Prvi odsječak (subjektivni duh)

1.1 Svijest

1. Osjetilna izvjesnost: Ovo i Mnijenje

2. Opažanje: Stvar i Obmana

3. Razum

a) Osjetilna izvjesnost, 'ovo' i mnijenje (sa paragrafima)

1. Započinjemo sa osjetilnom izvjesnošću gdje nalazimo da odmah na početku Hegel kaže da

je predmet koji je neposredno pred nama koji on označava sa 'ovo' kao na primjer, ova biljka
ili ova kuća, da je to 'ovo' neposredno znanje. Kakvo je to neposredno znanje? To je znanje
koje nalazimo neposredno pred našim takorekuć očima i ušima tj. sjetilnim čulima. Ono što
vidimo našim je očima ono što tu jest, ono viđeno jest. Znanje o postojećem jest ili postojećim
jestovima. Mi kao subjekti prema tome se znanju koje nam se neposredno pokazuje odnosimo
neposredno, primamo to znanje putem osjetila te takovo znanje koje preko osjetila primamo
ne mijenjamo već ga ostavljamo onakvim kakvo nam je ono dano. Nas ovdje nije uopće briga
za predmet pred našim očima, mi ne ulazimo u taj predmet već ga naprosto uzimamo kao
nešto dano, on za svijest osjetilne izvjesnosti jest.

2. Osjetilna izvjesnost takovo neposredno znanje koje se njoj pojavljuje uzima za najbogatiju
spoznaju bez ikakovih granica, jedno obilje spoznaja koje joj se nude kao na pladnju neka
omiljena hrana, stol jednoga obilja, stablo puno plodova sa kojega stabla ili stola osjetilna
izvjesnost uzima jedan komad i ulazi u njega da bi potom taj komad podijelila sa drugima.
Osjetilna izvjesnost jest to bavljenje plodovima na stablu ili hranom na stolu zvanom 'ovo'.
Kao takva, imamo da osjetilna izvjesnost (sebe) pokazuje najistinitijom ne izostavljajući ništa
iz predmeta koji je ispred nje. Ono ispred nje nalazi ona kao cjelokupnu potpunost. Ta
očigledna izvjesnost same osjetilne izvjesnosti izdajući se najpotpunijom i najistinitijom, ipak
je ništa drugo doli jedna najapstraktnija i najsiromašnija istina. Ona kao takva samo kaže da
neka stvar, neko čisto 'ovo' koje se nalazi ispred nje, koju ona vidi, do koje dolazi, da ta stvar
ili predmet, naprosto jest. Njezina je istina samo bitak tih 'ovo' stvari za koje ona nalazi da one
naprosto jesu. U toj se izvjesnosti pojavljuje svijest koja vidi čisto 'ovo' (predmet) kao čisti
ovaj (Ja). Ovaj (Ja) nije stvari izvjestan jer se to Ja kao svijest razvija i pokreće misli.
Poslužimo se primjerom. 'Ovaj' (Ja) vidi ispred sebe knjigu, 'ovo' (stvar ili predmet). Ta knjiga
je tu, ona jest, ispred Ja, no, kada se Ja okrene ili kada prođe neko vrijeme, te knjige više neće
biti iako je Ja uzeo tu 'ovo' (knjigu) kao gotovu i danu, da ona jest. Ili, uzmimo sat. Dok Ja
ovo piše, sat pokazuje točno 16:02, a kad se takorekuć Ja okrene, nije više 16:02, niti je dan
nedjelja (kada ovo ja piše), niti 13.03, niti 2016 itd., itd. Niti 'ovaj' (Ja) niti 'ovo' (predmet) ne
tiče se istine osjetilne izvjesnosti onoga sata ili one knjige. Paz'te, ovdje imamo za zapamtiti
dvoje, a to je:

a) Ovaj, a to je Ja

b) Ovo, a to je predmet

Uzmimo 'ovo' (predmet, stvar) i uzmimo da je 'ovo' koje nalazimo ispred nekoga Ja stablo. To
stablo koje je ispred Ja je upravo ovo 'ovo'. Ja pak to stablo vidi kao stablo, ali Ja nije toga
stabla izvjestan jer Ja - kao što smo gore već spomenuli - razvija i pokreće misli, takorekuć,
stalno je u izvjesnoj promjeni (Heraklit). Stablo ili 'ovo' sadrži u sebi mnoštvo raznih
svojstava, ono se odnosi prema drugim stvarima koje Ja uzima kao dane. Ipak, ništa od toga
ne tiče se istine same osjetilne izvjesnosti. Niti ja niti 'ovo' (stablo) nemaju značenja. Ja i 'ovo'
(stablo) naprosto jesu, a to jesu samo zato što jesu. I upravo to što Ja ili 'ovo' (stablo) naprosto
jesu za osjetilno je znanje ono bitno. Ta jednostavna neposrednost Ja i 'ovo' predstavlja istinu
osjetilnoga znanja. Osjetilno je znanje upravo u tome. To je Ja i 'ovo' njezina cijela istina
kojom se ona busa u prsa kao da odista vidi bitak stvari. Uzmimo znanstvenika, nekoga
psihologa, nebitno koje provenijencije. Psiholog zna samo ovo ili ono pojedinačno, u
posebnoj sferi zvanoj 'ta i ta' psihologija. Ako sada psihologu dođe žena i kaže mu da ima
problem histerije tada psiholog ili vidi da je problem kod te žene histerija ili nije histerija.
Ako pak jest, tada psiholog ima ispred sebe pojedinačnost, točnije, posebnu histeriju te
pojedinačne žene. On za tu histeriju samo zna da ona kod žene jest, da je tu i to je sve. Ništa
više, ništa manje.

3. Međutim, usprkos tome što je psiholog došao do dijagnoze histerije, čisti bitak koji
sačinjava bit same te izvjesnosti (u ovom slučaju, ženine histerije) i koji je iskazuje kao istinu
te izvjesnosti nije sve što osjetilna izvjesnost vidi, tu se odigrava još štošta toga što sama
svijest ne vidi. Osjetilna izvjesnost nije samo ta jednostavna neposrednost (histerija u gore
spomenute žene) nego je njezin - Hegel veli - primjer. Primjer, a ne sama izvjesnost koje je
osjetilna izvjesnost primjer. U svemu tome nalazimo jednu glavnu razliku. Iz čistoga bitka
ispadaju oba 'ova', a to su: 'Ovaj' kao Ja i 'ovo' kao predmet ili stvar. Ako mislimo tu razliku
kao 'ovaj' i 'ovo' dolazimo do toga da niti Ja niti 'ovo' nije neposredno (u osjetilnoj izvjesnosti)
već da su Ja kao i 'ovo' posredovani. Ja je izvjesno putem 'ovo', bez 'ovo' nema ni izvjesnosti
Ja. Ona gore spomenuta ženina histerija ne bi se očitovala kada ne bi bilo onoga Ja gore
spomenutoga psihologa, ta histerija ne bi bila izvjesna, Ja je izvjesno ženine histerije. 'Ovo' je
daklem izvjesno putem Ja, bez Ja nema ni izvjesnosti toga 'ovo'. Ja je izvjesno nečega, na
primjer, knjige, a knjiga je u izvjesnosti pomoću Ja. Maknemo li jedno, i drugo biva maknuto;
maknemo li drugo, i prvo biva maknuto.

4. Ta je razlika neposrednosti i posredovanja na samoj osjetilnoj izvjesnosti za koju Hegel veli

da tu razliku moramo primiti kakva je 'o sebi', a ne da spominjano vrijeme na satu, kada se
ovo pisalo, uzmemo kao ono 'o sebi', te druge primjere koje smo naveli. Paz'te, nije histerija
one žene nešto 'o sebi' već je to samo putem Ja. U 'o sebi' imamo postavljeno jednostavno
neposredno postojeće (bit), predmet, on jest bez obzira znali za njega ili ne, dok drugo imamo
postavljeno kao nebitno i posredovano, što nije 'o sebi' već pomoću drugog, a to je upravo ono
Ja koje 'ovo' (predmet) zna, samo da jest, da ona histerija jest, a to što on jest za osjetilnu
izvjesnost može biti ili ne biti, a da nije „pitanje je sad“. Uzmimo to ovako: Sat pokazuje da
dok pišem jest 16:02, ali čim sam se okrenuo nestade 16:02. Tih 16:02 što sat pokazuje nije 'o
sebi', a ipak osjetilna izvjesnost to uzima kao 'o sebi' (u trenutku kada je 16:02), ona kao što
smo spomenuli uzima stvari na gotovi i dati način. Da „ovo stablo jest“, tako gleda osjetilna
izvjesnost, da ono jest, a ipak, najednom se dogodi da stablo nije i sada je tu zgrada, pa onda
imamo da opet osjetilna izvjesnost kaže da „ova zgrada jest“, kad najednom zgrada se sruši i
sagradi se neboder, i opet dobijemo da sada „ovaj neboder jest“ itd., itd. To možemo varirati
kako god. Ispada da dobijemo nebrojeno puno tih osjetilno izvjesnih jestova. Taj predmet
(„stablo“, zgrada, neboder) za osjetilnu izvjesnost samo jest, i to bez obzira da li ona za njega
zna ili ne. Taj predmet ostaje i kad se za njega ne zna, histerija će one žene ostati i kada
psiholog za nju ne zna. Znanje ovdje ne postoji ako nema toga 'ovo' predmeta.

5. Moramo vidjeti da li je predmet u samoj osjetilnoj izvjesnosti njezina bit, tj. da li je

predmet takav kakvim ga osjetilna izvjesnost vidi. Da li predmetu, da bude bit, odgovara kako
on postoji u osjetilnoj izvjesnosti. O 'ovo', predmetu, ne razmišljamo šta bi predmet (ono
„stablo“, zgrada i neboder) bio, nego kako ga osjetilna izvjesnost uzima 'o sebi'. Moramo
vidjeti kako ga ona uzima 'o sebi'.

6. Uzmimo jedan omanji dijalog. Osjetilnu izvjesnost pitamo sljedeće:

Osjetilna izvjesnosti, reci nam, šta je to ovo?

Osjetilna izvjesnost: Ovo? To je drvo.

A šta je sada?

Osjetilna izvjesnost: Sada je zgrada.

A sada?

Osjetilna izvjesnost: Neboder.

Tako odgovara sama osjetilna izvjesnost. Upitamo li osjetilnu izvjesnost, šta je ovo 'sada'?
Osjetilna izvjesnost će odgovoriti, na primjer, ovako: Ovo 'sada' je oblačan i kišan dan. Paz'te,
osjetilna izvjesnost (dok autor ove retke piše, u nedjelju, u Đakovu, u sobi, 13.03.2016 i
slično) jest u pravu. Pada vani kiša i oblačno je, ali, već sutra ili za par dana nema više te
istine osjetilne izvjesnosti. I sada, paz'te, za par dana, ako to napišemo ili zapamtimo, tu
prostu istinu osjetilne izvjesnosti, da vani pada kiša i da je oblačno, odjednom, nema.

7. Osjetilna izvjesnost postupa sa oblačnim danom i kišom onako kako se ono neposredno
pokazuje, a paz'te, ona kao takva upravo to (oblačan i kišan dan) uzima kao nešto postojeće,
dok je ono zapravo nepostojeće. Hoće se reći da se 'sada' osjetilne izvjesnosti održava, ali ne
kao oblačan i kišan dan što ona uzima kao nešto istinito. Isto je tako i za 'sada' sunčana i ne-
kišovita dana. On za osjetilnu izvjesnost jest na isti način kao i kišovit i oblačan dan. To što se
održava nije neposredno ono je neposredno samo za osjetilnu izvjesnost. Ono je pak
posredovano. Oblačan i kišan dan kao sunčan i vedar (bez kiše) dan nešta je trajno i to se
održava time što, bilo oblačan i kišovit dan, bilo ne-oblačan i ne-kišovit dan, nije. Osjetilna
izvjesnost je ravnodušna spram onoga što pridolazi. Ni oblačan i kišovit kao ni vedar i ne-
kišovit dan nisu njezin bitak, ipak, za osjetilnu izvjesnost, i jedno i drugo njezin su bitak.
Takvu jednostavnost koju putem negacije koja nam pokazuje da 'ovo' ili 'sada' te izvjesnosti
uopće nije, ni ovo ni ono, već ne-ovo ili ne-sada, ravnodušna i na 'ovo' i na 'sada' (osjetilne
izvjesnosti), nazivamo općim. To opće, istina je osjetilne izvjesnosti.

8. Opće je također i ono osjetilno, no prije nego što pređemo na opće ubacimo jedan primjer
kako bi prikazali 'ovo' osjetilne izvjesnosti. Uzmimo svima poznate sportaše kao Janicu i
Ivicu Kostelić te Blanku Vlašić. Janica i Ivica su kao što znamo odlični skijaši. Oni su to
postali poradi toga i samo toga što im je otac još dok su bili mali pokazao 'ovo' u obliku
skijanja čime ih je kao neko majmunče istrenirao ispunjavajući na njima vlastite želje i
projekte. Što je zapravo porazno, kako za oca tako i za djecu. To 'ovo' osjetilne izvjesnosti
bilo je presudno u razvoju Janice i Ivice čija je svijest zastala u 'ovo' osjetilne izvjesnosti, što
znači da jedino što su oni poznavali, što poznaju i što će poznavati jest upravo 'ovo' osjetilne
izvjesnosti, kao i većina ljudi, i upravo je to već po pojmu čovjek, upravo porazno. Inače,
jedan mi je poznanik rekel da je u dnevniku vidio da Ivica Kostelić govori kako mu je najveća
ljubav upravo skijanje (ja ne gledam televiziju, ali znam šta se događa što putem poznanika,
što ukućana, što putem neposrednih razgovora). Dokle ta ludost ide možemo vidjeti već na
samom tom iskazu samoga Ivice. Nije tu riječ o tome da Ivica najviše voli skijanje već to da
Ivica sav jest u samome 'ovo' osjetilne izvjesnosti, tj. na tome je stupnju, a taj stupanj, paz'te,
kod Hegela je najniži. Paz'te, na tom stupnju, pa to su vam pas, svinja, koza i to, ništa to ne
mijenja ako pas, svinja i koza imaju cijelo krdo iza sebe, ako imaju obilje mesa, mlijeka i
hrane ili ako leže u blatu novaca, apsolutno ništa. Tu nemamo posla sa čovjekom po pojmu
(rod čovjek) već po vrsti.

Isto tako kao Ivica i Janica, i Blanka Vlašić, naš drugi odličan atletičar. Oni su, kao takvi, na
stupnju svijesti i to najniže osjetilne izvjesnosti, zastali u 'ovo', još nisu ni došli do (daleke)
samosvijesti tj. jesu no to je opet samo početni stupanj žudnje, osjetilna izvjesnost je
takorekuć prešla u žudnju početnoga stupnja samosvijesti. Nema niže od toga osim možda
plavuša iz viceva, za to bi se moralo iznaći i niže. Šalu na stranu, vratimo se tomu zašto pak
nisu? Njihovo skijanje kao i atletika jest projekt njihova oca, želja njihova oca. Oni su očev
proizvod, a ne (takorekuć) samo-svoj-čovjek. Njihovo bavljanje onime čime se bave nije
proizišlo iz njihova samosvijesna izbora ili (ako hoćete) samosvijesti, koliko im je ono
(takorekuć) ukazano, od oca prikazano, kroz to što im je otac bilo Blanke, bilo Ivice i Janice,
pokazao upravo putem ja, upravo to 'ovo' osjetilne izvjesnosti koje je 'ovo' njihov otac htio i
koji su oni putem oca, a ne sebe, preuzeli. U razloge zašto nećemo ulaziti jer za ovu temu to
nije ni bitno. Gotovo kao da su (uz dužno poštovanje njihovim sportskim tkz. uspjesima)
programirani. Cijeli život obilježen očevim željama projiciranim na djecu koja to prihvatiše
gotovo pa bez ikakovoga učešća njihove samosvijesti. I to je porazno, a paz'te, ljudi se dive
takovim ljudima. Kažu "to je čovjek" ili "i ja bi tako" iako niti je to čovjek niti je pametno da i
on tako. Nije se njih ništa pitalo, oni su izdresirani da postanu to što su postali, izdresirani ili
bolje rečeno ne-navlastiti bezličnici, znamo da pesek koji je izdresiran obožava vlasnika,
sluša vlasnika, sve radi onako kako vlasnik kaže, voli onu hranu koju mu vlasnik servira i
tome slično. To je naravno, u potpunosti porazno za Ivicu, Janicu i Blanku. Isto tako, bilo koji
drugi odličan sportaš ili sportašica sličnoga očeva projekta i očevih želja (sa time da toga i ne
mora ni biti).

Svima je nama na neki način netko govorio nešta dok smo bili mali dečeci, jednome je dečecu
otac govorio „nogomet, nogomet, nogomet, nogomet“ do u lošu beskonačnost dok je možda
drugome dečecu otac govorio „balet, balet, balet, balet“ također do u lošu beskonačnost. Više
manje svatko je od nas bilo od strane majke ili oca doživio neku vrstu loše beskonačnosti da
se tako izrazimo. Onaj otac koji svome dečecu jedino što zna prenijeti kao neku „vrijednost“
jest davanje lopte da je dečec napucava po dvorištu dok ne razbije susjedov prozor umjesto da
uči dijete i tome slično, ili onaj koji dečecu daje nešta drugo da napucava nije obrazovao
dečeca i nije se potrudio oko dečeca. Onda dobijemo - što je često slučaj - da takav jedan otac
ili majka kao velika većina očeva i majki posvema i samo neobrazovano da neobrazovanije ne
može biti ne uče vlastitu djecu stvarima koje jesu za učiti jer i sami nisu naučeni ili
samoobrazovani, već djeci daju lopte za napucavanje i tome slično. Kada velimo da roditelji
nisu samoobrazovani ne mislimo ovdje na završetak fakulteta pa onda dobijemo da oni koji
imaju završen fakultet jesu samoobrazovani, dapače, daleko od toga, čovjek može biti i
akademik i ujedno bitno biti neobrazovan iako je vjerojatnost za to ipak manja negoli u ovih
običnih profesora u osnovnim i srednjim školama koji zaista jesu neobrazovani (ne svi da se
razumijemo). Nažalost to je tako u većini obitelji, provincijalni i tradicionalni roditelji koji ne
znaju ni vlastitu djecu učiti, paz'te, ne znaju upravo zbog toga što ni sami sebe nisu naučili,
što su oni sami bitno ne-svoji, kopije, otuđenici, ne-navlastiti, bezlična Se-ad. I kada imamo
takovu jednu situaciju u obitelji, takovo jedno nazadovanje i takove jedne roditelje koji sami
sebe nisu obrazovali onda imamo da oni hode odgajati svoju djecu i kao rezultat znamo šta tu
dobijemo. Takav jedan rezultat imamo pred našim očima i sve što moramo napraviti jest
prošetati malo noge i otići pokraj neke osnovne škole ili srednje škole ili otići u neki kafić ili
u neki klub navečer ili na neko okupljanje pa vidjeti tu djecu uzrasta 10 do 25 kao odraz
njihovih vlastitih roditelja i onda imamo da je zaista - kako i Vanja Sutlić veli - da zaista tako
nečega nije bilo niti na kraju Rimskoga carstva, takva ponašanja. Takav jedan mentalitet,
takav jedan idiotizam i takvo jedno nazadovanje gdje nemamo Čovjeka, gdje nemamo ljude,
već neke tamo poluljude ili neljude više životinji nalik ljude, bez svojosti i navlastitosti mi
nalazimo danas čim nogom stupimo izvan praga naše kuće. Da ne duljimo, otac kao i drugi
očevi tj. roditelji zaista ne uče djecu. Usprkos tome što ne uče to je porazno za njih. No dobro,
da ne duljimo.To je otprilike što se primjera tiče, vratimo se na opće.

Kada kažemo jest; 'ovo' drvo jest, 'sada' dan jest, ovdje zgrada jest i tome slično, tada, ovo
opće 'ovo' jest. Sa time da mi sebi ne predstavljamo ono odista opće 'ovo' koliko samo
izražavamo to opće. Nije ono (to se ovdje hoće reći) ono odista opće kao takvo. Ne. Putem
jezika mi opovrgavamo naše mišljenje toga 'ovo', on nam pokazuje da to 'ovo' osjetilne
izvjesnosti i nije baš 'ovo', a pošto je ono opće istina toga 'ovo' (osjetilne izvjesnosti), a jezik
izražava tu istinu, tada nije moguće da mi možemo izreći osjetilni bitak koji mislimo.

9. Ranije smo spomenuli primjere stabla, zgrade i nebodera koji kada smo se okrenuli,
nestadoše. To što je bilo tada 'ondje' (stablo, zgrada i neboder), netom je nestalo čim smo se
okrenuli. Na tome 'ondje' ili 'ovdje' iščezavaju stvari dok samo 'ovdje' ne iščezava nego jest
trajno u iščezavanju stvari (stabla, zgrade, nebodera). Uzmimo grad Zagreb. On jest, on je
ovdje, tu, kao grad Zagreb. U njemu sada, ovoga trena, dok ovo pišemo, u toliko i toliko sati,
rađaju se i iščezavaju ljudi, smiju se i žaloste, pričaju i ogovaraju, sjede i leže i tome slično.
Sve to u 'ovdje' upravo jest bez obzira šta 'ovdje' jest (rođenje, iščeznuće, razbijena vaza,
pričanje, gledanje televizije i slično). Daklem, 'ovdje' jest bez obzira na to šta ovdje jest.
Ovdje(tu) je to svejedno. To 'ovo' imamo kao posredovanu jednostavnost, tj. opće.

10. Osjetilnoj izvjesnosti koja na sebi pokazuje opće kao istinu svoga predmeta, ostaje čisti
bitak (njezina bit), i ta bit ne kao nešto neposredno nego nešto čemu je negacija i
posredovanje ono bitno, ne ono što mislimo pod bitkom nego određeni bitak koji je kao
određen ono čisto opće dok naše mišljenje nije to opće. Za naše mišljenje istinito osjetilne
izvjesnosti nije opće. 'Ovo' stablo, 'ova' zgrada, 'ovaj' muškarac, sve to nabrojano pod 'ovo'
koje mi uzimamo kao gotovo nije za naše mišljenje ono opće. Nije 'ovo' stablo koje je 'ovdje'
istina osjetilne izvjesnosti. Naše mišljenje to uzima kao istinito, riječju: Ovo ovdje nije ovo
ovdje. Daklem, rekosmo da za naše mišljenje istinito osjetilne izvjesnosti nije uopće tj. čisto
opće, njemu kao takvom ostaje samo prazno 'ovo' i 'ovdje' osjetilne izvjesnosti.

11. Usporedimo li sada odnos Ja (znanje) i 'ovo' (predmet) sa njihovim odnosom u rezultatu,
tada, možemo vidjeti da se njihov odnos preokrenuo. Predmet koji je trebao biti ono bitno
sada je za osjetilnu izvjesnost ono nebitno poradi toga što je ono opće u što se predmet
pretvorio, za osjetilnu izvjesnost postalo ono nebitno, osjetilna izvjesnost sada postoji u
znanju (ja) koje je prije bilo ono nebitno. Sada imamo da je istina osjetilne izvjesnosti u
predmetu kao mojemu predmetu, u mojem. Sada taj predmet ('ovo') jest time što Ja za njega
zna. Ovdje već imamo (prvi) prijelaz iz 'ovo' osjetilne izvjesnosti u ja. To ne znači da je time
što Ja sada zna 'ovo' (predmet) da je time sama osjetilna izvjesnost ukinuta, ne, već znači da je
ona iako je prognana iz predmeta još uvijek tu, ona je samo otišla u Ja. Hegel veli da je
potisnuta natrag u to Ja. Nije ukinuta, što je važno da ovdje napomenemo.

12. U Ja sada leži istina osjetilne izvjesnosti, u neposrednosti toga Ja sada leži sve ono što
inače iščezava u pojedinom 'ovo' i 'ovdje', ali pošto Ja to sada zadržava ono za Ja ne iščezava.
Uzmimo stablo. Stablo je 'ovdje', Ja ga vidi, a već sutra stablo nije 'ovdje'. Ono je iščezlo iz
'ovdje', a Ja ga je zadržalo. U 'ovo ovdje', neko Ja, uzmimo da je to Marko, vidi, uzmimo
katedralu. Marko vidi i potvrđuje da je katedrala 'ovo ovdje'. Sa druge strane uzmimo Mariju
čije Ja vidi neku trgovinu donjega rublja. Marija također kao i Marko vidi i potvrđuje (u ovom
slučaju) trgovinu donjega rublja bez obzira što je za Marka možda donje rublje suvišno na
Mariji. No dobro. Šta hoćemo reći. Ta katedrala koju Ja od Marka vidi i potvrđuje kao 'ovo
ovdje' te Ja od Marije koja također vidi i potvrđuje trgovinu donjega rublja kao 'ovo ovdje'
nije 'ovo ovdje' uopće. Imamo dvije istine, onu Marka i onu Marije čije Ja veli da je 'ovo
ovdje' i katedrala i trgovina donjega rublja. Obje te istine imaju istu potvrdu i za Marka i za
Mariju. Paz'te, istu. I jedno i drugo Ja, bilo Marka bilo Marije, neposredno vidi, sigurno je i
uvjereno u svoje znanje bez obzira što jedna istina iščezava u drugoj što Ja Marka i Ja Marije
ne vidi.

13. Ipak, ono što pak tu ne iščezava jest samo to Ja Marka i Marije, tj. (da budemo što točniji)
Ja kao opće, i to Ja ili opće nema ni viđenja one spomenute katedrale ni trgovine donjega
rublja, jedino Ja Marka ili Marije to vidi, vidi ono čega nema za opće ili o općem. Ja kao opće
ne vidi katedralu ili trgovinu nego je Ja kao opće jednostavno viđenje putem čega
(posredovano negacijom katedrale ili trgovine) postaje u tom viđenju jednostavno i posvema
ravnodušno spram toga što tu pridolazi, spram te katedrale ili trgovine. Šta to znači? Samo
ovo, kada ta katedrala i trgovina više ne bude 'ovo ovdje' već bude nešta drugo, da je Ja (kao
opće) upravo na to šta će tu biti, ravnodušno. Paz'te, ravnodušno. Sad je 'ovo ovdje' stablo,
sutra kuća, preksutra zgrada do u nedogled, upravo je na to, opće Ja ravnodušno. Ja je tu samo
ono opće poput upravo onoga 'ovo ovdje' (sada, ovdje, ovo). Tu Hegel veli da misli na
pojedinačno Ja. Također, ono može malo toga reći i o onom što je 'sada' i isto toliko malo pri
tom Ja. Uzmimo primjer. 'Sada' je 12:18. To Ja, o tome 'sada' veli da je 'sada' 12:18. Ništa više
i ništa manje. Isto tako i za to Ja. Toliko se malo kaže i za to Ja. Time što kažemo: 'Sada' je
12:18, ili, 'ovo ovdje' je knjiga, ili nešto pojedinačno, mi time kažemo da su svi ti 'sada', svi ti
'ovo', svi ti 'ovdje', svi ti 'pojedinačno'. U tome je stvar. Također, čim kažemo: 'Ja' ili 'ovo
pojedinačno Ja' mi zapravo kažemo 'svi ja', tj. svatko je ono što kažemo, bilo 'Ja', bilo 'ovo
pojedinačno Ja'.

Opaska: Ovdje jasno vidimo jedno Hegelovo slijeđenje onoga što Aristotel označava riječcom
'ousia' (supstancija). Svatko tko poznaje na jedan misaoni način Aristotelovu supstanciju
prepoznati će već ovdje Hegelovu upotrebu Aristotelove supstancije. Zbog svega toga imamo
da, na primjer, Branko Despot veli: „Svi značajni mislioci misle bitno isto“.

Kraj opaske.

Ako ovo gore spomenuto postavimo kao zahtjev i za znanstvo tada ona ne bi izdržala.
Znanstvo neko 'ovo' ('ovu stvar'), uzmimo stablo, i ja ('ovog muškarca'), znanost pak, 'ovo'
stablo i 'ovog' muškarca, deducira, konstruira i tome slično. Ona za to stablo i za ovog
muškarca kaže upravo ono što ne može kazati, a to je na šta točno, tj. na koje 'ovo' stablo i na
kojeg 'ovog' (Ja) muškarca ona tu misli. To je za znanost nemoguće kako reći, izreći, kazati i
tome sličnoga.

14. Bit osjetilne izvjesnosti nije niti u 'ovo' (predmet, stvar) niti u ja (Marka i Marije) koje
osjetilna izvjesnost (takorekuć) vidi. Ono što osjetilna izvjesnost vidi pod 'ovo stablo' ili 'ova
kuća', kao i pod 'ovaj' Ja nije samo 'ovo' niti samo Ja, a ipak, ona to uzima kao 'ovo' i kao Ja
iako nije ni 'ovo' ni Ja. Ona uzima ono što nije kao da to jest. I tu imamo problem osjetilne
izvjesnosti što ona uzima ono što nije kao da jest bez da sama zna da ono nije. Bit osjetilne
izvjesnosti, daklem, nije ni u tom 'ovo' kao ni u tom Ja, niti jedno niti drugo, to dvoje jest ono
što Ja misli da jest, što je potpuno nebitno što ono misli kao što je i potpuno nebitno šta koji
čovjek misli, svi misle, a nitko ne misli. 'Ovo' (predmet, stvar) i Ja jesu opći, u njima kao
općima ono 'sada' i 'ovdje' kao i Ja što ga misli, ne ostaje da li to postoji ili ne. Sa ovime
dolazimo do idućega momenta. Nakon prvoga 'ovo' koje smo opisali i drugoga momenta
onoga Ja, kada to Ja zamjećuje 'ovo', dolazimo do trećega momenta. Taj treći moment je
upravo sama cjelina koju kao takvu postavljamo za samu bit osjetilne izvjesnosti, a ne 'ovo' i
Ja. 'Ovo' i Ja se ukidaju-zadržavaju-prevladavaju (aufhebung) upravo u cjelini. Znači, cjelina
je taj povezujući faktor između 'ovo' i Ja. Nije 'ovo' njezina (osjetilne izvjesnosti) bit kao što
to nije ni Ja.
Uzmimo to ovako, bit osjetilne izvjesnosti:

a) prvi moment, čisto 'ovo'

Ovo (predmet)

b) drugi moment, čisto ja

Ja vidi 'ovo' (predmet)

c) treći i ujedno zadnji moment, cjelina

Ovo i Ja jesu ukinuti-sačuvani-prevladani u cjelini (opće).

Vidimo da je u prvom momentu 'ovo' suprotstavljeno Ja dok je to Ja sa druge strane

suprotstavljeno tome 'ovo'. U tome je cijela osjetilna izvjesnost koja insistira na tome da sebe
uzme neposredno čime isključuje onu drugu opreku.

15. Sa druge strane, čiste se neposrednosti za razliku od (puke) neposrednosti ne tiče više
drugobitak onoga pod 'ovdje' ma šta pod to 'ovdje' uopće bilo. Ne tiče ga se šta je to pod
'ovdje' niti u šta to pod 'ovdje' prelazi, tj. ne tiče ga se šta je pod 'ovdje', bilo to stablo, bilo
kuća, niti šta će pod 'ovdje' dalje biti (stablo ili ne-stablo, kuća ili ne-kuća). Isto se tako čiste
neposrednosti ne tiče ni 'sada' kao ni Ja. Sada je toliko i toliko sati, to se čiste neposrednosti
ne tiče. Također je se ne tiče niti ovo ili ono 'Ja' za koje je 'ovo' (predmet) nešto drugo (sad
stablo, sad zgrada, sad neboder, sad katedrala, sad trgovina donjega rublja i tome slično).
Njezina je pak istina (čiste neposrednosti) u odnosu jednakom samome sebi (supstancijalna je
dok jednostavna neposrednost to nije) koji odnos između 'ovo' (predmet) i Ja ne pravi razliku.
Jedino jednostavna neposrednost pravi tu razliku. Čista pak neposrednost ne pravi razliku
(između 'ovo' i Ja) koju razliku pravi samo jednostavna neposrednost zbog čega u nju (čistu
neposrednost) ne može ući nikakova razlika. Daklem, sada imamo da Ja ili 'ovaj' za 'ovo
ovdje', uzmimo da je stablo, da to stablo za Ja koje je 'ovo ovdje' nije sada kada se to Ja
okrene ne-drvo. Isto tako Ja se ne obazire na to šta drugo Ja tu vidi. To drugo Ja može vidjeti
(i u pravilu) uvijek vidi i stablo i ne-stablo u 'ovo ovdje'. Također se Ja ne obazire niti na to da
vidi u 'ovo ovdje' stablo ili ne-stablo. U 'ovo ovdje' samo Ja (jednostavna neposrednost) vidi
stablo ili ne-stablo dok Ja (čista neposrednost) u 'ovo ovdje' to ne vidi jer toga u 'ovo ovdje'
nema. Ovdje je Ja stupio ne u (puko) već u čisto opažanje putem kojega ne uspoređujemo, kao
što to (puko) Ja uspoređuje, 'ovo ovdje' sa, eto, ovim stablom ili ovom katedralom koje je 'ovo
ovdje'.

16. Poradi toga što (puko) Ja 'ovo ovdje' poistovjećuje sa stablom ili katedralom, uzimajući za
gotovo da je 'ovo ovdje', eto, stablo, izvjesnost prestaje pristupati. Zbog toga mi pristupamo
njoj pokazujući sebi to 'ovo ovdje'. Mi to moramo sebi pokazati pošto je istina toga
neposrednoga odnosa istina i toga Ja koje se ograničava na 'ovo ovdje'. Nama je da ih sebi
pokažemo, da se (takorekuć) pretvorimo u isto ono Ja koje izvjesno zna. Da bi to vidjeli
uzmimo dečeca Marka koji se nalazi vani unutar svojega dvorišta i ispred kojega se nalazi
jedno stablo (bukvino, kako god). To stablo je Marku 'ovo ovdje' stablo.
17. Pokazuje se pred njim to 'ovo ovdje', 'ovo' kao stablo koje je već samim time što se
pokazalo prestalo biti. Paz'te, čim se ono pokazalo već je prestalo biti. Ono 'ovo ovdje' koje
ispred Marka jest kao stablo, time što je pokazano već je drugo, i mi vidimo to 'ovo ovdje'
upravo putem toga što se pokazalo kao drugo koje jest tako da više nije. To 'ovo ovdje'
(stablo) kako se Marku pokazalo sada je nešto posvema prošlo, i upravo to jest njegova istina
('ovoga ovdje') da ono nema istine bitka, a nema ga zato što u 'ovo ovdje' predmeti ili stvari
iščezavaju. Samo to da je bilo u 'ovo ovdje' (stablo, zgrada, trgovina, neboder) njegova je
istina. A ipak, ono što je bilo nije nikakova bit, jer ono od 'ovo ovdje' (stablo) nije, a radilo se
o bitku.

18. U tome pokazivanju 'ovoga ovdje' vidimo sljedeće kretanje:

1. Ja pokazuje to 'ovo ovdje'. To Ja tvrdi da je to 'ovo ovdje' istinito, potom ga Ja pokazuje

kao nešto prošlo. Ukida prvu istinu.

2. Potom Ja to 'ovo ovdje' tvrdi kao drugu istinu, da je ono 'ovo ovdje' bilo i da je ukinuto.

3. Da bi zatim Ja ukinulo samu tu ukinutost. Ukida se druga istina, time Ja negira negaciju
onoga 'ovo ovdje' i vraća se prvoj tvrdnji da ono 'ovo ovdje' jest.

Tj.

1a) Marko pokazuje na papir ispred njega. Marko tvrdi da taj papir jest. Potom Marko baca
papir u vatru i kaže da papira više nema.

2a) Potom Marko tvrdi da je taj papir bio i da je sada papir iščezao u vatri.

3a) Naposljetku Marko ukida ukinutost, ukida drugu istinu da je papir iščezao u vatri čime
negira negaciju onoga papira i vraća se k prvoj tvrdnji, da 'ono ovdje' jest. Samo što će
umjesto papira sada to biti nešta drugo u 'ovo ovdje'.

Taj Markov papir i pokazivanje toga papira jest takvo, da niti papir niti pokazivanje toga
papira nije jednostavno neposredno nego je to jedno kretanje momenata putem kojih se
postavlja 'ovo', samo što se u to 'ovo' postavi nešta drugo (papir) čime se 'ovo' ukida;
naposljetku se sam taj drugobitak ili 'ovo' također ukida vraćajući se prvome. Ipak, to u sebe
mišljeno prvo nije sasvim isto kao što je bilo, nešto neposredno, koliko je u sebe mišljeno ili
jednostavno koje u drugobitku ostaje što jest, neko 'ovo' kojih ima nebrojeno mnogo. To je
istinsko 'ovo', 'ovo' kao papir (predmet) koji nebrojeno ovih 'ovo' ima u sebi. Takvo jedno
'ovo', jedan papir (predmet), isto je tako i mnogo predmeta, a to 'ovo' jednako je nebrojenim
'ovo'. Daklem, pokazivanje jest samo ono kretanje koje izriče šta 'ovo' odista jest, a ono jest
upravo rezultat sastavljen od onih 'ovo'. To pokazivanje pokazuje da je upravo ono 'ovo' ono
opće.

19. Taj pokazani predmet u 'ovo ovdje', taj papir ili stablo, jest 'ovo ovdje' koje nije 'ovo
ovdje' nego je 'ovo ovdje' i gore i dole, i lijevo i desno, i ispred i iza. Sve je to u 'ovo ovdje' i
sve je to također mnogostruko. Uzmimo ispred i desno. Ispred nekog ja štošta je toga od 'ovo'
predmeta. Ispred je i vlak, i trkač, i stablo, i stol, i automobil, i kuća itd. Mnogostruka ispred.
Isto tako i za desno. Za Ja je desno kao i za ispred također štošta toga. To se 'ovo ovdje'
pokazuje (prvi moment) da bi potom iščezlo u drugom 'ovo ovdje' (drugi moment) koji i sam
također iščezava (treći moment). Ono što se u 'ovo ovdje' kroz momente pokazalo negativno
je 'ovo' i ono samo tako jest što se 'ovo ovdje' uzima tako i što se putem negacije negacije
ukida. Uzmimo da je 'ovo ovdje', na primjer, esej, esej pak nije, nego ukoliko se pokaže kao
postojeći, pokazuje se da pokazivanje eseja nije neposredno znanje nego je kretanje od
mišljenog 'ovo ovdje' (eseja), kroz mnoge 'ovo ovdje' u opće 'ovo ovdje' i to opće ovo ovdje
jest jednostavno mnoštvo 'ovih ovdje', jedna cjelina.

20. Dijalektika je osjetilne izvjesnosti jedno takovo kretanje njezina iskustva, dok je ona sama
kao osjetilna izvjesnost ništa drugo doli to. Svijest također dolazi do toga rezultata, do takove
dijalektike osjetilne izvjesnosti sa time da ona kao takva to zaboravlja. Svijest koja mnije
postavlja da je opće iskustvo drugo od odista općeg, tj. ona postavlja (mnijuća svijest) stalno
iznova da je bitak 'ovih' stvari apsolutno istinit za nju iako te 'ove' stvari za koje ona veli da
jesu, nisu, tj. one iščezavaju. Kada Ja vidi stablo ispred sebe to Ja to stablo uzima kao
apsolutni fakt iako ono nije istina osjetilne izvjesnosti. (Mnijuća) svijest koja to tvrdi ne zna
da time istodobno kaže suprotno od onoga što hoće reći, ona hoće reći da stablo ispred nje
jest, ali to ispred-nje-stablo nije. Ona veli za nešto što nije da jest i ne vidi to. Za svijest istinu
'ovoga' moramo uzeti kao opću. Samo 'ovo' kao opće istina je osjetilne izvjesnosti, a ono je
suprotno od onoga što (mnijuća) svijest mnije pod općim. Kao što spomenusmo, 'ovo ovdje'
stablo nije stablo, sad je zgrada, 'ovo ovdje' zgrada nije zgrada, sad je neboder itd., itd. To je
mnijenje svijesti koja mnije da zna istinu osjetilne izvjesnosti, koja mnije da je sam bitak
stvari pokazan u 'ovo' koje putem Ja vidi. I sada imamo da takve koji tako vide istinu osjetilne
izvjesnosti Hegel šalje, paz'te ni više ni manje doli u najnižu školu ljudske mudrosti u koje
Hegel stavlja i životinje jer one ne zastaju kada vide hranu nego u potpunoj izvjesnosti
ništavnosti hrane bacaju se na nju.

21. Tu imamo i one koji mniju da znaju šta je 'ovo', pa imamo da vele da opstanak vanjskog
predmeta jest zbiljski, apsolutno izvjestan i istinit. Oni vele da, na primjer, 'ova' olovka sa
kojom pišu da je to njihova 'ova' olovka i da ne postoji druge 'ove' olovke doli 'ove'. Ali ne
kažu šta misle pod 'ovo'. Kada bi ti pametnjakovići doista htjeli reći 'ova' olovka što je oni
misle kao 'ovu', to ne bi mogli, jer je to osjetilno 'ovo' nedokučivo za jezik svijesti. To 'ovo' ne
može se dokučiti, opisati, izreći jer je stalno u iščezavanju, ono nije i stoga Hegel za njih veli
da oni moraju uvidjeti da sve što pod 'ovo' kažu, bilo koju stvar ili predmet, da toga uopće
nema. Oni misle 'ova' olovka, 'ova' greda, 'ovo' stablo, 'ova' trgovina i slično, misleći pod time
zbiljske stvari i predmete. Oni time izriču samo ono opće. Ako to 'ovo' olovke ne mogu izreći,
ako kažu za nju da je 'ova' olovka posve druga 'ova' olovka od one prije 'ova' olovke tada je to
neumno, puko mišljeno. Kada kažemo da je neka stvar zbiljska kao predmet, tada je taj
predmet samo opće, pa bila ona i olovka, sve su olovke opće, sve su pojedinačna olovka kao i
bilo koja stvar ili predmet. 'Ova' olovka, 'ovo' stablo, 'ovo ovdje' neboder; svaka 'ova' olovka
je 'ova' olovka, svako 'ovo' stablo je 'ovo' stablo i svaki 'ovo ovdje' neboder je 'ovo ovdje'
neboder. Ono opće. Istina osjetilne izvjesnosti jest (opće) ovo: 'Ovu' olovku pokazujemo kao
nešto što je 'ovo ovdje', a to je 'ovo ovdje', paz'te, 'ovo' svih drugih 'ovo', 'ovo' je sastav svih
'ovo' koji su u jednom 'ovom', u općem 'ovo', i to opće 'ovo' uzimamo kakav on jest i umjesto
da neposredno znamo 'ovo' stablo ili 'ovu' olovku mi to 'ovo' sada opažamo. Točnije, opažamo
samo 'ovo', a ne stablo, zgradu i neboder koji su kao predmeti u 'ovo'.

Kratak rezime

Osjetilna izvjesnost, rezime dva načina

Prvi način

To je puki subjektov osjet u pasivnome stanju u kojemu on "uzima" ono što mu se nalazi pred
nosom kao gotovo i dano. On kao takav ne ulazi u ono što se pred njim nalazi već to samo
uzima kao takovo i takovo. Ako je pred subjektom krava, on tu kravu uzima kao kravu, ako je
pred subjektom zgrada on tu zgradu također uzima kao zgradu. Za njega su stvari takve da
naprosto jesu i da su naprosto tu. On ne ispituje te stvari koje nalazi pred očima svijesti, ne
razmišlja o njima, ne ulazi uopće u razmatranja o onome što mu se pred očima nalazi i poput
neke životinje pasivno se „baca“ na njih kao svinja u blato.

Drugi način
Hoćemo reći samo ovo. Kada govorimo o 'ovo ovdje' tada velimo da ima samo jedno opće
'ovo ovdje' u koji su svi drugi 'ovo ovdje' uronjeni. Nema razlike između 'ovo' i 'ovo'. Oni su
jedno i isto (supstancijalno 'ovo'), ono opće, usprkos tome što najednom u 'ovo' imate crvenu
knjigu, najednom u 'ovo' imate čašu, najednom u 'ovo' imate patiku do u nedogled. Usprkos
tome što imate mnoštvo predmeta u 'ovo ovdje' nemate mnoštvo 'ovih ovdje' već samo imate
to jedno opće 'ovo ovdje' koje sadrži u sebi druge 'ove ovdje'. Stoga, kada kažemo "ovo ovdje
je drvo", pa netom zatim "ovo ovdje je zgrada" nije istina da je stablo ili zgrada u "ovo ovdje"
jer ono će iz "ovo ovdje" iščeznuti kao svaki drugi predmet koji se u 'ovo ovdje' nađe i koji Vi
putem Ja vidite. Hegel veli da nema razlike između jednoga 'ovoga ovdje' (uzmimo) stabla i
jednoga 'ovoga ovdje' zgrade; 'ovo ovdje' stabla i zgrade je isto 'ovo ovdje' bilo kojeg drugog
predmeta.

Ono 'ovo' ili 'ovo ovdje' jest jedno i opće unutar čega obitava mnoštvo predmeta i stvari. Ako
izađete van i kažete "ovo ovdje što vidim je cesta", pa potom "ovo ovdje desno od mene je
zgrada", pa potom "ovo ovdje na mojoj ruci je sat" tada vam sve to od ceste, zgrade i sata nije
u tri različita 'ova ovdje' već su vam u jednom 'ovo ovdje' i cesta i zgrada i sat koji kao na onoj
traci u velikim trgovinama stalno prolaze. Slično kao neka filmska traka, sa time da se na njoj
nalazi sve. Tako i to 'ovo' u sebi sadrži sve predmete i stvari. To 'ovo' jest kao ta filmska traka:
Sve je u 'ovo', izvan njega nema više nikakvog 'ovo' predmeta ili stvari.

Predmeti u 'ovo' dođu i iščeznu, pa dođe neki drugi koji opet iščezne, a samo 'ovo' ostaje. Ja to
pak pogrešno vidi, pa uzima kao da 'ovo' stablo ili 'ova trgovina' jest u 'ovo' iako niti je stablo
niti trgovina doista u 'ovo' zato što iščezavaju dok 'ovo' ne iščezava. Puno ljudi zapne na
'ovom ovdje' mnijući da je 'ovo' stablo koje vide ispred sebe putem Ja baš 'ovo ovdje' stablo
da bi netom zatim (čim se okrenu) tu bila kuća, i onda mniju da je ta kuća 'ovo ovdje' kuća, pa
se opet okrenu i kuća se sruši i onda mniju da je 'ovo ovdje' zgrada. Ima samo jedno opće
'ovo' koje u sebi sadrži sva 'ova' koja Ja vidi. Istina osjetilne izvjesnosti jest upravo to, jedna
cjelina, a ne ono što (mnijuća) svijest putem Ja vidi pod 'ovo' ili 'ovo ovdje' ili pod 'sada'.

Opaska: To vam je supstancija u Hegelovom pogledu, ta cijeli je sistem znanosti supstancija;

"istina je cjelina", Sutlić čak veli "subjekt-supstancija". Hegelova je misao, njegov sistem, a
paz'te sad ovo, njegova logika, takorekuć, božanska, za nju je Sutlić u svojim predavanjima o
Hegelu rekel da ju je samo apsolut mogao napisati, to vam je, kako da se to veli, to vam je
sam apsolut pisao, tako, bez imalo šaljenja i zafrkancije, Vanja Sutlić veli, moja op.)

Supstancijalno 'ovo' osjetilne izvjesnosti koje je jedno u sebi i identično sebi i koje izvan sebe
nema ništa sebi tuđe. Tako i Hegelovo 'ovo' jest upravo to, jedno opće 'ovo' koje sadrži sva
'ova' koja Ja (mnijuće) svijesti mnije da ima mnoštvo iako ima samo jedno i cijelo 'OVO' u
kojem nalazimo svakojake stvari i predmete. To 'ovo' sve te predmete drži skupa, u sebi, i u
'ovo' ti se predmeti pokazuju, pa potom iščezavaju iz 'ovo', da bi Ja opazivši samo to 'ovo'
položio ispit i prešao na opažanje.
KOMENTAR PO PARAGRAFIMA

1. Ovdje Hegel veli da je neposredno znanje kao naš predmet samo neposredno znanje i da se
mi moramo prema njemu odnositi primalački bez da išta na njemu mijenjamo. Ovdje samo
poimamo predmet, još ga ne shvaćamo.

2. Osjetilna izvjesnost pokazuje se najbogatijom, bez granica, punom obilja, ali ona se uza sve
to pokazuje i najistinitijom iako je najsiromašnija istina. Ona samo veli da nešta naprosto jest,
bitak stvari njezina je istina. Tu nastupa svijest Ja, ovaj, ali i predmet, ovo. To Ja nije
izvjestan predmeta jer se stalno razvija. Niti Ja kao ovaj niti predmet kao ovo ne tiču se istine
osjetilne izvjesnosti. Tu stvar samo jednostavno jest, ništa više i ništa manje, i samo zato što
jest ona je to što jest. To da jest jedino je bitno za osjetilnu izvjesnosti, i upravo taj čisti bitak
čini njezinu istinu. Također i odnos je ovdje samo čisti odnos. Ja zna samo čisto ovo.

3. Osjetilna izvjesnost nije samo čista neposrednost već primjer. Iz čistoga bitka koji naprosto
samo jest sada ispada Ja i Ovo (predmet). Niti je Ja niti Ovo neposredno, oni su posredovani,
Ja putem predmeta, a predmet putem Ja.

4. Ta je razlika posrednosti i neposrednosti na samoj osjetilnoj izvjesnosti i nju primamo

kakva je o sebi. Jedno je ovdje postavljeno kao neposredno, predmet, a drugo kao
posredovano, ono što u predmetu nije o sebi već pomoću drugoga, a to je Ja koji zna da
predmet jest i koji može biti ili ne biti. Predmet pak bez obzira na Ja jest, i onda kada Ja ne
zna da jest, ako Ja ne zna za predmet tada nema ni znanja predmeta.

5. Moramo vidjeti da li je predmet onakav kakvim ga prikazuje osjetilna izvjesnost, odgovara

li mu pojam biti onako kako predmet postoji u njemu ili pak ne odgovara. Bez refleksije
razmatramo kako to osjetilna izvjesnost o sebi ima predmet.

6. Stoga osjetilnu izvjesnost pitamo šta je ovo u njegova dva lika bitka sada i ovdje. Kada
osjetilnu izvjesnost pitamo šta je sada i dobijemo od nje odgovor da je sada noć tada
zapamtimo ili zapišemo njezinu istinu i ako sutradan ujutro pogledamo šta smo zapisali ili se
toga sjetimo vidimo da sada ipak nije bila noć.

7. Osjetilna izvjesnost kao što vidimo postupa sa onime što jest kao sa tom noći, onako kako
se ona pokazuje, a ipak ta noć je bila iščezla, ujutro nam je bila nepostojeća. Sada se pak
održava, ali ne sada kao noć već jutro kao dan. Sada se stalno održava. Sada stalno nije, sada
je noć, sada je dan, sada pak stalno nije, iščezava i nestaje. Sada se održava iščezavanjem.
Iako niti dan niti noć nije bitak sada, sada je i dan i noć. To što pomoću negacije nije, što nije
niti dan niti noć, jest ono opće i ono je istina osjetilne izvjesnosti.

8. Kada kažemo jest izražavamo opće i za osjetilno. Opće ovo ili opće jest, bitak. Time ne
predstavljamo opće ili bitak koliko ga samo izražavamo, Hegel ovdje veli da čovjek ne govori
onako kao što misli u osjetilnoj izvjesnosti, ali da je jezik istinskiji i da čovjek putem jezika
opovrgava mišljenje, a pošto je opće istina izvjesnosti koju jezik samo izražava tada je
nemoguće da čovjek može izreći riječima osjetilni bitak koji misli.

9. Tako je i sa drugim likom Ovoga, sa 'ovdje' kao što vrijedi i za 'sada'. Čovjek jezikom kaže
„Ovdje je stablo“, ali već sutradan tu je kuća. Istina je osjetilne izvjesnosti iščezla, jezikom je
nije moguće izreći. Ipak, to 'ovdje' u kojemu je stablo nikada ne iščezava kao ni ono 'sada'.
Ono jest stalno u iščezavanju stabla i kuće. Vidimo da je to 'ovo' posredovana jednostavnost,
ono opće.

10. Pokazujući ono opće kao istinu na sebi, osjetilna izvjesnost ostaje čistim bitkom koji je
njezina bit. Ta bit nije neposredna već ima negaciju i posredovanje kao ono bitno i to ne kako
čovjek misli da je tu pod bitkom koliko kao bitak sa određenjem, čisto opće, dok za
čovjekovo mišljenje istinito izvjesnosti nije ono opće već se čovjek zadržava na praznim
likovima 'sada' i 'ovdje'.

11. Imamo da se odnos znanja i predmeta preokrenuo. Predmet je postao nebitnim u osjetilnoj
izvjesnosti, on se sam pretvorio u ono opće i nije za opće onakav kakav je trebao da bude.
Izvjesnost imamo u suprotnome, u znanju koje je ranije bilo nebitno. Njezina istina je sada u
mojem predmetu koji jest time što Ja za nj zna. Time je izvjesnost prognana iz predmeta, ali
ne i ukinuta već potisnuta natrag u Ja.

12. Istina izvjesnosti leži u Ja, ono što nestaje iz 'ovdje' i 'sada' zadržava Ja. Dan jest i stablo
jest jer ga Ja vidi i zadržava, sa druge strane drugo Ja tvrdi da ne vidi dan već vidi noć i da ne
vidi stablo već vidi kuću, obje istine i ista potvrda, jedno Ja je sigurno u svoju, drugo Ja u
svoju. Jedna istina nestaje u drugoj i druga u prvoj.
13. U tome jedino ne nestaje opće Ja koje ne vidi ni dan ni noć, ni stablo ni kuću, ono je
jednostavno viđenje koje je ravnodušno na ono što mu pridolazi. Kao 'sada' ili 'ovdje' i
pojedinačno Ja ono je opće. Kad čovjek kaže 'ovo ovdje' kaže svi 'ovi ovdje' isto tako kada
kaže 'ovo pojedinačno Ja' kaže 'svi Ja'. Znanost time ne izdržava jer 'sve Ja' ili sve 'ove ovdje'
ona ne može deducirati ili naći, također znanost ne može kazati na kojeg 'ovog Ja' ona tu misli
jer to nije moguće reći.

14. Bit izvjesnosti nije ni u predmetu ni u Ja, oni su opći u kojemu 'sada' i 'ovdje' i 'Ja' nije ni u
postojanju ili nepostojanju. Time se cjelina izvjesnosti postavlja kao bit, a ne njezini momenti.
Sve je to cjelokupna izvjesnost sama kao neposrednost čime isključuje opreke Ja i predmeta.

15. Ta čista neposrednost drugobitak ne uzima kao nešto bitno, ono joj je 'ovdje' kao stablo
koje prelazi u ne-stablo ili 'sada' kao dana koje prelazi u noć potpunoma nebitno. Njezina je
istina odnos jednak sebi i taj odnos između predmeta i Ja ne pravi razliku i u njega nikakva
razlika ne prodire. Sada Ja utvrđuje 'ovo ovdje' stablo i ne pretvara ga u ne-stablo kada se
okrene niti se obazire na drugo Ja koje tu vidi ne-stablo. Ja je čisto opažanje i Ja ne
uspoređuje 'ovo ovdje' i 'sada' već ustrajava na jednom odnosu.

16. Izvjesnost ne pristupa čovjeku ako uzima neposredno 'sada' kao noć, čovjek pristupa njoj i
pokazuje sebi to 'sada'. Ja ga sebi pokazuje jer je istina neposrednog odnosa istina toga Ja koje
zastaje na neposrednosti 'sada' i 'ovdje'. Ja mora biti ono Ja koje izvjesno zna.

17. Pokazano 'sada' prestalo je biti 'sada' čim se pokazalo. 'Sada' koje jest kada se pokaže
drugo je 'sada' koje Ja vidi da jest i to tako da ne bude. 'Sada' koje se pokazuje, bilo je i to
sačinjava istinu toga 'sada', da bivše 'sada' nema istine bitka. Ono što bijaše nije, a bitak jest.

18. Pokazivanje ima svoje trijadično ili kružno kretanje. Krug je takav da a) Ja pokazuje 'sada'
da bi ga potom ukinulo kao bivše (sada je dan, pa potom, sada je noć), b) Ja tvrdi da je drugo
'sada' istina, da je bilo (sada je noć, dan je bio i sada nije), c) Ja vidi da bivše nije čime ukida
drugu istinu i vraća se prvoj istini da 'sada' jest (noć je bila, sada je dan). I imamo jedan krug.
'Sada' i pokazivanje 'sada' je kretanje sa momentima. Pokazivanje zna da je 'sada' ono opće i
zna šta 'sada' jest kao rezultat svih mnoštava 'sada'.

19. Pokazano 'ovdje' nije 'ovdje', nego je i gore i dolje, ono je svagdje. 'Ovdje' iščezava u
drugom 'ovdje' koji također iščezavaju