1.

POTRESI OPĆENITO

Nastanak potresa

Do danas se raznim teorijama nastojalo prikazati uzroke nastanka potresa. Danas je

najpoznatija i široko prihvaćena teorija tektonskih ploča. Prema toj teoriji Zemljina
kora i gornji dio plašta nisu cjeloviti već razlomljeni i sastoje se od 15 ploča debljine
50-150 km koje se međusobno pomiču kao kruta tijela. Pomaci mogu biti razmicanje,
sudaranje, kliženje i podvlačenje. Zbog pomaka dolazi na granicama ploča i u
njihovoj blizini do velikih sila i naprezanja, a u trenutku kad se iscrpi nosivost
materijala dolazi do naglih pomaka koji su uzrok potresima. Karta epicentara potresa
dobro se poklapa s granicama tektonskih ploča. Ipak, ne mogu se svi potresi ovako
objasniti. I same tektonske ploče imaju unutar sebe pukotina i rasjeda, razlomljene
su na manje dijelove između kojih dolazi do unutarnjih naprezanja a potom i do
potresa.
Granica izmenu Zemljine kore i vanjskoga plašta te unutarnjeg plašta naziva se
Mohorovičićev diskontinuitet (“moho-ploha”). To je granična površina na kojoj je
Andrija Mohorovičić (1909) ustanovio iznenadni diskontinuitet brzine potresnih valova
kao posljedicu razdvajanja Zemljine kore i plašta i slojeva ispod nje. Dubina “moho-
plohe” iznosi 15-50 km od površine Zemlje i najveći broj potresa događa se upravo u
tom području Zemlje.
Za građevinarstvo nisu od značaja drugi uzroci potresa kao što su potresi
vulkanskoga podrijetla, potresi prouzročeni krškim pojavama ili vodenim
akumulacijama jer je oslobođena energija u tim slučajevima bitno manja.

Podjela Zemlje na tektonske ploče

Rasjedi

Rasjed je slabo mjesto u Zemljinoj kori na kojem su slojevi stijene raspucali i kliznuli.
Ako se pomak događa sporo, potresa nema. Ako je pomak iznenadan, dolazi do
potresa. Rasjedi na površini Zemlje mogu biti vidljivi, ali mogu biti i prekriveni
aluvijalnim slojevima. Nisu svi rasjedi poznati, pa potres može nastupiti iznenada na
području za koje se dotad smatralo da nije seizmički aktivno. Stoga se s vremenom
broj i veličina potresnih područja povećavaju.
Neki se rasjedi ne pomiču hiljadama godina pa ih zovemo neaktivnima (pasivnim)
dok se drugi češće pomiču, pa su to aktivni rasjedi. Za projektiranje običnih
građevina neaktivnim se rasjedima smatraju oni koji se nisu pomicali posljednjih
11.000 godina. Za projektiranje posebnih građevina, npr. nuklearnih elektrana vrijede
strožiji kriteriji, pa se za njih aktivnim rasjedom smatra onaj koje se aktivirao više puta
u posljednjih 500.000 godina ili jednom u proteklih 35.000 godina. Ocjenu aktivnosti
rasjeda daju geolozi.

Anadolski rasjed u Turskoj

S obzirom na smjer pomicanja, rasijedanje može imati sljedeće oblike:

- razmicanje – novi materijal dolazi iz unutrašnjosti Zemlje
- podvlačenje (engl. subduction)
- sudaranje (engl. collision)
- klizanje po rasjedu
 Glavni tipovi rasjeda

faza 1 faza 2 faza 3

horizontalno pomjeranje vertikalno vertikalno

duž površine preloma smicanje podvlačenje

Šema nastajanja zemljotresa

Spori pomaci na mjestima rasjeda koji mogu trajati decenijama danas se mogu pratiti
satelitskim snimkama, a geodetskim se metodama mogu utvrditi veličine pomaka
tektonskih ploča. Ipak, na temelju tih podataka nije još moguća prognoza vremena
nastanka potresa.

Potresni valovi

U trenutku iznenadnog pomaka na rasjedu dolazi do oslobađanja energije, a kroz

stijensku masu prostiru se u okolinu potresni valovi. Oni mogu biti prostorni (u
unutrašnjosti Zemlje) i površinski (na njezinoj površini).

Prostorni valovi su :
a) Primarni (ili longitudinalni, uzdužni) i označuju se slovom P
Izazvani su normalnim naprezanjima u materijalu i pripadnim deformacijama. Čestice
osciliraju oko ravnotežnog položaja u pravcu širenja vala.
Brzina širenja P valova je
______________________
vp = √ (E/ρ) . (1-ν) / [ (1+ν)(1-2ν)]

b) Sekundarni (transverzalni, poprečni, engl. shear wave) i označuju se slovom S.

Kod uzdužnih valova dolazi do zbijanja i rastezanja čestica stijene, a kod poprečnih
do njihova smicanja odnosno titranja u smjeru poprečnom na smjer oscilovanja vala.
Brzina ovih valova bitno je niža od brzine primarnih valova. Budući su S valovi
posljedica smičućih naprezanja isti se prenose samo kroz čvrsta tijela.
_____
vs = √ G / ρ

Odnos brzina je približno vp / vs = 2

Površinski valovi su rezultante P i S valova na površini. Rezultanta je prostorna u

obliku trokomponentalnog vala na površini.
Razlikuju se :
- Loveovi valovi (L-valovi) kod kojih čestice titraju poprečno na smjer oscilovanja vala
(u ravnini tla)
- Rayleighovi valovi (R-valovi) kod kojih je oscilovanje okomito na površinu Zemlje.

Pojedini tipova valova prostiru se različitim brzinama. Te su brzine približne uz

pretpostavku linearno elastičnog izotropnog kontinuuma kroz koji prolaze.
U dubljim slojevima Zemlje brzina uzdužnih valova iznosi 5-7 km/s, a brzina
poprečnih valova 3-4 km/s. U površinskim slojevima smanjuje se brzina poprečnih
valova ovisno o zbijenosti tla na 0,1-1,0 km/s.
Nijedan od ovih valova ne pojavljuju se na površini u obliku PRAVILNIH
HARMONIJSKIH OSCILACIJA. Zbog nehomogenih materijala kroz koje prolaze,
zbog refleksija i refrakcija, na površinu stižu kao nestabilna TROKOMPONENTALNA
OSCILATORNA KRETANJA BEZ STABILNE PERIODE I AMPLITUDE.

Na građevine najveći utjecaj imaju poprečni valovi koji daju potresnu pobudu i
uzrokuju horizontalno njihanje zgrade.
Mjerenje potresa

Vibracije tla mjere se instrumentima. Ako se njima mjeri ubrzanje, nazivamo ih

akcelerometri, ako se mjeri brzina oscilovanja, nazivamo ih velosimetri, a ako se
mjere pomaci, to su seizmometri. Najstariji su seizmografi, tj. instrumenti za mjerenje
i bilježenje oscilacija Zemljine površine. Oni rade na načelu klatna čija je perioda
titraja višestruko duža od perioda potresa. Klatno, koje je pričvršćeno za okvir
instrumenta miruje, a okvir pričvršćen za temelj se pomjera. Relativni pomaci se
bilježe. Bilježenje oscilovanja tla nekad je bilo na začađenom papiru, pa na papiru
osjetljivom na svjetlost, u novije je vrijeme na magnetnom traku, dok se danas
provodi digitalnim zapisom prilagođenim za direktnu numeričku analizu. Seizmografi
su osjetljivi instrumenti koji uz veliko povećanje pomaka mogu bilježiti i najudaljenije
potrese (udaljene više hiljada km). To su ponajviše instrumenti seizmologa.
Kod akcelerometara mora njihova vlastita perioda biti višestruko manja od najmanje
periode koja se želi zabilježiti. Tada relativno pomicanje klatna bilježi ubrzanje tla.
Akcelerometar za jake potrese (engl. strong motion accelerometer) bilježi potrese koji
su od interesa za građevine. Aktivira se tek nakon što ubrzanje pređe neku unaprijed
postavljenu granicu (npr. 0,01g). Prvi od ovih instrumenata u široj su upotrebi unazad
40 godina. Danas u svijetu postoji više hiljada (oko desetak) akcelerometara koji su
zabilježili više hiljada potresa širom svijeta. Europska baza podataka sadrži oko 1000
zapisa.
Kako potres djeluje kao prostorna vibracija potrebno je da svaki instrument ima
mogućnost bilježenja komponenata oscilovanja u tri međusobno okomite ravnine.
Obično se instrumenti pri postavljanju orijentiraju tako da bilježe oscilovanje tla i
smjeru S-J, I-Z i u vertikalnom smjeru.

Magnituda

Magnituda potresa je kvantitativna mjera jačine potresa izražena oslobođenom

energijom, neovisno o mjestu opažanja. Moderni seizmološki instrumenti zapisuju
oscilovanje tla kao funkciju vremena u digitalnom obliku. Podaci se od mjernog
instrumenta, seizmometra, prenose telefonskim putem ili satelitskim vezama direktno
do središnjeg računara, pa se epicentar potresa, dubina žarišta i magnituda mogu
dobiti kratko vrijeme nakon prestanka potresa.
Iako zapisivanje potresa seizmografima potječe iz devedesetih godina 19. vijeka, tek
je tridesetih godina 20. vijeka američki seizmolog Charles Richter uveo koncept
magnitude potresa. Richerova magnituda proračunava se po formuli

ML = log (A/A0)

A – amplituda zapisana standardnim Wood-Andersonovim seizmografom na

udaljenosti 100 km od žarišta
A0 – amplituda dogođenog potresa u 1/1000 mm
L – engl. local
max ML=9,0

Zbog karaktera zapisa (analogni zapis potresa) proračun izvorne Richterove

magnitude ograničen je određenim rasponom frekvencija i udaljenošću potresa.
Zasniva se na mjerenju površinskih valova. Empirijske formule za određivanje
magnitude iz površinskih valova potresa glase:
iz poznate dužine rasjeda

MS = 2,02 + 1,14 logL (L u m)

iz površine sloma tla uz rasjed

MS = 4,15 + logA (A u km2)

iz pomaka rasjeda

MS = 6,80 + 1,31 logD (D u m)

Ako postoji dovoljno podataka moguće je izraditi karte prostorne raspodjele potresa –
karte s izolinijama magnitude MS (indeks S – engl. surface wave).
Za potrese s dubokim žarištem umjesto magnituda M L i MS koristi se magnituda mb
(b – od engl. body) za koju postoje razni empirijski izrazi.
Vremensku raspodjelu potresa moguće je izraditi ako postoje povijesni zapisi potresa
za duže vrijeme. Broj potresa u jedinici vremena na određenom području dat je
jednačinom
logN = A – bM,

gdje se konstante A i b utvrđuju za svako promatrano područje posebno. Uz

logatiramsko mjerilo na osi ordinata i linearno na osi apscisa to je padajući pravac.
Opadanje jačine potresa s udaljenošću od žarišta prikazuje krivulja atenuacije. Dvije
takve krivulje dobivene empirijski dane su jednačinom:

a = 5600 e0,8M / (R+40)2 (Esteva, 1973)

a = 654 e0,54M / (R + 20)1,33 (Naumoski, 1984)

gdje je:
a srednja vrijednost ubrzanja u cm/s2
R udaljenost promatrane točke od žarišta u km
M magnituda.

Zbog nedostatka podataka krivulje ne vrijede za udaljenosti R<15 km.

Potresi magnitude veće od 5,0 mogu na slabim građevinama prouzročiti štetu.
Potresi magnitude 6,0-7,0 su vrlo jaki potresi, a najveća moguća magnituda je oko
8,8. Potres jednake magnitude može su gusto naseljenom području izazvati veliku
štetu, dok u nenaseljenom području štete nema, a ako se potres dogodi na dnu
oceana ljudi ga možda neće ni osjetiti.
U najnovije vrijeme umjesto magnituda M L i MS koristi se vrijednost MW (momentna
magnituda) koja obuhvaća cijeli spektar frekvencija potresa. Numeričke vrijednosti
različito proračunanih magnituda ponešto se razlikuju, pa je potrebno uvijek navesti o
kojoj se od njih radi. U tablici 1.1 prikazan je broj potresa u proteklom vijeku prema
njihovoj jačini
 Prosječan broj potresa
Opis Magnituda
godišnje
Vrlo jak >8 1
Jak 7,0-7,9 18
Snažan 6,0-6,9 120
Umjeren 5,0-5,9 800
Slab 4,0-4,9 6200 (procjena)
Neznatan 3,0-3,9 49000 (procjena)
2,0-2,9 oko 100 dnevno
Neprimjetan
1,0-2,0 oko 8000 dnevno

Tablica 1.1 – Učestalost pojave potresa u razdoblju 1900-2000

Energija potresa

Količina energije oslobođene u potresu mjera je potencijala oštećenja građevina.

Teorijski, proračun oslobođene energije zahtijeva sabiranje toka energije u širokom
rasponu frekvencija koje pobuđuje potres. Procjene oslobođene energije zasnivaju
se na empirijskim jednačinama koje su dali pojedini istraživači. Veza oslobođene
energije i magnitude dana je izrazima:

log E = 11,8 + 1,5 M (erga) (Richter, 1956)

log E = 11 + 1,8 M (erga) (Rizničenko, 1960)

gdje je:
1 erg = 10-7 J (džula), a 1džul (joule) = 1 Nm
Novija istraživanja i obrada digitalnih zapisa potresa u cijelom području frekvencija
dovela su do nove zavisnosti u obliku:

M = 0,667 log E – 9,9

Povećanjem magnitude za jedan stepen povećava se potresna energije za oko 32

puta.

Intenzitet

Intenzitet potresa je kvalitativna ili kvantitativna mjera jačine potresnog gibanja tla na
nekom mjestu. Veza vršnog ubrzanja i intenziteta dana je empirijskom formulom
(Murphy, 1977):

log a = 0,25 I + 0,25

Gornja jednačina prikazana je i tablicom 1.2.

Intenzitet I Vršno ubrzanje a u cm/s2

5 32
6 56
7 100 (100)
8 178 (200)
9 316 (300)

Tablica 1.2 – Zavisnost intenziteta i ubrzanja prema Murphyjevoj formuli

Ipak, za ponašanje građevine nije mjerodavno najveće ubrzanje tj jedan ili mali broj
vršaka u ukupnom zapisu potresa već energija koja je unijeta u konstrukciju. Stoga
se vršna vrijednost zapisa ubrzanja amax ne uzima kao mjerodavna već se reducira na
različite načine. Kao karakteristična vrijednost koja prikazuje neki potres može se
uzeti npr.
- proračunska vrijednost koja iznosi aeff = 0,7 amax ili
- karakteristična vrijednost u dijelu zapisa “jakog potresa” (>0,02g) a car = 0,9 Σai
U kojim se rasponima kreće zavisnost intenziteta potresa dvanaeststepene skale i
najvećeg ubrzanja prikazuje slika. Prikazani su podaci za razdoblje 1933-1977.

Zavisnost intenziteta i najvećeg ubrzanja

Vezu intenziteta i magnitude tražili su mnogi istraživači, pa za pojedina područja u

svijetu postoje različite formule, ovisno o skupu podataka iz koji su zavisnosti
proračunavane.

I0 = 1,5 M – 3,5 log h + 3 - (Gutenberg, Richter, 1954)

I0 = 1,56 M – 1,78 - (Tezçan, 1978)
I0= 1,52 M + 0,15 - (Ribarič, 1982)
I0= 1,50 M – 0,5 - (Sikošek, 1986)

gdje je:
h dubina žarišta u km
M magnituda

Intenzitet potresa utvrđuje se prema različitim opisnim skalama potresa. Uobičajeno

je danas u uporabi skala od 12 stepeni MSK-64 (prema autorima: Mercalli-
Sponheuer-Karnik, 1964). Svaki stepen skale opisuje potres na temelju opažanja
posljedica na građevinama i opažanja ljudi. Stoga intenzitet koji će se pripisati kojem
potresu ovisi o gustoći naseljenosti, sastavu građevinskog fonda i donekle
subjektivnoj procjeni. Ovdje se zbog ilustracije daje opis za VIII. stepen intenziteta.

VIII. stupanj. Štetan potres

a) Ponašanje ljudi i životinja:opći strah i panika. Potres se jako osjeća i u automobilu
u pokretu. Težak namještaj se pomiče i djelomično prevrće.
Obješeni predmeti (svjetiljke) djelomično se oštećuju.
b) Oštećenje zgrada:Mnoge zgrade tipa A imaju oštećenja četvrtog stepena, a
pojedine i petog stepena. Mnoge zgrade tipa B trpe štete trećeg stepena, a pojedine
i štete četvrtog stepena.Većina zgrada tipa C trpi štete drugog stepena, a pojedine i
štete trećeg stepena. Izuzetno dolazi do sloma cjevovoda na spojevima. Kipovi se
ponekad prevrću. Kamene ograde i zidovi se ruše.
c) Pojave u prirodi:Kliženje zemljišta u usjecima. Pukotine u tlu širine od više cm.
Mućenje vode u jezerima. Pojava novih vrela. Bunari presušuju ili se u njima
povećava nivo vode.
Zgrade tipa A su zgrade od neobrađenog kamena, seoske zgrade od čerpića i kuće
od zemlje
Zgrade tipa B su zgrade od opeke, blokova i montažnih elemenata, zgrade od
tesanog kamena i zgrade s djelomično drvenom konstrukcijom
Zgrade tipa C su zgrade od armiranoga betona i dobro građene drvene kuće
Oštećenje ima pet stepeni s opisima (prvi stepen: laka oštećenja; peti stepen =
potpuno rušenje)
Pridjevi znače: pojedini (oko 5%), mnogi (oko 50%), većina (oko 75%).
Nedostaci opisne skale su višestruki. Da bi se intenzitet mogao odrediti potrebno je
da na potresom zahvaćenom području postoje zgrade prema gornjem opisu. U
nenastanjenim područjima ocjenjivanje je problematično. Za sve se zgrade
pretpostavlja da su građene ne vodeći računa o savremenim aseizmičkim mjerama.
Savremene zgrade su obrađene nedovoljno. Ocjena ovisi kvalitetu gradnje i
projektiranja koji se od zemlje do zemlje razlikuju. Oštećenja u prethodnim potresima
nisu obuhvaćena.
U novije je vrijeme (1993) objavljena 12-stepena Europska makroseizmička skala
(EMS) koja je zapravo prilagođena i modernizirana skala MSK. Umjesto tri tipa
zgrada (A-B-C) ova skala ih ima šest (A-F).
Kako su skale intenziteta potresa i karte utemeljene na intenzitetu potresa ostaci
vremena u kojem nije bilo mogućnosti instrumentalnog zapisivanja jakih potresa
potrebno je preći na karte koje će sadržavati ubrzanje kao veličinu potrebnu za
proračun potresnih sila. Zasad ovaj prelaz ima karakter ekspertske procjene i nema
pravu eksperimentalnu podlogu zbog nedostatka podataka za određeno
neinstrumentirano područje.
Određivanje mjerodavnog (proračunskog) ubrzanja vezano je i za ekonomske
mogućnosti države, a tu još naučno utemeljeni podaci nedostaju.

Izoseiste

Izoseista je crta koja povezuje tačke na Zemljinoj površini na kojoj je intenzitet

potresa jednak. Obično su to zatvorene krivulje oko epicentra potresa.
Intenzitet opada s udaljenošću od epicentra, ali izoseiste nisu pravilne krivulje jer je
prostiranje potresa ovisno o geološkim faktorima. Slika 1.7 prikazuje izoseiste
potresa Ston-Slano, 1996. Zbog nedostatka podataka izoseiste nisu zatvorene na
području BiH a crtkani dijelovi za područje Jadranskog mora nisu potpuno sigurni.
 Izoseiste posljednjeg jakog hrvatskog potresa prošlog vijeka (Ston, 1996)

Povratno razdoblje

Povratno razdoblje potresa je prosječno vrijeme između dva događaja zadane (ili
veće) magnitude. Ako je npr. povratno razdoblje potresa određene magnitude 50
godina, očekuje se da će se potres u 500-godišnjem razdoblju 10 puta ponoviti.
Razmak između pojedinih potresa, naravno, nije jednoličan. Ako je npr. vjerovatnoća
pojave nekog potresa s povratnim razdobljem R u jednoj godini P 1=1/R (0,01 za
potres s povratnim razdobljem100 godina), tada je vjerovatnoća da se taj potres
NEĆE dogoditi u istoj godini 1 – P 1 (tj. 0,99 za potres s povratnim razdobljem 100
godina). Ovo se zaključivanje može iskoristiti za proračun vjerovatnoće pojave
potresa za dulje razdoblje.
Ako s “T” označimo vrijeme u godinama, vjerovatnoća da se potres u stogodišnjem
povratnom razdoblju NEĆE ponoviti je (1 – P1)T.
Stoga je vjerovatnoća da će se potres dane magnitude dogoditi u danom vremenu T
PT= 1 – (1 – P1)T (suprotna vjerovatnoća)
Tako dobivamo da je vjerovatnoća da će se u potres koji ima stogodišnje povratno
razdoblje (T=100) dogoditi u razdoblju od 100 godina
P100= 1 – (1 – 1/100)100 = 0,63
vjerovatnoća da se isti potres neće dogoditi je 1 – P T= 0,37.
Kako se za projektovanje zgrada uzima obično povratno razdoblje potresa zadane
magnitude od 500 godina, vjerovatnoća takvog potresa u 100 godišnjem razdoblju
(koje odgovara upotrebnom vijeku običnih građevina) iznosi:
P100= 1 – (1 – 1/500)100 = 0,181

Zapis potresa

Zapis potresa koji se upotrebljava u građevinarstvu je obično akcelerogram,

tj.zavisnost ubrzanja (cm/s2) o vremenu, koja prikazuje tok potresa na mjestu
postavljenog instrumenta u jednom od smjerova S-J, I-Z ili vertikalnome smjeru.
Integracijom zapisa može se iz zapisa ubrzanja dobiti zapis zavisnosti brzina
(oscilovanja tla) – vrijeme, a još jednom integracijom i zapis pomjeranje – vrijeme. Ta
tri zapisa u cijelosti karakteriziraju oscilovanje tla na mjestu instrumenta prouzročeno
potresom. Na slici 1.8 pokazana su sva tri zapisa potresa u Crnoj Gori 1979.g.

Vremenski tijek ubrzanja, brzine i pomaka tla

za vrijeme potresa u Crnoj Gori, 15.4.1979, registracija Petrovac, komponenta N-S

Spektar potresa

Spektar potresa je obrađeni zapis potresa. To je grafički prikaz kojemu je na osi

ordinata omjer spektralnog ubrzanja i najvećeg ubrzanja tla, a na osi apscisa period
vibracije tla u sekundama. Najveće vrijednosti nastaju kad se podudaraju (ili su
bliske) perioda oscilacija seizmičkog vala i perioda oscilacija sloja tla. Ako je
instrument smješten na osnovnoj stijeni (engl. bedrock) spektar je slika oscilacija
samog potresa. Slika 1.9 prikazuje prosječne spektre ubrzanja za različita tla.
 Prosječni spektri ubrzanja za različite vrste tla

Može se uočiti da meka tla imaju prevladavajuće (dominantne) duže periode, a

stijena kraće. Sve su krivulje normalizirane na isto ubrzanje a predstavljaju srednje
vrijednosti iz više desetaka zapisa raznih potresa. Meka i kruta tla imaju približno
slično povećanje amplitude ubrzanja što opovrgava ustaljeno mišljenje da slabija tla
daju znatno povećanje ubrzanja. Iz spektra potresa može se zaključiti o frekventnom
sastavu potresa,tj. vidjeti koje su frekvencije (odnosno periode) najviše zastupljene.
Frekventni sastav potresa funkcija je više pojava: mehanizma žarišta, dubine žarišta,
udaljenosti epicentra, prirode puta valova, sastava tla i magnitude. Frekventni sastav
potresa može poslužiti kod odabira konstrukcijskog sustava građevine ili uputiti koje
konstrukcijske sisteme ne bi trebalo odabrati.

Uticaji mjesta gradnje (inženjerska seizmologija)

Inženjerska seizmologija proučava učinke mjesnih uslova tla na jačinu potresnih

vibracija na površini zemlje. Osnovni stepen seizmičnosti koji se odnosi na neko
prosječno tlo i koji je dan kartom potresne rejonizacije mijenja se na više ili na niže u
ovisnosti o temeljnom tlu na mjestu gradnje.
Ako se uticaji temeljnog tla pri mogućem potresnom djelovanju utvrđuju (proučavaju)
za neko veće urbano područje (npr. područje grada) govorimo o seizmičkoj
mikrorejonizaciji (mikrozoniranju).
Geotehnička istraživanja uključuju prikupljanje podataka o fizikalnim uticajima
gradilišta i okoliša. Njihov je obim stvar inženjerske procjene i ovisi o seizmičnosti
područja, vrsti gradilišta i predviđenoj gradnji. Osim geotehničkih istraživanja tla treba
prikupiti podatke kao što su:
 pomaci rasjeda
 slijeganje tla
 likvefakcija
 klizišta
 rušenje brana
 tsunamiji
 promjene nivoa podzemne vode.
 Utjecaj mjesnih geoloških uslova na učinke potresa na građevine

Na slici pokazani su mogući mjesni uticaji na učinke potresa. To su:

- utjecaj rubnih uslova osnovne stijene - interferencija potresnih valova (L 1, L2)
- nagib aluvijalnih slojeva (F-G-H)
- položaj građevina na brijegu (B)
- klizišta nanosa na strmim padinama – lavine tla (H)
- količina vode i sastav tla – likvefakcija
- slijeganje temeljnog tla (H1, H2)
- blizina rasjeda – skriveni rasjedi (3)
- tsunami za građevine u blizini mora
- dinamička svojstva tla na mjestu gradnje.

Seizmološka karta

Pri proračunu građevinskih konstrukcija koristi se seizmološka karta koja prikazuje

područja jednakih intenziteta potresa mjerodavnih za proračun. U Hrvatskoj to je
karta iz 1990. utemeljena na obradi podataka potresa u prošlosti u razdoblju od oko
1600 godina, ocjeni njihova intenziteta i posljedica te razmatranju geoloških i
tektonskih uslova koji vladaju na tom području. Iz slike 1.11 lako je uočiti da je
gotovo cijela Hrvatska obuhvaćena potresnim područjima intenziteta VII, VIII i IX
stepena za koja norma zahtijeva proračun na djelovanje potresnih sila. Potresne se
sile proračunavaju tako da se svakom stepenu intenziteta “pripiše” određeno
ubrzanje tla kao ulazni podatak za proračun.
 Seizmološka karta Hrvatske

Karta prikazuje intenzitete za srednje uslove tla. Na temelju podrobnijih istraživanja

mjesta gradnje ili šireg područja moguće su korekcije osnovnog stepena seizmičnosti
na više ili na niže. Karta je izrađena za potrese s 500 godišnjim povratnim razdobljem
i mjerodavna je za proračun građevina visokogradnje. Za posebne građevine (visoke
brane, nuklearne elektrane) moguće se upotrijebiti kartu izrađenu za 1000-godišnje
povratno razdoblje, a za građevine ograničena trajanja ili za proračun opreme može
se upotrijebiti karta izrađena za povratno razdoblje od 50 godina.

Društvena i ekonomska pitanja protupotresne zaštite

Protupotresnom zaštitom moraju se ostvariti određeni društveni i ekonomski ciljevi.

Stoga država svojim tehničkim zakonodavstvom propisuje što i kako treba graditi i ne
dopušta da gradnja ovisi samo o volji investitora. Nadzor nad gradnjom uvijek ima
država (inspekcije).
Društveni ciljevi su:
- smanjenje posljedica gubitka života i imovine
- očuvanje funkcije vitalnih građevina
- zaštita okoliša i zdravlja (otrovni sadržaji, nuklearne centrale)
- zaštita istorijskog nasljeđa
- zaštita javnih i privatnih interesa (vlasnici imovine)
- stabilan sistem osiguravanja imovine.

Ekonomski ciljevi su:

- prije potresa:
 zaštita građevina projektovanjem potresno otpornih građevina
(ublažavanje budućih posljedica)
 racionalna organizacija hitnih službi koje se aktiviraju u trenutku potresa

- poslije potresa:
 što manja šteta na građevinama
 što manja šteta zbog ljudskih žrtava (poginuli i ranjeni)
 što manji gubici proizvodnje i tržišta
 naplata osiguranja osigurane imovine i osoba
 2. KONCEPT ANALIZE

Seizmološki termini:

Potres (engl. earthquake) je prirodna pojava prouzročena iznenadnim

oslobađanjem energije u Zemljinoj kori i dijelu gornjega plašta koja se očituje kao
potresanje tla.
Potresna opasnost (engl. earthquake hazard) je fizikalna pojava pridružena potresu
koja može biti uzrokom nepovoljnih učinaka na ljude i imovinu. Izražava se kao
vjerojatnost pojave potresa određene jakosti na određenom području u određenom
vremenu tj.
p1=p(I, A, t).

Potresna oštetljivost (engl. vulnerability) je količina štete prouzročena danim

stepenom opasnosti izražena kao dio vrijednosti oštećenog predmeta tj.

p2=p(%-tak vrijednosti u novcu)

Potresni rizik (engl. earthquake risk) je vjerovatnoća da će društvene ili

ekonomske posljedice potresa premašiti određenu vrijednost na mjestu gradnje
(“lokaciji građevine”) ili na određenom području tokom određenog razdoblja. Izražava
se u novčanoj vrijednosti ili u broju žrtava potresa (poginulihi ranjenih).

Potresni rizik = potresna opasnost x potresna oštetljivost

p3= p (I, A, t, Vr) = p1x p2

Seizmologija je prirodna nauka koja proučava potrese.

Seizmičnost je učestalost pojave potresa na određenom području.

Žarište potresa (hipocentar, ognjište) je zamišljena tačka ili područje u

unutrašnjosti Zemlje gdje je nastao potres.

Epicentar je projekcija žarišta na površini Zemlje.

Dubina žarišta je udaljenost od epicentra do žarišta.

Konstrukterski termini:

Faktor ponašanja - faktor koji se upotrebljava pri proračunu kako bi se smanjile sile
dobivene linearnim proračunom i uzeo u obzir nelinearno ponašanje konstrukcije koji
je u vezi s materijalom, konstrukcijskim sistemom i postupkom proračuna.

Metoda proračuna po kapacitetu nosivosti - proračunska metoda u kojoj su

elementi konstruktivnog sistema odabrani, proračunani i konstrukcijski oblikovani
tako da troše (raspršuju, disipiraju) energiju potresa pri velikim deformacijama, dok
svi ostali konstruktivni elementi imaju dovoljnu nosivost, tako da se može ostvariti
odabrani način trošenja energije.
Duktilna konstrukcija - konstrukcija koja ima sposobnost trošenja energije potresa
duktilnim histereznim ponašanjem.

Područja trošenja energije - unaprijed određeni dijelovi duktilne konstrukcije koji

uglavnom imaju sposobnost trošenja energije (također zvani - kritična područja).

Dinamički neovisna jedinica - konstrukcija ili njezin dio koji je izravno izložen
oscilacijama tla i čiji odziv nije pod utjecajem odziva susjednih dijelova konstrukcije.

Faktor važnosti - faktor kojim se izražava važnost zgrade ili inženjerske građevine.

Neduktilna konstrukcija - konstrukcija čija je otpornost na potres proračunata ne

uzimajući u obzir nelinearno ponašanje materijala.

Nekonstrukcioni element - arhitektonski, mašinski ili električni element, sistem ili

njegov dio koji se zbog nedostatka nosivosti ili zbog načina na koji je povezan s
konstrukcijom pri proračunu otpornosti na potres ne smatra nosivim elementom.

Aseizmički aksiom
– zaštititi ljudske živote
– ograničiti štetu
– sačuvati u upotrebljivom stanju građevine važne za zaštitu stanovništva.
Temeljni zahtjevi seizmičkog inženjerstva
U potresnim područjima građevine moraju biti proračunate i izgrađene tako da se
postignu sljedeći zahtjevi, svaki s primjerenim stepenom pouzdanosti:
Građevina se ne smije srušiti:
Građevina mora biti proračunana i izgrađena tako da pri proračunskomu potresnom
djelovanju ne dođe do opšteg rušenja ili rušenja pojedinih dijelova te da zadrži svoju
konstrukcionu cjelovitost i preostalu nosivost nakon potresa.
Oštećenje mora biti ograničeno:
Građevina mora biti proračunata i izgrađena tako dase odupre potresnome
djelovanju čija je vjerojatnost pojave veća od proračunskoga potresnog djelovanja,
bez pojave oštećenja i njima pridruženih ograničenja u upotrebi, takvih da bi trošak
bio nesrazmjerno velik u usporedbi s vrijednošću same građevine.
Ciljanu pouzdanost za zahtjev “ne smije doći do rušenja” i za zahtjev “oštećenje
mora biti ograničeno” određuje državna vlast za različite vrste zgrada ili inženjerskih
građevina na temelju posljedica rušenja. Brojčane vrijednosti uključene u odredbe o
sigurnosti moraju biti u skladu s ciljanom pouzdanošću.
Razlikovanje po pouzdanosti uključeno je kategorizacijom građevina u različite
kategorije važnosti. Svakoj kategoriji važnosti dodjeljuje se faktor važnosti γ I. Gdje je
to moguće, taj faktor treba odrediti tako da odgovara višoj ili nižoj vrijednosti
povratnoga perioda potresa odnosno proračunu određene kategorije građevina.
Različiti nivoi pouzdanosti dobivaju se usklađivanjem osnovnoga potresnog
djelovanja ili – ako se upotrijebi linearni proračun – usklađivanjem odgovarajućih
učinaka djelovanja s tim faktorom važnosti.
Kriteriji zadovoljavanja temeljnih zahtjeva

Granična stanja nosivosti su stanja u vezi s rušenjem ili drugim oblicima sloma
građevine koji mogu ugroziti sigurnost ljudi.
Mora se provjeriti otpornost i duktilnost sistema konstrukcije. Proračunska otpornost i
duktilnost građevine ovise o mjeri u kojoj će se iskoristiti njezin nelinarni odziv. Takva
ravnoteža između otpornosti i duktilnosti praktično se uzima u obzir faktorima
ponašanja q. Kao granični slučaj, pri proračunu građevina svrstanih u skupinu
neduktilnih, ne uzima se u obzir histerezno trošenje energije, a faktor ponašanja
jednak je 1,0.
Za duktilne građevine faktor ponašanja veći je od 1,0 čime se uzima u obzir
histerezno trošenje energije koje nastaje u posebno proračunanim područjima
elemenata koja se nazivaju mjesta trošenja energije ili kritična područja.
Mora biti provjerena stabilnost građevine kao cjeline pri proračunskome potresnom
djelovanju. Treba provjeriti stabilnost na prevrtanje i na klizanje.
Mora se provjeriti mogu li elementi temelja i sistem temelj – tlo preuzeti unutrašnje
sile koji nastaju pri odzivu konstrukcije bez bitnih trajnih deformacija. Pri određivanju
reakcija dužnu pozornost valja posvetiti stvarnoj otpornosti konstrukcionog elementa
koji prenosi djelovanja.
U proračunu se u obzir mora uzeti mogući utjecaj učinaka drugog reda na vrijednosti
unutrašnjih sila.
Mora se provjeriti je li pri proračunskome potresnom djelovanju ponašanje
nekonstrukcionih elemenata rizično za osobe i ima li ono nepovoljan učinak na odziv
konstrukcionih elemenata.

Granična stanja upotrbljivosti su stanja u vezi s pojavom oštećenja koja

odgovaraju stanjima nakon kojih više nisu ispunjeni određeni uslovi upotrebe. Mora
se osigurati prikladan stepen pouzdanosti u odnosu na neprihvatljivo oštećenje
ograničenjem deformacija ili drugim ograničenjima.
Za građevine koje su važne za zaštitu života stanovništva mora se provjeriti
zadovoljava li otpornost i krutost konstrukcionog sistema, kako bi građevina zadržala
svoju važnu funkciju pri potresu koji nastaje u odgovarajućemu povratnom periodu.

Zahtjevi koji se odnose na tlo

Općenito

Radi razvrstavanja tla u kategorije moraju se provesti prikladna ispitivanja. Gradilište

i temeljno tlo ne smiju biti izloženi riziku sloma tla, nestabilnosti kosina i stalnomu
slijeganju uzrokovanu likvefakcijom ili zbijanjem za slučaj potresa. Mogućnost pojave
tih fenomena mora se ispitati.
Za građevine male važnosti (γI ≤ [1,0]) u područjima male seizmičnosti, ispitivanje
tla može se izostaviti.
 INŽENJERSKI PRISTUP 1

INŽENJERSKI PRISTUP U POTRESNOM INŽENJERSTVU

Analitički postupak određivanja seizmičke otpornosti, odnosno seizmička analiza,

globalno govoreći, prema Syrmakezisu (1995), sadrži tri koraka, kako sljedi:

KORACI ANALITIČKOG PROCESA

1. MODELIRANJE
 Djelovanja
 Konstrukcije
 Ponašanja materijala

2. ANALIZA
Prema tipu opterećenja
- Statička analiza
- Dinamička analiza

Prema metodi analize

- Elastična analiza
- Elasto-plastična analiza

Prema korištenom tipu modela

- 3-D (prostorna analiza)
- 2-D (ravanska analiza)
- 1-D (štapni, konzolni sistem)

3. VALORIZACIJA REZULTATA
Kritička ocjena rezultata
Eksperimentalna provjera rezultata

DINAMIČKI PRORAČUN:
• Opterećenje (horizontalno, dinamičko)
• Konstrukcija (model)
- masa, krutost, prigušenje
- elastično i neelastično područje
• Numerička analiza

MODELIRANJE DJELOVANJA
POTRES – DINAMIČKO DJELOVANJE

Na površini zemlje potres se pojavljuje u obliku seizmičkih valova Rayleigh i Love.

Ubrzanje, brzina, pomak = AMPLITUDA, PROMJENJIVI SMJER, CIKLUSI
Vrijeme = TRAJANJE, FREKVENCIJA
Pri projektovanju građevine u seizmičkim područjimapotrebno je znati karakteristike
oscilovanja tla na mjestu buduće građevine.Takvi podaci nisu poznati te je bitno da
se dobro procjene. Procjena se vrši na osnovu podataka zapisanih potresa. Osnova
za procjenu su seizmološki i geološki podaci. Od sredine XX stoljeća u upotrebi su
mjerni uređaji nazvani akcelerogrami te su za građevine relevantni podaci potresa
prikupljeni u tom razdoblju. Potres se razmatra u više stotina godina što je ipak u
geološkom smislu relativno kratko vrijeme za statističko promatranje jakih potresa.
Seizmičke informacije nadopunjuju se geološkim koji obuhvaćaju studije dugotrajnih
tektonskih procesa. Potres ovisi i od lokalnih uslova. U prvom redu ovise od lokalnih
uslova tla (vrsta i nosivost) koji se određuju geomehainičkim ispitivanjem. Podaci
dobiveni od seizmologa, geologa i geomehaničara nadopunjuju se podacima o vrsti
konstrukcije tj. jeli konstrukcija statičkio dređena ili neodređena. Potresi predstavljaju
oscilovanje tla uzrokovano pomacima u zemljinoj kori ili u gornjem dijelu zemljinog
omotača. Za građevinare su najbitniji potresi tektonskog porijekla. Potresi se mogu
još javiti kao uzroci rada vulkana ili eksplozijom.
Mjesto gdje počinje slom materijala i odakle počinje prostiranje seizmičkih valova
zove se hipocentar (F) potresa. Vertikalna projekcija hipocentra na površinu zemlje
zove se epicentar potresa (E). Vertikalno rastojanje epicentra i hipocentra naziva se
dubina hipocentra.Zavisno od dubine hipocentra potresi se dijele na plitke i
duboke.Duboki se dešavaju 700km dubokom hipocentru i nisu interesantni sa
inženjerskog stajališta jer ne izazivaju štete na građevinama. Puno opasniji su plitki
kod kojih je dubina hipocentra do 70km. Od potresa koji su imali razornu moć
najveću dubinu hipocentra imao je potres u Rumuniji 1977god i to 90km.
Horizontalno rastojanje građevine na površini zemlje od epicentra (E) naziva se
epicentralno rastojanje. Hipocentralno rastojanje je rastojanje od građevine do
žarišta. Potencijalna energija nakupljena u materijalu u blizini rasjeda pretvara se u
kinetičku energiju koja se u vidu seizmičkih valova širi od rasjeda u okolinu. Po
površini zemlje prostiru se površinski, a po unutrašnjosti prostorni seizmički valovi. Iz
tačke hipocentra šire se dvije vrste prostornih valova i to longitudinalni (uzdužni) kod
kojih čestice osciluju oko ravnotežnog položaja i poprečni valovi kod koji čestice
osciluju okomito na pravac prostiranja valova. Za bilo koji materijal brzina prostiranja
longitudinalnih valova je uvijek veća od brzine poprečnih valova. Najveći utjecaj na
građevinu imaju poprečni valovi koji se zovu još i sekundarni ili smičući valovi.
Posljedica tih valova su smičući naponi u materijalu. Brzina tih valova je i najvažnija
seizmička karakteristika tla. Što je brzina veća to je tlo pogodnije za građevinsku
aktivnost. U većini propisa tlo se klasificira u zavisnosti od brzine prostiranja vala.
Usljed nehomogenosti materijala kroz koji val prolazi nijedan val ne stiže u vidu
pravilnih harmonijskih oscilacija do mjesta gdje se registruje akcelerogramima.Na
mjestima gdje se registruju stižu bez stabilnog perioda i amplitude.
Trajanje izraženih vibracija je podatak koji utiče na veličinu štete. Vibracije za vrijeme
potresa mogu se pojednostavljeno zamisliti kao superpozicija harmonijskih oscilacija
s različitim periodima i različitim amplitudama. Oscilacije s nekim periodima su više
zastupljene i nazivaju se predominantni periodi. Frenkventni sastav vibracija zavisi
od magnitude, udaljenosti od rasjeda i lokalnih geomehaničkih karakteristika. Ako su
predominantni mali periodi i ako djeluje na relativno krutu konstrukciju temeljenu na
stjenovitom tlu, koje samo za sebe kao kruti medij, ima male vlastite periode, taj
potres bi imao katastrofalne posljedice za konstrukciju. A ako je konstrukcija vitka i
temeljena na mekom tlu i opterećena potresom sa predominantnim većim periodima
učinak tog potresa je također velik na konstrukciju.

SEIZMIČKI ODZIV TEMELJNOG TLA

Medij između osnovne stijene i građevine vibrira u potresu te na taj način utiče na
dinamičko ponašanje veze tlo-konstrukcija. Javlja se interakcija tla i građevine. Ako
se interakcija ne uzme u obzir dobit će se pogrešne vrijednosti dinamičkih
karakteristika konstrukcije. Stvarni periodi vibracija konstrukcije zbog prisustva
određenog medija ispod temelja, veći su od perioda koji se dobiju pri proračunu kada
je konstrukcija temeljena na stijeni. Medij ispod temelja omekšava sklop tlo-
konstrukcija. Uzimanjem u obzir vrste i dubine medija ispod temelja dobiju se
uvećane vrijednosti seizmičkih sila. Ako se analizira konstrukcija izdvojeno od medija
dovodi se u pitanje mehanička stabilnost pri potresu i to pri potresu većeg inteziteta
povećava se vjerojatnost urušavanja. Vibriranje tla iznad osnovne stijene rezultat je
razlika između pomaka građevinske površine i pomaka osnovne stijene. Razlika
pomaka ovisi od dinamičke karakteristike tla iznad osnovne stijene. Osnovne
dinamičke karakteristike tla su prvi vlastiti period i prigušenje. Najpouzdaniji
parametar za utvrđivanje vlastitog perioda tla je njegova visina iznad osnovne stijene.
Ubrzanje tla na građevinskoj površini s tlom određene dubine imaju veće vrijednosti u
odnosu kad je građevina temeljena na osnovnoj stijeni. Ponašanje građevine i tla je
f-ja i vrste tla što je pokazano različitim spektrima odziva spektralnog ubrzanja.Za
svaku vrstu tla vidljivo je da postoji područje vrijednosti njegovih perioda koje nisu
poželjne za konstrukciju. U slučaju temeljenja na glinovitom materijalu kreće se
između 0,4 i 1,2 s.

meka do srednje meka glina i pijesak

duboka nekohezivna tla
uslovi krutog tla
stijena

Period

Razlike između spektara odziva u zavisnosti od vrste tla

Deformabilnost tla ispod građevine direktno utiče na efekte seizmičkog odziva

konstrukcije. Ima uticaj na povećanje perioda vibracija i ukupno prigušenje.
Prigušenje u konstrukciji može se povećati ugradnjom posebnih mehaničkih uređaja
u konstrukciju ili njene temelje. Osnovni vlastiti period sklopa tlo-konstrukcija zavisi
od krutosti te mase i geometrije (krutosti) konstrukcije.
T1 -osnovni vlastiti period konstrukcije na deformabilnoj podlozi
TS -osnovni period konstrukcije na krutoj podlozi
TR -karakteristični period deformabilnosti tla u vertikalnoj ravnini
TH -karakteristični period deformabilnost tla u horizontalnom pravcu
TT -karakterističan period torzijske deformabilnosti tla
Spektri odziva ubrzanja tla u katastrofalnom potresu Izmit 1999, Turska dobiveni su
za ξ = 5 % na većem broju lokacija.
Spektri su grupirani za a) stjenovito tlo, b) kvalitetno kruto tlo i c) meko tlo
 a) b) c)

Spektri odziva ubrzanja tla u potresu Izmit

U a) su dobivene niske vrijednosti spektralnog ubrzanja Sa,max<0,2g
Za b) ima najveće vrijednosti za periode 0,2 i 0,5 s
c) na mekom tlu Sa,max=0,3g i 0,7g za periode između 0,5 i 1,5 s.

POTRESNO OPTEREĆENJE

Potres ima veliki utjecaj na konstrukciju pa se prilikom projektovanja njegov uticaj

mora uzeti u obzir.Potresno opterećenje za potrebe projektovanja zadaje se u obliku
projektnog spektra. Razlika projektnog spektra od spektra odziva je njegova
zakrivljenost. Spektri dobiveni iz realnih akcelerograma često se bitno mijenjaju s
malim promjenama perioda. Projektni spektri sadrzavaju prosječne vrijednosti više
spektara odziva. Obično se daju u obliku spektra pseudo-ubrzanja jer je tako
najlakše dobiti seizmičko opterećenje. Projektni spektri su zadani nacionalnim
propisima i odgovaraju prosječnim potresima na regiji na kojoj važe propisi. Za
značajnije građevine tj.građevine koje moraju biti funkcionalne neposredno nakon
jakih potresa neophodno je odrediti projektne spektre u zavisnosti od vrste tla na
kojoj se građevina gradi. Takve konstrukcije u pravilnicima se nazivaju konstrukcije
izvan kategorije. Za te konstrukcije na osnovu geofizičkih istraživanja i metodama
inženjerske seizmologije kao mjerodavan projektni spektar propiše se neki od
spektara potresa koji su se dogodili i koji su registrirani i obrađeni npr. El Centro,
Parckfield, Petrovac, Mexico 1985, Kobe 1995 itd.
 INŽENJERSKI PRISTUP 2

MODELI KONSTRUKCIJA

MATEMATIČKO MODELIRANJE KONSTRUKCIJE

Izbor matematičkog modela konstrukcije najznačajnija je faza proračuna, zato jer

mora obuhvatiti sve bitne karakteristike konstrukcije, tako da se može dovoljno tačno
simulirati stvarno ponašanje konstrukcije. S druge strane mora biti dovoljno
jednostavan da omogući ekonomičan proračun. Potrebno je naglasiti da izbor
odgovarajućeg modela ne ovisi samo o konstrukciji nego i o opterećenju koje djeluje
na konstrukciju. Uvijek treba imati na umu da tačnost rezultata bitno ovisi o tačnosti
najmanje faze u postupku proračuna. Ako je npr. tačnost opterećenja mala (npr.
budući potres) onda veoma složeni model i velika tačnost samog proračuna na znači
automatski i tačnost rezultata, a bitno povečavaju troškove proračuna. Zbog toga je
logično za dinamičku analizu potresnog opterećenja upotrebiti jednostavniji model
nego kod problema koje određuju statička opterećenja. Upotrebu jednostavnijih
modela opravdavaju, osim nesigurnosti podataka o potresu, još i :
 poznavanje osnova dinamike konstrukcija (činjenica da na odgovor
konstrukcije bitno utiče bilo samo prvi osnovni ili nekoliko prvih osnovnih
tonova vlastitih oscilacija);
 da na te tonove uticaj ima samo manji broj stepeni slobode;
 da se inercione karakteristike konstrukcije mogu opisati jednostavnijim
modelom od analize naponskih stanja i unutrašnjih sila;
 dinamička analiza traži bitno veći opseg rada (memorija i vrijeme) od statičke.

Na temelju navedenog optimalno je razmišljati o dva koncepcijski različita modela :

 SLOŽENOM MODELU koji će se koristiti pri određivanju matrice krutosti i za

statičke probleme
 JEDNOSTAVNIJEM MODELU s manje stepeni slobode na koji će se
primijeniti kondenzacija i koji će se koristiti za dinamičke probleme.

Kombinacijom obje koncepcije modela za istu konstrukciju mogu se inženjerski

opravdano optimalizirati koraci numeričkog procesa.

KONDENZACIJA

Spomenut je pojam kondenzacije. To je postupak prelaska iz složenijeg (statičkog) na

jednostavniji dinamički model konstrukcije, pri čemu se eliminišu svi nebitni, za
dinamički odgovor, stepeni slobode. Eliminacija stepeni slobode provodi se za sve
stepene slobode za koje nema vanjskog opterećenja ili za koje su inercione sile
zanemarljivo male (ako je za taj stepen slobode mala masa ili ubrzanje).
 Ravni okvir

Model a) na ima u svakom čvoru 3 stepena slobode, dakle ukupno 60 stepeni

slobode. Koristićemo ga za analizu statičkog vertikalnog opterećenja.
Ako se usvoje sljedeće simplifikacije (pojednostavljenja) :
-vertikalni pomak nevažan
-horizontalni pomak isti u svakoj etaži za sve čvorove, dobije se
kondenzovani model na Sl. B) koji ima 24 stupnja slobode i može se inženjerski
korektno koristiti za statičko horizontalno opterećenje. Dinamičku analizu možemo
provesti na oba navedena modela ali isto tako inženjerski dovoljno dobre rezultate za
npr. potresno opterećenje možemo dobiti i na modelu c) koji ima 4 stupnja slobode.
Ovaj će model dobro interpretirati ponašanje konstrukcije (ako su stropovi
beskonačno kruti) zato jer na osnovne vlastite oblike konstrukcije najviše utiču
horizontalne inercione sile. Budući da rotacije bitno utiču na horizontalni pomak u
ovom modelu ih ne izostavljamo već ih kondenziramo, pa u novom modelu njihov
uticaj ostaje indirektno uključen.
Kondenzacija se provodi metodom tzv. statičke kondenzacije, na način da se rotacije
izraze pomacima kao bitnim stupnjevima slobode. Na taj su način rotacije eliminirane
iz matrice krutosti. Odredi se kondenzovana matrica krutosti i kondenzovana matrica
masa, te kondenzovani vektor vanjskog opterećenja. Veza između bitnih i nebitnih
stepeni slobode je statička veza, pa se cijeli postupak zove statička kondenzacija.

KONTINUIRANI MODELI

Koncepcijski najčešća podjela načina modeliranja konstrukcija svodi se na izbor

kontinuiranog ili diskretnog modela.
KONTINUIRANI SISTEMI (sistemi s kontinuiranom) masom imaju beskonačni broj
stepeni slobode. Određeni su diferencijalnim jednačinamakoje je samo u
najjednostavnijim slučajevima moguće riješiti analitički. Analitička rješenja, ako
postoje, omogučavaju brz i jednostavan proračun. Iako realne konstrukcije ne
odgovaraju u potpunosti pretpostavkama za koje su rješenja dobijena, formule mogu
poslužiti kao približna rješenja u preliminarnoj fazi projekta ili fazi kontrole rezultata.
Kontinuirani sistemi mogu biti : ŠTAPNI (1D) i PROSTORNI (3D).
Štapni (1D) sistemi dijele se na:

 FLEKSIONI GREDNI KONZOLNI NOSAČ

 SMIČUĆI GREDNI KONZOLNI NOSAČ
 EKVIVALENTNI SDOF SISTEM
FLEKSIONI GREDNI KONZOLNI NOSAČ ima krutost E·i masu m konstantnu po
visini. Zanemareni su uticaji smicanja, važi teorija 1. reda.
SMIČUĆI GREDNI KONZOLNI NOSAČ ima krutost G·A i masu m konstantnu po
visini. Zanemareni su uticaji savijanja, važi teorija 1. reda.
EKVIVALENTNI SDOF SISTEM omogučava jednostavan i brz približan proračun
jednostavnih konstrukcija s više stepeni slobode čiji je osnovni ton dominantan i lako
odredljiv, pomoću njihove transformacije u sistem s jednim stepenom slobode.

Ekvivalentni SDOF sistem

Modeli grednog konzolnog nosača s kontinuiranom masom su najjednostavniji od

svih modela konstrukcija u visokogradnji. Za te modele moguće je dobiti analitička
rješenja koja su obično prezentirana u tabelama ili dijagramima. Upotreba ovih
modela ograničena je na aksijalne sisteme koji, prema Rosmanu, ispunjavaju
sljedeće uslove:
a) Krutost ploča u horizontalnoj ravnini je tolika da se pretpostavlja da je
nedeformabilna (beskonačno kruta).
b) Svi vertikalni elementi koji prenose horizontalno opterećenje kruto su uklješteni u
krute temelje, tako da se pri djelovanju opterećenja deformiraju identično.
c) Centar smicanja horizontalnog presjeka cijele konstrukcije leži, u svakoj etaži, na
istoj vertikalnoj osi – osi krutosti zgrade.
d) Centri masa (težišta) u svim etežeme nalaze se na vertikalnoj osi – osi masa
zgrada.
Dakle, aksijalne sisteme možemo koncipirati kao konzolu koja se poklapa s osom
krutosti, uklještenu u temelj i slobodnu na vrhu. Ako se osa masa poklapa s osom
krutosti (nema ekscentriciteta i torzionih djelovanja) takva aksijalna konstrukcija zove
se koaksijalna (simetrične konstrukcije).
Za koaksijalne konstrukcije moguće je primjeniti kao niz grednih konzolnih nosača s
kontinuiranom masom povezanih veznim gredama.
Kao smičući sistem mogu se tretirati konstrukcije čistih okvira s krutim gredama ili
zatvorena kruta greda od zidova.
Ekvivalentni SDOF sistem (sistem s jednim stupnjem slobode), je konzola s
koncentrisanom masom.
-Krutost, masa i opterećenje ovog sistema su «ekvivalentni» sistemu koji se
proučava.
-Period osnovnog tona sistema dobije se izrazom:
Postupak je aproksimativan, za brzu analizu i daje izvrsne rezultate za sisteme kod
kojih se oblik osnovnog tona poklapa s oblikom statičke progibne linije pomaka od
inercionih sila i ukoliko je opterećenje na sistem ravnomjerno.

DISKRETNI MODELI

Neaksijalni sistemi, koji nemaju vertikalne ose krutosti i mase, ne mogu se

simplificirati ekvivalentnim štapovima. Analiza ovakvih konstrukcija provodi se
uglavnom pomoću diskretnih prostornih modela. Diskretizacija se provodi
geometrijski zadavajući konstrukciju sistemom čvorova i konačnih elemenata.
Ovakvim modelima moguće je zadati šest stepeni slobode, te interpretirati sve
konstruktivne i nekonstruktivne elemente, kao i interakciju konstrukcije i tla.

Diskretni model konstrukcije

Ako razmišljamo o klasifikaciji diskretnih modela možemo reći da postoje, u praksi

primjenjiva, tri tipa diskretnih modela :
-SPRATNI MODEL
-PSEUDO PROSTORNI MODEL
-PROSTORNI 3D MODEL

Spratni model
Koncepcija spratnog modela temelji se na pretpostavci da je stropna konstrukcija
beskonačno kruta u svojoj ravni, ali isto tako i u smjeru okomito na svoju ravan.
Druga pretpostavka samo izuzetno odgovara stvarnosti, npr. kod okvirnih
konstrukcija sa krutim gredama. Kao konstrukcije sa beskonačno krutom stropnom
konstrukcijom, gdje dolazi samo do translacije i torzione rotacije ploča, a bez
savijanja, ponašaju se uglavnom konstrukcije kod kojih prevladava smičuća
defomacija. U takvim slučajevima može se odrediti krutost svakog sprata za sebe,
nezavisno od drugih spratova, po principu koji vrijedi za jednospratne konstrukcije.
 Koncepcija modeliranja - Spratni model

Relativne deformacije pojedinih spratova ne utiču na ostale spratove. Na taj način se

postupak analize bitno pojednostavljuje, naročito u nelinearnom području.
Ovako koncipiranim proračunom etaža građevine je de-facto makroelement i cijeli
proračun se provodi da se odredi njegovo stanje. Ovaj način proračuna pogodan je
kod konstrukcija gdje postoji opasnost postojanja «mekog» tla.

Pseudoprostorni model

Za analizu zgrada kod horizontalnog seizmičkog opterećenja u zadnje vrijeme se

najčešće koriste tzv. pseudo-trodimenzionalni modeli. Modeli su diskretni što znači da
je za rješavanje sistema jednačina potrebna numerička analiza. Upotrebljivi su za
regularne i neregularne konstrukcije. Osnovna karakteristika takvih modela je da se
sastoje od MAKROELEMENATA (podkonstrukcija) koje mogu biti: ravanski zidovi,
zidovi s otvorima, ravanski okviri, jezgre i sl.

Koncepcija modela sa makroelementima

Makroelementi mogu biti proizvoljno smješteni i orjentirani u tlocrtu. U visini stropnih
konstrukcija makroelementi su vezani beskonačno krutim pločama. Mase su
koncentrirane na pojedinim spratovima. Model ima tri stepena slobode u svakom
spratu jer su eksplicitno uzeti u obzir samo oni stepeni slobode koji najbitnije utiču na
horizontalne oscilacije konstrukcije. To su dvije komponente horizontalnog
pomjeranja i torziona rotacija. Ostali stepeni slobode se ili eliminišu ili kondenziraju.
Razne varijante pseudotrodimenzionalnih modela koriste se u većini komercijalnih
programa koji se danas koriste u svijetu i kod nas : TABS, EAVEK, SAM i SEANZ.

Predpostavke o stepenima slobode

Kod dvostruko simetričnih konstrukcija, oscilacije u međusobno okomitim smjerovima

međusobno su nezavisne. Konstrukciju možemo, za svaki pravac posebno, računati
kao konstrukciju u ravni i koristiti simplificirani model sa jednim stepenom slobode
(pomjeranje) u svakoj etaži.

Prostorni model

Za inženjerske konstrukcije i geometrijski specifične konstrukcije spomeničke baštine

te arhitektonsko razvedene (seizmički nepravilne) konstrukcije ipak je potrebno
načiniti prostorne modele, diskretne, temeljene na konačnim elementima.
Programima kojima se to može načiniti uglavnom su naučno-istraživačkog porijekla
(SAP 2000, STRUDL, STAAD, NEABS). Proračuni na ovakvim modelima i u
navedenim programima omogučavaju i statičke i dinamičke proračune, analizu dijela
konstrukcije ili određenog konstrukcionog elementa, linearnu ili nelinearnu analizu.
Za ovakve proračune voli se reći zbog njihove složenosti, detaljnosti i prostornosti da
su tačni. Ipak za neke tipove opterećenja o «tačnosti» se može raspravljati.
 Prostorni model konstrukcije

IZBOR TIPA I VRSTE ANALIZE

Iz uvodnog dijela vidljivo je da analiza može biti :

 Prema vrsti i tipu opterećenja:
-statička
-dinamička

Ova konstatacija ne dovodi korisnika u dilemu. Ovisno o tome što treba proračunati
upotrebit će vrstu analize. Dileme kako modelirati opterećenje mogu se jedino javiti
ako je opterećenje potres.
 Prema načinu ponašanja materijala:
-linearna
-nelinearna

I u ovom slučaju dileme se mogu pojaviti samo u slučaju potresnog opterećenja. Za

sva ostala opterećenja odabrat će se linearna analiza uglavnom. Uočava se da se
dileme mogu javiti kada je u pitanju proračun konstrukcije na potresno opterećenje.
Razmotrimo razloge za to. Za seizmičku analizu konstrukcija upotrebljavaju se u
zavisnosti o složenosti konstrukcije, o jačini seizmičkog opterećenja i tačnosti
podataka o opterećenju, o tačnosti podataka o konstrukciji i o ograničenjima koja
postavljaju troškovi, rokovi i raspoloživi programi, različiti matematički modeli i
različite metode proračuna. Iako se kod najjačih potresa očekuje nelinearno
ponašanje konstrukcija, praksa znatno češće primjenjuje linearnu ili u najboljem
slučaju pseudolinearnu analizu. Linearna analiza može odgovarajuće simulirati
ponašanje konstrukcija kod manjih do umjerenih potresa. U tom se slučaju nelinearni
efekti približno uzimaju u obzir pomoću redukcije spektra odgovora. Tu treba imati na
umu da taj način proračuna daje približno odgovarajuće rezultate samo za
konstrukcije kod kojih nema velikih koncetracija oštećenja, tj. gdje su zone
nelinearnog ponašanja ravnomjerno raspoređene po cijeloj konstrukciji. Za
numeričku analizu modela konstrukcije kod seizmičkog opterećenja upotrebljavaju se
različite metode. Ako nas zanima vremenski tok odgovora konstrukcije koristi se
metoda direktne integracije. Kad nas pri dimenzioniranju zanimaju samo maksimalne
vrijednosti možemo ih sa odgovarajućom tačnosti izračunati pomoću spektra
odgovora i modalnom analizom. U propisima i u praksi najčešće se koristi metoda
ekvivalentnih statičkih sila, koja je jednostavna i primjenjiva samo na regularne i
simetrične konstrukcije.
Stvarno ponašanje konstrukcija, koje za vrijeme potresa trpe oštećenja, može se
realno simulirati samo nelinearnom analizom. Analize koje su uključene u propise i
koje se temelje na lineranoj analizi ograničene su samo na konstrukcije s
ravnomjerno raspoređenim oštećenjima po cijeloj konstrukciji i ne omogućavaju dva
osnovna parametra konstrukcije : nosivosti i duktilnosti. I pored toga nelinearna
analiza se, zasada, koristi samo pri projektovanju značajnih konstrukcija. Razlog za
to je njena kompleksnost. Za nelinearnu analizu konstrukcija se , sa iznimkom SDOF
sistema, teorijski može koristiti samo metoda direktne numeričke integracije.
Prostorni modeli konstrukcija su složeni i primjena nelinearne analize na njima je u
praksi izuzetno rijetka. Iako postoje programi za nelinearnu analizu pseudoprostornih
modela konstrukcija, najčešće se ona provodi na dvodimenzionalnim ravanskim
modelima. Mnogo je teže, ako ne i nemoguće, dobiti dobru korelaciju u fazi
projektovanja, kada nema na raspolaganju eksperimentalnih rezultata. To ukazuje na
činjenicu da kod nelinearnih seizmičkih analiza glavni problem i glavni izvor
nesigurnosti predstavljaju ulazni podaci.
Imajući u vidu :
a) nemogućnost «tačnog» nalinearnog proračuna u fazi projektovanja
b) nemogućnost da klasična linearna analiza odgovori na pitanja dva najvažnija
parametra konstrukcije : nosivosti i duktilnosti, predlažu se razni pojednostavljeni
nelinearni (pseudolinerni) modeli i metode. Jedna od njih je inženjerski vrlo zanimljiva
N2 metoda koja se bazira na dinamičkoj analizi ekvivalentnog SDOF modela
nelinearnim spektrima i koja je primjenjiva za konstrukcije bez izrazitih nepravilnosti i
koje osciliraju u prvom tonu.

N2 METODA

N2 metoda je nelinearna metoda koja koristi dva različita računska modela i četiri
faze proračuna:
1) U prvoj fazi se pomoću nelinearne statičke analize odredi odnos između poprečne
sile prizemlja (BS) i pomjeranja na vrhu konstrukcije.
Iz ovog odnosa mogu se vidjeti tri najvažnija parametra konstrukcije : krutost,
nosivost i duktilnost. Početna krutost se poklapa sa elastičnom krutošću.
2) U drugoj fazi se odredi ekvivalentni sistem s jednim stepenom slobode, kojim se
može simulirati ponašanje «matične» konstrukcije kod vibracija u prvom tonu.

3 ) Treća faza analize obuhvaća dinamičku analizu ekvivalentnog sistema s jednim

stepenom slobode (SDOF). Tu se mogu upotrebiti akcelerogrami očekivanih potresa i
proračunati vremenski tok odgovora (pomjeranja) pomoću integracije korak po korak,
ili se mogu upotrijebiti spektri koji kao rezultat daju maksimalne vrijednosti
pomjeranja SDOF sistema.

4) Četvrta faza predstavlja transformaciju pomjeranja izračunatog za SDOF sistem u

pomjeranje «matične» stvarne konstrukcije. Na temelju načinjenog osvrta i prikaza
aktuelnosti vezanih za raspoložive mogučnosti i potrebe zaljučuje se sljedeće :
-Sa pseudo-trodimenzionalnim modelom, koji ima tri stepena slobode u svakoj etaži,
moguće je za veliku većinu zgrada dovoljno tačno odrediti dinamičke karakteristike i
vremenski tok odgovora kod manjih i umjereno jakih potresa gdje ne dolazi do
značajnijeg nelinearnog ponašanja konstrukcije.
-U svakom pa i najsloženijem proračunu pokušati primijeniti inženjerski opravdanu
simplifikaciju.
-Ostvariti podudarnost nivoa moguće tačnosti rješenja i nivoa korištenja tih rješenja s
nivoom izabranog načina modeliranja konstrukcije i nivoom numeričke analize.
-Svaki provedeni proračun kritički provjeriti logičkom inženjerskom provjerom.
NELINEARNO PONAŠANJE MATERIJALA

Potresna opterećenja su dinamičke prirode. Analiza histerezne petlje ima poseban

značaj. Površina petlje u datom vremenu jednaka je energiji utrošenoj za jedan ciklus
oscilacija. Histerezne petlje imaju nepravilne oblike te se tek nakon pojednostavljenja
mogu koristiti za proračunske analize. Za određivanje količine apsorbovane energije
polazi se od histerezne petlje. Histerezna petlja ima oblik izdužene elipse. Histereza
je pojava kod koje posljedice koje izaziva neki uzrok ne iščezavaju uklanjanjem
uzroka. Za Hukov zakon je karakteristična podudarnost dijagrama opterećivanja i
rasterećivanja. On predstavlja linearnu zavisnost napona i deformacija. U prirodi
takva idealizacija ne postoji.
Čelik koji se koristi u građevinarstvu se smatra idealno elastoplastičan. Petlja se
formira kao na slici:

Za krute sisteme kod kojih se energija apsorbuje (troši) trenjem upotrebljava se

elastoplastični dijagram.

Za fleksibilnije sisteme upotrebljava se elastoplastični model dijagrama.

Dijagram čijom se primjenom najuspješnije obuhvaća i nelinearni rad sistema
izgleda:

Poznavanjem opterećenja kao i veličine pomjeranja konstrukcije mogu se izračunati

površine petlji. Vremenskim praćenjem može se utvrditi i trenutak nastajanja većih
oštećenja (pukotine, tečenja) tj. ulazak konstrukcije u područje neelastičnih
deformacija (trajnih). Kada deformacije dosegnu granicu elastičnosti ili je prekorače,
opterećenje neće rasti ili će se čak smanjiti, a deformacije rastu. To rezultira
disipacijom unijete energije. Konstrukcija mora udovoljiti zahtjevu za što ujednačeniji
prenos energije.
Od 1960 god provedeno je stotine testova za određivanje odnosa sila-deformacija pri
ponašanje konstrukcije za vrijeme potresa. Za vrijeme potresa građevina se
podvrgava oscilatornim kretanjima s promjenjivim deformacijama. Ciklični testovi koji
simuliraju ovakva stanja provedeni su na dijelove konstrukcije, na spojevima, malim
modelima ili na modelima u pravoj veličini. Eksprimentalni rezultati ukazuju na
ciklično sila-deformacija ponašanje konstrukcije ovisno o materijalu. Odnos sila-
deformacija pokazuju histerezne petlje pod cikličnim deformiranjem usljed
neelastičnog ponašanja.Oblik tih petlji ovisi o sistemu konstrukcije i o materijalu.

DUKTILNOST
MJERA NEELASTIČNOG PODRUČJA FAKTOR PONAŠANJA q I FAKTOR R

Duktilnost je izražena preko q-faktor ponašanja

Za q ≥ 1.5 predviđa se plastično ponašanje.

2. UPRAVLJANE KONSTRUKCIJE
2.1. OSNOVE UPRAVLJANIH KONSTRUKCIJA
Ideja o razvoju i primjeni upravljanih konstrukcija u konstruktivnom
inženjerstvu može se reći da je inicirana razvojem sistemskog inženjerstva,
automatici i robotici uopšte i njihove primjene u drugim inženjerskim disciplinama kao
što su mašinstvo, aeronautika, brodogradnja itd. Iako je Prof.T.Kobori sa Univerziteta
Kjoto u Japanu prvi objavio na japanskom 1955. i 1956. godine koncept upravljanog
seizmičkog odgovora konstrukcije, po opštem mišljenju studija koju je objavio
Prof.J.T.P. Yao sa Univerziteta Purdue u SAD 1972. godine predstavlja prvi teoretski
rad iz oblasti upravljanih konstrukcija. Naime, on je ponudio ideju da inženjeri
konstrukteri kontrolišu dinamičko ponašanje konstrukcija izazvano vjetrom ili
zemljotresom preko kontrole sila, a ne preko kapaciteta konstruktivnih elemenata.
Ovi pionirski radovi eksperimentalno su potvrđeni studijom koju su izveli Yang i
Soong 1988. godine. Može se reći da sve ideje istraživanja izvedena u periodu 1972-
1988 godine spadaju u takozvenu prvu fazu razvoja tehnologije upravljanih
konstrukcija. Nakon 1990. godine započinje nova faza razvoja praktične primjene i
uvođenja novih inovativnih rješenja kaja koriste inteligentne materijale.
U zemljotresnom inženjerstvu, počev od prvog standarda za aseizmičko
projektovanje koji je usvojen u Japanu 1925. godine, permanentno se povećava nivo
projektnog spektra, doslovno nakon svakog jačeg zemljotresa. Tako, danas u
standardima vodećih industrijskih zemalja kao što su SAD, Japan, EU i drugi, u
zavisnosti od tla za pojedine periode koji su manji od 1,0 sek., nivo projektnog
spektra u zavisnosti od seizmičnosti regiona dostiže vrijednosti 0,7-0,8 g. Ovakav
nivo projektnog spektra zahtjeva dosta masivnu ( tešku ) konstrukciju, koja za vrijeme
trajanja zemljotresa generira velike inercijalne sile koje izazivaju određena
konstruktivna oštećenja, pa čak parcijalno i totalno rušenje. Drugim riječima pristup
povećanja seizmičkog ulaza ne vodi uvijek ka stabilnom i sigurnom objektu. Zato,
danas se nameće pitanje kontrole stabilnosti i sigurnosti objekata koja treba biti
obezbjeđena sistemima koji kontrolišu krutost ili prigušenje konstrukcije. Najviše
pristalica imaju rješenja koja koriste razne sisteme za kontrolu ili disipaciju seizmičke
energije, i sistemi koji posjeduju veliki kapacitet za apsorpciju energije.
U literaturi kod dinamičkih sistema mogu se naći različita rješenja za kontrolu
dinamičkog odgovora konstrukcije u zavisnosti od pobude kao što su vjetar,
zemljotres, eksplozija ili drugi uzrok dinamičke prirode. Obzirom na to da za različite
pobude i za različite konstruktivne sisteme postoje i različita tehnološke rješenja za
upravljanje ponašanja objekta, u literaturi se mogu naći nekoliko klasifikacija ovih
sistema. Najjednostavnija klasifikacija konstruktvnih sistema koji imaju različite
mehanizme upravljanja data je na slici 2. . Iz slike se vidi da u osnovi postoje dvije
kategorije upravljanih sistema, a to su sistemi koji ne koriste dodatnu spoljnu
energiju, poznati kao pasivni, i sistemi za koje je potrebna dodatna spoljna energija,
poznati kao aktivno upravljani sistemi. Postoje rješenja koja imaju oba ova sistema
(pasivni+aktivni) i ta su rješenja poznata pod imenom hibridni sistemi. Isto tako u
kategoriju aktivno upravljanih konstrukcija spadaju i rješenja koja koriste parcijalno
upravljanje i ta rješenja su poznata pod imenom semi-aktivno upravljanje
konstrukcije. Upravljanje kod ovih konstrukcija traži malo dodatne energije i ono u
principu kontroliše količinu dodatne energije kojom se povećava kapacitet za
apsorpciju energije sistema.
 Protuzemljotresno Protuvjetrovno Protuvibraciono

Niski nivo KLASIČNO PROJEKETOVANJE

upravljanja
Kontrsukcije otporne na Konstrukcije Konstrukcije otporne na
zemljotres otporne na vjetar vibracije

Osnovni elementi
Grede,stubovi Aerodinam. Kontrsuktivne
mjere: mjere:
forma objekta izolacija
dodaci rezonantnih
Dijafragme, frekvencija
spregovi
Mehanizmi

UPRAVLJANJE KONSTRUKCIJA

Pasivno upravljanje
seizmičkog odgovora Pasivno upravljanje vibracija

Bazna izolacija Aerodinamičke mjere:

dodaci za vjetar Izolacija
vibracija i
udara-
Viskozni prigušivač Viskozni prigušivač izolatori
Izolovani
fundamenti

Pokretna masa Pokretna masa

Aktivno upravljanje seizmikom Aktivno upravljanje vibracija

Aktivno upravljanje sile

Aktivna pokretna Aktivno upravljanje

masa aerodinamički
dodaci za vjetar

Aktivna zatega Aktivno

upravljanje
sile

Sistemi
Aktivno upravljanje
Aktivno upravljanje sile
promjene karakteristika
Visoki nivo konstrukcija :
upravljanja krutost, prigušenje Aktivna zatega

Slika 2. Klasifikacija upravljanih konstrukcija

 Praktična primjena ovih sistema moguća je na skoro svim vrstama
građevinskih kontrukcija iz oblasti visokogradnje, mostova i fleksibilnih linijskih
sistema. Logično je da ne postoji upravljani sistem za sve vrste konstrukcija. Naime,
krute konstrukcije mogu se uspješno projektovati sa takozvanom baznom izolacijom,
koja sa svoje strane može biti pasivna ( u većini praktičnih slučajeva ) ili aktivna,
odnosno semi-aktivna. Standardno objekti iz oblasti visokogradnje mogu se
projektovati sa pasivnim sistemima primjenom različitih, disipativnih, tehnoloških
rješenja, dok visoke i fleksibilne konstrukcije ( visoke zgrade, oblakoderi, antene,
mostovi velikih raspona ) mogu se projektovati sa aktivnom kontrolom, semi-aktivnom
i pasivnom ili kombinovano. Izbor tehnološkog rješenja za kontrolu stabilnosti i
sigurnosti konstrukcije zavisi najviše od cijene koštanja, zatim od važnosti objekta,
uslova održavanja i karaktera dopunskog opterećenja. Primjenom tehnologije
upravljanja naponskog i deformacionog stanja u konstrukciji se nastoji da se smanji
težina same konstrukcije, čime ona postaje sve fleksibilnija i osjetljivija na spoljne
dinamičke uticaje ukoliko joj se ne ugrade odgovarajući sistemi za konstrolu tog
novog stanja.
Kada je riječ o praktičnoj primjeni ovih tehnoloških rješenja, danas nakon
dvadesetak godina intenzivnog razvoja i primjene, teško je naći broj izvedenih
konstrukcija po vrstama objekta i odgovarajućeg mehanizma za uptavljanje. Čak i
podatak da je u posljednjih 10-15 godina u svijetu realizovano više od 3000 objekata
sa baznom izolacijom mora se uzeti sa rezervom.
Veliki je broj naučnih radova koji se bave problemom iznalaženja optimalnog
rješenja upravljanog mehanizma, i to najviše sa aspekta angažovanja spoljne
dodatne energije. Međutim, mali je broj radova koji daju zavisnost između efekata
upravljanja i cijene koštanja za što se mogu naći odgovarajuća rješenja. Pitanje
održavanja ovih sistema, posebno ako se radi o aktivnom ili semi-aktivnom sistemu
kontrole je daleko interesantnije i puno značajnije u odnosu na ostala pitanja vezana
za primjenu ovih sistema. Ovo je značajno zbog toga što su tehnološke inovacije u
elektronici velike i u eksploatacionom periodu objekata može se dogoditi da taj
upravljani sistem u objektu ( elektronski dio ) mora biti zamjenjen više od deset puta.
Ukoliko ne postoji organizovan sistem održavanja objekta, onda primjena aktivnih ili
semi-aktivnih sistema može biti degradirana u praktičnoj primjeni. Zbog toga na
naučnim skupovima mogu se čuti mišljenja da rješenje dinamičke stabilnosti objekata
najprije treba rješavati pasivnim upravljanim sistemima, a zatim semi-aktivnim i na
kraju aktivno upravljanim mehanizmima. Međutim kakav će biti dalji razvoj ove
tehnologije najviše zavisi od reakcije tržišta, odnosno industrije.

2.2. TIPOVI UPRAVLJANIH KONSTRUKCIJA

Kvalitet konvencionalnog koncepta zaštite konstrukcija od dejstva vjetra,
zemljotresa i tehnoloških vibracija uvijek u potpunosti ne zadovoljava zahtjevane
faktore sigurnosti i ekonomske kriterijume zbog čega su naučnici i inženjeri
konstrukteri prinuđeni da traže druga rješenja koja se nude konceptom upravljanih
konstrukcija. Ova nova rješenja omogućavaju da se postignu traženi ciljevi kao
povećana fleksibilnost, povećani faktor sigurnosti, strogo povećani zahtjavi
ponašanja konstrukcije, bolje korištenje materijala i ekonomski efekti. Kao što je
ranije rečeno, upravljane konstrukcije koje mogu zadovoljiti tražene ciljeve mogu se
klasificirati u tri kategorije i to : aktivno i semi-aktivno upravljane, pasivne i hibridne
sisteme.

2.2.1. AKTIVNO I SEMI - AKTIVNO UPRAVLJANE KONSTRUKCIJE

Atraktivna rješenja sa garantovanim faktorom sigurnosti mogu se obezbjediti
primjenom aktivno upravljanih konstrukcija za skoro sve vrste dodatnog dinamičkog
opterećenja ( zemljotres, vjetar, eksplozije, tehnološke vibracije, saobraćaj itd. ). Ovi
sistemi zahtjevaju dodatnu spoljnu energiju sa nezavisnog sistema napajanja koji
imaju veliku pouzdanost obezbjeđivanja snabdjavanja energijom i u slučajevima kada
nestaje dodatno opterećenje. Šematski prikaz aktivne konstrole dat je na slici

SENZORI KONTROLER SENZORI

1 2

POBUĐIVAČI

DINAMIČKO KONSTRUKCIJA ODGOVOR

OPTEREĆENJE KONSTRUKCIJE

Slika 3. Šema aktivno upravljane konstrukcije

 SENZORI KONTROLER SENZORI

POBUĐIVAČI

SPDE

DINAMIČKO ODGOVOR
OPTEREĆENJE KONSTRUKCIJA KONSTRUKCIJE

Slika 4. Šema semi-aktivno upravljane konstrukcije

Kada se radi o semi-aktivno upravljanim sistemom onda se pobuuđivač locira

na nekom pasivnom sistemu ( najčešće prigušivač ), pri čemu šematski prikaz takve
kontrole izgleda kao na slici 4. SPDE predstavlja sistem za pasivnu disipaciju
energije.
Mehanizmi upravljanja koji se do sada koriste za ova tehnološka rješenja, u
principu proizlaze iz dinamičke jednačine kretanja sistema sa više stepena slobode,
ili koriste osobine inteligentnih materijala. Tako, do sada razvijeni mehanizmi za
aktivno upravljanje mogu biti :
 Sistemi sa aktivnim zategama ili dijagonalama ( ATS; ABS ) ;
 Sistemi sa dodatnom masom sa aktivnim upravljanjem ( AMD );
 Sistemi sa aktivnom kontrolom prigušenja ( ADS ),
 Generator impulsa;
 Aerodinamički dodaci konstrukcija;
 Inteligentni materijali ( dijelovi konstrukcije i specijalni pobuđivači ).
Na slici 5. prikazan je mehanizam za sistem sa aktivnim zategama, koji je sličan i
za sistem za aktivnu promjenu krutosti
 _
k - aksijalna krutost
zatege
_ ü - pobuđivač
ü k c - prigušenje
sistema
k - krutost sistema

c m F(t)

Slika 5. Šema sistema ATS

Na slici 6. prikazan je mehanizam za sistem na kojem se dodaje masa

sa aktivnim upravljanjem, dok na slici 7. je prikazan sistem koji ima aktivnu ulogu
prigušivača.

_
m

c m F(t)

Slika 6. Šema sistema AMD

 _
ü c

c m F(t)

Slika 7. Šema sistema ADS

2.2.2. PASIVNO UPRAVLJANE KONSTRUKCIJE

Kod pasivnih sistema, nezavisno od tipa, sile upravljanja razvijaju se na
lokacijama gdje je instaliran sami mehanizam. Energija koja je potrebna za
generiranje ovih sila je obezbjeđena aktiviranjem mehanizma za vrijeme dinamičke
pobude. Drugim riječima, pasivni sistemi ne zahtjevaju dodatnu spoljnu energiju, i
kod ovih sistema efekat upravljanja realizuje se korištenjem potencijalne energije
generirane od dinamičkog odgovora same konstrukcije. Relativno kretanje
mehanizma definiše amplitudu i smijer sile upravljanja. Šematski prikaz pasivno
upravljane konstrukcije dat je na slici 8.

SPDE

DINAMIČKO KONSTRUKCIJA ODGOVOR

OPTEREĆENJE KONSTRUKCIJE

Slika 8. Šema pasivno upravljane konstrukcije

Kod projektovanja konstrukcija sa pasivnim sistemima, sa energetskog

aspekta, moguća su dva pristupa. Prvi se odnosi na smanijvanju kvantiteta ulazne
energije, dok se drugim uvode dopunski uredi ili sistemi za disipaciju ulazne energije
u konstrukciji. Imajući ovo u vidu, pasivni sistemi mogu se svrstati u dvije osnovne
grupe i to :
- sistemi za baznu izolaciju ;
- sistemi za pasivno upravljanje u konstrukciji ( SPDE ).
Glavna razlika ova dva koncepta sastoji se u tome da se baznom izolacijom nastoji
postići povećanje perioda vibracije sa manjim efektom od prigušenja ili postaviti
zgradu na podlogu s ograničenim koeficijentom trenja čime se ograničavaju i veličine
seizmičkih sila, dok SPDE imaju relativno mali uticaj na periodu i redukcija odgovora
je isključivo vezana za disipaciju ulazne energije. Sa inženjerskog aspekta
fundamentalna razlika je u tome da sistem za baznu izolaciju djeluje u seriji sa
konstrukcijom, dok SPDE djeluje paralelno. Sistem za baznu izolaciju smanjuje
energiju i filtrira kretanje prije nego što ga propusti u konstrukciju. Za konstrukciju sa
SPDE cjelokupna energija prolazi kroz kombinovani sistem koji poslije vrši disipaciju
ove energije u zavisnosti od karakteristike svake komponente ( konstruktivni sistem i
mehanizmi ). Ovo zahtjeva da prigušenje bude podešeno za optimalno ponašanje
konstrukcije, što praktično predstavlja kompleksniji problem nego kod bazne izolacije.
U obadvije grupe za pasivno upravljanje konstrukcija razvijeni su različiti
mehanizmi, a veliki broj njih je primjenjen i u praksi na realnim objektima.

a. Lešišta
Sistemi za baznu izolaciju koriste razna ležišta koja mogu da se svrstaju u slijedeće
kategorije :
- ležišta od prirodne gume ( RB );
- elastomjerna ( laminirana ) ležišta ( EB );
- ležišta od gume sa velikim prigušenjem ( HDR );
- laminirana ležišta ( LRB );
- klizeća ležišta od teflona ili frikcioni pendel tip ( PTFE,FPS );
- druge tipove ( GERB sistemi-kombinacija opruga i viskoznih prigušivača ).

b. Dinamički apsorberi vibracija

Pridodati konstrukciji i podešeni na frekvenciju nakog od osnovnih tonova vibracija
doprinose smanjenju odgovora u tom tonu kao rezultat transfera kinetičke energije
između dva razlučita oblika oscilovanja. U ovu grupu spadaju apsorberi tipa
podešene mase ( TMD ) i podešeni tečni prigušivač ( TLD ). Njihova primjena je
ograničena na upravljenje vibracija od vjetra na visoke, fleksibilne i elastične
konstrukcije čije vlastito prigušenje je vrlo malo.

c. Dodatni sistemi za pasivnu disipaciju energije

Ovi sistemi sastoje se od mehaničkih uređaja koji disipiraju energiju po visini
konstrukcije. U literaturi postoji veliki broj projektovanih pasivnih sistema čiji
mehanizmi djelovanja mogu se svrstati u nekoliko kategorija ovisno o tome na koji
način se vrši disipacija energije :
 histerezisni sistemi disipiraju energiju prako mehaničkih uređaja čiji odgovor
(histerezna petlja sila-pomjeranje) na dinamičke uticaje je potpuno nezavisan
od brzine, i oni se nazivaju i sistemi zavisni od pomjeranja. U ovu grupu
spadaju :
1. metalni prigušivači koji disipiraju energiju preko plastifikacije materijala ;
2. frikcioni prigušivači koji disipiraju energiju na principu suhog trenja
između dva tijela.
 Viskozni ili viskoelastični sistemi koji disipiraju energiju preko mehaničkih
uređaja čiji odgovor na dinamičke uticaje je značajno zavisan od brzine i
temperature. U ovu grupu spadaju :
1. viskoelastični čvrsti prigušivači koji disipiraju energiju preko deformacije
smicanja kopolimera ili staklenih supstanci ;
2. viskoelastični i viskozni tečni prigušivači koji disipiraju energiju preko
konverzije mehaničke energije u toplotu kad klip deformiše gustu
supstancu sa visokim viskozitetom ili drugi klip kod kojeg klip ne samo
što lokalno deformiše fluid, nego ga primorava i da prolazi kroz male
otvore.
Postoje i drugi sistemi za disipaciju energije koji ne mogu biti svrstani u neke
od ovih osnovnih tipova, jednostavno nazvani samo-centrirajući urađaji koji koriste
prednaprezanje izazvano pritiskom fluida ili unutrašnjih opruga, ili faznu
transformaciju da proizvedu modifikovani odgovor sila-pomjeranje koji uključuje
prirodnu samocentrirajuću komponentu. Treba napomenuti, iako njihove histerezne
petlje izgledaju veoma različito od onih koje su karakteristične za prve dvije grupe, u
realnosti ovi uređaji potiču bilo od histerezisnih ( frikcioni mehanizmi sa inovativnim
re – centrirajućim mehanizmom ) ili viskoznih ( mehanizam pod pritiskom da
proizvede prednaprezanje i re – centrirajuće karakteristike paralelno sa protokom
fluida kroz otvore za disipaciju energije ).
Ovdje je zanimljivo istači značaj upotrebe elastomjernih ležišta za baznu izolaciju
konstrukcija i njihova primjena kod aseizmičkog građenja. Produženjem perioda
oscilovanja građevine postiže se udaljavanje od predominantnog perioda pomjeranja
tla koji za većinu potresa iznosi 0,2 do 1,0 s, čime se isključuje pojava rezonancije.
Jedan od načina za produženje perioda oscilovanja građevine jest upotreba
armiranih elastomernih ležajeva (AEL). Osim produženjem perioda ležajevi smanjuju
nivo seizmičkih sila svojim viskoznim i histereznim prigušenjem. Postavljanjem
konstrukcija na armirane elastomjerne ležajeve može se osnovni period slobodnih
oscilacija krutih konstrukcija dosta lako povećati na približno dvije sekunde, što je
dovoljno daleko od područja dominantne seizmičke pobude. Specijalni apsorberi
energije (amortizeri) mogu biti lonci s klipom ispunjeni nekom vrlo viskoznom tvari.
Može se iskoristiti plastični rad mekog čelika, olova ili slično. Kod problema
protupotresne izolacije posebnu pažnju treba posvetiti proturječnim zahtjevima pri
projektovanju konstrukcija. S jedne strane upotreba izolatora redovno je povezana s
pojavom velikih pomjeranja za vrijeme djelovanja snažnog potresa, a uslovi
upotrebljivosti građevine nalažu nam ograničena pomjeranja pri djelovanju vjetra.
Također, valja voditi računa i o očekivanom frekventnom sastavu potresa. Poznato je
da pomjeranje mekog slojevitog tla ima duže predominantne periode od perioda koji
se javljaju na čvrstom tlu, pa bi pri mekom temeljnom tlu izolacija mogla biti manje
izražena, ili bi njezin učinak čak mogao izostati. Mogao bi taj učinak biti i
kontraproduktivan jer bi moglo doći do rezonantnih pojava. Izolacija građevina od
djelovanja zemljotresa ima smisla kod nižih zgrada koje imaju kratkotrajne i niske
vlastite periode oscilacija koje nisu temeljene na debelim slojevima mekog tla. Kod
visokih zgrada izolacija ne bi imala racionalno opravdanje jer vjetar može biti
dominantno horizontalno opterećenje.
U mnogobrojnim primjerima protupotresne izolacije građevina korišteni su armirani
elastomerni ležajevi (AEL) od hloroprenskog (umjetnog) kaučuka i prirodne gume.
Veličina prigušenja kod takvih ležajeva uveliko ovisi i o veličini vertikalnog
opterećenja. Često im se osobine poboljšavaju ugradnjom olovnog cilindra u sredini
ležajeva koji služi kao apsorber energije. Elastomerni ležajevi omogućuju pomjeranja
i zaokretanja pojedinih dijelova konstrukcija deformisanjem elastomernog materijala
te se uz relativno niske troškove proizvodnje i jednostavnu ugradnju upotrebljavaju
kod mnogih savremenih konstrukcija. Njihove karakteristike u velikoj mjeri ovise o
karakterističnim osobinama elastomernih materijala. Već 1932. godine francuski
inženjer Valette preporučuje primjenu gumenih ploča za ležajeve mostova pomoću
kojih želi eliminisati tzv. tvrdu tačku konstrukcije mosta. U to se vrijeme na
željezničkim mostovima izvode upornjaci koji se pri udaru oštećuju, a nije ih uspjela
zaštititi ni primjena olovnih ležajeva. Konačni poticaj široj primjeni elastomernih
ležajeva daje Freyssinet 1954. godine umetanjem čeličnih ploča između slojeva
kaučukovih smjesa. Takav ležaj naziva se armirani elastomerni ležaj (AEL).
Spajanjem tih materijala u kompozitni konstrukcioni element postiže se višestruko
veća nosivost u odnosu na nearmirane elastomerne ležajeve (EL). Trajnost tih
ležajeva procjenjivala se u počecima primjene na otprilike 20 godina, dok se danas,
zbog primjene visokovrijednih kaučuka u smjesama, procjenjuje na 50 i više godina.
Upotreba elastomernih ležajeva povezana je s pojavom velikih deformacija koje
otežavaju priključak instalacija, te je potrebna posebnu pažnju posvetiti rješavanju
detalja dilatacijskih razdjelnica. Osim toga, mala krutost konstrukcije može prouzročiti
pretjerana pomjeranja od vjetra. Stoga može biti potrebno predvidjeti upotrebu
mehaničkih “osigurača” koji će popustiti tek pri određenoj veličini seizmičke pobude.
Praktična primjena elastomernih ležajeva za protupotresnu izolaciju građevina počela
je početkom 70-ih godina prošlog vijeka. Od ostvarenih primjera u literaturi često se
navode primjeri četverospratne javne zgrade u Wellingtonu, N. Zeland (1982. godina)
kod koje je protupotresna izolacija postignuta s 80 AEL s olovnim trnovima i francuski
sistem protupotresne izolacije GAPEC po kojem je izvedena trospratna školska
zgrada kod Marseillesa (1978.g), gdje je osnovni period produžen s otprilike 0,2 s na
1,7 s, čime su seizmičke sile i momenti smanjeni tri puta. Primijenjeni su AEL od
prirodne gume. Ležajevi su se ponašali približno linearno i za smičuće deformacije
veće od 100%. Ukupna visina elastomjera bila je 40 mm, a prečnik ležajeva 300 mm.
Škola je projektovana za VIII. stepen inteziteta zemljotresa prema Merkalijevoj skali.
Kao vjerojatno prvi slučaj primjene elastomernih ležajeva za protupotresnu izolaciju u
svijetu navodi se primjer škole Heinricha Pestallozzija u Skoplju. Građevina se
oslanjala na velike blokove od prirodne gume, koji za razliku od danas primjenjivanih
ležajeva nisu bili armirani čeličnim pločama.
 Slika 9. Shematski prikaz izolacije čije se djelovanje zasniva na trenju

Slika 10. Shematski prikaz izolacije od elastomernih ležajeva

Kod nas je još uvijek u upotrebi “Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju

objekata visokogradnje u seizmičkim područjima” iz 1981. godine. Za proračun
mostova primjenjuju se još stariji “Privremeni tehnički propisi za građenje u
seizmičkim područjima” iz 1964. godine. Pravilnikom je predviđena upotreba metode
ekvivalentnih statičkih sila za sve konstrukcije visokogradnje osim za one koje su
prema seizmičkom riziku svrstane izvan kategorije. Konstrukcija se analizira na
ravanskim modelima, odvojeno i zasebno u dva međusobno okomita horizontalana
smjera, a uticaji torzije dodaju se naknadno, približnim postupkom. Kako se ta
metoda temelji na prvom vlastitom obliku koji se aproksimira pravcem, uticaji viših
oblika vibracija koji su značajniji za više zgrade, približno se uzimaju u obzir
dodavanjem koncentrirane sile na vrhu zgrade. Nedostatak metode ekvivaletnih
statičkih sila je u tome što se njome ne uzima u dovoljnoj mjeri u obzir uticaj
prostornog rasporeda masa i krutosti u konstrukciji. Umjesto nje bilo bi bolje koristiti
neku od metoda dinamičke analize na prostornom proračunskom modelu
konstrukcije. U Pravilniku se vodi računa o duktilnosti konstrukcije uvođenjem
koeficijenta duktilnosti i prigušenja Kp te pravilima konstruisanja kao što su
ograničenje uzdužne sile u stubovima i zidovima i pravila armiranja uzdužnom i
poprečnom armaturom. Međutim, ta su pravila suviše poopštena, ne razmatraju se
pojedini slučajevi, kao npr. da duktilnost svih “savremenih konstrukcija od armiranog
betona” istog tipa ne mora biti ista, niti se predviđa proračunska provjera lokalne
duktilnosti u području plastičnih zglobova, iako se o tome spomenutim pravilima
konstruisanja vodi računa. Također se dovoljno ne osigurava poželjan mehanizam
loma, to jest onaj u kojem se otvaranjem većeg broja plastičnih zglobova troši
seizmička energija unesena u konstrukciju. Za okvirne konstrukcije to je bočni
mehanizam s plastičnim zglobovima u gredama i u podnožju stubova.
Prvi put kod nas se pojam građenja u seizmičkim područjima tretira u Privremenim
tehničkim propisima za opterećenja zgrada 1961 godine. Seizmička sila bila je
određena kao horizontalna sila koja je bila u funkciji mase zgrade i iznosila je zavisno
od seizmičke zone , 1 – 2 % mase zgrade. Horizontalna seizmička sile S ik , ya koju se
vršio proračun , smatrano je da djeluje statički.Iznimno za veoma važne i specijalne
građevine uzimalo se u obzir djelovanje i vertikalne seizmičke sile koja je iznosila 1/3
odgovarajuće horizontalne sile.

Godine 1962 pripremljen je prijedlog novih propisa koji su se bazirali na , u to

vrijeme , novim saznanjima. Seizmičko opterećenje je tretirano kao dinamičko
opterećenje , a predpostavlja se da se objekat suprotstavlja prirodnim silama putem
rasipanja energije u neelastičnom području rada.Horizontalna seizmička sila je
znatno povećana i ona iznosi i do 10 % mase objakta.

Poslije zemljotresa u Skopju , 1963. godine su izašli novi Privremeni tehnički propisi
za građenje u seizmičkim područjima.Ovi propisi su su se bazirali na spektralnoj
modalnoj analizi , a numeričke vrijednosti koeficijenata za određivanje sila određene
su na osnovu iskustava stećenih na zemljotresu u Skopju , na osnovu tadašnjih
sovjetskih propisa i na osnovu konsultacija sa stranim ekspertima.

Danas važeći Pravilnik koji tretira ovu materiju je iz 1981 godine i on daje uslove za
izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima.Maksimalni horizontalni
ugib objekta za propisana seizmička opterećenja određen je po teoriji elastičnosti i
iznosi :

H (6)
f max 
600
gdje je H visina objekta ne uzimajući u obzir uticaj tla.

Postoje dvije metode seizmičkog proračuna konstrukcija i to : metoda ekvivalentnog

statičkog opterećenja i metoda dinamičke analize.

Po metodi ekvivalentnog opterećenja ukupna horizontalna seizmička sila se određuje

po izrazu :

(7)
S  K G
gdje je :

K – ukupni seizmički koeficijent za horizontalni pravac ;

G – ukupna težina objekta .

Ovdje se već preko koeficijenta K uvodi u proračun i duktilnost konstrukcije.

Za sve objekte van kategorije i za prototip industrijski proizvedenih objekata u većim

serijama koristi se za proračun metoda dinamičke analize.

Maksimalno relativno pomjeranje spratova za linearno ponašanje konstrukcije , po

ovoj metodi , ne smije biti veće od :

hi (8)
350

Maksimalno relativno pomjeranje spratova za projektni nivo zemljotresa , odnosno za

umjereni nivo nelinearnih deformacija u konstrukciji ne smije biti veće od :

hi
150 (9)

gdje je hi visina i – tog sprata izražena u centimetrima.

Za proračun inženjerskih objekata u seizmičkim područjima, 1990. godine je donesen

Pravilnik o tehničkim normativima za projektovanje i proračun inženjerskih objekata u
seizmičkim područjima.U okviru ovog pravilnika postoje dvije metode proračuna i to :
metoda spektralne analize i metoda dinamičke analize.Ove metode su sada bazirane
na stvarnim zapisima zemljotresa i odgovoru konstrukcije na te uticaje.
Eksperimentalnim podacima je, preko koeficijenata koji se koriste za proračun,
utvrđeno konkretno reagovanje konstrukcije na seizmičko opterećenje.
Radi osiguranja prelaska sistema u mehanizam prema ENV 1998 predviđa se
primjena proračuna po kapacitetu nosivosti. Pri određivanju parametara za proračun
seizmičkog opterećenja ( proračun ukupnog seizmičkog koeficijenta K ) fizikalno
značenje tog postupka nije dovoljno transparentno. Namjera je, očito, bila
pojednostaviti praktične proračune, što dakako može biti dobro svojstvo tehničkih
propisa, ali isto tako može dovesti do njihove formalne odnosno nedovoljno kvalitetne
primjene. Ovdje valja istaknuti da su učinci od seizmičkog djelovanja na konstrukciju
u jednom smjeru dobiveni prema proračunskom spektru odziva danom u europskim
prednormama za proračun i projektovanje konstrukcija u seizmičkim područjima ENV
1998 (Eurokod 8, EC8) veći nego dobiveni prema Pravilniku za istu konstrukciju na
području istog seizmičkog intenziteta. Također, u ENV-u 1998 daje se, za razliku od
Pravilnika, cijeli niz uslova i posebnih mjera za osiguranje zahtjevanih novoa
duktilnosti elemenata i konstrukcije u cjelini. Zbog očitih prednosti valjalo bi u praksi
što prije preći na primjenu europskih prednorma za projektovanje i proračun
konstrukcija u zemljotresnim područjima ENV 1998, a kao standardnu metodu
analize konstrukcije koristiti višemodalnu spektralnu analizu koja je prema ENV 1998
predložena za analizu svih vrsta zgrada. Za zgrade pravilne u tlocrtu i po visini za
proračun seizmičkog opterećenja dopušta se upotreba metode ekvivalentnih statičkih
sila. Protupotresna izolacija kao način redukcije djelovanja potresa na građevine kod
nas se ne provodi, a niti u svijetu ostvareni primjeri izolovanih građevina nisu česti.
Ukratko će biti prikazana približna metoda proračuna učinka protupotresne izolacije
koja može poslužiti za idejni proračun. Opisani postupak polazi od pretpostavke da
bitan uticaj na ponašanje konstrukcije ima samo prvi (osnovni) oblik oscilacija.
Konstrukciju izolovanu s pomoću AEL možemo zamisliti kao serijsku vezu dvije
konstrukcije s istim rasporedom masa po visini, i to:
• stvarne konstrukcije kruto povezane s tlom
• potpuno krute konstrukcije elastično povezane s tlom ( preko AEL ).
Kako se radi o serijskoj vezi, imamo:
1 1 1
  ( 10 )
K K1 K 2

gdje je K1 modalna krutost osnovnog oblika vibracija stvarne konstrukcije uklještene u

2 4 2 M
tlo, a K2 je sumarna krutost svih ležajeva. Kako je T 
K
, dobiva se:
 2 2 2
T  T T 1 2
( 11 )

gdje je T1 prvi period stvarne konstrukcije uklještene u tlo, a

M
T  2
2
K 2

je period oscilovanja apsolutno krute konstrukcije na ležajevima. Period T1 se za ovu

svrhu može dobiti prema nekom od približnih izraza. Za dobiveni period T prema
izrazu (2) odredi se ordinata spektra odziva, a zatim i ukupna potresna sila ("base
shear") prema izrazu:

S  M S pa ( 12 )

gdje je Spa ordinata spektra pseudoubrzanja, a M je ukupna masa zgrade. Ako se

koristimo Pravilnikom, tada je dinamički koeficijent Kd funkcija veličine perioda i uzima
se u obzir ukupna težina konstrukcije G:

S  K G ( 13 )

gdje je K ukupni seizmički koeficijent. Raspored zemljotresnih sila po visini

konstrukcije može se približno izračunati iz pretpostavke da bitan uticaj na odziv
konstrukcije ima samo osnovni ( prvi ) oblik oscilacija, koji iznad ležajeva možemo
aproksimirati pravcem, prema slici 11.

Sj

Sn

Slika 11. Raspored zemljotresnih sila

Sila (S – ΔS) jednoliko se rasporedi po spratnim visinama, a sila :
2

S  S  T
2
1
2
( 14 )
T 1 T 2
rasporedi se linearno po visini zgrade prema izrazu :

S j  S 
G h j j
n
( 15 )
G  h
j 1
j j

gdje je n broj spratova. Ukupnu potresnu silu S raspoređujemo

po visini zgrade pomoću jednačine :

S S G h j j
Sj  S 
n n

G  h j j
( 16 )
j 1

Ekonomična primjena elastomernih materijala zahtijeva poznavanje njihovog

hemijskog sastava, molekulne strukture, načina prerade i fizikalnih osobina.
Elastomerni ležajevi smatraju se neispravnima kada izgube svoju elastičnost i
fleksibilnost koja je potrebna za dobro funkcionisanje ležajeva. Čelične ploče
sprječavaju vertikalne i poprečne deformacije elastomernog dijela kompozita od
vertikalnog opterećenja te ležajevi postaju krući. Budući da je kod elastomera kao i
kod većine drugih polimera stanje razaranja ovisno o veličini deformacije, AEL ima
bitno veće granično opterećenje i računsko naprezanje u odnosu na nearmirane
elastomerne ležajeve. Trajnost AEL-a u velikoj mjeri ovisi o karakteristikama
elastomernih slojeva koji ujedno zaštićuju čelične ploče od uticaja atmosferilija.
Danas se dobri rezultati s obzirom na trajnost postižu primjenom sintetskoga
polihloroprenskog kaučuka za proizvodnju AEL-a. Prognoze vijeka trajanja za takve
ležajeve temelje se uglavnom na podacima ispitivanja umjetnog starenja jer od
početka njihove upotrebe još nije prošlo dovoljno vremena da se utvrdi stvarno
stanje.
Britanske norme preporučuju da se za vijek trajanja elastomernih ležajeva koji se
primjenjuju kao prigušivači i izolatori u konstrukcijama uzme razdoblje od 50 godina.
U Velikoj Britaniji se kao osnovni sastojak upotrebljava prirodni kaučuk. U Njemačkoj
se pretpostavlja i duži vijek trajanja elastomernih ležajeva s obzirom na to da se kao
osnovni sastojak koristi polihloroprenski kaučuk. Kako bi ove prognoze vijeka trajanja
bile ostvarive, vrlo je važno ispravno projektovanje ležajeva s obzirom na opterećenja
i pomjeranja konstrukcije, njihova kvalitetna proizvodnja te pravilna ugradnja i
održavanje. Zahtjevi za kvalitetom i karakteristikama elastomernih ležajeva dati su u
normi ISO 6446:1994. Nedavno je prihvaćena i europska norma za elastomjerne
ležajeve EN 1337-3:2005, koja osim zahtjeva za kvalitetom i karakteristikama
elastomernih ležajeva propisuje i kriterije za projektovanje.

2.2.3. HIBRIDNO UPRAVLJANE KONSTRUKCIJE

Hibridni sistemi upravljanih konstrukcija sastoje se iz kombinacije pasivnih i
aktivno upravljanih sistema. Kao primjer može se uzeti slučaj kada se na zgradi na
kojoj je ugrađen sistem za baznu izolaciju ( pasivno upravljana konstrukcija ) dodaje
sistem od pobuđivača u osnovi zgrade ( izolacije ) čime se kontroliše ( upravlja ) nivo
horizontalnog pomjeranja objekta ( aktivno upravljanje nivoa pomjeranja ). Šematski
prikaz mehanizma za hibridno upravljane konstrukcije dat je na slici 12.

SENZORI KONTROLER SENZORI

1 2

POBUĐIVAČI

SPDE

DINAMIČKO KONSTRUKCIJA ODGOVOR

OPTEREĆENJE KONSTRUKCIJE

Slika 12. Šema hibridno upravljane konstrukcije

2.3. MATEMATIČKA DEFINICIJA UPRAVLJANJA KONSTRUKCIJA

 Dinamička ravnoteža sistema sa više stepeni slobode kretanja predstavljena
je slijedećom diferencijalnom jednačinom :
(
 
M x C x K x  Ef (t) 17 )
gdje su M, C i K matrice mase,

 
prigušenja i krutosti, dok su vektori ubrzanja, brzine i pomjeranja. Vektorom
x , x, x
f (t ) definiše se istorija spoljne sile generirana vjetrom, zemljotresom ili drugog tipa

dinamičke pobude, dok je E lokacijska matrica vektora f (t ) .

Odgovor dinamičkog sistema definisan jednačinom ( 17 ) može se smanjiti
jedinstveno ako se smanji dejstvo sile pobude ( Prof.J.T.P.Yao, 1972 ). Tako, ako
jednačini ( 17 ) dodamo sa desne strane dodatnu silu, onda jednačina ( 17 ) prelazi u
slijedeći oblik :

 
( 18 )
M x C x K x  Ef (t )  Du(t)
gdje je D lokacijska matrica vektora kontrolne sile dinamičkog ponašanja u (t ) .
Kada je vektor kontrolne sile dat jednačinom :

u (t )  K1 x  C1 x  E1 f (t ) ( 19 )

uvrstimo u jednačinu ( 18 ) ona poprima oblik :

  ( 20 )
M x (C  DC1) x (K  DK1)  (E  DE1) f (t)
Iz jednačine ( 20 ) se vidi da se izabranom silom upravljanja modifikuju parametri
konstrukcije ( prigušenje, krutost ) na takav način da omogući povoljniji dinamički
odgovor za zadatu pobudu. Izbor matrica C1, K 1 , E1 kontrolnog pobuđivača zavisi od
izabranog algoritma za upravljanje.
Numeričko rješenje jednačine ( 20 ) kad je ravnoteža dinamičkog sistema
obezbjeđena varijabilnom kontrolnom silom je složeno pa se iz tog razloga umjesto
klasičnog oblika jednačine ( 17 ), savremene teorije upravljanih sistema koriste
postupak „ prostornog stanja „ koji ima slijedeće prednosti :
  adaptibilan je za kompjuterski proračun i simulacije ;
 omogućuje se jednostavnije proširenje sistema sa jediničnim ulazom –
jediničnim izlazom ka brojnijem ulazom – brojnijem izlazom, kao i prelazu
sistema sa nižeg na viši red ;
 jednostavnija je generalizacija opisa za generalnije sisteme kao što su sistemi
koji se karakterišu vremenski promjenjivim parametrima ili stohastički sistemi.
Primjenom gore navedene teorije mnogi fizički sistemi, uključujući i konstruktivne
sisteme, mogu biti predstavljeni setom simultanih diferencijalnih jednačina prvog reda
na slijedeći način :

z (t )  g ( z (t ), u (t ), t ) ( 21 )

gdje je z (t ) vektor prostornog stanja, a u (t ) je vektor upravljanja. Ako je riječ o

linearnom sistemu sa parametrima koji ne zavise od vremena, jednačina ( 21 ) može
da ima oblik :

z (t )  Az (t )  Bu (t )  Hf (t ) ( 22 )
gdje su A i B matrice sistema i u ovom slučaju zavise od matrice krutosti,
prigušenja, mase, kao i od nulte i jedinične matrice. Vektor z(t) sastoji se od vektora
pomjeranja i vektora brzina ( iz klasične definicije ), što znači da je njegova dimenzija
1x2n . Matrica H definiše položaj, odnosno lokaciju sile pobude.
Ključni problem u jednačini ( 22 ) je određivanje vektora kontrole ( upravljanja ) u(t) .
On se određuje na osnovu podataka koji se koriste. Naime, ako se koriste
registrovani odgovori na određenim nivoima konstrukcija, onda je riječ o
kontroliranom sistemu sa zatvorenom petljom, a ukoliko se koriste registracije
pobude, onda je riječ o kontroliranom sistemu sa otvorenom petljom. Kada se koriste
oba izvora informacija, onda je riječ o sistemu čije upravljanje ima karakter zatvoreno
– otvorene petlje. Za svaki od ovih slučajeva, u teoriji postoje različiti algoritmi za
određivanje u(t) . U zavisnosti od izabranog algoritma određivanje u(t) vrši se na
takav način da se indeksom odgovora treba minimizirati odgovor konstrukcije
definisan jednačinom ( 22 ). Upravljanjem konstrukcije za t 0  0 dobivamo slijedeću
jednačinu koja je kvadratna na z(t) u odnosu na u(t) .
tf

 
 
J  J 1 z 0 (t 0 ), z (t f , t 0 , t f   J 2 ( z, z , u, u , t )df ( 23 )
t0
Za linearne vremenski nezavisne sisteme rješenje se traži uvođenjem Laplace-ove
transformacije.

2.3. PRIMJENA NOVIH MATERIJALA

Novi materijali koji se koriste kod dinamičkih sistema imaju za cilj da
obezbjede sigurnost tih sistema, odnosno da obezbjede veći kapacitet apsorpcije
energije sistema kao i da smanje nivo dinamičkog odgovora izraženog preko
ubrzanja i pomjeranja sistema. Postoji velika lepeza istraživanja za razvoj ovih
inteligentnih materijala koja su skorašnjeg datuma, pa zbog ograničenog prostora
biće prezentirana samo nekoliko njih. Naime, biće prezentirani oni materijali koji sa
današnjeg aspekta imaju najveću perspektivu praktične primjene. Biće nakratko
objašnjeni piezoelektrični materijali, zatim legure koje imaju memorisan oblik
dijagrama napon – dilatacija ( Shape Memory Alloys – SMA ), kao i elektroreološki
materijali.

2.3.1. PIEZOELEKTRIČNI MATERIJALI

Piezoelektričnost predstavlja elektromehaničku osobinu materijala koja spaja
elastično i električno polje. Iako je ova osobina otkrivena krajem XIX – og vijeka, njen
razvoj i primjena u oblasti kontrole vibracija, aeronautici, robotici, mikromehaničkim
sistemima i u skorije vrijeme u konstruktivnom inženjerstvu kao što je primjena u
izradi greda, ploča, rešetkastih nosača, ljuskama itd. datira od prije dvadesetak
godina. Osnovni princip djelovanja piezoelektričnog efekta u konstruktivnom
inženjerstvu biće prikazan preko promjene momenata u domenu piezoelektričnog
materijala ( slika 13.)
 Elektrode + -
Piezoelektrični nivo

Greda

- +

+ Naponi
M - M

Slika 13. Opšti princip djelovanja piezoelektričnog materijala

Ako je zadat napon električne struje V i poznate su karakteristike

piezoelektričnog materijala onda je dilatacija ε jednaka :
ε = ( d31 / hp ) • V ( 24 )
gdje je hp debljina piezoelektričnog sloja, a d31 piezoelektrična konstanta na
zatezanje ispitivanog materijala. Aksijalni napon σ jednak je (po Hookovom
zakonu):

σ = ( d31 / hp ) Ep • V ( 25 )
gdje je Ep Jungov modul piezelektričnog materijala, a momenat savijanja jednak je :

M(x) = d31• Ep •b • ( hp + hm ) • V ( 26 )

Napon električne struje V može se odabrati da je ovisan o vremenu t tako

da momenat M(x,t) kontroliše vanjski uticaj sila zavisnih od vremena ( kretanje
vozila, dejstvo vjetra, zemljotresa itd. ).

2.3.2. LEGURE SA MEMORIJOM OBLIKA ( SMA )

Osobona legura sa memorijom oblika generalno se odnose na njihovu
sposobnost da prelaze povratno i na bezdifuzionu transformaciju između dvije
kristalne faze poznate kao martenzitne, koje se javljaju kod niskih temperatura i
austenitne koje se javljaju kod visokih temperatura. Ovaj mikromehanički tranzicioni
proces prikazan je grafički na slici 14. kada je uzorak legure SMA podvrgnut
djelovanju cikličnog opterećenja.

Slika 14. Šematski prikaz krive σ – ε za SMA

Na slici 14. kriva σ – ε dobivena je za leguru SMA pri temperaturi T < Tm , gdje
je Tm temperatura ispod koje je mikrostruktura strogo martenzitna i ona je identična
kao kod standardnog čelika.
Na slici 14. ponašanje legure SMA dobiveno je pri temperaturi T< Ta , gdje je
Ta prelazna temperatura austenitnog stanja pri čemu se dobiva superelastična
histerezisna petlja kod koje kod rasterećenja ne postoji nikakva stalna deformacija.
Plato koji se javlja je posljedica prelaza sa austenitne na martenzitnu kristalnu
strukturu i obrnuto i to kako za pritisak tako i za zatezanje. Simetrični oblik σ – ε
dijagrama za pritisak i zatezanje ne javlja se uvijek, a to zavisi od karakteristika
legure SMA. Primjena visokih temperatura za termički tretman legure SMA daje
linearno elastično ponašanje.
Osobine materijala koji su od interesa za primjenu u konstrukcijama su
materijali koji imaju oblik ponašanja kako je to dato na prethodnoj slici.
U literaturi postoji veliki broj konstitutivnih zakona za ponašanje SMA legura.
Model Ozdemir........ daje zavisnost između brzine dilatacija i napona u obliku :
 n
    b 
     ( 27 ) gdje
E  d 

je  b povratno naprezanje, parametar n je cijeli broj, a  d naprezanje zatezanja.

Ako se gornja jednačina podijeli sa ε , dobije se nagib σ – ε krive u obliku :
 d        b 
n

 E 1  sgn      ( 28 )
d     d  

Iz jednačine ( 28 ) se vidi da kada je σ - σ b / σd << 1 , onda je nagib

konstantan ( linearni slučaj ). Poboljšani model su predložili Graesser i Cozzareli
1991, god. u obliku :
b   c   

       f T  erf (a )U      ( 29 )
E  E  
pri čemu su fT , a i c konstante materijala, U(x) je jedinična step funkcija, a erf(x) je
funkcija greške koja je definirana kao :
x
2
c
 y2
erf ( x )  dy
 0

( 30 )
Legure koje imaju superelastični oblik zavisnosti σ – ε su posebno
interesantne za primjenu u zemljotresnom inženjerstvu. Naime kod slabijih
zemljotresa konstrukcije se ponašaju elastično, dok kod umjerenih ovi materijali
imaju nelinearno ponašanje čime se omogućuje velika disipacija seizmičke energije,
dok konstrukcija ostaje elastična. Kod veoma jakih zemljotresa konstrukcija postaje
kruća ali sa velikim kapacitetom disipacije energije.

2.3.3. ELEKTROREOLOŠKE OSOBINE FLUIDA

Elektroreološki materijali, u većini slučajeva fluidi, karakterišu se po tome da
imaju sposobnost dramatičnog povećanja otpornosti protoka kada su izloženi uticaju
električnog polja. Iako je ovaj fenomen poznat više od 50 godina, njegova praktična
primjena bila je limitirana postojanjem hidroznosti u fluidu čime se dobivao nestabilan
materijal. Razvojem ne-hidroznih materijala početkom 80-ih godina nastao je brz
prodor primjene ovih materijala u inženjerstvu, najviše u domenu kontrole vibracija
gdje se oni koriste efikasno kao dodatni prigušivači energije. Procesi polarizacije koji
se manifestuju kada se razvijaju granična naprezanja u fluidu, a koji isključivo zavise
od električnog polja, daju kvalitativnu zavisnost između napona i dilatacije. Na slici
15. data je zavisnost elektroreološkog materijala u obliku napona na smicanje i
dilatacije.
Iz slike se vidi da se prije pojave tečenja elektroreološki materijali ponašaju
bazično kao linearno viskozni materijali.
 Ponašanje elektroreoloških materijala kod steady-state fluida može se
predstaviti Bingham-ovim konstitutivnim zakonom kao :
 
   y (E ) sgn     ( 31 )

gdje je η viskoznost fluida.Tipična vrijedost napona  y kreće se od 2 do 5 kPa za

električno polje reda veličine od 3 do 5 kV/mm za tmperaturu od 25 o C. Na osnovu
jednačine ( 31 ), sila prigušivača sa brzinom x može se odrediti pomoću :
 
F  f c sgn( x )  c 0 x  f 0 ( 32 )

gdje je c0 koeficijent prigušenja, fc sila trenja, a f0 odstupanje u odnosu na F pri

uzimanju u obzir uticaja emulgatora koji generira za f0 različite vrijedosto od 0 .

Pored navedenog modela u literaturi u posljednjih desetak godina objevljeno

je više konstitutivnih modela elektroreoloških materijala.
rastuće E
τ τ

τy=7Kpa E=4 kV/mm

E=0 kV/mm

γ
γy=0,5

Slika 15. Zavisnost naprezanje-dilatacija ( Garin i Hanson, 1994 )

Činjenica je da su danas ovi materijali skuplji u odnosu na klasične materijale, te

stoga tržište ne bi prihvatilo njihovu masovniju primjenu kada bi svi elementi
konstrukcije bili izrađeni od ovih materijala. Međutim, imajući u vidu da se danas
projektuju i grade sve fleksibilnije i veće konstrukcije gdje je problem stabilnosti
posebno kritičan u slučaju dodatnog dinamičkog vanjskog opterećenja, primjena ovih
materijala za kontrolu tog naponskog i deformacionog stanja je veoma povoljna.
Njihova upotreba je posebno aktuelna u slučaju kada je konstrukcija izložena
dinamičkom dejstvu vjetra, zemljotresa, eksplozijama i slično. Tada, pored potrebe
kontrole vibracija, potrebno je smanjiti nivo inercijalnih sila i nivo deformacija. Ovi
materijali koriste se za izradu aktivnih pobuđivača ili aktivnih prigušivača čime se
konstrukcija permanentno kontroliše za cijelo vrijeme trajanja dinamičkog procesa.

4. REALIZOVANI PROJEKTI U SVIJETU

Primjenom tehnologije upravljanih konstrukcija je realizovan veliki broj

objekata u svijetu. Najveći broj realizovanih projekata odnosi se na bazno izoliranim
objektima, zatim projekti u kojima su ugrađeni viskozni ili histerezisni sistemi.
Dinamički apsorberi tipa TMD, kao i aktivni sistemi primjenjeni su na visokim,
fleksibilnim zgradama ili oblakoderima, mostovima velikih raspona, kao i na nekim
konstrukcijama specijalne namjene. U daljem dijelu rada će biti prezentirani neki od
karakterističnih objekata koji su realizovani primjenom tehnologije upravljanih
konstrukcija.
Landmark Tower Yokohama
 Slika 17 Fotografija 1.

Oblakoder visok 296 m. sa 70 spratova ukupne težine 260 600 t. Konstrukcija zgrade
je čelična i čelikom uokvirena armiranobetonska konstrukcija. Period sopstvenog
oscilovanja je približno 5,4 sek. Upravljanje konstrukcijom je ostvareno sa dva
hibridna apsorbera sa podešenom masom ( TMD ) koji su postavljeni na vrh zgrade.
Masa apsorbera je 340 t.

Shinjuku Park Tower

 Slika 18 Fotografija 2.

Zgrada izgrađena od čelične i armiranobetonske konstrukcije u aprilu 1994. god.

Visoka je 232,6 m. sa 52 sprata i ukupne težine 130 000 t. Tip upravljanja
konstrukcijom koji je ostvaren na objektu je upravljanje pomoću tri hibridna apsorbera
sa podešenom masom u V-formaciji koji su postavljeni na 39 sprat. Masa apsorbera
je 3 x 110 t. = 330 t.
Nanjing TV Tower
 Slika 19 Fotografija 3.

Televizijski toranj izgrađen 1990. god. u gradu Nanjing u Kini, visine 310 m.
Upravljanje konstrukcijom je ostvareno pomoću TMD apsorbera postavljenih u prsten
sa tri pobuđivača koji su postavljeni pod uglom od 120 0 .
Akashi Kaikyo Bridge

Slika 20 Fotografija 4.

Viseći, čelični most izgrađen 1998. godine u Japanu ukupne dužine oko 3 850 m. sa
najvećim rasponom od oko 1960 m. U cilju upravljanja konstrukcijom postavljeno je
20 TMD aposorbera na svaki toranj mosta.

Rio Antirio Bridge

 Slika 21 Fotografija 5.

Most na Peloponezu u Grčkoj izgrađen 2004. godine, ukupne dužine 2860 m. sa 5

raspona po 560 m. Ostvareni tip upravljanja konstrukcijom je postavljanje viskoznih
prigušivača za kontrolu kretanja mostovske platforme za vrijeme zemljotresa.