SOKRAT

Sokrat predstavlja simbol grčke epohe i jedan je od najuticajnijih mislioca u istoriji

filozofije. Rođen je u Atini i nikada je nije napustio.Njegov život bio je ogledalo njegove
filozofije. Najbolji dokaz za to jeste suđenje koje su protiv njega organizovali tadašnji
atinski vlastodršci.Mladi ljudi su ga puno voleli naročito zato što je sa njima, na antičkim
trgovima raspravljao o etičkim i političkim temama. Vlast u Atini ga je optužila za
bezbožništvo i da kvari omladinu. Osudili su ga na smrt.

Sam Sokrat nikada ništa nije napisao, tako da o njegovom delovanju znamo samo na
osnovu Platonovih dijaloga. Protivnik je demokratije. Bavio se etičkim pitanjima kako
treba živeti da bi se živelo u skladu sa istinom, tj. sa onim što je dobro, i da li uopšte
postoje univerzalna merila dobrote.

Unutrašnji svet ljudske duše mnogo je značajniji od sveta spoljašnjih dobara. Za razliku
od njih, duša je besmrtna i stoga je njena vrednost nemerljiva. Da bismo na odgovarajući
način vodili računa o duši, moramo se koristiti onim što je njoj najbliže, a to je
razum.Njega treba upotrebljavati na ispravan način. Kada to činimo, onda živimo
umereno,živimo pravedno.

Bavi se pitanjem vrline, i smatra da je vrlina isto što i znanje. Da bi mogli da postupamo
dobro moramo da znamo šta je to dobro. Znanje dobrog obezbeđuje vrlinu, tj. onaj ko
zna šta je dobro nikada neće činiti zlo. Ljudi nisu po prirodi loši već zločine čine iz
neznanja. Po njemu postoje opšta merila ljudskog ponašanja koje važe za sve i da
predstave o dobru i zlu nikada ne mogu da budu subjektivni i relativni .

Do osnovnih etičkih pojmova čovek može da dođe i treba da se trudi da dođe do njih. Ti
pojmpvi moraju da služe čoveku kao orijentir u životu. Znanje nije nešto što je
samodovoljno. Ono svoj smisao nalazi u odgovarajućoj upotrebi. Mudar čovek ne
saznaje zbog samog posedovanja znanja, već zbog dobro vođenog vlastitog života.

Tragao je za definicijom etičkih pojmova (šta je to dobro, pravda, hrabrost). Da bi do

toga došao služio se metodom pod nazivom dijalektika (dialogos- razgovor između
dvoje ljudi).Smatra da se stvarno znanje stiče tek kroz raspravu.

Sastajala se iz 2 dela:

 ironija - u svakom razgovoru polazio je od stava „Znam da ništa ne znam“. Svest

o neznanju predstavlja polaznu tačku za dobijanje znanja.Što je znanje o nekom
problemu veće, to je i veća samosvest o neznanju.
 Majeutička veština - veština porađanja istine. Konkretno znanje jeste tek
polazna tačka za dalje izvođenje ili porađanje istine u duši sagovornika. Zbog
toga je ova metoda i dobila naziv babička (majeutička)
„Ja znam samo jedno, a to je da ništa ne znam.“ – Sokrat

Ovom poznatom izrekom Sokrat je na jednostavan način i u samo jednoj rečenici

iskazao svoju skromnost i poniznost. Bio je jedan od najpoznatijih grčkih, tj. atinskih
filozofa i osnivač zapadnjačke filozofske tradicije. Svet je o njegovom životu nešto više
saznao kroz njegove poznate dijaloge i kroz dela njegovih učenika i pristalica, Platona i
Ksenofonta.
Rani život Sokrata

Rođen je oko 470. godine pre nove ere u Atini, a o njegovom životu svedoče spisi
mnogih filozofa tog vremena. Međutim, glavne teme tih spisa su bile Sokratova filozofija i
opis njegove ličnosti, tako da i ono što se zna o njegovom životu van filozofskih okvira
ne može se uzeti kao potpuno tačno.

Bio je sin vajara i zidara Sofroniska i babice Fenarete. Kako nije bio plemićkog porekla,
nije imao mogućnosti za visoko obrazovanje, nego se posvetio učenju očevog zanata.
Veruje se da je mnogo godina radio kao zidar pre nego što se okrenuo filozofiji. Njegovi
savremenici se ne slažu oko toga od čega je izdržavao sebe za vreme svog filozofskog
rada. Ksenofont i Aristofan su tvrdili da je dobijao platu za predavanja koja je držao, dok
Platon odbacuje tu mogućnost, navodeći Sokratovo siromaštvo kao dokaz.

Ljubavni život

Bio je oženjen Ksantipom, ženom nekoliko godina mlađom od sebe, s kojom je imao tri
sina – Lamprokla, Sofroniska i Meneksena. O njegovoj ženi se malo zna, a Ksenofont ju
je opisao kao „nepoželjnu“. Po njemu, Ksantipa nije bila zadovoljna Sokratovim
bavljenjem filozofijom i konstantno se žalila da kao filozof ne izdržava porodicu kako
treba. A što se tiče Sokrata, on je sam tvrdio da nije imao veliku ulogu u vaspitavanju
svoje dece i da ga je više zanimao intelektualni razvoj dečaka i mladića iz Atine.

Vojna služba

Po atinskom zakonu, svi sposobni muškarci morali su da služe vojsku i da pomognu

svojoj zemlji tokom ratnih perioda, pa tako ni Sokrat nije bio izuzetak. Platon navodi da
je Sokrat bio član pešadijske oklopne jedinice, opremljen štitom, dugačkim kopljem i
maskom za lice. Učestvovao je u Peloponeskom ratu, u kojem je jednom prilikom
spasao život popularnog atinskog generala Arčibalda. Ostao je zapamćen kao hrabar i
neustrašiv ratnik. Kada je pred kraj života završio na sudu, odbio je da se povuče iz
pravne borbe, poredeći to s vojnikom koji odbija da se povuče iz borbe kada mu preti
smrt.

Fizički izgled

Najbolji opis Sokratovog fizičkog izgleda dao je Platon. Po njemu, Sokrat nije bio primer
idealnog atinskog muškarca. Zapravo je bio nizak i zdepast, s prćastim nosem i
isturenim očima, što je odavalo utisak da stalno bulji u ljude. Međutim, u očima svojih
učenika, imao je neku drugu vrstu privlačnosti koja se zasnivala na briljantnim debatama
i prodornim mislima. Uvek je u prvi plan isticao prevlast uma u odnosu na fizički izgled i
tako pozitivno uticao na svoje sledbenike.

Sokratova filozofija

Sokrat je verovao da filozofija treba da postigne praktične rezultate za dobrobit društva.

Nastojao je da uspostavi moralni sistem zasnovan na ljudskom razumu, a ne na
teološkim principima. Po Sokratu, čovekov izbor zavisi od njegove želje za srećom, a
krajnja mudrost proističe iz poznavanja samog sebe. Dakle, što više čovek zna, imaće
veću sposobnost da razmišlja i donosi odluke koje će ga dovesti do istinske sreće. Kada
bi se ovo shvatanje povezalo s politikom, Sokratov zaključak je da je najbolja vlada ona
koja se sastoji od pojedinaca koji imaju najveću sposobnost, znanje i vrline, i time
poseduju potpuno razumevanje samih sebe.

Pored ličnog razvoja, za srećniji život potrebno je i graditi prijateljstva jer se tako ljudi
spajaju i lakše funkcionišu. Sokrat je i umro poštujući volju svoje zajednice, pokušavajući
da ojača njenu ulogu. Njegova predavanja su uvek isticala da svaki čovek poseduje
određene vrline koje predstavljaju najvredniji deo ljudskog bića i da u životu treba da
težimo pronalasku tih vrlina.

Atina je za Sokrata predstavljala jednu veliku učionicu u kojoj se on slobodno kretao,

postavljajući narodu pitanja, nastojeći da pronađe političke i moralne istine. Nikada nije
držao predavanja o onome što je znao, već je tvrdio da je neznalica jer nema nikakve
ideje, ali da je mudar jer je prepoznao svoje neznanje. Postavljao je Atinjanima pitanja
po metodu rasprave (Sokratski metod) koji je zahtevao od ispitanika da razmišlja o
problemu kako bi došao do logičnog zaključka. Ponekad je odgovor bio toliko očigledan
da su Sokratovi protivnici delovali budalasto, zbog čega su mu se neki divili, a neki ga
klevetali.

Suđenje i smrt

Nakon što je Sparta porazila Atinu u Peloponeskom ratu, državno uređenje u Atini se
dramatično promenilo. Došlo je do perioda nestabilnosti i sumnje u lični identitet i mesto
u svetu. Sokrat nije imao dlake na jeziku i otvoreno se bunio protiv takvog stanja,
nadajući se da će osvestiti građane. Međutim, desilo se upravo suprotno. Malodušnost
je bivala sve izraženija, a Sokrata su optužili da svojim filozofskim stavovima kleveće
uticajne i ugledne ljude.

Kada je došlo vreme suđenju, Sokratova prkosna odbrana je uticala na donošenje

smrtne presude. Naime, Sokrat je umesto kazne predložio da mu porota oda najveće
počasti i priznanja jer je uspeo da prosvetli narod. Poroti ovakva vrsta odbrane nije bila
simpatična, pa su ga po kratkom postupku osudili na smrt tako što će popiti otrov od
kukute.

Prijatelji su mu nudili pomoć i predlagali da pobegne, ali ih je Sokrat odbio rekavši da se

ne boji smrti i da je on i dalje uzoran građanin Atine koji poštuje njene zakone, čak i ako
ga oni osuđuju na smrt. Sokrat je, na kraju, popio otrov, a time se, 399. godine pre nove
ere, završio život jednog od najvećih i najznačajnijih grčkih filozofa.

JOSSSS
Pošto Sokrat (Atina, oko 470-399. g.p.n.e.)nije ništa napisao, o njegovom učenju i životu
znamo najviše iz Platonovih dela, u kojima je najčešće glavni lik, i iz spisa njegovog
savremenika Ksenofonta - Uspomene o Sokratu.

Sokrat Sokrat je ostavio veliki pečat u filozofiji. Njegov život je za savremenike bio primer
vrline. Nije bio bogat i kao slobodan građanin istakao se hrabrošću u ratovima koje je
vodila Atina. Poznat je slučaj kada je Sokrat od Kritije, jednog od Tridesetorice tirana,
dobio naređenje da dovede tiraninovog političkog protivnika Leanta da bi ga ovaj
pogubio. Sokrat je mirno otišao kući kao da nije dobio nikakvu naredbu. Hteo je da
pokaže da mu do vlastitog života nije nimalo stalo, ako treba da uradi nešto krajnje
nepravedno. Vreme je provodio u razgovorima koji su se prevashodno ticali pitanja šta
su vrlina i pravda i kako treba voditi ispravan život.

Sokrat je, već star, bio optužen i izveden pred atinski sud. Optužba, koju je podigao
izvesni Melet, glasila je da Sokrat ne poštuje Bogove koje poštuje država i da kvari
atinsku omladinu učeći je da ne poštuje starije. Sokrat se branio da on nikada nije
govorio protiv atinskih bogova i da je verovatno da su ga pomešali sa Anaksagorom, ali
da se jeste zamerio mnogima kada ih je ispitivao o važnim pitanjima (šta je pravda,
znanje, vrlina, lepota itd.), i u razgovorima im pokazivao da nisu mudri, iako su se hvalili
da jesu.

DelfiNajviše mu je zamereno što ga je delfijsko proročište proglasilo za najmudrijeg

čoveka. Sokrat kaže da se i sam začudio tom proročanstvu. Kasnije je zaključio da se to
desilo zato što najviše od svih "zna da ništa ne zna", odnosno, zna koliko je pravu istinu
teško dostići i koliko je nesavršeno ljudsko znanje.

Sokrat je ipak bio osuđen na smrt, između ostalog i zato što nije hteo da se pokaje pred
sudom. Ispio je otrov u atinskoj tamnici. Kasnije su se atinski građani pokajali zbog
ovoga i osudili njegovog tužioca na smrt. Sokratovu odbranu opisao je njegov učenik
Platon u delu "Odbrana Sokratova".

Takav kakav je bio, Sokrat se protivio stavu sofista da je svako za sebe u svom mišljenju
u pravu. Protivio se tom relativizovanju vrednosti i tvrdio da mora postojati bolje i gore
mišljenje, mudrije i manje mudro, tačno i netačno. Čak iako ne znamo sigurno istinit
odgovor na neko pitanje, mi treba da se ponašamo kao da taj odgovor može biti samo
jedan, a ne da, kao sofisti, podržavamo sva mišljenja. Doduše, lakše ćemo videti koji
odgovor nije dobar, nego što ćemo pronaći onaj pravi. Ali zbog toga ne treba stati u
ispitivanju predmeta, jer će nas ono sigurno pomeriti napred ka istini.

Ovo važi i kod najvažnijih pitanja o tome šta je pravda, dobro ili vrlina. Ljudi, ako samo
promisle na pravi način, mogu doći do pravih odgovora na pitanje šta je dobro, tako da
je vrlina vrsta znanja.

U svojim razgovorima Sokrat se trudio da ljude navede da sami u sebi otkriju gde je
istina. Ovaj deo njegove metode naziva se majeutika - babička veština, samo što je ovde
"trudna" duša, a ne telo. Ispitujući druge Sokrat se pravio da sam ne zna odgovor, što je
element ironije u njegovoj metodi. Cilj razgovora je uvek bio da se postigne što ispravniji
opšti pojam o nečemu.

Sokratova metoda se naziva dijalektika. Dijalektika je metoda razgovora koji se vodi sa

ciljem da se otkrije istina, kroz svestrano ispitivanje predmeta. Pri tom sama stvar o kojoj
se govori treba da dođe do izražaja, a ne želja da se sagovornik pobedi pred publikom.

Sokrat je svojom filozofijom ponovo otvorio "put uma" koji su zatvorili, kao neprohodan,
sofisti. Ali, on više ne želi da putem uma zaviri u prirodnu istoriju stvari na način
kosmologa koji su pokušavali da detaljno opišu unutrašnja kretanja koja proizvode stvari,
već smatra da se umom mogu otkriti svrhe stvari, pa ma od kojih čestica, i ma kako, da
su one nastale. To da stvari imaju svrhu dokazuje da nisu nastale slučajno, nego da ih je
stvorila viša inteligencija. A naš um koji daje svrhu stvarima koje mi proizvodimo, ovaj
trag višeg uma prepoznaje "po srodnosti", a ne putem čula.
Ovu obnovljenu nadu u "put uma", razvio je dalje Sokratov učenik Platon.

PREDGOVOR

Premda nas od Sokrata dijeli dvadeset i pet stoljeća, njegova misao ne zastarijeva,
neprestano se otkriva, uvijek je nova jer utjelovljuje ono što je u čovjeku vječno i
najdublje. Vječno propitivana, ponekad kritizirana, do danas nije ništa izgubila na
aktualnosti. Ne možemo se osloboditi Sokratove misli jer se ona nalazi u svakome od
nas.

Sokrat je proživio i obilježio cijelo V. st. pr.Kr., stoljeće Periklovog doba, stoljeće zlatnog
doba Atene, prekretnicu cjelokupne zapadne misli koja će presudno utjecati na Zapad. U
to se doba, ni ne znajući, grčka misao pripremala osvojiti svijet: Perziju, Indiju, cijelo
Sredozemlje, Rimsko Carstvo i naposljetku cijeli Zapad.

Sokrat je živio pri kraju doba koje se gasilo, doba filozofa prirode i sofista. Nakon njega
ništa više nije bilo isto. Čak se i filozofe njegovog vremena naziva predsokratovcima.
Sokrat je ustanovio filozofiju onakvom kakvom je mi shvaćamo.

Sokrat je, iako ne pridajući svom djelovanju veliku važnost, filozofiju učinio istinskom
znanošću i modelom življenja, a od filozofije je učinio praktično znanje. Isticao je važnost
stalnoga učenja, počevši od primjene znanja koje se neprestano usavršava. Borio se
protiv intelektualizma kao sterilnog djelovanja, kao utopijske djelatnosti. Sokratova
filozofija je filozofija morala – on je ustanovio etiku.

Postupno je stvarao novu metodu. Etimološki, metoda je ono što postavlja na pravi put,
koja svoj izvor nalazi u onome što je proživljeno. Koristio je teškoće i krize kroz koje je
prolazio kako bi što više ovladao sobom, kako bi nadvladao najveći strah, onaj od smrti.
On je, odbacujući zakon osvete koji razdvaja i suprotstavlja, potaknuo Zapad na dijalog
koji je uspostavio dijalektiku, krčeći za duh stazu koja vodi na put sreće.

Zahvaljujući Sokratu, postalo je moguće kroz filozofiju pristupiti najvišoj mudrosti do koje
se može doći samo nutarnjim usavršavanjem. Kroz filozofski jezik, jezik pristupačan
razumu, Sokrat je pronašao način prenošenja učenja pitagorizma i orfizma, do tada
rezerviranih samo za elitu – spoznaje inicijacijskog tipa kakve su bile raširene u
Misterijima. Javno je izražavao ono što su mnogi mislili, no nisu se usudili reći, a ono što
je govorio dovodilo je u pitanje funkcioniranje institucija kao i ponašanje pojedinaca.
Sokrat se suprotstavljao jednoumlju i svakom obliku hegemonizma. Zbog toga je osuđen
na smrt.

U vremenu u kojemu je svatko tražio sreću u utrci za moći, za posjedovanjem

materijalnih dobara ili društvenog položaja, Sokrat je bio svjestan da sve to donosi samo
prolazna zadovoljstva. Prva je javna osoba koja izjavljuje da ga takav život ne zanima i
odlučuje pronaći trajnu sreću u samome sebi.

Za Sokrata dobro nije rezultat inteligencije, već je ono nutarnja stvarnost. Inteligencija,
stečena primjenom dijalektike, pomaže shvaćanju i sagledavanju dobra. Tada je moguća
primjena vrline i dosezanja sreće. Sofisti su razvili tehniku pobjeđivanja drugih. Sokratov
doprinos je put koji omogućuje pobijediti samoga sebe i pronaći sreću koja nije na štetu
drugih.
Sokrat naglašava da istinsku sreću treba pronaći u sebi, da treba naučiti ponirati u sebe
kako bi se do nje doseglo. Govori da to unutarnje stanje omogućuje prihvaćanje teškoća
i paradoksa postojanja kao i prividne ironije sudbine. Razvija, naime, sposobnost
povezivanja naizgled nespojivih proturječja, shvaćajući ih i uzimajući ih kao poveznice:
kako, na primjer, ostati vedar i živjeti radosno i onda kada su okolnosti sasvim suprotne.
Otkriva istinsku moć ljubavi, shvaćajući je ne kao sposobnost biološke reprodukcije, već
kao snagu ujedinjavanja, kroz koju se izražava jedinstvo dvaju bića.

Da bi netko bio sretan, treba prestati biti zatvorenik vlastitih personalizama, treba
osloboditi dušu primjenom ispravnoga djelovanja, a to su vrline. Ako nisu same sebi
svrha, vrline postaju način života koji vodi pronalaženju sreće.
Sokratov život dokaz je da ljudsko biće nije osuđeno na to da bude žrtva sudbine i da se
svatko može uhvatiti u koštac s vlastitom sudbinom. On nije čekao da mu sreća padne s
neba – stvorio ju je sam. Time što nije bio gubitnik već pobjednik, promijenio je model
tragičnog grčkog junaka. Sokrat je začetnik filozofije entuzijazma.

Sokrat nam nije ostavio ništa napisano, no svatko tko ga je imao priliku upoznati, bio
njegov prijatelj ili neprijatelj, bio je duboko impresioniran njegovom jedinstvenom
osobom: najružniji od svih Atenjana, a s najljepšom dušom. Iako se zagonetka koja ga
okružuje vjerojatno neće nikada do kraja rasvijetliti, njegova su bliskost i njegova
suvremenost zadivljujuće. S njegovim načinom postojanja i djelovanja, njegovom
prirodnošću, s krizama koje je prolazio, njegovom ironijom i njegovom vidljivom
odsutnošću konformizma, svatko se može poistovjetiti.

No Sokrat se nije izgradio u jednom danu. Njegova metoda, koja je Platona nadahnula
za buduću dijalektiku, nastat će iz njegovih kriza, iz njegove sposobnosti da ih nadiđe i iz
njih izvuče duboka znanja i odlučna djelovanja. Zbog toga što nije znao sve, zbog toga
što je patio i borio se kako bi nadišao vlastitu patnju, a da se ne prepusti životnim
okolnostima, Sokrat je postao izuzetno čvrst i istinski vodič našem duhu.

SOKRATOVO DOBA

Sokrat (470.-399. g. pr. Kr.) je živio u V. stoljeću, zadivljujućem prijelomnom dobu koje je
grad Atenu uzdiglo na vrhunac grčke civilizacije. To je stoljeće Perikla, stoljeće u kojem
je arhitekt Iktin izgradio Partenon, stoljeće najcjelovitije umjetnosti, stoljeće kipara Fidije,
slikara Apela, sakralnog kazališta Eshila, Sofokla i Euripida, velikog Sokratovog
prijatelja.

S povijesnoga gledišta, to je vrlo poseban trenutak: vrijeme je to nastanka novog svijeta.

Perzijanci, koje su Perzijski ratovi suprotstavili grčkim gradovima početkom tog stoljeća,
su pobijeđeni i povlače se u Aziju. Europa neće nikad biti satrapija. No, pobjeda ima
gorak okus. Desetine tisuća grčkih građana palo je na bojnom polju, stare grčke
monarhije su na izdisaju, gradovi su raseljeni, a brojne obitelji iskorijenjene. Sukob
grčkih gradova i Perzije u to je vrijeme bio poput pravog svjetskog rata. Stanje je na neki
način poput onoga u Europi na početku XX. stoljeća, nakon Prvoga svjetskoga rata,
kada se Europa našla u situaciji da mora uvesti novi politički i kulturni red na starome
kontinentu.

U V. st. pr.Kr. zanos o socijalnoj, moralnoj i kulturnoj izgradnji nudi nepregledne

mogućnosti manje konformističkim duhovima željnim novih odgovornosti. Periklo mijenja
sustav upravljanja Atenom i uspostavlja demokraciju. Grčki gradovi oživljavaju pomorski
promet i ovladavaju Sredozemljem osvajajući postupno svijet onog vremena. Širenje se
nastavlja, a kolonije se neprestano množe. Javlja se novi osjećaj slobode zajedno s
potrebom izražavanja u novim oblicima.

Povijest se ubrzava. Samo jedno stoljeće dijeli Sokrata od Aleksandra koji 326. g.pr.Kr.
stiže do obale Inda, ujedinjujući tako Istok i Zapad. Izabrao je Babilon za metropolu
carstva i time započinje helenističko doba. Ono će biti začetak bujanja kulture Bliskog
Istoka i budućeg bizantinskog svijeta.

U takvoj Ateni V. stoljeća Sokrat utječe na mnijenje i doprinosi nastajanju novoga svijeta.
Odbacuje svaki oblik dogmatizma, tvrdi da nema nikakvog učenja koje bi prenosio,
predstavlja se kao “primalja ideja”, omogućuje svojim učenicima da, ako su za to
sposobni, u sebi samima pronađu istinu. Kao katalizator istine, Sokrat nije nastavnik koji
izlaže teoriju, već učitelj koji svakome dopušta suočenje sa samim sobom. Posjeduje
sposobnost pobijanja argumenata svoga sugovornika kada on to najmanje očekuje,
uzrokujući u njemu nesuglasje koje pokreće dugi proces kroz koji će, ako priroda tog
pojedinca to dopusti, moći doživjeti iskustvo istine – istine koju nosi u sebi.

SOKRAT I ŽENE

Sokrat je rođen u skromnoj obitelji slobodnih građana. Njegova majka, Fenareta, bila je
primalja, njegov otac, Sofronisk, malo poznati kipar. Sokrat, koji nikad nije uzimao novac
za svoja poučavanja i uvijek je za život zarađivao radom, od njega je naučio kiparski
zanat. Međutim, od svoje mladosti izgrađuje se ne samo u vještini kipara u kamenu, već
i u onoj kipara duha.

Postoje mnoga svjedočanstva o brojnim susretima koja su za njega bila odlučujuća,

počevši od njegove majke koja je poznavala polovinu Atene i njegovala žene visokog
društva u njihovim posteljama. Ona mu je usadila ljubav prema životu, prema umijeću
donošenja na svijet. Također mu je usadila misao da se svi ljudi rađaju jednaki. Bila je
iscjeliteljica i poznavala vještinu liječenja biljem. Zahvaljujući njoj je Sokrat otkrio
čudesnu snagu prirode i ljubav prema životu.

Za Atenjanina svog vremena Sokrat imao je neuobičajen stav prema ženama. U to je

vrijeme osnovna dužnost žene bila rađati. Držalo je se podalje od važnih razgovora.
Gozbe i društveni susreti bili su uglavnom za muškarce. Na tim okupljanjima smjelu su
biti samo određene žene, hetere, kurtizane uzvišenije intelektualne i kulturne razine koje
krasi ljepota. Jedna od njih, Aspazija, oslobodila se te sudbine i postala Periklova
družica koja je s njim živjela do njegovih posljednjih dana, poštovana poput prave dame.
Aspazija je, u Periklovoj kući, osnovala malu školu retorike i logike za vrlo uzak krug
ljudi. Prijateljstvo koje je Perikla povezivalo sa Sokratom omogućilo je Sokratu ulazak u
taj krug.

Poučavanje retorike razvija vještinu jasnog razmišljanja i izražavanja, oblikuje moć rasu-
đivanja, otkriva nepoznanice stvarnosti, razvija strast za istraživanjem. Zahvaljujući
Aspaziji, Sokrat shvaća da ljudsko biće ne mora podnositi život kao fatalnost, da nas
zakoni prirode ne uvjetuju do te mjere da gušimo zakone duše; da se, ako nismo
savršeni, možemo usavršavati. Uz to, Aspazija mu je otkrila da je ljubav pokretač prema
savršenstvu. Potreba za savršenstvom obično dolazi zbog želje za isticanjem, zbog
osjećaja moći i potrebe za agresijom i dokazivanjem vlastite nadmoći, kao što je to bilo
kod sofista. Sokrat otkriva da je put usavršavanja izvor napretka ne samo za njega
samog, već i za sve one koji ga okružuju. Tako je moguće izbjeći rezignaciju, fatalnost i
zakon jačega.

Godine 440. g. pr.Kr. Periklo poziva veliku Apolonovu svećenicu hrama u Bazeji, Diotimu
iz Mantineje, da vodi ceremonije pročišćenja grada Atene kojim je pustošila epidemija
kuge. Diotima je živjela u samoći hrama Apolona Epikurija (Apolona Pomagača) u
čuvenom i negostoljubivom kraju u Arkadiji. Služila je Apolonu Iscjelitelju, onome koji
pročišćava nutarnju nečistoću, onome čija se strijela probija ravno do srca. Strijele
Apolona Epikurija nemaju drugih meta osim nečistoće koja sprečava da se živi
nesebična ljubav. One pročišćenjem uništavaju nutarnje sljepilo i neobuzdane strasti.

Svećeničin utjecaj na mladoga čovjeka u potrazi za savršenstvom kakav je tada bio

Sokrat bit će presudan. Diotima mu je ukazala na ulogu ljubavi pri promišljanju najviših
istina. Inicirala ga je u misterije nebeskog Erosa, orfičke tradicije. Eros je snaga koja
izmiruje razlike i ujedinjuje suprotnosti omogućujući protok života u cijelome univerzumu.
On potiče na put u nepoznato, na transcendenciju u uzdizanju koja vodi od ljudske
prema božanskoj ljubavi: epopteji Misterija.
Zahvaljujući Diotimi Sokrat postaje svjestan da spoznaja nije intelektualno znanje, već
način pročišćenja. Čovjek spoznajom postiže unutarnju jasnoću, vlastito svjetlo,
neovisno od utjecaja okolnosti.

Stigavši do četrdesetih godina, Sokrat se, zahvaljujući razumu i ljubavi, postupno

oslobađa briga materijalnoga svijeta. Od mislilaca prirode koji su mu prethodili i koji su
se bavili proučavanjem zakona prirode, on prelazi na etičku dimenziju čovjeka. Udaljio
se od sofista koji su ga napadali. Pročišćavajući svoju misao, evoluira kao filozof.

BORBA ZA ATENU

Kao i svaki grčki građanin, Sokrat se do šezdesete godine borio za svoj grad.
Tri je puta išao na bojišnicu, noseći koplje i štit, i spašavao život slavnim
ličnostima, poput Alkibijada i Ksenofona. Iako borben kad su to okolnosti
zahtijevale, odbijao je silu u građanskom životu u kojem je borba za njega
podrazumijevala samo moralni plan.

Ovako je Sokrat ispitivao građane na javnom mjestu:

Stani, prijatelju moj, da popričamo malo. Ne o istini koju bih želio sakriti, niti
o skrivenoj prirodi svijeta; već o onome što si radio kad sam te sreo. Ti misliš
da je to ispravno, ili lijepo, ili dobro, zato što to radiš; objasni mi dakle što je
to pravda, ljepota, dobrota.

Pokolebao bi i uzrujao tako prolaznike svojim pitanjima. Pretjeravši jednoga

dana, netko ga udari. Sokrat ga pogleda i reče mu: Ima dana u Ateni kada
ne znam kako se obući da bih izašao; sa ili bez kacige! Neki drugi put, netko
ga je udario nogom i njegovi su učenici povikali da podnese tužbu. Ako me
neki magarac ritne, zar bih i tada trebao podnijeti tužbu?, odgovori Sokrat u
prisutnosti svog napadača.

Postao je poznat, zaustavljajući svakog, željan oblikovanja mladih ljudi u

aristokraciju. Među njima je bio Alkibijad, mladić velike ljepote, fizički i
intelektualno vrlo darovit, koji je trebao postati Periklov nasljednik. Tijekom
gotovo dvadeset godina, Sokrat ga je nastojao potaknuti na moralni i
duhovni razvoj. No, u unutarnjem usavršavanju, Alkibijad je davao prednost
iskazivanju, ratnome djelovanju, nadmetanju i politici. (Kasnije, u trenutku
kada će ga Atena najviše trebati, Alkibijad će izdati svoju domovinu.)
Razočaranje je savladalo Sokrata koji je već prešao pedesetu: onaj u kojeg
je imao najviše povjerenja i u kojeg je polagao nadu nije pristao slijediti put
na koji mu je Sokrat ukazivao, put koji vodi prema bitku i odricanju, prema
sasvim drugom smislu posjedovanja – posjedovanju samoga sebe.

Težnja za moći njegova učenika, njegovo odbijanje vrlina, začetak je prve

Sokratove krize.

PREKID S ALKIBIJADOM

Zbog svoga neuspjeha kao učitelja, Sokrat se odlučuje odvojiti od svoga

učenika i ostavlja ga da slijedi svoje težnje: kocku, užitak, društveni položaj,
moć. Ta ga kriza vodi neizbježnom proživljavanju duboke introspekcije.
Osamljuje se, tone u duboku melankoliju i promišlja o nužnosti da se bude
skromniji. Postaje svjestan da se vrlina ne može prenijeti, da je svatko mora
tražiti sam, da je nitko ne može proživljavati za nekog drugog, da se ne
može pomoći nekom tko sam sebi ne želi pomoći. Vrlina je za Sokrata stalna
spremnost da se čini dobro, a izbjegava zlo. Pojam ljubavi pridružuje
spoznaji i moralnosti.

Ponosno je vjerovao da može iskorijeniti zlo i da primjer vrline može

njegovog učenika privoljeti da je i sam primjenjuje: Nemam, što se mene
tiče, nikakvo znanje koje sam mogao prenijeti i kojim sam mogao služiti tom
čovjeku. Ipak sam vjerovao da ga, živeći s njim, mogu ljubavlju učiniti
boljim.

Došao je tako do zaključka da, želi li se iskupiti i nadići svoju krizu, mora
postati još skromniji i prestati biti na raspolaganju samo jednom čovjeku ili
nekolicini izabranih, nego da treba biti na raspolaganju svima. Obavezao se
samome sebi da će tražiti ljude, posebice mlade, tamo gdje se oni nalaze, na
ulicama Atene.

Ja ću odlaziti od jednog do drugog od vas, ne čineći ništa drugo nego

pokušati vas nagovoriti, i mlađe i starije, da se ne brinete niti oko tijela niti
oko novca tako revno kako treba da se brinete da duša postane najboljom, i
govorit ću vam: Ne dolazi vrlina čovjeku od novca, nego se po vrlini stječe
bogatstvo – a isto tako i sve ostale stvari, i obične i javne, postaju [samo po
vrlini] dobro za ljude. I još: Ja sam obad koji vas, svakodnevno, ne prestaje
buditi.

PROROČANSTVO DELFA
Godine 420. Atena određuje njegovoga prijatelja Herefonta, koji ga je jako
volio, da vodi izaslanstvo u ime grada u proročište u Delfeima. Herefont
koristi priliku da upita proročicu nešto što ga je već godinama mučilo: Tko je
najmudriji čovjek u Ateni? Proročica odgovara: Sofoklo je mudar, Euripid još
mudriji, a najmudriji od svih ljudi je Sokrat. Herefont je zadovoljan, odgovor
je zapisan na delfijskim pločicama: Sokrat će konačno biti priznat! Kada se
vratio u Atenu i Sokratu priopćio odgovor proročice, ovaj je bio zaprepašten –
bio je to početak njegove druge krize. Proživljava novi napad malodušja, ne
shvaćajući što mu se događa. Odbija ono što je proročica rekla i tone u dugu
šutnju.

Izašavši iz tog malodušja, namjerava provjeriti istinitost njenog odgovora. I

tako ide od vrata do vrata, ispitujući sve koji su u Ateni smatrani mudrima i
obrazovanima: slikare, graditelje, vojnike, svećenike. Razgovara sa svima
koji vladaju najrazličitijim znanjima i pita ih: Želiš li mi, molim te, pojasniti
svoju mudrost i svoja mišljenja? Polaskani što ih Sokrat ispituje, uspravljali
bi glavu i objavljivali istinu koju su poznavali. No, Sokrat ih je nastavljao
ispitivati dok ih ne bi, malo pomalo, doveo u sumnju u njihova vlastita
znanja, dokazujući im da zapravo ne znaju ono što misle da znaju. Nisu svi
cijenili što su ispali neznalicama! To će, kako ćemo kasnije vidjeti, biti
sudbonosno za Sokrata.

Na koncu, nadilazi svoju krizu i shvaća što je proročica htjela reći. Postaje
svjestan da proročica nije htjela reći da on ima najveće znanje u Ateni:
njegova se mudrost sastojala u tome da zna da ne zna, što je urodilo onom
slavnom izjavom: Ja znam samo jednu stvar: znam da ništa ne znam. Jer,
“znalci” nisu znali da ne znaju. Poznavajući svoje neznanje, mogao se
usavršavati. Znati da ne zna navodilo ga je na potragu.

Još jednom je, preko proročice u Delfima, Apolon ukazao na Sokratov put. Na
pročelju Apolonova hrama u Delfima uklesana je slavna izreka naslijeđena iz
Misterija: Spoznaj samoga sebe i spoznat ćeš univerzum i bogove. Da bi je
dosegao, Sokrat uspostavlja unutarnji dijalog, zahvaljujući kojem pobjeđuje
vlastito neznanje. Sokrat je mudar zahvaljujući tome što je svjestan da nije
mudar, zahvaljujući osjećaju nedostatka mudrosti koji u njemu budi duboku
ljubav prema mudrosti. To je doslovni smisao izraza “filozofija”: ljubav prema
mudrosti, prema istini.

Sokrat razrješava svoju krizu sasvim se utjelovljujući kao filozof i boreći se

više nego ikad protiv sofista.

SOFISTI

Udruženja građana zamijenila su drevne monarhije koje su upravljale grčkim

gradovima. Ostatak aristokratske klase prepušta mjesto novim političkim
strujama. Nameće se demokracija, uspostavlja se stranački sustav. Grčki
grad (polis) rađa nove političke sustave koji upravljaju društvenim životom.
U tom vremenu promjena, postoji potreba za formiranjem govornika koji bi
ovladali umijećem uvjeravanja. Svi oni koji su željni preuzimanja moći i
bavljenja državnim poslovima moraju učiti retoriku, vještinu govorenja i
argumentiranja, kako bi nadmašili svoje suparnike. Obrazovanje mladih iz
velikih obitelji koje su polagale pravo na moć postaje briga države. Taj novi
“put” zauzimaju sofisti, čiji naziv, u početku, znači mudar, istaknut: jedna
vrsta obrazovnog autoriteta. Danas bismo rekli “intelektualci”.

S vremenom, sofisti postaju prije svega ljudi sposobni primjenjivati vještinu

uvjeravanja. Njihov cilj nije poučavati istinu o čovjeku, već mladim ljudima
osigurati sredstva neophodna za pobjedu u svim okolnostima. Nije ih briga za
istinu, već samo kako biti u pravu. Isto tako niječu mogućnost određivanja
prirode dobra.

Sokrat im proturječi jer za njega postoji univerzalno Dobro, majka svih

posebnih dobara. Zahvaljujući istraživanju koje omogućuje susret s vlastitim
unutarnjim bićem i djelovanje u svjetlu univerzalnih principa, spoznaja tog
Dobra prema Sokratu svakome donosi sredstva za uviđanje ispravnog
djelovanja u svakoj posebnoj situaciji u koju nas dovodi život.

Napuštajući ideju o metafizičkom znanju, sofisti, agnostici, od čovjeka

stvaraju boga kojem ne trebaju ni etičke, ni pročišćavajuće, ni duhovne
vrijednosti. Za njih nije važno pobijediti samoga sebe, već pobijediti vlastita
proturječja i postići ono što donose prolazna zadovoljstva.

Vizija sofista je koristoljubivost. Uče svoje učenike da se služe državom radi

zadovoljenja svojih osobnih prohtjeva, koristeći vještinu poticanja emocija i
strasti. Zanima ih samo učinkovitost. Sva su im sredstva dobra ako ih
dovode do njihovih ciljeva. Ne zanima ih, poput njihovih prethodnika, filozofa
prirode, razumijevanje zakona prirode, jer vjeruju da su oni podložni
hirovitim silama i da su zakoni uspostavljeni samo radi interesa onih koji
imaju moć. Počevši od istine o nepostojanosti svega što se manifestira, sofisti
uvode kulturni i moralni relativizam u grčko društvo.

Sokrat, kroz svoju borbu protiv sofista, kao što kazuje Aristotel, uspostavlja
ideju univerzalne definicije koja obuhvaća cjelokupnost onoga što je
definirano zato što ona pogađa univerzalnu bit kroz suprotstavljanje posebnih
primjera. U neku ruku, suprotstavljanje kroz različitost postaje znanstveni
okvir za viziju jedinstva.

No još važnija za Sokrata je činjenica da je bolje trpjeti nepravdu nego je

činiti. S tim paradoksom, utemeljuje definiciju ljudskog dostojanstva i taj je
paradoks ono što ga dovodi u njegovu treću krizu.

UMRIJETI ZA ATENU
Sokrat poistovjećuje Lijepo, to jest moralno dobro, s ugodnim i korisnim, a
ružno, moralno loše, s onim što je izvor boli i čini zlo. Najgore od svih zala,
prema Sokratu, nije smrt, već prestati filozofirati, drugim riječima prestati
tragati i činiti dobro. Te će ga vrijednosti dovesti do tragičnog kraja njegova
života.

Njegova ga je prva kriza dovela do ispitivanja savjesti, druga do dijaloga kao

puta pročišćenja od neznanja. Sada se morao suočiti sa samom biti svoga
učenja: živjeti u skladu s vlastitim načelima pokazujući nadmoć duha nad
materijom te besmrtnost duše.

Treća kriza, koja se odvijala pred kraj njegova života, poznata je kao Obrana
Sokratova.

Kada je 399. g. pr.Kr. pala oligarhijska tiranija, dio demokrata koji su

upravljali gradom uspostavljaju svojevrsnu strahovladu: svaki građanin može
optužiti drugoga. Na nesreću, prošlo je već trideset godina od Periklove smrti
i njegova je ostavština prešla u ruke nesposobnih činovnika upravljačkoga
tijela grada koji sudjeluju u općoj korupciji. Sokrat, “obad” svjesnih ljudi
Atene, za njih je velika nevolja.

Anit, jedan od “starih mudraca” Atene, navodeći kao razlog povrijeđenost

Sokratovom drskošću i ironijom naspram tadašnjih društvenih i religioznih
konvencija, uvjerio je mladoga Meleta da pokrene proces protiv Sokrata radi
obrane javnog dobra i očišćenja grada od onih koji kvare mladež i ne vjeruju
u gradske bogove. Sokrat biva optužen za zločine bogohuljenja i kvarenja
mladeži.

Za ta dva prijestupa, izražena u obliku optužbe, neće mu suditi građanski sud

Areopaga, već arhonti i helijasti, suci zaduženi za prijestupe počinjene protiv
države, koji Sokrata može osuditi i na smrtnu kaznu.
U tom procesu, Sokrat se suočava s jednom teško podnošljivom istinom: ne
može više ništa učiniti za Atenu. Borio se za svoj grad i zbog toga što je za
njega htio stvoriti što više mudrih građana, grad ga osuđuje optužujući ga za
najgora djela. Htio je probuditi Atenu, a Atena ga optužuje da kvari njenu
mladež i krši njene zakone. Taj grad koji je toliko volio nije se mijenjao
iznutra: Atena nije rađala ni filozofe, niti vrle ljude. Evoluirala je naprotiv
prema totalitarizmu. Čemu to što je proglašen najmudrijim čovjekom u Ateni,
kad za Atenu ne može učiniti ništa? U usporedbi s ovim neuspjehom, ono što
je proživio s Alkibijadom nije ništa. Tako, ako već ne može za nju živjeti,
Sokrat će umrijeti za Atenu. Ništa nije učinio kako bi se spasio, ni za svoju
obranu ni za smrtnu presudu. Kretao se prema strašnome suočenju koje se
sastojalo u tome da treba živjeti u skladu sa zakonom i umrijeti u skladu s
njim. To je prihvaćanje smrti da bi se postigla besmrtnost. Pobijediti strah od
smrti je najbolja priprema za život. To je i smisao majeutike ili vještine
rađanja samoga sebe kroz smrt neznanja o sebi, smrt ponosa, smrt
intelektualizma.
Zašto su Sokrata optužili za kvarenje mladeži? Kao što je to ispričao Platon u
dijalogu sa svećenikom Eutifronom, Sokrat se nije borio protiv religije, već
protiv praznovjerja. Osudio je tradiciju grčke mitologije koja antropomorfizira
bogove i predstavlja ih kao bića podložna strastima koja se međusobno
sukobljavaju. Nije smatrao ni da se odnos između bogova i ljudi sastoji u
razmjeni usluga. Prema Sokratu, istinska pobožnost može postojati samo uz
pravednost. To dvoje su božanska bit: odnos između čovjeka i božanskoga
uspostavlja se njegujući sklad, a pravednost ne može biti predmet trgovine.

Grčka religija tog vremena bila je prije svega socijalne prirode. Religija je
održavala vezu između građana, no nije se brinula za sudbinu pojedinca.
Kako je Sokrat poštovao i slijedio obrede grada, smatrao je da obredi ne
uzimaju u obzir budućnost pojedinca kao takvog. On nije uvodio nova
božanstva u grčki panteon, već je tumačio da je jedini bog s kojime možemo
pojedinačno biti u doticaju naša besmrtna duša, čuveni daimon, nadahnjujući
genij, unutarnji glas koji nam ukazuje što ne smijemo raditi. Taj je glas
polubožanski, iza njega se nalazi naš unutarnji bog, koji omogućuje svakome
biti Jedno sa Svime.

“Novi bog” kojeg Sokrat uvodi u Atenu zapravo je bog individualne savjesti,
temelja unutarnje slobode i ljudskog dostojanstva. Tom bogu, kojeg Sokrat
nije mogao napustiti, sudio je atenski sud.

Prema Sokratu, država se mora prvenstveno brinuti za odgoj građana, a

njeni službenici moraju biti primjer vrline. S vremenom, institucije koje je
Periklo uspostavio, temeljene na vrlinama umjerenosti i sklada, pretvaraju se
u golemi birokratski stroj sa stalno rastućim godišnjim proračunom. Za
vrijeme trideset godina koje su uslijedile nakon Periklove smrti Atenom su
upravljale različite stranke koje bi uništavale ono što su prethodne učinile.

Sokrata nije kritizirala sama država, već sustav strasti, korupcije i birokracije
koji je sprečavao istinski razvoj slobodnih građana te jednakost svih pred
zakonom. Takav je sustav zapravo kvario mladež.
Iako su arhonti i gradski činovnici vodili proces, pravi suci i članovi narodnog
suda bili su helijasti. S obzirom na vrstu suđenja, broj porotnika se mijenjao.
Birani su između građana koji su više od trideset godina uživali građanska
prava, a izražavali su želju da budu helijasti. No nisu mogli istovremeno i
vršiti dužnosti, i biti članovi vijeća pedesetpetorice, istinskog izvršnog vijeća
Atene. Nisu više mogli biti javni suci, činovnici policije, voditi ratove, biti
čuvari blaga, odnosno vršiti stvarne visoke i važne dužnosti. Bogati su
građani izbjegavali tu dužnost jer su se radije bavili svojim poslovima. Radi
toga je, još od Periklova vremena, odlučeno da se sucima za njihov rad daje
novčana naknada.

Posljedica toga bila je da su s vremenom suci postajali ili senilni starci ili
građani lošijeg imovnog stanja ili pak seljaci kojima je naknada
nadopunjivala gubitak njihova uroda u ratnome vremenu. Bez istinske
samostalnosti i bez vlastitih sredstava suci su mogli itekako biti pod
utjecajem moćnika. Za Sokratov proces izvučen je nasumce petsto i jedan
narodni sudac čiji će glasovi odlučiti o njegovu životu.

Kao i drugi tadašnji filozofi i satiričari, Sokrat je zahtijevao reformu sudskog

sustava jer je sudska moć za mnoge Grke bila samo srce grada. Bojao se
pravde koja je, sakrivajući se iza demokracije, bila produžena ruka tirana.
Mladi Atene, među kojima su bili i oni blistavog duha poput Platona, koji je
imao dvadesetak godina kada je upoznao Sokrata, slijedili su ga ulicama,
podržavajući njegovu misao o reformi pravde. Napose su osuđivali
nesposobnost onih koji su vršili javne dužnosti i koji su, takvim radom,
upropaštavali Atenu, vodeći, kao što je povijest dokazala, demokraciju prema
tiraniji. Sokratov uspjeh u narodu, njegov utjecaj na mlade, protumačeni su
kao pokušaj zavođenja mladeži.

Pritom me slijede mladići, koji su najviše dokoni, sinovi najbogatijih, i to

svojevoljno, i raduju se slušajući kako ljudi bivaju podvrgnuti pažljivom
ispitivanju, a često me i sami oponašaju, upuštajući se i druge [pažljivo]
ispitivati. I pritom sami otkrivaju, vjerujem, gomilu onih koji misle da nešto
znaju, a zapravo znaju malo ili ništa. – Stoga se svi ovi, što ih oni ispituju,
ljute na mene – a ne na sebe – i govore: “Ima nekakav pokvareni Sokrat koji
kvari mladež”. I pošto ih netko upita što taj [Sokrat] radi ili podučava,
ponestane im riječi jer ne znaju niti sami; a da se ne bi vidjelo da su u
neprilici, ponavljaju one iste optužbe što se obično iznose protiv svih filozofa:
da se bavi stvarima na nebu i pod zemljom, da ne vjeruje u bogove, da
slabiji govor čini jačim. Istinu, vjerujem, ne žele govoriti, [a istina je] da je
izašlo na vidjelo kako se prave da nešto znaju, dok ne znaju ništa. I budući
da tako častohlepni, silni i mnogi pričaju uvjerljivo i žustro protiv mene,
napunili su vam uši tračajući me odavno i nemilosrdno. S tog su razloga
Melet, Anit i Likon podigli optužbu protiv mene, Melet u ime pjesnika, Anit u
ime obrtnika i političara, Likon u ime govornika…

Dobro pak znajte, ako smaknete mene onakva kakvim sam vam se opisao,
ne ćete meni nauditi više nego sami sebi. Meni neće nauditi niti Melet niti
Anit – a niti bi mi mogli [nauditi] – jer smatram kako nije nedopušteno da se
dobrom čovjeku čini šteta od lošega. [Anit] me može dati ubiti, protjerati u
progonstvo ili razriješiti građanskog prava – i to sve on, po svoj prilici, kao i
tko mu drago drugi, može smatrati velikim zlom, ali ja tako ne mislim. Mnogo
je veće [zlo], po mom mišljenju, ono što on sad čini: pokušati nepravedno
čovjeka pogubiti. Stoga se sad neću, Atenjani, braniti poradi svoje koristi,
kako bi netko mogao očekivati, nego poradi vas, kako ne biste zgriješili
protiv božjeg dara ako me osudite.

Porota je izglasala da je Sokrat kriv s 281 glasom za i 220 glasova protiv.

Prema običaju, tada se nije izricala kazna, nego se drugim glasovanjem

birala jedna od kazni koju je s jedne strane predlagala optužba, a s druge
obrana. Porota je mogla izabrati jednu ili drugu. Kako je optužba već
zahtijevala smrtnu kaznu, obrani je preostalo predložiti izgon ili gubitak
građanskih prava. Ali Sokrat nije htio iskoristiti tu priliku. Smatrao se
nevinim, tako da nije prihvaćao nikakvu kaznu, ne dopuštajući poroti izbor.
Štiteći svoju vjerodostojnost, prihvatio je smrt, a suce prepustio njihovoj
savjesti.

Sokrat se uvijek prilagođavao javnim odlukama grada. Kao dobar građanin,

nije mogao voljeti Atenu bez njenih zakona. Ako bi otišao u izgnanstvo ili
izgubio građanska prava, prestao bi biti građanin, slobodan čovjek. Radije je
prihvatio umrijeti slobodan, nego živjeti bez prava.

Kraj Sokratova suđenja podudarao se sa svečanostima Apolona u Delosu, što

je odgodilo izvršenje smrtne kazne. Apolon se još jednom umiješao u
Sokratov život, pružajući mu mogućnost da prenese svoju najdublju poruku
iz zatvora. Poticao je svoje učenike da obrate pozornost na besmrtnost duše,
plemenitost nužnu za napuštanje života, sreću filozofiranja i osjećaj vječne
mladosti.

Tijekom mjeseca svibnja i lipnja 399. g. pr.Kr., sveta Apolonova barka stigla
je u Atenu. Njena razapeta jedra, okrenuta prema zapadu, nagovijestila su
početak Sokratova puta prema Hadu, kraljevstvu mrtvih. Utješio je svoje
učenike i povukao se u zatvorsku spavaonicu. Njegov život smrtnika polako
se gasio s gutljajima ispijene kukute. Premda se strahovlada okrenula protiv
svih onih koji su ga, ispunjeni ljubavlju za svoga učitelja, pratili do kraja,
njegove su riječi preživjele kroz radove svih onih koje je Sokratov daimon
nadahnuo na nedvosmislen način.

Još i danas, Sokratovo je srce živo u svima onima koji se bore za pravdu i
dostojanstvo i žarko žele pronaći istinskog čovjeka u sebi samima.

SOKRAT

Sokrat (grčki Σωϰράτης, Sōkrátēs), grčki filozof (Atena, 469. pr. Kr. – Atena
399. pr. Kr.). Sin kipara Sofroniska; u mladosti se kao atenski vojnik isticao
hrabrošću. Svoju filozofsku djelatnost u obliku svakodnevnih dijaloga na trgu
otpočeo je u doba procvata atenske demokracije, koje je izravno prethodilo
Peloponeskom ratu. Okupivši uskoro oko sebe intelektualnu elitu atenske
mladeži, javio se kao ideolog »duhovne aristokracije« i došao u sukob s
vladajućom demokracijom. Optužen 399. pr. Kr. zbog bezbožništva i
»kvarenja mladeži«, odbio je pred sudom opovrgnuti svoje teze. Ali upravo
smrt na koju je bio osuđen i kojom se htio suzbiti njegov utjecaj, postala je,
po svjedočenjima njegovih učenika, trijumf njegove dosljedne misaonosti i
etičnosti: ljudsko je dostojanstvo temeljeno na unutrašnjim vrijednostima,
neovisno o izvanjskim nagradama i poniženjima i zato nadmoćno nad smrću i
sudbinom. Premda su mu prijatelji omogućili bijeg, iz poštovanja prema
zakonima ostao je u zatvoru i ispio otrov. – Sokrat nije ostavio nijedno
pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i ne može zamijeniti živi
razgovor. Uz Ksenofontove Uspomene o Sokratu i Aristotelova djela, glavni
su izvor za poznavanje njegova života i filozofije mnogobrojni Platonovi
dijalozi (osobito spisi tzv. mlađeg razdoblja – Kriton, Obrana Sokratova i dr.,
jer Sokrat koji se javlja u kasnijim Platonovim dijalozima više brani Platonovu
nego svoju filozofiju).

Sokratova temeljna filozofska misao suprotstavlja se prije svega sofističkoj

relativizaciji svakoga pokušaja govora o istini i nastoji pronaći ono što vrijedi
za sve, u promjenljivosti različitih osjetilnih ili predodžbenih privida i u
nesigurnosti i slučajnosti pojedinačnoga mnijenja, ono što je stalno,
nepromjenljivo, sigurno, zasnovano na logičkoj nužnosti. Od interesa za
kozmos, koji prevladava u ranijoj filozofiji, Sokrat se stoga obraća čovjekovoj
nutarnjosti: antropološki i etički problem stavlja u središte svojih filozofskih
razgovora. »Upoznaj samoga sebe« – prva je premisa i ujedno zaključak
njegova filozofiranja.

Polazeći od pretpostavke »znam da ništa ne znam«, Sokrat s pomoću ironije

pokazuje sugovornicima kako je njihovo znanje temeljeno na lažnim i
neprovjerenim pojmovima i varavim ljudskim opažanjima. »Primaljskom
vještinom« (majeutikom) u planski vođenom razgovoru dolazi do definicije
određenoga pojma te ispitujući pojedinačne oblike neke stvari ili pojave
indukcijom dovodi do određenja njezine bîti. Tako istraživanje konkretnih
slučajeva pravednosti ili nepravednosti dovodi do bitnoga pojmovnog
određenja pravednosti uopće, koje vrijedi za sve pojedinačne slučajeve. Tako
definiran pojam, u sebi neproturječan, osnovni je cilj i smisao istinske
objektivne spoznaje. Jedino um dovodi do pravoga poznavanja stvari, do
zbiljskog, općenito važećega znanja. To povjerenje u pojam i ljudski razum
na području morala dovodi do etičkog intelektualizma i optimizma. Istina i
moral identični su pojmovi, nitko ne griješi svojevoljno, i grijeh je samo
zabluda. Da vrlina nije znanje, nitko se ne bi mogao moralno poučavati, a
između znanja i djelovanja principijelno ne može biti spora. Ali Sokratova
racionalistička etika, utemeljena na idealističkoj pretpostavci zadnjega
pravorijeka razuma, nalazi zadnji kriterij moralnih postupaka ipak u slušanju
božanskog unutrašnjega glasa, demona (δαιμóνιoν), koji upravlja svim
ljudskim životnim činima. Nasuprot materijalističkim tezama da je potrebno
»osluškivati prirodu« i »živjeti u skladu s njom«, Sokrat završava u
spekulativnoj racionalističkoj shemi, koja radikalno odbacuje svu osjetilnost.
Uzdižući uobičajeno popularno moraliziranje do etike definiranih i čistih
pojmova, on u božanskom umu nalazi zadnju potporu svojem etičkom
intelektualizmu. No taj je um više shvaćen kao intelektualni bitak, logos,
nego kao transcendencija.

Sokrat je svojim filozofskim djelom i životom postao jedna od paradigmatskih

ličnosti suvremene civilizacije. On je prototip filozofa, graditelj novoga
dijalektičko-kritičkoga načina mišljenja i začetnik koncepcije autonomnoga
samodostojanstvenoga čovječjeg morala. Hipostazirane od Platona do
sveobuhvatnoga sustava ideja, njegove su postavke obilježile jednu od
glavnih struja filozofskog mišljenja. Kao velik reformator Sokrat je u
različitim epohama bio različito tumačen. Prosvjetiteljstvo ga smatra svjetlom
modernoga razuma, a mistični je Sokrat romantizma »preteča Krista«. U
Hegelovu razvoju duha Sokrat obilježava trenutak u kojem se duh, premda
još pun dvojbi, spoznaje u svojoj subjektivnoj moralnoj univerzalnosti
nasuprot izvanjskoj danosti normi i običaja. Karakteristična je i Nietzscheova
nesnošljivost prema Sokratu. Po njem, Sokrat je zavodnik koji plebejski
nagovara na jalov razum zatomljujući herojsku snagu dionizijskog instinkta.
Sve te i druge ocjene osvjetljuju Sokrata kao prekretnicu u filozofiji, pa se i
cjelokupna filozofija prije njega naziva predsokratovskom.

Interesting Socrates Facts: 1-10

1. It was around 470 BC when Socrates was born in Athens, Greece.

2. Socrates’ father was Sophroniscus, a sculptor and stone mason from

Athens and his mother was a midwife by the name of Phaenarete.

3. He received basic Greek education because he did not belong to a noble

family and hence, he learned the skills of his father at a very early age.

4. Before turning a philosopher, Socrates took up masonry and sculpting as

his profession for several years.

5. According to the records of his students named Aristophanes and

Xenophon, Socrates used to take money for teaching and that was his only
source of income that helped Socrates to sustain a livelihood.

6. Contrary to the records of Aristophanes and Xenophon, Plato, one of the

most popular disciples of Socrates said in his records that Socrates simply
denied receiving any payments for tutoring his students and hence, lively a
very lowly and poor lifestyle.

7. Xanthippe was Socrates’ wife. The two had three children by the names
Menexenus, Sophroniscus and Lamprocles.

8. According to Socrates’ disciple Xenophon, Xanthippe was not happy with

the ‘philosopher’ profession of Socrates and complained that he did not
support his own family.

9. According to Xenophon, Socrates was far more interested in intellectual

upbringing of young minds of Athens rather than looking after the upbringing
of his own sons.

10. According to Plato’s records, Socrates served citizen soldier in battles of

Potidaea, Amphipolis and Delium during the Peloponnesian War. Plato’s
records state than Socrates served as a hoplite (armored infantry) as per
Athenian law and was absolutely fearless and courageous in battlefield.
1. A philosopher by profession, Socrates can rightly be called as the father of
Western thought. He hailed from ancient Greece.
2. It was around 470 BC when Socrates was born in Athens, Greece. He was
executed in 399 BC.
3. Socrates’ father was Sophroniscus, a sculptor and stone mason from Athens and
his mother was a midwife by the name of Phaenarete.
4. He received basic Greek education because he did not belong to a noble family
and hence, he learned the skills of his father at a very early age.
5. Before turning a philosopher, Socrates took up masonry and sculpting as his
profession for several years.
6. Socrates didn’t write anything. No record of his writings exist.
7. Whatever information exists today is a result of some of the records that were
kept by his disciples Xenophon and Plato.
8. Xanthippe was Socrates’ wife. The two had three children by the names
Menexenus, Sophroniscus and Lamprocles. She was not happy with the
‘philosopher’ profession of Socrates.
9. Socrates was far more interested in intellectual upbringing of young minds of
Athens rather than looking after the upbringing of his own sons.
10. Socrates was the teacher of Plato, who in turn was the teacher of Aristotle.
11. The primary emphasis of Socrates was on importance of mind and not on physical
attractiveness.
12. Socrates always believed that if anything could improve the well-being of society,
it was none other than philosophy.
13. His way of thinking led him to believe that attaining true wisdom is the only way
to create a government that is neither a democratic government nor a tyrannical
government. He always believed that government required individuals with greater
understanding and knowledge.
14. There was no fixed classroom for Socrates as such. He travelled all across Athens
and questioned common and elite men alike in order to find out the truth about
ethics and politics.
15. He invented a new style of conversation which is now referred to as the “Socratic
Method.” This involved asking lots of questions until finally reaching an answer,
rather than simply conveying information. This was based on his philosophy that
 “true wisdom is drawn from knowing that you know nothing” and is why he was
accused of corrupting the entire social system.
16. Socrates challenged the conventional wisdom of Greek and adopted a humorous
path for the same and in the process had some enemies who hated his philosophy.
17. Socrates was charged for questioning the existence of the gods and he was also
charged for corrupting the youth of the city. He was put on trial where he was
convicted to death. He lost his case by 280 votes against and 221 votes for him.
18. According to Athenian law, any convicted person could ask for an alternative
punishment. Socrates made things worse by asking for honor, rewards and
payments for the services he rendered for to the people in an attempt to enlighten
them instead of asking for exile.
19. Socrates’ demand forced the jury to sentence him to death by hemlock poisoning.
20. After being sentenced to death, many of Socrates’ friends asked him to flee to
exile by offering to bribe the guards but he declined. He instead said that despite
the fact that the Athenian law sentenced him to death, he was still a loyal citizen of
Athens and would happily accept his death. He drank a hemlock poison mixture
without the slightest hint of hesitation.

Socrates Facts

Socrates was a classical Greek philosopher, born in 470/469 BC, considered

to be one of the Western philosophy founders. Most of what is known about
Socrates is only from information recorded by his students, including
Xenophon and Plato, and through plays written by Aristophanes. The info
from these sources is not believed to be completely accurate as the works
had other purposes than recording Socrates' life story. Socrates was born in
Athens, to Phaenarete, a midwife, and Sophroniscus, a stone mason. Many
believe that Socrates worked as a stone mason like his father, before making
the decision to devote his life and work to philosophy. Socrates' philosophy is
believed to have paved the way for Western philosophies and logics.

Interesting Socrates Facts:

Socrates was not born into nobility and received only a basic Greek
education, learning his father's stone masonry skills while still quite young.

Socrates was known to make money as a teacher to help make a living. Plato
however wrote that Socrates did not make money from his teaching.

Socrates married Xanthippe and had three children together including

Lamprocles, Sophroniscus, and Menexenus.
Socrates had to serve in the military during the Peloponnesian War.

Socrates was a short man with a snub nose and bulging eyes, according to
Plato. He did not have the appearance of an Athenian Greek god.

Socrates believed that the mind was more important than physical beauty.

Socrates believed that a person had to truly know themselves in order to be

capable of wisdom.

Socrates did not believe in a Theological doctrine but instead believed ethics
were key.

Socrates traveled across Athens to gain insight from common man and from
elite members of society to help him understand ethics and politics more
deeply and thoroughly.

Socrates wasn't focused on questions of the universe - he was focused on

ethical questions such as what friendship truly was.

Socrates questioned whether gods really existed. This was one of the reasons
he grew to have enemies who believed he was trying to convert the young
people of Athens away from religion.

Socrates loved to debate but he often played ignorant to gain a better idea of
what others were thinking.

Socrates went on to be put on trial for his radical thoughts on philosophy.

Those who opposed him felt that he was a threat to society and the current
state they lived in.

Socrates was found guilty at trial. The votes were 280 against him and 221 in
his favor.

Socrates was sentenced to death by hemlock poisoning. His friends offered to

bribe the guards so that Socrates could fell but he chose not to run. He
believed that running would mean he was afraid of death, which would mean
he could not be a true philosopher.

Socrates said that his soul was released from his body in the last few
moments before his death from the hemlock poison.
Socrates is famous for the phrase "what I do not know I do not think I
know". This means "I know that I know nothing".