Biljke (lat. Plantae) su glavna grupa koja sadrži 642 porodice i 17.

020 rodova (genera)

(bez algi), uključujući i organizme kao drveće, cvijeće, bilje i paprati.
Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju
osjetljive organe i životinje. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke
- carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) i životinje - Animalia. Nakon toga postalo je jasno da
carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko
vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo.
Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima.
Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što
su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).

Sadržaj
[sakrij]

 1Embriofiti (Embryophytes)
 2Gljive i alge
 3Korisnost biljaka
 4Razvoj
 5Podjela bilja po biotopu (staništima)
 6Iskopine (fosili)
 7Klasifikacija bilja
 8Koljena, razredi i redovi
 9Popis svih porodica
 10Rodovi:
 11Poveznice
 12Izvori

Embriofiti (Embryophytes)[uredi VE | uredi]

Najpoznatija višestanična vrsta biljaka je embriofit. Ona uključuje vaskularne biljke, skupinu
biljaka koje imaju lišće, stabljike i korijenje. Isto tako uključuje i nekoliko biljaka koje su u njihovom
bliskom srodstvu, često ih nazivamo briofitima.
Sve ove biljke imaju komplekse stanica sa zidovima stanica sastavljenim od celuloze i većina od
njih crpi svoju energiju pomoću procesa fotosinteze, pritom koristeći sunčevu svjetlost i ugljični
dioksid za sintezu hrane.
Preko 300 vrsta biljaka ne vrši fotosintezu. Takve biljke nazivamo parazitima koje žive na drugim
vrstama biljaka koje se služe fotosintezom.
Biljke su nastale od zelenih algi, od kojih su evoluirale tako da su razvile specijalne reproduktivne
organe zaštićene od nereprodukcije tkiva.
Vrsta briofiti se prvi put pojavila u doba ranog Paleozoika. Vrsta može preživjeti samo gdje
je vlaga dostupna većinu vremena, iako mnoge vrste toleriraju i vrijeme suše. Mnoge vrste briofita
ostaju male kroz svoj životni vijek.
Vaskularne biljke imaju takav broj prilagodbi koji im je omogućio svladati ograničenja koja imaju
briofiti. To uključuje dobar otpor suši i vaskularno tkivo koje transportira vodu kroz organizam.
Prvo primitivno sjeme biljaka - sjeme paprati.
Sjeme nekih biljaka može preživjeti ekstremne vremenske uvjete i razmnožavati se u njima.
Biljkama je potrebna sunčeva svjetlost i toplina, voda i tlo da bi se mogle razvijati i živjeti. Za
stvaranje hrane im je potrebna voda, ugljični dioksid, sunce. Dijelovi biljke su: tučak, latice,
prašnici, stabljika, lapovi, korijen, plod, cvijet i list. Listovi biljkama omogućuju samostalno
stvaranje hrane. Pomoću korijenja ona dobiva minerale i vodu, dok ih stabljika prenosi do dijelova
biljke. Cvijet omogućuje njezino razmnožavanje.

Gljive i alge[uredi VE | uredi]

Alge čine grupu koju sačinjavaju različiti organizmi, a koji crpe energiju procesom fotosinteze.
One nisu smještene u carstvo biljaka. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične
organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva.
Embriofiti su potekli od zelenih algi. Izuzev nekoliko zelenih algi, sve među njima imaju zidove
stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako stvaraju energiju.
Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno
od Cyanobacteria. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko
porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi ima kloroplaste s tri ili četri membrane. One nisu u
bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasta je simbol zelenih i crvenih
algi.
Za razliku od embriofita i algi, gljive ne vrše fotosintezu, jer ne sadrže klorofil. Do hrane dolaze
sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Razmnožavaju se sporama. Nisu u rodu
ni s jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.

Korisnost biljaka[uredi VE | uredi]

Ernst Haeckel: Nepenthaceae

 Mnogi ljudi kao prehranu koriste žitarice. Ostale biljke koje koristimo u prehrani
su voće, povrće, ljekovito bilje i začini. Neke vaskularne biljke kao drveće i grmlje (šikara)
imaju važnu ulogu u graditeljstvu kao građevni materijal.
 Veliki broj biljaka se koristi i u dekorativne svrhe, uključujući i mnoge vrste cvijeća.

Razvoj[uredi VE | uredi]
Kroz proces fotosinteze, biljke koriste sunčevu energiju, da iz zraka pretvore ugljični dioksid u
jednostavni šećer. Taj šećer se tada koristi kao materijal za gradnju i formu komponenti biljke.
Biljke se pouzdaju u tlo kao glavni izvor vode, no isto tako pokušavaju se domoći dušika, fosfora i
drugih važnih hranjivih tvari.
Neke vrste biljaka koriste specijalnu obranu kao trn ili bodlje, naprimjer kupine. Po životnom
vijeku biljke smo podijelili u 3 skupine:

1. jednogodišnje biljke - žive i razmnožavaju se kroz razdoblje od jedne godine

2. dvogodišnje biljke - žive kroz razdoblje od dvije godine, većinom se razmnožavaju u
prvoj godini
3. trajnice - žive više od dvije godine i nastavljaju se razmnožavati tijekom godina
Među vaskularnim biljkama u trajnice se ubraja crnogorično drvo (zimzelen) -- naziv za one biljke
koje zadržavaju svoje lišće tokom cijele godine, i bjelogorično drvo (listopadno) -- biljke koje gube
listove u nekim dijelovima godine: u mjestima gdje vlada umjerena i sjeverna klima većinom zimi,
a mnoge tropske biljke gube svoje listove za vrijeme sušne sezone.

Podjela bilja po biotopu (staništima)[uredi VE | uredi]

Biljke mogu biti jednogodišnje (anuelne), ili višegodišnje zeljaste (perene), rastu kao grmlje
(frutices) i drveće (arbores); listopadne gube lišće u jesen, zimzelene su ljeti bez lišća, a
vazdazelene zadržavaju lišće cijele godine.

 vodene biljke (hidrofiti),

 močvarne biljke (helofiti),
 biljke vlažnih staništa (higrofiti),
 biljke suhih staništa (kserofiti);
 biljke na slanoj podlozi, slanjače (halofiti), na primjer mrižica (Limonium anfractum),
endemična vrsta u jugoistočnom dijelu istočnojadranskoga primorja, kapara(Capparis
spinosa), oštri sit (Juncus acutus), primorski sit (Juncus maritimus) i petrovac ili motar
(Crithmum maritimum).
 biljke na pijescima pješčarke (psamofiti),
 biljke u pukotinama stijena, pukotinjarke (hazmofiti); primjer su im mnoge endemsleke vrste
 biljke na sjenovitim mjestima koje traže malo svjetla (skiofiti);
primjeri tisa, bukva, grab, jela, jasen
 biljke na mjestima s puno svjetla (heliofiti).

Iskopine (fosili)[uredi VE | uredi]

Okamine biljaka uključuju korijenje, drvo, listove, sjeme, plodove, pelud, spore i jantar (smola
nastala fosilizacijom biljke). Okamine biljaka su zabilježene u zemlji, riječnim naslagama i u
talogu mora. Pelud, spore i alge su korištene za određivanje vremena iz kojeg naslage taloga
potječu.
Ostaci fosila biljaka nisu uobičajeni kao fosili životinja, premda su fosili biljaka nađeni u obilju
diljem svijeta. Stariji fosili nekadašnjih biljaka pokazuju pojedine stanice unutar tkiva biljke.
Devonski period pokazuje evoluciju , za koju mnogi vjeruju da opisuje prvo suvremeno
stablo Archaeopteris.
Ugljen je ostatak okamine biljke, u njemu se vidi detaljna struktura fosilizirane biljke. Ostaci fosila
iz vremena Mezozoik: crnogorično drvo, korijenje, stabljike i grane mogu se u izobilju naći u
jezerima i priobalnom području uz stijene. Najčešće su to palme i hrastovi.

Klasifikacija bilja[uredi VE | uredi]

Biljni svijet podijeljen je na više koljena i razreda koji se po različitim sustavima, različito i
označavaju. Najosnovnije među njima su mahovine Bryophyta i Vaskularne biljke Tracheophyta.