Piše: Ekrem Karahodžić

PREPOZNAVANJE NOZEMOZE

Pojavu nozemoze u zajednici i njen početni razvoj ne obilježavaju karakteristični

simptomi (znakovi, obilježja) na osnovu kojih bi pčelar, na samom početku
nastajanja, mogao uočiti pojavu bolesti. Nozemoza se može uočiti tokom trajanja, i to
kada uslijed nje posljedično pođu umirati pčelinje jedinke u većem broju. Za to
vrijeme se bolest u zajednici širi.

U pojedinim životnim periodima pčelinjih zajednica različita je zastupljenost

oboljelih pčelinjih jedinki, a pored toga različiti su i simptomi (znakovi) bolesti u
staništu i van staništa, na pčelinjoj jedinki i zajednici, a uz to svi ti pojedinačni
znakovi nisu karakteristični samo za nozemozu. Od oblika bolesti zavisi zastupljenost
zdravih, oboljelih i mrtvih pčelinjih jedinki u zajednici. Ova zastupljenost različita je u
različitim životnim periodima pčelinje zajednice a narocito se razliito manifestuje u
zimskih i ljetnih pčela.

U različitim životnim periodima pčelinje zajednice različita je učestalost prirodnog

odumiranja pčelinjih jedinki, naročito njihovog umiranja u staništu. Najveća
zastupljenost oboljelih jedinki u oboljeloj zajednici je u periodu prirodnog
odumiranja zimskih pčela ali i u periodu intenzivnog razvoja pčelinje zajednice. U
većem dijelu perioda prezimljavanja radilice umiru u zajednici, a najprije umiru
nozemozne, kada je njihova zastupljenost u staništu među mrtvim pčelama i najveća.
Tokom aktivnog rada pčela samo teško oboljele pčele umiru u svom staništu.

U različitim životnim periodima zejednice različita je starosna struktura pčela u

zajednici, kao i zastupljenost oboljelih jedinkih u njoj. Ciljanim odabirom pčelinjih
jedinki u pripremanju uzorka za dijagnosticiranje bolesti može se veoma utjecati na
objektivnost laboratorijskog nalaza.

Znakovi nozemoze na pčelinjoj jedinki

Oboljele pčele radilice žive polovinu života zdravih pčela. Slabo su aktivne, naročito
na poslovima ishrane larvi i matice, pa se prijevremeno posvećuju drugim
aktivnostima. U poslovima sabiranja i preuzimanja hrane one su slabo aktivne,
neefikasne su i neproduktivne. One osjećaju stalnu glad pa uzimaju sve više hrane.
Oboljeli želudac ne može probaviti najveći dio uzete hrane pa ona neprobavljiva
dospijeva u debelo crijevo, a organizmu pčele je nedostatna. Neprobavljena hrana
abnormalno opterećuje debelo crijevo. Ona u njega sve češće dospijeva u sve većim i
većim količinama pa su potrebe za njegovim pražnjenjem jake i učestale. Jedna
oboljela jedinka potroši mnogostruko više hrane od zdrave. Ona praktično iznosi
hranu iz svog staništa. Zastupljenost oboljelih pčela na ramovima sa hranom
nesrazmjerno je veća nego na ramovima otvorenog legla.

Posmatranjem i pregledanjem bolesne pčele i poređenjem sa zdravom mogu se uočiti

njihove različitosti. Kod bolesne pčele oblik zatka (trbuha, abdomena) je tubast. I kod
stare zdrave pčele zadak trbuha je tubast, ali su njena zadnja tri trbušna segmenta
(tegtira) sabranija u sedmom segmentu nego kod bolesne pčele. Kod bolesne pčele,
membrana između šestog i sedmog trbušnog segmenta je rastegnuta, pa se uočava
razdijeljenost ova dva segmenta, a što se kod zdrave radilice ne može uočiti. Kod
oboljelih mlađih radilica (kućnih pčela) trbuh je više naduvan, zadak tupast, ali
manje nego u bolesnih starijih pčela. Bolesna pčela, isprovocirana na ubod, u
napadnuto mjesto relativno sporo prodire bodeže svoje žaoke. Odmah, po prvoj
reakciji uboda, bolesna pčela se može odstraniti zajedno sa žaokom. Kod uboda
zdrave pčele to nije moguće, jer njeni bodeži trenutačno duboko prodru u napadnuto
mjesto gdje žaoka, muskulaturom napadnutog mjesta, biva ukliještena pa se kida
(čupa) iz trbuha pčele. Zajedno sa žaokom iz trbuha se povlače oštećeni i drugi
trbušni organi. Kada bolesnu radilicu isprovociramo na ubod pa je lagano odvojimo
od napadnutog mjesta ona izvuče bodeže žaoke iz napadnutog mjesta, tako da se
žaočni aparat iz njenog zatka rijetko kada potpuno iščupa već se samo istegne.
Posmatrajući srednje crijevo bolesne pčele uočljivo je veliko proširenje njegovog
srednjeg dijela. Boja njegovih stijenki je mliječno bijela. Kod zdravih pčela srednje
crijevo je jednake debljine po cijeloj dužini, a boja stijenki je tamnocrvena. Sama boja
sadržaja srednjeg i zadnjeg crijeva ne ukazuje na bolesno stanje pčele. Veoma često
neosnovano se prezentuje da je tamnocrvena boja (boja zrele višnje) izmeta (fecesa)
pčele karakteristična za nozemozu. Na pigmentaciju sadržaja srednjeg i zadnjeg
crijeva pčele utječu sasvim drugi faktori, što znači da boja izmeta nije karakterističan
znak nozemoze. Gustoća sadržaja zadnjeg crijeva može ali i ne mora ukazivati na
bolest. Kod bolesne pčele izmet je u pravilu rijedak, ali rijedak izmet ili dizenteriju
mogu uzrokovati i drugi faktori, kao na primjer neadekvatna hrana pčela.

Znakovi nozemoze u staništu

Oboljela pčelinja zajednica u proljeće zaostaje u svom razvoju. U njoj je u proljeće i

jesen uočljivo da ima nesrazmjerno veću količinu legla u odnosu na broj pčela,
odnosno njenu jačinu. Ljeti se ova karakteristična pojava, kao i drugi znakovi teže
uočavaju. Početkom jeseni se uoči da ona ima malo hrane a dosta legla, a u kasnu
jesen da je u njoj i veoma malo pčela.

Kod jako oboljele zajednice dobro je uočljiva potrošnja hrane te da je u njoj

uvijek više otvorene hrane. Ovdje se mora razlikovati otvorena a neprerađena i ukisla
hrana koju pčele nerado ili apsolutno neće da konzumiraju. U takvim slučajevima
popunjenost stanica hranom je jednaka gotovo u cijeloj površini i nema pravilno
povećanje od legla (gnijezda) ka poklopljenom mednom vijencu. Stanice bliže
mednom poklopljenom vijencu su prazne ili su gotovo prazne kao i stanice do legla
(gnijezda). Između legla i zatvorenih mednih vijenaca u stanicama je otvorena hrana
svijetle boje (boja bistre suze). Zidovi stanica saća su vlažni, a odaju utisak
zamašćenosti.

Kada bolesne pčele uslijed vremenskih prilika duže vrijeme ne mogu izaći iz svog
staništa na pročisni let, često defeciraju u svom staništu. Dizenterija je, kao pojava
kod oboljelih pčela, učestalija i intenzivnija nego kod zdravih pčela, ako je njen
izazivač Nosema apis. Ovakve pojave se obično jave tokom zime. Kada je izazivač
nozemoze Nosema ceranae takvih znakova apsolutno i nema. Tragovi sasušenog
izmeta (fecesa) se uočavaju u proljeće, obično u neposrednoj blizini zimskog gnijezda,
najčešće na satonošama i saću ali i mednim poklopcima. Tragovi se mogu uočiti i u
stanicama saća, na bočnim i donjim letvama ramova, na podnoj dasci i na
unutrašnjim stijenkama staništa, najčešće prednjoj. Sasušeni tragovi u stanicama
saća nalaze se na donjem dijelu stijenke stanice. Na djevičanskom saću lakše ih je
uočiti nego na starom saću. Kako jedan broj bolesnih jedinki uslijed naglog
uznapredovanja bolesti uopće ne može izaći van staništa pa čak ni ljeti, one se udalje
od drugih pčela na nezaposjednuto prazno saće gdje defeciraju sladunjav izmet.
Druge radilice – kućne pčele većinu ovog sladunjavog izmeta uzimaju prije nego se on
na saću ili stanicama sasuši pa u stanicama ne ostaju dobro uočljivi njegovi tragovi. U
tom slučaju na stijenkama praznih stanica ostaju rasute mrvičaste čestice izmeta koje
se mogu zapaziti oštrim okom, naročito na djevičanskom ali i starom (tamnom) saću.
Pored ovih mrvičastih čestica na gornjem dijelu ruba tih stanica (ćelija) primjećuje se
promjena njene boje bilo da se radi o starom ili djevičanskom saću. Ukoliko
dizenterija nije izazvana nozemozom, izmet nije sladunjav i pčele ga slabije
odstranjuju, odnosno sporije čiste zaprljano saće i ramove. Na osnovu ovih znakova
koji se uočavaju zimi i u rano proljeće u pčelarskoj literaturi pogrešno je zaključivano
da je nozemoza zimska i proljetna bolest. Tačno je samo da se ona tada lakše
uočavala. Pojavom Noseme ceranae, a koja je gotovo i potisnula Nosemu apis, ovih
tragova nema pa pčelari tako pogrešno zaključuju da njihove pčele nisu nozemozne.

Uslijed bolesti i odumiranja pčelinjih jedinki razvoj zajednice je usporen. Kada bolest
uznapreduje pa svakodnevno umire više stotina pčelinjih jedinki, matica pođe
polagati više jaja nego što bolesna zajednica može njegovati. Bolesne radilice i onako
slabije njeguju pčelinje leglo. Pored toga, one ne mogu lučiti mliječ pa hrane leglo
neadekvatnom hranom uslijed čega i do 15 % jaja i larvi potpuno propada, a preostali
dio je slabije uhranjen. Životna ravnoteža pčelinje zajednice sve teže se uspostavlja pa
se u pčelinjoj zajednici uočava nesrazmjerno mali broj pčela u odnosu na veličinu
prvenstveno otvorenog, a potom i zatvorenog legla. Pčela je više na medu nego na
otvorenom leglu. One osjećaju stalnu glad pa uzimaju sve više i više hrane koju ne
mogu probaviti te je iznose iz svog staništa prazneći svoje debelo crijevo.

Kada pčelar uoči da je u pčelinjoj zajednici malo pčela sklon je pogrešnim

zaključcima kao npr. “velik broj pčela je na paši i sl.” Ipak, krajem jeseni se uoči da u
pčelinjoj zajednici ima malo pčela i malo hrane, naročito poklopljene. Pčelar često
donese pogrešnu odluku pa ovakvu oboljelu zajednicu dohrani ili, još gore, spoji je sa
drugom zdravom zajednicom.

Bolesna zajednica ne može potpuno invertovati nektar, a naročito prihranu – šećerni

sirup, pa često i ovako neinvertovanu hranu zatvori voštanim poklopcima.
Neinvertovani šećer u procesu provri (prokiseli) povećavajući svoju zapreminu,
uslijed čega se ispupče voštani poklopci, a veoma često od 3 – 5 poklopaca se u skupu
odvoje od stanica saća. Na ovakvoj prokisloj hrani nema razvoja pčelinje zajednice, a
ona pogoduje razvoju spora nosema.

Kada pčele maticu prestanu hraniti matičnom mliječu, ona prestaje polagati jaja, a
kada se počne hraniti medom ona se zarazi i na kraju umire. Ona može oboljeti i
umrijeti na kraju perioda priprema pčelinjih zajednica za zimu, a češće umire tokom
perioda prezimljavanja. Ukoliko je matica oboljela na kraju perioda priprema
pčelinjih zajednica za zimu, pčele pokušaju njenu tihu zamjenu. Često matica umre
zimi neposredno kada je počela polagati prva jaja ljetnih pčela. Tada pčele započnu
izgrdanju prisilnih matičnjaka. Ovi matičnjaci su dugi i tanki, a nalaze se u gornjoj
zoni legla.

Jedan broj pčela iz pčelinjeg gnijezda uslijed bolesti padne na podnicu gdje umire.
Zimi i u drugim godišnjim dobima poslije višednevnih kiša na podnici se nalazi više
mrtvih pčela koje druge pčele, kada počnu općiti s prirodom, iznose iz svog staništa.
Zimi prosječno jake a oboljele pčelinje zajednice gube i do 1.500 pčela više nego što
izgube zdrave zajednice iste i prosječne veličine.

Znakovi nozemoze izvan staništa

Ujutro, prije izletanja pčela, na letu oboljelih zajednica uočava se jedan broj mrtvih
pčela (dvije, tri, pet, pa i znatno više) ovisno od zaraženosti pčelinje zajednice, oblika
bolesti, godišnjeg doba i izlazaka pčela u prethodnom danu. Prve izletnice iz staništa
iznose mrtve, ali i teško bolesne pčele. Većina bolesnih pčelinjih jedinki izleti iz
staništa i umire daleko u prirodi, a jedan broj prizemlji svoj let odmah po izletu, na
par koraka od svog staništa. Jedan broj teško bolesnih jedinki i ne izlijeće, nego
nogama izlaze iz svog staništa i ubrzanim hodom prelaze poletaljku te ne zadržavajući
se na njoj padaju na zemlju. Ovako bolesne jedinke kada padnu na zemlju nastave da
se po zemlji kreću žurnim hodom (ne u skokovima), a potom gmižu sve sporije
udaljavajući se u pravcu istoka. Ovakvim kretanjima za veoma kratko vrijeme većina
jedinki (pčele pješaci) udalji se od svog staništa gdje umiru. Mali broj ovako teško
bolesnih pčela iz svog staništa izlazi sporijim hodom zastajkujući neodlučno na kraju
poletaljke. Većina tako bolesnih pčela pada sa poletaljke na zemlju i tu ispred staništa
i umire, ali jedan broj umire na samoj poletaljci ili se u smrtnim grčevima zadrže na
prednjoj strani poletaljke. Poslije dugotrajnih kiša na letu, a naravno i na podnici,
nalazi se veći broj mrtvih pčela. Manji broj teško oboljelih radilica, a naročito starijih
kućnih pčela, umire u svom staništu nakon čega ih druge pčele iznose van staništa u
prirodu. Bolest kod pčelinjih jedinki u zadnjem stadiju razvoja znatno uznapreduje,
ali bolesne radilice ljeti, uglavnom smognu snage da izlete iz svog staništa i umru u
prirodi. U proljeće često se uočavaju bolesne ili umrle radilice na spoljašnjim
stranama plodišta, obično prednjoj. Ljeti pa i u vrijeme hladnijih dana ovakve pojave
su rijetke. Na poletnoj dasci i prednjoj vanjskoj strani staništa uočavaju se tragovi
pčelinjeg izmeta (fecesa) kojeg su pčele u hodu ili mirovanju izbacile iz svog debelog
crijeva. Ljeti su ovakve pojave sasvim rijetke, naročito na prednjoj strani staništa, a u
proljeće su česta pojava. Ove pojave na poletnoj dasci kao i na većim pukotinama
staništa treba razlikovati od tragova propolisa kojeg “pčele tuđice”, obično u jesen,
ugrađuju sa vanjske strane staništa. Različiti su uslovi življenja i aktivnosti pčelinje
zajednice tokom jednog dana uslijed čega su i uočavanja umiranja pčelinjih jedinki
različita u različito doba dana. Najuočljivija umiranja pčelinjih jedinki su tokom jutra
i prvih aktivnijih prijepodnevnih izletanja pčela, a naročito poslije dugotrajnih kiša.
Sredinom i u drugoj polovini dana i kod teško oboljelih zajednica teže je uočiti
umiranje pčelinjih jedinki. U popodnevnim satima bolesne pčele koje gmižu po zemlji
uočavaju se od 20 do 30 metara ispred staništa gdje je i najveći oreol njihovog
umiranja. U praksi, pčelar to područje uglavnom ne posmatra. On posmatra zemljište
neposredno ispred staništa. Međutim, u popodnevnim satima i kod jako oboljelih
zajednica na tom dijelu zemljišta nema bolesnih (živih) pčela. Bolesne pčele za samo
dva, tri minuta odgmižu te se udalje više od 5 metara od svog staništa, što je razlog da
pčelar tokom dana neposredno ispred staništa i ne zapaža bolesne pčele, a nužda i
potreba da pčelinjak mora biti uredan kako bi se ovi znakovi jednostavno uočili.
Dakle, trava ispred pčelinjaka mora biti konstantno pokošena. Veći broj mrtvih pčela
ispred leta pčelar u ranim jutarnjim satima jednostavno uoči. Sama ta pojava ozbiljan
je znak da se radi o bolesti. Međutim, obično ni ova pojava pčelara ne upućuje na
bolesno stanje njegove zajednice. Pčelar, ako i druge znakove nije zapazio, o uzroku
smrti ovih pčela zaključuje na osnovu pretpostavki. Njegove pretpostavke su najčešće
pesimistične pa podcjenjuju moguće opasne uzroke smrti. Obično pčelar posumnja
da je smrt pčela nastupila uslijed starosti, odnosno prirodnog umiranja i ubrzane
smjene zimskih i ljetnih ili ljetnih i zimskih pčela. Ponekad, kada uoči veliku količinu
mrtvih pčela ispred leta on sumnja da je do smrti došlo uslijed grabeži ili zalijetanja
tuđih pčela pa da je to samo rezultat njegovih dobrih, jakih i neustrašivih pčela
stražarica, te da ih njegove vrijedne radilice angažovane na važnijim poslovima nisu
dalje odnijele nego samo ubile i izbacile iz svog staništa. Kada pčelar i zapazi pojedine
pčele kako izlaze na leto i padaju sa poletaljke sklon je sumnji da su i to tuđice koje su
neslavno završile u njegovoj zajednici. Kada ovakve pojave pčelar učestalije zapaža
njegove sumnje postaju ozbiljnije, a najčešće su usmjerene na trovanje pčela
i prisustvo varoe. Međutim, tada je kasno da bi pomogao bolesnoj zajednici.
Nozemoza je uznapredovala i njoj se vjerovatno već pridružila i neka virusna ili druga
bolest. U ovom stadiju bolesti, obično se pojavi i grabež te se zajednica raspada, a
bolest prenosi u druge zajednice.

Moguće greške u prepoznavanju nozemoze

Opći znak nozemoze je smanjivanje brojnosti pčelinjih jedinki u pčelinjoj

zajednici. Međutim, i zdrava pčelinja zajednica brojno slabi u svojim pojedinim
životnim periodima (godišnjim dobima). Naravno da do slabljenja brojnosti pčelinje
zajednice može doći i uslijed loših životnih uslova. Bolest se prepoznaje po skupu
karakterističnih znakova nozemoze. Neki karakteristični znakovi nozemoze koji se
manifestuju na pčeli a i zajednici mogu se zamijeniti sa drugim pčelinjim bolestima, a
neki znakovi su im i zajednički. Tako se na osnovu pojedinačnih znakova, nozemoza
ne može ni utvrditi, a može zamijeniti sa drugim parazitskim bolestima, uključujući
naravno i varozu. Zatim sa nekim virusnim bolestima, a najčešće trovanjima pčela.
Manje iskusan pčelar bolest otkrije u njenoj završnoj fazi ili je uopće i ne otkrije.

Potrebno je posebno naglasiti da je većina karakterističnih znakova nozemoze

istovremeno i znak za neke druge pčelinje bolesti. Na osnovu skupnih
karakterističnih znakova nozemoze ona se može prepoznati ili razlikovati od drugih
pčelinjih bolesti. Zajednički znakovi različitih bolesti ne javljaju se u istim odnosno
jednakim skupovima i u isto vrijeme. Često pčelar i ne može otkriti karakteristične
znakove s obzirom na dobro prikrivenu narav ove bolesti. Pouzdana dijagnoza se
utvrđuje mikroskopskom pretragom uzročnika u pčelinjim jedinkama.

Dijagnosticiranje nozemoze

Precizno dijagnosticiranje obavlja se u specijaliziranim laboratorijama, gdje se

mikroskopskom pretragom u sadržaju srednjeg crijeva (želuca) ili debelog crijeva
(rektuma) pčele ili u njenom izmetu (fecesu) traže spore nosema. Među kvascima,
plijesnima i bakterijama, mikroskopom se mogu uočiti različiti mikroorganizmi koji
plutaju u vlažnom sadržaju. Njima vlaga pogoduje, a mnogi se hrane neprobavljivom
hranom živeći kao komenzali. Među njima mogu se uočiti i jasno razlikovati spore
(klice) Nosema apis i Nosema ceranae. Predstadiji spora su kugličastog oblika, veoma
su sitni i mogu se uočiti samo elektronskim mikroskopom koji uvećava do 5.000
puta, a u praksi se prilikom dijagnosticiranja nozemoze i ne pretražuju.

U histološkom preparatu srednjeg crijeva bolesne pčele koji je obojen nijansama

kombinacija crvene i braon boje tj. prave boje staničnog jezgra, pri povećanju od
samo 250 puta mogu se razlikovati spore nosema od staničnih jezgara.

Kada izdrobimo tijelo odrasle bolesne pčele pa u takav preparat dodamo malo vode i
jednu kap homogenizatora, pri povećanju za 400 puta jasno se vide ovalne spore
nosema na kojima se prelama svjetlost pa se time uočavaju kao vrlo svijetle. Ako
prethodni preparat uvećamo za 3.200 puta mogu se naslutiti organeli, odnosno
detalji spora nosema. Polušematski, a pomoću elektronskog mikroskopa jasnije se
vide detalji spore Noseme apis i Noseme ceranae.
U cilju laboratorijskog dijagnosticiranja na pretragu se šalje 30 do 40 pčela iz svake
pčelinje zajednice. Pčele na pretragu treba slati u urednoj suhoj i propustivoj
ambalaži zasebno upakovane za svaku pčelinju zajednicu. Nepropustiva ambalaža
nije prikladna, jer je takva pogodna za stvaranje plijesni što otežava pretragu. Na
svakoj kutiji se upisuje broj zajednice iz koje su uzete pčele. Uzimanje uzoraka
slučajnom metodom odabiranja pčela ne predstavlja reprezentativni uzorak
zajednice. Takav uzorak ako i da negativan nalaz to nije dokaz da je pčelinja zajednica
zdrava. Uzorke treba uzimati od rizičnih grupa, prvenstveno mrtvih pčela. Tokom
zime najprije umiru bolesne pčele pa uzorci mrtvih pčela sakupljenih sa podnice u
januaru i februaru najsigurniji je materijal za utvrđivanje nozemoze. Ukoliko za
uzorke uzimamo žive pčele, onda treba uzimati pčele izletnice na letu jer je bolest
mnogostruko zastupljenija kod starijih pčela. Na letu treba uzimati pčele koje izlaze
iz staništa, a ne one koje u njega ulaze. Krajem aprila i početkom maja u zajednici je
najveća zastupljenost nozemoznih pčela tokom jedne godine, što je značajno ukoliko
uzorke uzimamo od živih pčela. Mrtve, ali i žive pčele jedne bolesne zajednice mogu
se razdvojiti u skupove pčela koje su sa manjom ili većom vjerovatnoćom oboljele,
odnosno umrle uslijed nozemoze. Ovo je veoma bitno prilikom uzimanja i slanja
uzoraka na pretragu s obzirom na to da uzimanje i slanje uzoraka može biti iz
različitih namjera.

Matica je veoma čest prenosnik Noseme apis i Noseme ceranae. Kod matice se
noseme pretražuje u njenom izmetu. Kada samu maticu izdvojimo iz zajednice pa je
na čistom staklu poklopimo čašom ona za 2 -3 minuta iz svog debelog crijeva izbaci
izmet, što je pouzdan materijal za pretragu.
Advertisements
Report this ad
 Report this ad
Radovi na pčelinjaku u martu – II dio
Mart 18, 2017Mart 18, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Glavni proljetni pregled pčela

Mi pčelari pod glavnim proljetnim pregledom pčela, pored samog pregleda,

podrazumijevamo i izvođenje najodgovornijih i najkompleksnijih radnji u pčelarstvu.
Kao što od pravovremenog i pravilnog uzimljavanja pčela zavisi kako će pčele
zimovati, tako i od pravovremenog i pravilnog izimljavanja pčela, odnosno našeg
glavnog proljetnog pregleda, zavisi kako će se one razvijati i u konačnici iskoristiti
period medobranja.

Vremenski termin glavnog proljetnog pregleda – proljetna

ravnodnevnica

Pčelarska praksa je potvrdila da na budući razvoj pčelinjih zajednica veliki utjecaj ima
i sam trenutak izvođenja aktivnosti glavnog proljetnog pregleda. Negativne
posljedice su veće kod preuranjenog nego zakašnjelog pregleda. Kada se počne
uvećavati brojnost pčela u pčelinjoj zajednici, tada se obavlja glavni pregled pčela.
Dakle, odmah nakon izjednačavanja mortaliteta i nataliteta pčela.

Jačina svake pčelinje zajednice, njihovo opće zdravstveno stanje i vremenske prilike
samo su neki od razloga zašto se ovaj pregled ne može vezati za konkretan datum.
Glavni pregled se uglavnom obavlja oko proljetne ravnodnevnice. U svojoj
višedecenijskoj praksi glavni pregled pčela obavljao sam najčešće u periodu od 15. do
25. marta. U tim pregledima prosjek ramova na kojima je bilo legla varirao je na
godišnjem nivou od 4,1 do 4,8 ramova (ne punih ramova, već ramova na kojima je
leglo).

Glavni proljetni pregled pčelari veoma često obave preuranjeno. Tada su moguće
velike posljedice u razvoju pčelinjih zajednica, kao i negativan utjecaj na zdravlje
pčela i njihovog legla. Pčelari uočene posljedice preuranjenog pregleda gotovo svake
godine pripisuju „neočekivanim“ kraćim ili dužim zahlađenjima i drugim
vremenskim i pašnim (ne)prilikama. Kako se ta greška kod pojedinaca svake godine
ponavlja onda oni razlog vide i u globalnim klimatskim promjenama. Ipak, nekada
samo jedan lijep februarski ili martovski dan izmami pčelara i on preuranjeno izvrši
glavni pregled svojih pčela. Naravno, i ja sam često znao napraviti ove kapitalne
greške, ali i još gore, kao što je preuranjeno veliko proširenje plodišnog prostora.

Aktivnosti (radnje) glavnog pregleda

Tokom glavnog proljetnog pregleda pčela, pčelar obavlja mnoge značajne radnje u
samom plodištu, ali i druge na pčelinjem staništu i samom pčelinjaku. Neke radnje su
karakteristične za ovaj vremenski period, odnosno ovaj životni period pčela, a druge
se ponavljaju ili su sastavni dio svakog pregleda pčela. Pčelar ovim glavnim
proljetnim pregledom, svojim aktivnostima tokom pregleda i neposredno po
izvršenom pregledu:

1. provjerava zdravstveno stanje legla, pčela i matice,

2. provjerava kvalitetu, položaj i količine raspoložive hrane,
3. manipuliše ramovima sa leglom, ramovima s medom i ramovima sa leglom i
medom,
4. otvara medne poklopce na tačno određenom dijelu poklopljenog meda,
5. procjenjuje jačinu pčelinje zajednice (količina legla),
6. oduzima prazne ramove iz plodišta (dovodi plodišta slabih zajednica na
„mjeru“),
7. uklanja foliju od ranije datih pogača,
8. daje pčelama pogače, ali sada samo u ram hranilice
9. priprema i uređuje pčelinje stanište za stimulativnu prihranu pčela sirupom,
10. postavlja foliju na plodište po satonošama pčelinjih zajednica koje su razvile
leglo na 5 i više ramova,
11. postavlja utopljavajući materijal (platno) sa obje strane medišta preko
satonoša sve do podnice – pčelinjim zajednicama razvijenim na 3 ili 4 rama
legla,
12. uklanja prvo tijelo zajedno sa ramovima,
13. spaja obezmatičene pčelinje zajednice i zajednice koje se nisu razvile na 3 i više
ramova legla,
14. evidentira svoja zapažanja i izvršene radnje za svaku pčelinju zajednicu,
15. provjerava utopljavajući materijal,
16. razvrstava i topi staro i pogrešno izgrađeno saće,
17. parama sirćetne kiseline dezinficira odstranjena tijela zajedno sa ramovima i
saćem te drugom opremom, priborom i alatom.
Manipulisanje ramovima

Za razliku od prvog zimsko-proljetnog vizualnog pregleda kada smo, pored ostalog,

postavljali prve pogače na satonoše i zamijenili podnice ali nismo manipulisali
ramovima u plodištu, ovim glavnim pregledom manipuliše se i njima, odnosno
ramovima na kojima se nalazi med i pčelinje leglo. Pčelar svoju pažnju mora usmjeriti
na pčelinje leglo i njegovo zdravstveno stanje, prvenstveno na kompaktnost
zatvorenog legla. To mora biti imperativ svakog pregleda pčelinjeg plodišta. Pčelar
mora da nauči i stvori naviku da, prilikom bilo kakvih radnji u plodištu, prvo i
obavezno pregleda zdravstveno stanje pčelinjeg legla. Iskustvom, njegovi budući
pregledi pčelinjeg plodišta bit će sigurni, pouzdani i brzi. Izgledat će kao usputni i
instiktivni, ali su obavezna radnja tokom svakog pregleda. Dobrom pčelaru svako
šareno pčelinje leglo ukazuje prvenstveno na moguće bolesti legla (na što on i
usmjerava svoju pažnju), a slab pčelar uzroke traži u lošoj matici, prehlađenom ili
pregrijanom leglu i drugim neživim uzročnicima.

Na ramovima gdje se nalazi otvoreno leglo nekada je u stanicama saća potrebno

provjeriti broj i položaj jaja. Na osnovu slike pčelinjeg legla pouzdano se utvrđuje
njegovo zdravstveno stanje te ima li i kakav je kvalitet matice. Dakle, maticu nije
potrebno uvijek tražiti.

Cilj manipulisanja ramovima jeste da se pčelama omogući ubrzan razvoj.

Manipulacija mednim ramovima ima za cilj da pčele uzimaju i dislociraju taj med.
Otvaranjem poklopljenog meda ubrzat ćemo tu radnju. Prvenstveno otvaramo manju
površinu i u dijelu saća gdje će med za kratko vrijeme smetati širenju pčelinjeg legla.
Tako pčele stvaraju veći prostor leglu. Stvara se prividan osjećaj unosa meda, a
matica intenzivira polaganje jaja. Prilikom rotiranja i manipulisanja mednim
ramovima poklopljen med ne smijemo (p)ostaviti uz poklopljeno pčelinje leglo.
Veoma često pčelari naprave veliku grešku prilikom manipulisanja i rotiranja ramova
sa leglom, tako da (p)ostave pčelinje leglo između druga dva rama sa medom. Pravilo
je da se ramovi na kojima je manje od 3/4 legla ne rotiraju pojedinačno.

Kada u pčelinjoj zajednici legla ima na najmanje 6 ramova (ne 6, već na 6), a srednji
ram je gotovo cijeli sa leglom, tada se pojedinačno u plodištu rotira polovina ramova
sa leglom, i to samo s jedne strane plodišta. Na ovaj način pčelinje leglo dobije oblik
nepravilne elipse. Položaj legla jeste nepravilan, ali je leglo kompaktno i nije
preklopljeno ramovima s medom te u ovakvom redosljedu rotiranja ramova nije
moguće njihovo preklapanje sa leglom i medom. Pčele ovakav položaj legla ne trpe,
pa ga uređuju. Dislociraju med u cilju stvaranja novog prostora za leglo, pa tim
radnjama veoma stimulišu svoj razvoj.

Slabim pčelinjim zajednicama med dajemo mi pčelari, srednje donesu

sebi, a jake donesu sebi i daju nama pčelarima

Pčelinje zajednice na istom pčelinjaku mogu biti jedna drugoj slične, ali gotovo
nikada nisu jednake, što je naša stalna želja. Pčelinje zajednice po svojoj ukupnoj
jačini dijelimo na: slabe, srednje i jake. Pčelarska praksa svake godine dokazuje da
slabim pčelinjim zajednicama med dajemo mi pčelari, srednje donesu sebi, a jake
donesu sebi i daju nama pčelarima. Stoga, „slabiće“ po utvrđenom zdravstvenom
stanju i završenom glavnom proljetnom pregledu pčelinjaka treba rasformirati ili
spajati sada sa srednje jakim pčelinjim zajednicama. Naš cilj jeste jaka i zdrava
pčelinja zajednica, a ne njihov broj. Prije spajanja pčelinjih zajednica obavezno je
utvrditi njihovo zdravstveno stanje. Ja nakon glavnog pregleda još uvijek ne
ujednačavam pčelinje zajednice, ali obavezno spajam izrazito slabe. To su one
pčelinje zajednice koje na dan pregleda jedva da imaju na 3 rama legla. Njima se
drugačije i ne može pomoći.

Preventivom do zdravih pčela, a zdravim pčelama do meda

Prilikom glavnog proljetnog pregleda, a dovodeći pčelinju zajednicu na “mjeru”, iz

pčelinjeg staništa vadim sve ramove koji nisu zaposjednuti pčelama ili medom.
Najčešće je to, pored eventualno nekog rama iz plodišta, i cijelo prvo tijelo, tako da
pčelinja zajednica ostaje samo u jednom, sada krnjem tijelu – plodištu. Na ovaj način
preciznije mogu odrediti odgovarajuće vrijeme za proširivanje plodišta kao i
dodavanja drugog tijela, što će veoma brzo biti potrebno, prvenstveno jakoj, a potom i
prosječnoj pčelinjoj zajednici.

Za to vrijeme parama sirćetne kiseline dezinficiram izdvojena tijela zajedno sa

ramovima i saćem te drugom opremom, priborom i alatom. Ova aktivnost nije
komplikovana. Možemo je izvesti relativno brzo i jednostavno i na većim
pčelinjacima, a ima velik i nemjerljiv značaj u preventivnom sprječavanju mnogih
zaraznih pčelinjih bolesti.

Samo u ovom životnom periodu pčela i u ovo doba godine stvore se ovako idealni
uslovi da se izvrši kvalitetna dezinfekcija na većem dijelu pčelinjeg staništa. Upravo
sada pčelinja zajednica ima najmanje pčela i hrane i zauzima najmanji prostor svog
staništa. Idealna prilika treba se iskoristiti. Preventivom do zdravih pčela, a zdravim
pčelama do meda.

RADOVI NA PČELINJAKU U MARTU – I dio

Mart 16, 2017Mart 16, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Promjenjive vremenske prilike

U mjesecu martu smjenjuju se dva godišnja doba. Ljutu i hladnu zimu smjenjuje
proljeće i donosi život u svijet prirode. Noći su sve kraće, a dani duži i topliji. U prvoj
polovini marta rijetki su stabilni vremenski periodi. Veoma često u jednom danu
smjenjuju se sva četiri godišnja doba. Muke su to velike. Zima se ne da, a proljeće
mora da dođe.

Pčele su se probudile još početkom januara, a po prvom produženju dana i matica je

položila prva jaja svog života. Krajem februara polahko i veoma oprezno počela je da
se budi priroda. Javili su se prvi vijesnici proljeća. Neki su i na par sedmica prije
stidljivo provirivali iz snijega i svojim cvjetovima najavili dolazak proljeća (šafrani,
visibabe, jagorčevina). Početkom marta cvjetaju i druge rane proljetne polenarnice,
ali i nektarice – drijen, vrba iva, joha. A onda, kada prođu „babije huke“, priroda
pčelama daruje izobilje polena i nektara. Požute naše livade od cvjetova maslačka, a
bašče zamirišu bijele od behara. U njihovom mirisu začuje se cvrkut ptica i zujanje
pčela. Došlo je proljeće. Ipak, mart mjesec je tako promjenjiv pa se gotovo svake
godine čuje i naša bosanska sevdalinka „Snijeg pade na behar, na voće“. Mi pčelari
volimo ovu lijepu sevdalinku, ali ne i snijeg kada padne na behar, prvu proljetnu
intenzivniju pčelinju pašu.

Naša medonosna pčela Apis mellifera carnica je svoj životni razvoj u potpunosti
prilagodila našoj klimi pa i ćudima nestabilnog marta mjeseca. Pčele znaju kada i
kako se budi priroda. Znaju kada i kako dolazi proljeće, znaju da ono donosi izobilje
cvijeta i mirisa. One znaju da ovi darovi prirode ovise o vremenskim prilikama. Pčele
znaju prognozirati vrijeme, i to sasvim pouzdano za kraći period, a vjerovatno i za
duže periode (o tome se vrše naučna istraživanja). Pčele precizno znaju koju količinu
hrane imaju u svojim zalihama, i da pravilno a štedljivo s njom raspolažu. Pored toga
pčele imaju jak nagon skupljanja sve većih rezervi hrane, a kada im vremenske prilike
to omoguće one su neumorne. Sva ova „pčelinja pamet“ precizno određuje
budući razvoj pčelinjih zajednica, njihovog legla, njihov rojevi nagon i vrijeme
njihovog rojenja kao prirodnog nagona opstanka vrste.

Turbulentan period u životu pčela

Pčelinje zajednice u ovom nestabilnom zimsko-proljetnom mjesecu prolaze kroz

najturbulentniji period svoga života. U pčelinjoj zajednici je pčelinje leglo, a ono
zahtijeva poseban toplotni i vlažni režim. Pojavom pčelinjeg legla pčele se vežu za
njega, a ne za hranu. Smanjuje se broj pčelinjih jedinki, a povećava leglo. Natalitet
pčela je manji od mortaliteta, umiru zimske pčele. U našim klimatskim uslovima
mortalitet i natalitet pčela izjednačava se oko ravnodnevnice. To je jedan od
kritičnijih momenata u njihovom životu. Što ranije do njega dođe, pčelama je
povoljnije i obrnuto. Za to vrijeme pčelinja zajednica brojčano slabi i svoju životnu
ravnotežu uspostavlja na sve nižem nivou. Nakon ovog kritičnog momenta nastupa
suprotan, sada intenzivan razvoj pčelinje zajednice. U njoj se uvećava brojnost
pčelinjih jedinki. Matica polaže sve veći i veći broj radiličnih, ali sada i trutovskih jaja.
Iz radiličnih jaja, kao i jaja položenih u naredih 30 dana (okvirno do 20. aprila) razvit
će se one pčele koje će učestvovati u bagremovoj paši, a neke na samom njenom
kraju. U ovom periodu u pčelinjoj zajednici povećana je potrošnja hrane i rapidno se
smanjuju njene zalihe. Pojavljuju se i trutovi, a mlade pčele luče vosak i grade saće.
Pčele iz prirode unose polen, a potom i nektar. Ovaj period obilježava procentualno
veći unos polena nego nektara i to pčelama veoma često otežava život.

Ciljevi pčelara

U martu dok pčele prolaze kroz težak period svog života, mi pčelari imamo svoje
velike zahtjeve. Oni se najčešće ne podudaraju sa mogućnostima pčela, njihovim
prirodnim razvojem i životom, kao i vremenskim prilikama, a nekada su i u potpunoj
suprotnosti. Naš cilj je da pčelinje zajednice maksimalno razvijemo do bagremove –
naše glavne pčelinje paše. Pored toga, da pčele u glavnu pašu uvedemo zdrave i jake
sa odgovarajućom strukturom pčela i pčelinjeg legla, a u dobrom radnom
raspoloženju. Dakle, bez rojevnog nagona i sa što manjim zalihama hrane.

Pčele i priroda imaju svoja pravila, a pčelari?

Za ostvarivanje ovih ciljeva mnogo je različitih puteva odnosno pčelarskih (api)

tehnologija, ali su ista prirodna pravila razvoja pčelinje zajednice kao jedinstvenog
organizma. Ova prirodna pravila se ne smiju narušavati. Svako njihovo narušavanje,
naročito u martu, pogrešno je i velika prepreka u ostvarivanju glavnog cilja, odnosno
razvoja pčelinjih zajednica. Neke greške se naknadno ne mogu popraviti, a neke
imaju strašne posljedice. Pčelar svoje radnje na pčelinjoj zajednici obavlja za vrijeme
lijepog vremena. Tada su pčele veselije, izgledaju znatno snažnije i brojnije. Na
osnovu takve slike pčelar često ima neobjektivnu procjenu pa donese stravično
pogrešnu odluku – zima još traje! Pčelar svojim lošim aktivnostima otežava ovaj
period života pčela. Svaka pčelarska greška načinjena u martu ima velike posljedice.

Iz arhive: Franjo Tomažin i ja na mom pčelinjaku, 1997. godine.

Najčešće greške koje pčelari čine u martu:

1. preuranjen glavni pregled pčela,

2. pogrešno, preuranjeno ili zakašnjelo manipulisanje ramovima,
3. opasno – veliko proširenje pčelinjeg prostora,
 4. preuranjeno stimulativno prihranivanje sirupom,
5. preuranjeno dodatno utopljavanje pčelinjih zajednica,
6. nedovoljna ventilacija (vlaga u staništu),
7. pogrešna procjena zaliha hrane (glad),
8. pogrešna procjena zdravstvenog stanja pčela,
9. pogrešno spajanje bolesnih i slabih pčelinjih zajednica,
10. spašavanje slabića (pogrešna borba za svaku pčelinju zajednicu),
11. preuranjeno i pogrešno dodavanje satnih osnova,
12. manipulisanje zaraženom opremom i alatom,
13. stvaranje uslova za pojavu grabeži,
14. nepropisna dislokacija pčelinjih zajednica na kraću udaljenost.

Svaka od ovih grešaka u specifičnim okolnostima može uzrokovati jednake, a

nenadoknadive posljedice po pčelinju zajednicu pa ih nije dobro dijeliti na manje ili
veće. Zajednički imenitelji za većinu ovih grešaka jesu pčelareva pogrešna procjena
jačine pčelinje zajednice i neobjektivna očekivanja dobrih vremenskih, ali i pašnih
prilika – ipak je mart zimski mjesec.

Radovi na pčelinjaku

Radove u prvoj polovini marta, odnosno sve dok se u pčelinjoj zajednici umanjuje
broj pčelinjih jedinki, u osnovi imaju za cilj da uspore (kontrolirano ograniče) razvoj
pčelinjih zajednica pa se do tada u pravilu ne manipuliše ramovima. U drugoj
polovini marta naši radovi imaju suprotan cilj i zahtijevaju veoma
često manipulisanje ramovima ali i tijelima. Ovaj drugi period obilježavaju stabilnije
vremenske prilike. Dan se duži, a priroda pčelama nudi obilniju pašu. U drugoj
polovini marta pčelar svojim aktivnostima može i treba koristiti svaku mogućnost za
stvaranje uslova da se pčelinje zajednice brzo razviju i brojno ojačaju. Samo ono što
se postigne na razvoju pčelinjih zajednica u narednih trideset dana, praktično do
druge polovine aprila, može rezultirati u periodu medobranja, naše prve bagremove
paše.

U prvoj polovini marta na pčelinjim zajednicama treba odraditi samo one radnje koje
ne zahtijevaju manipulaciju ramova plodišta, odnosno pčelinjeg legla, dakle bez
velikog uznemiravanja pčela, kao što su:

1. provjera zdravstvenog stanja pčela (ne legla),

2. zatvaranje, uklanjanje i saniranje pčelinjih staništa u kojima su pčele uginule,
3. slanje uzoraka pčela i pčelinjeg legla na laboratorijsku analizu,
4. smanjenje leta,
5. zamjena ili dezinfekcija podnica,
6. oduzimanje prvih tijela i njihova dezinfekcija parama sirćetne kiseline
(zajedno sa ramovima i saćem, te drugom opremom, priborom i alatom)
7. provjera zaliha hrane,
8. provjera ventilacije staništa,
9. provjera utopljavajućeg materijala,
10. saniranje, odnosno spajanje obezmatičene pčelinje zajednice.
U ovom peiodu na pčelinjaku je potrebno postaviti higijenske pojilice i pčelarske
vage. Pored toga, potrebno je smanjiti leta i ne proširivati ih sve do glavnog pregleda
pčela.

Veliki gubici pčela – zima 2016/17. godine

Februar 28, 2017Februar 28, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Nije uvijek i za sve gubitke pčela kriva varoa

U kasnu jesen i početkom zime evidentirani su veliki gubici pčela širom Balkana, a o
kojima smo, mi pčelari, svakodnevno informisani. Evidentno je da na užem području
nisu jednaki gubici kod svih pčelara. Preciznije, na istom lokalitetu ima pčelinjaka
koji su katastrofalno nastradali i pčelinjaka koji nisu imali gubitaka. Malo je pčelara
koji su od uginulih pčela uzimali uzorke i radili analizu. Gotovo svi oni koji su slali
uzorke na laboratorijsku analizu su dobili pozitivne nalaze na nozemozu i to Nossemu
ceranae. Svakodnevno sam informisan o pomenutim analizama.

Mi pčelari o uzrocima gubitaka pčela imamo različita mišljenja. Mnogo je odgovora,

ali svaki odgovor u različitim primjerima umiranja pčela nameće opravdane dileme.
Za sve ove zimske gubitke pčela gotovo da je zajednička manifestacija (slika) njihovog
uginuća:

1. da su u jesen i ranu zimu pčelinja staništa ostala sa hranom (medom), a bez

pčela, jer su pčelinje jedinke individualno napuštale svoje stanište i u prirodi
umirale;
2. da je u kasnu zimu, kada pčele nisu mogle općiti s prirodom, njihova smrt, i
pored solidne zalihe hrane, nastupila u staništu pa su mrtve pčele pale na
podnicu.

Mišljenja sam da je većina gubitaka pčela koja je evidentirana u kasnu

jesen i u prvoj polovini zime (2016/17. godine) rezultat katastrofalne
prošlogodišnje pčelarske sezone i naših neblagovremenih priprema pčela
za zimu.

Naime, to je rezultat nepravilno primijenjene apitehnike u bespašnoj prošlogodišnjoj

pčelarskoj sezoni, koja je posebna i potpuno drugačija od dosadašnjih. Prošla
pčelarska godina sa svojim posebnostima konkretna je potvrda da se pčelarske radnje
svake godine ne mogu vezati (i izvršavati) za određene datume. Ova katastrofalna
pčelarska godina nastupila je znatno prije 1. augusta, tako da je prošle godine
priprema pčela za zimu do tada morala biti završena.

Kao dugogodišnji proizvođač matične mliječi koju proizvodim do kasne jeseni

(neobično), prošle kalendarske godine sam već 15. augusta prekinuo proizvodnju iz
prostog razloga što u pčelinjim zajednicama nije bilo odgovarajućih larvi, za razliku
od prošlih godina kada je odgovarajućih larvi bilo i do 15. oktobra. Ove pčelarske
godine (2016/17.) već od 15. augusta u našim pašnim prilikama matice su rapidno
smanjile, a neke i prekinule polaganje jaja, što potvrđuje moju tezu i nedvosmisleno
ukazuje na to da je zimska (dugoživeća) pčela (u prošloj godini) do tada već
othranjena ili je trebala da bude othranjena.

Prošla godina je još od maja bila bespašna, tako da je u tom periodu matica umanjila
svoju produktivnost. Tako oslabljena i neuhranjena pčelinja zajednica je njegovala
zimsku (dugoživeću) pčelu. Kako naša uobičajena “dobra pčelarska praksa”
podrazumijeva da sa dohranjivanjem pčela počinjemo 1. augusta, u ovim okolnostima
to je bilo kasno. Tu dodatu hranu (šećerni sirup) su prenosile i prerađivale uglavnom
zimske pčele. Tako smo iscrpili zimske pčele i “potrošili njihov život”. Njihovo
nepovoljno življenje i iscrpljenost stvorili su uslove razvoju nozemoze i nekih virusnih
oboljenja. Dakle, nozemoza jeste evidentirana u uginulim pčelinjim zajednicama, ali
ona nije osnovni uzrok njihovog uginuća, već posljedica nepovoljnog življenja pčela.
Sama nozemoza ne bi napravila ovako katastrofalne posljedice, a kada bi onda ne bi
bilo ovako uočljivih razlika u gubicima na istim lokacijama.
Moju hipotezu potvrđuje i činjenica da pčelari koji su tu radnju završili ranije ili su
njihove pčele bile na kasnim ljetnim/jesenjim pašama nisu imali gubitaka te da su
gotovo sve uginule pčelinje zajednice na ovoj bespašnoj godini imale, odnosno
ostavile velike zalihe hrane, dakle, obilato su dohranjivane. Karakteristično je i da
gubitaka nisu imali ni stacionarni pčelari koji na svom lokalitetu inače i nemaju
jesenjih paša pa ih nisu ni iščekivali, dakle već poslije bagrema (koji je slabo medio)
započeli su stimulativno prihranjivanje svojih pčela.

Prvi zimsko-proljetni radovi na pčelinjaku

Februar 20, 2017Februar 20, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Kada se dan počinje duljiti, u prvoj polovini januara, “bude” se i naše pčele. U
gnijezdu (klubetu) pčelinje zajednice uspostavlja se novi toplotni i radni režim.
Matica oprezno počinje polagati prva jaja. Dan se dulji i zanavljanje pčela mora da
krene, ali lagano, oprezno i odmjereno. Pčelinja zajednica kao jedinstven i savršen
organizam to nepogrešivo zna. Ona zna da će hladna, neizvjesna i teška zima još dugo
trajati. Njoj je u ovom periodu potreban samo mir. Pčelar joj to može i treba
obezbijediti i samo tako joj može biti od pomoći. Sve druge pčelarske aktivnosti, a
naročito osluškivanje života pčela kucanjem u njihovo stanište, dodatno utopljavanje
i dodavanje pčelinjih pogača pčelinjim zajednicama, u ovom periodu nisu od pomoći,
već naprotiv. Da je bespotrebna pčelarska radoznalost kuckati po pčelinjem staništu,
pčelari se u načelu slažu, ali radoznali rade po svom. Dodavanje pčelinjih pogača i
dodatno utopljavanje pčelinjeg staništa u ovom peridu je velika pčelarska zabluda i
neka druga tema.

Pčelari ovdje imaju suprotstavljena mišljenja. Ipak se mora znati da ovim

preuranjenim radnjama, pored uznemiravanja pčela, dovodimo i pčelinju zajednicu u
zabludu pa ona preuranjeno intenzivira proširivanje svoga legla. To za pčelinju
zajednicu često biva kobno što obično rezultira krajem februara i početkom marta ili
se tada uoče posljedice pčelarskih zabluda. Pčelar tokom januara i februara treba da
nadzire svoj pčelinjak i da ga održava urednim, da sprječava uznemiravanje pčela od
životinja i ljudi, te da sanira eventualne štete pričinjene od nepoželjnih gostiju i
prirodnih utjecaja.

Posebnu pažnju pčelar treba da usmjeri na stabilnost postolja jer u ovom periodu,
uslijed vremenskih utjecaja, može doći do njihovog pomjeranja i tako do prevrtanja
pčelinjih staništa. Ukoliko je pčelinjak pravilno lociran tada čišćenje snijega ispred
pčelinjih staništa i uklanjanje istog sa krovova je nepotrebna, nekorisna, a često i
štetna radnja. U ovom periodu pčelar u svoju bilježnicu, pored vremenskih prilika,
treba da evidentira datume pročisnih izleta pčela (naročito prvi pročisni let), unos
polena, nektara, vode i druga svoja zapažanja. Povremeno, svakih par dana, a u
jutarnjim satima, pčelar treba da obiđe svoj pčelinjak i da na svakoj pčelinjoj
zajednici utvrdi i evidentira brojnost mrtvih pčela na poletaljci i ispred – na zemlji.

Kada pčele opće s prirodom pčelar svoju pažnju treba usmjeriti na ponašanje pčela na
letu svake pčelinje zajednice, ali i ispred, na zemlji, treba provjeriti da li ima pčela
“pješaka”. Pčelar treba da zna da oboljele pčelinje jedinke nerado umiru u svom
staništu pa ako im vremenske prilike dozvoljavaju one će, bolesne, sa nogama izaći
van i tako se udaljiti od svog staništa. U jutarnjim satima možemo ih uočiti odmah
ispred leta ili u neposrednoj blizini (korak – dva) kako po zemlji gmižu udaljavajući
se u pravcu istoka. Tako bolesne one se udalje i do 20 metara gdje je i najgušći oreol
njihovog umiranja.

Na osnovu ovih zapažanja i evidencija te pregledom ladice u podnici i eventualno

malog zadizanja zadnje ili prednje strane pčelinjeg staništa, pčelar sa velikom
preciznošću, bez otvaranja, određuje kako je zimovala svaka pčelinja zajednica. On
pouzdano utvrđuje koliko pčelinja zajednica ima hrane, ima li maticu, ima li i kada se
pojavilo leglo, kolika je njena brojnost, u kojem dijelu je klube ili njeno leglo locirano
i koji je pravac njihovog kretanja. Pored toga, on može da utvrdi da li je pčelinja
zajednica uznemiravana izvana ili iznutra i kakvo je njeno opće zdravstveno stanje.
Na osnovu ovih zapažanja pčelar može procijeniti i donijeti odluku da i u ovom
periodu otvori pčelinje stanište kako bi nužno i neodložno intervenisao u cilju
spašavanja pčelinje zajednice. U našim klimatskim i pašnim prilikama sve do kraja
februara nije potrebno i nije dobro da pčelar obavlja bilo kakve radnje na pčelinjim
zajednicama, a koje zahtijevaju otvaranje njihovog staništa. Tek krajem februara ili
početkom marta potrebno je izvršiti prvi vizualni pregled pčela otvaranjem njihovog
staništa te obaviti više istovjetnih radnji na svakoj pčelinjoj zajednici.

Prilikom ovog vizualnog pregleda ponekad se nametne potreba da se na pojedinim

pčelinjim zajednicama obave i posebne radnje koje bude zahtijevala svaka pčelinja
zajednica ponaosob. Ovo je period kada u većini godina izresa lijeska i cvjetaju mnoge
proljetne cvijetnice. Često u ovom periodu cvjeta drijen i vrba iva. Pčelinje zajednice u
prosjeku imaju na 3 rama legla. Ovim prvim vizualnim pregledom pčelar otvara
pčelinje stanište pa bez vađenja ramova brzo i precizno utvrđuje ima li pčelinja
zajednica maticu, broj ulica pčela i njihov položaj, položaj i količinu meda – hrane,
vlažnost pčelinjeg staništa i utvrđuje opću sliku zdravstvenog stanja pčela. Ako pčelar
utvrdi da su ramovi s medom (hranom) pčelama u nepovoljnom položaju, odnosno
da su pčele sa svojim leglom krenule u pravcu gdje se nalazi manje meda primaknut
će ramova s medom ka leglu, a najčešće će situacija zahtijevati prenošenje takvih
ramova na suprotnu stranu. U tom slučaju se ramovi na kojima nema ili je manje
meda izmještaju na bočne strane. Ovo manipulisanje ramovima u ovom periodu je iz
nužde, a u pravilu se ni tada ne manipulira s ramovima koji su uz leglo, ali se oni sa
ramovima na kojima jeste leglo mogu zajedno pomijerati. Uz leglo se nikada ne
stavljaju puni ramovi zatvorenog meda.

Na satonoše se sada mogu postaviti prve pčelinje pogače, a obavezno se dodaju

pčelinjim zajednicama za koje se utvrdi da imaju malo hrane. Ovdje je potrebno
naglasiti da postavljanjem pčelinje pogače na satonoše pčelinja zajednica izgubi moć
procjene raspoloživih količina hrane, pa uslijed toga može relativno brzo potrošiti i
med i pogaču i tako umrijeti od gladi. Ukupnu raspoloživu hranu (sada raspoloživi
med i šećernu pogaču) ona, kada su joj pčelinje pogače na satonošama, više i ne štedi
već konzumira sve veće količine prvenstveno meda hraneći svoje leglo koje se u ovim
okolnostima rapidno povećava. Ovom prilikom i podnicu zamijenimo drugom čistom
i dezinfikovanom, a njenu očistimo i obavezno pomoću plinskog plamenika (brenera)
termički dezinfikujemo. Podnice, kao dio pčelinjeg staništa najviše su izložene i
podložne mnogim izazivačima zaraznih bolesti pčela pa je upravo njih potrebno
posebno tretirati. Za razliku od prethodnog perioda, na novopostavljenoj podnici
sada se potpuno zatvori njen uložak (ladica).

Nakon ovog prvog vizualnog pregleda, postavljanja pogače i zamjene ili dezinfekcije
podnice, pčelinju zajednicu treba dodatno utopliti – suprotno od prethodnog stanja
kada smo imali i suprotan cilj (usporavanje buđenja i razvoja pčela). Ovim radnjama
obezbijedili smo pčelinjim zajednicama uslove za ubrzani razvoj. U drugoj polovini
marta kada se izvrši glavni pregled pčela, a koji zahtijeva manipulisanje određenim
ramovima i tijelima, stvorit će se i uslovi za stimulativno prihranjivanje pčela. Pored
toga pčele će svakodnevno općiti s prirodom. Dan će se osjetno produžiti, a priroda će
pčelama ponuditi izobilje polena i nektara, i sve će to rezultirati intenzivnim i
eksplozivnim razvojem naših pčelinjih zajednica. Do tada na pčelinjaku, a na
prikladnom mjestu, trebamo postaviti i higijenske pojilice. To su takve pojilice gdje su
pčele prilikom uzimanja vode ispod nje pa u takvom položaju ne mogu i nije moguće
onečistiti vodu. Higijenske pojilice nisu i ne mogu biti pojilice za piliće ili slične bare
koje pčele nadlijeću i na njih slijeću. Ukoliko pojilice nisu higijenske i ako ih pčelar ne
može redovno održavati onda je bolje da se i ne postavljaju.
Liječenje nozemoze
Februar 18, 2017Februar 18, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Liječenje oboljele pčelinje zajednice zaražene nosemom podrazumijeva zaustavljanje
razvoja bolesti, liječenje pčelinjih jedinki i eliminaciju uzročnika iz staništa.

Odlični rezultati postižu se istovremenim liječenjem oboljele pčelinje zajednice i

eliminisanjem uzročnika iz njenog staništa. Samo liječenje oboljele zajednice bez
eliminisanja uzročnika iz njenog staništa ne daje zadovoljavajuće i trajne rezultate.
Bolest se privremeno zaustavlja i odlaže njeno napredovanje, ali se zajednica ne može
izliječiti jer su uzročnici u njenom staništu i dalje prisutni. Bolest se u prvim
nepovoljnim uslovima ponovo javlja i to većim intenzitetom. Ukoliko iz staništa samo
eliminišemo uzročnika tj. prenesemo pčele u čisto stanište, bolesne pčele mogu
reinficirati i to novo stanište. Reinficiranje jeste moguće, ali su mogućnosti manje
ukoliko se ova aktivnost obavlja u optimalno godišnje doba, tj. ljeti i u jesen, kada je u
pčelinjoj zajednici najmanja zastupljenost inficiranih pčela, a pored toga one tada
nisu u bliskom kontaktu, već svakodnevno i normalno opće u prirodi – van staništa.
Samim eliminisanjem uzročnika iz staništa (samom dezinfekcijom) postižu se bolji
efekti nego samim liječenjem pčelinje zajednice.

U mnogim zemljama, pa i našoj, propisana je zakonska obaveza sprječavanja, tj.

širenja i liječenja ove veoma zarazne, prikrivene i kod medonosnih pčela veoma
raširene bolesti. To posebno ukazuje na njenu veliku zaraznu moć, a i štete koje ona
nanosi u pčelarstvu.

Liječenje oboljelih pčela od nozemoze je u stvari sprječavanje parazitiranja tj. razvoja

i razmnožavanja protozoa Nosema apis i Nosema ceranae u stanicama epitela
srednjeg crijeva pčele. Na životni razvoj i reprodukciju ovog malog jednostaničnog, a
veoma otpornog parazita utječe se putem njegovog domaćina peroralnom primjenom
lijekova, a na sam njegov život utječe se djelovanjem na spore sterilizijacijom i
dezinfekcijom pčelinjeg staništa.

Lijekovi ne mogu utjecati na spore nosema koje se nalaze van organizma pčelinjih
jedinki. Dezinficijensi i termički postupci koji bi potpuno eliminisali spore nosema ne
mogu se primijeniti na saće i pčelinju hranu kada se u tom saću nalazi leglo i još u
prisustvu pčelinjih jedinki. Kod ovakvih okolnosti primjenjuju se postupci i
upotrebljavaju dezinficijensi koji će sa manjim ili većim efektima dezinfikovati
pčelinje stanište (uništiti spore nosema), a uz zanemarljive posljedice na pčelinje
leglo, jedinke, hranu, vosak i pčelinje stanište uopće.
Potpuna dezinfekcija ili sterilizacija pčelinjeg staništa obavlja se izdvojeno od pčelinje
zajednice. Pčelinje stanište iz pčelinje zajednice odvaja se u fazama određenim
manipuliranjem pčelinje zajednice i njenog staništa. Prevješavanjem ramova sa
saćem u kojem se nalazi pčelinje leglo, hrana a i pčele, postiže se postupno izdvajanje
cjelokupnog pčelinjeg staništa od pčelinje zajednice, a u cilju njegove potpune
dezinfekcije ili sterilizacije. U ovakvim uslovima istovremeno se vrši i djelomična, tj.
manje učinkovita dezinfekcija hemijskim sredstvima sa manje štetnim posljedicama
po leglo, pčele i pčelinju hranu.

Ovisno o životnom periodu pčelinjih zajednica, tj. godišnjem dobu, različite su

mogućnosti zaustavljanja i liječenja bolesti, a naročito eliminisanja njenih uzročnika
pa time i liječenja oboljele pčelinje zajednice.
Zaustavljanje razvoja i prenošenja bolesti

Oboljelu pčelinju zajednicu treba isključiti iz proizvodnje, a leto njenog staništa

smanjiti da se umanji opasnost od grabeži i prenošenja bolesti na druge pčelinje
zajednice. Buduća tretiranja, a koja će biti veoma česta, treba obavljati pravilno,
veoma brzo, pažljivo i precizno, kako bi se postigli željeni efekti liječenja, a izbjegle
mogućnosti prenošenja bolesti na druge pčelinje zajednice. U cilju zaustavljanja
razvoja bolesti, oboljelu pčelinju zajednicu treba “dovesti na mjeru”, odnosno iz
njenog staništa odstraniti sve ramove koji nisu zaposjednuti pčelama i pčelinjim
leglom. Pčelinju zajednicu tretirati odgovarajućim lijekom, tako da se po svakoj ulici
pčela špricom dozira lijek i to direktno po pčelama ili da se špricom dozira u pčelama
napadnuti dio pogače.
Postupak treba ponavljati svakih 5 – 7 dana sve dok vremenski uslovi ne omoguće da
se pristupi postupku eliminiranja uzročnika iz pčelinjeg staništa. Pčelinju zajednicu
treba utopliti novinskim papirom preko poklopne daske ispod krova, a ventilacijom
uspostaviti dobru aeraciju u njenom staništu, koristeći prvenstveno mrežu na
podnici.

Nepotpuna dezinfekcija

Nepotpuna dezinfekcija pčelinjeg staništa u prisustvu ukupne pčelinje zajednice

(pčela, pčelinjeg legla, hrane) vrši se takvim dezinficijensima koji manje štetno
djeluju na pčelinje jedinke, leglo i hranu. Najčešće se upotrebljavaju dezinficijensi na
bazi joda (Nozecid, Nosestat i sl.) koji se rastvaraju u mlakoj običnoj vodi pa se
cjelokupna zajednica i njeno stanište blago orosi pomoću ručne prskalice. Nepotpuna
dezinfekcija primjenjuje se i u postupku prevješavanja gdje je način nepotpune
dezinfekcije potpunije obrazložen, a što je sastavni dio liječenja pčelinje zajednice.
Ovim postupkom znatno se usporava razvoj bolesti u zajednici, potpuno se ne
zaustavlja već odlaže, a sama primjena je ovisna o vremenskim faktorima.

Popuna dezinfekcija

Eliminisanje uzročnika iz pčelinje zajednice

Postupak eliminiranja uzročnika nozemoze iz pčelinje zajednice zahtijeva složene

aktivnosti pčelara, jer se iz staništa i pčelinje zajednice moraju potpuno eliminisati
dobro otporne spore noseme. Potpuno eliminisanje obavlja se termičkim postupcima
ili hemijskim sredstvima. Prisustvo pčela, legla i hrane ograničava istovremeno i u
fazama u vremenskom intervalu od 25 dana za koje vrijeme pčelinja zajednica mora
biti pod terapijom.

Prva faza

Prva faza eliminisanja spora nosema iz staništa podrazumijeva odstranjivanje ramova

iz staništa na kojima nema legla. Bolesna zajednica zajedno sa svojim staništem se
izmjesti sa svog postolja, a na njeno mjesto se postavi drugo, potpuno čisto stanište.
Iz bolesne zajednice vade se samo oni ramovi sa pčelama na kojima pčele obavljaju
svoje reproduktivne aktivnosti pa se prenose u novo pripremljeno i tek postavljeno
pčelinje stanište. Svi ti ramovi oboljele zajednice uglavnom mogu stati u jedno tijelo –
nastavljaču, a većinom je njihov broj manji od 10 ramova. Naravno, na jednom od tih
ramova je i matica, a na njemu je i najveći broj pčela. Pčele sa preostalih ramova
stresu se na zemlju, odakle one same uđu u svoje sada novo stanište, koje se nalazi na
istom, odnosno starom mjestu.

Uveče, uoči toplog i sunčanog dana, bolesnoj zajednici se da šećerna otopina

spravljena od 1/3 litra neprokuhane friške sirutke (žešće) i 1/2 kg šećera. Pčele ovu
otopinu nerado uzimaju pa je treba dati u izazovnoj hranilici, najbolje u galonu
odmah na satonoše ili u najlonskim. vrećicama.

Sa preostalih ramova izvrca se med, a ramovi sa saćem se podvrgnu potpunoj

dezinfekciji, odnosno steriliziranju spora nosema. Ukoliko zajednicu prethodno
nismo tretirali lijekovima, med se može koristiti u ljudskoj ishrani, jer spore noseme
apsolutno ne mijenjaju kvalitetu i zdravstvenu ispravnost meda. Med nije dobro
davati pčelama, ali je moguće uz uslov da se prethodno podvrgne zagrijavanju do
tačke ključanja.

Ovim postupkom završili smo prvu fazu eliminisanja uzročnika (spora Nosema apis i
Nosema ceranae) iz staništa pčelinje zajednice i pripremili pčelinju zajednicu za
postupak njenog prevješavanja.

Postupak prevješavanja

Kada vremenski uslovi omoguće istovremeno prevješavanje i dezinfekciju, odnosno

kada temperatura zraka bude iznad 16 °C pristupa se istovremeno prevješavanju i
prvoj privremenoj dezinfekciji svih sada preostalih ramova sa ukupnim sadržajem
pčela, legla, meda, kao i unutrašnjih stjenki staništa, a naročito poklopne daske i
podnice, bez obzira što smo u prethodnom postupku zajednici zamijenili pojedine
elemente njenog staništa.

Dezinfekcija se vrši mlakom suspenzijom vode i nekog od hemijskih sredstava,

odnosno dezinficijenasa na bazi halogenih elemenata, a najbolje joda. Mnogi
proizvođači ovim sredstvima pripisali su i svojstva lijeka za nozemozu. Međutim, njih
treba prvenstveno posmatrati samo kao dezinfekciona sredstva i primjenjivati ih u
skladu sa uputstvima za dezinfekciju. U ova sredstva i u ovom postupku se ne dodaje
šećer. Doziranje se vrši prskanjem pod pritiskom u vidu magle, tako da se umiju svi
dijelovi staništa kao i ramovi sa leglom i pčelama. Nakon ovog tretiranja potrebno je
dodatno utopliti zajednicu. Sljedećeg dana u prijepodnevnim satima pronađemo
maticu i izmjestimo je na prazno, čisto saće pripremljeno u drugom čistom staništu, a
koje se sastoji samo od podnice i jednog tijela (nastavka) u koji stresemo mlade pčele
sa jednog, eventualno dva rama. Ovo novo stanište (podnicu i tijelo) postavimo na
mjesto prethodnog. Na njegovo tijelo postavimo matičnu (Hanemanovu) rešetku, a
na rešetku postavimo preostali dio tretirane pčelinje zajednice, odnosno tijelo u
kojem se nalaze ramovi s leglom i pčelama. Na matičnoj rešetki i iznad nje ne smije
biti otvoreno leto. Potpunu dezinfekciju ramova na kojema se nalazi leglo nismo
mogli izvršiti pa smo ovim postupkom takve ramove sa pčelama prevješali, odnosno
matičnom rešetkom izdvojili iz plodišta, a buduće reproduktivne aktivnosti zajednice
odredili i ograničili na čistom nezaraženom odnosno dezinfikovanom saću. Ovo čisto
saće se neće nanovo inficirati ukoliko pčele svakodnevno opće s prirodom i ukoliko
smo u prvoj fazi, a prije prevješavanja kod pčela, iznudili dijareju neprokuhanom
sirutkom.

Druga faza

Druga faza eliminisanja uzročnika iz zajednice podrazumijeva oduzimanje iz staništa

ranije prevješenih ramova i zamjenu matice.

Oduzimanje prevješenih ramova

Po izlijeganju pčela iz prevješenih ramova, a najkasnije peti dan od zadnjeg tretiranja

ljekovitim sirupom, iz staništa odstranjujemo matičnu rešetku i cjelokupno gornje
tijelo u kojem se nalaze svi ranije prevješeni ramovi. Sa njih otresemo pčele. Iz ovih
ramova se izvrca med pa se zajedno sa tijelom i matičnom rešetkom podvrgnu
potpunoj dezinfekciji. Izvrcani med se zagrijava do tačke ključanja kako bi se u njemu
ubile, odnosno sterilisale spore nosema, pa se takav pčelama može dati u prihrani.
Kada med jednom proključa on neće provrijeti (ukisnuti) pa se može dugo čuvati. Ako
med nismo zagrijavali do tačke ključanja on se pčelama ne smije davati, jer u njemu
spore nosema mogu preživjeti i godinu dana.

Zamjena matice

Zamjena matice se obavlja nakon liječenja pčelinjih jedinki i nakon postupka

prevješavanja. Maticu je najlakše zamijeniti metodom prevare pčela, a ova metoda
ima dva jednako efikasna načina.

Prvim načinom staru maticu sa rama izbacimo na zemlju drvcetom šibice pa je i sa

zemlje eliminišemo, a odmah potom sa rama oplodnjaka istim postupkom matica se
izbaci na ram, po mogućnosti na isto mjesto gdje je bila stara matica. Oplodnjak,
odnosno zajednicu gdje je bila nova matica, treba udaljiti najmanje 3 km od tretirane
zajednice ili te pčele pridružiti drugoj zajednici klasičnim spajanjem preko novinskog
papira postavljenog između matične zajednice, ali ne i drugim metodama koje
omogućavaju da veći broj pridruženih pčela odmah i slobodno napusti novu
zajednicu.

Drugi način se primjenjuje kod dodavanja matice koja je prethodno bila u kavezu.
Staru maticu iz zajednice odstranimo istim postupkom kao kod prvog načina. Sve
pčele koje se u tom momentu nalaze u zajednici na ramovima pomoću prskalice
okupamo mlakom rjeđom vodo-šećernom otopinom (2-3 :1). Maticu, još dok je u
kavezu na isti ili sličan način polijemo u vodo – šećernoj otopini pa je iz kaveza
ispustimo na ram i tako je pridružimo tretiranoj zajednici.

Potpuna dezinfekcija

Potpunu dezinfekciju tj. eliminisanje spora nosema u pčelinjoj zajednici nije moguće
obaviti u prisustvu legla pčela i meda pa se u tom cilju metodom prevješavanja i u
fazama izdvajaju elementi pčelinjeg staništa i izvan zajednice podvrgavaju potpunoj
dezinfekciji, odnosno sterilizovanju termičkim i hemijskim postupcima.

Termički postupci

Termički postupak sterilizacije podrazumijeva uništavanje živih uzročnika (suhim)

zagrijavanjem ili (na mokro) kuhanjem predmeta i stvari u vodi na kojima se
uzročnici nalaze a na temperaturi koja je za uzročnike životno nepodnošljiva. U
konkretnom zahtjevu, za potpuno uništavanja spora nosema potrebna je temperatura
od 60 °C u neprekidnom vremenskom intervalu dužem od pola sata. Do 3% kaustične
sode (NaOH) u vodi na temperaturi ključanja u cijelosti se eliminišu spore nosema.
Sam postupak je uslovljen prethodnim odvajanjem saća sa ramova. Temperatura veća
od 90 °C uzročnike trenutno uništava. Neki autori tvrde da direktna sunčeva svjetlost
(sama svjetlost) uništava spore nosema za 15 do 32 sati. Nije mi poznato da je ova
tvrdnja u nauci potvrđena.

Zagrijavanje na suho na većim pčelinjacima obavlja se u specijalno pripremljenim

komorama. Na manjim pčelinjacima najčešće se predmeti za sterilizaciju opaljuju
(raskužuju) plinskom lampom. Postupkom na mokro, predmeti za sterilizaciju se
podvrgavaju vodenim parama ili najčešće otkuhavaju u običnim kazanima ili
specijalnim komorama.

Termičkim postupcima ne može se izvršiti sterilizacija saća a da se saće ne ošteti, pa

se ramovi sa saćem podvrgavaju hemijskim postupcima.

Hemijski postupci

Hemijska dezinfekcija se obavlja različitim hemijskim sredstvima. Do sada nisu

poznata takva hemijska sredstva koja bi bila pogubna za spore protozoe nosema a da
istovremeno nemaju negativno dejstvo na višestanične organizme, dakle na pčelinje
leglo i odrasle pčelinje jedinke. Naravno, ima takvih hemijskih sredstava koja su
manje ili više pogubna za nosemu u odnosu na pčelinje leglo i odrasle pčelinje
jedinke. Dezinfekciona sredstva koja su na bazi do 3 % joda nemaju jako negativno
djelovanje na pčelinje leglo i pčelinje jedinke, a manje – više su pogubna za mnoge
mikroorganizme. Dokazano je da spore nosema nisu otporne na direktan kontakt s
jodom, a poznato je da se jod, naravno u malom koncentratu, nalazi u medu. Upravo
iz tih razloga u praksi se najčešće upotrebljavaju dezinficijensi na bazi joda, ali u
različitim koncentratima, a što je ovisno o tome da li se dezinfekcija pčelinjeg staništa
obavlja u prisustvu legla, pčela i hrane ili izdvojeno. Iz istih razloga za dezinfekciju se
upotrebljavaju i mravlja kiselina, hidrogen i formalin. Ovdje je bitno naglasiti da se
pomenuta hemijska sredstva ne mogu koristiti kao lijekovi za liječenje pčelinjih
jedinki, već su to isključivo sredstva za živu dezinfekciju. Neki autori tvrde da voda
uništava spore nosema ako su vodi izložene 35 – 50 časova. Ova tvrdnja nema naučne
pretpostavke, naprotiv, spore nosema u vodi mogu dugo preživljavati.

Od svih hemijskih sredstava za dezinfekciju pčelinjeg staništa u praksi se najčešće

koristi sirćetna kiselina (80 % obična, komercijalna, esencija, CH3COOH). Postupak
dezinfekcije je jednostavan. Tijela (nastavljače pčelinjeg staništa) zajedno sa
ramovima i saćem slože se jedan na drugi, a između njih (na satonoše) postavi se
apsorbujući materijal (deblji karton, trulex ili sl.) u koji se nalije 150 ml 80% sirćetne
kiseline po LR tijelu, pa se sva tijela zajedno oblože najlonskom folijom. Drugi način,
a kojeg u praksi ja najčešće koristim, jeste da se sirćetna kiselina u odgovarajućoj
posudi postavi na satonoše zadnjeg tijelo svakog boksa i na njega postavi prazno
tijelo. Svi boksovi tijela sa ramovima se zajedno oblože folijom, tako da pare sirćetne
kiseline oplakuju i vanjske stjenke tijela. Pare sirćetne kiseline su teže i padaju ka
dolje oplakujući sve dijelove tijela, ramova i saća. Sirćetna kiselina nagriza željezo, pa
mnogi autori preporučuju da se žica u ramovima zaštiti voskom. Ipak i tako oštećene
žice mogu zadovoljiti svoju funkciju, s obzirom na to da se, u pravilu, svake treće
godine zamjenjuju novim u postupku pretapanja saća.

Moj način sprječavanja rojenja

Februar 17, 2017Februar 17, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Rojenje pčela je njihov prirodni nagon za razmnožavanje u cilju opstanka pčela kao
vrste. Rojenje je zapravo dijeljenje pčelinje zajednice na dva ili više dijelova tako da
jedan dio pčela izletnica izađe sa starom maticom iz svog staništa i formira novu
zajednicu.

Naša medonosna pčela Apis mellifera carnica u rojevni nagon ulazi kada se u
pčelinjoj zajednici izjednači brojnost otvorenog i zatvorenog legla. U pčelinjoj
zajednici tada već ima trutovskog legla, a i trutova. Pčelar u ovoj fazi ne uočava tu
pojavu sve dok se ne pojave matični počeci pa čak i dok matica u njih ne položi jaja.
Većina pčelara rušenjem matičnjaka radi Sizifov posao i uzaludno pokušava spriječiti
rojenje. Veoma je bitno naglasiti da je za sve vrijeme dok je pčelinja zajednica u
rojevnom nagonu njen radni elan znatno smanjen.

Savremenim načinom pčelarstva, odnosno pojavom pokretnog saća, pčelari svojom

tehnologijom sprječavaju prirodno rojenje pčela u cilju ostvarivanja većih prinosa
meda i drugih pčelinjih proizvoda. Naime, pčele koje se roje, u istoj godini, a u našim
klimatskim i pašnim prilikama ne mogu ostvariti višak meda i drugih pčelinjih
proizvoda, pa rojenje kao takvo nije poželjno. Razmnožavanje pčelinjih zajednica u
savremenom pčelarstvu isključivo se vrši vještačkim razmnožavanjem u precizno
planirano i određeno vrijeme. Za sprječavanje rojevnog nagona u konačnici rojenja u
praksi se primjenjuju različite manje ili više uspješne metode. Zajednička osnova svih
tih metoda jeste proširivanje radnog prostora u cilju stvaranja uslova za aktivan rad
pčela u svim životnim fazama njihovog radnog angažmana. Rojevni nagon, radni
angažman i proširivanje radnog prostora su u stalnoj i veoma uskoj međuovisnosti.
Tako da se u većini slučajeva velikim proširenjem ne može kvalitetno utjecati na
sprječavanje rojevnog nagona već isto mora biti prilagođeno i određeno prema svakoj
pčelinjoj zajednici ponaosob.

Svi ovi parametri su u svakodnevnoj promjeni pa je pčelar u nuždi da veoma često, a

najmanje svakih 5-7 dana kontroliše svaku pčelinju zajednicu kako bi spriječio njeno
rojenje. Pčelari sa velikim brojem pčelinjih zajednica nisu u mogućnosti na vrijeme
pregledati i poduzeti potrebne radnje. Naravno, to rezultira gubicima.

Kroz svoju dugogodišnju pčelarsku praksu riješio sam sprječavanje rojevnog nagona i
rojenja prosto i veoma efikasno. Toplo ga preporučujem svim pčelarima, a naročito
pčelarima sa velikim brojem pčelinjih zajednica.
 Moj način sprječavanja rojevnog nagona i rojenja

U našim klimatskim uslovima pčelinje zajednice svoj optimum razvoja postižu pred
bagremovu pašu. U tom periodu, a u mojoj tehnologiji pčelarenja, plodišta i medišta
su razdvojena Hanemanovom rešetkom. Plodišni prostor je na podnici, u jednom
tijelu na kojem je Hanemanova rešetka. Medišni prostor je na jednom, a najčešće na
više tijela iznad Hanemanove rešetke. Kada pčelinja zajednica uđe u rojevni nagon
tada medišna tijela postavljam na podnicu (na mjesto plodišta), na ta medišna tijela,
a umjesto Hanemanove rešetke, postavljam uramljenu žičanu mrežu s otvorom
(letom) u ramu na istom mjestu gdje je bio i otvor (leto) na Hanemanovoj rešetki.
(Ove aktivnosti Belčić primjenjuje u svojoj metodi priprema pčelinjih zajednica za
glavnu pašu.) Ako nemamo uramljenu žičanu mrežu stavljamo samu mrežu ispod
uramljene Hanemanove rešetke.

Nakon dva izletna dana sve vraćam u prvobitni položaj. Za to vrijeme iz plodišta koje
je bilo iznad medišta izašle su sve pčele izletnice i ušle u medište. U plodištu, pored
matice, ostale su samo mlade kućne pčele. U ovakvim okolnostima njima je ostavljen
velik prostor i sve kućne aktivnosti, a pored toga našle su se u potrebi da
prijevremeno obavljaju poslove pčela izletnica kako bi sebi obezbijedile potrebnu
vodu ali i hranu. Ova nova situacija dovela je pčelinju zajednicu do toga da u ovim
izmijenjenim okolnostima odustane od rojevnog nagona bez obzira u kojoj je fazi bio.
Pčele su nakon feromonske obavijesti matice porušile eventualno započete pa i
zatvorene matičnjake. Dakle, pčelinjoj zajednici je prekinut rojevni nagon, odustala je
od rojenja i vratila je svoje radno raspoloženje.
Navigacija kroz članke
← Stariji članci
Ljekovita pogača je velika pčelarska zabluda
Februar 15, 2017Februar 15, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

 Da li je cijena pčelarskog neznanja ukalkulisana u cijenu ljekovitih pčelinjih
pogača?

Naučni radnici iz oblasti pčelarstva i pčelari imaju jedinstven stav o primjeni pčelinjih
pogača u pčelarstvu. Ovi prvi (naučni radnici) svojim naučnim radovima i analizama
dokazali su sve negativne pojave primjene pčelinjih pogača na život pčelinjih jedinki i
pčelinju zajednicu. Nesumnjivo su dokazali da pčelinje pogače u ishrani pčela utječu
na dužinu života pčelinjih jedinki (kraće žive), na osnovu čega tvrde da je pčelinja
pogača u ishrani pčela VELIKO ZLO. Ovi drugi (pčelari) ne osporavaju naučne
spoznaje i oni tvrde, na osnovu pčelarske prakse, da su pčelarske pogače NUŽNO
ZLO. Dakle, pčelari ne osporavaju naučno dokazane tvrdnje, ali većina ih u praksi ne
uvažava. Pčelinje pogače su sastavni dio hrane njihovih ljubimaca.
Neki pčelari svojim pčelinjim zajednicama daju pogače u svim njihovim životnim
periodima
(tokom cijele kalendarske godine). Drugi pčelari, koji su u „manjoj nuždi“, pčelinje
pogače
dodaju pčelama u njihovom najtežem životnom periodu – periodu prezimljavanja
(period
mirovanja) ili još u periodu priprema za zimu. Dakle, oni su deklarativno saglasni sa
naučnim spoznajama i dobrom pčelarskom praksom. Međutim oni, iz njima poznatih
razloga, to ne uvažavaju pa daju pogače pčelama kada su pčelama od veće štete nego
koristi pa su tako njihove pčelinje zajednice konstantno u VELIKOM NUŽNOM
ZLU.

Pčelinje pogače se pčelinjim zajednicama u našim klimatskim uslovima daju krajem

mjeseca februara na satonoše i samo tada pčelama mogu biti od veće koristi nego
štete.
Na tržištu balkanskog prostora nalaze se i „ljekovite pčelinje pogače“. Proizvođači tih
pogača tvrde kako liječe i preventivno djeluju na neke pčelinje bolesti, a naročito na
dobro
rasprostranjenu, prikrivenu i veoma zaraznu bolest NOZEMOZU. Cijena ovih
pogača je veća od cijene običnih (stimulativnih) pogača. Uistinu, ova razlika u cijeni
jeste cijena pčelarskog neznanja.

Ogromno i nemjerljivo je neznanje svih “stručnjaka” koji preporučuju da se lijekovi

za bilo koju zaraznu pčelinju bolest daju preventivno. Preventivno se ne liječe pčele.
Oni koji to
znaju, a mnogi znaju, imaju samo jedan cilj, a to je kako da ostvare profit na našoj
pčelarskoj nevolji. Oni, ustvari, da bi ostvarili ekonomsku dobit apsolutno i ne misle o
našim pčelama i nama pčelarima.
Šećerno-medna pogača nije pomoćna komponenta za bilo koji lijek ili ljekovitu
supstancu koji djeluju na spore nozemoze u organizmu pčele. Svi poznati registrovani
lijekovi za nozemozu, za veoma kratko vrijeme, razgrađuju svoja ljekovita svojstva u
pčelinjim pogačama.

Pored toga, bitno je naglasiti da lijekovi za nozemozu na bazi joda i njegovih izotopa,
a koji se nalaze na našem tržištu te koji se dodaju u pčelinje pogače, ne mogu da
djeluju na spore nozemoze u organizmu pčele. Oni mogu poslužiti kao sredstvo za tzv.
živu dezinfekciju pčela, legla i pčelinjeg staništa. Važno je naglasiti da u pčelarskom
svijetu van balkanskih prostora jod i lijekovi na bazi joda se ne koriste kao lijekovi,
već isključivo kao sredstvo za nepotpunu živu dezinfekciju.

Odgovarajući lijekovi se ipak mogu špricom dozirati i u pčelinje pogače, ali isključivo
onda kada je pogača već dodata pčelama te kada je pčele počnu
konzumirati. Odgovarajući lijek se dozira u „napadnuti“ dio pčelinje pogače.
 Doziranje
lijeka u pogaču

Vrijeme je da pčelari pripreme pčelinje pogače. Najsigurnije je da ih sami prave po

nekim od mnogobrojnih ispitanih recepata. Pčelama će biti “slađe”, a pčelarima draže
i neće imati sumnju koliko je u njima škroba i drugih pčelama nepovoljnih elemenata.
Vrste varoe
Februar 14, 2017Februar 14, 2017 Pčelarstvo Karahodžić

Piše: Ekrem Karahodžić

Nakon otkrivanja Varroae jacobsoni prvih sedamdesetak godina nisu vršena njena
značajnija naučna istraživanja. Prvi opis ovog pčelinjeg parazita nakon njegovog
otkrića 1904. godine zabilježen je 1958. godine u Japanu.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je varoa već prouzrokovala velike štete
zapadnoj medonosnoj pčeli – Apis melliferi, intenzivirana su njena naučna
istraživanja. Istraživanja su vršena uglavnom na varoama koje parazitiraju na Apis
melliferi gdje varoe inače ima više pa je bilo jednostavno pronaći varou za razliku od
varoa koje parazitiraju na istočnoj pčeli – Apis cerani. Zapaženo je da je varoa koja
parazitira na Apis melliferi krupnija od varoe koja parazitira na Apis cerani. Ova
razlika obrazlagana je povoljnijim uslovima parazitiranja varoe na Apis melliferi koja
je i krupnija od Apis cerane. Utvrđene su i velike različitosti godišnjeg prirasta varoa
među zajednicama Apis mellifere i Apis cerane. Na Apis melliferi znatno je veći
godišnji prirast varoa nego na Apis cerani, tako da varoa svake godine pčelinjim
zajednicama Apis mellifere nanosi velike, ogromne štete, dok pčelinjim zajednicama
Apis cerane ne pričinjava znatnu štetu. Ove različitosti obrazlagane su genetskom
neotpornošću naše pčele Apis mellifere koja nije razvila odbrambene mehanizme
borbe sa neprirodno prispjelim parazitom. Zatim, razlikom nivoa juvenilnog
hormona na radiličnim i trutovskim larvama kod ove dvije vrste pčela (koji je na
radiličnim larvama Apis cerana tako nizak da slabo stimulira ženku varoe da poleže
jaja), a kojeg ženka varoe mora sa hranom unijeti u svoj organizam kako bi započela
odlaganje plodnih jaja. S druge strane, odrasle pčelinje jedinke Apis cerane
odstranjuju velik procenat varoa iz svog legla i sa svog tijela. Pretpostavljano je da je
Varroa jacobsoni na svom novom domaćinu zatekla idealne uslove za svoj životni
razvoj, a naročito za razmnožavanje. Različit godišnji prirast varoe u pčelinjim
zajednicama zapadne pčele Apis mellifere utvrđen je u različitim oblastima (arealima)
njene rasprostranjenosti. Ove različitosti obrazlagane su genetskim razlikama
medonosnih pčela Apis mellifere u pojedinim oblastima njene rasprostranjenosti.

Na osnovu ranijih naučnih ispitivanja varoe u Evropi bila su poznata dva genetski
različita tipa Varroe jacobsoni i to: R tip (Ruski ili GER tip) i J tip (Japanski tip).
Američki istraživači (Delfinado – Bakar i Houck) otkrili su različitosti u veličini tijela,
broju i položaju dlačica kod varoa iz različitih oblasti njene rasprostranjenosti i na
osnovu tih različitosti i njihovog porijekla odredili 3 tipa varoa i to: A tip – varoa sa
Apis mellifere evropskog porijekla, B tip – varoa sa Apis cerane i C tip – varoa sa
afrikanizovanih sojeva Apis mellifere.

Međutim, 1994. godine australijski naučnik Denis Anderson utvrđuje da se varoa koja
parazitira na istočnoj pčeli Apis cerani, opisana 1904. godine kao Varroa jacobsoni,
ne može razmnožavati u leglu (zapadne) medonosne pčele Apis mellifere što daje
sumnju da li su prethodne pretpostavke uopće tačne i pretpostavlja mogućnosti
postojanja više vrsta varoa.

Višegodišnjim istraživanjima varoe koja je doktor Denis L. Anderson iz Canberre

(Australija) vršio na varoama širom svijeta od 1989. do 1999. godine potvrđene su
velike genetske razlike kod varoa koje parazitiraju na pčelama u različitim oblastima
(arealima) njihove rasprostranjenosti. Opsežnim ispitivanjima varoa na Apis cerani
širom Azije i na Apis melliferi u 32 zemlje svijeta potvrđeno je da varoa koja
parazitira na istočnoj pčeli Apis cerani opisana 1904. godine kao Varroa jacobsoni
apsolutno ne može da se razmnožava na leglu zapadne medonosne pčele Apis
mellifere. Ovim istraživanjima utvrđene su genetske i biometrijske različitosti kod
varoa u pojedinim oblastima (aeralima) njene rasprostranjenosti gdje su bile
primjetne i velike virulencijske razlike očitavane na njihovim domaćinima.
Molekularnom metodom dokazao je 20 različitih tipova varoe koje su se i biometrijski
razlikovale. Kako su se lanci (nizovi) DNK znatno razlikovali, D. L. Anderson i J.W.H.
Trueman tipove varoa razvrstali su u grupe, a grupe u pet vrsta. Na Apis melliferi
utvrđena su samo dva tipa varoe i to Koreja tip (ranije nazivan Ruski tip) i
Japan/Tajland tip (ranije naziv Japanski tip), u Evropi je dokazan samo Koreja tip.
Oba tipa varoe sa Apis mellifere biometrijski (veličinom i oblikom tijela) međusobno
se značajno ne razlikuju i nemaju velike genetske razlike. Međusobno se mogu ploditi
pa su svrstane u jednu vrstu Varroa destructor – velika varroa (Anderson, Trumean
2000). Vrsti Varoa jacobsoni (Oudemans 1904) pripada Malezija-Indonezija tip.
Njeno ime se ne može mijenjati u skladu sa uzansama o biološkim istraživanjima, ali
joj je pridružen pridjev “mala varroa”. Pored ove dvije vrste varoa do sada su
određene još dvije vrste i to Varroa underwoodi (1987) i Varroa rindereri (1996), dok
petoj vrsti koja je evidentirana svojim različitostima, a rasprostranjena na Apis cerani
na području Filipina još nije usaglašeno njeno ime.

Kako je dokazano da Varroa Malezija-Indonezija tip koja parazitira na istočnoj pčeli

Apis cerani, opisana 1904. godine kao Varroa jacobsoni, apsolutno ne može da se
razmnožava na leglu zapadne pčele Apis mellifere nesumnjivo se može zaključiti da se
sva dosadašnja ispitivanja varoe vršena na Apis melliferi ne odnose na varou vrste
Varroa jacobsoni (Oudemans 1904). Uvažavajući nova naučno potvrđena saznanja da
na Apis melliferi parazitiraju samo dva tipa varoa i da oba pripadaju jednoj vrsti
varoa Varroi destructor – velika varoa (Anderson, Trumean 2000) ukazuju na
činjenicu da su se sva dosadašnja ispitivanja varoe na Apis melliferi odnosila samo na
ovu vrstu varoa.