljem
buket crvenih tulipana, cijelo vrijeme šapćući:
"Nema potrebe za izazivanjem nevolja." Polako uzmičem natraške. "Ne
moraš nikoga zvati, odlazimo." Zadržavam dah dok on zuri u svoj telefon,
ne shvaćajući zašto ne može pritisnuti i posljednju brojku.
On podigne pogled i nakratko - samo na trenutak, samo jedan treptaj
oka - vrati se stari Damen. Gledajući me onako kao prije. Osjetim poznatu
toplinu i trnce na koži. Premda je trenutak prošao tako brzo kao da ga nije
ni bilo, dovoljno mi je.
Damen odbaci mobitel na kuhinjski element i zatrese glavom. Znajući
da je bolje da se pokupimo dok je još koliko-toliko pod mojim utjecajem,
zgrabim torbu i krenem prema vratima, okrenuvši se baš u trenutku kad je
počeo iz hladnjaka vaditi sve preostale boce soka. Uvjeren da sok sad više
nije siguran za piće, jer tko zna što sam ubacila unutra, on počne otvarati
boce i izlijevati njihov sadržaj u sudoper.

146
 Trideset peto
"Što će se dogoditi sad kad više nema taj sok? Hoće li mu biti bolje ili
gore?"
To je pitanje koje mi je Ava postavila čim smo sjele u moj auto. Nisam
znala što bih joj odgovorila. I još uvijek ne znam. Pa nisam ništa rekla,
samo sam slegnula ramenima.
"Užasno mi je žao", rekla je ona, stišćući dlanove u krilu, gledajući me
tako da mi je bilo jasno da to zaista i misli. "Osjećam se odgovornom."
Ali samo sam odmahnula glavom. Premda zapravo i jest bila
djelomično kriva, jer protratile smo previše vremena na njeno
razgledavanje kuće, ja sam ta koja se toliko zanijela time što smo radile da
sam zaboravila držati stražu i paziti navrata. Ako je itko kriv, onda sam to
ja.
Nije mi najgore to što nas je Damen uhvatio u provali, nego to što sam
u njegovim očima od zatelebane čudakinje koja ga prati postala jadna,
psihotična luzerica. Sad vjeruje da sam mu pokušala u crveni sok ubaciti
neki suludi, crnomagijski napitak u nadi da ću mu se opet svidjeti.
Jer nakon što joj je sve ispričao, Stacia ga je uvjerila da je baš tako.
A on je to odlučio povjerovati.
Zapravo, cijela škola to vjeruje. Uključujući i nekoliko mojih profesora.
Što znači da mi je odlazak u školu sad još mučnije iskustvo, jer ne samo
da moram trpjeti beskrajne poruge u stilu: "Spastičarko!", "Luzerice!" i
"Vještice!", nego su me čak dva profesora zamolila da ostanem poslije sata
da mogu porazgovarati sa mnom.
Ne mogu reći da me profesor Robins iznenadio svojim zahtjevom, jer
već smo jednom razgovarali o mojoj navodnoj nesposobnosti da prebolim
rastanak od Damena i da nastavim sa životom bez njega. Zato nisam bila
pretjerano zatečena kad mi je rekao da ostanem jer želi porazgovarati sa
mnom o incidentu.
No, iznenadila me vlastita reakcija i to kako sam brzo uskočila u ulogu
vlastite odvjetnice.
"Oprostite", rekla sam, prekinuvši ga prije no što je stigao završiti, jer
nimalo me nisu zanimali dobronamjerni, premda nepozvani, savjeti mog
nedavno razvedenog profesora polualkoholičara. "Koliko znam, to je samo
glasina koja kruži po školi. Navodni događaj za koji nitko nema nikakve
dokaze." Pogledala sam ga u oči, unatoč činjenici da sam mu upravo
slagala. Hoću reći, premda nas je Damen uhvatio na djelu, nije baš da se

147
sjetio fotografirati nas. Ovoga puta ne postoji videosnimka koja će osvanuti
na YouTubeu. "Dakle, osim ako me ne namjeravate službeno optužiti i
suditi mi..." zastala sam da pročistim grlo, jednim dijelom zbog
dramatičnosti, a drugim zato što ni sama nisam mogla vjerovati što se
spremam reći, "nevina sam dok mi se ne dokaže krivnja." Zinuo je, spremao
se nešto reći, ali ja još nisam završila. "Dakle, osim ako niste htjeli
razgovarati o mom ponašanju na satu - za koje i vi i ja znamo da je uzorno,
ili o mojim ocjenama - za koje oboje znamo da su više nego odlične, mislim
da je ovaj razgovor završen."
Srećom, s profesorom Munozom išlo je lakše. Vjerojatno zato što sam ja
prišla njemu, a ne obratno. Ponadala sam se da bi mi moj profesor povijesti
- koji je toliko opsjednut renesansom - mogao pomoći otkriti ime biljke koja
mi treba za eliksir.
Kad sam je sinoć pokušala potražiti na Internetu, shvatila sam da ne
znam što bih upisala u tražilicu. A s obzirom na to da me Sabine još uvijek
promatra kao kobac - premda jedem i pijem i ponašam se što normalnije
mogu - odlazak u Ljetozemlje, ma kako kratak, ne dolazi u obzir.
Što znači da mi je profesor Munoz posljednja nada - ili barem ona koja
mi je najdostupnija. Jer kad je Damen jučer izlio sok u sudoper, ostala sam
bez polovice svoje ionako već oskudne zalihe. Što znači da moram smućkati
još eliksira. Još mnogo eliksira. Ne samo za održavanje snage do trenutka
mog odlaska, nego i za Damenov oporavak.
S obzirom na to da mi nikad nije dao recept, jedino što imam je ono što
sam vidjela na kristalu kad sam promatrala kako njegov otac priprema
napitak i naglas nabraja sve sastojke - osim posljednjega, koji je šapnuo
sinu na uho pa ga nisam mogla čuti.
Ali ispada da mi profesor Munoz nije od velike pomoći. Nakon što je
prekopavao po starim knjigama, ali nije ništa našao, on me pogleda i kaže:
"Ever, bojim se da ne mogu pronaći odgovor na tvoje pitanje, ali kad si
već ovdje..."
Podignem ruku i prekinem ga prije nego što njegove riječi odu
predaleko. Premda nisam ponosna na to kako sam se ponijela u razgovoru s
profesorom Robinsom, ako Munoz ne odustane na vrijeme, i njega čeka isto.
"Vjerujte mi, znam na što ciljate", kimnem, gledajući ga u oči. "Ali u
krivu ste. Nije tako kao što mislite..." Zastanem, shvativši da mi isprika
postaje otrcana, jer upravo sam aludirala na to da se taj događaj možda
zaista i dogodio, ali ne onako kako on misli. Što se, u osnovi, svodi na
priznanje krivnje i pozivanje na olakotne okolnosti.

148
 Zatresem glavom, a u sebi i zakolutam očima, misleći: Bravo, Ever;
bravo. Samo tako nastavi i uskoro će ti zaista trebati Sabinine odvjetničke
usluge.
On pogleda mene, a ja njega, pa oboje odmahnemo glavama, prešutno
se složivši da ćemo pustiti neka ostane na tome.
Ali kad uzmem torbu i krenem prema vratima, on ispruži ruku i
dotakne me po rukavu, rekavši:
"Drži se. Sve će biti dobro."
I to je dovoljno. Taj jednostavni dodir dovoljan je da vidim kako je
Sabine redovit gost u Starbucksu, da tamo odlazi skoro svaki dan. Njih
dvoje uživaju u stidljivom koketiranju koje, hvala bogu, nije otišlo dalje od
osmijeha, ali Munoz jedva čeka dan će se to dogoditi. Premda znam da
moram učiniti sve što je u mojoj moći da ih spriječim da se počnu - bože
sačuvaj! - viđati, trenutačno nemam vremena baviti se time.
Otresem njegovu energiju i nastavim prema vratima, ali jedva da sam
zakoračila u hodnik, a već mi prilazi Roman, prilagođavajući korak da ga
uskladi s mojim. Ceri mi se i kaže:
"Je li ti Munoz pomogao?"
Hodam dalje, lecnuvši se kad me njegov ledeni dah okrzne po obrazu.
"Vrijeme ti istječe", kaže on, a glas mu je mek i utješan kao zagrljaj.
"Stvari se sad već odvijaju prilično brzo, ne misliš li? Bit će gotovo i prije
nego što se snađeš. A onda... pa, onda ostajemo samo ti i ja."
Slegnem ramenima, znajući da to baš i nije istina. Vidjela sam
prošlost. Vidjela sam što se dogodilo u onoj crkvi u Firenci. Ako se ne
varam, moguće je da zemljom luta još šest besmrtnih siročića. Šest malih
vragova koji bi sad mogli biti bilo gdje - ako su preživjeli. Ali ako Roman ne
zna za to, nije na meni da mu to kažem.
Zato mu se zagledam u oči, odupirući se zamamnoj privlačnosti te
duboko plave boje i kažem:
"Baš imam sreće."
"I ja", nasmiješi se on. "Trebat ćeš nekoga da ti pomogne izliječiti
slomljeno srce. Nekoga tko te razumije. Nekoga tko zna što si zapravo."
Prijeđe mi prstom po nadlaktici, a njegov je dodir čak i kroz pamučni rukav
majice tako iznenađujuće hladan da se brzo odmaknem.
"Ne znaš ništa o meni", kažem, pogledom mu pretražujući lice.
"Podcijenio si me. Da sam na tvome mjestu, ne bih se žurila s proslavom.
Još si daleko od pobjede."
Premda je to trebala biti prijetnja, glas mi previše drhti da bi me

149
ozbiljno shvatio. Zato ubrzam korak, dok njegov podrugljivi smijeh
odzvanja za mnom. Idem prema svom stolu za ručak, za kojim sjede Miles i
Haven.
Skliznem na klupu, smiješeći se dok pogledavam jedno pa drugo.
Imam osjećaj da je prošlo mnogo vremena otkad smo se družili pa me i sam
pogled na njih dvoje silno veseli.
"Hej, vas dvoje", kažem, ne uspijevajući suspregnuti širok osmijeh, dok
se oni pogledavaju među sobom, a onda oboje kimnu u isti trenutak, kao da
su sve to prethodno dobro uvježbali.
Miles pijucka neki sok, što nikad prije ne bi pio. Žarko ružičastim
noktima kucka po limenci, a ja osjećam kako mi se želudac počinje grčiti.
Razmišljam bih li se ugodila na njihove misli, jer to bi me pripremilo za ono
što slijedi - štogod to bilo, ali na kraju odlučim da ipak neću, jer radije bih
da to ne čujem dvaput.
"Moramo razgovarati", kaže Miles. "Radi se o Damenu."
"Ne", ubaci se Haven, ošinuvši Milesa pogledom prije no što iz torbe
izvuče vrećicu s mrkvom narezanom na prutiće - što je prepoznatljiv
niskokalorični ručak cura iz A-škvadre. "Radi se o Damenu i tebi"
"O čemu se tu ima pričati? Hoću reći, on je sa Stacijom, a ja se... nosim
s tim."
Njih dvoje razmijene kratak, ali značajan pogled.
"Ali, je li zaista tako?" upita Miles. "Jer stvarno, Ever, provaliti mu u
kuću i brljati mu po hrani... to je zbilja poremećeno. Nije to baš potez osobe
koja je krenula dalje."
"Što je? Vas dvoje sad odjednom vjerujete svakoj glasini koju čujete?
Nakon svih tih mjeseci prijateljstva, nakon sveg druženja kod mene doma,
mislite da sam sposobna za takvo nešto..."
Zakolutam očima, odbijajući nastaviti. Ako sam iz Damena uspjela
izvući samo trenutak prepoznavanja prije nego što ga je opet zamijenilo
gađenje, a nas dvoje dijelimo povezanost koja seže unatrag nekoliko
stoljeća, čemu se mogu nadati s Milesom i Haven koje ne poznajem ni
godinu dana?
"Pa, zaista ne vidim zašto bi Damen sve to izmislio", kaže Haven,
gledajući me ravno u oči, a pogled joj je tako tvrd i osuđujući da mi je jasno
da mi nije došla pomoći. Premda se ponaša kao da joj je stalo do onoga što je
najbolje za mene, zapravo uživa u mom padu. Nakon što ju je Damen odbio
zbog mene, nakon što me i Roman nastavlja proganjati makar mu je ona
jasno pokazala da joj se sviđa, drago joj je vidjeti me poniženu. Ovdje je

150
samo zato da me može gledati u oči dok likuje i naslađuje se.
Spustim pogled i zagledam se u stol, iznenađena time koliko me to
zaboljelo. Ali trudim se ne osuđivati je i ne zamjeriti joj. I predobro znam
kako je to kad te obuzme ljubomora, osjećaj koji nije nimalo razuman.
"Moraš ga preboljeti", kaže Miles, pijuckajući sok, ali ni na trenutak
ne skidajući pogled s mene. "Odustani i kreni dalje sa životom."
"Svi znaju da ga uhodiš", kaže Haven, pokrivši usta noktima
nalakiranim u boju baletnih papučica, a ne u crno, kao prije. "Svi znaju da
si mu provalila u kuću - dvaput - koliko nam je poznato. Ozbiljno, ponašaš
se nekontrolirano, kao da si skrenula."
Ne dižem pogled sa stola, pitajući se koliko će još dugo trajati njihov
napad.
"Uglavnom, kao tvoji frendovi, htjeli bismo te uvjeriti da je krajnje
vrijeme da odustaneš od Damena i da nastaviš sa svojim životom. Jer to
tvoje ponašanje postaje jezivo, da ni ne spominjem..."
Haven nastavlja, udarajući u sve bolne točke koje su, sigurna sam,
dogovorili unaprijed. Ali prestala sam slušati nakon što je rekla kao tvoji
prijatelji, jer želim stati na tome i zaboraviti sve drugo, iako to više nije
istina.
Zavrtim glavom i podignem pogled. Vidim da Roman koji sjedi za
dugačkim stolom ne skida pogled s mene. Primijetivši da ga gledam, kucne
po satu i pokaže na Damena, tako zlokobnim, tako prijetećim pokretom da
skočim s klupe. Havenin glas ostaje iza mene kao daleko i zujanje. Trčim
prema autu, prekorivši se što gubim vrijeme na ovakve stvari umjesto da se
bavim onima koje su mnogo važnije.

151
 Trideset šesto
Dosta mi je škole. Dosta mi je toga da se svakoga dana izlažem
nepodnošljivom mučenju. Gdje je smisao odlaska u školu kad ne postižem
nikakav uspjeh s Damenom, kad me Roman izaziva, a prodike mi drže i
profesori i bivši frendovi koji se pretvaraju da mi žele dobro? Osim toga,
ako sve ispadne onako kao što se nadam, uskoro ću ionako opet biti u svojoj
staroj školi u Oregonu i živjet ću svoj život kao da ništa od ovoga nikad nije
postojalo. Zato stvarno nema smisla da trpim takve stvari.
Vozim niz Broadway, probijam se kroz gust pješački promet pa
nastavljam prema kanjonu, nadajući se nekom mirnom mjestu gdje bih
mogla otvoriti portal, a da ne prestravim žene s punim vrećicama. Tek kad
sam parkirala auto sine mi da je to isto ono mjesto gdje sam imala okršaj s
Drinom - onaj koji je potaknuo moj prvi odlazak u Ljetozemlje, kad mi je
Damen otvorio put.
Zavalim se u sjedalo, zamišljajući da ispred mene lebdi taj zlatni veo
svjetlosti i već u sljedećem trenutku sletim ravno ispred Velike dvorane
znanja. Jedva i primjećujući veličanstvenu, vječno promjenjivu fasadu,
utrčim u golemu mramornu dvoranu, a misli su mi usredotočene na samo
dvije stvari:
Postoji li protuotrov koji bi spasio Damena?
I kako da pronađem tajanstvenu biljku, konačni sastojak koji mi treba
da napravim eliksir?
Ponavljam pitanja opet i opet, čekajući da se pojavi ulaz u akaški
arhiv.
Ali ništa.
Nema kugli. Nema kristalnih ploha. Nema bijelih kružnih soba ili
hibridnih televizora.
Ništa. Nula.
Samo tih glas iza mene koji kaže:
"Prekasno je."
Okrenem se, očekujući Romy, ali ugledam Rayne. Zakolutam očima i
krenem prema vratima, želeći se što prije udaljiti od nje koja opet ponovi
iste riječi.
Nemam vremena za to. Nemam vremena dešifrirati zagonetne
gluposti najjezivije blizanke na svijetu. Jer premda u Ljetozemlju, gdje se
sve događa u vječnom sad, sam koncept vremena ne postoji, pouzdano
znam da će vrijeme koje provedem ovdje biti zamijećeno kod kuće. Što znači

152
da moram nastaviti, zato krenem niz ulicu što brže mogu, sve dok njezin
glas ne postane samo šapat. Znam samo da moram spasiti Damena prije
nego što vratim vrijeme i odem kući. A ako odgovori nisu ovdje, potražit ću
ih negdje drugdje.
Potrčim. Na samom skretanju u uličicu iznenada osjetim nepodnošljiv
bol koji me obori na tlo. Prsti mi polete prema sljepoočicama, a glava me
boli kao da me bodu noževima sa svih strana - dok mi se u mislima
pojavljuju slike. Niz skica koje se pretapaju jedna u drugu, kao stranice
knjige, praćene podrobnim opisom onoga što sadrže. Tek na trećoj strani
sine mi da su to upute za pripremu protuotrova koji će spasiti Damena, a
uključuju biljke koje se sade u vrijeme mlađaka, rijetke kristale i minerale
za koje nikad nisam čula, svilene vrećice koje su izvezli tibetski redovnici -
sve se to treba pažljivo složiti u nizu vrlo preciznih koraka, prije nego što će
upiti energiju sljedećeg punog Mjeseca.
Trenutak nakon što mi se pokaže biljka koja mi treba da dovršim
eliksir besmrtnosti, u glavi mi se rasčisti, kao da se ništa nije dogodilo.
Posegnem za torbom, tražeći list papira i olovku. Samo što sam završila sa
zapisivanjem kad se pojavi Ava.
"Otvorila sam portal!" kaže ona i sva se ozari kad su nam se pogledi
sreli. "Nisam mislila da ću moći, ali kad sam jutros sjela meditirati,
pomislila sam da nema ništa loše u tome da pokušam. I dok si rekao
keks..."
"Tu si od jutra?" upitam, gledajući njenu prekrasnu haljinu,
dizajnerske cipele, teške zlatne narukvice i prste pune prstenja s dragim
kamenjem.
"U Ljetozemlju vrijeme ne postoji", prekori me ona.
"Možda je tako, ali kod kuće je već prošlo podne", kažem joj, a ona vrti
glavom i mršti se, ne želeći se zamarati dosadnim zemaljskim pravilima.
"Koga briga? Kao da nešto propuštam... Samo niz klijenata koji
očekuju da im kažem kako će odjednom, iz čista mira i bez imalo truda,
postati strašno bogati i slavni?" Ona sklopi oči i uzdahne. "Umorna sam od
toga, Ever. Dosta mi je muke. Ali ovdje, ovdje je sve tako čudesno da mislim
da ću ostati."
"Ne možeš", kažem brzo, automatski, premda nisam sigurna da je to
istina.
"A zašto ne?" Ona slegne ramenima i podigne ruke prema nebu pa se
zavrti. "Zašto ne mogu ostati ovdje? Daj mi jedan dobar razlog. Zašto?"
"Zato..." počnem i najradije bih da je to dovoljno, ali budući da ona nije

153
dijete, moram smisliti nešto bolje. "Zato što to nije ispravno", dovršim,
nadajući se da me čuje. "Imaš posla. Svi mi imamo posla. Skrivati se ovdje -
to je kao da varaš"
"Tko kaže?" Ona zaškilji. "Hoćeš reći da su svi ovi ljudi mrtvi?"
Ogledam se oko sebe, promatrajući krcate pločnike, duge redove pred
kinom i karaoke-barom, i shvatim da nemam pojma što bih joj odgovorila.
Hoću reći, koliko je njih ovdje poput Ave - umornih, razočaranih duša
kojima je dosta muke, a koji su nabasali na put ovamo i odlučili ostati, i
nikad se više ne vratiti zemaljskom životu? A koliko njih je umrlo i odbilo
prijeći most, kao Riley?
Opet pogledam Avu, znajući da nemam pravo reći joj što da radi sa
svojim životom, pogotovo kad se sjetim što sam ja odlučila učiniti sa svojim.
Posegnem za njenom rukom i nasmiješim se pa kažem:
"Trenutačno te ja trebam. Reci mi sve što znaš o astrologiji."

154
 Trideset sedmo
"No?" nagnem se prema Avi, laktova oslonjenih na stol, pokušavajući
joj usmjeriti pozornost na sebe umjesto na prizore i zvukove Saint-
Germaina.
"Znam da sam ja po horoskopu Ovan" reče ona, slegnuvši ramenima, a
i dalje radije gleda Seinu, Pont Neuf, Eiffelov toranj, Slavoluk pobjede i
katedralu Notre Dame (koji su, u ovoj verziji Pariza, poredani u nizu), nego
mene.
"I to je sve?" upitam, miješajući svoj kapučino i pitajući se zašto sam ga
uopće naručila od gargona koji izgleda kao da je iz crtića - sa zavijenim
brčićima, bijelom košuljom i crnim prslukom - kad ga ionako nemam
namjeru popit:.
Ona uzdahne i okrene se prema meni pa kaže:
"Ever, zar se ne možeš opustiti i jednostavno uživati u pogledu? Kad si
zadnji put bila u Parizu?"
"Nikad", kažem i zakolutam očima, trudeći se da i ona to primijeti.
"Nikad nisam bila u Parizu. Žao mi je što ti to moram reći, Ava, ali ovo..."
pokažem rukom oko nas pa prema Louvreu koji je smješten odmah pokraj
robne kuće Printemps, koja je odmah pokraj Muzeja d'Orsay, "nije Pariz.
Ovo je kao nekakva diznijevska verzija Pariza. Kao da si uzela gomilu
prospekata i razglednica, dodala prizore iz onog medenog crtića Juhu-hu,
sve to pomiješala i voila, eto ovoga! Mislim stvarno, pa jesi li vidjela
konobara? Jesi li primijetila kako mu se poslužavnik stalno naginje i ljulja,
ali nikad ništa ne padne s njega? Sumnjam da je u pravom Parizu tako."
Ali premda se trudim da joj uništim iluzije, Ava se samo nasmije.,
Zabaci kovrčavu kesteijastu kosu preko ramena i kaže:
"Pa, tek toliko da znaš, sve ovo točno je onako kako se sjećam. Možda
svi ti spomenici nisu bili ovako uredno nanizani jedan iza drugoga, ali
ovako je mnogo ljepše. Studirala sam na Sorbonni, znaš. Zapravo, jesam li
ti ispričala kako sam..."
"To je super, Ava, stvarno", kažem. "I rado bih čula sve o tome, ali
vrijeme teče kao ludo! Zato te molim da mi kažeš što znaš o astrologiji ili
astronomiji ili bilo čemu što uključuje razne mjesečeve mijene?"
Ona otkine komadić peciva i namaže ga maslacem prije nego što će
reći:
"Možeš li biti malo određenija?"

155
 Posegnem u džep i izvučem presavijeni list papira koji sam ispisala
odmah nakon vizije. Zaškiljim pa kažem:
"Dobro, što je to mlađak i kad se događa?"
Ona puhne u kavu i proviri preko ruba šalice u mene.
"Mlađak je kad su Sunce i Mjesec u konjunkciji. Što znači da se,
gledano sa Zemlje, nalaze na istom mjestu na nebu. Zbog toga Mjesec ne
reflektira svjetlost Sunca, što znači da ga se ne može vidjeti jer mu je
prema Zemlji okrenuta tamna strana."
"Ali što to znači? Ima li to neko simbolično značenje?"
Ona klimne glavom i otkine još komadić peciva.
"Simbolizira novi početak. Znaš - pomlađivanje, obnovu, nadu, takve
stvari. Također je i dobro vrijeme za promjene, odbacivanje loših navika -
čak i loših veza", značajno me pogleda.
Ali ne obazirem se na to i nastavljam, jer znam da je mislila na
Damena i mene. Nema pojma da ne samo da planiram okončati tu vezu
nego je i izbrisati. Jer ma koliko da ga volim i koliko god ne mogu zamisliti
budućnost bez njega, zaista vjerujem da će to biti najbolje za sve. Ništa se
od ovoga nije trebalo dogoditi. Nikad nije trebalo biti nas. Neprirodno je,
pogrešno, i sad je na meni da popravim stvar.
"Koliki je razmak između mlađaka i punog Mjeseca?" upitam,
gledajući kako prekriva usta rukom dok žvače.
"Pun Mjesec nastupa dva tjedna nakon mlađaka. To je vrijeme kad
Mjesec odražava najviše svjetlosti Sunca - zato sa Zemlje izgleda potpuno
okrugao, odnosno pun. Zapravo je uvijek pun, jer nije baš da ode nekamo,
ne? Oh, a što se tiče simbolike - to te zanima, zar ne?" nasmiješi se ona.
"Pun Mjesec simbol je obilja, ispunjenosti, sazrijevanja svega do punine
moći. S obzirom na to da je Mjesečeva energija u tom trenutku najjača,
također označava i vrhunac magijskih moći."
Kimnem, pokušavajući probaviti sve što mi je rekla, dok mi u glavi
polako sijeva zašto su te mijene tako važne za moj plan.
"Sve Mjesečeve mijene simbol su nečega", kaže Ava i slegne ramenima.
"U starim predajama Mjesec igra jako važnu ulogu, a kažu i da upravlja
plimom i osekom. Budući da su naša tijela najvećim dijelom sačinjena od
vode, neki kažu da upravlja i nama. Jesi li znala da riječ lunatik dolazi od
latinske riječi za Mjesec-luna? Oh, a ne zaboravimo ni legende o
vukodlacima koje uključuju pun Mjesec!"
U sebi, zakolutam očima. Ne postoje vukodlaci, vampiri i demoni -
samo besmrtnici i besmrtni odmetnici, koji ih pokušavaju ubiti.

156
 "Smijem li znati zašto me sve to pitaš?" upita ona, ispivši i posljednju
kap espressa i odgurnuvši šalicu od sebe.
"Reći ću ti poslije", kažem, a ton mi je napet, odrješit, mnogo manje
razgovoran od njena. Ali za razliku od nje, ja nisam na odmoru u Parizu,
nego samo podnosim te prizore ne bih li izvukla odgovore iz nje. "Još jedno -
što je tako posebno u vezi s punim Mjesecom za vrijeme l'heure bleue,
odnosno takozvanog plavog sata?"
Ava me pogleda široko raširenih očiju, a glas joj zvuči kao da je ostala
bez daha:
"Misliš li na plavi Mjesec?"
Slegnem ramenima, sjetivši se da je na prizoru koji sam vidjela Mjesec
bio tako plav da se stopio s pozadinom neba. A onda shvatim da je ta
blistava i svjetlucava plava boja zapravo znak nekog pravog plavog
Mjeseca. Pa kažem:
"Da. Ali mislim posebno na plavi Mjesec za vrijeme tog plavog sata -
što znaš o tome?"
Ona duboko udahne i zagleda se u daljinu.
"Prevladava mišljenje da je drugi pun Mjesec u istom kalendarskom
mjesecu plavi Mjesec. Ali postoji još jedna ezoteričnija struja mišljenja koja
kaže da se istinski plavi Mjesec pojavljuje kad se dva uzastopna puna
Mjeseca dogode ne nužno u istom kalendarskom mjesecu, nego u istom
horoskopskom znaku. Taj se događaj smatra svetim danom, kad je veza
između dimenzija vrlo snažna, što ga čini idealnim vremenom za
meditaciju, molitvu i mistična putovanja. Ako iskoristiš energiju plavog
Mjeseca za vrijeme l'heure bleue, kažu, moguće su mnoge magične stvari.
Jedina su ograničenja ona koja sam imaš."
Ava me pogleda, pitajući se što namjeravam, ali nisam spremna
podijeliti to s njom, ne još. Zatim zavrti glavom i kaže:
"Ali tek toliko da znaš, istinski plavi Mjesec vrlo je rijedak - pojavljuje
se tek jednom u svakih tri do pet godina."
Želudac mi se zaveže u čvor, a ruke mi grčevito stišću naslon stolice.
"A znaš li kad će biti sljedeći plavi Mjesec?" A cijelo vrijeme u sebi
ponavljam: molim te, neka bude uskoro, molim te!
Kad ona zavrti glavom i kaže:
"Nemam pojma", imam osjećaj kao da ću povratiti i istodobno pasti sa
stolca.
Ali naravno! Najvažniji podatak upravo je onaj jedini koji Ava ne zna!
"Premda znam kako možemo saznati", nasmiješi se ona.

157
 Odmahnem glavom i zaustim reći joj da mi je, koliko znam, pristup
akaškom arhivu ukinut, ali ona samo sklopi oči. Trenutak kasnije pred
njom se pojavi srebrni MacBook.
"Je li netko za porciju Googlea?" nasmije se ona i gurne ga prema meni.

158
 Trideset osmo
Istog trena kad je Ava stvorila laptop, osjećala sam se kao idiot
(mislim, zašto to meni nije palo na pamet?), ali brzo smo saznale odgovor.
Premda to, nažalost, nije bila dobra vijest kojoj sam se nadala.
Zapravo, bilo je upravo suprotno.
Baš kad se sve počelo poklapati, kad mi se počelo činiti da je tako
suđeno, sve je palo u vodu onog trenutka kad sam saznala da će sljedeći
plavi Mjesec, taj najrjeđi od punih Mjeseca koji se dogodi jednom svakih tri
do pet godina i koji mi je jedina prilika za putovanje kroz vrijeme, biti -
sutra.
"Još uvijek ne mogu vjerovati", kažem, izlazeći iz auta, dok Ava
ubacuje kovanice u parkirni automat. "Mislila sam da je to samo obični pun
Mjesec. Nisam imala pojma da postoji razlika i da je tako rijedak. Što da
sad učinim?"
Ona zatvori novčanik i pogleda me.
"Pa, čini mi se da imaš tri mogućnosti."
Stisnem usne, jer ne znam jesam li spremna čuti ijednu od njih.
"Možeš ne učiniti ništa i mirno gledati kako sve što voliš odlazi kvragu,
možeš se pozabaviti sa samo jednom stvari na štetu svih drugih, ili mi
možeš reći što se točno događa pa da vidim mogu li ti pomoći."
Duboko udahnem i pogledam je. Stoji preda mnom, opet u svojoj
uobičajenoj odjeći - izblijedjelim trapericama, bijeloj pamučnoj tunici,
smeđim kožnatim japankama i sa srebrnim prstenjem. Uvijek je tu, uvijek
dostupna, uvijek voljna pomoći, čak i kad nisam svjesna da mi pomoć treba.
Čak i kad sam bila neuljudna prema njoj (i prilično zlobna, ako ćemo
iskreno), Ava je bila ovdje, čekajući da dođem pameti, i nijednom mi nije
zamjerila, niti me ignorirala kao ja nju. Kao da je cijelo vrijeme čekala u
prikrajku, u ulozi moje starije vidovnjačke sestre. A sad je praktički jedina
osoba koja mi je ostala - jedina na koju mogu računati - jedina koja barem
donekle poznaje pravu mene i zna većinu mojih tajni.
Kad se sve to uzme u obzir, nemam izbora nego reći joj. Ne mogu sve
ovo izvesti sama, ma koliko sam se tomu nadala.
"Dobro", klimnem glavom, uvjeravajući samu sebe da je to što ću uči-
niti ne samo ispravno, nego i jedino što mogu učiniti. "Evo što trebam."
Dok hodamo niz ulicu, pričam joj što sam vidjela onoga dana na
kristalu. Uspijevam objasniti većinu, a da ne spomenem besmrtnost -
držeći se obećanja koje sam dala Damenu, da to nikada neću nikome

159
otkriti. Kažem joj da će Damen trebati protuotrov da bi mu bilo bolje, a da
će mu nakon toga - za oporavak - biti potreban "njegov posebni crveni
energetski sok". Objasnim joj da sam suočena s izborom hoću li spasiti
ljubav svog života ili četiri života koja nisu trebala tako rano završiti.
Kad smo stigle do trgovine u kojoj radi, iste one kraj koje sam mnogo
puta prošla, ali u koju sam se zaklela da nikad neću ući, moja priča je
gotova. Ava me pogleda, zine kao da će nešto reći, a onda opet zatvori usta
pa cijelu tu stvar ponovi još nekoliko puta prije no što napokon uspije
promrmljati:
"Ali sutra, Ever, možeš li otići tako brzo?"
Slegnem ramenima, a srce mi potone kad začujem te riječi izgovorene
naglas. No, znajući da ne mogu čekati još tri do pet godina, kimnem s
mnogo više sigurnosti no što osjećam, pogledam je i kažem:
"Upravo zato trebam tebe da mi pomogneš napraviti protuotrov i
pronaći način da mu dam to i elik..." Zastanem, nadajući se da nisam
probudila njene sumnje pa se pokušam izvući: "... ono njegovo crveno
energetsko piće, da se oporavi. Hoću reći, sad kad znaš kako ući u njegovu
kuću, vjerujem da ćeš se već nekako snaći - možda mu to ubaciti u piće li što
ja znam", kažem, svjesna da to zvuči kao najgori plan na svijetu, ali
odlučna sam u namjeri da ga provedem u djelo. "A onda, kad mu bude bolje,
kad opet bude onaj stari Damen, možeš mu sve objasniti i dati mu... crveno
piće."
Ona me pogleda, a na licu joj je izraz koji ne uspijevam protumačiti, pa
samo nastavim:
"Znam da ti se vjerojatno čini da izabirem njemu na štetu, ali nije tako.
Zaista nije tako. Zapravo, velika je vjerojatnost da ništa od ovoga neće biti
potrebno. Kad se ja vratim natrag kroz vrijeme, vrlo je moguće da će se i
sve drugo vratiti natrag."
"Vidjela si to?" upita ona tihim, blagim glasom.
Odmahnem glavom.
"Ne. To je samo moja teorija, ali mislim da ima smisla. Ne mogu si
zamisliti da bi moglo biti drukčije. Znači da je sve ovo što ti govorim
zapravo samo mjera opreza, jer ionako neće biti potrebno. Što znači da se ti
ionako nećeš sjećati ovog razgovora, jer se on nikada i neće dogoditi.
Zapravo, ni mene se nećeš sjećati, jer se nećemo niti upoznati. Ali za slučaj
da sam u krivu - a prilično sam sigurna da nisam - no, za slučaj da postoji
mogućnost da jesam, moram imati rezervni plan. Znaš, za svaki slučaj",
promrmljam, pitajući se koga pokušavam uvjeriti: sebe ili nju?

160
 Ona me primi za ruku i suosjećajno me pogleda.
"Činiš pravu stvar. I imaš sreće, znaš, jer ne dobiju mnogi priliku
vratiti se."
Pogledam je, a usne mi se razvuku u osmijeh.
"Ne dobiju mnogi...?"
"No, dobro, nitko mi trenutačno ne pada na pamet", nasmiješi se ona.
Ali premda se obje nasmijemo, kad je opet pogledam, glas mi je posve
ozbiljan.
"Ozbiljno, Ava, zaista ne bih mogla podnijeti da mu se išta dogodi.
Hoću reći da bih umrla da nekako saznam da je nastradao... i da sam ja
kriva za to..."
Ona mi stisne ruku i otvori vrata trgovine, vodeći me unutra dok mi
šapće:
"Ne brini. Meni možeš vjerovati."
Slijedim je uz police krcate knjigama, uz cijeli zid pun CD-a i cijeli kut
posvećen figuricama anđela, a zatim prođemo pokraj stroja koji navodno
fotografira aure, da bismo na kraju došle do pulta za kojim jedna postarija
žena s dugačkom sijedom pletenicom čita knjigu.
"Nisam znala da danas radiš", kaže i spusti knjigu, pogledavajući Avu
pa mene.
"Ne radim", nasmiješi se Ava, "ali moja prijateljica Ever..." pokaže
prema meni, "... treba stražnju sobu."
Žena me proučava, očito mi pokušavajući vidjeti auru i pročitati mi
energiju, a kad ne uspije u tomu, upitno pogleda Avu. Ali Ava se samo
nasmiješi i kimne s odobravanjem, dajući joj znak da sam dostojna ulaska
u "stražnju sobu", što god to bilo.
"Ever?" kaže žena, a prsti joj polako krenu prema vratu, gdje počne
trljati tirkizni privjesak što joj visi iznad prsne kosti.
Kao što sam nedavno saznala guglajući na MacBooku u Ljetozemlju,
tirkiz je kamen koji se već stoljećima koristi za izradu hamajlija koje bi
trebale liječiti ili štititi onoga tko ih nosi. S obzirom na to kako je izgovorila
moje ime i na sumnjičav izraz na njenu licu, ne moram joj čitati misli da bih
znala kako se pita treba li joj zaštita od mene.
Oklijeva, pogledava Avu pa mene, a zatim se usredotoči samo na mene
i kaže:
"Ja sam Lina."
To je to. Nema rukovanja, nema zagrljaja dobrodošlice. Samo izgovori
svoje ime i krene prema vratima pa okrene znak OTVORENO na drugu

161
stranu na kojoj piše VRAĆAM SE ZA 10 MINUTA. Zatim nam pokaže da je
slijedimo do sjajnih ljubičastih vrata na kraju kratkog hodnika.
"Smijem li pitati o čemu se radi?" Kopa po džepu u potrazi za ključem,
a još uvijek nije odlučila hoće li nas pustiti unutra ili ne.
Ava kimne, dajući mi znak kako je na mene red da preuzmem riječ.
Pročistim grlo i gurnem ruku u džep nedavno prikazanih traperica koje mi,
srećom, još uvijek sežu do poda. Izvadim izgužvani list papira i kažem:
"Ja... ovaj... trebala bih nekoliko stvari."
Lecnem se kad mi ga Lina istrgne iz ruke i počne čitati. Digne obrvu i
ispod glasa promrmlja nešto nerazumljivo pa me nastavi proučavati. I baš
kad mi se učini da se sprema okrenuti i otići, ona mi gurne papir natrag u
ruku, otključa vrata i mahne nam objema da uđemo u sobu kakvu nisam
očekivala.
Kad mi je Ava rekla da je ovo mjesto gdje ću pronaći što mi treba, bila
sam prilično nervozna. Bila sam sigurna da će me gurnuti u neki sablasni
skriveni podrum pun svakakvih neobičnih, zastrašujućih, obrednih stvari -
bočica s mačjom krvlju, odrezanih šišmišjih krila, smanjenih glava,
vudu-lutkica, stvari koje vidimo u filmovima ili na televiziji. Ali ova soba
nije nimalo nalik tomu. Zapravo, izgleda kao prosječno, više-manje dobro
organizirano spremište. Ako se izuzmu žarkoljubičasti zidovi ukrašeni
ručno izrađenim totemima i maskama. O, i slike božice naslonjene na
prepune police koje se savijaju pod težinom starih knjiga i kamenih kipića
raznih božanstava. Ali ormarić za spise prilično je standardne izrade. Lina
otključa neki kredenc i počne prekopavati po njemu, a ja joj pokušavam
viriti preko ramena, ali ništa ne vidim dok mi ne pruži kamen koji mi se
čini posve krivim.
"Mjesečev kamen", kaže ona, zamijetivši zbunjenost na mom licu.
Zurim u kamen, svjesna da ne izgleda kako bi trebao izgledati i da
nešto s njim ne valja, premda ne znam objasniti što ili zašto. Ne želeći je
uvrijediti, jer nimalo ne sumnjam da bi me izbacila bez imalo oklijevanja,
progutam slinu, prikupim hrabrost i kažem:
"Ovaj... Trebam kamen koji je sirov i nepoliran, u najčišćem mogućem
obliku. Ovaj mi se čini malo previše glatkim i sjajnim za ono za što mi
treba."
Ona kimne, gotovo neprimjetno - jedva uočljivim naginjanjem glave.
Kutevi usana na trenutak joj se izviju prema gore, a onda mi pruži drugi
kamen, onakav kakav sam tražila.
"To je to", kažem i znam da sam upravo prošla test. Gledam u mjesečev

162
kamen koji nije ni približno tako sjajan ili lijep, ali koji će - nadam se -
djelovati kako treba, to jest pomoći u novom početku.
"Trebat će mi i zdjela od kamenog kristala koja je ugođena na sedmu
čakru, crvena svilena vrećica koju su izvezli tibetski redovnici, četiri
ispolirana ružičasta kvarca, jedan mali staurolit... Tako se zove, zar ne?"
Ona kimne, a ja nastavim: "O, i najveći sirovi zoisit koji imate."
Gledajući je kako samo stoji podbočenih ruku i gleda me, znam da se
pita kako će svi ti naoko nasumični predmeti ići jedan uz drugoga.
"Oh, i komadić tirkiza, veličine ovoga koji imate oko vrata", kažem i
pokažem prema njenom lančiću.
Ona me odmjeri od glave do pete, a onda oštro klimne glavom i okrene
se pa počne prikupljati tražene kristale. Tako ih nemarno umata kao da
pakira namirnice iz samoposluge.
"Evo, ovdje je i popis biljaka koje trebam", kažem pa iz drugog džepa
izvučem još jedan izgužvani list papira i pružim joj ga. "Ako je moguće,
trebala bih one koje su posađene za vrijeme mlađaka i koje su uzgojile
slijepe redovnice u Indiji", dodam, zatečena kad ona samo uzme popis i
kimne, nimalo se ne iznenadivši.
"Smijem li pitati za što je sve to?" upita ona, gledajući me ravno u oči.
Ali ja samo odmahnem glavom. Jedva sam se usudila reći Avi, a ona mi
je dobra prijateljica. Nema teorije da ću reći ovoj ženi, ma kako se
dobrodušnom činila.
"Ovaj, radije ne bih rekla", slegnem ramenima, nadajući se da će
poštovati moju želju i da će nastaviti s traženjem predmeta s popisa, jer ne
mogu ih prikazati - od presudne je važnosti da budu iz pravog izvora.
Gledamo se, ni jedna od nas ne skreće pogled. I premda sam spremna
ostati tako koliko god bude trebalo, ona uskoro okrene glavu i počne kopati
po ladicama ormarića za spise, prstima leteći preko stotina paketića. Tad
kažem:
"Ah da, još nešto."
Potražim u torbi skicu rijetke biljke koju je danas teško pronaći, a koju
su često koristili u Firenci u doba renesanse. Konačni sastojak koji mi treba
da bi eliksir djelovao. Pružim joj skicu i upitam:
"Izgleda li vam poznato?"

163
 Trideset deveto
Kad smo prikupile sve sastojke - pa, sve osim izvorske vode,
djevičanskog maslinovog ulja, dugih bijelih svijeća koje se suzuju pri vrhu
(koje Lina, začudo, nije imala, premda su one bile najnormalnija stvar koju
sam zatražila), kore od naranče i Damenove slike koju nisam niti očekivala
da ima - vratimo se do mog auta.
Otključavam vrata kad Ava kaže:
"Mislim da ću odavde prošetati do kuće, jer tu sam iza ugla."
"Sigurna si?"
Ona raširi ruke kao da grli noć, a usne joj se izviju u osmijeh.
"Tako je lijepa večer, želim uživati u njoj."
"Lijepa kao u Ljetozemlju?" upitam, pitajući se što je izazvalo tu
iznenadnu sreću, budući da je u Lininoj ljubičastoj sobi bila vrlo ozbiljna.
Ona zabaci glavu i nasmije se, otkrivajući blijedu put na vratu, a onda
me pogleda i kaže:
"Ne brini, ne planiram otići odavde i preseliti se tamo za stalno. Ali
lijepo je znati da mogu onamo otići kad poželim nakratko pobjeći od svega."
"Samo pazi da to ne bude prečesto", kažem joj, upozoravajući je kao što
je nekoć Damen upozorio mene. "Lako je postati ovisan o Ljetozemlju",
dodam, gledajući kako je rukama obgrlila tijelo i kako sliježe ramenima, i
znam da su moje riječi bile uzaludne, jer odlazit će onamo što češće može.
"Znači, imaš sve što ti treba?"
Kimnem i naslonim se na vrata od auta.
"Ostatak ću kupiti putem kući."
"I sigurna si da si spremna?" Ona me pogleda, a lice joj je opet ozbiljno.
"Znaš što mislim. Sigurna si da možeš ostaviti sve ovo? I Damena?"
Grlo mi se stisne. Radije ne bih razmišljala o tome. Radije ću se
usredotočiti na jedan po jedan zadatak, sve dok ne svane sutrašnji dan i
dok ne dođe vrijeme rastanka.
"Jer kad se jednom nešto učini, to se ne da promijeniti."
Slegnem ramenima i uzvratim joj pogled.
"Očito to baš i nije istina", kažem, gledajući je. Ava nakrivi glavu, a
kestenjasta kosa zavijori joj preko lica, no ona uhvati pramenove i zatakne
ih iza uha.
"Ali shvaćaš li čemu se vraćaš? Opet ćeš biti normalna. Ova ti znanja
više neće biti dostupna, bit ćeš potpuno nesvjesna - jesi li sigurna da se
želiš vratiti u takvo stanje?"

164
 Pogledam u tlo, ritnem nogom kamenčić, sve samo da je ne morani
gledati.
"Čuj, neću ti lagati. Sve se ovo događa brže nego što sam očekivala.
Nadala sam se da ću imati više vremena da... privedem stvari kraju. Ali da,
mislim da sam spremna." Zastanem i ponovno si u glavi prevrtim što sam
rekla, svjesna da moje riječi nisu izrazile ono što sam htjela reći. "Htjela
sam reći da znam da sam spremna. Zapravo, sto posto sam spremna. Jer
osjećam da je to što činim - staviti stvari na svoje mjesto i vratiti stanje koje
je bilo - ispravno, da tako treba biti, znaš?"
I premda nisam htjela da se to dogodi, na kraju sam podigla glas pa je
sve zvučalo više kao pitanje, a manje kao izjava. Zato zatresem glavom i
kažem:
"Htjela sam reći da je to apsolutno, sto posto i sasvim sigurno ono što
trebam učiniti." Dodajući: "Jer zašto bi mi inače odobrili pristup u arhiv?"
Ava me gleda, ne skrećući pogled ni na trenutak.
"Osim toga, možeš li uopće zamisliti koliko se veselim tome što ću opet
biti sa svojom obitelji?"
Ona ispruži ruke prema meni i čvrsto me privuče na prsa, šapćući:
"Tako sam sretna zbog tebe. Zaista jesam. I premda ćeš mi jako
nedostajati, počašćena sam što znam da mi vjeruješ dovoljno da mi povjeriš
taj zadatak."
"Ne znam kako da ti zahvalim", promrmljam kroz stisnuto grlo.
Ali ona me samo pomiluje po kosi i kaže:
"Vjeruj mi, već jesi."
Odmaknem se i ogledam se oko sebe, upijajući tu veličanstvenu noć u
dražesnom obalnom gradiću, i jedva mogu povjerovati da se spremam
napustiti sve to. Ostaviti Sabine, Milesa, Haven, Avu - Damena - sve to -
sve - kao da nikad nije postojalo.
"Jesi dobro?" upita ona blagim glasom, čitajući mi izraz lica.
Kimnem glavom, pročistim grlo i pokažem prema ljubičastoj
papirnatoj vrećici pokraj njenih nogu, na kojoj je zlatnim slovima ispisan
naziv trgovine.
"Sigurna si da ti je jasno kako trebaš postupati s biljkama? Moraš ih
držati na tamnom i hladnom mjestu, a tek ih posljednjeg, trećeg dana
smiješ dodati u... crveno piće"
"Ne brini", nasmije se ona. "Ono što nije ovdje", podigne vrećicu i
pritisne je na prsa, "ovdje je", dovrši i pokaže na glavu pa se nasmiješi.

165
 Kimnem, trepćući da otjeram suze kojima se odbijam prepustiti,
znajući da je ovo tek prvi u nizu rastanaka.
"Svratit ću sutra do tebe i donijeti ti ostatak", kažem. "U slučaju da ti
ipak zatreba, premda sumnjam." Sjednem u auto i uključim motor pa
krenem niz cestu, ni ne mahnuvši joj, ni ne osvrnuvši se. Jer znam da sad
više nemam izbora nego okrenuti se budućnosti i usredotočiti se na nju.
Nakon što sam u trgovini kupila ostale sastojke, odvučem vrećice u
sobu i istresem njihov sadržaj na svoj radni stol. Premećem po rukama
razna ulja, biljke i svijeće, tražeći kristale, jer s njima će biti najviše posla.
Svakoga od njih pojedinačno treba programirati prema tipu prije no što ih
sve stavim u izvezenu svilenu vrećicu i ostavim vani da upiju što više
mjesečine, dok ja prikažem mužar (koji sam zaboravila kupiti, ali budući
da je to oruđe, a ne sastojak, mislim da je u redu da ga prikažem) da mogu
smrviti neke od biljaka, koje ću potom skuhati u (također prikazanim)
posudama, prije no što umiješam neke od ruda i minerala i šarenih prašaka
koje je Lina usula u staklene bočice i pažljivo označila. Sve to moram
obaviti u sedam preciznih koraka koji počinju udarcem o kristalnu zdjelu
koja je prethodno posebno ugođena na vibraciju sedme čakre, kako bi
osigurala nadahnuće, percepciju koja nadilazi prostor i vrijeme te mnoštvo
drugih stvari koje nas spajaju s božanskim. Gledajući hrpicu sastojaka
pred sobom, ne mogu si pomoći - osjećam lagano uzbuđenje, znajući da,
nakon silnih pogrešnih početaka, stvari napokon sjedaju na svoje mjesto.
Brinulo me - blago rečeno - hoću li uspjeti pronaći sve sastojke na
jednom mjestu. Bio je to tako neobičan i raznolik popis da nisam bila
sigurna postoje li uopće neke od tih stvari pa sam imala dojam da sam već
od početka osuđena na propast. Ali Ava me uvjeravala da Lina ne samo da
ima sve što je potrebno nego i da joj mogu vjerovati. Premda još uvijek
nisam sigurna u ovo drugo, nije baš da sam imala nekog drugog kome bih
se mogla obratiti.
Doduše, to kako me Lina gledala kroz sužene oči dok je skupljala
praške i trave činilo me nervoznom. A kad je podigla skicu koju sam
nacrtala i upitala:
"Što točno pokušavaš izvesti? Baviš se nekom vrstom alkemije?", bila
sam sigurna da sam počinila divovsku pogrešku.
Ava me pogledala i baš se spremila odgovoriti, kad sam ja odmahnula
glavom i na silu se nasmijala, rekavši:
"Pa, ako mislite na alkemiju n pravom smislu te riječi, odnosno
kontroliranje prirode, spas od kaosa i produžetak života do vječnosti," - što

166
je definicija koju sam nedavno zapamtila kad sam pretraživala taj pojam -
"onda moram reći ne, jer bojim se da moje namjere nisu ni izbliza tako
grandiozne. Samo pokušavam izvesti malo bijele magije - napraviti čaroliju
koja će mi osigurati prolaz na završnim ispitima, dečka za maturalnu
zabavu, a možda uspijem maknuti i alergije, koje samo što se nisu
povampirile, s obzirom na to da se približava proljeće, a ja ne želim da mi
na fotkama s maturalne nos bude crven i da stalno curi, shvaćate?"
Vidjevši da je nisam uspjela uvjeriti, pogotovo ne u onaj dio o
alergijama, dodam:
"Zato mi treba ružičasti kvare koji bi, kao što znate, trebao donijeti
ljubav, i tirkiz..." pokazala sam na njen privjesak. "Pa, znate da je on
poznat po svojim ljekovitim moćima i..." Premda sam bila spremna
nastaviti unedogled i izrecitirati sve što sam naučila prije samo sat
vremena, odlučila sam da je to dovoljno i završila slijeganjem ramenima.
Odmotam kristale pa ih jednog po jednog pažljivo primim na dlan,
obavijem prstima i zamišljam bijelu svjetlost koja ih prožima do srži - što je
prijeko potrebni korak "čišćenja i pročišćivanja" koje je, ako je vjerovati
tomu što sam pročitala na Internetu, samo prva faza u programiranju
kristala. Druga faza sastoji se od toga da ih zamolim (naglas!) neka upiju
Mjesečevu moćnu energiju kako bi mogli obaviti zadatak koji im je priroda
namijenila.
"Tirkizu", šapnem, pogledavajući prema vratima da provjerim jesu li
dobro zatvorena, jer mogu si zamisliti koliko bi mi bilo neugodno da uđe
Sabine i zatekne me kako tepam gomilici kamenja. "Molim te da izliječiš,
pročistiš i pomogneš uravnotežiti čakre onako kako ti priroda nalaže."
Potom duboko udahnem i prožmem kristal energijom svojih namjera prije
nego što ga stavim u vrećicu i posegnem za sljedećim, osjećajući se prilično
glupo i budalasto, ali znajući da nemam izbora i da moram nastaviti.
Sljedeći je na redu uglačani ružičasti kvare. Podignem komadić po
komadić i svakoga okupam u bijeloj svjetlosti pa četiri puta ponovim:
"Molim te da doneseš bezuvjetnu ljubav i beskrajni mir."
Zatim sva četiri stavim u crvenu svilenu vrećicu, gledajući kako se
smještaju oko tirkiza, prije nego što posegnem za staurolitom - prekrasnim
kamenom za koji se nekoć vjerovalo da nastaje od vilinskih suza. Zamolim
ga za pradavnu mudrost, sreću i pomoć u spajanju s drugim dimenzijama,
a zatim prijeđem na veliki komad zoisita, koji primim objema rukama.
Nakon što ga pročistim bijelom svjetlošću, sklopim oči i prošapćem:
"Molim te da transmutiraš sve negativne energije u pozitivne i da

167
pomogneš u spajanju s mističnim carstvima i..."
"Ever? Mogu li ući?"
Pogledam prema vratima, svjesna da me od Sabine dijeli samo
nekoliko centimetara drveta. Skrenem pogled na gomilu biljaka, ulja,
svijeća i prašaka te u kamen s kojim razgovaram dok ga držim u rukama.
"I molim te da pomogneš u ozdravljenju i svemu ostalome što radiš!"
šapnem, gurajući ga u vrećicu tik nakon što sam izgovorila te riječi. Ali ne
stane.
"Ever?"
Opet gurnem, pokušavajući ga spremiti unutra, ali otvor je tako
malen, a kamen tako velik da nema teorije da uspijem. Bojim se da će
vrećica početi pucati po šavovima.
Sabine opet pokuca, triput i oštro, jasno mi dajući na znanje kako zna
da sam unutra, zna da nešto radim i da joj je strpljenje pri kraju. I premda
nema vremena za čavrljanje, nemam izbora nego reći:
"Samo malo!" Na kraju ipak uspijem gurnuti kamen unutra, potrčim
na balkon i spustim vrećicu na stolić koji ima najbolji pogled na Mjesec, a
onda požurim natrag unutra. Vidjevši u kakvom mi je stanju soba i kad
Sabine opet pokuca, samo što ne dobijem slom živaca, jer nemam vremena
maknuti stvari, a jasno mi je kako će to izgledati u njenim očima.
"Ever? Jesi li dobro?" dovikne ona izvana, s jednakom dozom
uzrujanosti i brige.
"Je, samo..." zgrabim rub majice i povučem je preko glave, okrenuvši
leđa vratima pa kažem: "Možeš sad ući, samo sam..." Čim je ušla, opet brzo
navučem majicu, glumeći iznenadni napad sramežljivosti, kao da ne mogu
podnijeti pomisao da me vidi kao se presvlačim, premda me to nikad prije
nije smetalo. "Presvlačila sam se", promrmljam, gledajući kako me pozorno
promatra i njuši zrak u potrazi za mirisom trave, alkohola, cigareta od
klinčića ili što je već u njenu priručniku za roditelje navedeno kao najnovija
tinejdžerska pošast.
"Imaš nešto na majici..." pokaže ona. "Nešto crveno što vjerojatno neće
izići u pranju."
Usta joj se izviju na jednu stranu dok ja gledam niz prednjicu svoje
majice, primjećujući crveni trag i odmah ga prepoznajem kao jedan od
prašaka koje trebam za eliksir. Jasno mi je da vrećica u kojoj je bio pušta,
jer rasut je po mom radnom stolu i po podu.
Super. Sad je baš uvjerljiva priča o presvlačenju u čistu majicu! pomi-
slim i u sebi zakolutam očima, a ona prilazi mom krevetu pa sjedne na rub

168
i prekriži noge, u ruci držeći mobitel. Dovoljan mi je samo jedan pogled na
raspršeni crvenkastosivi sjaj njene aure da bih znala kako zabrinut izraz
na njenu licu ima manje veze s mojim očitim nedostatkom čiste odjeće, a
više sa mnom - mojim neobičnim ponašanjem, sve većom tajnovitošću,
problemima s hranom - i svim tim stvarima za koje je uvjerena da su samo
uvod u nešto još gore.
A ja sam toliko usredotočena na to kako smisliti objašnjenje za sve da
sam potpuno zatečena kad ona upita:
"Ever, jesi li danas markirala s nastave?"
Sledim se, gledajući kako joj pogled skreće prema mom stolu i zbrci
biljaka i svijeća, i ulja i minerala, i svakakvih drugih stvari koje nije
navikla tamo vidjeti, ili barem ne tako na hrpi. Zuri u to kao da misli da je
raspored mnogo manje nasumičan nego što se čini.
"Ovaj, da. Boljela me glava. Ali nije ništa strašno."
Sjednem na stolac i počnem se ljuljati naprijed-natrag, nadajući se da
ću joj tako skrenuti pozornost. Ona pogledava moj veliki alkemijski pokus
pa mene, i baš se sprema nešto reći kad ja uletim:
"Hoću reći da nije ništa strašno sad kad me više ne boli. Ali vjeruj mi,
bilo je strašno. Dobila sam jednu od onih svojih migrena. Znaš da ih
ponekad imam, ne?"
Osjećam se kao najgora nećakinja na svijetu, kao nezahvalna
lažljivica, neiskrena brbljavica koja govori gluposti. Sabine niti ne zna
koliko je sretna što će me se uskoro riješiti.
"Možda je to zato što premalo jedeš", uzdahne ona, izuje cipele i
nastavi me pozorno promatrati. "A ipak, unatoč tomu čini se da rasteš kao
gljiva poslije kiše. Već si viša nego prije nekoliko dana!"
Pogledam u svoje gležnjeve i zgranuto primijetim da mi se rub
novoprikazanih traperica od jutros podigao za par centimetara.
"Ako se nisi dobro osjećala, zašto nisi otišla u školsku ambulantu?
Znaš da ne smiješ samo tako otići iz škole."
Gledam je i najradije bih joj rekla neka ne brine, neka ne razbija glavu
oko toga i ne trati vrijeme, jer ionako će sve uskoro biti gotovo.
Ma koliko da će mi nedostajati, nema sumnje da će joj život biti bolji.
Sabine zaslužuje nešto bolje od ovoga. Nekoga boljeg od mene. I lijepo je
znati da će napokon imati malo mira.
"Dežurna medicinska sestra nema pojma", kažem. "Samo dijeli
aspirine, a znaš da mi oni ne djeluju. Samo mi je bilo potrebno otići doma i
malo leći, jer to je jedino što upali. Pa sam jednostavno otišla."

169
 "I jesi li?" upita ona i nagne se prema meni. "Došla doma i legla?" Čim
su nam se oči srele, znam da je to izazov. Znam da je test.
"Ne", uzdahnem, zureći u tepih dok u sebi mašem bijelom zastavom u
znak predaje. "Odvezla sam se u kanjon i..."
Gleda me, čekajući.
"I na neko sam se vrijeme izgubila", kažem, duboko udahnem i
progutam slinu, jer to je najbliže istini što joj mogu reći.
"Ever, ima li sve ovo veze s Damenom?"
Kad nam se pogledi sretnu, ne mogu se više suzdržavati - jednostavno
se rasplačem.
"Ajoj", promrmlja ona i raširi ruke, a ja skočim sa stolca i bacim joj se u
zagrljaj. Još uvijek se nisam navikla na svoje dugačke udove pa sam
nespretna i zamalo je ne srušim na pod.
"Oprosti, samo sam..." kažem, ali ne uspijem završiti, jer preplavi me
još jedan val suza i opet zajecam.
Sabine me miluje po kosi dok ja i dalje plačem, mrmljajući:
"Znam koliko ti nedostaje. Znam da ti je ovo strašno teško."
Čim je to izrekla, odmaknem se. Osjećam se krivom što glumim da sve
ovo ima veze samo s Damenom, a zapravo je to samo djelomično istina.
Nedostaju mi i moji prijatelji iz Oregona, a nedostajat će mi i ovi odavde.
Premda je očito da će svima njima biti bolje bez mene - a zaista mislim
svima, uključujući i Damena - nije mi ništa lakše zbog toga.
Ali moram to učiniti. Nemam drugog izbora.
Kad tako razmišljam, ipak mi je malo lakše. Jer činjenica je da sam
dobila priliku kakvu čovjek dobije samo jednom u životu.
Vrijeme je da se vratim kući.
Samo mi je žao da nemam malo više vremena oprostiti se od svih.
Ta mi pomisao izazove novu navalu suza pa me Sabine opet zagrli,
šapćući mi utješne riječi ohrabrenja, dok se ja stišćem uz nju, šćućurena u
čahuri od njenih ruku gdje se osjećam tako sigurnom, gdje je tako toplo i
gdje je sve kako treba biti. Kao da će sve na kraju ispasti dobro.
Još se čvršće stisnem uz nju, sklopljenih očiju, lica zarivena u mjesto
gdje joj se rame spaja s vratom, a moje usne oblikuju nečujno zbogom.

170
 Četrdeseto
Probudim se rano. Vjerojatno zato što mi je ovo posljednji dan života,
bar onog života koji sam ovdje sagradila, jedva čekam da ga iskoristim na
najbolji mogući način. Premda sam sigurna da će me dočekati uobičajeni
povici: "Spastičarko!" i "Luzerice!", kao i nedavni nadimak "Vještice!",
spoznaja da je to posljednji put čini cijelu stvar potpuno drukčijom.
U srednjoj školi Hillcrest (u koju se vraćam) imam mnogo prijatelja,
što samu pomisao na školski tjedan od ponedjeljka do petka čini mnogo
primamljivijom, čak i zabavnom. Ne sjećam se da sam tamo ikad bila u
napasti markirati (a ovdje to osjećam gotovo cijelo vrijeme), niti sam bila u
depresiji jer se ne uspijevam uklopiti.
Iskreno govoreći, mislim da je to razlog zašto jedva čekam da se vratim
tamo. Uz očito oduševljenje što ću opet biti sa svojom obitelji, pomisao da ću
uz to imati prijatelje koji me vole i prihvaćaju, i s kojima mogu biti ona
prava ja, uvelike mi olakšava donošenje odluke.
Odluke koja bi mi bila prilično laka da nema Damena.
No, i premda još uvijek ne mogu u potpunosti shvatiti i prihvatiti
činjenicu da ga nikad više neću vidjeti - da nikad više neću osjetiti dodir
njegove kože, toplinu njegova pogleda i njegovih usana na svojima -
svejedno sam spremna odreći se svega.
Ako to znači da ću opet dobiti staru sebe i vratiti se svojoj obitelji,
zapravo nemam izbora.
Mislim, Drina me ubila da bi mogla imati Damena za sebe. Damen me
oživio da bi on mogao imati mene. Ma koliko da ga volim i ma koliko mi se
srce para na pomisao da ga nikada više neću vidjeti, znam da je u trenutku
kad me vratio u život poremetio prirodni poredak. Pretvorio me u nešto što
nikad nisam trebala biti.
I sad je na meni da sve to popravim.
Stojim pred ormarom i posegnem za najnovijim trapericama, crnom
vestom s V-izrezom i relativno novim balerinkama - odjećom koji sam
imala na sebi u onoj viziji. Provučem prste kroz kosu, namažem malo
sjajila na usne, stavim sitne dijamantne naušnice koje su mi roditelji kupili
za šesnaesti rođendan (jer će zacijelo primijeti ako ih ne budem imala), ali i
narukvicu s kristalnom potkovom koju mi je dao Damen - i koja nema svoje
mjesto u mom starom životu, ali nema teorije da je ostavim.
Dohvatim torbu, ogledam se posljednji put po svojoj suludo velikoj sobi
pa krenem prema vratima. Jedva čekam taj konačni pogled na život u

171
kojem nisam uvijek uživala i većinu kojega ću najvjerojatnije potpuno
zaboraviti, sli svejedno se želim oprostiti s nekim ljudima i obaviti par
stvari prije no što zauvijek odem.
Čim skrenem na parkiralište, počnem pogledom tražiti Damena.
Tražim njega, njegov auto, bilo što, neku sitnicu, što god mogu. Želim ga
vidjeti što više dok još mogu. I razočarana sam što ga nigdje nema.
Parkiram auto i krenem prema učionici, trudeći se ne dizati paniku, ne
donositi ishitrene zaključke i ne reagirati preburno zato što ga nema. Jer
premda zbog djelovanja otrova svakim danom postaje sve normalniji, ako
je suditi prema tome kako je izgledao jučer - još uvijek prezgodan, još
uvijek seksi i nimalo stariji - nagađam da ima barem nekoliko dana prije
nego što dođe do dna.
Osim toga, znam da će se kad-tad pojaviti. Zašto i ne bi? Pa on je
glavna faca u školi. Najzgodniji, najbogatiji, onaj koji priređuje najbolje
tulume - ili bar tako čujem. Samo što ne dobije ovacije čim se negdje pojavi.
Tko bi mogao tome odoljeti?
Hodam među učenicima, gledajući sve te ljude s kojima nikad nisam
razgovarala i koji jedva da su sa mnom progovorili riječ, osim što su mi
dobacivali zlobne primjedbe. Premda sam sigurna da im neću nedostajati,
ne mogu ne zapitati se hoće li uopće primijetiti da me nema. Ili će se sve
dogoditi onako kako pretpostavljam - ja ću se vratiti natrag, oni će se
vratiti natrag, a vrijeme koje sam provela s njima bit će tek treptaj.
Duboko udahnem i zaputim se na sat engleskog jezika, skupljajući
hrabrost i pripremajući se za pogled na Damena sa Stacijom, ali zateknem
je kako sjedi sama. Hoću reći, trača s Honor i Craigom, ali Damena nema
na vidiku. Dok prolazim pokraj nje na putu do svoje klupe, spremna sam
na sve moguće uvrede, ali dočeka me samo tišina, jer ne želi niti pokazati
da me primjećuje, a kamoli da mi pokuša podmetnuti nogu. Osjetim
nekakvu nelagodu zbog toga.
Sjednem i smjestim se, a sljedećih pedeset minuta provedem
pogledavajući čas vrata, čas sat na zidu, pri čemu moja napetost raste iz
časa u čas. Zamišljam sve moguće grozne scenarije, sve dok napokon ne
zazvoni za kraj sata pa potrčim u hodnik. Kad se Damen ne pojavi ni do
četvrtog sata, osjećam da me već hvata čista panika, pogotovo kad vidim da
ni Romana nema na satu povijesti.
"Ever", kaže profesor Munoz dok stojim pokraj njega, zureći u
Romanovo prazno mjesto i osjećajući tjeskobu u želucu.
"Moraš dosta toga nadoknaditi."

172
 Pogledam ga i znam da želi razgovarati o mom markiranju,
propuštenim zadaćama i drugim nevažnim stvarima koje ne moram čuti.
Pa potrčim kroz vrata i preko dvorišta, ravno pokraj stolova za ručak, i
zastanem tek na pločniku, odahnuvši od olakšanja kad ga napokon
ugledam. Zapravo, ne njega, nego njegov auto. Sportski crni BMW koji je
tako volio, a koji je sad prekriven debelim slojem prljavštine i blata, i
parkiran ukoso na mjestu gdje je zabranjeno parkiranje.
Svejedno, unatoč stanju u kojem je, gledam ga kao da je nešto najljepše
što sam ikad vidjela. Ako mu je auto ovdje, znači da je i on tu negdje. I sve
je u redu.
Baš kad pomislim da bih ga trebala pokušati preparkirati da mu ga ne
odnese pauk, netko iza mene pročisti grlo i začujem dubok glas:
"Oprosti, ali ne bi li ti trebala biti na satu?"
Okrenem se i pogled mi se sretne s pogledom ravnatelja Buckleyja.
"Ovaj, da", kažem, "ali prvo moram..." Pokažem prema Damenovom
loše parkiranom autu kao da ne radim uslugu samo njemu nego i cijeloj
školi.
Ali Buckleyja manje brinu prometni prekršaji, a više opetovano
markiranje učenika poput mene. Još uvijek nabrijan od našeg posljednjeg
susreta kad me samo Sabinina intervencija spasila od toga da budem
izbačena iz škole, on zaškilji, odmjeri me i kaže:
"Imaš dva izbora. Mogu nazvati tvoju tetu i reći joj neka ode s posla i
dođe ovamo, ili..." zastane, u namjeri da me učini nervoznom od
iščekivanja, premda ne moraš biti vidovit da znaš kamo ide ovaj razgovor:
"Ili te ja mogu otpratiti natrag u razred. Što ćeš odabrati?"
Na trenutak sam u iskušenju odabrati prvu ponuđenu opciju, tek
toliko da vidim što će učiniti, ali na kraju ipak odem za njim do svoje
učionice. Koraci mu odzvanjanju po betonu dok me vodi preko dvorišta pa
niz hodnik, prije nego što me ostaviti na vratima profesora Munoza. Pogled
mi padne na Romana, koji ne samo da sjedi na svome mjestu nego vrti
glavom i smije se dok ja idem prema svome.
I premda je Munoz već navikao na moje hirovito ponašanje, svejedno
me odmah prozove. Postavlja mi svakakva pitanja o raznim povijesnim
događajima, iz lekcija koje smo učili i iz onih koje nismo. A moje su misli
tako zaokupljene Romanom i Damenom i mojim planovima za skoru
budućnost da odgovaram automatski, čitajući odgovore iz njegove glave i
ponavljajući ih gotovo od riječi do riječi. Zato, kad on kaže:
"No, reci mi, Ever, što sam sinoć imao za večeru?", automatski

173
odgovorim:
"Dva komada pizze koja su ostala od ručka te čašu i pol Chiantija."
Toliko sam zaokupljena svojim osobnim dramama da mi treba
trenutak da shvatim da je zinuo u čudu.
Zapravo, svi su zinuli.
Svi osim Romana koji samo vrti glavom i još se glasnije smije.
Kad zazvoni zvono, a ja pokušam krenuti prema vratima, Munoz stane
pred mene i kaže:
"Kako to izvodiš?"
Stisnem usne i slegnem ramenima, kao da nema pojma o čemu govori.
Premda je očito da on ne namjerava tako lako odustati, jer pita se to već
tjednima.
"Kako znaš... sve to?" upita, gledajući me kroz stisnute oči. "Sve te
nasumične povijesne činjenice koje uopće nismo učili, i sve to... o meni?"
Zagledam se u pod i duboko udahnem, razmišljajući da bih mu baš i
mogla dobaciti kost. Ionako večeras odlazim, a on se najvjerojatnije ionako
neće sjećati ovoga, pa zašto da mu ne kažem istinu?
"Ne znam", slegnem ramenima. "Ne radim ništa posebno. U glavi mi se
jednostavno pojave slike i podaci."
Gleda me, ne znajući bi li mi povjerovao ili ne. Budući da nemam
vremena ni želje da ga pokušam uvjeriti kako ne lažem, a želim ga ostaviti
s nečim lijepim, kažem:
"Na primjer, znam da ne biste trebali odustati od svoje knjige, jer
jednoga će dana biti objavljena."
On zine, a oči mu se rašire, dok mu na licu zatitra nešto između nade i
potpune nevjerice.
I premda mi je mrsko dodati, i premda mi se od same pomisli diže
želudac, znam da postoji još nešto što mu moram reći, jer bi to bilo
ispravno. Osim toga, kako bi to moglo štetiti? Ionako odlazim, a Sabine
zaslužuje pronaći nekoga s kim bi mogla izlaziti i zabaviti se. Ako se
izuzme njegova ljubav prema boksericama sa slikom Rolling Stonesa,
pjesmama Brucea Springsteena i opsjednutost razdobljem renesanse, čini
se bezopasnim. A ionako ta njihova veza nema budućnosti, s obzirom na to
da sam je vidjela s tipom koji radi u njenoj zgradi.
"Zove se Sabine", kažem, prije nego što se imam priliku predomisliti.
Vidjevši mu u pogledu da je potpuno zbunjen, dodam: "Znate, ona sitna
plavuša iz Starbucksa? Ona koja vas je zalila kavom po košulji? Ona o kojoj
ne možete prestati razmišljati?"

174
 On me pogleda, i jasno mi je da je ostao bez riječi. No, budući da mi je
tako ionako draže, prikupim svoje stvari i krenem prema vratima,
dobacivši mu pogled preko ramena, pa kažem:
"I ne biste se trebali bojati razgovora s njom. Ozbiljno. Priđite joj već
jednom! Vidjet ćete da je zaista draga."

175
 Četrdeset prvo
Napola očekujem da ću, kad iziđem iz učionice, zateći Romana kako
me čeka s istim onim podrugljivim pogledom. Ali nema ga. Kad dođem do
stolova za ručak, shvatim i zašto.
Ima predstavu. Dirigira svima oko sebe, upravljajući svime što govore i
što čine - kao dirigent, kao lutkar, kao vođa cirkusa. Baš kad mi se u
pozadini uma počne pojavljivati nagovještaj neke spoznaje, ugledam njega.
Damena.
Ljubav svih mojih života, koja sad tetura prema stolu, tako nesiguran
na nogama, tako ispijen i neuredne odjeće da nema dvojbe da je strašno
propao. Ponestaje nam vremena.
A kad se Stacia okrene, isceri se i prosikće:
"Koji luzer!", zaprepašteno shvatim da to nije rekla meni.
Upućeno je Damenu.
Nekoliko trenutaka poslije pridruži joj se cijela škola. Sve zlobne i
podrugljive primjedbe koje su prije upućivali meni, sad su usmjerili na
njega.
Pogledam Milesa i Haven, čiji su se glasovi pridružili zboru, a zatim
potrčim prema Damena. Obuzme me panika kad vidim da mu je koža
hladna i znojna, nekoć visoke jagodice sad su ispijene, a duboke tamne oči
koje su prije isijavale toliko topline i obećanja, sad su vodenaste, beživotne
i jedva se uspijevaju usredotočiti. Premda su mu usne užasno suhe i
raspucane, svejedno osjećam neodoljivu želju da o njih pritisnem svoje. Jer
bez obzira na to kako izgleda, on je još uvijek Damen. Moj Damen. Mlad ili
star, zdrav ili bolestan, nije važno. On je jedini koji mi je ikad bio važan,
jedini koga sam ikada voljela, a ništa što kaže Roman ili itko drugi ne može
to promijeniti.
"Hej", šapnem, a glas mi pukne i oči mi se napune suzama.
Ne obazirem se na podrugljive uzvike koji nas okružuju, nego se
usredotočujem samo na njega. Bijesna na sebe da sam ga ispustila iz vida
dovoljno dugo da stvari odu ovako daleko, jer znam da on nikad ne bi
dopustio da se takvo što dogodi meni.
Damen se okrene prema meni, s mukom fokusirajući pogled, i baš kad
pomislim da sam vidjela iskricu prepoznavanja, ona nestane tako brzo da
sam sigurna da mi se samo učinilo.
"Daj da se maknemo odavde", kažem, cimajući ga za rukav,
pokušavajući ga privući bliže sebi. "Što kažeš na to da markiramo?"

176
nasmiješim se, nadajući se da će ga to podsjetiti na našu uobičajenu rutinu
petkom. Već smo na izlazu iz dvorišta kad se pojavi Roman.
"Zašto se uopće trudiš?" upita on, stojeći prekriženih ruku, glave
nagnute na stranu, tako da mu se povremeno vidi tetovaža Ouroborosa.
"Ozbiljno, Ever", zavrti on glavom, pogledavajući Damena pa mene. "Zašto
gubiš vrijeme? On je star, slab, praktički onemoćao, a i - žao mi je što ti to
moram reći - čini se da je jednom nogom u grobu. Ne kaniš valjda protratiti
svoj slatki mladi nektar na ovog dinosaura?"
Gleda me tim svojim plavim očima, usana izvijenih u osmijeh, a onda
skrene pogled prema stolu za ručanje, baš kad su se podrugljivi povici
uzdigli na sljedeću razinu.
I u tom trenutku jednostavno znam.
Zamisao koja mi se počela pojavljivati u glavi, koja mi je pokušala
privući pozornost, napokon je u tome i uspjela. I premda nisam sigurna
imam li pravo, i premda znam da - u slučaju da nemam pravo - neću imati
izbora nego pobjeći podvijena repa, počnem prelaziti pogledom preko
gomile učenika - počevši od Milesa i Haven pa preko Stacije i Craiga do
svih ostalih učenika koji uvježbano, kao jedan, čine i govore isto što i
njihovi kolege, ne zastajući ni na trenutak da se zapitaju zašto.
Duboko udahnem, sklopim oči i usredotočim svu svoju energiju na njih
pa viknem:
"PRESTANITE!"
A onda ostanem stajati, previše mi je neugodno sad se kad pozornost
svih njih usmjerila s Damena na mene. Ali ne mogu dopustiti da me to
zaustavi, jer znam da je Roman izveo neku vrstu masovne hipnoze, da ih je
sve stavio u neki bezumni trans u kojem svi rade ono što im on naredi.
"Ever, molim te. Spasi se dok još možeš", nasmije se Roman. "Ako
ustraješ na tome, neću ti moći pomoći."
Ali ne slušam ga, ne mogu. Moram pronaći način da ga zaustavim - da
zaustavim njih! Moram pronaći način da ih sve prenem, da ih probudim...
To je to! Samo ću zapucketati prstima i...
Duboko udahnem, zažmirim i viknem što glasnije mogu:
"PROBUDITE SE!"
Što za posljedicu ima samo to da moji razredni kolege i svi ostali
učenici gotovo podivljaju, a uz rugalice i uvrede prema meni polete i
limenke raznih pića.
Roman uzdahne, gledajući me, pa kaže:
"Ever, mislim stvarno. Moraš prestati s tom ludošću. Odmah! Ako

177
misliš da će ti ovo uspjeti, radiš budalu od sebe! Što ćeš sljedeće pokušati?
Ispljuskat ćeš ih jednog po jednog?"
Stojim pokraj njega, plitko dišući, i znam da imam pravo unatoč tomu
što govori. Sigurna sam da ih je hipnotizirao, ubacio ih u neki trans, da im
upravlja umovima...
A onda se sjetim jednog starog dokumentarca koji sam gledala na
televiziji, gdje hipnetizer nije probudio pacijenta iz transa jednim pljeskom
ruku ili pucketanjem prstima, nego time što je pljesnuo dlanovima nakon
što je nabrojao do tri.
Duboko udahnem, gledajući kako se moji kolege penju na klupe i
stolove da me mogu bolje gađati nepojedenom hranom. I znam da mi je to
posljednja prilika, jer ako ovo ne upali, ne znam što bih drugo mogla
pokušati.
Pa zažmirim i viknem:
"PROBUDITE SE!"
A zatim nabrojim do tri i dvaput pljesnem.
A onda...
A onda - ništa.
Cijela škola utihne dok oni polako počinju dolaziti k sebi.
Trljaju oči, trepću, zijevaju i protežu se, kao da se bude iz jako dugog
drijemeža. Zbunjeno se ogledavaju oko sebe, pitajući se zašto stoje na
stolovima s istim onim ljudima koje su donedavno smatrali frikovima.
Prvi reagira Craig. Shvativši da stoji tako blizu Milesu da im se
ramena zamalo dodiruju, odskoči na drugi kraj. Pridruživši se prijateljima
sportašima, odmah počne dokazivati svoju muškost udarajući jednoga od
njih šakom u ruku.
Kad Haven s apsolutnim gađenjem pogleda svoju mrkvu narezanu na
prutiće, ne mogu suspregnuti osmijeh, jer znam da se velika sretna obitelj
vratila na staru uobičajenu rutinu podrugljivog dobacivanja, kolutanja
očima i međusobnog ignoriranja, u svijet gdje još uvijek vladaju gnušanje i
netrpeljivost.
Moja je škola opet normalna.
Okrenem se prema izlazu iz školskog dvorišta, spremna sukobiti se s
Romanom, ali njega više nema. Pa jednostavno čvršće stisnem Damena i
povedem ga prema parkiralištu i svom autu, dok Miles i Haven - dvoje
mojih najboljih prijatelja koji su mi strašno nedostajali - idu za nama.
"Znate da vas volim, zar ne?" pogledavam jedno pa drugo, svjesna da će
ih ove moje riječi izbezumiti, ali moram im to reći.

178
 Pogledaju se, izmijenivši pogled pun panike, oboje se pitajući što se to
dogodilo djevojci koju su nekoć smatrali ledenom princezom.
"Ovaj... okej..." kaže Haven, vrteći glavom.
Ali ja se samo nasmiješim, oboje ih zagrlim i čvrsto ih stisnem k sebi
pa šapnem Milesu:
"Što god bilo, nemoj prestati s glumom i pjevanjem, jer će ti to
donijeti..." zastanem, pitajući se bih li mu trebala reći da sam u njegovoj
budućnosti vidjela blistava svjetla Broadwaya, ali ne želim mu uskratiti
uzbuđenje putovanja do cilja pa samo kažem: "... donijet će ti veliko
zadovoljstvo."
Prije no što stigne odgovoriti, već sam se usredotočila na Haven,
znajući da to moram obaviti brzo, jer moram što prije odvesti Damena k
Avi, ali i svjesna da moram pronaći način da je navedem da se voli više, da
prestane gubiti sebe u drugima, i da ostane s Joshom koliko god bude išlo.
"Imaš toliko toga vrijednoga u sebi", kažem joj. "Toliko toga što možeš
pružiti drugima - samo bih rado da vidiš kako blistavo tvoja zvijezda
zapravo sjaji."
"Aaa, fuj!" kaže ona, smijući se i oslobađajući se iz mog stiska. "Jesi li
dobro?" upita, pogledavajući mene pa Damena. "I što je njemu? Zašto je
tako pogrbljen?"
Zatresem glavom i uđem u auto, jer više zaista nema vremena za
gubljenje. Izlazeći s parkirnog mjesta, provirim kroz prozor i upitam:
"Hej, znate li možda gdje živi Roman?"

179
 Četrdeset drugo
Nikad nisam mislila da ću biti zahvalna za iznenadni rast i odjednom
nabrekle bicepse, ali baš sam zbog te svoje nove veličine i snage (da i ne
spominjem činjenicu kako je Damen propao) bila sposobna praktički ga
odnijeti od auta do Avinih vrata u samo nekoliko koraka. Pridržavam ga da
ne padne dok kucam, spremna provaliti unutra ako budem morala, ali
drago mi je da ne moram, jer ona brzo otvori vrata i mahne nam da uđemo.
Zaputim se niz hodnik, dok Damen tetura kraj mene, i stanem pred
indigo vratima. Zinem i zagledam se u Avu shvativši da oklijeva otvoriti
vrata.
"Ako je ta tvoja soba tako sveta i čista kao što smatraš, zar ne misliš da
to može samo pomoći Damenu? Zar ne misliš da mu treba sva pozitivna
energija koju može dobiti?" upitam, znajući da se dvoumi oko toga bi li
dopustila da u sobu uđe zagađena energija bolesnog i umirućeg čovjeka, što
je toliko nevjerojatno glupo da nemam riječi.
Ava me pogleda, gledajući me u oči mnogo dulje no što imam strpljenja
čekati, a kad napokon popusti, proguram se unutra i spustim Damena na
futon u kutu i pokrijem ga vunenim pokrivačem koji Ava uvijek drži ovdje.
"Sok je u prtljažniku mog auta, zajedno s protuotrovom", kažem i
dobacim joj ključeve. "Sok neće valjati još dva dana, ali Damenu bi već
večeras trebalo biti bolje - čim iziđe pun Mjesec i protuotrov bude spreman.
Poslije mu možeš dati sok da mu se vrati snaga, premda ga možda i neće
trebati kad mu se stanje vrati na staro. Ali ipak, za svaki slučaj..." kimnem,
a rado bih da se zaista osjećam tako sigurnom kako zvučim.
"Jesi li sigurna da će to djelovati?" upita me ona, gledajući me dok iz
ruksaka vadim svoju posljednju bocu soka.
"Mora uspjeti", kažem i pogledam Damena, tako blijedog, tako slabog,
tako... starog. A ipak, to je još uvijek Damen. Još uvijek vidim tragove
njegove nevjerojatne ljepote, samo neznatno pogođene starenjem koje mu
je donijelo sijedu kosu, gotovo prozirnu kožu i lepezu bora oko očiju. "To
nam je jedina nada", dodam, mahnuvši joj neka ode. Vrata se zatvore za
njom, a ja kleknem pokraj njega, nježno mu odmaknem kosu s lica i blago
ga prisilim neka pije.
Isprva se opire, okreće glavu lijevo-desno i čvrsto stišće usta. Ali kad
shvati da nemam namjeru odustati, na kraju ipak popusti, dopuštajući da
mu tekućina uđe u grlo. Koža mu odmah postane toplija, a u obraze mu se
počne vraćati boja. Iskapivši sve iz boce, gleda me s toliko ljubavi i divljenja

180
da sam izvan sebe od sreće što se vratio.
"Nedostajao si mi", promrmljam, klimajući glavom i trepćući da
otjeram suze, jedva gutajući koliko mi se grlo stislo. Srce mi je ispunjeno
silnom čežnjom pa se sagnem i poljubim ga u obraz. Svi zatomljeni osjećaji
koje sam cijelo vrijeme pokušavala držati pod strogim nadzorom sad su
izbili na površinu i ne prestajem ga ljubiti. "Bit ćeš dobro", kažem mu.
"Uskoro ćeš opet biti onaj stari."
Moja sreća raspline se kao probušeni balon kad mu se oči smrače dok
mi pogledom prelazi preko cijelog lica.
"Ostavila si me", šapne.
Odmahnem glavom, želim da zna kako to nije istina. Nikad ga nisam
ostavila - on je ostavio mene - ali nije namjerno i opraštam mu. Opraštam
mu za sve što je učinio - ili rekao - premda je već prekasno, premda to sad
više nije važno... Ali umjesto svega toga kažem samo:
"Ne, nisam. Bio si bolestan. Jako bolestan. Ali sad je to gotovo i bit će ti
bolje. Samo mi moraš obećati da ćeš popiti protuotrov kad..." Kad ti ga Ava
da. Ne mogu izreći te riječi, ne želim ih izreći, ne želim da zna da nam je
ovo posljednji trenutak koji ćemo provesti zajedno, naše konačno zbogom.
"Dovoljno je da znaš samo jedno: bit ćeš dobro. Ali moraš se čuvati
Romana. Nije ti prijatelj. Zao je. Pokušava te ubiti. Zato moraš vratiti
snagu, jer morat ćeš se obračunati s njim."
Pritisnem mu usne na čelo, na obraz, ne uspijevam se zaustaviti sve
dok mu poljupcima ne prekrijem cijelo lice. Osjećam slanost svojih suza na
njegovim usnama dok ga upijam, nadajući se da ću tako zauvijek u sjećanje
urezati njegov miris, okus, opip njegove kože, želeći ponijeti tu uspomenu
sa sobom kamo god išla.
Ali čak i nakon što mu kažem da ga volim, čak i nakon što legnem uz
njega i privučem ga u zagrljaj, pritisnuvši se tijelom uz njega, čak i nakon
što tako ostanem nekoliko sati - ležeći uz njega dok spava, čak i nakon što
sklopim oči i usredotočim se na spajanje naših energija - nadajući se da ću
ga izliječiti svojom ljubavlju, samim svojim bićem, i da ću zauvijek utisnuti
jedan dio sebe u njega, čak i nakon svega toga, čim se odmaknem od njega,
on to ponovi.
Optužbu iz svog snovitog stanja, upućenu samo meni.
"Ostavila si me."
Tek kad sam rekla posljednje zbogom, tek kad su se vrata za mnom
zatvorila, shvatim da nije mislio na prošlost.
Predvidio je našu budućnost.

181
 Četrdeset treće
Krenem niz hodnik u kuhinju, teška srca i drvenih nogu, a svakim
korakom koji me nosi dalje od Damena osjećam se sve gore.
"Jesi li dobro?" upita Ava, stojeći pokraj štednjaka i kuhajući čaj. Kao
da nisu prošli već sati.
Odmahnem glavom i naslonim se na zid, jer niti mogu govoriti, niti
znam što bih joj rekla. Jer sve sam samo ne dobro. Prazna, šuplja,
ožalošćena, deprimirana, shrvana - da. Ali dobro? Ne baš.
To je zato što sam zločinka. Izdajnica. Najgora osoba koju možete
zamisliti. Jer ma koliko sam puta pokušala zamisliti taj prizor, zamisliti
kakav će biti moj posljednji trenutak s Damenom, nisam mogla ni sanjati
da će biti ovako.
Nijednom mi nije palo na pamet da će me optužiti. Premda to očito
zaslužujem.
"Nemaš puno vremena", reče ona i pogleda sat na zidu pa mene.
"Hoćeš li malo čaja prije odlaska?"
Zatresem glavom, jer moram joj još nešto reći i obaviti nekoliko stvari
prije no što zauvijek odem.
"Znaš točno što trebaš napraviti?" upitam, a ona kimne i približi šalicu
usnama. "Jer povjerila sam ti nešto važno, Ava. Ako ovo ne ispadne kao što
se nadam, ako se samo ja vratim na staro... ti si mi jedina nada." Ne
skidam pogled s njenih očiju, jer važno mi je da shvati koliko je sve ovo
ozbiljno. "Jednostavno se moraš pobrinuti za Damena, jer on... ne zaslužuje
ovo..." Glas mi pukne pa stisnem usne i skrenem pogled. Znam da moram
nastaviti, da ima još toga što joj moram reći, ali treba mi trenutak da se
priberem. "I čuvaj se Romana. Zgodan je i šarmantan, ali sve je to samo
fasada. Unutra je zao. Pokušao je ubiti Damena - on je odgovoran za
njegovo sadašnje stanje."
"Ne brini", reče ona i priđe mi. "Ne brini ni o čemu. Izvadila sam sve iz
prtljažnika tvog auta. Protuotrov je u ormariću, sok... fermentira, a onu
preostalu biljku dodat ću trećega dana, kao što si rekla. Premda sam
sigurna da neće trebati, jer sve će ići točno po planu."
Pogledam je i vidim iskrenost u njenu pogledu. Lakne mi što imam
barem nekoga sposobnoga kome mogu povjeriti taj zadatak.
"Ti samo idi u Ljetozemlje, a ja ću se pobrinuti za ostalo", kaže ona,
privuče me u zagrljaj i čvrsto me stisne. "A tko zna, možda se jednoga dana
nađeš u Laguna Beachu pa ćemo se opet iznova upoznati."

182
 Ona se nasmije rekavši to, a i ja bih joj se rado pridružila, ali ne mogu.
Rastanci nikad ne postaju lakši.
Odmaknem se i samo kimnem umjesto riječi, jer ako pokušam nešto
reći, znam da ću se slomiti. Jedva uspijem protisnuti:
"Hvala ti", i već sam na vratima.
"Nemaš mi na čemu zahvaljivati", kaže ona, idući za mnom "Ali, Ever,
jesi li sigurna da ne želiš baciti još jedan pogled na Damena?"
Okrenem se, s rukom na kvaki, razmatrajući tu mogućnost - ali samo
na trenutak, a onda duboko udahnem i odmahnem glavom. Znam da nema
smisla odgađati neizbježno, a i previše se bojim da bih na njegovu licu opet
vidjela optužbu.
"Već smo se oprostili", kažem, zakoračim na trijem i krenem prema
autu. "Osim toga, nemam više puno vremena. Moram još nešto obaviti."

183
 Četrdeset četvrto
Skrenem u Romanovu ulicu, parkiram na prilazu njegovoj kući,
potrčim prema vratima i ritnem ih. Gledam kako drvo puca i lomi se, a
vrata se zaljuljaju i otvore preda mnom. Nadala sam se da ću ga iznenaditi
pa da ga mogu udariti šakom u sve čakre redom i da ga se zauvijek riješim.
Ušuljam se unutra, brzo se ogledavajući oko sebe. Vidim krem zidove,
keramičke vaze prepune svilenog cvijeća, reprodukcije uobičajenih
umjetničkih djela: Van Goghovu Zvjezdanu noć, Klimtov Poljubac i
preveliko Botticellijevo Rođenje Venere u zlatnom okviru iznad kamina.
Sve se doima tako normalno da se moram zapitati jesam li u pravoj kući.
Očekivala sam nešto urbano, rubno, postapokaliptičnu gajbu s crnim
kožnatim kaučevima, kromiranim stolićima, hrpom ogledala i zbunjuju-
ćih apstrakcija - nešto modernije, bilo što samo ne ovu malograđansku
palaču. Teško mi je zamisliti da ovdje živi netko poput Romana.
Obilazim kuću, sobu po sobu, provjeravam svaki kutak, čak i ispod
kreveta. Kad je očito da ga nema kod kuće, zaputim se u kuhinju. Otkrivši
gdje drži zalihu besmrtničkog soka, izlijem ga u sudoper. Znam da je to
djetinjast potez i da je besmislen, jer kad ja odem natrag kroz vrijeme, i sve
drugo će se vratiti na staro. Ali čak i ako ovo ne bude ništa više od sitne
gnjavaže, bar će znati da iza toga stojim ja.
Prekopam mu po ladicama, tražeći kemijsku i list papira, jer moram
sastaviti popis stvari koje ne smijem zaboraviti. Jednostavni popis koji
neće pretjerano zbuniti nekoga tko se najvjerojatnije neće sjećati što sve to
znači, a istodobno mora biti dovoljno jasan i sažet da me spriječi da
ponovno počinim istu strašnu pogrešku.
Počnem pisati:
1. Ne vraćaj se po majicu!
2. Ne vjeruj Drini!
3. Ni pod koju cijenu se ne vraćaj po majicu!
A onda, tek toliko da posve ne zaboravim, nadajući se da će potaknuti
nekakvu mrvu sjećanja, dodam:
4. Damen ♥
Provjerivši sve još jednom (pa još jednom) da vidim jesam li nešto
zaboravila, presavijem papir i spremim ga duboko u džep pa se zaputim
prema prozoru i pogledam u nebo koje je već poprimilo duboko plavu boju, a
pun Mjesec već je izišao. Duboko udahnem i sjednem na ružni kauč s

184
cvjetnim presvlakama, jer vrijeme je.
Sklopim oči i posegnem prema svjetlu, jedva čekajući da posljednji put
osjetim tu blistavu divotu, a već u sljedećem trenutku nađem se na mekoj
travi na širokoj mirisnoj livadi. Meke, elastične vlati daju mi polet dok
trčim, skačem, vrtim se po livadi, izvodeći kolute i zvijezde, dok mi rubovi
prstiju miluju veličanstvene cvjetove s pulsirajućim laticama i čarobno
slatkim mirisom, i dok jurim između vibrirajućih stabala uzduž šarenog
potoka. Želim upiti sve te prizore, zapamtiti svaku i najmanju pojedinost, i
žao mi je što ne postoji način da zauvijek u sebi zarobim ovaj predivni
osjećaj.
Budući da imam još nekoliko minuta, a i zato što ga moram vidjeti još
jedan, posljednji put, moram biti s njim onako kao nekad, zažmirim i
prikažem Damena.
Vidim ga onako kako je izgledao onog prvog dana na parkiralištu.
Počinjem s njegovom sjajnom tamnom kosom koja mu se uvija oko
jagodičnih kostiju i doseže zamalo do ramena, a zatim nastavljam s
bademastim očima - tako dubokim, tako tamnim, ali čak i tada neobično
poznatim. A te usne! Bujne, sočne usne koje pozivaju i mame svojim
savršenim lukom, a za njima vitko, mišićavo tijelo koje je točka na i. Moje je
sjećanje tako snažno, tako opipljivo, da je na mjestu svaka pora, svaka i
najmanja sitnica.
Otvorim oči i on mi se klanja i pruža ruku, pozivajući me na posljednji
ples. Prihvatim, a on me obgrli oko struka i zavrti po tom veličanstvenom
polju u nizu širokih lukova, tijela nam se njišu, stopala klize dok plešemo
na melodiju koju čujemo samo mi. Svaki put kad počne blijedjeti, samo
zažmirim i opet ga stvorim pa nastavljamo svoj ples, ne propustivši ni
korak. Kao grof Fersen i Marija, kao Albert i Viktorija, kao Antonije i
Kleopatra, mi smo najveći svjetski ljubavnici i svi oni parovi koji smo ikada
bili. Zakopam lice u toplu udubinu njegova vrata i ne želim ga pustiti, ne
želim da pjesma završi.
Ali premda u Ljetozemlju vrijeme ne postoji, tamo kamo idem
normalno protječe. Prijeđem mu prstima po licu, pokušavajući zapamtiti
mekoću njegove kože, liniju brade, oblik usana dok su pritisnute o moje.
Uvjeravam samu sebe da je to on - stvarno on.
Čak i nakon što izblijedi i nestane.
***
Čim se zaputim s livade, naiđem na Romy i Rayne koje me čekaju na
rubu, a po izrazu njihova lica jasno mi je da su sve vidjele.

185
 "Vrijeme ti istječe", kaže Rayne, zureći u mene onim golemim,
okruglim očima, čiji pogled u meni uvijek izazove napetost.
Samo odmahnem glavom i ubrzam korak, uzrujana spoznajom da su
me uhodile i već umorna od njihova zabadanja.
"Sve je pod kontrolom", kažem, pogledavajući preko ramena. "Pa
slobodno možete..." zastanem, jer zapravo ne znam što rade kad ne gnjave
mene. Pa podignem ramena i pustim da ostane na tome, jer ionako me se
ne tiče što rade.
Trčkaraju uz mene, pogledavajući se, komunicirajući na svoj
blizanački način, a onda kažu:
"Nešto nije kako treba." Zure u mene, moleći me neka ih poslušam.
"Nešto je strašno krivo", njihovi se glasovi savršeno slažu.
Ali samo slegnem ramenima, jer nimalo me ne zanima razbijanje
njihovih šifra, a kad pred sobom ugledam mramorne stube, potrčim prema
njima i uletim u prekrasnu građevinu. Vrata se zatvore za mnom i više ne
čujem blizanke. Stojim u mramornom predvorju, čvrsto sklopljenih očiju,
nadajući se da moja molba neće biti odbijena kao prošli put, nadajući se da
će mi biti dopušten povratak kroz vrijeme.
Mislim: Spremna sam. Zaista sam istinski spremna. Molim vas,
dopustite mi da se vratim natrag u Eugene u Oregonu. Natrag mami, tati,
Riley i Buttercup. Molim vas, pustite me da se vratim... pa da sve opet bude
kako treba biti...
Preda mnom se pojavi kratak hodnik koji vodi u jednu prostoriju u dnu
- prostoriju koja je gotovo posve prazna, unutra je samo stol sa stolcem. Ali
ne bilo kakav stol, nego jedan od onih dugačkih metalnih stolova kakve
smo imali u kemijskom kabinetu u mojoj staroj školi. Skliznem na stolac, a
preda mnom lebdi velika kristalna kugla, svjetlucajući i bljeskajući sve dok
se u njoj ne pojavi slika mene kako sjedim za istim metalnim stolom i
rješavam test iz kemije. Premda je to prizor koji baš i ne bih voljela
ponoviti, znam da mi je ovo jedina prilika koju ću dobiti za povratak. Pa
duboko udahnem, pritisnem prstom o kristal - i naglo udahnem kad se sve
oko mene zacrni.

186
 Četrdeset peto
"Isusebože, totalno sam zeznula kontrolni, dobit ću jedinicu", zastenje
Rachel pa zabaci valovitu smeđu kosu preko ramena i zakoluta očima.
"Čovječe, sinoć jedva da sam išta učila. Ozbiljno. A i kasno sam legla, jer
sam cijelu večer pisala poruke na mobitelu..." Pogleda me raširenih očiju
dok vrti glavom. "Uglavnom, jedino što trebaš znati jest to da je moj život
praktički gotov. Zato me dobro pogledaj, jer čim profa stavi ocjene iz testa
na Internet i moji ih starci vide, u kazni sam do kraja svijeta. Što znači da
me sad vidiš zadnji put."
"Ma daj, molim te", zakolutam očima. "Ako je itko loše napisao
kontrolni, onda sam to ja i obje to znamo. Cijele godine zabušavam na satu.
Ali nije baš da se spremam za karijeru znanstvenice ili da će mi ti podaci
ikad u životu trebati." Zastanemo ispred njena ormarića i gledam je kako
ga otključava i ubacuje knjige.
"Drago mi je da smo gotove s tim i da test neće biti ocijenjen do
sljedećeg tjedna. Što znači da bi mi bilo bolje da to malo što mi je ostalo
proživim punim plućima. Kad smo već kod toga - kad da večeras dođem po
tebe?" upita ona, tako visoko podigavši obrve da su skrivene ispod šiški.
Zavrtim glavom i uzdahnem, shvativši da joj još nisam rekla i da će
poludjeti kad čuje.
"Što se toga tiče..." počnem, hodajući uz nju prema parkiralištu, pa
zataknem dugu plavu kosu iza uha i kažem: "Mala promjena plana. Starci
mi idu van, a ja moram čuvati Riley."
"Na koju je foru to mala promjena plana?" Rachel zastane tik pred
ulazom na parkiralište, prelazeći pogledom preko automobila da vidi tko se
vozi s kim.
"Možda bi mogla svratiti do mene nakon što je spremim u krevet i..."
zastanem, jer očito je da me ne sluša. Izgubila sam je istog trena kad sam
spomenula svoju mlađu sestru. Rachel je ona rijetka vrsta jedinice koja
nikad nije maštala o tome da ima brata ili sestru. Voli biti u središtu
pozornosti i ne dijeliti je ni s kim.
"Zaboravi", kaže ona. "Mali ljudi imaju ljepljive prste i velike uši, ne
možeš im vjerovati. A sutra?"
Odmahnem glavom.
"Ne mogu. Obiteljski dan. Idemo čoporativno do jezera."
"A, tako", kimne Rachel. "Eto, s takvim se stvarima ne moraš baviti
kad ti se starci razvedu. U našoj kući obiteljski dan je kad se svi nađemo na

187
sudu pa se prepucavamo oko visine alimentacije."
"Nemaš pojma kako si sretna", kažem u šali i zažalim istog trena kad
mi riječi iziđu iz usta. Jer ne samo da je to potpuna neistina, nego me
rastuži i ostavi s takvim osjećajem krivnje da bih najradije sve to povukla i
porekla.
Ali Rachel me ionako ne sluša. Previše je zauzeta pokušajima da
privuče pozornost čudesne Shayle Sparks, koja je najkulerskija
maturantica koja je ikad hodala hodnicima ove škole. Mahnito joj maše i
samo što ne skače gore-dolje i ne vrišti kao prava obožavateljica, nadajući
se da će je Shayla primijetiti dok ukrcava svoje kul prijatelje u svoju
nebesko plavu bubu. A onda spusti ruku i pretvara se da se češe po uhu,
kao da joj nimalo nije neugodno što je Shayla ne zamjećuje.
"Vjeruj mi, taj auto nije baš tako super", kažem joj, pogledam na sat i
ogledam se po parkiralištu, pitajući se gdje je taj Brandon, jer već je odavno
trebao biti ovdje. "Miata bolje vozi."
"Molim?" Rachel zuri u mene, a obrve su joj podignute i skupljene u
totalnoj nevjerici. "A kad si ti to imala priliku voziti ga?"
Stisnem oči, a u mislima prevrćem riječi koje sam upravo izrekla,
pitajući se odakle mi.
"Ovaj... nisam", slegnem ramenima. "Valjda sam to negdje pročitala."
Ona me pogleda kroz stisnute oči, odmjeravajući me od glave do pete -
moj crni pulover s V-izrezom i traperice koje mi se vuku po podu.
"A gdje si to našla?" upita ona i uhvati me za zapešće.
"Ma daj, molim te. Pa vidjela si taj sat već milijun puta. Imam ga od
prošlog Božića", odgovorim, pokušavajući joj se istrgnuti iz stiska, jer
prema meni hoda Brandon, a ja razmišljam kako je sladak kad mu kosa
padne preko očiju.
"Ne sat, blento - ovo!" kucne po narukvici pokraj sata, onu sa srebrnim
potkovicama ukrašenima ružičastim kristalima - onu koja mi je posve
nepoznata, ali želudac mi se nekako čudno stegne kad je pogledam.
"Ovaj... ne znam", promrmljam, lecnuvši se kad ona blene u mene kao
da sam sišla s uma. "Možda mi ju je poslala teta, ona koja živi u Laguna
Beachu..."
"Tko živi u Laguna Beachu?" upita Brandon, zagrlivši me, a Rachel
zakoluta očima kad se on nagne poljubiti me. Ali nešto u vezi s njegovim
usnama tako je neobično i uznemirujuće da se brzo izmaknem.
"Evo mog prijevoza", kaže Rachel i potrči prema maminu terencu,
doviknuvši mi preko ramena: "Javi mi ako se nešto promijeni... znaš, za

188
večeras?"
Brandon me pogleda i privuče me bliže k sebi, sve dok nisam praktički
zalijepljena za njegova prsa, od čega mi u želucu opet bude nekako čudno.
"Ako se što promijeni?" upita on, očito ne zamjećujući kako mu se
izmičem iz zagrljaja i kako sam iznenada izgubila zanimanje za njega - i
sva sreća da je tako, jer nemam pojma kako bih mu to objasnila.
"Ma, ona želi ići na Jadenov tulum, a ja moram čuvati sestru", kažem
mu, krenuvši prema njegovu džipu pa bacim torbu na pod ispred
suvozačkog sjedala.
"Hoćeš da svratim?" nasmiješi se on. "Znaš, u slučaju da ti treba
pomoć?"
"Ne!" kažem, pregrubo, prebrzo. Vidjevši mu izraz na licu, znam da se
moram nekako izvući. "Hoću reći, znaš da Riley ne ide rano u krevet pa to
vjerojatno ne bi bila dobra ideja."
On me pogleda, a kao da i on osjeća to veliko, neidentificirano nešto
krivo između nas, nešto zbog čega se osjećamo tako čudno. Zatim slegne
ramenima i posveti se cesti. Ostatak puta vozimo se u tišini. To jest, on i ja
smo tihi - iz zvučnika trešti glasna glazba. Premda mi to obično ide na
živce, danas mi je drago, jer radije bih se usredotočila na groznu glazbu
koju ne podnosim nego na činjenicu da ga ne želim poljubiti.
Pogledam ga, stvarno ga pogledam, onako kako nisam sve otkad sam
se navikla na to da smo par. Prelazim pogledom preko šiški koje mu padaju
preko velikih zelenih očiju, čiji se vanjski kutevi spuštaju tek toliko da ga
učine neodoljivim - osim danas. Danas mu odolijevam s lakoćom. A kad se
sjetim kako sam jučer ispisala cijelu stranicu bilježnice njegovim imenom...
pa, jednostavno nema smisla.
On se okrene, uhvativši me kako ga gledam, pa se nasmiješi i primi me
za ruku. Ispreplete prste s mojima i stisne ih, a meni se želudac zgrči. Ali
prisilim se uzvratiti mu i osmijeh i stisak, jer znam da se to očekuje od
mene, jer znam da bi tako postupila svaka dobra djevojka. Zagledam se
kroz prozor, zatomljujući mučninu dok promatram krajolik koji promiče s
druge strane prozora - ulice natopljene kišom, kuće s drvenim oplatama i
visoki borovi, jedva čekajući da se vratim kući.
"Onda, večeras?" upita on, skrenuvši na prilaz mojoj kući. Stiša glazbu
i nagne se prema meni, gledajući me na onaj svoj način.
Ali samo stisnem usne i posegnem za torbom, držeći je pred sobom kao
štit, kao obranu od njega.
"Poslat ću ti poruku", promrmljam, izbjegavajući njegov pogled dok

189
promatram kako se moja susjeda i njezina kći igraju s loptom u susjednom
dvorištu. Jedva čekam da se maknem od njega i da dođem u svoju sobu.
Kad otvorim vrata i već sam jednom nogom vani, on kaže:
"Nisi li nešto zaboravila?"
Pogledam u svoj ruksak i sigurna sam da nisam imala ništa drugo, ali
kad podignem glavu shvatim da on ionako nije mislio na to. Svjesna da
postoji samo jedan način da se iz ovoga izvučem, a da ne izazovem dodatne
sumnje, nagnem se prema njemu, sklopim oči i pritisnem usne o njegove.
Moram biti objektivna i reći da su glatke i podatne, ali i u osnovi neutralne,
bez uobičajene iskričavosti.
"Ovaj... vidimo se poslije", promrmljam, iskočim iz džipa i obrišem usta
o rukav još putem do vrata. Uletim unutra i krenem ravno u dnevnu sobu,
ali put mi zapriječi set plastičnih bubnjeva, gitara bez žica i mali crni
mikrofon koji će se slomiti ako se Riley i njena prijateljica ne prestanu
svađati oko njega.
"Već smo se dogovorile", kaže Riley vukući mikrofon prema sebi. "Ja
pjevam sve pjesme koje inače pjevaju dečki, a ti pjevaš one koje pjevaju
cure. U čemu je problem?"
"U tome", cendra njena prijateljica, vukući još jače, "što jedva da ima
pjesama koje pjevaju cure. I ti to jako dobro znaš."
Ali Riley samo slegne ramenima.
"Pa nisam ja kriva. Žali se proizvođaču igre, ne meni."
"Časna riječ, ti si tako..." Ugledavši me kako stojim na vratima i vrtim
glavom, njena prijateljica prekine u pola rečenice.
"Cure, izmjenjujte se, svaka po jednu pjesmu, okej?" kažem, naglašeno
pogledavši Riley. Lijepo je znati da postoje i problemi koje znam riješiti, čak
i kad se to ne traži od mene. "Emily, ti pjevaj sljedeću pjesmu, a Riley će
onu nakon tebe i tako dalje. No, mislite li da možete tako?"
Riley zakoluta očima, a Emily joj istrgne mikrofon iz ruke.
"Je li mama doma?" upitam, ne obazirući se na Rileyeno mrštenje, jer
dosad sam već navikla na to.
"U svojoj je sobi. Sprema se", kaže ona, gledajući me kako odlazim dok
šapće svojoj prijateljici: "Dobro. Ja pjevam Dead On Arrival, a ti možeš
pjevati Creep."
Prođem pokraj svoje sobe, spustim torbu na pod pa krenem prema
maminoj sobi i naslonim se na luk koji odvaja spavaću sobu od kupaonice.
Gledam je kako se šminka, prisjećajući se koliko sam to voljela kad sam
bila mala - mislila sam da je moja mama najglamuroznija žena na cijelome

190
svijetu. Ali kad je pogledam sad, kad je objektivno pogledam, shvatim da
zapravo i jest glamurozna, onoliko koliko jedna mama iz predgrađa može
biti.
"Kako je bilo u školi?" upita ona, okrećući glavu na jednu pa na drugu
stranu, provjeravajući je li joj se puder dobro stopio s bojom kože vrata i
vidi li se prijelaz.
"Dobro", slegnem ramenima. "Pisali smo test iz kemije, iz kojeg ću
najvjerojatnije dobiti jedinicu", kažem joj, premda zapravo ne vjerujem da
sam baš tako loše napisala, ali ne znam kako bih drukčije izrazila ono što
zapravo želim reći - da mi je sve nekako čudno i nesigurno, kao da nije u
ravnoteži, kao da nešto nedostaje - pa se nadam bilo kakvoj reakciji koju iz
nje mogu izvući.
Ali ona samo uzdahne i posveti se svojim očima, vukući poteze malim
kistom preko kapaka dok odgovara:
"Sigurna sam da neće biti jedinica." Pogleda me u zrcalu. "Sigurna sam
da si dobro napisala."
Prelazim prstom preko mrlje na zidu, razmišljajući o tome da bih sad
trebala otići u svoju sobu i malo se opustiti, slušati nešto, čitati neku dobru
knjigu, bilo što, samo da skrenem misli sa sebe.
"Žao mi je što smo tako iznenada odlučili ići van", kaže ona, gurajući
četkicu u maškaru pa opet van. "Znam da si vjerojatno imala planove za
večeras."
Slegnem ramerima, izvrćući zapešće i promatrajući kako kristali na
privjescima narukvice odražavaju svjetlo i pokušavam se sjetiti odakle mi.
"Nema veze", kažem. "Bit će još petaka."
Mama zaškilji, zastane na pola puta s maškarom u ruci pa kaže:
"Ever? Jesi li to ti?" i nasmije se. "Događa li se nešto što bih trebala
znati? Jer to uopće ne zvuči kao moja kći."
Duboko udahnem i podignem ramena, a rado bih da joj mogu reći kako
se itekako nešto događa, nešto što ne mogu točno definirati, nešto zbog čega
se ne osjećam kao ja.
Ali ne kažem ništa. Ni sebi to ne uspijevam objasniti, a kamoli njoj.
Znam samo da sam se jučer osjećala dobro, a danas sam sve samo ne to.
Kao da sam strankinja, kao da više ne pripadam ovamo, kao da sam
okrugla djevojka u četvrtastom svijetu.
"Znaš da nemam ništa protiv da si pozoveš nekoliko prijatelja", kaže
ona, prešavši na usne. Maže ih ružem, a zatim nanosi tanak sloj sjajila.
"Samo neka ih ne bude puno - najviše troje. I nemoj ignorirati sestru."

191
 "Hvala", klimnem glavom i prisilim se na osmijeh, tako da misli kako
je sve u redu. "Ali zapravo se veselim jednoj mirnoj večeri, daleko od svega
toga."
Odem u svoju sobu i bacim se na krevet, potpuno zadovoljna buljenjem
u strop, sve dok ne shvatim koliko je to jadno pa posegnem za knjigom na
noćnom ormariću. Zadubim se u priču o tipu i curi koji su stvoreni jedno za
drugo, toliko da njihova ljubav nadilazi vrijeme. Da se barem mogu uvući
među te stranice i zauvijek tamo ostati, jer njihova mi je priča draža od
moje.
"Hej, Ev", proviri tata u moju sobu. "Došao sam ti reći i zdravo i do
viđenja. Već kasnimo pa uskoro krećemo."
Odbacim knjigu i zaletim se prema njemu pa ga zagrlim tako čvrsto da
se on nasmije i zavrti glavom.
"Lijepo je znati da još uvijek nisi prevelika za zagrljaje sa svojim
starim", nasmiješi se on dok se odmičem od njega, zgranuta spoznajom da
su mi to u očima prave suze. Počnem petljati oko knjiga na polici, sve dok
nisam sigurna da je opasnost od suza prošla. "Pobrini se da se ti i Riley
spakirate na vrijeme. Htio bih sutra krenuti ranije."
Kimnem, uznemirena neobičnim osjećajem praznine u utrobi nakon
njegova odlaska. Pitajući se - po tko zna koji put danas - koji mi je vrag.

192
 Četrdeset šesto
"Zaboravi! Nisi mi šefica, Ever!" vikne Riley, stojeći prekriženih ruku i
namrštena lica, odbijajući popustiti.
Tko bi rekao da dvanaestogodišnjakinja od četrdeset kila može bili
takva prirodna sila. Ali nema teorije da popustim. Jer istog trena kad su
naši roditelji otišli, a Riley je bila nahranjena i napojena, poslala sam
poruku Brandonu i rekla mu da dođe oko deset, što je sad - pa je jako važno
da je spremim u krevet.
Zavrtim glavom i uzdahnem. Radije bih da nije tako vraški tvrdoglava,
ali potpuno sam spremna na borbu s njom.
"Čuj, žao mi je što te moram razočarati", kažem, "ali trenutačno ti
jesam šefica. Od trenutka kad mama i tata odu do trenutka kad se vrate
kući, ja sam glavna. Možeš se prepirati sa mnom i buniti se do besvijesti,
ali to ništa ne mijenja."
"To nije pošteno!" Bijesno me gleda. "Časna riječ, čim navršim trinaest
godina, uvest ćemo malo jednakosti, da znaš!"
Samo slegnem ramenima, jer tome se trenutku veselim koliko i ona.
"Super. Onda ti više neću morati biti bebisiterica i moći ću van kad me
volja", kažem, gledajući kako koluta očima i lupka nogom po tepihu.
"Ma daj, molim te, misliš da sam glupa? Misliš da ne znam da si
pozvala Brandona?" vrti ona glavom. "Velika stvar. Koga briga? Ja samo
želim gledati TV -ništa više. A jedini razlog zašto mi ne daš je to što se želiš
zavući u dnevnu sobu i pipati se na kauču sa svojim dečkom. A ja ću to sve
lijepo reći mami i tati ako mi ne dopustiš da gledam TV."
"Samo ti daj, baš me briga", kažem u savršenoj imitaciji njezina tona.
"Mama je rekla da mogu pozvati prijatelje, samo da znaš. " Ali čim mi te
riječi izađu iz usta, zgrčim se - pa tko je tu dijete, ona ili ja?
Zavrtim glavom, znajući da je to samo još jedna pusta prijetnja, ali ne
želim riskirati.
"Tata želi da sutra krenemo rano, što znači da se moraš dobro
naspavati, da ujutro ne budeš mrgodna i kisela. I tek toliko da znaš,
Brandon neće doći ovamo." Podsmjehnem se, nadajući se da će to prikriti
činjenicu da strašno loše lažem.
"Zbilja?" nasmiješi se ona, a oči joj zaiskre kad nam se pogledi sretnu.
"A zašto je onda njegov džip upravo skrenuo na naš prilaz?"
Okrenem se i zaškiljim kroz prozor pa je opet pogledam. Uzdahnem i
kažem:

193
 "Dobro. Gledaj TV. Baš me briga. Ali ako opet budeš imala noćne more
od glupih filmova, nemoj doći plakati na mom ramenu."
***
"Daj, Ever, što ti je?" upita Brandon, a izraz lica u sekundi mu se
promijeni iz znatiželje u uzrujanost. "Čekao sam sat i nešto da tvoja sestra
ode u krevet da možemo biti zajedno, a sad se ponašaš ovako. Što je?"
"Ništa", promrmljam, izbjegavajući njegov pogled dok si poravnavam
majicu. Gledam ga ispod oka kako vrti glavom i zakopčava traperice - iste
one koje nisam ni tražila da otkopča.
"Ovo je smiješno", promrmlja on, i dalje vrteći glavom dok zakopčava
remen. "Dođemo ovamo, nema ti staraca, a ti se ponašaš kao..."
"Kao što?" šapnem, jer želim čuti, nadajući se da će on to uspjeti sažeti
u nekoliko riječi i tako definirati ovo kroz što prolazim. Jer prije, kad sam
se predomislila i poslala mu poruku da ipak dođe, mislila sam da će sve
opet biti normalno. Ali čim sam otvorila vrata, došlo mi je da ih odmah opet
zatvorim. I, ma koliko se trudila, ne uspijevam proniknuti zašto se tako
osjećam.
Kad ga pogledam, očigledno mi je koliko imam sreće. Simpatičan je,
sladak, igra nogomet, ima dobar auto, jedan je od najpopularnijih učenika
u školi, a da i ne spominjem kako mi se toliko dugo sviđao da nisam mogla
vjerovati kad sam saznala da se i ja sviđam njemu. Ali sad je sve drukčije.
Ne mogu se prisiliti da osjećam stvari koje jednostavno ne osjećam.
Duboko udahnem, potpuno svjesna težine njegova pogleda dok se moji
prsti igraju s narukvicom. Okrećem je i okrećem, pokušavajući se sjetiti
odakle mi. Svjesna sam nečega što me cima negdje u pozadini uma, nečega
o...
"Ma zaboravi", kaže on i ustane, spreman otići. "Ali shvati me ozbiljno,
Ever. Moraš uskoro odlučiti što zapravo želiš, jer ovo..."
Gledam ga, pitajući se hoće li dovršiti rečenicu i zašto mi je svejedno.
Ali on me samo pogleda i zavrti glavom, dohvati ključeve i kaže:
"Ma, baš me briga. Dobro se provedi na jezeru."
Gledam kako se vrata za njim zatvaraju pa sjednem u tatin naslonjač,
ogrnem se pokrivačem koji nam je isplela baka nedugo prije smrti, i
navučem ga do brade i zataknem oko stopala. Sjetim se kako sam prošli
tjedan rekla Rachel da ozbiljno razmišljam o tome da s Brandonom odem
do kraja, a sad - sad jedva da mogu podnijeti njegov dodir.
"Ever?"
Otvorim oči. Preda mnom stoji Riley, drhtave usne, gledajući me

194
svojim plavim očima.
"Je li otišao?" upita, ogledavajući se po sobi.
Kimnem.
"Hoćeš li doći u moju sobu i sjediti sa mnom dok ne zaspim?" upita me,
zagrizavši usnicu i gledajući me psećim pogledom kojem je nemoguće
odoljeti.
"Rekla sam ti da je taj film prestrašan za tebe", kažem, držeći joj ruku
na ramenu dok hodamo niz hodnik prema njenoj sobi. Ušuškam je u krevet
pa sjednem na pokrivače pokraj nje. Poželim joj lijepe snove, pomilujem je
po kosi i šapnem: "Ne brini, mirno spavaj. Duhovi ne postoje."

195
 Četrdeset sedmo
"Ever, jesi li spremna? Moramo uskoro krenuti! Ne želim upasti u
najveću gužvu!"
"Evo me!" doviknem, premda još nisam spremna. I dalje stojim nasred
sobe i zurim u izgužvani listić papira koji sam pronašla u prednjem džepu
traperica. I premda je rukopis u poruci moj, ne sjećam se kako je tamo
dospjela, a još manje što znači. Čitam:
1. Ne vraćaj se po majicu!
2. Ne vjeruj Drini!
3. Ni pod koju cijenu se ne vraćaj po majicu!
4. Damen ♥
Čitam to već peti put, a još uvijek sam jednako zbunjena kao i prvi put.
Mislim, kakvu majicu? Zašto se ne smijem vratiti po nju? Zar uopće
poznajem neku Drinu? I tko je taj Damen i zašto je pokraj njegova imena
nacrtano srce?
Zašto sam to napisala? Kad sam to napisala? I što bi to moglo značiti?
Kad opet začujem tatin glas popraćen zvukom ljutitih koraka po stubama,
odbacim papirić i gledam kako pada na moju komodu pa na pod. Riješit ću
tu zagonetku kad se vratimo.
Na kraju sam se za vikend dobro provela. Bilo je lijepo maknuti se od
škole, prijatelja (i svog dečka) i provesti vrijeme sa svojom obitelji, jer
nismo često svi na okupu. Zapravo, osjećam se mnogo bolje - toliko bolje da
ću, čim se vratimo u civilizaciju gdje imam dobar signal na mobitelu,
poslati poruku Brandonu. Ne želim da sve ostane na onome kako smo se
razišli prije mog odlaska. I stvarno vjerujem da je taj neobičan osjećaj - što
god to bilo - sad iza mene.
Dohvatim ruksak i prebacim ga preko ramena, spremna za polazak.
Ali bacivši još jedan posljednji pogled na mjesto gdje smo logorovali, ne
mogu otresti osjećaj da sam nešto zaboravila. Premda mi je torba
spakirana i sve je naoko na mjestu, i dalje stojim i gledam, dok me mama
doziva. Na kraju pošalje Riley po mene.
"Hej", kaže ona i povuče me za rukav. "Svi te čekamo."
"Samo malo", kažem, "moram još..."
"Moraš što?" posprdno će ona. "Moraš još sat-dva buljiti u ostatak
žeravice? Mislim stvarno, Ever, koji ti je vrag?"
Slegnem ramenima, poigravajući se s kopčom narukvice, jer nemam

196
pojma koji mi je vrag, ali ne mogu otresti osjećaj da nešto nije u redu. Pa,
možda ne baš kao da nešto nije u redu, nego kao da nešto nedostaje ili da je
nešto neobavljeno. Kao da bih nešto trebala činiti što ne činim. A ne mogu
shvatiti što je to.
"Daj, stvarno. Mama želi da požurimo. Tata se brine da ćemo upasti u
gužvu na cesti. Čak i Buttercup želi da se pribereš, pa da može gurnuti
glavu kroz prozor i lamatati ušima na vjetru. A i ja bih voljela da dođemo
doma prije nego što mi prođu sve dobre serije. Što kažeš na to da se
napokon pomakneš pa da možemo krenuti?" Ali kad se ne pomaknem, ona
uzdahne i kaže: "Nešto si zaboravila? Je li u tome štos?" Promatra me, a
onda pogleda preko ramena prema našim roditeljima.
"Možda", zavrtim glavom. "Nisam sigurna."
"Imaš ruksak?"
Kimnem.
"Imaš mobitel?"
Potapšam se po ruksaku.
"Imaš mozak?"
Nasmijem se, svjesna da se ponašam čudno i smiješno i kao da sam
malo skrenula. Čovjek bi očekivao da sam se u proteklih nekoliko dana već
navikla na to.
"Imaš svoju nebesko plavu navijačku majicu?" nasmiješi se ona.
"To je to!" kažem, a srce mi počne nabijati kao ludo. "Ostavila sam je
kraj jezera! Reci mami i tati da se odmah vraćam!"
Ali dok se još okrećem, Riley me povuče za rukav i okrene natrag
prema sebi.
"Skuliraj se", nasmiješi se ona. "Tata ju je našao i ubacio na stražnje
sjedalo. Stvarno. Možemo li sad krenuti?"
Još se jednom ogledam pa krenem za Riley prema autu. Smjestim se
na stražnje sjedalo, a tata krene na cestu. Iz mobitela začujem prigušen
zvuk signala da sam dobila poruku. Jedva da sam ga uspjela iskopati iz
ruksaka, a Riley mi već naviruje preko ramena i pokušava vidjeti što je i od
koga je, zbog čega se tako naglo okrenem da gurnem Buttercup, a ona mi
uputi pogled koji je jasno govorio da nije sretna zbog toga. Ali Riley ne
odustaje. Pa zakolutam očima i učinim ono što uvijek radim - počnem
cendrati.
"Mama!"
Gledam kako automatski odgovara, ne okrećući se nego dalje listajući
časopis:

197
 "Prestanite, vas dvije!"
"Nisi ni pogledala!" kažem. "Ja nisam ništa radila! Riley mi ne da
mira."
"To je zato što te voli" , kaže moj tata, a pogledi nam se sretnu u
retrovizoru. "Tako te jako voli da želi stalno biti u tvojoj blizini - nikad joj
dosta tebe."
Na te njegove riječi Riley se brzo odmakne na drugi kraj auta gdje se
sva stisne o vrata i vikne:
"Fuj!" Zatim okrene noge u stranu što dalje može, od čega se Buttercup
opet uzruja. Pretjerano se strese, kao da joj je i sama pomisao na mene
previše, a tata i ja opet se pogledamo i nasmijemo se.
Otklopim mobitel i pročitam poruku od Brandona koja kaže: Oprosti.
Ja sam kriv. Nazovi me večeras. Odmah mu odgovorim i pošaljem smajlića,
nadajući se da će to biti dovoljno dok ne uspijem odnekud iščupati toliko
osjećaja da mogu napisati nešto više od toga.
Naslonim glavu na prozor i samo što nisam sklopila oči kad se Riley
okrene prema meni i kaže:
"Ne možeš se vratiti natrag , Ever. Ne možeš promijeniti prošlost. Ona
jednostavno jest." Zaškiljim prema njoj, jer nemam pojma o čemu govori.
Ali baš kad zaustim pitati, ona odmahne glavom i kaže: "Ovo je naša
sudbina. Ne tvoja. Je li ti ikad palo na pamet da ti je možda bilo suđeno da
preživiš? Da te možda nije samo Damen spasio?"
Zurim u nju, razjapljenih usta, pokušavajući pronaći neki smisao u
njenim riječima. Ogledam se po autu da vidim jesu li je i moji roditelji čuli -
i shvatim da je sve kao zamrznuto u vremenu. Tati su ruke stale na
upravljaču, oči netremice slijepo zure ispred sebe, dok je stranica mamina
časopisa napola okrenuta, a Buttercupin rep zaustavljen u pola zamaha.
Pogledam kroz prozor, primjećujući da su ptice zaustavljene u letu, a ne
kreću se ni auti oko nas. Opet se okrenem prema Riley koja me pozorno
gleda i naginje se bliže meni, i jasno mi je da smo nas dvije jedine koje se
mogu kretati.
"Moraš se vratiti", kaže ona odlučnim, čvrstim glasom. "Moraš pronaći
Damena prije nego što bude prekasno."
"Prekasno za što?" viknem, nagnuvši se bliže njoj, očajnički se trudeći
shvatiti o čemu govori. "I tko je taj Damen? Zašto spominješ to ime? Što sve
ovo uopće znači..."
Ali ne stignem završiti, jer ona već koluta očima i odguruje me od sebe
kao da se ništa od ovoga nije dogodilo.

198
 "Isuse, Ever, daj se odlijepi od mene!" Vrti glavom. "Imaj neke granice!
Jer unatoč tomu što on kaže", upre prstom u tatu, "nimalo me ne zanimaš."
Zakoluta očima i okrene glavu i počne pjevati uz neku pjesmu s iPoda.
Glas joj je hrapav, izobličen, kreštav dok pjeva pjesmu Kelly Clarkson
onako kako nikad nije bilo zamišljeno. Ne obazirući se na mamu koja se
nasmiješi i lagano je potapše po koljenu. Ne obazirući se na tatu koji me
gleda u retrovizoru i smiješi mi se, dok uživamo u internoj šali.
Još uvijek se smiješimo kad sa sporedne ceste ispred nas dojuri
kamion pun trupaca, zabije se u naš auto i cijeli svijet utone u crnilo.

199
 Četrdeset osmo
Već u sljedećem trenutku sjedim na krevetu, usta otvorenih u
nečujnom vrisku koji nikad nitko nije imao priliku čuti. Po drugi put ove
godine izgubila sam cijelu obitelj, ostala mi je samo jeka Rileyjenih riječi:
Moraš pronaći Damena - prije nego što bude prekasno!
Skočim iz kreveta i požurim prema malom hladnjaku u mojoj dnevnoj
sobi. Unutra nema ni eliksira ni protuotrova, a ja nisam sigurna znači li to
da sam ja jedina koja se vratila kroz vrijeme, a sve je drugo ostalo isto, ili
sad samo nastavljam točno u trenutku iz kojeg sam otišla - kad je Damen u
opasnost, a ja u bijegu.
Sjurim se niza stube, tako brzo da su samo izmaglica pod mojim
stopalima. Nemam pojma koji je dan, čak ni koliko je sati, znam samo da
moram doći do Ave prije no što bude prekasno.
Ali uto začujem Sabinein glas:
"Ever? Jesi li to ti?" Sledim se, gledajući je kako dolazi iza ugla, s
umrljane pregače i s pladnjem punim braunija. "O, baš dobro", nasmiješi se
ona. "Upravo sam iskušala recept tvoje mame - znaš onaj kolač koji je
uvijek pekla? Probaj jedan pa mi reci kako ti se čini."
Sledim se i ne mogu se ni pomaknuti, samo trepćem. Prisilim se na
odgovor i strpljenje koje ne osjećam:
"Sigurna sam da su odlični. Slušaj, Sabine, moram..."
Ali ona mi ne dopusti da završim nego nakrivi glavu i kaže:
"Pa dobro, zar nećeš uzeti bar jedan i kušati ga?"
Shvatim da joj nije stalo samo do toga da me vidi kako nešto jedem,
nego joj treba odobravanje - moje odobravanje. U sebi se već dulje vrijeme
pita je li podobna za to da se brine o meni i nije li u određenoj mjeri
odgovorna za probleme u mom ponašanju. Misli da se ništa od ovoga možda
ne bi dogodilo da se ona bolje postavila. Moja uspješna, vrhunski sposobna,
pametna teta koja nikad nije izgubila ni jednu parnicu - treba moje
odobravanje.
"Probaj samo jedan", ustraje ona. "Pa ne pokušavam te otrovati!" Kad
nam se pogledi sretnu, ne mogu ne primijetiti njen naoko nasumičan izbor
riječi, pitajući se nije li i to neka vrsta poruke koja mi govori neka požurim,
ali svjesna sam da prvo moram završiti ovo. "Znam da vjerojatno nisu ni
približno tako dobri kao oni tvoje mame. jer njeni su bili neosporivo
najbolji, ali ovo jest njen recept - a jutros sam se probudila s neobjašnjivom
željom da ih ispečem. Pa sam mislila..."

200
 Znajući da je sposobna upustiti se u polusatni govor samo da me uvjeri
u nešto, posegnem rukom prema naslaganim kolačima. Zapravo, prema
najmanjoj kocki, koju mogu samo ubaciti u usta i krenuti. Ali kad nasred
čokoladne kocke ugledam urezano slovo E, znam.
To je moj znak. Onaj koji sam cijelo vrijeme čekala.
Upravo kad me već napustila svaka nada, Riley je održala obećanje.
Najmanji kolač označila je mojim inicijalom, isto onako kako je to uvijek
radila.
Potražim pogledom najveći kolač i kad na njemu ugledam slovo R,
potpuno sam sigurna da je to znak od nje. Tajna poruka, signal koji mi je
obećala prije no što me zauvijek napustila.
Ali svejedno, ne želeći biti luđakinja koja pronalazi tajanstvena
značenja u pladnju kolača, pogledam Sabine i upitam:
"Jesi li ti...?" i pokažem na kolač s mojim inicijalom. "Jesi li to ti
napravila?"
Ona zaškilji u mene pa u kolač, zatrese glavom i kaže:
"Čuj, Ever, ako ne želiš probati, ne moraš. Samo sam mislila..."
Ali prije no što stigne završiti, ja sam ga već uzela s pladnja i ubacila u
usta, sklopivši oči dok uživam u slatkom zalogaju, odmah se osjećajući kao
kod kuće. Kao na onom mjestu koje sam dobila priliku nakratko opet
posjetiti - i napokon shvatim da dom nije vezan za mjesto, dom je tamo gdje
se tako osjećaš.
Sabine me gleda s tjeskobnim izrazom na licu, čekajući moju presudu.
"Već sam ih jednom prije pokušala ispeći, ali iz nekog mi razloga nisu
ispali tako dobro kao tvojoj mami." Ona slegne ramenima, stidljivo me
pogledavajući, čekajući da kažem svoje mišljenje. "Znala se šaliti da postoji
tajni sastojak, ali sad se počinjem pitati nije li to zaista istina."
Progutam i otarem mrvice s usana, nasmiješim se i kažem:
"Stvarno postoji tajni sastojak." Lice joj se objesi i jasno mi je da se pita
znači li to da nisu dobri. "Taj tajni sastojak bila je ljubav", kažem joj. "A
zacijelo si je stavila jako puno, jer su fenomenalni."
"Stvarno?" sva se ozari.
"Stvarno." Zagrlim je, ali samo na trenutak pa se odmaknem. "Danas
je petak, ne?"
Ona me pogleda, skupivši obrve.
"Da, petak je. Zašto? Jesi li dobro?"
Ali samo klimnem glavom i šmugnem kroz vrata, jer imam još manje
vremena nego što sam mislila.

201
 Četrdeset deveto
Skrenem na Avin prilaz i nespretno parkiram auto - stražnji su kotači
ostali na prilazu, prednji su završili na travnjaku. Trčim prema vratima
tako brzo da preskačem stube na trijemu. Ali kad stignem pred njih,
zakoračim korak unatrag - nešto nije u redu, nešto je čudno, a ne mogu
objasniti što. Nekako je pretiho, premirno. Premda kuća izgleda isto onako
kako sam je ostavila - cvjetne posude s obje strane vrata, otirač s natpisom
dobrodošlice pred vratima - nekako je jezivo statična. Podignem ruku da
pokucam, ali vrata se u tom trenutku otvore.
Krenem kroz dnevnu sobu prema kuhinji, dozivajući Avu i
primjećujući da je sve točno onako kako sam ostavila - na kuhinjskom
elementu stoji šalica za čaj, a tanjur s keksima još je na stolu, sve na svom
mjestu. No, kad zavirim u kuhinjski ormarić, vidim da nema protuotrova i
eliksira. Ne znam znači li to da je moj plan uspio pa to na kraju i nije bilo
potrebno - ili je baš suprotno: to jest, nešto je pošlo po zlu.
Požurim prema indigo vratima na kraju hodnika, jedva čekajući da
vidim je li Damen tamo, ali put mi je prepriječio Roman koji stoji ispred
njih. Lice mu se razvuče u osmijeh.
"Baš je lijepo da si se vratila, Ever", kaže. "Doduše, i rekao sam Avi da
ćeš se vratiti. Znaš kako kažu - ne možeš natrag kroz vrijeme."
Obuhvatim pogledom njegovu namjerno razbarušenu kosu koja mu
tako savršeno uokviruje tetovažu Ouroborosa na vratu, i znam da - unatoč
mom napretku, unatoč činjenici da sam probudila cijelu školu iz transa -
još uvijek on vodi igru.
"Gdje je Damen?"Pogledom mu pretražujem lice dok mi se utroba veže
u čvor. "I što si učinio s Avom?"
"No, no", nasmiješi se on. "Ne brini se ni o čemu. Damen je tamo gdje si
ga i ostavila. Premda moram dodati da još uvijek ne mogu vjerovati da si to
učinila. Podcijenio sam te. Nisam imao pojma. Ne mogu a da se ne zapitam
što bi Damen rekao na to, kad bi saznao. Kladim se da te i on podcijenio."
Progutam s mukom, prisjećajući se Damenovih posljednjih riječi:
Ostavila si me. Nije me podcijenio, znao je točno koji sam put odabrala.
"A što se tiče Ave," nasmiješi se Roman, "bit će ti drago čuti da nisam
ništa učinio s njom. Dosad bi već trebala znati da me zanimaš samo i jedino
ti", promrmlja on, primaknuvši mi se takvom brzinom da nisam stigla
trepnuti, a već mu je lice bilo samo nekoliko centimetara od moga. "Ava je
otišla svojom voljom. Da nas dvoje možemo biti sami. A sad je samo pitanje

202
vremena..." On zastane i pogleda na sat. "Pa, u pitanju su samo sekunde
prije no što naša veza postane službena. Sad više neće biti onog gadnog
osjećaja krivnje koji bi te izjedao da smo se prije spetljali - prije njegova
odlaska, hoću reći. Mene to ne bi smetalo, ali imam dojam da si ti od onih
koji vole o sebi razmišljati kao o čistima, nevinima i dobronamjernima, što
je totalno smeće i malo predjetinjasto za moj ukus. Ali siguran sam da ćemo
pronaći način kako to zaobići."
Isključim njegove riječi dok planiram sljedeći potez. Pokušavam mu
pronaći slabu točku, njegov kriptonit, njegovu najranjiviju čakru. S
obzirom da mi priječi prolaz do vrata kroz koja trebam proći, vrata koja
vode do Damena, nemam izbora nego ići kroz njega. Ali moram biti oprezna
kako ću mu pristupiti i kako ću to izvesti, jer kad se odlučim povući potez,
mora to biti brzo, neočekivano i ravno u sridu. Inače me čeka bitka u kojoj
možda nikad neću pobijediti.
On podigne ruku i pomiluje me po obrazu, a ja ga udarim po njoj
takvom silinom da se začuje pucketanje kostiju i prsti mu se mlitavo
objese.
"Joj." Smiješi se i zatrese rukom, razgibavajući prste koji su odmah
zacijelili. "Opasna si ti cura, ha? Ali jasno ti je da me to samo još više pali,
ha?" Zakolutam očima, osjećajući njegov ledeni dah na licu dok mi govori:
"Zašto mi se i dalje opireš, Ever? Zašto me odguruješ od sebe kad sam ja
jedino što ti je ostalo?"
"Zašto to radiš?" upitam, a želudac mi se grči dok gledam kako mu oči
postaju sve tamnije i sve uže, bez tračka boje ili svjetlosti u njima. "Što ti je
Damen ikada učinio?"
On povuče glavu, gledajući me.
"Jednostavno je, maco." Glas mu se iznenada promijeni - nestane
britanski naglasak, a pojavi se ton koji nikad prije nisam čula. "Ubio je
Drinu. Pa ja sad ubijam njega, da budemo kvit. To je sve."
Čim je to izgovorio, znam. Znam kako ću ga srediti i kako ću se probiti
kroz vrata. Jer sad znam ne samo tko i kako nego i zašto. A samo mi je još
to nedostajalo. Jedino što stoji između mene i Damena jedan je snažan
udarac u Romanovu pupčanu čakru, onu koju nekad nazivaju sakralnim
središtem - onu koja je sjedište ljubomore, zavisti i neracionalne želje za
posjedovanjem.
Jedan pravi udarac i Roman je gotov.
Ali svejedno, prije nego što ga sredim, moram učiniti još jednu stvar.
Pa ga pogledam ravno u oči i kažem čvrstim glasom:

203
 "Ali Drinu nije ubio Damen nego je."
"Dobar pokušaj', nasmije se on. "Bijedan i pomalo djetinjast, kao što
rekoh, ali bojim se da ti neće upaliti. Ne možeš na taj način spasiti
Damena."
"Ali zašto ne? Ako te tako zanima pravda, oko za oko i tako to, onda
trebaš znati da sam je ja ubila." Kimnem, a u glasu mi se začuje
novopronađena snaga i prizvuk hitnje. "Da, ja sam sredila tu kuju."
Gledam kako se na te riječi zaljulja, jedva zamjetno, ali dovoljno da to
primijetim. "Stalno se motala oko Damena, bila je opsjednuta njime. Pa
valjda si to znao? To, da je bila luda za njim?"
On se lecne. Nije potvrdio ni porekao, ali dovoljno mi je i to što vidim
svojim očima. Znam da sam pogodila u bolnu točku.
"Htjela me maknuti s puta da može imati Damena samo za sebe.
Mjesecima sam je pokušavala ignorirati, nadajući se da će otići, ali bila je
dovoljno glupa da se pojavi u mojoj kući i da se sukobi sa mnom. Kad je
odbila odustati i otići, nego se okomila na mene, ubila sam je." Slegnem
ramenima, pričajući cijelu priču mnogo smirenije nego što sam se u to
vrijeme osjećala, izostavljajući istinu o tome koliko sam je se bojala i to da
nisam imala pojma što radim. "Bilo je tako lako", nasmiješim se, vrteći
glavom, kao da u mislima opet sve to proživljavam. "Ozbiljno. Trebao si je
vidjeti. U jednom je trenutku stajala preda mnom s tom svojom
vatrenocrveriom kosom i mliječnom puti, a u sljedećem - puf! - više je nije
bilo. Usput, Damen se pojavio tek nakon što sam to već obavila. Tako da
znaš, ako je itko kriv za njenu smrt, to sam ja, a ne on."
Gledam ga ravno u oči, šake spremne na udarac, pa mu priđem posve
blizu i upitam:
"No, što kažeš na to? Još uvijek želiš biti sa mnom? Ili bi me radije
ubio? Shvatit ću, štogod da odlučiš." Položim mu dlan na prsa i snažno ga
gurnem na vrata, razmišljajući kako bi lako bilo spustiti dlan samo desetak
centimetara, udariti svom snagom i završiti s tim.
"Ti?" kaže on, izrekavši to više kao pitanje, krizu savjesti, nego kao
optužbu, kako je namjeravao. "Ti, a ne Damen?"
Klimnem glavom, napeta kao puška, stojeći u borbenom položaju.
Ništa me neće spriječiti da se probijem u tu sobu. Podignem ruku, ali uto on
kaže:
"Još uvijek nije prekasno! Još uvijek ga možemo spasiti!"
Ukočim se, šaka mi se zaustavi na pola puta, a ja nisam sigurna je li
ovo prijevara ili ne.

204
 Gledam ga kako vrti glavom, vidljivo uznemiren, dok govori:
"Nisam znao... Bio sam siguran da je on... koji mi je dao sve... On mi je
dao život - ovaj život! A bio sam tako siguran da je on..."
Zaobiđe me i potrči niz hodnik, dovikujući mi:
"Idi pogledaj kako je, a ja idem po protuotrov!"

205
 Pedeseto
Provalivši kroz vrata, prvo što ugledam jest Damen. Još uvijek leži na
futonu, jednako mršav i blijed kao što je bio kad sam ga ostavila.
Drugo što ugledam jest Rayne. Čuči pokraj njega i vlažnom mu
krpicom otire lice. Oči joj se rašire kad me ugleda. Brzo podigne ruku i
poviče:
"Ever, ne! Ne prilazi! Ako želiš spasiti Damena, ostani gdje jesi - nemoj
razbiti krug!"
Pogledam dolje, vidim nešto bijelo i zrnato poput soli, posipano u
savršeni krug oko njih dvoje. Zatim pogledam nju, pitajući se što želi, što joj
je na umu i zašto mi kaže da ja moram ostati izvan kruga, dok je ona
unutra s njim. Primjećujem da izvan Ljetozemlja izgleda još čudnije -
sablasno bijelo lice, sitan nos i usta, a goleme oči crne kao ugljen.
Ali kad mi pogled padne na Damena, kad vidim kako se s mukom bori
za svaki dah, znam da moram do njega, ma što ona kaže. Ja sam kriva što
je on u tom stanju. Ja sam ga napustila. Ostavila ga. Bila sam glupa,
sebična i dovoljno naivna da sam mislila kako će sve biti dobro samo zato
što ja tako želim i da će Ava ostati i pomoći mi.
Zakoračim naprijed, a stopalo mi je tik ispred ruba kruga, kad se
pojavi Roman i vikne:
"Koga vraga ona radi ovdje?" Razrogačenih očiju zuri u Rayne koja još
uvijek čuči pokraj Damena, s druge strane nevidljive barijere.
"Ne vjeruj mu!" kaže mi ona, pogledavajući čas mene, čas Romana.
"Cijelo je vrijeme znao da sam ovdje."
"Pojma nisam imao! Nikad je prije nisam vidio!" On vrti glavom. "Sori,
mala, ali ne palim se na katoličke učenice. Volim žene koje imaju malo više
života - poput Ever."
Roman pruži ruku prema meni i prijeđe mi prstima niz cijelu dužinu
leđa, ohladivši mi kožu na takav način da poželim reagirati, ali suzdržim
se. Samo duboko udahnem i trudim se ostati smirena. Usredotočujem se na
njegovu drugu ruku - onu u kojoj drži protuotrov koji može spasiti Damena.
Jer na kraju, ništa drugo nije važno, sve ostalo može pričekati.
Zgrabim bocu i odčepim je. Zakoračim prema Rayneinu zaštitnom
krugu, kad mi Roman stavi ruku na nadlakticu i kaže:
"Ne tako brzo."
Zastanem, pogledavajući njega pa Rayne koja me gleda ravno u oči i
kaže:

206
 "Nemoj to učiniti, Ever! Što god ti kaže, ne slušaj ga. Slušaj samo
mene. Ava je bacila protuotrov i pobjegla s eliksirom nedugo nakon tvog
odlaska, ali sva sreća da sam ja stigla ovamo prije njega" Ona pokaže
prema Romanu, a oči su joj kao dva kružića najcrnje noći. "Treba tebe da
razbiješ krug, jer bez tebe on ne može do Damena. Samo dostojni mogu ući
u krug, samo oni s dobrim namjerama. Ali ako sad zakoračiš unutra,
Roman će te slijediti - zato, ako ti je stalo do Damena, ako ga zaista želiš
zaštititi, pričekaj dok se ne pojavi Romy."
"Romy?"
Rayne kimne, gledajući mene pa njega.
"Ona će donijeti protuotrov koji ne može biti gotov prije mraka, jer
treba energiju punog Mjeseca da bi bio potpun."
Ali Roman samo zatrese glavom, smijući se.
"Kakav protuotrov? Ja sam jedini koji ga imam. Ja sam taj koji je
napravio otrov. Koga vraga ona zna?" Vidjevši zbunjenost na mom licu, on
nastavi: "Zaista mi se ne čini da imaš puno izbora. Ako poslušaš nju..." - on
pokaže prstom prema Rayne - "Damen će umrijeti. Ali ako poslušaš mene,
neće. Izbor je jednostavan, ne?"
Pogledam Rayne, gledajući je kako odmahuje glavom i upozorava me
da ga ne slušam, da čekam da dođe Romy - što će biti tek za nekoliko sati.
Ali onda mi pogled padne na Damena pokraj nje, čije disanje postaje sve
pliće i kojem je iz lica istekla sva boja...
"A što ako me pokušavaš nasamariti?" upitam, usredotočivši se na
Romana. Zadržavam dah čekajući da odgovori.
"Onda će umrijeti", odgovori on.
S mukom progutam i zagledam se u pod, jer ne znam što učiniti. Da
vjerujem Romanu, odmetnutom besmrtniku koji je i odgovoran za sve ovo
što se događa? Ili da vjerujem Rayne, jezivoj blizanki koja govori u šiframa
i čije mi namjere nikad nisu bile jasne? Sklopim oči i pokušam se
usredotočiti na vlastitu nutrinu, jer intuicija me nikad ne vara, premda se
često ne obazirem na nju. Ali sad je frustrirajuće tiha.
Pogledam Romana koji nastavi:
Ali ako te ne pokušavam nasamariti, on će živjeti. Tako da još uvijek
mislim da nemaš previše izbora..."
"Ne slušaj ga", reče Rayne. "Nije on ovdje da ti pomogne, nego ja. Ja
sam ta koja ti je onoga dana u Ljetozemlju poslala viziju svih potrebnih
sastojaka koje trebaš pronaći ako ga želiš spasiti. Pristup akaškom arhivu
bio ti je onemogućen zato što si već donijela odluku. I premda smo ti

207
pokušale pokazati put, pomoći ti i spriječiti te da se pokušaš vratiti natrag
kroz vrijeme, nisi nas htjela poslušati i sad..."
"Mislila sam da mi ne možeš čitati misli." Pogledam je kroz sužene oči.
"Mislila sam da ti i tvoja jeziva sestra nemate pristupa..." zastanem i
pogledam Romana, znajući da moram paziti što ću reći pred njim. "Mislila
sam da ne možete vidjeti neke stvari."
Rayne me gleda, na licu joj je izraz očaja. Vrti glavom i kaže:
"Nikad ti nismo lagale, Ever, nikad. I nikad te nismo zavaravale.
Istina je da ne možemo vidjeti određene stvari. Ali Romy je empatičarka, ja
sam pretkazivačica, a zajedno poimamo osjećaje i vizije. Tako smo te i
otkrile, a sve otada te pokušavamo voditi uz pomoć podataka koje
naslutimo. Sve otkad nas je Riley zamolila da pazimo ne tebe..."
"Riley?" zinem u čudu, a želudac mi se stisne od mučnine. Kako je
moguće da je ona uključena u sve to?
"Upoznale smo je u Ljetozemlju i pokazale joj sve. Čak smo zajedno išle
u školu - u privatnu školu koju si je prikazala. Zato i nosimo ovo ", pokaže
na kariranu suknjicu i blejzer, uniformu koju ona i Romy uvijek imaju na
sebi. Sjetim se kako je Riley uvijek sanjala o odlasku u neki internat,
govoreći da bi se tako riješila mene. Zato i ima smisla da bi ga prikazala. "A
kad je odlučila..." nastavi ona, pogledavajući Romana prije no što će
nastaviti: "...prijeći preko, zamolila nas je da pazimo na tebe, ako te ikad
sretnemo u Ljetozemlju."
"Ne vjerujem ti", kažem, premda nemam razloga ne vjerovati joj.
"Riley bi mi rekla, ona bi..." Ali onda se sjetim kako je jednom spomenula
da je upoznala nekoga tko joj je pokazao Ljetozemlje pa se zapitam nije li
možda mislila na blizanke.
"Poznajemo i Damena. On... pomogao nam je jednom... davno." Opet
me pogleda i samo što nisam popustila kad kaže: "Zato, molim te, pričekaj
još nekoliko sati dok se ne pojavi Romy s protuotrovom pa ćemo..."
Pogledam Damena. njegovo onemoćalo tijelo, blijedu i znojnu kožu,
upale oči, isprekidano disanje koje sa svakim udahom i izdahom postaje
sve teže - i znam da inam samo jedan izbor.
Okrenem leđa Rayie i pogledam Romana pa kažem:
"Dobro, reci mi što trebam učiniti."

208
 Pedeset prvo
Roman klimne glavom, ne skidajući pogled s mene dok mi uzima
protuotrov iz ruke i kaže:
"Trebat će nam nešto oštro."
Zaškiljim u njega, ne shvaćajući.
"O čemu govoriš? Ako je to zaista protuotrov - kao što kažeš da jest -
zašto ga onda jednostavno ne može popiti? Pa spreman je, zar ne?" Želudac
mi se grči pod težinom njegova pogleda, tako čvrstog i tako usredotočena na
mene.
"I jest protuotrov, samo treba još jedan sastojak da bude potpun."
Uvučem dah, znajući da sam to trebala očekivati, da ne može biti tako
jednostavno kad je u pitanju Roman.
"Koji sastojak?" upitam, a glas mi je jednako drhtav kao i utroba.
"Kakvu igru sad opet igraš?"
"No, no", nasmiješi se on. "Nemaš brige. Nije ništa komplicirano - i
sasvim sigurno neće trajati satima", reče i mahne glavom prema Rayne.
"Treba nam samo kapljica, dvije tvoje krvi i možemo početi. To je sve."
Zurim u njega, ne shvaćajući. Kako bi par kapljica moje krvi moglo
značiti razliku između života i smrti? Ali Roman me samo pogleda,
odgovarajući na pitanje u mojoj glavi:
"Da bismo mogli spasiti tvog besmrtnog partnera, on mora popiti
protuotrov koji sadrži barem jednu kap krvi njegove istinske ljubavi. Vjeruj
mi, to je jedini način."
S mukom progutam, a mnogo se manje bojim krvarenja nego toga da
me Roman nasamari i da zauvijek izgubim Damena.
"Nemoj mi reći da se bojiš da nisi Damenova istinska ljubav, ha?" upita
on, a kutevi usana izviju mu se prema gore. "Možda da ipak pozovem
Staciju?"
Dohvatim škare s police, uperim njihov vrh prema zapešću i spremim
se zarezati kad Rayne vrisne:
"Ever, ne! Nemoj to učiniti! To je trik! Ne vjeruj mu! Nemoj ga
poslušati, laže ti!"
Pogledam Damena, gledam kako mu se prsa s mukom dižu i spuštaju,
tako sporo i drhtavo da mi je jasno da nemam vremena za gubljenje.
Duboko u sebi znam da mu je ostalo još samo nekoliko minuta, a ne sati.
Zarijem škare u zapešće, gledam kako vrh ulazi u moju ruku, zamalo je
slomivši na dva dijela. U zrak prsne pravi gejzir krvi, prije no što

209
gravitacija prisili mlaz prema dolje. Čujem Raynein vrisak, tako prodoran
da zagluši sve druge zvukove. Roman čuči pokraj mene i prikuplja moju
krv.
Osjećam laganu slabost i vrtoglavicu, ali već za nekoliko sekundi koža
se spojila i rana je zacijelila. Zgrabim bocu, ne obazirući se na Rayneine
povike, i prekinem zaštitni krug. Odgurnem je u stranu, kleknem i
podvučem prste Damenu pod šiju, prisiljavajući ga da pije. Gledam kako
diše sve pliće i pliće - sve dok potpuno ne prestane disati.
"NE!" zavapim. "Ne možeš umrijeti - ne možeš me ostaviti!"
Na silu mu ulijevam tekućinu u grlo, jer moram ga vratiti u život, kao
nekoć on mene. Privijem ga uza se, mislima ga tjerajući da udahne.
Isključujem sve drugo dok se usredotočujem samo na Damena, moju jedinu
srodnu dušu, mog vječnog partnera, moju jedinu ljubav, odbijajući mu reći
zbogom, odbijajući napustiti svaku nadu.
Kad je boca prazna, klonem mu na prsa, pritišćem usne o njegove,
puneći ga svojim dahom, svojom ljubavi, svojim životom. Mrmljam riječi
koje je on jednom rekao meni:
"Otvori oči i pogledaj me!"
Ponavljam ih opet i opet...
Sve dok me napokon ne posluša.
"Damene!" viknem, a suze se slijevaju s mog lica na njegovo. "O, hvala
bogu, vratio si se! Toliko si mi nedostajao - i volim te - i obećajem ti da te
nikad više neću ostaviti! Samo... samo mi oprosti - molim te!"
On zatrepće i polako otvori oči, a usne mu se pokrenu, oblikujući riječi
koje ne uspijevam čuti. A kad približim uho njegovim usnama, tako
zahvalna što sam ooet s njim, naš ponovni susret prekine pljesak.
Polagano, neprekidno pljeskanje što dopire od Romana koji sad stoji
iza mene, jer ušao je u krug, dok se Rayne skutrila u uglu sobe.
"Bravo!" kaže on s podrugljivim izrazom na licu, zabavljajući se i
pogledavajući mene pa Damena. "Super si to izvela, Ever. Moram priznati
da je bilo jako... dirljivo. Nemam često priliku vidjeti tako ganutljiv ponovni
susret."
Grlo mi se stisne, ruke mi se počnu tresti, a grč u želucu pojačava se,
dok se pitam što sad izvodi. Damen je živ, protuotrov je djelovao, što bi još
moglo biti?
Pogledam Damena, promatrajući kako mu se prsa pravilno dižu i
spuštaju dok opet polako tone u san, a zatim svrnem pogled prema Rayne
koja me gleda razrogačenih očiju, s potpunom nevjericom.

210
 Ali kad se opet okrenem prema Romanu, sigurna sam da samo
iskorištava posljednju priliku da se malo zabavi na naš račun, da je ovo
samo bijedna predstava, sad kad je Damen spašen.
"Dakle, sad ćeš se okomiti na mene, ha?" upitam, potpuno spremna
boriti se s njim ako treba.
Ali on samo odmahne glavom i nasmije se.
"A zašto bih to učinio? Zašto bih si uskratio zabavu koja je tek počela?"
Sledim se na te riječi, osjećajući kako panika u meni raste, ali trudim
se ne pokazati mu.
"Nisam imao pojma da ćeš biti tako laka meta, tako predvidljiva, ali
doduše - tako je to kad je u pitanju ljubav, zar ne? Od ljubavi čovjek malo
poludi, postane malo impulzivan, čak i nerazuman, ne misliš li?"
Suzim oči i pogledam ga. Nemam pojma o čemu govori, ali znam da ne
može biti dobro.
"A ipak, nevjerojatno je kako si brzo pala na foru. Ni trunke otpora.
Ozbiljno, Ever, zarila si sama sebi škare u ruku praktički bez ijednog
pitanja. Što me vraća na početnu tvrdnju da ne valja podcjenjivati snagu
ljubavi - ili je u tvom slučaju to bio osjećaj krivnje? Jedino ti to pouzdano
znaš."
Zurim u njega, a u meni se počinje rađati strašna spoznaja da sam
počinila užasnu pogrešku - da me je ipak nekako nasamario.
"Tako si očajnički htjela dati svoj život za njegov, bila si tako voljna
učiniti što god treba da ga spasiš, da je sve prošlo tako glatko, mnogo lakše
no što sam očekivao. Doduše, moram priznati da znam kako se osjećaš.
Zapravo, ja bih bio učinio isto za Drinu - samo da sam imao izbora." Šiba
me bijesnim pogledom, a oči su mu tako sužene da izgledaju kao dvije
gnjevne, mračne pukotine. "Ali budući da već znamo kako je to završilo,
pretpostavljam da bi htjela znati kako će ovo završiti, točno?"
Pogledam Damena da provjerim je li još uvijek dobro. Promatram ga
kako spava dok Roman nastavlja:
"Da, još uvijek je živ, neka se tvoja lijepa glavica ne zabrinjava oko
toga. Tek toliko da znaš, živjet će još mnogo, mnogo, mnogo godina. Ne boj
se, nemam ga namjeru opet pokušati ubiti. Zapravo, nikad mi i nije bila
namjera ubiti ijedno od vas, ma što ti mislila. Premda, da budem pošten,
moram te upozoriti da sva ova sreća ima svoju cijenu."
"Kakvu cijenu?" šapnem, zureći u Romana, a ne pada mi na pamet što
bi mogao htjeti - osim Drine koje ionako više nema. Uostalom, ionako sam
spremna platiti svaku cijenu ako to znači da ću dobiti Damena natrag.

211
 "Vidim da sam te uzrujao", zaguguće on, vrteći glavom. "Već sam ti
rekao da će Damen biti dobro. Zapravo, i više nego dobro. Pogledaj ga samo!
Vidiš kako mu se već vraća boja u obraze, kako mu se tijelo popunjava?
Uskoro će opet biti onaj stari zgodni mladac za kojega si uvjerena da ga
voliš toliko da nema što za njega ne bi učinila, bez ijednog pitanja..."
"Prijeđi na stvar", kažem, gledajući ga ravno u oči. Već mi polako ide
na živce kako ti odmetnuti besmrtnici imaju silnu potrebu hvalisati se i
uvijek stavljati sebe u središte pozornosti.
"A ne, ne", zavrti on glavom. "Ovaj trenutak čekao sam godinama i
neću dopustiti da me se požuruje. Znaš, Damen i ja se već dugo poznajemo.
Upoznali smo se davno, davno, još u Firenci." Vidjevši izraz na mom licu,
on doda: "Da, ja sam jedno od siročadi - bio sam najmlađi siročić, a kad mi
je spasio život, gledao sam na njega kao na oca."
"Znači da si Drinu smatrao majkom?" upitam jetko, promatrajući kako
mu se lice stvrdnjava, a zatim opet opušta.
"Teško", nasmiješi se on. "Znaš, ne bojim se priznati da sam volio
Drinu. Volio sam je cijelim srcem. Volio sam je isto onako kako ti misliš da
voliš njega", pokaže na Damena koji se sad već vratio u stanje u kakvom
sam ga upoznala. "Volio sam je svakim djelićem svoga bića, sve bih učinio
za nju - i nikad je ne bih ostavio ovako kako si ti napustila njega."
S mukom progutam, znajući da sam to zaslužila.
"Ali uvijek se sve vrtjelo oko Damena. Damen, Damen i samo Damen.
To je jedino na što je mislila. Jedino što je vidjela. Sve dok nije upoznao
tebe, a tada se Drina prvi put okrenula meni." Nakratko se nasmiješi, ali
osmijeh brzo izblijedi. "Kao prijatelju", nastavi, praktički ispljunuvši tu
riječ. "Kao nekome tko joj može pružiti utjehu i rame za plakanje", namršti
se on. "Dao bih joj sve što je htjela - sve na svijetu - ali već je imala sve, a
jedino što je još htjela bilo je jedino što joj ja nisam mogao - ni htio - dati:
Damen prokleti Auguste." On zavrti glavom. "A na Drininu veliku žalost,
Damen je htio samo tebe. I tako je počeo ljubavni trokut koji je trajao
četiristo godina, trokut u kojem je svatko od nas troje želio onoga koga nije
mogao imati, ne odustajući, ne odričući se nade - sve dok ja nisam bio
prisiljen na to, jer si je ti ubila. Pobrinuvši se da više nikad ne možemo biti
zajedno. Pobrinuvši se da nikad ne spoznamo svoju ljubav..."
"Znao si da sam je ja ubila?" dahnem, a želudac mi se sveže u strašan
čvor. "Cijelo to vrijeme?"
On zakoluta očima.
"Mislim stvarno, pa naravno da sam znao!" nasmije se, savršeno

212
oponašajući Staciju u njenu najgorem izdanju. "Sve sam lijepo isplanirao,
premda moram priznati da si me prilično zatekla kad si ga napustila.
Podcijenio sam te, Ever, zbilja jesam. Ali svejedno sam se držao plana.
Rekao sam Avi da ćeš se vratiti."
Ava.
Pogledam ga razrogačenih očiju, a ne znam želim li uopće saznati što je
bilo s jedinom osobom za koju sam mislila da joj mogu vjerovati.
"Ah, da, tvoja dobra prijateljica Ava. Jedina osoba na koju si mogla
računati, točno?" kima on. "Pa, jednom mi je čitala tarot - i to prilično
dobro, ako smijem primijetiti. Nakon toga, ostali smo u vezi. Znaš li da je
odmaglila skoro istog trena kad si otišla? Uzela je i sav eliksir. Ostavila je
Damena samoga u sobi, ranjivog, bespomoćnog, bez obrane. Nije ostala ni
toliko dugo da provjeri je li tvoja teorija točna - valjda je pretpostavila da
ionako nikad nećeš saznati. Znaš, stvarno bi trebala biti malo opreznija u
tome kome ćeš vjerovati, Ever. Ne bi smjela biti tako naivna."
Slegnem ramenima. Ionako sad više ne mogu ništa učiniti. Ne mogu
povući što sam učinila, ne mogu vratiti prošlost, sad samo mogu
promijeniti ono što će se sljedeće dogoditi.
"Oh da, bilo mi je super to kako stalno zagledaš u moje zapešće u
potrazi za tetovažom Ouroborosa", nasmije se on. "Pojma nisi imala da je
možemo imati gdje nam je volja - pa sam ja odabrao vrat."
Stojim u tišini, nadajući se da će mi reći još toga. Damen nije niti znao
da postoje odmetnuti besmrtnici, sve dok Drina nije postala zla.
"Ja sam započeo s tim", kimne on, položivši desnu ruku na srce. "Ja
sam osnivač plemena odmetnutih besmrtnika. Istina je da nam je tvoj
prijatelj Damen dao prvi eliksir, ali kad je njegov učinak počeo slabjeti,
ostavio nas je da starimo i kopnimo, odbijajući nam dati još."
Slegnem ramenima i zakolutam očima. Dar u obliku više od stotinu
godina života teško da bi se moglo nazvati sebičnim.
"Tad sam počeo eksperimentirati, učeći od najboljih i najvećih
alkemičara na svijetu, sve dok nisam nadmašio Damenovo djelo."
"To nazivaš uspjehom? To što si se okrenuo zlu? Što si uzimao tuđe
živote kako i kad ti se prohtjelo? To što si se igrao Boga!"
"Činim što moram", reče i slegne ramenima, proučavajući si nokte.
"Barem nisam ostavio ostale siročiće neka umru. Za razliku od Damena,
meni je bilo dovoljno stalo do njih da sam ih sve pronašao i spasio. I da,
svako toliko unovačio sam i nekog novog. Ali uvjeravam te da nikad nisam
naudio nevinima, nego samo onima koji su to zaslužili."

213
 Pogledi nam se sretnu, ali ja brzo okrenem glavu. Damen i ja trebali
smo to naslutiti, nismo smjeli pretpostaviti da je Drina jedina.
"Zamisli onda moje iznenađenje kad sam se pojavio ovdje i zatekao ovu
balavicu kako grli Damena u svom malom zaštitničkom krugu, dok njena
jeziva blizanka trči naokolo i pokušava prije mraka smućkati protuotrov."
Roman se nasmije. "Vrlo je uspješna u tome, moram dodati. Trebala si
pričekati, Ever. Nisi trebala prekinuti krug. Njih dvije zaslužuju mnogo
više priznanja no što si im ti voljna dati, ali - kao što već rekoh - ti si sklona
vjerovati pogrešnim osobama pa me to i ne čudi. No, dakle, da nastavim. I
tako sam odlučio čekati ovdje dok se ne pojaviš i dok ne razbiješ zaštitnu
barijeru - a znao sam da hoćeš."
"Zašto?" Pogledam Damena pa Rayne, koja je još uvijek čučala
skutrena u kutu, previše uplašena da bi se i pomaknula. "Od kakve ti je to
koristi bilo?"
"Pa, to je ono što ga je ubilo", reče on i slegne ramenima. "Da nisi
razbila zaštitni krug, mogao je tako živjeti još danima. Imala si sreće da
sam imao protuotrov pri ruci i da sam ga mogao vratiti u život. Premda je
cijena visoka - jako, jako visoka - što je učinjeno, učinjeno je. Nema natrag.
Ti to znaš bolje nego itko od nas, zar ne?"
"Dosta", kažem, stisnuvši šake. Trebala bih ga se riješiti, sad i
zauvijek. Damen je sad na sigurnom, više ne trebamo Romana, znači da ne
bi bilo nikakve štete.
Ali ne mogu to učiniti. Ne bi bilo u redu. Jer Damen je sad dobro, a ja
ne mogu samo tako eliminirati nekoga zato što ga smatram lošom osobom.
Ne mogu na taj način zlorabiti svoju moć. Od onih kojima je mnogo dano,
mnogo se i očekuje, i tako to.
Opustim šake, ispružim dlanove, a on kaže:
"Mudar izbor. Ne želiš učiniti ništa nepromišljeno, premda ćeš uskoro
doći u napast da to učiniš. Jer, vidiš, draga moja Ever, premda će Damen
biti savršeno dobro - divan, krasan i zdrav i sve što želiš da bude - bojim se
da će ti zbog toga biti još teže kad spoznaš da nikad ne možete biti zajedno."
Gledam ga, ruke mi se tresu, pogled plamti, ali ne želim mu vjerovati.
Damen je živ, ja sam živa - što bi nas moglo spriječiti da budemo zajedno?
"Ne vjeruješ mi?" On slegne ramenima. "Dobro onda, samo naprijed,
konzumirajte svoju ljubav pa ćeš vidjeti. Baš me briga. Moja odanost
Damenu prestala je prije nekoliko stoljeća. Pa neću imati ništa protiv kad
ga odvučeš u krevet, a on otegne papke." On se nasmiješi, gledajući me
ravno u oči. Vidjevši izraz nevjerice na mom licu, Roman prasne u smijeh

214
tako glasan da se od njega trese cijela soba, dok se na kraju ne slegne oko
nas kao crni plašt propasti.
"Jesam li ti ikada lagao, Ever? Razmisli. Pričekat ću. Nisam li cijelo
vrijeme bio iskren? Okej, možda sam neke pojedinosti ostavio za kraj, što je
pomalo zločesto, ali svakako i mnogo zabavnije. Ali sad mi se čini da smo
došli do točke kad treba sve karte staviti na stol pa bih htio da ti bude
jasno, kristalno jasno, da vas dvoje nikad nećete moći biti zajedno. Među
vama ne smije biti nikakvog kontakta u kojem dolazi do razmjene DNK. Za
slučaj da ti još uvijek nije jasno što to znači, dopusti da ti objasnim kao
malom djetetu: ne smijete razmijeniti nikakve tjelesne tekućine. A u
slučaju da ti i to treba prevesti, pa... to znači da se ne smijete poljubiti,
polizati, pljunuti jedno drugome u usta, piti eliksir iz iste boce - o, i
naravno, ne smijete učiniti ono što svih ovih stoljeća niste stigli učiniti.
Ukratko, ne smijete ništa. Ili barem ne jedno s drugim. Jer ako to učinite,
Damen će umrijeti."
"Ne vjerujem ti", kažem, a srce mi tuče, dlanovi mi se znoje. "Kako je to
uopće moguće?"
"Pa, možda nisam liječnik ili znanstvenik po zanimanju, ali jesam učio
od najboljih. Znače li ti što imena Albert Einstein, Max Planck, Sir Isaac
Newton ili Galileo?"
Slegnem ramenima, priželjkujući da već jednom prestane s
nabrajanjem slavnih imena i da nastavi priču.
"Najjednostavnije rečeno, premda bi ga i sam protuotrov spasio tako
što bi zaustavio daljnju diobu ostarjelih i oštećenih stanica, čim smo dodali
tvoju krv pobrinuli smo se za to da je bilo kakav budući dodir s tvojom DNK
opet potakne te tako preokrene cijeli taj postupak i ubije ga. Ali ne moramo
ići u znanstvene pojedinosti, dovoljno je da znaš da nikad više ne možete
biti zajedno. Nikad. Je li ti jasno? Jer ako to učinite, Damen je mrtav. Sad
kad sam ti rekao, na tebi je da odlučiš."
Zurim u pod, pitajući se što sam učinila i kako sam mogla biti tako
glupa da mu povjerujem. Jedva da i čujem kad mi kaže:
"A ako mi ne vjeruješ, samo naprijed, idi probaj. Ali kad otegne papke,
nemoj doći meni plakati na ramenu."
Pogledi nam se sretnu. Kao i onog dana u školi, osjetim kako me usiše
ponor njegova uma. Osjećam njegovu čežnju za Drinom, njenu čežnju za
Damenom, njegovu čežnju za mnom, svoju čežnju za domom... i znam da je
sve to završilo ovime.
Zatresem glavom, istrgnem se iz njegova stiska, dok on nastavlja:

215
 "O, gle, pa on se već budi! Zgodan i zamaman kao i prije. Uživaj u
ponovnom susretu, maco, ali sjeti se da ne smiješ previše uživati!"
Pogledam preko ramena i vidim da se Damen miče, proteže se i trlja
oči. Zaletim se na Romana, želeći ga ozlijediti, uništiti, želim da plati za ono
što nam je učinio. Ali on se samo nasmije i otpleše mi izvan dosega, idući
prema vratima, smješkajući se dok mi govori:
"Vjeruj mi, ne želiš to učiniti. Možda ti jednoga dana još zatrebam."
Stojim pred njim, tresući se od bijesa, i u napasti sam da mu zabijem
šaku u najranjiviju čakru i gledam kako zauvijek nestaje.
"Znam da mi sad ne vjeruješ, ali uzmi si trenutak pa razmisli. Sad kad
se više ne možeš ljubakati s Damenom, jako brzo postat ćeš vrlo usamljena.
A budući da sam ja od onih koji opraštaju, bit ću više nego voljan popuniti
prazninu koju ćeš osjećati."
Suzim oči i stisnem šake.
"A tu je i još jedna sitnica - mala mogućnost da postoji protuotrov za
protuotrov..."
Oči nam se sretnu i ja duboko uvučem zrak.
"Budući da sam ja napravio protuotrov, jedino ja znam zasigurno.
Dakle, ako eliminiraš mene, uništit ćeš svaku nadu da biste jednoga dana
možda ipak mogli biti zajedno. Jesi li voljna preuzeti taj rizik?"
Stojimo tako, povezani na najgrozniji način, nepomični, gledajući se u
oči, sve dok me Damen ne pozove po imenu.
Kad se okrenem, ne vidim više ništa osim njega. Opet veličanstven kao
prije, ustaje s futona, a ja mu potrčim u zagrljaj. Osjećam njegovu divnu
toplinu dok privija svoje tijelo uz moje, gledajući me kao prije - kao da sam
najvažnija na cijelom svijetu.
Zakopam lice u njegova prsa, rame, vrat, a cijelo mi tijelo bridi od
topline i trnaca dok ponavljam njegovo ime, ljubeći mu košulju. Upijam
njegovu toplinu, njegovu snagu, pitajući se kako ću ikada skupiti hrabrost
priznati mu strahotu koju sam učinila.
"Sto se dogodilo?" upita on, odmakne se i pogleda me. "Jesi li dobro?"
Ogledam se po sobi, vidim da više nema ni Romana ni Rayne,
Zagledam mu se u duboke tamne oči i upitam:
"Ne sjećaš se?"
On odmahne glavom.
"Ničega?"
On slegne ramenima.
"Posljednje čega se sjećam jest petak navečer, na predstavi. A nakon

216
toga..." On zaškilji. "Kakvo je ovo mjesto? Ovo sigurno nije hotel
Montage..."
Naslonim se na njega i povedem ga prema vratima. Znam da mu
moram reći - bolje prije, nego poslije, ali svejedno želim to odgoditi što duže
mogu. Želim uživati u tome što je opet ovdje - što je živ i zdrav, i što smo
opet zajedno. Siđemo niza stube i ja otključam vrata od auta.
"Bio si bolestan. Jako bolestan. Ali sad si bolje. No, duga je to priča
pa..." Gurnem ključ da upalim motor, a on mi položi ruku na koljeno.
"Kamo ćemo sad?" upita on, a ja ubacujem u brzinu.
Osjećajući njegov pogled na sebi, duboko udahnem i iziđem na ulicu,
odlučivši ignorirati ono mnogo veće pitanje u njegovu stanju pa se samo
nasmiješim i kažem:
"Kamo god želimo. Vikend počinje sad."

KRAJ DRUGE KNJIGE

ws
217