"Irinej je sramota...

Što ćute o
kristalnoj noći u Zadru?"
U javnosti se i dalje uporno ćuti o proterivanju Srba iz većih gradova u
Hrvatskoj i dodao da je to zapravo bio početak "Oluje".
IZVOR: BETA SUBOTA, 5.08.2017. | 15:55

Podeli

To je rekao predsednik izbegličkog udruženja Centar za komunikaciju Pravda Dragan

Sekulović, povodom godišnjice operacije vojno-policijske akcije "Oluja" u Hrvatskoj.

"Oluja je krenula kada je počelo masovno izbeglištvo iz urbanih sredina širom

Hrvatske. Najpoznatija je zadarska kristalna noć, kada je u jednom danu 10.000 Srba
proterano iz Zadra. O tome se ne govori i to jako vređa Srbe iz Hrvatske, jer se
govori o Oluji kao najvećem događaju etničkog čišćenja, što nije tačno. Ako
pogledate koliko je 'urbanih' Srba proterano iz Hrvatske, doći ćete do približno iste
brojke", rekao je Sekulović novinarima.

On je ocenio da je akcija "Oluja" iz 1995. godine bila dobro isplanirana i na

međudržavnom nivou dogovorena akcija, o kojoj se u javnosti veoma malo zna.

Dodao je da ne zna nikoga ko je proteran pa se trajno vratio u Hrvatsku, sem starijih

ljudi koji se tamo vraćaju da bi umrli.

"Dokle god se nama ne vrati imovina, 27.000 stanova širom Hrvatske, sva imovina
koja je po nekim procenama vredna 40 milijardi evra, nikada mira neće biti. U
Hrvatsku se vratio samo onaj deo srpske populacije koji je tamo otišao iz
nostalgničnih razloga, da umre. Nijedan mladi čovek se nije vratio, jer nema održivog
 povratka", kazao je Sekulović.

On je rekao da patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej nije dobrodošao na pomen

žrtvama Oluje, zbog izjave od pre nekoliko godina da ne zna da li su Srbi proterani iz
Hrvatske ili nisu.

"Da li takav čovek sme da bude patrijarh i šta će on na odavanju pomena žrtvama
Oluje u Veterniku pored Novog Sada. On je sramota za čitavu Srbiju", kazao je
Sekulović.

Dragan Sekulović je iz Zadra izbegao u maju 1991. godine.

Zaboravljena zadarska „Kristalna

noć”
Ратко Дмитровић 31/05/2011 Колумне 14 коментара




 inShare
 1
Ovih dana u centru Zadra možete naići na poruku Srbima koja podseća na daleku
prošlost toga grada, na jednog čoveka koji je u Zadru udario temelje mržnje prema
pravoslavlju, ali i na događaj od pre samo dvadesetak godina koji je bio repriza
nacističkog divljanja desetog novembra 1938. godine

Postoji u Hrvatskoj nekoliko

mesta gde Srbi žive od dobre volje većinskog stanovništva. Ako nisu ljuti na nekoga kod
kuće, na Haški tribunal, na Engleze koji Hrvatsku – Zagreb je u to ubeđen – koče na putu u
EU, Hrvati će pronaći drugu zanimaciju, ali u slučaju i najmanjeg zatezanja nacionalnih žica,
diranja u „svetu hrvatsku stvar“ (ima ih bezbroj) svaki hrvatski domoljub iskaliće bes na
Srbima. Ako takvih još ima u njihovom mestu.
Repertoar je poznat i širok; provokacije na ulici, psovanje majke, bušenje guma na
automobilu, razbijanje prozora i crepova i neretko fizički obračun. Najmanje što se Srbima u
takvim mestima može desiti je da na zidu sopstvene kuće ili negde u gradu pročitaju „Srbe na
vrbe“. Kao ovih dana u Zadru. Eno u centru grada, na jednom zidu već deset dana stoji ova
poruka, ispisana ogromnim slovima, i niko je ne briše. Gradske vlasti kažu da je to „veoma
skupo“.

ZADARSKA „KRISTALNA NOĆ“ Da, Zadar je jedan od takvih gradova, mesto gde se
mržnja prema Srbima može opipati. U Zadru je i počeo masovni obračun sa Srbima u
Hrvatskoj, Zadrani nisu imali strpljenja za pojedinačne obračune sa pravoslavnima, kao oni u
Zagrebu, Osijeku, Sisku, Vukovaru…
Bio je drugi dan meseca maja 1991. godine. Popodne, lepo vreme, tek poneki oblak. Sa mora
je dolazila svežina. Ljudi su sedeli po baštama i na terasama kuća i ugostiteljskih objekata.
Odjednom se, pričali su kasnije svedoci događaja, sve pokrenulo, kao po komandi. Iz dela
grada zvanog Gaženica krenula je grupa naoružana palicama, kamenjem i pištoljima. Na putu
do centra grada za vrlo kratko vreme formirana je povorka od preko dve hiljade ljudi koji su
klicali Hrvatskoj, urlali, pretili, i na vrhuncu te egzaltacije tražili ono što rulja, otvoreno ili
prikriveno, uvek traži – krv. Ovoga puta, srpsku krv.

Orgijanje je trajalo celu narednu noć i dan iza toga. Neometani ni od koga, dodatno ohrabreni
ponašanjem policije koja je i sama učestvovala u napadima na Srbe, novi hrvatski fašisti radili
su isto što i njihovi nemački uzori u noći sa devetog na deseti novembar 1938. godine. Tamo
su meta bili Jevreji. Tog i narednog dana u Nemačkoj je opljačkano i spaljeno između šest i
sedam hiljada jevrejskih lokala, trgovina i kuća, spaljeno je oko 180 sinagoga, a ubijeno 90
Jevreja.

Sve to ostaće upamćeno za sva vremena pod imenom „Kristalna noć“. Ušlo je u istorijske
čitanke, udžbenike širom sveta, enciklopedije, ovekovečeno je na filmu, u pozorišnim
komadima…O tome sve znamo.

„Kristalne noći“ u Zadru, 1991. godine, sećaju se još samo Srbi koji su je preživeli. Njih
desetak nije. U danima posle te noći i policija i civili odvodili su zadarske Srbe u ciglanu
nedaleko Nina, gde su ih tukli, ispitivali, iživljavali se na njima. Više od pola leševa nikada
nije pronađeno.

Za manje od 24 sata Zadrani su demolirali i opljačkali 136 objekata čiji su vlasnici bili Srbi.
Hrvatska televizija predstavljala je taj događaj kao reakciju na ubistvo hrvatskog policajca
Franka Lisice dan ranije na periferiji grada. Odmah je objavljeno saopštenje da su zločin
počinili „pobunjeni Srbi“. Vladimir Šeks je iz Zagreba poručio da se radi o „opravdanom
revoltu građana Zadra“. Nikada nije sprovedena prava istraga o ubistvu Lisice i ne postoje
dokazi da su ga ubili Srbi.

Ali, cilj je postignut, danas u gradu Zadru kao stalni građani, sa tamošnjom adresom koja je i
mesto stalnog boravka, živi tek nekoliko stotina Srba. Pre „Kristalne noći“ bilo ih je više od
11 hiljada, skoro 15 odsto. Gotovo sve kuće zadarskih Srba oštećene su ili potpuno srušene
eksplozivom.
Jovanka Sladaković i Nikola Žeželj godinama su obnavljali kuću u predgrađu Zadra, a kada
im je to pošlo za rukom, 2009. godine, kad su sve sredili, postavili prozore, završili unutrašnje
radove i u Beogradu, gde ih je odvelo izbeglištvo, spremali stvari za povratak, iz Zadra je
došla vest da im je kuća demolirana. Jovanka ne želi da odustane i sve dovodi u prvobitno
stanje. Deset dana kasnije neko joj provaljuje u kuću i po sobama ispisuje opšta mesta
savremene hrvatske kulture: „Ubij četnika“, „Srbe na vrbe“, „NDH“, „Ubij Srbina“…

Zadar je grad u kojem je za poslednjih deset godina zabeleženo najviše prelazaka sa

pravoslavne na katoličku veru. Više od stotinu zadarskih Srba zatražilo je u tamošnjoj Srpskoj
pravoslavnoj crkvi ispis iz pravoslavlja. Treba im taj papir jer lokalni fratri, navodno, neće da
ih prime u katoličanstvo dok i formalno ne raščiste sa verom svojih predaka.

Katolički župnik iz Murvice, kod Zadra, don Ivica Jurišić žalio se čak i nekim evropskim
institucijama na pravoslavnog sveštenika Petra Jovanovića iz zadarske crkve Svetog Ilije
(podignuta u 16. veku), jer odbija da izda krsni list Srbima čija je namera da pristupe
Katoličkoj crkvi.

Ne treba, verujem, ni podsećati da se ovi što su preko noći postali katolici više ne izjašnjavaju
kao Srbi. Svi su Hrvati i to veći od onih „pravih“. Dokazuju se učlanjenjem u HDZ ili čak u
Hrvatsku stranku prava, čiji predsednik Danijel Srb otvoreno govori o svojim simpatijama za
Antu Pavelića, ustaštvo i NDH.

VATRENI KATOLIK I SRBIN

U januaru 2008. godine, na utakmici NLB lige Zadar-Partizan, igranoj u dvorani na Jazinama,
fizički je napadnut legendarni zadarski košarkaš Arijan Komazec. Jedan od najboljih koje je
dala hrvatska košarka. Napadači su tvrdili da ih je iznerviralo to što Komazec navija za
Partizan. Istraga je utvrdila da nije navijao za Partizan, da je potpuno mirno sedeo sa
devojkom i gledao utakmicu.
Zašto su ga onda napali? Zato što je Srbin, mada on sam to nikada nije isticao, ali svi u Zadru
znaju ko su i šta su Komazeci. U Zadru, njegovom rodnom gradu, ne vredi mu ni to što je,
ponoviću, dao veliki doprinos i zadarskoj i hrvatskoj košarci. Imao je Arijan nešto kasnije i
drugih neugodnosti, vređali su ga na ulici. Pustiće ga na miru tek kad se izjasni kao Hrvat.
Ako već nije, u međuvremenu.

Otkuda tolika mržnja prema Srbima baš u Zadru? Zašto ne jenjava ni 16 godina posle rata?
Ima li objašnjenja, logike, razloga…?

Naravno, sličan odnos prema Srbima nalazimo i u drugim delovima Hrvatske, u Istri je to
bitno drugačije, ali Zadar najmanje jednom nedeljno osvane u lokalnim ili republičkim
medijima kao poligon antisrpskih igara. Ko je i kada posadio to drvo zla u ovom drevnom
gradu koji je, ovo valja imati na umu, tek 1945. godine pripojen Jugoslaviji, odnosno,
Hrvatskoj? Pre toga bio je u sastavu Italije, Austrije, Venecije…
 Pažljiviji čitaoci „Pečata“ setiće se da sam u jednom tekstu pisao o Vicku Zmajeviću,
barskom i zadarskom nadbiskupu sa početka 18. veka. Katolička crkva i hrvatska
istoriografija stavljaju ga na posebno, vrlo visoko mesto koje je svakako zaslužio. Sa pozicije
interesa Katoličke crkve, razume se. Zmajević je sve vreme provedeno u Zadru vodio
neprestanu, ostrašćenu i velikom mržnjom prožetu borbu protiv pravoslavlja. Treba samo
videti pisma koja je pisao Vatikanu, ukazujući na „opasno i pogubno“ delovanje sveštenstva
Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji. Za sve nevolje i nesreće katolika u Dalmaciji, globalne
i pojedinačne, Zmajević je optuživao pravoslavce, odnosno, Srbe.

Da možda Zmajević ne vuče srpske korene? Apsolutno, njegovi preci su od Njeguša sa

Cetinja. Nikola Zmajević, pradeda Vickov, u sedamnaestom veku spustio se sa Cetinja do
morske obale. Bolji život našao je u Perastu, kod Kotora, tu se oženio devojkom iz katoličke
porodice, do smrti ostao pravoslavac, decu je odgajao u srpskom duhu, ali je dopustio da u
religijskom određenju budu katolici. U to vreme, podsetimo, Srbin-katolik bilo je nešto
sasvim uobičajeno.

Stric Vicka Zmajevića, Andrija Zmajević, bio je nadbiskup Barski i „primas Srbije“, ali je za
sebe govorio i pisao da je „vatreni katolik i vatreni Srbin“. Imao je izuzetno dobre odnose sa
hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije Ostroški), kao i sa
patrijarhom srpskim Arsenijem III Čarnojevićem. Njegov sinovac Vicko posvetio je život
borbi protiv pravoslavlja i srpstva. Činio je to stolujući u Zadru, ostavio je u tom gradu iza
sebe i učenike i „verovanje“ koje, vidimo, opstaje do dana današnjih.

U Zadar i na zadarskom području Srbi se masovno naseljavaju u 16. veku, a od poznatijih

Srba koji su svoj život vezali za Zadar svakako treba spomenuti: serdare Stojana Jankovića i
Iliju Smiljanića, vođu Bukovičke bune Petra Jagodića Kuridžu; episkope i značajne
nacionalne prvake u borbi za prava Srba Dalmacije Simeona Končarevića, Stefana Kneževića
i Nikodima Milaša, arhimandrita Gerasima Petranovića, pesnike Petra Preradovića i Jovana
Sundečića, te velikane srpske književnosti Simu Matavulja i Vladana Desnicu.

A što se tiče zadarske „Kristalne noći“ niko za taj zločin nije kažnjen. Nijedan čovek,
nijednim danom zatvora. Naprotiv, mnogi su nagrađeni napredovanjem na političkoj i
policijskoj lestvici države koja evo čeka pred odškrinutim vratima Evropske unije

Подели
1.

Горан
31/05/2011 у 13:02
 На фашизму, шовинизму и антиправослављу граде свој идентитет новокомпоноване
“нације“ настале од асимилованих Срба.Пресликана матрица постоји у “Б и Х“, Црној Гори,
Космету, Македонији и Албанији, само је разлика у интензитету.Где су нестали Срби из
Мађарске?
0

Одговори

2.

zoran2
31/05/2011 у 17:56

Zlocini protiv Srba su nevidljivi za Zapad i nashu bracu,ali Bogu hvala on ih vidi i naplatice nevino
prolivenu krv jednog dana…
0

Одговори

3.

Petar I
01/06/2011 у 15:26

OLUJA ZLOČIN NAD ZLOČINIMA

Haški sud i presuda hrvatskim zločincima generalima Gotovini i Markaču . Srbi su u Hrvatskoj bili
konstitutivni narod isto kao i Hrvati i da nije bilo Srba koji su u Hrvatskoj krenuli u partizane i digli
ustanak , Hrvatska bi na kraju rata bila ono što je i trebala biti fašistička država gubitnik II
svjetskog rata . Hrvati ti pokatoličeni Srbi najveći su neprijetelji Srba pravoslavaca . Potkopavali
su prvu zajedničku državu kraljevinu SHS , potkopavali su i drugu zajedničku državu Jugoslaviju i
razrušili uz pomoć stranaca . Pri tome su počinili najveći genocid u 20 veku proterivanjem oko
280 000 Srba i oko 200 000 Jugoslovena od kojih je 95 % bilo Srba .Samim tim su pokazali
zapanjujuće naivnim da ne kažem gore Srbima da s njima nema života i da nikad više s njima ne
smemo ući u zajednicu jer bi to bio kraj Srbije .To je narod pun mržnje koju šire putem škola,
katoličke crkve , medija , svim sredstvima i bez prekida . Konačno da je Hag rekao tek pola istine
zločinački potvat . Drugi dio istine je GENOCID nad srpskim narodom Krajine . Krajina nije od
jučer nju su Srbi natopili krvlju za vreme AustroUgarske a i kasnije u I i II svetskom ratu i sada
ovom zadnjem. Moram reći da je Krajina za vreme Austrougarske bila izuzeta iz vlast Hrvatske i
odgovarala je jedino Hasburškoj monarhiji . Ako su već Hrvati imali pravo rušiti Jugoslaviju i
odeliti se od nje onda su i Srbi kao konstitutivni narod imali pravo proglasiti na prostorima
 Republike Srpske Krajine gde su bili većina svoju državu isto kao i Hrvati . Dok oni to osporavaju i
Srbe su proglasili manjinom u isto vreme to se njima sprema u Bosni . E sad oni tu dreče kao
mačak kad ga dete povlači za rep . Oni tu brane svoju konstitutivnost koju su Srbima u Hrvatskoj
bezobrazno oduzeli .Da nebi bilo novi ratova kroz neko vreme Evropa se uz pomoć Rusije i Srbije
treba založiti za vraćanje u život Republike Srpske Krajine u njenim granicama kad je nastala na
odprilike 35 % teritorije socijalisičke Republike Hrvatske . Normalno s izlazom na more kod Zadra
ili Šibenika . Jer za to more ginuli su svi narodi Jugoslavije da bi ga Broz velikodušno poklonio
svojim Hrvatima baš kao i Baranju koju je oteo Srbiji . Međimurje koje je oteo Mađarskoj, Istru i
Dalmaciju s otocima koju je oteo Talijanima itd. Za sve te krajeve ginuli su i Srbi a za nagradu je
nad njima počinjen genocid i protjerivanje . Znači Republika Srpska Krajina mora postati država
kao garant mira na ovim prostorima . Inače će nemir biti uvek prisutan jer kako kažu Hrvati ako
treba čekati i 900 godina Srbi se neće odreći Krajine.
0

Одговори

4.

dragan
01/06/2011 у 15:45

Takvo je ustrojstvo većine hrvatstog stanovništva prema svemu što nije hrvatsko a tu je. Mržnja
nije usmerena samo prema Srbima, kako se vidi iz teksta. Bila je prema Jevrejima, sutra će
prema nekome trećem. Mržnja prema nećemu nastaje iz straha. Ovde iz straha od ugreženosti
sopstvene nacije od drugih nacija. To ukazuje na veliku, ali nesvesnu nesigurnost po pitanju
vlasitih korena, jezika i identiteta.
0

Одговори

5.

pero
01/06/2011 у 21:33

Gospodin Dmitrović,ni reč o škabrnji,ni reč da u RSK je proterano pobijeno i popaljeno sve
hrvatsko,pa slučaj mlinar ?sećate se tog slučaja?
G. DMITROVIĆU VAŠE PISANJE JE U STILU „DO ISTRAGE VAŠE ILI NAŠE“.
0
 0

Одговори

6.

Alkibijad
01/06/2011 у 21:47

O Jure, gdje ste? Što ovo malo ne komentarišete? Kako 11000 zadarskih Srba pobjegoše iz grada
u jednom jedinom danu, pa nije valjda sve njih indoktrinirao S.Milošević preko hrvatskog radio
Zadra i HTV-a (drugi signali nisu stizali do Zadrana). Prebrzo smo zaboravili spiskove otpuštenih
Srba na ulazu u zadarsku bolnicu , opštinu, „Marasku“, policiju, „Liburniju“… Presretanje i
premlaćivanje ljudi na ulici i u autobusima.
Lično sam prisustvovao kada je putnički voz na relaciji Zadar-Knin zaustavljen u „mučeničkoj“
Škabrnji u maju 1991., u isti je uletjelo dvadesetak razbješnjelih Hrvata sa palicama, na peron su
izvukli dvojicu Srba iz Benkovca i pretukli ih na očigled svih putnika, a zatim su ih kao džakove
ubacili u voz, koji je tek onda nastavio dalje. Zaboravili smo patrole hrvatskih domoljuba koji su
uz policijsku pratnju od vrata do vrata skupljali potpise lojalnosti Hrvatskoj državi pod prijetnjom
oružjem. Svejedno, ti potpisi nisu spasili Srbe od miniranja kuća po Gaženici, Stanovima i Bilom
brigu. Ali za to niko nikda nije odgovarao. Vukčević i Vekarić piju kafu sa Karamarkom na
Brionima, a za srpske žrtve ih već 20 godina sve skupa baš briga.
I još traže da se „suočimo sa prošlošću“. Gospodo mi smo se suočili sa istom kada smo istjerani
iz svojih kuća koje su zatim opljačkane i spaljene. Sučite se vi da ovo što radite samo raspiruje
mržnju, jer se lažima i poluistinma nikada neće stići do pomirenja.
1

Одговори

7.

www
01/06/2011 у 22:31

Bravo Petre I, svaka ti se pozlatila, i zivela Srpska Krajina, jos uvek okupirana od NDH2 uz pomoc
NATO!
0

Одговори
8.

georgina
02/06/2011 у 20:14

O Skabrnji ne treba uopste razmisljati.To je bilo i ostalo ustasko selo. Slucajno me je put naveo
tamo jos 1971 . Na zidu domacina koji je slavio Gospu nije visila slika gospe nego Savke Dapcevic
i Mike Tripala a malobrojne kapije od zeljeza nosile su zastave sadasnje rvatske.Nikada oni nisu
krili da su to sto jesu.Gazdina cerka je rekla; Moj otac je bija ustasa ali nije nikoga ubija. Kako bi
taj tata mogao odgojiti svoju djecu nego onako kako je i sam odgojen sto se pokazalo istinito
kasnije u najnovijem ratu. Sve sto se desavalo u Skabrnji je bio samo odgovor na prosla njihova
nedjela, a bogami i nova.
Taj ce Zadar ponovo biti talijanski posto bagra ne zasluzuje ni pedlja zemlje u kojoj zivi. Molit ce
bivsi Srbi krstenice nazad kad tad.
0

Одговори

9.

pero
03/06/2011 у 22:46

pa nek bude „do istrage vaše ili naše“

0

Одговори

10.

Горан
04/06/2011 у 11:23

pero
03/06/2011 u 22:46
pa nek bude „do istrage vaše ili naše – “Ви“ не постојите,ни национално, ни културно, ни
језички, ни морално,ни историјски, тако да се не можемо ставити у исту раван, ни кад је
“истрага“ у питању.
 0

Одговори

11.

pero
06/06/2011 у 22:27

važno je da je postojala traktorijada,,

by the way,vi ste srbi parije zapadne civilizacije,tako vas gledaju..
0

Одговори

12.

Alkibijad
26/06/2011 у 23:26

Možda smo mi parije zapadne civilizacije, a šta su tek onda ovi otpadnici od nas, koji sebe zovu
Hrvatima, koje su tek oni dno.
0

Одговори

13.

KianyRiws
10/08/2011 у 18:31

Ceo zivot sam se .ziveci u ex-YU,susretao sa hrvatskim shovinizmom i nije mi isprva bilo jasno
odakle ta mrznja i cemu toliki intezitet,naprosto jedna opsesija.Kasnije,kroz predratne dogadjaje i
kroz rat,a narocito posle rata prateci sta i kako se radi na ispisivanju,,hrvatske istine“,shvatio sam
dve stvari:
 1.mrznja se podstice iz katolicke crkve jos od malena
2.sto je zivotna sredina ,,bogatija“malogradjanstinom i primitivizmom,laznim moralom i laznim
postovanjem hriscanskih nacela(takva sredina je upravo zadarska)to je plodnije tlo za
ispoljavanje shovinizma najgore vrste
Moram da kazem jednu tuznu istinu,tuznu za sve nas Srbe koji smo se voljom sudbine rodili u
Hrvatskoj i tuznu za sve ljude slobodnog duha koji se dive ljudskoj inteligenciji pre svega,a potom
svemu ostalom;da nema losije sudbine na ovim prostorima,nego se roditi kao Srbin i ziveti u
Zadru.Jednostavno se ne moze opisati recima kako je bilo biti Srbin u tom gradu ustaskog
idolopoklonstva.Pa evo,jedan primer kakvi su to ,,ljudi“jeste i slucaj te male i siromasne
Murvice,sela nadomak Zadra,ciji fratar trazi ,,pravdu“ za svoje buduce vernike.Iz tog sela je
krenuo mucki napad na susedni srpski Smokovic u zoru 5.10.91.,da bi zatim pali prilikom naseg
prvog kontranapada, za manje od sata borbe,bezeci glavom bez obzira ,ostavljajuci svoje mrtve
da ih mi zakopamo.Toliko o hrvatskoj hrabrosti i ljudstvu,herojstvu i svemu onom sta danas sebi
pripisuju.Hvala autoru teksta sto se setio nas zadarskih Srba i nasih muka iz vremena kad smo po
Ustavu bili braca.
1

Одговори

14.

Lidija
11/08/2011 у 23:52

Nitko ne moze napraviti drugom zlo bez sebe.Tudjman je na Trgu Bana Jelacica Odrzao govor
1992g ‘Rata ne bi bilo da mi to nismo htjeli, da stvorimo nezavisnu drzavu Hrvatsku’! I tako su
izbrisali Osimski sporazum o granicama sa Italijom, jer Hrvatska nije potpisnik tog sporazuma, a
nije ni sljednica SFRJ. Eto Tudjman je Hrvatskoj dao autogol.I financiran je od katolicke crkve.
Vatikan je prvi poceo trazi svoje samostane.VATIKAN im je ‘pomogao’ da dodju do samostalnosti
i ljepo ih iskomadaju. Ne kaze se badava ‘dodje vrag po svoje“.
0

Одговори

Оставите одговор
Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *
Коментар

Zadarska kristalna noć

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
 Ovom članku je potrebno hitno čišćenje. To podrazumeva gramatičke, jezičke,
stilske i slične ispravke, da bi se dobio pravopisno i gramatički korektan, a time i
kvalitetan enciklopedijski članak.
Pogledajte kako se menja strana za pomoć, ili stranu za razgovor. Uklonite ovu poruku kada
završite.

Zadar

Zadar na mapi Hrvatske

[сакриј]

 p

 r

 u
Rat u Hrvatskoj

1991.

 Pakrac

 Plitvice

 Borovo Selo

 Kasarne

 Baćin

 Vukovar

 Koranski most

 Škabrnja

 Gospić
 Dubrovnik
  Lovas

 Saborsko

 Voćin

 Paulin Dvor

 Nestanci Srba u Sisku

 Otkos 10

 Orkan 91

 Zadar

 Bjelovar

 Zapadna Slavonija

 Ribarska koliba

 Roknić

 Zec

1992—1995.

 Miljevački plato

 Lora

 Olujić

 Maslenica

 Medački džep

 Udbina

 Bljesak

 Zagreb

 Oluja
 Petrovačka cesta

 Dvor na Uni

 Grubori

 Varivode

Zadarska kristalna noć ili Progon zadarskih Srba 1991 je naziv za rušilački
pohod hrvatskih šovinista u Zadru 2. maja 1991. godine, kada je više od 2.000 Hrvata naoružanih
palicama, motkama, kamenicama, šipkama, flašama krenulo u uništavanje i pljačkanje
imovine Srba (kuća ili vikendica) i lokala firmi iz SR Srbije.[1] Uništeno je više od 130 objekata i
470 srpskih kuća.[2][3]

Sadržaj
[sakrij]

 1Prethodnica
o 1.1Političke prilike
 2Povod divljanja
 3Rušilački pohod
o 3.1Uništeni objekti u Zadru
 3.1.1Privatni lokali Srba
  3.1.2privatne srpske kuće
 3.1.3Lokali društvenih Firmi iz SR Srbije
 3.1.4Uništeni objekti u bibinjama
 4Indicije o izvršiocu
 5Posledice
 6Vidi još
 7Reference
 8Literatura

Prethodnica[uredi]
Političke prilike[uredi]
Zadar je primorski grad koji se nalazi na obali Jadranskog mora u Hrvatskoj. Sve do
početka 1990. godine njegovi stanovnici su živeli skladno bez većih problema ili incidenata na
nacionalnoj osnovi.
Nakon održanih višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj 22. aprila 1990. godine u Zadru je pobedila
stranka HDZ, koja je u svom političkom programu jasno isticala želju za nezavisnosti tj. odvajanje
SR Hrvatske od SFRJ. U celoj SR Hrvatskoj vladala je velika euforija zbog pobede HDZ na
izborima, a nakon toga sve češće su se mogle javno videti slike ustaških zločinaca (Ante
Pavelića, Alojzije Stepinac, Maks Luburić), ustaški pozdravi i čuti ustaške pesme. Srbima u SR
Hrvatskoj je to budilo avetna sećanja na progone i genocid iz vremena NDH. [4]
Od maja 1990. do maja 1991. godine situacija se iz dana u dan pogoršavala i Srbi su
bili strahovito uplašeni za svoju ličnu sigurnost i svoje imovine. Redovno su se mogli videti i
ustaški grafiti, a veliki broj Srba je preko telefona dobijao pretnje da moraju da se isele iz Zadra i
odu u SR Srbiju. Dobijali su čak i preteća pisma u kojima je stajao potpis "HDZ". Srbi su
dobijali otkaze na poslu, a čak su im i deca u školama psiho-fizički maltretirana. U
stambenim zgradama postojali su određni članovi HDZ koji su imali zadatak da paze na kretanje
svojih komšija Srba. [4]
U Zadru je postojao veliki školski centar namenjen pitomcima Jugoslovenske narodne armije.
Upravo ta kasarna JNA je bila veliki problem novoj hrvatskoj vlasti. Nakon nereda na Maksimiru
13. maja 1990. godine u Zagrebu, Franjo Tuđman i vlada koju je formirala HDZ su
očistili policiju od srpskih kadrova. A krajem maja 1990. došlo je i to promene simbola u
Hrvatskoj. Petokraka je zamenjena šahovnicom, pa su tako i radnici MUP Hrvatske nosili na
kapama šahovnice. [4]
Od 1. marta 1991. hrvatski policajci su nosili automatske puške i ručne bombe u
redovnim patrolama. Na svim prilazima Zadru postavljeni su policijski punktovi za kontrolu
kretanja ljudi i robe. Od tada je počelo i maltretiranje građana srpske nacionalnosti od strane
policije. Rukovodstvo HDZ u Zadru je početkom 1991. godine sačinilo spisak kuća, vikendica,
lokala čiji su vlasnici Srbi, i koje u narednim mesecima treba uništiti. [2]

Povod divljanja[uredi]
Ujutro, 1. maja 1991. godine na brdu Štikovača u blizini mesta Polača, koje je većinski
naseljeno Hrvatima, poginuo je pripadnik specijalne policijske jedinice „Poskoci” Franko Lisica
(23). Prema službenoj vezriji u Hrvatskoj, Lisicu su ubili pobunjeni Srbi iz Knina. Iako, postoji
velika sumnja u ovu informaciju, iz razloga što je hrvatskoj propagandi „bila potrebna žrtva”, kao i
razlog za uništavanje i pljačku srpske imovine i progon Srba sa zadarskog područja. [2]

Rušilački pohod[uredi]
2. maja 1991. oko 10 sati, počele su se formirati kolone automobila u Zadru u kojima su bili civili
naoružani palicama, gvozdenim štanglama i čarapama preko glave. Uzvikivali su ustaške parole i
pretnje Srbima da će ih klati. Tog dana policajci su bili "na odmoru“. Oko 15 časova u Zadar stiže
više od 10 autobusa u kojima su bili mladići starosti 18-25 godina takođe naoružani motkama i
šipkama. I oni su pevali ustaške pesme i pretili Srbima. Dok su išli do železničke stanice već su
polomili neke lokale. Iza njih je bila jedna grupa dece starosti 5-15 godina koji su pljačkala srpsku
imovinu. A nakon njihovog prolaska, išli su stariji ljudi koji su polivali benzinom lokale i palili ih.[traži
se izvor]

U posle podnevnim časovima, oko 17 sati, tog 2. maja 1991. godine, sa mesta koje se zove
Gaženica, krenula je razjarena i naoružana masa ka centru grada. U tom rušilačkom
pohodu stradali su isključivo lokali i kuće čiji su vlasnici Srbi. Među tom razjarenom masom bilo je
puno pripadnika MUP-a Hrvatske, koji su podstrekivali mladiće da uništavaju, pljačkaju i lome
srpsku imovinu. Krajnji cilj je bio da se zadarski Srbi isele.[traži se izvor]
Upotrebljena je i velika količina eksploziva, a i policija je tog 2. maja 1991. bila povučena iz grada.
Sve to samo potvrđuje da je ovaj pohod bio organizovan i nedeljama ranije planiran. Jer veću
količinu eksploziva poseduje samo MUP Hrvatske. Prema izjavama Ljubimira Barešića, srpska
imovina je bila minirana od strane organizovanih grupa hrvatskih policajaca, i hrvatskih
paravojnika. [2][3]
Uništeni objekti u Zadru[uredi]
Privatni lokali Srba[uredi]
1. Štrbac Nedeljko, brijačka radnja,
2. Štrbac Vladimir, kafić DMD, potpuno uništen,
3. Milosavljević Miroslav, krojačka radnja, demolirana,
4. Bukarica Mirko, gostiona "Stari grad", potpuno uništena,
5. Korlat Đuro, prodavnica lutaka uništena i provaljeno u stan koji je demoliran,
6. Popović Petar, košarkaš "Zadra", kafić "Tajmaut", uništen,
7. Kovačević Stevo, obućarska radnja, razlupana,
8. Opačić Miodrag, video-klub "Bis", odneto 1.200 kaseta, 1 kamera, 2 video-rikordera, 5
reflektora,
9. Matić Petar, salon obuće, opljačkan i uništen,
10. Krička Božo, salon rublja, opljačkan i uništen,
11. Knežević Pero, kafić "Pero", potpuno uništen,
12. Knežević Pero, kafić "Pen", potpuno uništen,
13. Dukić Zorica, tašnerska radnja, opljačkana i uništena,
14. Rajčević Miroslav, lokal konfekcije na pijaci, potpuno uništen,
15. Babac Senaka i Dragan, picerija "Pet bunara", demolirana,
16. Milanković Marija, gostionica "Mirni kutić", demolirana,
17. Vojvodić Uroš, kafić "Rava", potpuno uništen (nalazi se na 100m od policijske stanice),
18. Ratković Veselin, kafić "Gogi", demoliran,
19. Gnjidić Vojo, kafić "Jelena", demoliran i uništen,
20. Kožul Glišo, kafić "Akvarij", uništen,
21. Komazec Jovo, kafić "Juga", demoliran,
22. Lasković Branko, kafić "Bulevar", demoliran,
23. Arčaba Mirko, kafić "Ambasador", demoliran,
24. Ostojić Marko, butik "Libertas", opljačkan i demoliran,
25. Bogdanović Milan, kafić "Pejton", demoliran,
26. Kresović Branko, auto-škola "Zadar - inoks", demolirana,
27. Alavanja Miro, preduzeće i samoposluga prehrane, sve uništeno,
28. Golijanin Anđelko, preduzeće za mesne proizvode i prehranu, uništeno,
29. Komazec Lepa, krojačka radnja, uništena,
30. Prodaja automobila "Vesna", demoliran,
31. Lakić Slavko, frizerski salon, uništen,
32. Trgovačka radnja na "Bilom brigu", uništena,
33. Kafe bar "Kaktus", demoliran,
34. Pupovac Boško, restoran "bambi", demoliran,
35. Gladović Đuro, kućica "Tibo" - prodaja obuće, opljačkana i uništena,
36. Gladović Ljubo, kućica "Tibo" - prodaja obuće, opljačkana i uništena,
37. Varećak Marija, dućan stakla, polupan,
38. Knežević Vlado, kućica tipa "Tibo" - prodavnica tekstila, opljačkana i demolirana,
39. Vukojević Branko, kućica tipa "Tibo" - prodavnica tekstila, opljačkana i demolirana,
40. Vukić Uroš, kućica tipa "Tibo" - prodavnica ručne radinosti, opljačkana i demolirana,
41. Dimovski Zoran, kiosk tipa "Tibo", opljačkan i demoliran,
42. Živanović Žika, kiosk tipa "Tibo", opljačkan i demoliran,
43-48. Begović, pet kioska tipa "Tibo", razna roba, uništeni,
49. Cvijanović Milan, štand za prodaju keramike,
50. Babić Dušan, kiosk tipa "Tibo", prodaja obuće, opljačkan i demoliran,
51. Ćuk Ljubomir, štand za prodaju razne robe, opljačkan i demoliran,
52. Kaluđerović Mišo, kafić "Gurman", demoliran,
53. Štrbac Stevo, brijački salon uništen, ispred salona mu zapaljen automobil,
54. Šarić Živko, gostionica "Putnik", demolirana i zapaljena,
55. Maričić Petar, postolarska radnja, demolirana,
56. Pupovac Jovanka, frizerski salon "Arijana", demoliran,
57. Gladović Ljubomir, kiosk prodaje obuće, demoliran,
58. Korlat Nikola, prodavnica slika, opljačkana i demolirana,
59. Maričić božo, prodavnica auto delova "Plimeks", demolirana,
60. Pavić Živko, sajdžijska radnja "Zenit", demolirana,
61-75. 15 kioska, raznih privatnih vlasnika na pijaci, roba opljačkana, kiosci uništeni,
76. Maričić Veljko i njegov brat, kiosci, uništeni,
77. Privatni hotel, polupana stakla,
78. Pupovac Sofija, pedikirski salon, demoliran,
79. Savić Nikola, mesara, uništena,
80. Lakić Živko, bife "Proleter", demoliran,
81. Gnjidić Ilija, radnja za suvenire, demolirana.[traži se izvor]
82. Bjelanović Zoran, lokal na pijaci uništen,
83. Kuta Đuro, kafić kod banke demoliran,
84. Žuža Duško, pekara zapaljena,
85. Gajić Vinko, preduzeće "Vijak" uništeno,
86. Drača Slobodan, komision uništen,
87. Ležajić Neven, preduzeće uništeno,
88. Gaica Jovo, gostiona "Kozara" oštećena,
89. Gaica Drinko, preduzeće oštećeno. [2]
privatne srpske kuće[uredi]
90. Sladaković Marko, iz zadra, kuća demolirana sa nameštajem,
91. Dopuđ Dimitrije, kuća-vikendica u posedarju kod zadra, uništena i pokradena,
92. Zlatković Jordan, kuća u sukošanu, potpuno srušena,
93. Alavanja Petar, kuća u Sukošanu, srušena i demolirana,
94. Varaćek Marija, na kući u ulici Put Bokanjca, polupani prozori,
95. Jokić Vojin, u Filipu Jakovu kod Zadra, srušena i demolirana kuća i spaljen nameštaj,
96. Škulić Milan i Divna, mešani brak, hrvat - srpkinja, minirana kuća dok su bili na spavanju,
ujutru u 04.15,
97. Reljić Milan, iz Zagreba, minirana kuća na ostrvu Viru,
98. Pokrajac Tomo, stan, zapaljen,
99. Nedić Tomislav, kuća, opljačkana i razorena,
100. Kudra Nikola, automobil "sitroen", zapaljen
101. Mirković Miloš, kuća za odmor u ražancu, zapaljena,
102. Gligorović Miloš, kuća u ražancu, zapaljena,
103. Kresović Đuro, kuća zapaljena,
104. Drača Rade, kuća zapaljena,
105-126. Vikendice, 22, više vlasnika, na području Privlake, Vira i Nina. [2]
Lokali društvenih Firmi iz SR Srbije[uredi]
127. "Novi dom", salon nameštaja, Beograd, salon demoliran i opljačkan u potpunosti, opljačkana
roba odvezena kamionima, jedna fotelja je zapaljena ispred zgrade zadarskog suda,
128. Predstavništvo "Jat"-a, potpuno demolirano,
129. "Putnik" - Beograd, usluge najma automobila, demolirano,
130. "Avis" - Beograd, usluge najma automobila, demolirano,
131. "Beko" - Beograd, iako ranije iseljen, lokal je polupan,
132. "Merkur" - Bačka Palanka, prodavnica kožne galanterije, potpuno uništena i opljačkana,
133. "Kluz" - Beograd, salon odeće, uništen,
134. "Jugoturs - predstavništvo demolirano,
135. "Beteks" ("Alkar") - Beograd, prodavnica sportske odeće, opljačkana i demolirana,
136. "Petar Velebit" - Beograd, prodavnica obuće, demolirana i opljačkana,
137. "Obuća" - Beograd, prodavnica obuće, demolirana i zapaljena,
138. "Fruška gora" - Ruma, prodavnica obuće, opljačkana i demolirana,
139. "jugobanka" - Beograd, razbijeni izlozi,
140. "Čik" - Kumanovo, prodavnica obuće, demolirana i opljačkana,
141. "standard" - Zaječar, prodavnica kožne galanterije, demolirana i opljačkana,
142. "Simpo" - Vranje, salon nameštaja, demoliran i opljačkan,
143. "Vojvodina" - Stara Pazova, salon nameštaja, opljačkan i demoliran,
144. "Lederland" Beograd - lokal na pijaci,
145-148. "Borba" - četiri kioska, uništena i zapaljena. [2]
Uništeni objekti u bibinjama[uredi]
1. Pavlović Branko, iz Korlata kod Benkovaca, kuća spaljena,
2. Bojčić Gojko, radi u Švajcarskoj, kuća spaljena,
3. Dr Borojević, radi u Švajcarskoj, kuća opljačkana i spaljena,
4. Kresović Miloš, iz Zadra, kuća opljačkana i spaljena,
5. Košević Petr, iz Zadra, kuća opljačkana,
6. Kovač Miloš, iz Zadra, kuća opljačkana i zapaljena,
7. Vujatović Mirko, iz Zadra, kuća spaljena,
8. Rumenić Stevo, iz Zadra, kuća zapaljena,
9. Kresović Đuro, iz Zadra, kuća demolirana,
10. Samolov Stojan, kuća spaljena,
11. Roknić Pero, kuća spaljena,
12. Dr Živorad Zojić, kuća spaljena,
13. dr Dušan Rnjak, kuća spaljena,
14. Ožegović Strahinja, kuća spaljena,
15. Žunić Simo, kuća spaljena,
16. Pavlović Vlado, opljačkana kuća,
17. Ožegović Mirko, opljačkana kuća,
18-27. Deset kuća u delu zvanom "Punta" u Bibinjama, zapaljeno,
28-37. petnaest kuća, u delu zvanom "Režani", zapaljeno. [2]

Indicije o izvršiocu[uredi]
1. Livljanić Ivo, predsednik opštine Zadar, kasnije ambasador Hrvatske u Vatikanu,
2. Šeks Vladimir, potpredsednik hrvatskog parlamenta,
3. Šale Petar, visoki funkcioner HDZ iz Zagreba,
4. Brzoja Lj. Ivan, rođen 12. 10. 1954. godine u Nadinu, opština Benkovac, načelnik PU
Zadar,
5. Ikić J. Ante, rođen 22. 5. 1953. godine u Gorici, opština Zadar, radnik PU Zadar,
6. Stanić Tomislav, visoki funkcioner MUP Hrvatske, načelnik policije u Zadru. [2]

Posledice[uredi]
Dan kasnije, 3. maja 1991. godine Zadar je bio opustošen grad, a u njemu su bile bande koje su i
dalje vršili pljačkanje imovine Srba. Nakon ovog rušilačkog pohoda i pljačkanja, veliki broj Srba iz
Zadra i okoline nije se više osećao sigurno i mnogi se odlučuju na iseljavanje. Otišlo je više od
80% Srba koji su do 1991. živeli i radili u Zadru. A to je i bila želja lokalnog rukovodstva HDZ.
 Zanimljivo je da za ovaj rušilački pohod i pljačkanje niko još nije odgovarao, i da hrvatsko
Tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu, iako se sve odigralo po danu, pa su hiljade ljudi mogli
da vide šta se dešava.
1992. godine je Okružni Sud u Zadru čitav predmet o krivičnom delu uništenja i otuđenja tuđe
imovine u Zadru 2. maja 1991. prosledio na Županijski sud u Splitu, a odatle je opet sve
prosleđeno Vojnom Tužilaštvu Hrvatske u Zagreb, gde je 2002. godine slučaj zatvoren. Što znači
da niko neće odgovarati za organizovanje i izvršenje ovog krivičnog dela. [3]

Vidi još[uredi]
 Genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu
 Nezavisna Država Hrvatska
 Afera Špegelj
 Krvavi Uskrs na Plitvicama
 Sukob u Borovom Selu
 Rat u Hrvatskoj
 Ubijanja Srba u Vukovaru

Reference[uredi]
1. Jump up↑ Denich (1996). str. 41.
2. ↑ Jump up to:2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Izveštaj Komisije Eksperata na osnovu Rezolucije SB br. 780, oktobar
1992., Pristupljeno 5.6.2013.
3. ↑ Jump up to:3,0 3,1 3,2 Kristallnacht, Zadar 1991, Pristupljeno 5.6.2013.
4. ↑ Jump up to:4,0 4,1 4,2 Rat u Hrvatskoj iz pera obavještajca, Pristupljeno 5.6.2013.

Literatura[uredi]
 Denich, Bogdan (1996). Ethnic Nationalism: The Tragic Death of Yugoslavia. Univercity of
Minnesota Press. ISBN 0-8166-2974-1.
 Sekulic, Milisav (2000). Knin je pao u Beogradu. Bad Vilbel: Nidda Verlag Gmbh.
Kategorije:
 Rat u Hrvatskoj
 Zločini nad Srbima
 Progon
 Istorija Zadra
 Istorija Republike Srpske Krajine
 Istorija Hrvatske
 1991.
Navigacioni meni

 Niste prijavljeni

 Razgovor

 Doprinosi

 Otvori nalog

 Prijavi me
 Članak
 Razgovor
Latinica
 Čitaj
 Uredi
 Istorija
Pretraga
Idi

 Glavna strana
 Sadržaj
 Aktuelnosti
 Slučajna stranica
 Novčani prilozi
Interakcija
 Pomoć
 Trg
 Skorašnje izmene
 Stranica za kontakt
Alatke
 Šta vodi ovde
 Srodne izmene
 Otpremi datoteku
 Posebne stranice
 Za štampanje
 Trajna veza
 Podaci o stranici
 Stavka na Vikipodacima
 Citiraj ovu stranicu
Print/export
 Preuzmite kao PDF
Na drugim jezicima
 English
 Suomi
Uredi veze

 Ova stranica je poslednji put uređena na datum 27. april 2017. u 00:50 č.
 Tekst je dostupan pod licencom Krijejtiv komons Autorstvo—Deliti pod istim uslovima; mogući su i dodatni uslovi.
Pogledajte uslove korišćenja za više informacija.

 Politika privatnosti

 O Vikipediji

 Odricanje odgovornosti

 Za progr
Kristallnacht – Zadar 1991.
Broj 535
Tagovi: kristalna noć, Srbi, Zadar
Datum objave: 20.03.2010. Piše: Ernest Marinković

San i politiku Franje Tuđmana o

etnički čistoj državi na jedinstven su način u Hrvatskoj osjetili građani
Zadra. Mjesecima prije početka otvorenih ratnih sukoba i
svakodnevnog bombardiranja grada, Zadranima srpske nacionalnosti
svakodnevno je davano do znanja da su u svom gradu postali
nepoželjni. Golemi pritisak kulminirao je prazničnog 2. svibnja 1991.
godine kada se neviđena količina mržnje sručila na Zadar.
U poslijepodnevnim satima počela je nezapamćena orgija ulicama
grada. Mahnita rulja – prema nekim procjenama Zadrom se razmiljelo
više od dvije tisuće ljudi – oboružana palicama, kamenjem, ali i
vatrenim oružjem, demolirala je i pljačkala ugostiteljske, trgovačke i
ostale objekte u vlasništvu Srba. Po uzoru na nacističku Njemačku i
uništavanje židovske imovine, i u Zadru je obračun sa Srbima
otpočeo kristalnom noći. I to usred bijela dana.
Više od 130 uništenih objekata
– Nešto prije 17 sati krenula je grupa građana negdje s područja
Gaženice prema središtu grada i počela demolirati imovinu građana
srpske nacionalnosti, a prvi im je na udaru bio lokal “Putnik”. Kako se
kretala, grupa je postajala sve brojnija i na kraju se pretvorila u
zapjenjenu masu koja se divljački iživljavala. Među njima je bio povelik
broj policajaca, dakako uniformiranih i naoružanih, koji su vikali: “Ajmo
momci, brže malo s tim!” – ispričao nam je Đuro Kresović, koji je u to
vrijeme bio šef Kaznenog odjela Općinskog suda u Zadru.
– Kada danas analiziram te događaje, sve je upućivalo na zločin tolikih
razmjera. Tjednima ranije Srbi su u Zadru i okolici bili izvrgnuti
strahovitim zastrašivanjima. Ljude su zvali telefonom i prijetili im, na
ulicama su im dovikivali, dobivali su prijeteća pisma na kućne adrese u
kojima je pisalo “ili se pokloni ili se ukloni”, a u potpisu je bez srama
stajalo “HDZ”. Masovno su ih otpuštali s posla, tjerali su ih iz kuća i
stanova, čak su i djeci u školama prijetili. Činilo se sve kako bi se
izazvao strah koji će rezultirati odlaskom. U zgradama su bili
imenovani nekakvi nadglednici koji su stalno motrili na “sumnjive”.
Uskoro su počela pojedinačna bacanja eksploziva u kuće i lokale –
kaže Kresović tvrdeći da su poslije svake takve akcije počinitelji
uredno podnosili izvještaje u policijske stanice.
– Zadarskoj kristalnoj noći i svemu prije i poslije nje prethodile su
ozbiljne pripreme u prostorijama lokalnih podružnica HDZ-a.
Mjesecima ranije sačinjavani su popisi kuća i ostalih objekata koje
treba porušiti – tvrdi Kresović.
Dan poslije kristalne noći, 3. svibnja, naš sugovornik prošetao je
opustošenim gradom kojim su i dalje harali pojedinci, iznoseći iz
trgovina, kafića i restorana sve što se još moglo odnijeti. Noć ranije
pljačkalo se kolektivno i neskriveno, a opustošeni su brojni objekti,
kako privatni tako i oni u vlasništvu tadašnjih poduzeća, JAT-a, AVIS-
a, Beka, Merkura, Kluza, Jugotoursa, Beteksa, Petra Velebita, Obuće,
Fruške gore, Jugobanke, CIK-a, Standarda, Simpa, Vojvodine…
Preciznih podataka o imovini zadarskih Srba uništenoj tog 2. svibnja
1991. naravno nema. Prema nekima, riječ je o devedesetak objekata,
dok Kresović navodi da ih je svakako više od 130. Tvrdi da je jedna
osiguravajuća kuća načinila popis od 136 demoliranih objekata.
Đuro Kresović je nedugo poslije toga smijenjen s mjesta rukovoditelja
sudskog Kaznenog odjela i degradiran u običnog suca. Ubrzo je
izgubio i to radno mjesto i potjeran je sa suda. Naposljetku je i on sa
suprugom morao napustiti Zadar. Izbjegli su u Baranju. Danas žive u
jednom seocetu u Šibensko-kninskoj županiji i sudski se bore za
povratak atraktivnog zemljišta u Svetom Petru.
Konobarice pod šankom
Vlasnik jednog poznatog ugostiteljskog lokala na zadarskom
poluotoku, koji je želio ostati anoniman, također je zaključio kako je
spisak imovine u vlasništvu zadarskih Srba bio pripreman tjednima
prije svibnja. Štoviše, kaže, vlasnici su unaprijed bili upozoreni što ih
čeka.
– Međutim, čovjek jednostavno ne želi vjerovati da će baš on stradati
jer, na koncu, mislio sam, zašto bi mene itko dirao kada nikada
nikome nisam učinio ništa nažao. Nažalost, prevario sam se. U
trenutku kada se sve odigravalo nisam bio ni u gradu ni u svom lokalu,
ali do detalja znam što se i kako dogodilo. U jednom je trenutku
desetak ljudi došlo do dijela grada gdje se nalazio moj lokal. Bili su
predvođeni jednom ženskom osobom (ime i prezime poznato
redakciji). Ona je u ruci držala popis na kojemu su bili objekti
predviđeni za rušenje. Uprla je prstom u moj što je značilo – uništiti!
Bagra je nahrupila i jednostavno počela razbijati sve što joj se našlo
na putu. Konobarice su se stisnule ispod šanka i čekale da ludilo
prođe – kaže naš sugovornik, koji ni nakon toga nije htio otići iz svoga
grada.
– Policiju nisam alarmirao jer od toga ne bi bilo nikakve koristi, već bih
vjerojatno na sebe navukao dodatni bijes razularene mase i same
policije. S druge strane, policija se sama nikada nije javila. Ne, do
dana današnjega nije me kontaktirala. Je li i kada sačinila nekakav
zapisnik o uništenju lokala, stvarno ne znam, ali znam da moju izjavu
nitko nije uzeo niti je razgovarao s djevojkama koje su radile u
restoranu. Ne znam kakav bi zapisnik o uviđaju uopće mogao biti bez
izjava svjedoka i vlasnika. Ali dajte, budimo pametni, o čemu mi
pričamo i kakvu pravdu možemo očekivati znamo li da je dan kasnije
svemoćni Vladimir Šeks, komentirajući zadarsku kristalnu noć, javno
na televiziji izjavio kako je riječ o opravdanom revoltu građana Zadra –
zaključuje naš sugovornik.
Kao izravan povod kristalnoj noći predstavljeno je ubojstvo Franka
Lisice, mladića koji je ranije ubijen u selu Polači pokraj Zadra. Prema
službenoj verziji, Lisicu su u jednom sukobu ubili pobunjeni Srbi, ali
mnogi danas dvoje u točnost službenog izvještaja.
Nije pomogao ni barjak
Bilo kako bilo, taj je događaj iskorišten kao okidač za iskazivanje
gnjeva Zadrana te ih nagnao na osvetnički pohod gradom, koji nije
mimoišao ni kafić “Ambasador” u dijelu grada koji se zove Relja, u
vlasništvu Mirka Arčabe. Taj ugledni građanin, direktor zadarske
podružnice osječke tvrtke IPK, tog je dana bio na prvomajskom
druženju s kolegama u Osijeku. Sa sobom je imao i dokumentaciju o
netom završenom renoviranju kafića.
– “Ambasador” sam otvorio dva dana ranije i bilo je potrebno
ispečatirati još neke papire o obavljenim atestima. Imao sam namjeru
dokumente proslijediti na pečatiranje, no rečeno mi je da to neće biti
potrebno jer mi je objekt upravo demoliran. Upozorili su me da bi
vjerojatno bio sačuvan da sam u njemu izvjesio hrvatsku zastavu i
postavio grb sa šahovnicom. Nisam u to baš vjerovao, ali s obzirom na
to da je bio osiguran, dobio sam odštetu i uskoro sam ga ponovno
uredio i otvorio pa, ponukan prijašnjim sugestijama, na vrata postavio
zastavu sa šahovnicom. Međutim, ona tu nije dugo bila jer je jedan
dan naišao policajac Ante Ikić, jednostavno je skinuo i uzeo – kaže
Arčaba. I ovaj je Zadranin, porijeklom iz obližnjeg sela Kašića, u lipnju
1991. s obitelji morao otići iz Zadra. I dan-danas iz Beograda sudski
traži povrat kuće i lokala.
Koliko god kristalna noć predstavljala kulminaciju dotadašnjeg pritiska
na lokalne Srbe, ona je ustvari bila upozorenje što će im se tek
događati u skoroj budućnosti. Kresović, koji raspolaže čitavim nizom
dokumenata vezanih uz događaje u Zadru tijekom devedesetih
godina, napominje da je uništavanje imovine nastavljeno i dan kasnije,
3. svibnja, a iz dana u dan sve su češće počeli stradavati i ljudi.
– Velik broj ljudi napustio je Zadar već sljedećeg dana, a kasnije su
odlasci postali sve učestaliji. Oni Srbi koji su odlučili ostati sustavno su
maltretirani. Mnoge su izvodili iz kuća, neke kupili po ulicama i vezanih
ih očiju odvozili u ciglanu kraj Nina. Tu su ih ispitivali i podvrgavali
torturama, a onda ih noću, opet vezanih očiju, često izmučene,
iskrcavali u Kožinskim borima. Onako prestravljeni, najčešće su
šćućureni u grmlju čekali jutro kako bi shvatili gdje se nalaze. Sve su
to bili strahoviti pritisci i zastrašivanja, ali se, nažalost, ni na tome nije
stalo. Desetak je Zadrana tih dana ubijeno, minirano je i zapaljeno
mnoštvo kuća i, vjerujte mi kada kažem, nitko nikada za to nije
odgovarao. Međutim, željeni je efekt postignut. Iz grada Zadra, bez
okolice, pobjeglo je ili protjerano oko 80 posto Srba. Nekada ih je tu
živjelo oko 20 tisuća, a prema podacima UNPROFOR-a 1995. bilo ih
je tek dvije tisuće – kaže Kresović.
Slučaj zaključen 2002.
I uistinu, za uništenih 90, 100 ili 130 objekata u Zadru nikada nitko nije
odgovarao. Podsjećamo, kristalni dan počeo je u poslijepodnevnim
satima i odvijao se pred očima tisuća Zadrana, pa tako i onih koji brinu
o zakonu. Na županijskom Državnom odvjetništvu u Zadru rekli su
nam da spis o tom događaju nemaju niti su ga imali, već je za takav
delikt mjerodavno općinsko Državno odvjetništvo, te dodali da je
“prošlo jako puno vremena i da se danas u tim institucijama bave
recentnim stvarima, a ne dalekom prošlošću”. Poslije višednevnog
traženja iz općinskog Državnog odvjetništva poručili su nam kako su
uspjeli iskopati podatak da se zapisnik o događaju ipak nalazi u
županijskom odvjetništvu. Na koncu, sam županijski državni
odvjetnik Ivan Galović, koji tu dužnost obnaša od početka
devedesetih pa je na tom mjestu bio i u inkriminirano vrijeme, rekao
nam je sljedeće: “Nažalost, vaše se strpljenje nije isplatilo jer je čitav
slučaj proslijeđen u Split u kojemu su 1992. godine formirani tadašnje
Vojno tužiteljstvo i Vojni sud.”
Iz županijskog Državnog odvjetništva u Splitu, poslije ukupno devet
dana traženja, napokon smo dobili traženi podatak: “Vojno tužiteljstvo
1992. godine primilo je iz Zadra predmet o počinjenom kaznenom
djelu uništenja i oštećenja tuđe imovine o nepoznatom počinitelju, a
slučaj je poslije deset godina, 2002. zaključen.”
Drugim riječima, za zadarsku kristalnu noć, kada je 2. svibnja 1991.
demolirano i opljačkano više od stotinu ugostiteljskih i trgovačkih
radnji usred jednoga velikoga grada, nitko nije kriv.
Tko li je ono imao toliki eksploziv?
Đuro Kresović navodi da je u užem dijelu Zadra porušeno 470 kuća u
vlasništvu Srba.
– Taj podatak dao mi je pokojni član Komisije za popis srušenih
kuća Josip Klobučar i taj zapisnik i danas negdje mora postojati –
tvrdi Kresović, čvrsto uvjeren kako toliki broj srušenih kuća može biti
jedino rezultat visoke državne politike, odnosno Ministarstva unutarnjih
poslova i Ministarstva obrane. Jer, za rušenje tolikih objekata u
jednom gradu potrebne su goleme količine eksploziva i eksplozivnih
naprava nad kojima netko ima kontrolu, a znamo da su njima
raspolagali samo MUP i Ministarstvo obrane.
– Posjedujem dokument, odnosno zapisnik s jednog saslušanja na
Općinskom sudu u Biogradu (posl.br. P-560/04), u predmetu u kojem
vlasnik srušene kuće tuži Republiku Hrvatsku, a tijekom kojega je
izjavu dao Ljubomir Barešić, koji se predstavio kao tadašnji
pomoćnik glavnog inspektora obrane RH. On doslovno kaže:
“Miniranja i paljenja činila su se osobama pravoslavne vjere, a
postojale su organizirane grupe koje su to radile, a to su bili pripadnici
Hrvatske vojske u odorama.”
 Vesti dana

 Sport
o
o
o
o
 Ekonomija

 Planeta
o
o
o
o
 Politika

 Srbija
o
o
o
o
o
 Društvo
o
o
 Život
o
o
 Zdravlje
 Kultura
 Tehnologija

 Zabava
o
o
 Auto
Vesti Krstarice > Društvo

Savo Štrbac: Zadarska Kristalna noć

Vеčernje novosti – 27. maj 2015. 13:48

U PRVOJ polovini maja ove godine, dok je svet slavio Dan pobede nad fašizmom, u regionu
je obeleženo nekoliko godišnjica tragičnih događaja iz devedesetih prošlog veka: "Bljesak",
Borovo Selo, Dobrovoljačka, logor "Luka", Tuzlanska kolona... Međutim, postoji i jedan
događaj koji se desio istoga dana kada i onaj u Borovu Selu, o kojem se godinama ćutalo.
Reč je o događaju nazvanom Zadarska kristalna noć, koji bi i ove godine bio prećutan, da ga
se nije, sa jednim povećim tekstom, setio jedan srpski portal (zlocininadsrbima.com), iza kog
stoje mladi ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Moram priznati da me je taj tekst obradovao i
ne bih reagovao da se u njemu nije potkralo i nekoliko grešaka. Izvorni naziv Kristalna noć
odnosi se na događaj iz novembra 1938. u nacističkoj Nemačkoj, u okviru organizovanog
progona Jevreja. U oktobru te godine, 15.000 Jevreja poljskog porekla proterano je iz
Nemačke i iskrcano na poljskoj granici. Pronacistička poljska vlada odbila je da ih primi. Njih
oko 5.000 ostalo je na ničijoj zemlji. U znak osvete sedamnaestogodišnji Heršel Grinspan,
kojem su proterali roditelje, 7. novembra izvršio je atentat na konzula nemačke ambasade u
Parizu. Nacistička stranka je to proglasila delom svetske jevrejske zavere, i u noći 9/10.
novembra organizovani su "spontani" protivjevrejski neredi, po razbijanju stakala izloga
kasnije nazvani Kristalna noć, u kojoj su uništavane i pljačkane trgovine, oskrnavljivana
jevrejska groblja, spaljivane sinagoge i hapšeni, odvođeni u koncentracione logore i ubijani
Jevreji. Pogrom Kristalne noći bio je prvi korak u sistematskom progonu i masovnim
ubistvima Jevreja širom Evrope danas poznatim pod pojmom Holokaust. A Zadarska
kristalna noć je naziv za događaj od 2. maja 1991, kada je "samoorganizovana grupa
građana", u rušilačkom pohodu, nepogrešivo demolirala i opljačkala poslovne objekte čiji su
vlasnici bili Srbi (54) ili firme sa područja Srbije (19). Istoga dana u prigradskom naselju
Bibinje opljačkane su, a potom i zapaljene privatne kuće (32), čiji su vlasnici takođe Srbi. Kao
povod za Zadarsku kristalnu noć hrvatski šovinisti, vođeni nacionalističkom strankom HDZ,
iskoristili su ubistvo Franka Lisice (23) iz Bibinja, pripadnika specijalne policijske jedinice
"Poskoci", koje se desilo ujutro istoga dana na brdu Šiljkovača u blizini mesta Polača kod
Benkovca. Polača je smeštena na sredokraći puta između Benkovca i Biograda n/m,
nastanjena većinskim hrvatskim življem sa proustaškim pedigreom još iz Drugog svetskog
rata. Zahvaljujući toj činjenici hrvatski "redarstvenici" su kontrolisali to selo dok su sva druga
mesta oko Polače bila pod kontrolom "Martićeve policije". Cesta kroz Polaču je bila i jedina
veza sa nekoliko sela benkovačke opštine sa pretežno srpskim ili mešovitim stanovništvom
(Lišane Tinjske, Tinj, Jagodnja Donja i Kakma) što je dovodilo do svakodnevnih incidenata
"šahovničara" sa meštanima tih sela ali i sukoba dvaju policija. Upravo u takvom jednom
sukobu i poginuo je pomenuti Franko Lisica u napadu na protivnički rov. Ubrzo po pogibiji
pomenutog hrvatskog specijalca, u Zadru su se, već oko 10 sati, počele formirati kolone
automobila u kojima su bili neki ljudi naoružani palicama, gvozdenim štanglama i sa
čarapama preko glave, uzvikujući ustaške parole i pretnje Srbima. Oko 15 časova u Zadar
stiže više od 10 autobusa u kojima su bili mladići od 18 do 25 godina, takođe naoružani
motkama i šipkama, pevajući ustaške pesme i uzvikujući iste pretnje i usput lomeći neke
lokale u blizini železničke stanice. Iza njih je išla jedna grupa dece starosti 5-15 godina koja
su pljačkala imovinu iz polomljenih lokala. Na kraju su išli stariji ljudi koji su lokale polivali
benzinom i palili ih. Oko 17 časova iz prigradskog mesta Gaženica krenula je najveća i
najbolje opremljena grupa ljudi ka centru grada koja je nepogrešivo pronalazila srpske lokale.
Toga dana je upotrebljena i velika količina eksploziva, koji se u to vreme i u tim količinama
nalazio jedino u posedu policije, koja je toga dana bila "nevidljiva". Sve to potvrđuje da je
ovaj rušilački pohod na srpsku imovinu bio organizovan i nedeljama ranije isplaniran, i da se
tražio samo povod za početak akcije, što mnogo podseća na nacističku Kristalnu noć. Nakon
ovog rušilačkog pohoda, mnogi Srbi iz Zadra i okoline više se nisu osećali sigurnim i odlučuju
se na iseljavanje, ostavljajući svu svoju imovinu. Te 1991. u gradu Zadru je živelo 10.956
(14,35 odsto) Srba, a 2011, uključujući i prigradska naselja, svega 2.382 (3,27 odsto).
Pogrom Zadarske kristalne noći bio je prvi korak u sistematskom progonu i masovnim
ubistvima Srba širom Hrvatske devedesetih prošlog veka, što je kulminiralo hrvatskim
ofanzivama na RSK u maju i avgustu 1995. godine, poznatim pod nazivima "Bljesak" i
"Oluja". Savo Štrbac, Dokumentaciono-informacioni centar "Veritas"

Zaboravljena zadarska „Kristalna noć”

Ћирилица
Ovih dana u centru Zadra možete naići na poruku Srbima koja podseća na
daleku prošlost toga grada, na jednog čoveka koji je u Zadru udario temelje
mržnje prema pravoslavlju, ali i na događaj od pre samo dvadesetak godina
koji je bio repriza nacističkog divljanja desetog novembra 1938. godine
ostoji u Hrvatskoj nekoliko mesta gde Srbi žive od dobre volje većinskog
stanovništva. Ako nisu ljuti na nekoga kod kuće, na Haški tribunal, na Engleze koji
Hrvatsku – Zagreb je u to ubeđen – koče na putu u EU, Hrvati će pronaći drugu
zanimaciju, ali u slučaju i najmanjeg zatezanja nacionalnih žica, diranja u „svetu
hrvatsku stvar“ (ima ih bezbroj) svaki hrvatski domoljub iskaliće bes na Srbima. Ako
takvih još ima u njihovom mestu.
Repertoar je poznat i širok; provokacije na ulici, psovanje majke, bušenje guma na
automobilu, razbijanje prozora i crepova i neretko fizički obračun. Najmanje što se
Srbima u takvim mestima može desiti je da na zidu sopstvene kuće ili negde u gradu
pročitaju „Srbe na vrbe“. Kao ovih dana u Zadru. Eno u centru grada, na jednom
zidu već deset dana stoji ova poruka, ispisana ogromnim slovima, i niko je ne briše.
Gradske vlasti kažu da je to „veoma skupo“.

ZADARSKA „KRISTALNA NOĆ“ Da, Zadar je jedan od takvih gradova, mesto gde
se mržnja prema Srbima može opipati. U Zadru je i počeo masovni obračun sa
Srbima u Hrvatskoj, Zadrani nisu imali strpljenja za pojedinačne obračune sa
pravoslavnima, kao oni u Zagrebu, Osijeku, Sisku, Vukovaru…
Bio je drugi dan meseca maja 1991. godine. Popodne, lepo vreme, tek poneki oblak.
Sa mora je dolazila svežina. Ljudi su sedeli po baštama i na terasama kuća i
ugostiteljskih objekata. Odjednom se, pričali su kasnije svedoci događaja, sve
pokrenulo, kao po komandi. Iz dela grada zvanog Gaženica krenula je grupa
naoružana palicama, kamenjem i pištoljima. Na putu do centra grada za vrlo kratko
vreme formirana je povorka od preko dve hiljade ljudi koji su klicali Hrvatskoj, urlali,
pretili, i na vrhuncu te egzaltacije tražili ono što rulja, otvoreno ili prikriveno, uvek
traži – krv. Ovoga puta, srpsku krv.
Orgijanje je trajalo celu narednu noć i dan iza toga. Neometani ni od koga, dodatno
ohrabreni ponašanjem policije koja je i sama učestvovala u napadima na Srbe, novi
hrvatski fašisti radili su isto što i njihovi nemački uzori u noći sa devetog na deseti
novembar 1938. godine. Tamo su meta bili Jevreji. Tog i narednog dana u Nemačkoj
je opljačkano i spaljeno između šest i sedam hiljada jevrejskih lokala, trgovina i
kuća, spaljeno je oko 180 sinagoga, a ubijeno 90 Jevreja.
Sve to ostaće upamćeno za sva vremena pod imenom „Kristalna noć“. Ušlo je u
istorijske čitanke, udžbenike širom sveta, enciklopedije, ovekovečeno je na filmu, u
pozorišnim komadima…O tome sve znamo.
„Kristalne noći“ u Zadru, 1991. godine, sećaju se još samo Srbi koji su je preživeli.
Njih desetak nije. U danima posle te noći i policija i civili odvodili su zadarske Srbe u
ciglanu nedaleko Nina, gde su ih tukli, ispitivali, iživljavali se na njima. Više od pola
leševa nikada nije pronađeno.
Za manje od 24 sata Zadrani su demolirali i opljačkali 136 objekata čiji su vlasnici bili
Srbi. Hrvatska televizija predstavljala je taj događaj kao reakciju na ubistvo
hrvatskog policajca Franka Lisice dan ranije na periferiji grada. Odmah je objavljeno
saopštenje da su zločin počinili „pobunjeni Srbi“. Vladimir Šeks je iz Zagreba poručio
da se radi o „opravdanom revoltu građana Zadra“. Nikada nije sprovedena prava
istraga o ubistvu Lisice i ne postoje dokazi da su ga ubili Srbi.
Ali, cilj je postignut, danas u gradu Zadru kao stalni građani, sa tamošnjom adresom
koja je i mesto stalnog boravka, živi tek nekoliko stotina Srba. Pre „Kristalne noći“
bilo ih je više od 11 hiljada, skoro 15 odsto. Gotovo sve kuće zadarskih Srba
oštećene su ili potpuno srušene eksplozivom.
Jovanka Sladaković i Nikola Žeželj godinama su obnavljali kuću u predgrađu Zadra, a
kada im je to pošlo za rukom, 2009. godine, kad su sve sredili, postavili prozore,
završili unutrašnje radove i u Beogradu, gde ih je odvelo izbeglištvo, spremali stvari
za povratak, iz Zadra je došla vest da im je kuća demolirana. Jovanka ne želi da
odustane i sve dovodi u prvobitno stanje. Deset dana kasnije neko joj provaljuje u
kuću i po sobama ispisuje opšta mesta savremene hrvatske kulture: „Ubij četnika“,
„Srbe na vrbe“, „NDH“, „Ubij Srbina“…
Zadar je grad u kojem je za poslednjih deset godina zabeleženo najviše prelazaka sa
pravoslavne na katoličku veru. Više od stotinu zadarskih Srba zatražilo je u
tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ispis iz pravoslavlja. Treba im taj papir jer
lokalni fratri, navodno, neće da ih prime u katoličanstvo dok i formalno ne raščiste sa
verom svojih predaka.
Katolički župnik iz Murvice, kod Zadra, don Ivica Jurišić žalio se čak i nekim
evropskim institucijama na pravoslavnog sveštenika Petra Jovanovića iz zadarske
crkve Svetog Ilije (podignuta u 16. veku), jer odbija da izda krsni list Srbima čija je
namera da pristupe Katoličkoj crkvi.
Ne treba, verujem, ni podsećati da se ovi što su preko noći postali katolici više ne
izjašnjavaju kao Srbi. Svi su Hrvati i to veći od onih „pravih“. Dokazuju se
učlanjenjem u HDZ ili čak u Hrvatsku stranku prava, čiji predsednik Danijel Srb
otvoreno govori o svojim simpatijama za Antu Pavelića, ustaštvo i NDH.

VATRENI KATOLIK I SRBIN

U januaru 2008. godine, na utakmici NLB lige Zadar-Partizan, igranoj u dvorani na
Jazinama, fizički je napadnut legendarni zadarski košarkaš Arijan Komazec. Jedan od
najboljih koje je dala hrvatska košarka. Napadači su tvrdili da ih je iznerviralo to što
Komazec navija za Partizan. Istraga je utvrdila da nije navijao za Partizan, da je
potpuno mirno sedeo sa devojkom i gledao utakmicu.
Zašto su ga onda napali? Zato što je Srbin, mada on sam to nikada nije isticao, ali
svi u Zadru znaju ko su i šta su Komazeci. U Zadru, njegovom rodnom gradu, ne
vredi mu ni to što je, ponoviću, dao veliki doprinos i zadarskoj i hrvatskoj košarci.
Imao je Arijan nešto kasnije i drugih neugodnosti, vređali su ga na ulici. Pustiće ga
na miru tek kad se izjasni kao Hrvat. Ako već nije, u međuvremenu.
Otkuda tolika mržnja prema Srbima baš u Zadru? Zašto ne jenjava ni 16 godina
posle rata? Ima li objašnjenja, logike, razloga…?
Naravno, sličan odnos prema Srbima nalazimo i u drugim delovima Hrvatske, u Istri
je to bitno drugačije, ali Zadar najmanje jednom nedeljno osvane u lokalnim ili
republičkim medijima kao poligon antisrpskih igara. Ko je i kada posadio to drvo zla
u ovom drevnom gradu koji je, ovo valja imati na umu, tek 1945. godine pripojen
Jugoslaviji, odnosno, Hrvatskoj? Pre toga bio je u sastavu Italije, Austrije, Venecije…
Pažljiviji čitaoci „Pečata“ setiće se da sam u jednom tekstu pisao o Vicku Zmajeviću,
barskom i zadarskom nadbiskupu sa početka 18. veka. Katolička crkva i hrvatska
istoriografija stavljaju ga na posebno, vrlo visoko mesto koje je svakako zaslužio. Sa
pozicije interesa Katoličke crkve, razume se. Zmajević je sve vreme provedeno u
Zadru vodio neprestanu, ostrašćenu i velikom mržnjom prožetu borbu protiv
pravoslavlja. Treba samo videti pisma koja je pisao Vatikanu, ukazujući na „opasno i
pogubno“ delovanje sveštenstva Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji. Za sve
nevolje i nesreće katolika u Dalmaciji, globalne i pojedinačne, Zmajević je optuživao
pravoslavce, odnosno, Srbe.
Da možda Zmajević ne vuče srpske korene? Apsolutno, njegovi preci su od Njeguša
sa Cetinja. Nikola Zmajević, pradeda Vickov, u sedamnaestom veku spustio se sa
Cetinja do morske obale. Bolji život našao je u Perastu, kod Kotora, tu se oženio
devojkom iz katoličke porodice, do smrti ostao pravoslavac, decu je odgajao u
srpskom duhu, ali je dopustio da u religijskom određenju budu katolici. U to vreme,
podsetimo, Srbin-katolik bilo je nešto sasvim uobičajeno.
Stric Vicka Zmajevića, Andrija Zmajević, bio je nadbiskup Barski i „primas Srbije“, ali
je za sebe govorio i pisao da je „vatreni katolik i vatreni Srbin“. Imao je izuzetno
dobre odnose sa hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije
Ostroški), kao i sa patrijarhom srpskim Arsenijem III Čarnojevićem. Njegov sinovac
Vicko posvetio je život borbi protiv pravoslavlja i srpstva. Činio je to stolujući u
Zadru, ostavio je u tom gradu iza sebe i učenike i „verovanje“ koje, vidimo, opstaje
do dana današnjih.
U Zadar i na zadarskom području Srbi se masovno naseljavaju u 16. veku, a od
poznatijih Srba koji su svoj život vezali za Zadar svakako treba spomenuti: serdare
Stojana Jankovića i Iliju Smiljanića, vođu Bukovičke bune Petra Jagodića Kuridžu;
episkope i značajne nacionalne prvake u borbi za prava Srba Dalmacije Simeona
Končarevića, Stefana Kneževića i Nikodima Milaša, arhimandrita Gerasima
Petranovića, pesnike Petra Preradovića i Jovana Sundečića, te velikane srpske
književnosti Simu Matavulja i Vladana Desnicu.
A što se tiče zadarske „Kristalne noći“ niko za taj zločin nije kažnjen. Nijedan čovek,
nijednim danom zatvora. Naprotiv, mnogi su nagrađeni napredovanjem na političkoj i
policijskoj lestvici države koja evo čeka pred odškrinutim vratima Evropske unije.
Ratko Dmitrović
Izvor: PEČAT

Večernje novosti, 27.06.2015., Savo Štrbac: Zadarska

Kristalna noć
27. Maj 2015. 14:54

Zadarska kristalna noć je naziv za događaj od 2. maja 1991, kada je “grupa građana”, demolirala i opljačkala
poslovne objekte čiji su vlasnici bili Srbi. Taj rušilački pohod bio je prvi korak u progonu i ubistvima Srba
U PRVOJ polovini maja ove godine, dok je svet slavio Dan pobede nad fašizmom, u regionu je obeleženo nekoliko
godišnjica tragičnih događaja iz devedesetih prošlog veka: “Bljesak”, Borovo Selo, Dobrovoljačka, logor “Luka”, Tuzlanska
kolona…

Međutim, postoji i jedan događaj koji se desio istoga dana kada i onaj u Borovu Selu, o kojem se godinama ćutalo. Reč je o
događaju nazvanom Zadarska kristalna noć, koji bi i ove godine bio prećutan, da ga se nije, sa jednim povećim tekstom,
setio jedan srpski portal (zlocininadsrbima.com), iza kog stoje mladi ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Moram priznati da
me je taj tekst obradovao i ne bih reagovao da se u njemu nije potkralo i nekoliko grešaka.
Izvorni naziv Kristalna noć odnosi se na događaj iz novembra 1938. u nacističkoj Nemačkoj, u okviru organizovanog
progona Jevreja. U oktobru te godine, 15.000 Jevreja poljskog porekla proterano je iz Nemačke i iskrcano na poljskoj granici.
Pronacistička poljska vlada odbila je da ih primi. Njih oko 5.000 ostalo je na ničijoj zemlji. U znak osvete
sedamnaestogodišnji Heršel Grinspan, kojem su proterali roditelje, 7. novembra izvršio je atentat na konzula nemačke
ambasade u Parizu. Nacistička stranka je to proglasila delom svetske jevrejske zavere, i u noći 9/10. novembra organizovani
su “spontani” protivjevrejski neredi, po razbijanju stakala izloga kasnije nazvani Kristalna noć, u kojoj su uništavane i
pljačkane trgovine, oskrnavljivana jevrejska groblja, spaljivane sinagoge i hapšeni, odvođeni u koncentracione logore i
ubijani Jevreji. Pogrom Kristalne noći bio je prvi korak u sistematskom progonu i masovnim ubistvima Jevreja širom Evrope
danas poznatim pod pojmom Holokaust.

A Zadarska kristalna noć je naziv za događaj od 2. maja 1991, kada je “samoorganizovana grupa građana”, u rušilačkom
pohodu, nepogrešivo demolirala i opljačkala poslovne objekte čiji su vlasnici bili Srbi (54) ili firme sa područja Srbije (19).
Istoga dana u prigradskom naselju Bibinje opljačkane su, a potom i zapaljene privatne kuće (32), čiji su vlasnici takođe Srbi.
Kao povod za Zadarsku kristalnu noć hrvatski šovinisti, vođeni nacionalističkom strankom HDZ, iskoristili su ubistvo Franka
Lisice (23) iz Bibinja, pripadnika specijalne policijske jedinice “Poskoci”, koje se desilo ujutro istoga dana na brdu
Šiljkovača u blizini mesta Polača kod Benkovca.

Polača je smeštena na sredokraći puta između Benkovca i Biograda n/m, nastanjena većinskim hrvatskim življem sa
proustaškim pedigreom još iz Drugog svetskog rata. Zahvaljujući toj činjenici hrvatski “redarstvenici” su kontrolisali to selo
dok su sva druga mesta oko Polače bila pod kontrolom “Martićeve policije”. Cesta kroz Polaču je bila i jedina veza sa
nekoliko sela benkovačke opštine sa pretežno srpskim ili mešovitim stanovništvom (Lišane Tinjske, Tinj, Jagodnja Donja i
Kakma) što je dovodilo do svakodnevnih incidenata “šahovničara” sa meštanima tih sela ali i sukoba dvaju policija. Upravo u
takvom jednom sukobu i poginuo je pomenuti Franko Lisica u napadu na protivnički rov.

Ubrzo po pogibiji pomenutog hrvatskog specijalca, u Zadru su se, već oko 10 sati, počele formirati kolone automobila u
kojima su bili neki ljudi naoružani palicama, gvozdenim štanglama i sa čarapama preko glave, uzvikujući ustaške parole i
pretnje Srbima. Oko 15 časova u Zadar stiže više od 10 autobusa u kojima su bili mladići od 18 do 25 godina, takođe
naoružani motkama i šipkama, pevajući ustaške pesme i uzvikujući iste pretnje i usput lomeći neke lokale u blizini železničke
stanice. Iza njih je išla jedna grupa dece starosti 5-15 godina koja su pljačkala imovinu iz polomljenih lokala. Na kraju su išli
stariji ljudi koji su lokale polivali benzinom i palili ih. Oko 17 časova iz prigradskog mesta Gaženica krenula je najveća i
najbolje opremljena grupa ljudi ka centru grada koja je nepogrešivo pronalazila srpske lokale. Toga dana je upotrebljena i
velika količina eksploziva, koji se u to vreme i u tim količinama nalazio jedino u posedu policije, koja je toga dana bila
“nevidljiva”. Sve to potvrđuje da je ovaj rušilački pohod na srpsku imovinu bio organizovan i nedeljama ranije isplaniran, i
da se tražio samo povod za početak akcije, što mnogo podseća na nacističku Kristalnu noć.

Nakon ovog rušilačkog pohoda, mnogi Srbi iz Zadra i okoline više se nisu osećali sigurnim i odlučuju se na iseljavanje,
ostavljajući svu svoju imovinu. Te 1991. u gradu Zadru je živelo 10.956 (14,35 odsto) Srba, a 2011, uključujući i prigradska
naselja, svega 2.382 (3,27 odsto).

Pogrom Zadarske kristalne noći bio je prvi korak u sistematskom progonu i masovnim ubistvima Srba širom Hrvatske
devedesetih prošlog veka, što je kulminiralo hrvatskim ofanzivama na RSK u maju i avgustu 1995. godine, poznatim pod
nazivima “Bljesak” i “Oluja”.