Maya Banks Kad Utihne Oluja

1
Ljubavni erotski romani & BalkanDownload

KAD UTIHNE OLUJA
MAYA BANKS
2
Za sve koji su strpljivo čekali Donovanovu priču.
Nadam se da je baš onakva kakvoj ste se nadali i da je

vrijedilo čekati je.
3
1. POGLAVLJE
RUSTY je uzdahnula i ponovno se zapitala je li ispravno postupila

kada je zaposlila tog klinca na pola radnog vremena. Nije im bila potrebna
ispomoć u željezariji. Frank je neprestano radio usprkos protestiranju obitelji
da pretjeruje nakon što je prije nekoliko godina doživio srčani udar. Rusty
mu je pomagala tijekom praznika, a poveći je broj Kellyjevih bio voljan
ostaviti sve po strani i pomoći mu kad god zatreba.
Ali opet... Nije mogla odbiti klinca. Možda ju je u tome spriječio nijemi
očaj u njegovim očima. Taj joj je pogled – i osjećaj – bio i te kako poznat.
“Ali, Božja volja i volja Kellyjevih”, promrmljala je, izvijajući usne u
slabašan smiješak.
Bilo je prilično izgledno da bi i dalje živjela u trošnoj autopri-kolici s
kretenom od svog očuha, jedva spajajući kraj s krajem, da je Marlene Kelly
nije uzela pod svoje okrilje. Ah, ali ne bi ona ostala sa svojim očuhom.
Pobjegla bi. Jednom. I vjerojatno bi sada bila negdje na ulici i prostituirala se
samo kako bi preživjela.
Zadrhtala je kada su se odavno potisnute uspomene probile na
površinu njezina uma. Bolne, ponižavajuće uspomene. Marlene Kelly bila je
svetica. Anđeo nad anđelima. Rusty je iz dana u dan zahvaljivala Bogu na
njoj i Franku Kellyju.
Zbog njih je studirala. A sljedeće će godine diplomirati! Imat će
diplomu. Život. Mogućnosti! Sve ono što nikada nije ni zamišljala da će imati.
A najbolje od svega? Imala je obitelj. Pravu, ogromnu i iskrenu obitelj punu
ljubavi. Bila je jedna od Kellyjevih. Marlene i Frank čak su unajmili
odvjetnika kako bi Rusty mogla službeno promijeniti prezime. Dobila je novi
rodni list, osobnu iskaznicu i sve ostalo. Rusty Kelly.
Ah, vlastito joj je ime zvučalo grozno i otrcano u usporedbi s
prezimenom Kelly. Ali opet, prije nego što ga je promijenila prezivala se
savršeno normalno i obično – Barnes. Marlene ju je željela posvojiti, iako je
Rusty već bila punoljetna. Nije željela da bilo što sprječava Rusty da se osjeća
punopravnom članicom klana Kellyjevih.
Ali to nije bilo potrebno. Sama spoznaja da je vole i prihvaćaju svi
Kellyjevi – pa čak i opaka, namrgođena i pretjerano zaštitnički nastrojena
4
braća – bila joj je dovoljna. Činjenica da može ići na fakultet i predstavljati se
kao Rusty Kelly još ju je uvijek zapanjivala, iako bi joj davne uspomene s
vremena na vrijeme, kada bi je zatekle nespremnu, zaprijetile suzama. A bila
se zaklela da više nikada neće plakati. Ostavila je taj život za sobom. Svu bol i
sramotu koje su tvorile neizostavni dio prvih petnaest godina njezina života.
Nestale su istog trenutka kada ju je Marlene brižno umotala u zaštitni
pokrivač prezimena Kelly.
Rusty je uzdahnula pogledavši u Travisa Hansona – ako se klinac tako
uopće zove – koji je stajao na kraju reda s policama i ponovno se zapitala u
što se to uvalila.
Bio je istih godina kao i Rusty kada je provalila u kuću Kellyjevih
tražeći nešto za jelo. Oči mu je zasjenjivala ista ona tama. Tuga... Ali najgore
od svega... Strah.
Naizgled osjetivši njezino nijemo proučavanje, Travis je podigao
pogled s police koju je bio slagao i smjesta počeo zračiti nelagodom. Jadno je
dijete bilo posve nevično spriječiti osjećaje da mu doslovce pišu na čelu. Po
tome je zaključila da nema iskustva i da je sve, što god ga je dovelo u radnju i
utjeralo taj strah u njegove oči, posljedica nedavnih događaja.
“Nešto nije u redu?” tiho je upitao.
Moglo mu je biti petnaest godina tako joj je i rekao – ali izgledao je
mnogo starije. Bio je prilično viši od većine petnaestogodišnjaka. Mišićav.
Nabijen. Nimalo štrkljast kao većina dječaka svojih godina. Brzo je stario.
Odrastao. Bio je puno zreliji u odnosu na svoje godine.
Bilo je to nešto s čim se Rusty definitivno mogla poistovjetiti, jer je i
sama bila prisiljena odrasti kada joj je bilo tek deset godina. Kad je već kod
toga, je li zapravo ikada istinski bila dijete?
“Sve je u savršenom redu”, vedro je odvratila Rusty, nadajući se da nije
prozirna kao i dječak u vezi sa svojom nesigurnošću. “Samo razmišljam kako
bismo mogli napraviti stanku za ručak nakon što završiš s tom policom. U
blizini se nalazi prodavaonica sa sendvičima. Jesi li gladan?”
Način na koji su mu oči istog trena zasjale otkrio joj je da je doista
gladan. Zapitala se kada je posljednji put pojeo pošten obrok. Ali nije ga
željela upitati jer bi vjerojatno zbrisao.
“Ovaj, ostavio sam novčanik kod kuće”, promucao je. “Ali sutra ću
vam vratiti novac. To jest, ako želite da se vratim.”
5
Rusty je iskrivila lice. Frankova željezarija nije radila nedjeljom. Taj je
dan bio rezerviran za crkvu i obitelj. Ali Travis nije morao znati kako bi
Frank pošizio da čuje da je bilo koji njegov zaposlenik radio nedjeljom. Rusty
je već odlučila da će klincu potajno platiti, pa makar i iz vlastitog džepa.
“Nedjeljom imamo inventuru”, rekla je, nadajući se da će joj Bog
oprostiti tu smionu laž. “Trgovina ne radi, ali svakako bi mi dobro došao
nekoliko sati, ako možeš doći ujutro.”
Olakšanje je preplavilo njegove oči, a ramena su mu se opustila. “Može.
Nema problema. Mogu doći u osam i ostati dok god me budete trebali.”
Rusty je objeručke prihvatila šansu da mu postavi škakljivo pitanje i
pomno pratila njegovu reakciju. “Siguran si da tvojoj mami neće smetati?
Hoću reći, većina ovdašnjih ljudi nedjeljom odlazi u crkvu i provodi vrijeme
s obitelji. Ne bih željela ostati bez dobrog radnika ako će ti se mama ljutiti što
ćeš raditi nedjeljom.”
Njegovo se lice ukrutilo, a oči ugasnule, tek kratko bljesnuvši dok je
odgovarao.
“Nemam majku. Sestra se brine o meni i drugoj, mlađoj sestri. Volim joj
pomagati. Eve... hoću reći, ona... previše radi. Neće joj smetati ako budem
odradio nekoliko sati. Novac će nam svakako dobro doći.”
Rusty je zapamtila tu informaciju i hitro se prebacila na drugu temu.
Travis je izgledao iznimno nelagodno i nije željela riskirati da pobjegne. Iako
nije bila sigurna zašto joj je to toliko važno. Kvragu, vjerojatno bi bilo bolje da
se klinac ne zadržava predugo jer kad Frank dozna što je Rusty učinila,
vjerojatno će se zapitati jesu li joj sve daske na broju.
“Onda dobro. Što bi želio jesti? Imaju sjajan dvostruki sendvič. Ali
također prodaju i prilično bolestan hamburger. Dečku tvojih godina
vjerojatno trebaju bjelančevine.”
Travis se nacerio. Letimičan osmijeh izbrisao je ponešto tame iz
njegovih očiju, ali jednako je tako i nestao, zbog čega je u nju nastavio zuriti
mladić odviše star za svoje godine.
“Bolestan?”
Nasmijala se. “Aha. To je zapravo dobra stvar. Tako moja braća
nazivaju zbilja ukusan hamburger s mnogo masti i sira. Domaći hamburger.
Ne ono prerađeno sranje koje poslužuju u restoranima brze hrane. Što kažeš
na jedan bolesni hamburger sa sirom i slaninom? I, ja častim. To je najmanje
što mogu učiniti kako bih ti se zahvalila jer si mi olakšao posao.”
6
“Zvuči sjajno”, priznao je. “I hvala. Rusty. Hoću reći, za sve. To puno
znači meni i mojim sestrama.”
Došla je u veliko iskušenje da ga zgrabi i stisne. Da ga zagrli i kaže mu
kako će sve biti u redu. Ali suzdržala se jer je znala da bi je i samu u
njegovim godinama takva gesta prestrašila. Trebalo joj je mnogo vremena da
shvati kako joj svi ljudi na ovome svijetu ne žele nauditi. I da je ljubav
bezuvjetna i slobodna. Da ne dolazi s obvezama. Ni s kaznama.
Ali srce ju je boljelo zbog njega. Znala je što znači biti uplašen. Biti
gladan. Nositi toliku odgovornost na svojini plećima tako mlad. Hvala Bogu
na Marlene i Franku Kellyju. Hvala Bogu na svim Kellyjevima.
“Nema frke, mali. Kao što sam rekla, da ti ne slažeš sve te police, to bili
morala činiti ja, Frank ionako previše radi. Imao je srčani udar prije nekoliko
godina i žena mu uporno govori da malo uspori. Ali tvrdoglav je kao mazga,
stoga ga nastojimo spriječiti da pretjeruje. Zapravo mi praviš ogromnu
uslugu.”
On se nacerio i vratio se vađenju alata iz kutije na podu, pažljivo ga
postavljajući na odgovarajuća mjesta.
Uzdahnuvši, Rusty se okrenula i pogledala na svoj ručni sat. Frank će
doći tek u dva. Dugo ga je morala uvjeravati da je savršeno sposobna sama
voditi željezariju prije nego što on dođe u dva i ostane do zatvaranja u šest.
Dotad će moći nahraniti klinca, platiti mu i poslati ga kući, a Frank neće imati
pojma ni o čemu. Barem se tako nadala.
Vrativši se u prednji dio trgovine, obišla je pult kako bi uzela torbicu.
Ako nazove i unaprijed naruči hranu, neće morati dugo izbivati. Nije željela
ostaviti klinca samoga, ali blagajna će biti zaključana, a također će zaključati i
vrata na izlasku i okrenuti znak na Zatvoreno. Vratit će se dok si rekao keks.
Nakon što je nazvala i naručila hranu, prebacila je torbicu preko
ramena i zaputila se prema vratima vičući Travisu da se vraća za pet minuta.
Na izlasku se gotovo sudarila s muškarcem pa je uzmaknula, jedva
uspijevajući suspregnuti psovku koja ju je zapekla na jeziku. Marlene ju je
neumorno nastojala pretvoriti u damu.
Ali kada je shvatila tko ju je zamalo pregazio, smjesta je požalila zbog
neizrečene psovke.
Sean Cameron stajao je pred njom i zurio u nju suzivši oči.
“Što sad hoćeš, Seane?” ozlojeđeno je upitala. Taj joj je policajac vječito
dizao živac.
7
“Tko je to?” oštro je upitao Sean. “Frank nije spominjao nikakve nove
zaposlenike.”
Rusty je uzdahnula. To što joj Sean puše za vratom nije bila nikakva
novost. Život u malenom gradu definitivno je imao loše strane. Klinac je bio
ovdje tek dva sata, a ovaj ga je super-policajac već došao provjeriti.
“Nisam znala da radiš i kao šef Frankove kadrovske službe”,
sarkastično je odvratila.
On se snažnije namrštio. Njegova reakcija nije joj bila nimalo strana.
Sean je gajio vječno nezadovoljstvo prema njoj. Imala je osjećaj kao da samo
čeka da nešto zajebe kako hi je mogao protjerati iz grada i daleko od
Kellyjevih.
“Rusty, ne seri.”
Uputila mu je prijekoran pogled, izgubivši strpljenje. “Zbilja, Seane?
Zar ne možeš smisliti nikakvu originalniju uvredu? Koliko se već dugo
poznajemo? Pet godina? A to je tvoj standardni odgovor svaki put kada se
zateknemo na istome mjestu. ‘Rusty, ne seri.’” Odmahnula je glavom. “Sada
me ispričaj, moram otići po ručak, a potom se moram vratiti na posao.
Sigurna sam da imaš važnijeg posla nego neprestano visjeti meni za vratom.”
Sean se namrštio u odgovor. “Tko je taj klinac, Rusty?”
“Ako me želiš ispitivati, morat ćeš poći sa mnom po ručak koji sam
naručila za sebe i ‘klinca’, kako si ga nazvao.” I ona ga je nazivala ’klincem ’,
ali nije to činila na podrugljiv način kao on.
Potom se dosjetila nečega. Toga da je htjela zaključali vrata prije nego
što ju je Sean iznenadio. Okrenula je ključ, pobrinuvši se da ne može ući dok
nje nema, a potom se okrenula, podižući prst i gurajući ga Seanu u lice.
“I kloni se klinca. Jasno? Ne tiče te se. Da mu se nisi obratio, a bogme
da ga nisi ni ispitivao. Ja se mogu nositi s tvojim sranjima. Sam Bog zna da ih
podnosim već godinama. Ali njega jebeno pusti na miru ili ću ti, kunem ti se
Bogom, zagorčati život.”
Seanove se oči bljesnule, a njoj se na trenutak učinilo kako je u njima
nazrela žaljenje.
“Što znaš o njemu?” tiho je upitao Sean.
Rusty je krenula prema prodavaonici sa sendvičima, znajući da će je
Sean slijediti. Bio je odviše tvrdoglav da bi je se tek tako okanio. Prije nego
što se povuče željet će čuti klinčevu priču.
8
“To je klinac kojem očajnički trebaju posao i novac” rekla je dok su
koračali pločnikom.
“Da pogodim. Frank ne zna da si ga zaposlila”, rekao je Sean.
Rusty je odmahnula glavom. Sean je opsovao pokraj nje.
Rusty je zastala pred vratima prodavaonice sa sendvičima i prodorno
se zagledala u Seana. Oduvijek se osjećala manje vrijednom u njegovoj
blizini, ali opet, snaga njegova neodobravanja imala je moć pokunjiti i
najsnažniju osobu.
“Ne, ne zna. Zasad”, ispravila se. “Ne namjeravam mu to prešutjeti. Što
god ti mislio, ja volim Franka i Marlene. Nikada ne bih učinila bilo što da ih
povrijedim. Danas mu je prvi dan. Gladan i totalno švorc, a usto se mora
brinuti i o sestrama. Ne brini se, Seane. Platit ću mu iz vlastitog džepa, iako
to neće biti mnogo. Ali vjerujem da će mu bolje koristiti išta nego ništa, a i to
je siguran posao. Ovdje barem mogu paziti na njega.”
Pogled u Seanovim očima smekšao se pa je na trenutak ostao šutjeti.
“Gledaj, Seane”, rekla je Rusty, mrzeći molećivost u svome glasu. Nije
joj trebalo njegovo dopuštenje. Duboko uzdahnuvši, nastavila je govoriti. “I
ja sam bila takva u njegovim godinama. Nalazi se ondje gdje bih i ja još
uvijek bila da nije bilo Franka i Marlene i ostatka Kellyjevih. Potrebna mu je
pomoć i ja mu je mogu pružiti. Jednako tako ni meni nitko nije želio pomoći
osim Kellyjevih. Stoga odbij, dobro? Znam da ti smeta što tražim da mi
vjeruješ, ali misliš li da možeš ostaviti svoju nesklonost prema meni po strani
i pružiti mi priliku? Nisam glupa. Mogu pomoći tom klincu i učinit ću to s
tvojim dopuštenjem ili bez njega.”
Nešto vrlo nalik žaljenju bljesnulo je u Seanovu mirnom pogledu.
“Ne gajim nikakvu odbojnost prema tebi”, tiho je odvratio. Ona je
prezirno otpuhnula. “Samo budi oprezna” upozorio ju je. “Ne govorim ti to
kako bih te razljutio. Ali, dovraga, Rusty. Budi oprezna. Što uopće znaš o
njemu? Ne sviđa mi se pomisao na to da si sama s njime u radnji. Što ako te
pokuša opljačkati? Ili ti nauditi?”
Nasmijala se. “Onoga dana kad ne budem u stanju obraniti se od
petnaestogodišnjeg klinca bit ću spremna za grob. Opaka sam ja, Seane.
Morala sam biti, s obzirom na način na koji sam odrasla. Posljednjih me
nekoliko godina s Kellyjevima jest smekšalo, ali i dalje sam prepuštena sama
sebi na fakultetu, i vjeruj mi kad ti kažem da studiranje nije mačji kašalj.
Pohađam tečaj samoobrane. Znam se brinuti za sebe.”
9
Sean je suzio oči. “Kog to kurca znači? Što se dogodilo na fakultetu? Je
li te netko gnjavio?”
Ona je zakolutala očima. “Ništa za što nisam bila sposobna sama se
pobrinuti.”
On je provukao dlan kroz svoju kratku kosu i naglo izdahnuo.
“Dovraga, Rusty. Bi li te ubilo da mi se obratiš pomoć? Samo jednom?”
Ona je iznenađeno trepnula. “A što bi se dogodilo kada bih te zamolila
za pomoć?”
“Pomogao bih ti”, tiho je odvratio. “Misliš da te mrzim, ali to nije istina.
Rusty, i da nisi vječno toliko nabrušena u mojoj blizini, shvatila bi kako samo
želim da budeš sigurna.”
Nije imala pojma što da mu odgovori na to.
“Idem”, rekao je Sean. “Ali nastavit ću držati tog klinca na oku. Ako
bude bilo kakvih problema, nazovi me. Ako samo i pomisliš da bi moglo biti
problema, nazovi me. Ako štogod zatrebaš, javi mi. Ako je klinac u kakvoj
nevolji, javi mi. Možda mu možemo nekako pomoći.”
Ostala je toliko iznenađena da je mogla tek kimnuti glavom. U nevjerici
je zurila u Seana dok se ovaj udaljavao. Zapravo se činilo kao da mu je... stalo.
10
2. POGLAVLJE
EVE je podigla pogled s ofucanog, prastarog kauča na kojem je

Cammie konačno usnula, ispružena preko njezina krila, u trenutku kada se
Travis pojavio na vratima trošne jednosobne auto-prikolice koju su
unajmljivali.
“Je li joj bolje?” nervozno je upitao prilazeći kauču.
Eve je prešla dlanom preko Cammiena čela ponavljajući učestali pokret
u proteklih nekoliko sati.
“Vrućica joj je malo opala”, tihu je rekla Eve. “Jako se brinem. Ne
možemo je odvesti u bolnici, pa čak ni liječniku. Previše je opasno. Ali ne
mogu joj sniziti temperaturu, ma što učinila.”
Travisovo je lice poprimilo smrknut i umoran izraz identičan Eveinu.
Potom je gurnuo dlan u svoj džep i izvukao tri novčanice od dvadeset dolara,
“Znam da nije mnogo”, rekao je. “Ali sutra ću opet odraditi nekoliko
sati. Gospođa koja me zaposlila jako je ljubazna. Čak mi je platila i ručak.”
Eve je uzela novac, a suze su je zapekle pod vjeđama. Progutala je
knedlu, odlučna u namjeri da ostane snažna i ne dopusti Travisu da shvati
koliko je zapravo uplašena i zabrinuta. Ali znao je.
“Mrzim to što moraš raditi”, odsječno je rekla. “Čim Cammie ozdravi,
potražit ću posao. Obećavam.”
Travisove su se nosnice raširile. “Ne. Cammie te treba. Učinit ću što
god mogu. Ako ne zaradim dovoljno u željezari, pronaći ću neki drugi posao.
Ne želim da se brineš, Evie. Pobrinut ću se za nas. Kunem ti se.”
Eve je potapšala mjesto na kauču pokraj sebe, a potom jednom rukom
obgrlila mlađeg brata kada je sjeo.
“Volim te. Prebrodit ćemo ovo, Travise. Obećavam. Pronaći ćemo
načina da ostanemo zajedno i budemo na sigurnom.”
Uzvratio joj je čvrstim zagrljajem, pružajući joj utjehu u jednakoj mjeri
kao ona njemu.
“Uspjet ćemo, Evie. Nikada se nećemo morati vratiti onom gadu.
Zaštitit ću i tebe i Cammie. Neću mu dopustiti da vam opet naudi.”
11
Eve je dlanom obujmila bratov obraz, osjećajući lagano bockanje
njegove prve brade. Bio je tako mlad. Premlad da bi nosio toliku odgovornost
na svojim plećima. Ona bi trebala biti ta koja će se brinuti za Travisa i
Cammie. Nikada ih nije trebala ostaviti s ocem. Zbog te će odluke žaliti do
kraja života, iako nije imala drugog izbora. Ali, na sreću, uspjela ih je izvući
prije nego što je Walt Breckenridge uspio ostvariti svoje bolesne fantazije.
Bilo je dovoljno što je napao Eve nakon što joj je umrla majka, ali kada
je obratio pozornost na Cammie... slatku, malu, četverogodišnju Cammie.
Eve je zadrhtala, osjetivši bol u srcu i mučninu u želucu kada je zamislila
Cammiena oca kako je pokušava zlostavljati.
Požalila je što ga nije ubila. Što nije smislila načina da ga ubije. Drage bi
volje provela ostatak svog života u zatvoru ako bi to značilo da će Cammie i
Travis biti sigurni. Imali su sreće što su izvukli živu glavu. Ali Eve nije bila
glupa.
Walt se neće tek tako predati.
Policija je već tragala za njom. Walt je prijavio otmicu djece i stvorio
dojam o Eve kao o emocionalno nestabilnoj osobi kojoj su potrebni
neprestani nadzor i psihijatrijsko liječenje.
Nitko ne bi povjerovao Eve. Zato što je Walt bogat. Jako moćan i
utjecajan. Imao je dalekosežna poznanstva koja su mu mogla pomoći da
prođe nekažnjeno za ubojstvo. Koja su mu pomogla da prođe nekažnjeno za
ubojstvo.
Grad Dover u Tennesseeju izgledao joj je kao da pripada nekom
prošlom životu s mjesta na Zapadnoj obali kamo su pobjegli. Bio je to maleni,
mirni grad u blizini jezera Kentucky. U njemu je potražila utočište nakon što
je bježala posljednjih nekoliko mjeseci. Nije namjeravala ostati toliko dugo,
ali Cammie se razboljela i bio im je potreban novac. T plan. Kamo dalje otići.
Što učiniti.
Kako preživjeli.
Nije se smjela opustiti ni trenutak. Ma koliko naizgled ovdje bili
sigurni, ma koliko zaštićeni i skriveni, nije se mogla pouzdati da ih neće
pronaći. A to je značilo da se mora nastaviti kretati.
Nije mogla živjeti na takav način. Nije željela takav život za svoga brata
i sestru. Željela je bolje stvari za njih. Željela je Cammie sve ono što su imali
svi ostali četverogodišnjaci. A Travis... On je morao ići u školu. Bio je izvrstan
učenik. Imao dobre ocjene. Bio prirodno nadaren za sport. Lako je mogao
12
dobiti akademsku ili sportsku stipendiju. Ali to je sada bilo nemoguće. Nije
ga mogla upisati u školu, a nije imala ni sredstva ni znanja da bi ga mogla
poučavati kod kuće.
Jednoga dana. Na to se zavjetovala iz dana u dan. Jednog će dana
normalno živjeti. Travis će dobiti obrazovanje koje zaslužuje, a Cammie će
odrasti u sretno i sigurno dijete bez bojazni od toga da će je zlostavljati
vlastiti otac.
“Evie, jesi li dobro?”
Travisovo zabrinuto pitanje prenulo ju je iz razmišljanja. Podigla je
pogled i uvidjela kako brat usredotočeno zuri u nju. Shvatila je da joj je očito
nešto rekao i da ga nije čula jer je bila duboko zamišljena. Natjerala se na
smiješak i kimnula glavom.
“Dobro sam, Trav. I novac će nam pomoći. Moram kupiti još lijekova za
Cammie, a treba nam i hrane. Čim ozdravi, bit će mi lakše ostaviti je s tobom
kako bih mogla raditi. Ne želim da toliko radiš. Moraš se što manje izlagati
javnosti.”
“Policija traži tebe”, odsječno je odvratio Travis. “Ti se trebaš kloniti
pogleda. Mene ne bi uhitili. Samo bi me pokušali vratiti onom kretenu. Ako
tebe ulove, završit ćeš u zatvoru. Neću dopustiti da se to dogodi.”
Ona se ponovno nasmiješila, gladeći Cammien vrući, suhi obraz.
Cammie se lagano promeškoljila, a potom otvorila zamućene, vrućicom
izmučene oči.
“Trav?” snenu je upitala.
Travisovo se cijelo lice smekšalo. “Ovdje sam. Kako si?”
“Bolje, sada kad ste i ti i Evie ovdje. Ne volim kad te nema.”
Eve i Travis razmijenili su pogled ispunjen boli. Cammie se nasmrt
plašila toga da će je odvojiti od Eve i Travisa. Eveino se srce slamalo zbog
činjenice da jadno dijete živi u tolikom strahu. Da ju je netko, tko se trebao u
potpunosti brinuti za nju, izdao na najgori mogući način.
“Morao sam otići na posao” nježno je odvratio Travis. “Potreban nam je
novac kako bismo ti mogli kupiti lijek da ozdraviš. I hranu! Što kažeš na
topao obrok? Možda malo juhe?”
Cammie je nabrala nos. “Ne bih više juhe.”
Eve je stegnulo u prsima. Juha je bila jedino što su si mogli priuštiti.
Preživljavali su na jeftinoj hrani. Tjestenini i juhama iz konzerve. Salami za
sendviče i kruhu.
13
“Ovako ćemo” rekao je Travis, naginjući se preko Eve kako bi ga
Cammie mogla bolje vidjeti. “Sutra ponovno idem na posao, a u blizini se
nalazi sjajna prodavaonica sa sendvičima. Ako ti se jede nešto osim juhe,
sutra ću ti donijeti hamburger. Zbilja su dobri. Danas sam pojeo jedan.”
Cammieno se lice ozarilo. “To super zvuči. Hvala, Trav.”
“Nema na čemu. A sad želim da se odmoriš i ozdraviš, dobro?”
Cammie je kimnula i zatvorila oči, snažnije se privijajući uz Evein bok.
“Želiš ti da joj odem kupiti lijek?” tiho je upitao Travis.
“Da. Trebamo paracetamol i ibuprofen. Naizmjence joj ih dajem. I
potrebno joj je nešto za kašalj. Možda nekakav sirup. Ne kupuj nikakvu
marku. Uzmi najjeftiniji. Imamo dovoljno hrane do sutra. Nakon što se vratiš
s posla, otići ću i kupiti nam nešto dok ti čuvaš Cammie. Za sada uzmi samo
lijek i odmah se vrati.”
Travis je kimnuo, a potom stisnuo Evein dlan. “Sve će biti dobro, Evie.”
Ona mu je uzvratila stiskom, svim se srcem moleći da govori istinu.
“Znam da hoće.”
14
3. POGLAVLJE
DONOVAN Kelly pogledao je prema očevoj željezariji prolazeći onuda

u svom kamionetu. Sva su njegova braća imala naviku pogledati unutra kada
su se nalazili u blizini kako bi se uvjerili da je sve onako kako treba biti.
Naglo je nagazio na kočnicu ugledavši Rustyn džip pred izlogom.
Žurno se polukružno okrenuo, odvezao se natrag i zaustavio vozilo pokraj
njezina. Na vratima je stajao znak “Zatvoreno”, ali unutra se vidjelo svjetlo.
Frank Kelly nikada nije radio nedjeljom. Kao ni oni koji su radili za
njega. Što je, pobogu, Rusty radila ovdje? Jutros nije bila u crkvi. Iako, ni sam
nije često odlazio na misu. Ali jutros je dopustio mami da ga odveze, s
obzirom na to da KGI nije bio na terenu i da je kod kuće situacija bila mirna.
To je bilo posve neobično. Uvijek se nešto događalo. Ali nakon što su
obavili posljednji zadatak prije dva tjedna s novim timom sačinjenim od
Nathana, Joea, Swannyja, Skylar i Zanea – ili Edgea, kako su ga nazivali jer je
trenirao mješovite borilačke vještine – ništa se novo nije dogodilo.
Novi je tim zbilja dobro funkcionirao. Bolje nego što se Donovan
nadao, s obzirom na vrijeme tijekom kojeg su radili kao tim. Budući da su
sada vode drugih dvaju timova bili oženjeni, krajnje pripitomljeni i posve
posvećeni očinstvu, novi je tim naporno radio dok su druga dva tima
uzimala manji broj zadataka.
Izišao je iz svog kamioneta, ali prije nego što je uspio i prići vratima,
Rusty mu je pohitala ususret. Namrštio se zbog izraza na njezinu licu.
Izgledala je kao da je učinila nešto nedopušteno. I iako je on, kao i sva
njegova braća, isprva imao predrasude prema Rusty, morao je priznati da se
iskazala u godinama koje su uslijedile. Postala je odgovorna mlada dama,
studirala je i bila iznimno odana njegovim roditeljima. U stvari, bila je pravi
član obitelji Kelly.
“Što se događa?” upitao je Donovan, provirujući prema odškrinutim
vratima. “Tata nikad ne radi nedjeljom. Ima li problema? Treba li ti pomoć?”
Rusty je iskrivila lice, duboko udahnula pa ovlaš pogledala prema
željezariji. “Čuj, možemo li nakratko razgovarati? Po mogućnosti malo niže
niz ulicu?”
15
Donovanovo se čelo namrštilo zbog natruhe nervoze u njezinu glasu.
“Može.”
“Pričekaj da kažem Travisu da se odmah vraćam, dobro?”
Donovan je naglo podigao obrve. “Travisu? Tko je, dovraga, Travis? Je
li ti to dečko? Ako jest, kog vraga radite u tatinoj trgovini, i to nedjeljom?”
Rusty je uzdahnula i odmahnula glavom. “Pričekaj sekundu i objasnit
ću ti,”
Prije nego što se stigao dalje pobuniti, odjurila je i nestala kroz vrata
željezarije. Za nekoliko se sekundi ponovno pojavila, izišla i zaključala vrata
za sobom, a potom krenula prema Donovanu.
Pokazala je na prodavaonicu sa sendvičima dvije zgrade dalje niz ulicu,
a on ju je slijedio, pitajući se kog je vraga sada naumila. Nisu imali nikakvih
problema s Rusty još otkad je završila srednju školu. Nedostajala joj je samo
još jedna godina da diplomira i nije mogao ni zamisliti da je u stanju sada sve
sjebati.
Ona se zaustavila i okrenula, osvrćući se oko sebe kao da strahuje da bi
netko mogao čuti ono što namjerava reći.
Gurnula je dlanove u džepove i ponovno uzdahnula. “Mislila sam
nazvati Nathana, ali ti si sada ovdje, pa možda...”
Utihnula je, oklijevajući. Imalo je smisla da zove Nathana ako je u
problemima. Od sve braće Kelly, bila je najbliskija s njime jer ju je on prvi
prihvatio. Ali otada su joj on i sva njegova braća jasno dali do znanja da je
član obitelji i da se oni brinu za svoje članove obitelji. Trebala bi moći nazvati
bilo koga od njih. Ne samo Nathana.
“Rusty, ako trebaš pomoć, možeš nazvati bilo koga od nas. Znaš to, zar
ne?”
Kimnula je. “Znam. Samo nisam bila sigurna kako da to riješim, a
Nathan vjerojatno ne bi pošizio na mene.”
“Sranje. Što si sada napravila?”
“Nisam ništa napravila!” ozlojeđeno je odvratila. “Dobro, ne baš ništa.”
“Što ‘ne baš ništa’ znači?” sarkastično je upitao.
Ponovno je pogledala preko svog ramena, a potom pomireno slegnula
ramenima. “Recimo da sam zaposlila nekoga na pola radnog vremena u
željezariji.”
16
“Recimo? Ili jesi ili nisi. I zašto ja ne znam za to? Maloprije sam
razgovarao s tatom i siguran sam da bi mi to spomenuo. Stoga te pitam: zna
li tata za tog novog zaposlenika?”
“Ne”, promrmljala je. “Nisam mu još stigla reći. Ali nisam mu to
namjeravala prešutjeti! Tek sam jučer zaposlila klinca. Platit ću mu iz
vlastitog džepa ako ga Frank ne bude htio zaposliti.”
Donovan je stao usredotočeno proučavati Rusty. “Rekla si klinca. I
zvučiš vrlo zabrinuto u vezi s njime. Hoćeš li mi ispričati cijelu priču?”
“Htjela sam nazvati Nathana. Rekla sam ti to. Želim ga pratiti kući
nakon što završi s poslom.”
Donovan je trepnuo. “Želiš što?”
“U nekakvoj je nevolji, Vane. Vidim to. Ti to ne shvaćaš. Imam osjećaj
kao da gledam sebe kad sam bila u njegovim godinama. Silno je uplašen,
gladan i potreban mu je novac. Kaže da nema roditelje. Samo dvije sestre o
kojima se brine. A to je, bogme, velika odgovornost za petnaestogodišnjeg
klinca. Zabrinuta sam za njega. Željela sam vidjeti tu njegovu obitelj. I uvjeriti
se da nije ni u kakvoj u opasnosti. Ali nisam glupa. Nisam mislila ići sama.
Željela sam zamoliti Nathana do pođe sa mnom. A sada si ti ovdje”,
obeshrabreno je dometnula na kraju.
“I želiš da zajedno slijedimo tog klinca do mjesta na kojem živi. I što
onda? Hoćemo li jednostavno doći i reći: ‘Bok! Samo smo se željeli uvjeriti da
nisi negdje zatočen u podrumu i vezan lancima?’”
Rusty je odmahnula glavom, ali ramena su joj se opustila, a smiješak
zatitrao na krajevima njezinih usana.
“Nisam razmišljala o tome. Nadala sam se da će mi Nathan pomoći
nešto smisliti. Ne mogu to objasniti, Vane. Žao mi je tog klinca, a tek sam ga
jučer upoznala. Svidio bi ti se. Miran je. Vrlo pristojan i očigledno želi zaštititi
svoje sestre. Samo želim provjeriti mogu li mu bilo kako pomoći.”
Donovanovo se srce smekšalo zbog iskrenosti u njezinim očima i
dirljivosti njezinih riječi. A kao za vraga, bio je slab na žene i djecu. Posebno
na djecu. Izjedala ga je pomisao na petnaestogodišnjega dječaka koji jedva
spaja kraj s krajem radeći u željezariji kako bi prehranio dvije sestre. Gdje su
mu, dovraga, roditelji?
“Poći ću s tobom”, konačno je rekao. “Ali, Rusty, učinit ćeš točno onako
kako ti kažem i biti apsolutno poslušna. Jasno? To znači da ćeš neprestano
biti iza mene, i ako ti kažem da staneš, da bježiš glavom bez obzira ili da se
17
baciš na tlo, bolje ti je da me odmah poslušaš. Nemamo pojma u što se
uplećemo, stoga očekujem da budeš pažljiva.”
Ona je žustro zaklimala glavom. “Postoji još nešto, Vane. I ne znam
kako da to izvedem, a da pritom ne ispadnem nasrtljiva.”
“Ti? Nasrtljiva?” zadirkivao ju je.
Ona je zakolutala očima, ali se i nasmijala. “E, pa, znam da sam
nasrtljiva. Ali imam dobre namjere! Klinac je gladan. A ako je gladan,
pretpostavljam da su mu i sestre jednako gladne. Jučer sam ga častila
hamburgerom za ručak i progutao ga je u tri zalogaja. Stoga sam mu i danas
kupila hamburger, ali nije ga pojeo. Nije želio da znam kako ga nije pojeo.
Sakrio ga je i čuva ga. Pretpostavljam da će ga odnijeti kući kako bi ga
njegove sestre mogle pojesti. I to me ubija, Vane. I ja sam jednom bila tako
gladna. Zato sam provalila u kuću tvojih roditelja. Skapavala sam od gladi i
bila sam spremna riskirati odlazak u zatvor samo kako bih nešto pojela. Ne
želim da se ista stvar dogodi i njemu. Želim ga nahraniti. Moram nešto
učiniti. Ne mogu sjediti prekriženih ruku i ništa ne poduzeti.”
Donovan je prebacio ruku preko njezinih ramena i privukao je na svoja
prsa kako bi je zagrlio. “Dobro si ti dijete, Rusty.”
Ona ga je podbola laktom. “Nisam više dijete!”
Donovan se nasmijao. “Ne, nisi. Sad si prava mlada dama. Ponekad to
zaboravim. Teško mi je povjerovati da je prošlo toliko godina otkad te klan
Kellyjevih posvojio.”
“I to su bile najbolje godine u mom životu” tiho je odvratila.
“Okej, evo što predlažem. Slijedit ćemo klinca kući. Izvidjeti situaciju.
Potom ćemo smisliti kako im pružiti ono što trebaju. Mogu malo istražiti
njega i njegove sestre.”
“Hvala ti, Vane. To mi mnogo znači.”
“Nema problema. Samo mi učini uslugu, može? Ubuduće nazovi mene
ili bilo koga od nas prije nego što doneseš takvu odluku. Ovoga ti se puta
možda posrećilo pa nisi naišla na zlonamjernog klinca, ali nitko ne može
jamčiti da će se to ponoviti. Ne želim da stradaš, Rusty. Uvijek možeš nazvati
mene ili bilo koga u obitelji.”
Ona se nasmiješila. “Zapravo je fora imati toliko starije braće, znaš?”
Donovan je zakolutao očima. “A ja mislim da su starija braća
gnjavatori.”
“To je zato što Sam i Garrett jesu gnjavatori”, odvratila je sa smijehom.
18
“Bogme, istina. Dobro, nego, kada puštaš klinca kući? I ne vidim
nikakav automobil u blizini pa pretpostavljam da živi dovoljno blizu da
dolazi pješice?”
“Nemam pojma. Nije ispunio prijavnicu, tako da nemam pojma gdje
živi. I ne, nema automobil i nitko ga ne dovozi niti dolazi po njega. Ne znam
koliko daleko živi, ali definitivno dolazi pješice.”
“Moglo bi biti nezgodno slijediti ga dok odlazi pješice, a da on to ne
primijeti”, sumnjičavo je odvratio Donovan.
Rusty je iskrivila lice. “Da, oprezan je. Zato znam da je izvan sebe od
straha i u nekakvoj nevolji. Hoću reći, većina klinaca hoda glave u oblacima.
Posebno u malenim gradovima poput ovoga. Hodaju kao da ih ne brine ama
baš ništa na svijetu. On je vrlo oprezan. Neprestano se osvrće.”
“Prilično si ga pomno pratila.”
Kimnula je. “Aha. Pokušavala sam smisliti način kako da mu se
približim. Neprestano se premišljam kako da postupim. Najradije bih ga
izravno pitala, ali to bi ga uplašilo. I sama sam prošla kroz istu stvar. Da mi je
bilo tko pristupio na takav način, pobjegla bih iste sekunde. Nikome nisam
vjerovala, a vjerujem da to vrijedi i za njega.”
“Znam da si imala težak život”, tiho je rekao Donovan. “I prilično je
sjajno da želiš pomoći tom dječaku.”
Rustyni su obrazi porumenjeli, a oči su joj zablistale zbog Donovanove
pohvale.
“Moram se vratiti prije nego što postane sumnjičav. Ako možeš, ostani
ovdje. Planiram ga ostaviti da radi još pola sata. Platit ću mu u gotovini i
namjerno ću mu dati dvadeset dolara manje. On neće ništa reći. Znam to.
Uzet će što god mu dam i bit će zahvalan. Ali to će nam osigurati izgovor da
ga slijedimo kući. Mogu mu reći da sam mu slučajno dala manje novca i
usput možemo provjeriti uvjete u kojima živi.”
Donovan se potišteno nasmiješio. “Bistra si, mala. Kunem se da bi
mogla preuzeti vodstvo u KGI-u i jednog dana zavladati svijetom.”
Ona se prepredeno nacerila. “Ne bih odbila radno mjesto vašeg
računalnog štrebera. Tada bih se mogla igrati na Hossu.”
Donovan se namrštio. “Hoss je moj. Nitko ga ne smije dirati osim
mene. Usto, ne puštam te ni blizu našim računalima. Provalila bi u njih za
manje od trideset sekundi.”
19
“Nisam ja kriva što su moje računalne sposobnosti bolje od tvojih”,
prepredeno je odvratila.
“O, Bože dragi”, promrmljao je. “Koji ogroman ego! Ja sam štreber u
obitelji Kelly, hvala lijepa. Zbilja zgodni, pametni štreber kojem žene ne
mogu odoljeti.”
Rusty je prasnula u smijeh. “I onda ti meni govoriš nešto za ego?”
On se nacerio pa je pogurimo prema željezariji. “Idi i pobrini se za
klinca. Ja ću se parkirati u susjednoj ulici i pričekati dok ne izađe. Ako
požuriš do mog kamioneta, možemo ga slijediti pa ćemo vidjeti što će se
dogoditi.”
“Hvala, Vane. Ti si zakon!”
“Očekujem da to zapamtiš”, sarkastično je odvratio.
Rusty je zbrisala natrag u radnju, a Donovan je prišao kamionetu i
odvezao se niz ulicu. Nije mogao vjerovati da se upravo upleo u tu ludoriju,
ali također je znao da ne može tek tako okrenuti glavu i praviti se da nema
pojma što se događa. Ako je klinac zbilja u nevolji i treba pomoć, nije to
mogao ignorirati. Mrzio je pomisao na to da bilo koje dijete mora snositi
toliku odgovornost i, što je gore, biti gladno.
Bio je veliki pobornik dobrotvornih organizacija koje su pomagale djeci
s teškoćama, napuštenoj i gladnoj djeci, a većina njegove financijske pomoći
odlazila je u skloništa za zlostavljane žene. Pomogao je osnovati zakladu za
pružanje emocionalne i financijske pomoći ženama koje su izišle iz nasilnih
veza. Njegova obitelj nije ni znala za to, iako nije stvar u tome da bi imali
nešto protiv. Kellyjevi su općenito novčano pomagali ljudima, kao i
preuzimali zadatke radi pružanja pomoći ženama i djeci bez ikakve novčane
naknade.
Jednostavno nije želio praviti frku oko svoje zaklade, stoga je dao
sredstva i osnovao ih zajedno s dvjema ženama koje su nadgledale
svakodnevne operacije i upozoravale ga kada bi naišle na ženu kojoj je
trebalo više od puke financijske pomaći. U tim je slučajevima KGI odlazio u
misiju, bilo kako bi spasili otetu djecu ili izvukli žene iz nezdrave situacije.
Pomagali su im da ponovno stanu na noge i pružali im priliku da započnu
novi život u mjestu za koje su vjerovali da je sigurno.
Braća su znala za njegovu slabost kada je riječ o misijama spašavanja
djece ili žena, i bilo im je i više nego drago pomoći na koji god su način
20
mogli. Zajebavali su ga zbog te slabe točke, ali bili su jednako ustrajni u
ispravljanju nepravde nanesene žrtvama.
Dovraga, sve žene iz obitelji Kelly bile su opaki borci. Njegova su braća
bili prokleti sretnici, kao i vođe njihovih timova, Rio i Steele. Svi su upoznali
svoje žene u ne baš idealnim situacijama, ali zaljubili su se po kratkom
postupku, a Donovan im je zavidio na povezanosti s njihovim ženama. I sam
je to želio. Jednoga dana. Nije nikamo žurio. Dogodit će se kad se dogodi. Ali
želio je vlastitu obitelj. Ženu, djecu, biti velik dio obitelji koja će biti samo
njegova.
Zasad je bio posvećeni stric Charlotte, kćeri svoga najstarijeg brata, i
blizancima mlađega brata Ethana. Rio je imao trinaestogodišnju kćer, a Steele
je nedavno dobio vlastitu. Svijet oko njega mijenjao se, a on je naizgled stajao
u mjestu. Svaki je dan obavljao istu rutinu. Isti posao. Iz dana u dan.
Nije se mogao žaliti na svoj ljubavni život. Nije da se nije nikada
seksao. Ali nisu ga zanimala površna uzbuđenja ili ševa samo radi ševe.
Previše je poštovao žene da bi pristajao na seks za jednu noć. Zbog toga je bio
tek u nekolicini veza i nije se ševio s nebrojenim ženama. I to mu je
odgovaralo. Kada dođe dan da upozna onu pravu, želio joj je reći da nije
izigravao nikakvu mušku kurvu. Želio je da zna kako je posebna. A kad je
već kod toga, želio je da i njemu sve to bude posebno.
To ga je možda činilo staromodnim ili uštogljenim. Ali nije ga bilo
briga. Roditelji su ga odgojili da poštuje ne samo druge nego poglavito sebe.
Ako nije znao poštovati sam sebe, kako je to mogao očekivati od drugih?
Petnaest minuta nakon što je premjestio kamionet, ugledao je klinca
kojeg je Rusty zaposlila kako izlazi iz željezarije. Bila je u pravu. Klinac je
neprestano pogledavao preko ramena. Zapravo je tako privlačio previše
pozornosti. Polagano je koračao, iznova pogledavajući lijevo-desno, a potom
i preko ramena.
Bio je visok i mišićav, ali mršav. Donovan je po njegovu izgledu
zaključio da je pothranjen. Lice mu je bilo koščato, a izraz na njemu sumoran.
Stigavši do kraja ulice, ubrzao je i prešao zebru.
Dovraga. Ako Rusty ne požuri, umaknut će im.
Upravo u trenutku kada je odlučio sam poći za klincem, Rusty je
izjurila i potrčala prema kamionetu. Bacila se na suvozačko sjedalo, a
Donovan je krenuo.
21
“Imala si pravo, oprezan je”, promrmljao je Donovan dok se polako i
potajno približavao klincu. “Iako, previše je očit. Ako ga zamijeti koji
policajac, zaustavit će ga čisto zbog toga što izgleda kao da nešto skriva.”
Rusty je kimnula glavom i namrštila se. “Da, znam. Ali ne mogu mu
reći da se opusti, zar ne?”
“Da, kužim.”
Nekoliko su se minuta polagano vozili, a Donovan je opsovao.
“Kvragu, koliko tom klincu uopće treba do posla?” Rusty je izgledala
jednako nezadovoljno kao i Donovan. “Koliko smo zasad prošli, kilometar ili
tako nešto?”
“Gotovo dva”, namrgođeno je odvratio Donovan.
“Skreće na onaj šljunčani put”, rekla je Rusty, naginjući se naprijed u
sjedalu. “Nadam se da nas nije prokužio i da nas se ne želi riješiti.”
“Provest ćemo se kao da namjeravamo proći, a potom ćemo se vratiti”
rekao je Donovan.
Ubrzao je i prošao put na koji je klinac skrenuo. Pogledao je za njime i
vidio ga kako korača uz rub, okrenuvši leđa glavnoj cesti. Donovan se
odvezao dalje niz ulicu, a potom se polukružno okrenuo i vratio do
šljunčanog puta.
“Dovraga!” uzviknula je Rusty kada su se vratili. “Više ga ne vidim!”
Donovan je pojurio niz put, podižući prašinu za sobom.
“Gledaj! Eno ga!” rekla je Rusty, pokazujući nadesno.
Donovan je obišao trošnu auto-prikolicu i ponovno se okrenuo kako bi
se vratio. Kada su se zaustavili na prilazu – ako se golema rupa na travnjaku
mogla nazvati kolnim prilazom – Rusty se napela, a lice joj se snuždilo dok je
promatrala prikolicu u kojoj je klinac živio.
Donovan je posegnuo i uhvatio njezin dlan.
“Tako sam ja živjela u njegovim godinama”, prošaptala je. “Bože,
mučno mi je kada pomislim da živi ovdje s dvjema sestrama. Mjesto je odviše
maleno i za jednu osobu, a kamoli za tri.”
Donovan je iskrivio lice i složno kimnuo.
Trava je bila previsoka i vapila je za košnjom. Ali to je bio njihov
najmanji problem. Polovicu krova prikolice prekrivala je plava cerada. Na
drugim je mjestima nedostajala šindra. Nedostajale su i zidne letvice. Jedan je
22
prozor bio razbijen, a jedna od stuba koje su vodile do ulaznih vrata
uništena.
Mjesto nije izgledalo nimalo pogodno za život. Odavno je trebalo biti
zaplijenjeno i uništeno.
Ugasio je motor i pogledao Rusty.
“Zapamti što sam ti rekao. Ostani iza mene dok se ne uvjerim da je
sigurno. Pokucat ću i vidjeti što će se dogoditi. Tek kad ti kažem da je sve u
redu, možeš mu reći da si mu dala manje novca. Želim ući unutra kako bih
sam procijenio situaciju.”
Rusty je kimnula. “Idemo prije nego što ih uplašimo samim time što
stojimo ovdje. Vjerojatno su nasmrt preplašeni, s obzirom na to kako se
klinac ponaša.”
Donovan je otvorio svoja vrata i izišao. Nije nosio pištolj, što je bilo
netipično za njega. Ali nije mislio da će mu danas trebati. Sada je požalio što
sve vrijeme ne drži jedan u kamionetu.
Rukom je dao znak Rusty da stane iza njega dok se oprezno uspinjao
klimavim stubama.
Na vratima nije bilo komarnika, a kada je pokucao, zatresla su se kao
da bi ih i najblaži udarac bio u stanju razvaliti. Kvragu, i dijete bi moglo
provaliti unutra.
Čekao je nekoliko dugih sekundi prije nego što su se vrata odškrinula
za koji milimetar te je pred sobom ugledao nevjerojatne oči zlaćane boje.
“Izvolite?” upitala je žena.
Zanijemio je istog trenutka. Rusty je spominjala sestre. Ali ovo je bila
odrasla žena. Ne pretjerano stara. Pretpostavljao je da ima dvadesetak
godina.
Ali potreslo ga je kada je u tim prekrasnim, jantarnim očima ugledao
iskonski strah.
23
4. POGLAVLJE
“ZOVEM se Donovan Kelly, gospođo.” Donovan se žurno predstavio,

želeći odagnati užas iz njezinih očiju. Zbog straha koji je isijavao iz njih,
utroba mu se stisnula u čvor pa je jedva obuzdavao poriv da upadne unutra,
preuzme stvar u svoje ruke i naredi joj da mu smjesta kaže čega se toliko
stravično boji.
Suzdržao se – na jedvite jade. Ali sirena za uzbunu neprestano mu je
urlala u glavi.
Je li imala nasilnog partnera? Ali ne, Rusty je spomenula kako je klinac
rekao da živi sam sa sestrama. Je li ta žena zlostavljala klinca? Želudac mu se
ponovno stisnuo. Ne, to ne može biti istina. Nije se bojala da će je netko
otkriti zato što zlostavlja druge; u pitanju je bilo nešto znatno mračnije, nešto
u čijem se zamjećivanju Donovan izvještio tijekom niza godina u kojima je
izbavljao žene iz užasnih situacija.
“Što želite?” upitala je glasa previše tihog da bi se mogao nazvati
odrješitim. Riječi su joj drhtale, kao da jedva suspreže poriv da se okrene na
peti i pobjegne. Dlanovima je stiskala pohabani okvir vrata sve dok joj se
jagodice i zglobovi prstiju nisu spljoštili i pobijeljeli,
Donovan je bespomoćno progutao knedlu jer... kog joj je vraga trebao
reći? Da želi znati koji ju je kurac toliko uplašio? Od čega se skriva? Da joj
samo želi pomoći?
Rusty ga je spasila od nemoguće odluke proguravši se naprijed i stavši
pred Donovana – i učinivši točno ono što joj je rekao da ne čini.
“Zbilja mi je žao što ovako upadamo”, rekla je Rusty, održavajući glas
tihim i bezazlenim. “Ali danas sam Travisu dala manje novca nego što sam
trebala. Osjećala sam se grozno kada sam to shvatila. Vrlo je vrijedan i puno
mi je pomogao s poslom. Donijela sam mu novac.”
Tračak olakšanja nakratko je preplavio oči mlade žene prije nego što ih
je ponovno ispunio strah. Gotovo kao da se prisjetila da nikomu ne smije
vjerovati na riječ. Te su se lekcije učile na težak način i Donovan je bio
uvjeren kako je riječ o ženi koja je uistinu na brz i težak način naučila da
svijet nije lijepo mjesto.
24
A potom se na vratima pojavio Travis, doslovce gurajući ženu iza sebe
dok je izlazio pred Rusty i Donovana. Dobacio je Donovanu oprezan pogled,
a potom se hitro usredotočio na Rusty, naizgled želeći što prije riješiti stvar
kako bi se on i njegova sestra mogli povući iza zatvorenih vrata.
Ali Rusty se nije dala smesti. Donovan joj je to morao priznati. Bila je
nemilosrdna kada bi nešto odlučila.
“Možemo li ući?” upitala je Rusty. “Nećemo se dugo zadržati. Osim što
ti nisam dala dovoljno novca, shvatila sam da nismo razgovarali o tvome
radnom vremenu nakon ovog tjedna, a željela bih da dođeš raditi nekoliko
sati svakoga dana, ako si zainteresiran. Ako možemo ući i nakratko
porazgovarati, začas ćemo to riješiti i skinuti vam se s vrata.”
Smješkala se sve vrijeme dok je govorila, tako da je njezina nevina
zamolba zamalo zavarala i Donovana.
Travis joj je uzvratio uspaničenim, zatečenim pogledom i osvrnuo se
preko ramena prije nego što je ponovno pogledao Rusty, a naposljetku
oprezno pogledao prema Donovanu.
Rusty je zakoračila naprijed – iako je klinac bio očito neodlučan – kao
da očekuje da će udovoljiti njezinoj razumnoj zamolbi. Ušla je prije nego što
ju je Donovan uspio spriječiti. Dovraga, nisu imali pojma što se nalazi u toj
kući ni zašto su njezini stanovnici izbezumljeni od straha. Nije želio da se
Rusty -zajedno s njime – zatekne usred opasne situacije.
Travis je zakoračio unatrag i dobacio pogled isprike prema
unutrašnjosti kuće. Sestri? Nekom drugome?
Ali Donovan mu nije pružio priliku da se predomisli. Ušao je u stopu
slijedeći Rusty u slučaju da je mora hitro srušiti na pod i zaštititi je.
Prvo što je ugledao bilo je vrlo maleno dijete, djevojčicu, skutrenu na
odrpanom kauču prekrivenom rupama i kutiju iz prodavaonice sa
sendvičima u blizini željezarije na njezinu krilu.
Usta su joj bila umrljana kečapom i majonezom, a u rukama je držala
hamburger koji je Travis zacijelo donio kući. Onaj koji mu je Rusty kupila i
rekla Donovanu kako Travis nije želio da dozna kako ga nije pojeo. Sada su
oboje shvatili i zašto. Donio ga je kući svojoj sestrici jer je vjerojatno
skapavala od gladi.
Donovana je obuzeo bijes dok je prelazio pogledom preko dnevnog
boravka – ako se ta prostorija uopće mogla nazvati tim imenom. Živjeli su u
posvemašnjoj bijedi. Nije bila stvar u tome da je unutrašnjost prljava i
25
zapuštena, kao da je riječ o snobovima koji bacaju otpatke ili hranu na pod.
Zapravo, ono malo što se unutra nalazilo bilo je uredno i pospremljeno. Ali
stanje u kojem se nalazila auto-prikolica bilo je užasno.
Na barem četirima mjestima na podu ugledao je plastične zdjelice,
vjerojatno kako bi skupljale kišnicu zbog napuklog krova. Kišilo je prije dvije
noći. Lecnuo se pri pomisli kako im je živjeti ovdje. Bez ikakve zaštite od
vremenskih neprilika.
Tada je također shvatio koliko je unutra toplo. Vruće, vlažno. Nisu
imali uređaj za klimatizaciju. Prozori, takvi kakvi jesu, barem oni koji nisu
bili razbijeni, bili su odškrinuti kako bi zrak slobodno ulazio unutra.
Uposlio je svaki djelić samokontrole i prisjetio se svega što su ga učiti
kako bi zadržao bezizražajan izraz na licu i suspregnuo svoju iskrenu
reakciju na ono što je gledao pred sobom.
“Ima li kakvih problema?” počela je starija sestra, tihim i nesigurnim
glasom.
Istoga trenutka kada je Rusty upala u kuću u Donovanovoj pratnji,
Travisova starija sestra bacila se na kauč i ispriječila se između mlađe
djevojčice kojoj nisu mogle biti više od tri ili četiri godine – te Rusty i
Donovana.
Iako je nastojala izgledati smireno i staloženo, bilo je očito kako je
svakoga trenutka pripravna baciti se u borbu ili bijeg. Kao da ima dovoljno
iskustva s... oboma.
“Nema nikakvih problema”, vedro je odvratila Rusty. “Kao što sam
rekla Travisu, željela sam mu dati ostatak novca koji sam mu slučajno ostala
dužna za sve što je danas napravio, ali također sam se željela dogovoriti s
njime o tome kad bi mogao doći raditi sljedeći tjedan. To jest, ako želi.”
Travis i njegova sestra razmijenili su letimičan, zabrinut pogled.
Donovan je pročistio grlo, odlučivši se i sam uključiti.
“Možda bi bilo najbolje da se predstaviš – skupa sa mnom – tako da
zna za koga radi njezin brat”, odsječno je predložio Donovan.
Rustyna je ruka zatreperila. “Ah, naravno. Baš sam nepristojna!” Prišla
je Travisovoj sestri i ispružila ruku. “Ja sam Rusty Kelly.”
Žena je nesigurno prihvatila Rustynu ruku, ali ostala je šutjeti.
Donovan je suzio oči.
Rusty se okrenula prema Donovanu. “Ovo je moj stariji brat, Donovan
Kelly. Pa, jedan od braće”, dometnula je nacerivši se. “Ima nas mnogo!
26
Šestorica starije braće, ako možete vjerovati. A da i ne spominjem sve druge
neslužbene članove obitelji koje je mama Kelly posvojila tijekom godina.”
Donovana nije začudila zaprepaštenost na ženinu licu. Zamalo je
zatresao glavom zbog Rustyne neobuzdane bujice riječi. Pretjerivala je s tim
prijateljskim pristupom. A on nije pomagao nikome od ukućana da se
opuste. Upravo suprotno, doimali su se samo još usplahirenije.
Djevojčica je zgrabila sestrinu ruku i približila joj se, šireći oči i brišući
usta nadlanicom druge ruke. “Tko su oni, Evie?” prošaptala je. “Što žele?”
Evie. Pa, barem su nešto doznali.
Donovan je zakoračio naprijed, riskirajući da “Evie” podvije rep i
pobjegne s djetetom preko ramena. Ispružio je ruku, ali nije bio nasrtljiv kao
Rusty. Jednostavno ju je ispružio i pričekao da je ona uhvati. Ako se to uopće
dogodi.
“Drago mi je, Evie”, nježno je rekao.
Nakon poduže stanke, spustila je vitke prste na njegov dlan, a on je
osjetio kako mu trnci struje rukom sve do ramena. Njezin ga je dodir zatekao
na posve neočekivan način. Ali i nju, sudeći po načinu na koji je naglo
povukla ruku, zureći u njega još zbunjenijeg pogleda u očima boje tekućeg
jantara.
Žena je bila prekrasna. Uplašena. Izmučena. Lice i tijelo bili su joj
obasuti sjenama kao zidovi slikama. Ali bila je nevjerojatna. Previše mršava.
Bilo je očito kako jedva preživljavaju, ali krhkost ju je činila samo još ljepšom.
Te su ga oči opčinjavale. Mogao je jednostavno ostati stajati i zuriti u njih,
razabirući sve nijanse zlatne i kestenjaste.
“Eve”, promuklo je odvratila. “Tako se zovem. Cammie i Trav zovu me
Evie od milja.”
Donovan je kleknuo na otrcani tepih pred kaučem i toplo se nasmiješio
djetetu. “Ti si sigurno Cammie. Lijepo ime za tako lijepu mladu damu.”
Djevojčica je izgledala zbunjeno i snažnije se stisnula uz Eveina leđa.
Eve je posegnula preko ramena kako bi uhvatila Cammienu ruku koju joj je
djevojčica prebacila preko ramena.
“U redu je, Cammie”, prošaptala je. “Neće ti nauditi.”
Čak i dok je izgovarala to obećanje, žurno se okrenula prema
Donovanu i molećivo se zagledala u njega kao da ga preklinje da njezine
riječi ne pretvori u laž. Kvragu, smučilo mu se pri samoj pomisli da su te
27
dvije djevojke – i njihov brat – navikli očekivati da im drugi naude. I to ne
bilo tko, nego osobito muškarci.
Istina, Cammie je bila nervozna kada joj se Rusty približila. Ali kada joj
je Donovan prišao, dijete se uspaničilo i gotovo se uspelo sestri na leđa.
Želio je zahtijevati da mu istog trena kažu tko im je naudio, tko ih je
poučio svoj toj boli i strahu i od koga, dovraga, bježe. Potom je želio rastrgati
tog kurvina sina vlastitim rukama i naposljetku se pobrinuti da toj slomljenoj
obitelji više nitko nikada ne naudi.
Zar to nije bila ludost?
Proveo je pet minuta s njima, a već je bio spreman umiješati se, preuzeti
njihove živote u svoje ruke i obećati im stvari koje ga se nisu ticale. Za koje
nije mogao jamčiti da će ih ispuniti jer nije imao jebenog pojma protiv čega se
uopće bore.
“Ne, dušo”, nježno je odvratio Donovan, mukotrpno nastojeći obuzdati
bijes koji je ključao u njemu. “Nikada ti neću nauditi. Nikada. Možeš biti
sigurna u to. Volio bih ti pomoći. Tvome bratu i tvojoj sestri. Volio bih biti
vaš prijatelj.”
I Cammie i Eve snažno su raširile oči. Cammie je izgledala nesigurno, a
Eve se sledila. Tijelo joj je bilo posve nepomično. Činilo se kao da se
pretvorila u led. Osjetio je kako zuri u njega, parajući ga pogledom kao da
pokušava shvatiti tko je i što je on. Predstavlja li prijetnju. Govori li istinu.
Dovraga, nikada se nije osjećao tako prokleto bespomoćno u svom
životu. Bio je čovjek od akcije. Nije se zajebavao i igrao igrice. Nikada nije
oklijevao kada bi nekom zatrebala pomoć. A opet, znao je da tomu nije
mjesto ovdje. Ovo je bila osjetljiva situacija u kojoj se morao oprezno kretati,
kao da prolazi minskim poljem. Situacija koja bi se u svakom trenutku mogla
posve oteti kontroli.
“Mi nemamo prijatelje”, promrmljala je Cammie. “Evie kaže da nije
sigurno.”
“Cammie, pssst” rekla je Eve, naglo se okrećući kako bi utišala dijete.
Ponovno se okrenula prema Donovanu, a slabašan osmijeh zatitrao joj je na
usnama. “Cammie ima vrlo bujnu maštu. Tako je s većinom
četverogodišnjaka, znate.”
Bila je gotovo istih godina kao i njegova nećakinja Charlotte. Charlotte,
koju je okruživala velika obitelj puna ljubavi. Charlotte, koja se nikada nije
morala brinuti o tome odakle će doći sljedeći obrok. Charlotte, koju su
28
obožavali svi stričeve i strine. Djed i baka koji su je mazili i pazili. I cijela
organizacija opakih vojnih operativaca koji su spremni poći u jebeni rat kako
bi je zaštitili.
Ovo je dijete predstavljalo suštu suprotnost njegovoj nećakinji i njezinu
životu, a Donovanu se zbog toga slamalo srce.
Rusty je pročistila grlo i ubacila se kako bi odagnala iznenadnu
napetost izazvanu Cammienim priznanjem.
“Kao što sam rekla Travisu... i Eve... Travis sljedeći tjedan može
odraditi nekoliko sati svaki dan, a naravno, može doći i sljedeći vikend.
Potpuno sam fleksibilna, odgovara mi sve što odgovara i vama.”
Nelagoda je preletjela Eveinim licem pa je spustila pogled, a u očima su
joj načas bljesnuli sram i neugoda prije nego što ih je uspjela sakriti.
“Hvala”, tiho je odvratila. “Ali ne želim da predugo radi. Samo dok
Cammie ne ozdravi pa da je mogu ostaviti. Ne znam hoćemo li moči ostati
ovdje, stoga ne bih voljela da ovisite o Travisu s obzirom na to da planira
raditi samo privremeno.”
“A zašto ne biste mogli ostati?” oprezno je upitao Donovan.
Njezine su oči postale skrovite, a zlatne se mrljice u njima smračile dok
joj je lice poprimalo nedokučiv izraz. Nehajno je podigla jednu obrvu. “Ništa
nije sigurno. Nikad. Možda budemo mogli ostati ovdje, a možda i ne. Moram
biti pripravna na stvarnost.”
“A ako ne budete mogli ostati?” nastavio je Donovan. “Što onda?”
“Otići ćemo već nekamo”, jednostavno je odvratila.
Izgovorila je s takvom smirenošću da je Donovan shvatio kako im cijela
ta situacija ne predstavlja novost. Nije imao blage veze koliko dugo bježe ni
odakle. Ali brza i učestala promjena prebivališta nije im bila nimalo strana
pojava.
Pomislio je na mnoštvo ludih stvari. Stvari zbog kojih bi njegova braća
pomislila kako je sišao s prokletog uma. Možda i jest. Morao je stati na loptu.
Povući se, duboko udahnuti i malo razmisliti prije nego što napravi krajnju
glupost i sve ih iščupa iz ove rupe pa ih useli u svoju posve novu i praznu
kuću, čiju je gradnju dovršio prije samo nekoliko tjedana.
Dao je sagraditi kuću razmišljajući o velikoj obitelji. Obitelji za koju je
znao da je jednog dana želi imati. Iako nije imao nikakve određene planove.
Niti je mislio na kakvu određenu ženu. Nije imao ni jednoga asa u rukavu.
29
Nikoga nije čak ni uzimao u obzir. Nikomu nije dopustio da mu se u tolikoj
mjeri približi.
Ali to nije značilo da ne zna što želi. Jednoga dana. Oduvijek je to znao.
Ženu. Djecu. Kuću punu djece. Glasnu, kaotičnu. Vrlo sličnu onoj kakva je
bila njegova dok je odrastao; puna braće, dvojice starijih i trojice mlađih.
Želio je takav život za sebe. Želio je prenijeti svoje djetinjstvo u svoj
odrasli život. Pružiti topao i stabilan dom pun ljubavi za vlastitu djecu kakav
su Frank i Marlene Kelly pružili njemu i njegovoj braći. Ništa na svijetu nije
želio više od toga da se vrati kući svojoj ženi nakon završetka misije. Da ga
dočeka topao osmijeh pun ljubavi. Da bude okružen svojom djecom. Svojim
klincima. Dijelovima sebe. Svojom krvi.
Ali zasad je njegova kuća stajala prazna. Predstavljala je simbol njegove
nade za budućnost. Odvojena od ostalih kuća u kojima su živjela njegova
braća na kompleksu Kellyjevih, okruženom visokim mjerama sigurnosti.
Stvarnost njihovih života i vrste posla koju su odabrali.
Prazna izuzev osnovnih potrepština. Oduvijek je znao da, kad god se
skrasio, želi da njegova žena uredi njihovu kuću. Da ostavi svoj ženski trag
na pokućstvu, na zidnim ukrasima. Veselio se ženskastim, ukrasnim
tričarijama, prepiranju oko kupaonskog umivaonika i svađi oko vječito
podignute daske na zahodskoj školjci.
Sve one stvari zbog kojih su njegova braća dobronamjerno gunđala bile
su stvari za kojima je Donovan žudio. No, nisu se njegova braća istinski žalila
zbog svojih žena. Bili su posve u oblacima, zaljubljeni preko ušiju i odavno
riješeni slučajevi. Upoznali su svoje srodne duše. Žene koje su ih ispunjavale.
Zavidio im je iz dubine duše, iako je nemarno slijegao ramenima svakoga
puta kada bi zadirkivali njega i Joea kako su jedina preostala braća bez lanca
i povodca.
Usavršio je opušten, staložen i nemarni stav. Ako se ostale pitalo, bio je
zadovoljan svojim životom. Nije ga aktivno nastojao promijeniti. Ali utroba
mu se grčila svakoga puta kada bi vidio svoju braću s njihovim ženama.
Njihovom djecom. Njegovim šurjakinjama, njegovom nećakinjom i nećacima.
Jednoga dana... Jednoga dana, neprestano je ponavljao. Ali taj dan nije
stizao, a godine su prolazile. Pretakale se jedna u drugu. Djeca su rasla.
Druga su bila na putu. Obitelj mu se nesmiljeno širila, a on je stajao u mjestu,
jedini nezahvaćen bilo kakvom promjenom.
Kriste, dobrano je zakoračio u tridesete. Sam je imao četrdeset godina!
Donovan nije pretjerano zaostajao za njime!
30
Odmahnuo je glavom, tjerajući se natrag u sadašnjost. I krajnju
ozbiljnost situacije pred sobom. Zato što je nešto morao poduzeti. Nema
šanse da ostane po strani i pusti da se stvari razvijaju svojim tijekom.
Rusty je još jednom odagnala neugodnu tišinu koja je zahvatila sićušnu
prostoriju.
“Pa, može raditi koliko god želi. Dobar je pomoćnik, a takve je teško
pronaći”, veselo je odvratila Rusty.
Ali dok je izgovarala te riječi, oprez i suzdržanost preobrazili su Eveine
oči u neprobojne štitove. Već se povlačila, zatvarajući se kao da želi da Rusty
i Donovan istog trenutka odu.
Rusty je uporno nastavila kao da nije zamijetila Eveino nijemo
odbijanje ili stezanje Travisovih usana.
“Samo dođi sutra u isto vrijeme. Ostalo ćemo smisliti u hodu” rekla je
Rusty. “A ako vam možemo još bilo kako pomoći, molim vas, recite nam.
Rilo bi nam drago pomoći koliko god možemo.”
U Rustynu glasu nazirala se toplina i Donovan joj je morao priznati
zasluge. Njezina očita nesvjesnost o napetosti u prostoriji i toplina u njezinu
glasu opustile su Travisa, pa čak i Eve. U određenoj mjeri.
Donovan je sumnjao da se ta žena ikada posve opuštala. Bilo je očito da
ima previše iskustva s navlačenjem tog štita. To je samo pojačalo njegov
poriv da ga probije. Želio je doznati njezine tajne. Čega se bojala. I također je
želio upoznati... nju. Na intimnijoj razini.
To ga je posve šokiralo. Gotovo se zanjihao na nogama zbog te
spoznaje.
Žene u nevolji nisu predstavljale nikakvu novost za Donovana.
Nikada nije sreo ni jednu čije ga okolnosti nisu razbjesnile. Gajio je
suosjećanje prema ama baš svakoj žrtvi koju je KGI spasio ili joj na neki način
pomogao.
Ali nikada nije osjetio... ovo. Što god to, dovraga, bilo. Njegovi su
osjećaji neizostavno sudjelovali u misijama. Njegova su braća toga bila vrlo
dobro svjesna. Znali su da žene i djeca predstavljaju njegovu slabu točku. To
nije bila nikakva tajna. Ali ovo? Ovo je bilo nešto potpuno drukčije i nije
imalo nikakve veze s činjenicom da je Eve žena koja od nečega bježi. Ovo je
bilo nešto dublje i odjednom je shvatio da se našao u dubokim govnima.
Zato što ovo nije bila žena koju je jednostavno mogao pozvati na spoj.
Ugodno razgovarati s njom, podijeliti ugodan obrok, pa je možda i poljubiti
31
za laku noć i pritom se nadati drugom spoju i daljnjim poljupcima. To nije
bila žena kuju će polagano zavoditi i osvajati sve do trenutka kada će je
odvesti u krevet i voditi ljubav s njom cijelu prokletu noć te se sljedećeg jutra
probuditi sa spoznajom da u naručju drži nekog vrlo posebnog.
U kurac!
Nije bilo drugih riječi kojima bi mogao bolje opisati cijelu tu situaciju.
Bila je u kurcu, baš kao i on.
“Ne bih se željela nametati” odvratila je Eve promuklim glasom zbog
kojeg je Donovanovom kralježnicom prostrujao drhtaj. “Cijenim vašu
ponudu. Vrlo ste ljubazni prema Travisu... prema svima nama. Ali imamo
ono što nam je potrebno.”
Nije rekla sve što nam je potrebno. Postojala je vrlo velika razlika između
posjedovanja onoga što joj je potrebno i svega što joj je potrebno.
Rusty je iskrivila lice, a Donovan je shvatio kako ne smiju više
navaljivati. Ne još. Ali nije se namjeravao predati. Ovo mu se sada pretvorilo
u misiju, a kada bi si postavio nekakav cilj, nikada nije odustajao. Eve toga
nije bila svjesna, ali željela ona to ili ne, on će joj pomoći. Samo je morao
odlučiti što će i kako će to, dovraga, učiniti.
32
5. POGLAVLJE
EVE je snažno odahnula dok je kroz prozor promatrala Rusty i

Donovana kako odlaze. Potom se ponovno okrenula Travisu, koji je stajao
pred kaučem na kojemu je sjedila Cammie, očiju ispunjenih zbunjenošću – i
strahom.
Bože, kako je Eve mrzila taj strah. Uništavalo ju je to što je njezina
sestrica u tako nježnim godinama naučila da se prva osoba kojoj bi trebala
moči vjerovati pokazala kao čudovište. Nijedno dijete ne bi trebalo spoznati
takav strah u tako ranoj dobi. Eve je ta spoznaja tjerala u plač, ali nije se
smjela predati očaju. Barem ne pred Cammie i Travisom. Ovisili su o njoj.
Trebali su je. Morala je biti snažna radi njih. Nije smjela pokazivati strah ni
nesigurnost. Makar je to ubilo, progutat će sve to i ostati hrabra izvana radi
svoje sestre i svog brata.
“Kako su znali gdje živimo?” Eve je tiho upitala Travisa.
Krivnja je ispunila Travisove oči, a Eve je pohitala naprijed i dotaknula
mu rame, primorana podići ruku zbog njegove visine. Bio je tako visok i
snažan. Odrastao muškarac prije svog vremena. Poput Cammie, i on je još
uvijek trebao biti dijete, djetinje naivan i bez znanja koje ih je sada izjedalo
iznutra poput otrova.
“Trav, u redu je”, utješno je rekla.
On je odmahnuo glavom. “Ne, Evie, nije. Nisam bio dovoljno oprezan.
Sigurno su me slijedili na povratku iz željezarije. Shvatio sam da me prati
neki kamionet, ali nisam želio privlačiti pažnju trčanjem. Samo... nadao sam
se da je u pitanju netko od mještana tko ide u istom smjeru, a kada sam
skrenuo na naš put, zastao sam i okrenuo se, ali odvezli su se dalje. Sigurno
su se vratili. Žao mi je.”
Privukla ga je u zagrljaj. “Doimlju se drago. Došli su ovamo kako bi ti
Rusty dala novac koji ti duguje i dogovorila radno vrijeme. Sigurna sam da
ne misle ništa loše.”
Laž joj je s lakoćom skliznula s usana. Da, izgledali su drago.
Normalno. Ali izgled zna varati i to je vrlo dobro znala. Njezin je očuh
naizgled bio savršeno normalan, trezven čovjek. Bogat. Dobro umrežen.
33
Filantrop. Uključen u lokalnu politiku. Baš ništa nije ukazivalo na ono što se
skriva pod uglađenom, besprijekornom vanjštinom. Osjetila je mučninu pri
pomisli na to.
“Želiš li da dam otkaz?” nervozno je upitao Travis. “Možda bih se
trebao pokušati zaposliti negdje drugdje. Samo mi se činilo predobrim da bi
bilo istina. Platila mi je gotovinom. Nije mi postavljala nikakva pitanja. Bila je
zbilja draga pa sam se opustio.”
“Ne. Mislim da bi bilo još sumnjivije da se odjednom prestaneš
pojavljivati, posebno s obzirom na to da su došli ovamo i tako se ljubazno
ponijeli. Pitat će se zašto si dao otkaz. Neki drugi poslodavac ne bi bio
jednako pristupačan. Posrećilo ti se. Većina bi odbila platiti gotovinom. Osim
toga, radit ćeš privremeno. Samo još nekoliko dana dok se Cammie oporavi
tako da može ostati s tobom kako bih ja mogla ići raditi.”
“Ne smeta mi”, gorljivo je odvratio Travis. “Učinila si toliko toga za
nas. To je najmanje što ja mogu učiniti za tebe. Neću ti dopustiti da se
iscrpljuješ kao do sada. Nije pošteno. Trebala bi imati život, Evie. Mlada si,
prelijepa, a sada na grbači imaš dvoje djece o kojima se moraš brinuti, iako bi
trebala imati vlastitu obitelj.”
“Vi jeste moja obitelj”, jednako je gorljivo odvratila Eve. “Volim tebe i
Cammie. Ne bih mijenjala baš ništa što se toga tiče. Mrzim to što moramo
raditi. Mrzim to što se moramo skrivati i neprestano seliti. Ti i Cammie
trebali biste imati djetinjstvo, a ne prisilno odrasti. Ti si tinejdžer, Trav.
Trebao bi ići u školu s ostalom djecom svoje dobi. Baviti se sportom.
Zabavljati se. To nije pošteno!”
“Evie?”
Na Cammien blagi šapat okrenuli su se i ona i Travis, a Eve je smjesta
požalila što je povela taj razgovor pred njom. “Bit ćemo dobro, zar ne?”
Eve je pojurila prema kauču i sjela, privlačeći Cammie u naručje i
čvrsto je grleći. Pomilovala je njezine plave kovrče i utisnula poljubac u
njezinu slatku glavicu.
“Naravno da hoćemo, dušo. Ne želim da se brineš. Obećaj mi.”
Cammie se odmaknula i nesigurno nasmiješila, a potom pogledala u
Travisa. “Uvijek ćemo biti zajedno, zar ne?”
Travis je sjeo s Cammienc druge strane i zagrlio i Eve i Cammie.
“Nego što, sekice. Mi smo obitelj. Baš kao što je Evie rekla. Bit ćemo
dobro. Nikada nas neće pronaći. Nitko nam nikada više neće nauditi.”
34
Eve je zaboljelo srce zbog nježnosti i odlučnosti u Travisovu glasu.
Progutala je knedlu kada joj se grlo stegnulo od siline emocija i trepnula kada
su je suze zapekle u očima. I uživala u zagrljaju svoje sestre i svog brata. Kao
da ih on može zakriliti od vanjskog svijeta. Kvragu sve, učinit će što god je u
njezinoj moći da budu dobro. Što god bude morala učiniti. Njezina ljubav i
njezina žrtva nisu poznavale granice kada je u pitanju bila njihova sigurnost.
Podigla je lice prema Travisu. “Još samo ovaj tjedan, dobro? Ako možeš
odraditi ovaj tjedan, Cammie će ozdraviti, a ja ću pronaći posao. Nešto
tijekom dana tako da ne moram izbivati navečer. Moći ćemo zajedno
večerati. Baš kao obitelj, “
“Bolje mi je, Evie”, ozbiljnim je glasom izjavila Cammie.
Eve je provukla prste kroz Cammiemi kosu, a potom je poljubila u
sljepoočnicu, zadržavši usne na njoj jedan trenutak. Koža joj je još gorjela od
vrućice.
“Znam da jest, dušo. Ali moraš se odmarati još nekoliko dana. Nema
razloga da žurimo, zar ne? Sutra ću otići po namirnice i kupiti nešto za tebe.”
Cammiene su oči zablistale. “Poklon? Obožavam poklone!”
Eve se nasmiješila. Koja djevojčica nije voljela poklone? Nedaleko od
željezarije u kojoj je radio Travis nalazila se svaštarica. Otići će rano, prije
nego što Travis bude morao krenuti na posao, i vidjeti što će uspjeti pronaći.
Cammie je trebalo još nekoliko majica i kratkih hlačica. Nešto prozračnu, s
obzirom na to da nisu imali klimatizacijski uređaj, a temperature su već bile
visoke usprkos samom začetku ljeta.
“Zbog toga ćeš se imati čemu veseliti”, rekla je Eve, još jednom
privijajući Cammie uza se.
Posljednjih su se nekoliko mjeseci imali maločemu veseliti. Ponekad joj
se činilo kao da se skrivaju i bježe godinama. Da je ovo njihov život i da je
oduvijek bio takav. Eve je bilo teško prisjetiti se normalna života. Kada nije
nosila težinu cijeloga svijeta na svojim ramenima i osjećala okus straha u
ustima svakog puta kada bi udahnula.
“Spava mi se, Evie”, promrmljala je Cammie, susprežući zijevanje
rukom još uvijek umrljanom od hamburgera koji je bila slistila.
Travis se nasmiješio. “Hajde. Ja ću te odnijeti u krevet i ušuškati. Zvuči
li ti to dobro?”
Umjesto odgovora, Camrnie je izmigoljila iz Eveina zagrljaja pa
ispružila obje ruke prema Travisu kako bi je podigao. On ju je s lakoćom
35
primio u naručje i odnio je do jedine spavaće sobe koju su imali, one u kojoj
su spavale Cammie i Eve, dok je Travis spavao na kauču.
Čim su izišli iz dnevnog boravka. Evie je zarila lice u dlanove, nakratko
se prepuštajući razornom očaju koji se nadvijao nad njom poput najmračnijeg
olujnog oblaka.
O, Bože, što će učiniti? Neće moći zauvijek bježati. Neće moći pobjeći
od prošlosti. A neizvjesnost o tome kada i koliko će dugo morati bježati
nagrizala joj je utrobu. Morala je ostati zdrava zbog Cammie i Travisa. Ovisili
su o njoj. Ona je predstavljala nepromjenjivu stvar u njihovim naglavce
izokrenutim životima.
Izdaja.
Opsjela ju je gorčina. Mržnja. Nikad nije ni pomišljala da je sposobna za
takvu snažnu mržnju. Ali bila je ondje. Silovita i podmukla. Nikada nije ni
pomišljala na zločin. Ali znala je da je u stanju ubiti Walta bez trunke
žaljenja. Rado će provesti ostatak života u zatvoru ako to znači da će Cammie
i Travis biti sigurni i imati život.
Ali zasad su je trebali. Nije ih mogla napustiti. Ma što morala učiniti
kako bi ih zaštitila, učinit će to. Pa makar to značilo da će ostatak života
provesti u bijegu i vječno se osvrćući.
36
6. POGLAVLJE
DONOVAN je odvezao Rusty natrag u željezariju po njezin džip. Kad

je izišla iz njegova kamioneta, povikao je za njom. “Ideš k mami?”
Rusty je zakolutala očima. “Naravno. Nedjelja je dan za obiteljsku
večeru u kući mame Kelly, a današnja je zvučala važno. Hoću reći, važnije
nego inače, jasno mi je dala do znanja da će svi biti prisutni i da ne prihvaća
nikakve izgovore.”
Donovan se nasmijao. “Da, sigurno nešto sprema, sam Bog zna što je
posrijedi. Slijedit ću te onamo pa ćemo zajedno ući. Vjerujem da su svi ostali
već ondje.”
“Reći ću im” tiho je rekla Rusty. “Nisam im ovo namjeravala prešutjeti.
Nadam se da to znaš.”
“Znam, dušo. I ne brini se. Pomoći ću ti s time.”
Toplina je bljesnula u Rustynim očima pa se snažnije osmjehnula, zbog
čega joj je lice izgledalo još ljepše. Zbilja je izrasla u prekrasnu mladu ženu.
Donovan se ponosio njome i žalio je zbog činjenice što joj ni on ni njegova
braća to nisu dovoljno često govorili. Međutim, mama i tata svakodnevno su
iskazivali svoj ponos na nju.
“Ponosan sam na tebe, Rusty. Ne govorim ti to onoliko često koliko bih
trebao. Ali pametna si. Ne dopusti da te itko uvjeri u suprotno. I što je još
važnije, imaš dobro srce. Bit ćeš neodoljiva muškoj populaciji, što je grozna
stvar jer to znači da ćemo ja i moja braća biti prisiljeni isprašiti hrpu turova.”
Rusty se nasmijala, ali cijelo joj se lice ozarilo od sreće.
“Meni će biti još gore nego vama! Jedan opaki brat potpuno je dovoljan.
Ali šestorica opake braće koji će puhati nekom jadničku za vratom? Bit će
pravo čudo ako uspijem i jednog natjerati da ostane i preživi rešetanje.”
Donovan se nasmijao. “Kao da te to sprječava. Čuo sam ja dosta toga o
tvojim dečkima.”
Rusty je tobože užasnuto podigla obrve, “Kojim dečkima?”
37
Donovan je frknuo. “Vrlo dobro znaš da nas mama časti pričama o
tvojim spojevima. Dovraga, čudi me što nije tražila od nas da istražimo
tipove s kojima izlaziš na fakultetu.”
Rusty je zakolutala. “O, Bože, nemoj joj to ni spominjati! Sigurno bi to
učinila!”
“To i nije loša ideja. Dobro je biti oprezan, Rusty. Živiš nekoliko sati
vožnje dalje od svoje obitelji. Za mladu djevojku na velikom sveučilištu nikad
dovoljno opreza, znaš.”
Rusty se nagnula, položivši dlan na rukicu. “Oprezna sam, Vane.
Dovoljno sam dugo s vama da znam kakvi sve kreteni žive na ovome svijetu.
Znam da svi nastojite ne otkrivati previše o svojim misijama, ali načula sam
dovoljno kako bih znala što se događa u vanjskom svijetu. Oprezna sam, a i
vi ste me naučili kako da se brinem za sebe. Nathan i Joe zadali su si zadatak
da me pouče vještinama samoobrane. Umiješao se čak i Garrett i nije mi dao
mira dok ga nisam uspjela isprašiti. Cijelo me tijelo boljelo tjedan dana nakon
toga!”
“Drago mi je da moja braća imaju bar malo soli u svojim tvrdim
tikvama”, odvratio je Donovan cereći se. “A sada brišimo odavde prije nego
što si natovarimo bijes mame Kelly na leđa. Znaš koliko je nemilosrdna kada
je riječ o izostajanju s obiteljskih objeda.”
Rusty je pogledala na sat i zacviljela. “O, moj, Bože, jako kasnimo!”
Potom je zamahnula rukom i zalupila vratima te pohitala prema svom
džipu i ušla. Donovan se nacerio i izvezao se s parkirališta pomno je slijedeći.
Da, obiteljske večere bile su najbolja stvar na svijetu. Ali kašnjenje je
bilo nedopustivo u svijetu Marlene Kelly. Željela je da svi njezini pilići budu
prisutni i njezini su pilići strogo poštivali njezina pravila.
Dok se Donovan vozio prema kući svojih roditelja, raspoloženje mu je
splasnulo kada se prisjetio Eve i njezinih brata i sestre te bijede u kojoj su
živjeli. Dlanovima je čvrsto primio upravljač dok je nastojao smisliti kog bi
vraga mogao učiniti u vezi s njima. Trebao mu je veći broj informacija. Čak se
zapitao jesu li im to prava imena, a ako jesu, zaključio je kako nisu bili
najspretniji u skrivanju tragova. A to ga je zabrinjavalo. Zato što će ih, ako
bježe – a bilo je očito da čine upravo to – u određenom trenutku ono od čega
god bježe sustići.
38
Ako do toga dođe, usrdno se nadao da će se to dogoditi ovdje, a ne
nakon što se odsele i nestanu. Ako će ih to što ih već proganja sustići, tada je
želio da se to dogodi ovdje gdje će ih on moči zaštititi.
Odmahnuo je glavom. Iako mu bijes zbog žene i djeteta u takvoj
situaciji nije bio nepoznata ili iznenađujuća činjenica, njegova osobna reakcija
na tu ženu, Eve... Pa, nije znao kog da vraga misli o tome.
Bilo je nečega u njoj. U tim očima. Istoga trena kada je odškrinula vrata
trošne auto-prikolice i pogledala ga svojim prekrasnim očima, osjećao se kao
da ga je netko udario šakom u trbuh. Što ju je duže gledao, to mu se utroba
snažnije stezala. Nikada se nije osjećao toliko bespomoćno u svom životu, a
bespomoćnost nije bila osjećaj s kojim se često susretao.
Bio je tip koji je preuzimao stvari u svoje ruke. Čovjek od akcije. Nije
bio pasivan promatrač kada je riječ o bilo kakvoj nepravdi. Posebno onoj koja
je uključivala djecu ili žene. A opet je morao ostati suzdržan. Stajati ondje i
pretvarati se da ga situacija tek djelomično zanima. Morao je natjerati samog
sebe da se povuče i ne bude agresivan pa da pretjera i uplaši je do besvijesti.
Zato što je znao. Znao je kako bi, da je učinio bilo što takvo, pobjegla i
da je više nikada ne bi vidio.
Što je duže razmišljao o toj situaciji, to je postajao svjesniji da mora
prikupiti što više informacija o njoj i da mora biti prokleto diskretan u vezi s
time. A to ga je beskrajno frustriralo. Nije bio navikao na takve stvari. On je
odmah pristupao rješavanju problema. Djelovao je. Jednostavno je bio takav.
KGI je bio takav. Za to su se zauzimali.
A sada je išao protiv svakoga svog duboko ukorijenjenog instinkta.
Odlazio. Pretvarao se da ono što je vidio nije važno. Vraga nije važno!
Postoji način. Uvijek postoji način. Nije zabadava bio glavni štreber u
organizaciji. Dakako, imao je u nogama, ali imao je i u glavi. Bio je sposoban
prašiti turove jednako dobro kao i ostala braća, ali njegovu najjaču stranu
predstavljali su pamet i sposobnost rješavanja problema. Bio je čarobnjak za
računala i tehnologiju. Ali ništa mu od toga neće vrijediti ni pišljivog boba
ako joj se ne uspije dovoljno približiti da je prozre. A to je bio najveći izazov
od svih.
Kao što su on i Rusty posumnjali, bili su posljednji pristigli članovi
klana Kellyjevih. Dvorište pred kućom njegovih roditelja nalikovalo je mjestu
za otkup rabljenih automobila s obzirom na to da su bili razbacani posvuda.
39
Prije nego što je Rusty izišla iz kamioneta, Marlene ih je već čekala na trijemu
ozlojeđena izraza lica.
“Kasnite”, nepotrebno je rekla. “Odgodila sam večeru pola sata jer smo
čekali da se vas dvoje pojavite.”
“Znam, znam”, odvratila je Rusty žureći prema stubama. “Jako mi je
žao.”
Marlene Kelly prijekorno je pogledala Donovana koji joj se približavao
sporijim korakom. On je pak na licu imao svoj najbolji molećivi izraz jer je
znao da mu majka ne može odoljeti. Sudeći po rezigniranom pogledu koji
mu je uputila, Marlene je bila i te kako svjesna da je pokušava preveslati.
Uspevši se stubama, utisnuo je poljubac u njezin obraz. “Oprosti,
mama. Poslije ćemo objasniti.”
Njezino je lice smjesta poprimilo zabrinut izraz pa je naizmjence
pogledala njega i Rusty.
“Što se događa? Je li sve u redu?”
“Previše se brineš, mama”, prekorio ju je Donovan. “Sve je u redu.
Objasnit ćemo sve nakon što pojedemo večeru koju odgađaš već pola sata.
Nema potrebe da ostali i dalje čekaju jelo jer im vjerojatno već cure sline pri
pomisli na tvoju hranu.”
Marlene mu je uputila oštar pogled. “Baš si slatkorječiv. Točno znaš
kako ugoditi mom egu i izvući se iz nevolje. No dobro. Hajdemo jesti. Ne
morate mi odmah reći, ali nemojte misliti da ću zaboraviti! Razgovarat ćemo
prije nego što odete.”
Donovan se nasmijao. “Naravno. Bih li ti išta zatajio?”
“Bi!”
Rusty je prasnula u smijeh pa su ušli u kuću, a Donovana je smjesta
opčinio miris doma. Prigušeni razgovor. Smijeh. Dječji hihot. Nikada se nije
zasitio dolaska kući. Svakog puta kada bi zakoračio u kuću svojih roditelja,
odmah bi osjetio mir. Samo što danas nije bio zadovoljan kao i obično jer su
mu misli i dalje zaokupljali Eve, Travis i Cammie, koji nisu imali ništa od
toga. Obitelj. Osjećaj nepokolebljive odanosti i bezuvjetne ljubavi.
Imao je sreće. Prokleto mnogo sreće. I stezalo ga je u prsima pri pomisli
da se samo nekoliko kilometara dalje nalazi bijedna auto-prikolica puna
ranjivih ljudi kojima očajnički treba pomoć.
40
A njegova je majka doista nešto spremala. Nešto veće od uobičajenoga
obiteljskog okupljanja nedjeljom, kada im je to raspored dopuštao i kada ni
jedan od njegove braće nije bio na terenu.
Bilo je to očito u potajnom smiješku koji je dobacila njegovu ocu dok su
svi večerali za ogromnim hrastovim stolom kojem su se tijekom godina
pridružili novi listovi i proširili ga.
Sada je, zbog svih žena i unučadi, stol bio silno dugačak, a njegova je
majka ustrajala u tome da se svi mogu okupiti za njime. Nije bilo zasebnoga
dječjeg stola. Svi su imali vlastito mjesto tako da je mogla pogledati niz stol i
u isti mah vidjeti svu svoju djecu i unučad.
Majka mu je blistala od ushita, što je značilo da im svima sprema
iznenađenje. Samo se pitao o čemu je, dovraga, riječ.
U zraku se osjećalo uzbuđenje. Prožimalo je cijelu večeru. Njegova
braća, njihove žene i razgovor bili su živahni. Sarah i Garrett bili su
zalijepljeni jedno za drugo, a Sarah se smješkala svojemu mrgi na način zbog
kojeg se Garrett vjerojatno topio sve do nožnih prstiju.
Sophie je blistala, smještena između muža i kćeri Charlotte. Sam ju je
često dodirivao. Kratkim, laganim dodirima. Ili bi ovio ruku oko naslona
njezina stolca i privukao je k sebi dok su se smijali i jeli.
Joe je izgledao nezainteresirano za ljubav i bliskost koja je toliko očito
isijavala iz njihove braće i žena koje su voljeli. Ali Donovan im je zavidio.
Želio je sve to za sebe. Joe je bio mladi od Donovana i sve njihove braće. Iako
se Nathan, njegov brat blizanac, skrasio sa Sheom, Joe ničime nije davao
naslutiti kako želi učiniti istu stvar. Imao je malo više od trideset godina.
Nathanu je bilo trideset godina kada su se on i Shea upoznali na vrlo
neobičan način.
Donovan je odmahnuo glavom, još mu je uvijek bilo teško povjerovati
da Shea ima takve izvanredne sposobnosti. Da je spasila njegova brata. I još
važnije od toga, da je na sebe preuzela svu njegovu muku i njegov bol. Upila
ih i učinila ih svojima. Donovan nije mogao pojmiti da može postojati žena
koja bi bila toliko nesebična prema nekomu koga i ne poznaje. Prema strancu
s kojim je stupila u kontakt usprkos tisućama kilometara koje su ih
razdvajale.
Spona koja ih je povezivala bila je jaka i izdržljiva. Izdržala je dok je
Nathan nije pronašao. I još je uvijek bila postojana. Neraskidiva.
41
A opet, obitelj je postupala prema njoj kao prema svim drugim
snahama i šurjakinjama. Posve uobičajeno. Naizgled su bili nesvjesni
činjenice da je imala telepatske sposobnosti i dijelila mentalnu vezu s
Nathanom i Joeom. Da su mogli komunicirati pomoću misli i na mnogo
intimniji način.
Donovan im je zavidio i na tomu. Žudio je za takvom vezom sa ženom
koju bi volio i koja bi voljela njega.
“Izgledaš zabrinuto, stari”, promrmljao je Ethan, sjedeći pokraj njega.
Ethan i Rachel sjedili su zdesna Donovanu, dok se Rusty smjestila s
njegove lijeve strane. Možda zato što je željela da je podrži nakon što bude
obavijestila obitelj o svojim postupcima. Suočit će se s prokleto mnogo
pitanja.
Blizanci su spavali u svojim kolijevkama tek nekoliko metara dalje kako
bi im, u slučaju da se probude, netko mogao smjesta prići. A na to su bili
spremni svi članovi obitelji, s pripremljenom bočicom i pomoći pri hranjenju.
To je bila bit njegove obitelji. Uvijek su bili jedni uz druge i pružali si
nepokolebljivu, bezuvjetnu ljubav i podršku.
Donovan je odmahnuo glavom. “Poslije ćemo o tome. Mama se sprema
reći nam nešto. Samo što se ne izvrne sa stola. Vjerujem da će joj uskoro
prekipjeti pa ćemo doznati zašto nas je sve pozvala.”
Ethan se nacerio. “I ti si to primijetio, ha?”
“Teško je ne primijetiti”, sarkastično je odvratio Donovan. “Vrpolji se
od nestrpljenja. Sam Bog zna što je sad zakuhala. Mislim da bismo se trebali
pripremiti za prepad.”
Ethan se nasmiješio grleći Rachel i privlačeći je k sebi. Rachel se
nasmiješila Donovanu, a Donovana je oduševila radost koju je ugledao u
njezinim očima. U očima koje su nekoć bile neprestano zamračene sjenama.
Znanjem o prošlosti. Svim što je pretrpjela. Konačno. Konačno se oslobodila
tame. Bila je sretna. Voljela. Ali najvažnije od svega, ponovno je bila svoja.
Donovan joj je uzvratio smiješkom, dopuštajući svoj ljubavi koju je
osjećao prema njoj da ispuni njegovo srce. Ethan je bio prokleti sretnik zbog
druge prilike koju je dobio. Zamalo je izgubio Rachel, a to je bilo nešto što bi
zauvijek progonilo Ethana – kao i ostatak obitelji.
“Izgledaš dobro, dušo”, nježno je rekao. “Teško je povjerovati da si
nedavno rodila.”
42
Njezini su obrazi porumenjeli, ali uzvratila mu je pogledom punim
ljubavi i nježnosti.
“Prošlo je gotovo godinu dana! Možeš li povjerovati u to? Kunem se da
blizanci rastu kao gljive. Ne mogu više održavati korak s njima. Mason se
svim silama trudi sustići Iana u hodanju, a neka mi Bog pomogne kad se
obojica oslobode.”
Donovana je zaboljelo srce. Da, vrijeme je proletjelo. Djeca su narasla.
Bilo je teško u potpunosti uživati u tim trenucima kada su toliko brzo
prolazili.
“Jesi li dobro?” tihim ga je glasom upitala Rachel kako je drugi ne bi
čuli. Ali opet, preostali je razgovor bio bučan i kaotičan. Oko njih su se vodila
barem još tri druga razgovora dok su svi blebetali, smijali se i šalili, stoga je
bilo malo vjerojatno da će bilo tko čuti ono što Rachel govori.
Donovan se nasmiješio. “Da, dušo. Dobro sam. Samo razmišljam o
nečemu. Ispričat ću ti poslije. Možda zatrebam i tvoju pomoć.”
I Racheline i Ethanove oči smjesta je ispunila briga. “Znaš da trebaš
samo pitati”, odvratila je Rachel. Ethan je kimnuo pa su oboje nastavili
pozorno zuriti u Donovana.
“Znam. I cijenim to. Ali nije stvar u meni, stoga se ne brinite. Sve ću
objasniti nakon što nam mama kaže što joj je na pameti.”
Kao na znak, svi su okupljeni utihnuli, a Donovan je obratio pozornost
na oca koji je podigao ruku. Oduševljavao se činjenicom da njegov otac ima
apsolutno poštovanje cijele obitelji.
Braća su mu bila odrasli muškarci. Imali su vlastite obitelji. A Frank
Kelly i dalje je bio glava obitelji. Kada je imao nešto za reći, njegova su djeca
slušala. Imao je njihovo puno poštovanje, i baš svaki član obitelji Kelly
pridržavao se pravila njihovog oca ili majke.
“Vaša majka želi nešto podijeliti sa svima”, rekao je ozbiljnim glasom.
“Zato je ustrajala da se danas okupite ovdje. Svi”, pomno je istaknuo,
pogledavajući niz stol prema Seanu Cameronu i Swannyju. Njegova je žena
prigrlila obojicu mladića i uvrstila ih među Kellyjeve. Jednako kao i Rusty.
Svi su uprli pogled u majčinu smjeru i čekali. Na licima jednih
prevladavala je zabrinutost, a u drugih puka znatiželja. Po izrazu njezina lica
i osmijehu koji joj je plesao na usnama bilo je očito kako im ne namjerava reći
išta loše. Stoga nije bilo razloga za brigu.
43
Marlene Kelly pogledala je muža, a potom posegnula preko stola kako
bi uhvatila njegov dlan koji je počivao pokraj tanjura.
Stisnula ga je i uputila mu pogled pun ljubavi od kojeg je Donovana
zaboljelo srce. Prošle su tolike godine. Pretrpjeli su tolike nevolje. A njihova
je ljubav bila svejednako snažna. Nepromjenjiva. Bila je to konstanta u svim
njihovim životima i oblikovala život sve i jedne osobe s kojom su se Marlene
i Frank susreli u životu.
“Vaš otac i ja željeli smo vam osobno priopćiti ovu vijest. Znam da ste
svi željeli da se preselimo na kompleks i da sam se opirala. Ali jednostavno
obožavam ovu kuću. U njoj su odrasla moja djeca. U nju su dolazila moja
unučad kako bi posjetila djeda i baku. U ovoj smo kući stvorili uspomene, a
to nije nešto s čime se rado rastajem.”
Zastala je kao da pušta riječi da se usijeku u pamćenje svih okupljenih
članova obitelji.
“Ali također znamo da ste zabrinuti. I to s dobrim razlogom. Ova je
obitelj pretrpjela mnogo toga u posljednjih nekoliko godina. A vaš otac i ja ne
želimo vam otežavati stvar. Ne želimo da morate misliti na nas sada kad se
morate usredotočiti na vlastite obitelji.”
Duboko je udahnula, a ovoga je puta Frank stisnuo njezin dlan i uputio
joj ohrabrujući smiješak.
“Stoga smo odlučili. Preselit ćemo se na zemljište na kompleksu koje
nam je Sam namijenio, iako sam Bog zna da je vjerojatno već odustao od nas.
Ali razgovarali smo s arhitektom. Bio je ovdje i izradio skicu ove kuće kako
bismo mogli sagraditi istu takvu unutar kompleksa.”
Stolom se u isti čas prolomila bujica komentara svih okupljenih članova
obitelji. Frank je podigao ruku kako bi ih utišao, a svi su ga smjesta poslušali.
“Dopustite majci da završi. Ovo joj je važno.”
Marlene se nasmiješila. “Želim da sve bude potpuno jednako. I znam
da je smiješno imati toliku kuću kad ćemo u njoj živjeti samo ja i vaš otac. Sve
smo stariji i čovjek bi pomislio kako ćemo se željeti preseliti u nešto manje.
Ali želimo ovakvu kuću. Želimo da svaka sitnica bude jednaka. Želimo kuću
u koju će moći dolaziti naša djeca. Pa makar samo i u posjet. Zadržat ćemo
izgled svih spavaćih soba. Tako da ćete svi vi, momci, imati vlastitu sobu.
Važno nam je ne samo da imamo kuću u kojoj smo stvorili brojne uspomene
nego da i vi imate kuću u kojoj ste odrasli. Mjesto na kojem ćete se okupiti za
Božić i prisjećati se prošlosti. Želimo da naša unučad stvara jednake
44
uspomene na mjesto na kojem su odrasli njihovi očevi. Želimo da imate svoj
dom.”
Oči su joj se ovlažile, a kada je Donovan letimice pogledao oko sebe,
uvidio je kako su njegova braća i njihove žene jednako dirnuti. Emocije su se
nadvile nad stol poput gustog oblaka, ali u svakom se pogledu naziralo
sveprožimno olakšanje.
Olakšanje zbog toga što će njihovi roditelji biti na sigurnom. Što će
prebivati unutar kompleksa gdje će biti zaštićeni.
Prostoriju je ispunilo oduševljenje, a njegova braća i njihove žene ustali
su kako bi zagrlili i Marlene i Franka. Samove oči sumnjivo su svjetlucale, a
čeljust mu je bila čvrsto stegnuta. Od sve Donovanove braće, Sam se najviše
brinuo i bio je najustrajniji u tome da se njihovi majka i otac presele u
kompleks. Snažno olakšanje vidno je ispunjavalo oči njegova brata.
Čim se uzbuđenje smirilo, a svi se vratili na svoja mjesta, Marlene se
pomno zagledala u Joea i Swannyja. Dvojica muškaraca stanovali su u kući u
kojoj je i sam Donovan živio posljednjih nekoliko godina. U kući koju je
nekoć dijelio sa Samom i Garrettom prije nego što su njegova braća upoznala
žene kojima su se oženili.
Ta se kuća nalazila uz jezero, ali izvan kompleksa. Donovan je tek
završio s izgradnjom vlastite kuće unutar kompleksa, a Joe još nije ni započeo
graditi vlastiti dom. Njegovo je zemljište ležalo prazno, a on se zadovoljavao
životom u drvenoj kolibi koju su mu prepustila braća. Swanny je privremeno
živio s njime dok ne pronađe vlastitu kuću. Bio je član Joeova i Nathanova
tima i, poput ostalih članova tima, preselio se kako bi bio bliže kompleksu i
dvoranama za trening.
“Mladiću, a kada ti planiraš započeti s izgradnjom vlastite kuće?”
ozbiljnim ga je glasom upitala Marlene.
Joe se nasmijao. “Joj, mama. Pusti me na miru. Još mi ne treba kuća.
Swanny i ja uživamo u kolibi. I da ti nije palo na pamet da me upoznaješ s
nekom dragom djevojkom koju želiš da oženim. Sagradit ću si kuću. Jednoga
dana. Ali još uvijek nisam spreman. Brinut ću o tome kada i ako upoznam
gospođicu Pravu i poželim se skrasiti.”
Marlene je zagunđala, a potom se nasmiješila. “Pa, barem si konačno
počeo razmišljati o budućnosti i skrašavanju. Ovo je prvi put da si uopće
spomenuo kako češ to jednog dana učiniti.”
45
Joe je zastenjao, a ostali su prasnuli u smijeh kada je otpočela još jedna
runda prepucavanja.
“I mi imamo jednu vijest”, tiho se oglasila Sophie.
Svi su se okrenuli prema njima, zamjećujući Sophien lagani sjaj i sreću
u njezinim očima. Marlene je zastao dah pa je nestrpljivo prinijela dlan
usnama.
Sam se nježno nasmiješio svojoj ženi i obgrlio je rukom, stišćući joj
ramena. Veselje u očima Donovanova brata bilo je neporecivo dok je
ohrabrivao Sophie.
“Dobit ćemo još jedno dijete”, objavila je Sophie. “Za sedam mjeseci.”
Prostorijom su odjeknuli povici i čestitke, a svi su se počeli grliti kao
ludi. Charlotte je zapljeskala i stala uzbuđeno cupkati u svom stolcu.
“Dobit ću sestru! “ izjavila je.
“Ili brata”, ispravio ju je Sam očiju blistavih od zadovoljstva.
Charlotte je snažno odmahnula glavom. “Već imamo dečke. Teta
Rachel ima dva! Želim sestru.”
Sophie se nasmijala i zagrlila kćer. “Što god bude, voljet ćeš ili njega ili
nju. Obećavam.”
Charlotte nije izgledala uvjereno, ali nije se bunila.
“Ovaj, društvo, i Garrett i ja želimo nešto podijeliti s vama”, Sarah se
tiho oglasila sa svoga mjesta.
Svi su se okrenuli u njezinu smjeru, a ona se snažno zarumenjela,
zamalo se sakrivši iza Garrettovih širokih ramena. Garrett se strpljivo
nasmiješio i obgrlio je s leđa, privlačeći je k sebi.
“Ne želimo vam krasti pažnju”, nesigurno je nastavila Sarah. “Ali s
obzirom na sve ostalo, činilo se kao savršen trenutak da vam kažemo.”
“Naravno!” uskliknula je Marlene.
Ostatkom stola smjesta su se prolomili ushićeni povici. Čvor u
Donovanovoj utrobi povećao se dok je promatrao obilje sreće za stolom. Nije
bila atomska fizika zaključiti sadržaj vijesti svoga drugog brata, a ona je samo
pojačala čežnju u Donovanovoj duši za onime što su imali svi osim njega.
“I mi ćemo dobiti dijete”, sramežljivo je rekla Sarah. “Vrlo brzo nakon
Sophie i Sama. U petak sam posjetila liječnika i on kaže da sam trudna šest
tjedana, stoga će stići odmah nakon što Sophie rodi.”
46
“Ah, to je prekrasno!” uskliknula je Marlene, a oči su joj se zacaklile od
suza.
Otrla ih je ustajući i jureći prema Sari kako bi je privila u zagrljaj.
“Ah, dušo. Danas si silno usrećila jednu staricu. Svi ste me usrećili. Ne
mogu vjerovati da će me Bog blagosloviti s još dvoje unučadi.”
Uslijedila je još jedna runda čestitki i još luđih zagrljaja. Rusty je
pogledala prema Donovanu sa zamjetnom nelagodom u očima. Znao je na
što točno misli. Da ne bi trebala ništa reći kako ne bi pokvarila trenutak. Ali
on je odmahnuo glavom i usredotočeno se zagledao u nju. Njihov je otac
morao znati. Njegova je obitelj morala znati. Potom će moći razmisliti o
situaciji nakon što svi doznaju sve što je potrebno. A Donovan će se moći
izjasniti o svojoj ulozi u svemu tomu. O tome da namjerava učiniti što god je
potrebno kako bi pomogao Eve te njezinu bratu i sestri.
Ujedinjena obitelj Kelly tvorila je zastrašujuću, neumoljivu silu prirode
protiv kakve Eve nije imala šanse. Zasut će je tolikom ljubavlju,
razumijevanjem i podrškom da više nikada neće morati brinuti o tome da će
ostati gladna. S vremenom će nesumnjivo shvatiti da je ono čega se god
bojala više ne treba strašiti. Kellyjevi će je zaštititi – Donovan će je zaštititi.
Bez obzira na sve.
“Ovo je bolje od Božića”, oglasio se Joe s cerekom na licu. “Mislim da
nisam vidio obitelj na okupu i ovako sretnu još od prvog Božića kada nam se
Rachel vratila.”
Njegova je izjava izmamila različite reakcije. Ethanove oči, iako sretne,
na trenutak je zasjenilo sve ono što je mislio da je izgubio – i čarolijom
povratio. Tek letimična sjena, koju je vrijeme konačno izbrisalo, te spoznaja
da se Rachel vratila i da je nikada više neće izgubiti.
“Ova je obitelj pretrpjela puno toga”, ozbiljnim je glasom rekao Frank.
“Ali mi smo Kellyjevi, a Kellyjevi svladavaju sve prepreke. Mi sve
pobjeđujemo. Ništa nas ne može uništiti sve dok predstavljamo snažnu,
ujedinjenu obitelj.”
“Hooyah”, promrmljao je Ethan, što je smjesta izmamilo ozlojeđeno
stenjanje i dobrodušno zadirkivanje njegove braće koja nisu služila u
marinama.
“Ne bih željela pokvariti toliko dobrih vijesti” nesigurno je otpočela
Rusty.
47
Čim je progovorila, svi su se okrenuli prema njoj. Marlene je smjesta
pogledala Donovana i Rusty kao da se prisjeća da su došli kasno i zajedno. I
da joj je Donovan rekao kako će je poslije obavijestiti o tome što se događa.
Donovan je ispružio ruku kako bi stisnuo Rustyn dlan pod stolom.
Samo kako bi je podsjetio da je uz nju i da je podržava.
Ona mu je uputila zahvalan pogled i nastavila govoriti. Nije to svalila
na njega. Nije rekla da im ona i Donovan imaju nešto za reći.
Učinila je to sama. Preuzela je odgovornost za svoja djela. Donovan ju
je poštivao zbog toga. Bio je prokleto ponosan na nju.
“Zaposlila sam nekoga na pola radnog vremena u željezariji.”
Svi su začuđeno podigli obrve, a Frankovo je lice smjesta poprimilo
zbunjen izraz. Ali Donovan je morao priznati zasluge svojoj braći. Nisu
smjesta ispalili tisuću pitanja niti su nasrnuli na Rusty ili su je pitali gdje joj je
bila prokleta pamet.
“Kad se to dogodilo?” zbunjeno je upitao Frank.
Rusty je progutala knedlu i ponovno pogledala u Donovana u potrazi
za nijemom podrškom. On je kimnuo hrabreći je da nastavi govoriti.
Namjeravao se umiješati u pravom trenutku. Ali zasad im je ona trebala
prenijeti detalje.
“Klinac je” tiho je rekla. “Star petnaest godina. On je... U nevolji je.”
Kada su se stolom proširili namršteni pogledi i zažamorila pitanja -
uobičajena reakcija Kellyjevih na sve kojima je potrebna pomoć – podigla je
ruku, a oni su utihnuli.
Duboko je udahnula. “Gladan je. Znam kakav je to osjećaj. Kao što sam
rekla Vanu, mogao je biti ja... on jest ja... u tim godinama. Očajan je. Ali dobar
je. Znam kako ćete svi pomisliti da sam luda. Ili naivna. Ali znam da je dobro
dijete. Miran je. I marljiv. Ima dvije sestre koje pokušava uzdržavati i
prehraniti. I, Bože dragi, da samo znate u čemu žive. Dođe mi da zaplačem
zbog njih.”
Marlene se smjesta uozbiljila. “Koliko su mu stare sestre? Gdje su mu
roditelji? Zašto nam se nisi smjesta obratila? Moraš znati da smo spremni
pomoći im.”
Rusty je kimnula. “Znam to. Znam. Sve se dogodilo tek jučer. Došao je i
pitao treba li nam pomoć. I znam da to nisam smjela učiniti bez pitanja, ali
bojala sam se da će otići i da se više nikad neće vratiti ako mu budem rekla
48
da moram provjeriti. Stoga sam odlučila zaposliti ga. Platila sam mu
gotovinom, i to iz svog džepa.”
Donovanova su se braća namrštila. Ne zato što nisu odobravali
Rustyne postupke. To su odavno prošli. Ne, u očima im se nazirala
zabrinutost. Ne samo zbog klinca kojem je Rusty pomogla nego zbog Rusty i
bojazni da je mogla stradati.
“Ja sam ih danas posjetio” rekao je Donovan, oglasivši se prvi put
otkad je započeo razgovor.
Rusty ga je zahvalno pogledala jer je preuzeo stvar u svoje ruke. Cio je
stol utihnuo dok su čekali da Donovan nastavi.
“Zato smo Rusty i ja zakasnili. Provezao sam se pokraj željezarije i
vidio Rustyn džip pred izlogom. Znao sam da je nedjelja, stoga sam otišao
provjeriti što radi ondje. Klinac je radio, a Rusty je rekla da je gladan i da ga
želi pratiti kući kako bi izvidjela njegovu situaciju. Provjeriti ima li kakvih
problema kod kuće i u kakvim uvjetima živi.”
Smjesta ga je dočekala runda prigovora njegove braće zbog Rustyna
slijepog upadanja u situaciju. Lako je mogla nastradati.
Donovan je podigao dlan u zrak. “Išao sam s njom. Slijedili smo klinca
do kuće. Loše je”, rekao je nakratko zastavši. Znao je da ne može sakriti svoje
osjećaje pred ostalima. Da ne može zadržati bezizražajan izraz lica. Oni su
uvidjeli njegovu reakciju te postali tihi i zamišljeni, nabravši čela.
“Ima stariju sestru. Otprilike joj je dvadeset pet godina. I mnogo mladu
sestru, Charlotteine dobi. Jedva spajaju kraj s krajem i žive krajnje bijedno.
Užasno je. Nisam to mogao podnijeti. Bilo mi je grozno ostaviti ih ondje.”
“Zašto si ih ostavio?” znatiželjno je upitao Garrett.
Isto je pitanje nazreo u očima preostale braće. Dobro su znali za
njegovu sklonost da iz istih stopa zasuče rukave i obavi ono što je potrebno.
Za njegovu slabost prema unesrećenim ženama i djeci. Vjerojatno ih je
zbunjivala činjenica da je tek tako otišao.
“Zato što su u nevolji” tiho je odvratio Donovan. “Onakvoj vrsti
nevolje koja nema nikakve veze sa siromaštvom i glađu. Bježe od nečega, i to
panično. Izbezumljeni su od straha i neprestano se pribojavaju da će ih
pronaći.”
“Jebote” promrmljao je Sam, zbog čega je smjesta zaradio majčin
prijekoran pogled zbog nepristojnog izražavanja za stolom.
“Što ćeš učiniti?” tiho je upitao Garrett.
49
Njegova su braća uzimala zdravo za gotovo kako će Donovan nešto
učiniti. Neće ostati sjediti prekriženih ruku i dopustiti da se takva situacija
odvija bez nadzora.
“Dječak... Travis... ima petnaest godina. Malena, Cammie... bolesna je.
Pretpostavljam da je Eve čuva dok Travis radi samo kako bi je mogli
prehraniti i kupiti joj lijekove.”
“O, dragi Bože”, prošaptala je Marlene, glasa prepuna sažaljenja.
“Moramo nešto učiniti, Donovane. Ne možemo ostati po strani i pustiti ih da
gladuju bez igdje ičega.”
“Ne, mama, i ne namjeravam. Ali Rusty je željela da svi doznate što je
učinila i zašto. Ja je podržavam u tome. Rado ću iz vlastitog džepa platiti
Travisovu dnevnicu. Ona će mu dopustiti da radi ovaj tjedan kad god bude
želio doći. Očajnički im treba novac. Ali moramo biti oprezni u vezi s time.
Ako budemo previše nasrtljivi, pobjeći će glavom bez obzira. Vidio sam očaj i
strah u njihovim očima. Moramo biti vrlo pažljivi.”
“Nema potrebe da mu daješ svoj novac” odvratio je Frank. “Rado ću ga
zaposliti. Ako je istina što Rusty govori o tome da je marljiv, dobro će mi doći
u željezariji. Rado ću ga zaposliti i platiti mu u gotovini kao što je ona dosad
činila.”
“Samo budi oprezan”, upozorila ga je Rusty. “Ne ispituj ga. Silno sam
se trudila ne zabadati nos. Uplašen je i pobjeći će. Jednom sam i sama bila
poput njega. Znam kako razmišlja. Nema povjerenja ni u koga. Naučio je
očekivati samo najgore od drugih ljudi. Kao što je Van rekao, moramo biti
vrlo oprezni u vezi sa svim što ćemo učiniti, jer će u protivnom pobjeći. Eve
je to i rekla kada smo bili u njihovoj kući. Ne bih to nazvala kućom. To je
grozna, stara, trošna auto-prikolica koja prokišnjava.”
“Što želite da učinimo?” tiho je upitala Rachel.
Donovanove preostale šurjakinje zurile su u njega i Rusty s istim
pitanjem u očima. Kako mogu pomoći? Obožavao je činjenicu da su sve imale
srce veličine Teksasa i bile spremne učiniti što god je potrebno kako bi
pomogle drugima.
Njegova su braća možda i vodila opaku organizaciju posvećenu
pomaganju onima u opasnosti, ali njegove su šurjakinje bile prave ratnice i
dičile se jednakom hrabrošću kao i KGI.
“Zasad, ništa”, rekao je Donovan. “Moram doznati sve što mogu o
njima i njihovoj situaciji. Pokušati shvatiti od čega bježe. Travis će nastaviti
50
raditi u željezariji, a ja planiram otići onamo i odnijeti im hranu i druge
potrepštine. Nadam se da ću im se uspjeti približiti kako bi mi počeli
vjerovati. Ako se cio klan Kellyjevih sruči na njih, uplašit ćemo ih pa će, kao
što je rekla Rusty, pobjeći glavom bez obzira.”
Donovan ova majka nije izgledala sretno slušajući ga, ali kimnula je u
znak slaganja.
“Potrebna im je naša pomoć”, dometnuo je Donovan, glasa ispunjena
odlučnošću. “I ja ću im je pružiti.”
Braća su mu uputila znalačke poglede.
“Nismo ni očekivali ništa manje od tebe”, rekao je Sam.
51
7. POGLAVLJE
DONOVAN je znao kako njegovoj braći neće trebati dugo da ga

stjeraju u kut i ispitaju čim se strka oko ručka slegne i svi ustanu od stola
kako bi pomogli s pospremanjem. Donovan je namjerno klisnuo na stražnju
terasu i čekao da braća pođu za njime. Previše ih je dobro poznavao da bi
mislio kako će ga tek tako pustiti na miru i lišili ga podrobnog ispitivanja na
račun Eve te njezina brata i sestre.
Stajao je na terasi i zurio u dvorište pred sobom. Mjesto na kojem su
desetljećima stvarali uspomene. Nasmiješio se, prisjetivši se mnogih
roštiljada. Hrvanja s braćom. Rustyne mature, kada je Nathan naizgled prvi
put napustio svoju čahuru nakon mučnog zarobljeništva na Bliskom istoku.
Donovanu se još uvijek ledila krv u žilama pri pomisli na to koliko su blizu
bili da izgube svoga mlađeg brata.
Da nije bilo Shee... Donovan je odmahnuo glavom. Na roštiljadi u
Rustynu čast, on i Nathan hrvali su se, baš kao u djetinjstvu, a Donovanu je
silno laknulo što vidi onoga starog Nathana, a ne ispraznu ljušturu od svoga
mlađeg brata koja im se vratila, slomljena i drukčija. Potom je Nathan
pošizio. Podvio rep i zbrisao iz roditeljske kuće kao da ga goni sam vrag. A
sve zbog toga jer je Shea konačno ponovno stupila u kontakt s njime. Bila je u
nevolji, a Nathan je prevrnuo nebo i zemlju kako bi je pronašao.
Sada su se oboje nalazili kod kuće, gdje i pripadaju. Vjenčani. Sretni.
Zaljubljeni. Baš kao sva njegova starija braća i dvojica mlađe braće.
Potišteno se nasmiješio. Mama je za stolom gnjavila Joeao tome kada će
se skrasiti, ali znao je da se i sam nalazi na tom popisu. Bio je stariji od Joea i
po majčinu mišljenju, on je trebao biti prvi na redu.
Misli su mu još jednom odlutale k Eve. Kako li glasi njezina priča?
Koliko ima godina? Izgledala je nekako bezvremenski. Mogla je imati od
dvadeset do trideset godina. Izgledala je mlado, a opet, kada bi pogledao u
njezine oči, vidio je znatno stariju ženu. Vidio je znanje izrađeno iz godina i
godina iskustva. I lekcija naučenih na teži način. I vidio je strah. On ga je
ljutio najviše od svega. To što se ta žena na jedvite jade suzdržavala da se ne
slomi, što je nosila toliku odgovornost na svojim plećima. Mlađeg brata i
sestru o kojima se morala brinuti, iako nije bila u stanju pobrinuti se ni za
samu sebe.
52
Želio je banuti na njezina vrata i zahtijevati odgovore. Želio je doznati
sve. Od čega bježi. Potom je želio prevrnuti isto ono nebo i zemlju koje je
prevrnuo Nathan u potrazi za Sheom.
Imao je kuću. Imao je prostor za Eve i njezina brata i sestru. Želio ih je
ondje. Shvatio je to. Ma koliko ludo zvučalo, najviše od svega želio ih je
preseliti u kompleks i pod svoj krov gdje bi bili sigurni. Gdje bi mogao
zadobiti njihovo povjerenje i, po mogućnosti, nagnati ih da mu se otvore i
kažu čega se toliko boje.
Znao je da mu se ne bi svidjeli njihovi odgovori – u slučaju da mu ih
ikada pristanu dati. Znao je da je u pitanju nešto loše. Činjenica da ga je
četverogodišnje dijete promatralo s užasom u očima – i spoznajom o svim
lošim stvarima koje se događaju u svijetu, s čime ni jedno četverogodišnje
dijete ne bi trebalo biti upoznato – govorila mu je sve što treba znati.
Čvrsto je stegnuo šake u pesnice. Bespomoćno. Osjećao se prokleto
bespomoćno. Gadila mu se činjenica da jednostavno ne može postupiti kao
da je riječ o bilo kojem zadatku: baciti se u akciju, ukloniti prijetnju te zaštititi
Eve i tu dragocjenu dječicu. Morao je biti vrlo oprezan i ići polako, a to mu je
izjedalo dušu.
“Gubiš se, stari” sarkastično je dobacio Sam iza njegovih leđa. “Nisi ni
čuo kad smo izišli.”
Donovan se okrenuo te ugledao Sama i Garretta kako stoje i proučavaju
ga. Znali su što mu je na pameti te da ga proganja ta situacija s Eve. Čitali su
ga kao otvorenu knjigu. Oduvijek su to činili. Ali opet, Donovan nije bio tip
osobe koja bi skrivala svoje misli i osjećaje.
Nikada se to nije ni trudio učiniti.
“Samo razmišljam”, odvratio je Donovan.
Garrett je kimnuo. “Da, to nam je jasno.”
“Hej, čestitam vam obojica”, rekao je Donovan. “Ne mogu vjerovati da
ćete nam podariti još nećaka i nećakinja. Kako je Sarah? Podnosi li to dobro?”
Sam i Garrett opustili su se, a lica su im se smjesta ispunila ljubavlju na
spomen njihovih trudnih žena.
“Sretna je”, tiho je rekao Garrett. “Oboje smo sretni. Brinuo sam se da je
možda prerano. Ali željela je dijete i, pa, ja sam oduvijek želio punu kuću. Ali
čekao bih dokle god ona kaže.”
“Mislim da svi znamo gdje ja stojim”, Sam je rekao s humorom u glasu.
“Sophie i ja počeli smo raditi na drugom djetetu čim je Rachel rodila svoje
53
dječake. Nisam siguran hoćemo li stati na njemu ili ne. To prepuštam Sophie.
Svako je dijete blagoslov i prihvatit ću ih onoliko koliko god ih ona želi i biti
zahvalan za svako od njih.”
Garrett je kimnuo. “Sarah i ja moramo nadoknaditi zaostatak. Sam će
dobiti drugo dijete. Rachel je Ethanu dala blizance. Čovječe, čudi me što
Nathan i Shea još nisu počeli razmišljati o djeci.”
Donovan se nasmiješio. “Još su uvijek mladi i oboje su prošli pravi
pakao. Vjerojatno je pametno što čekaju. Čeka ih još mnogo posla. A imaju
sve vrijeme na svijetu. Shea je mlada. I Nathan je. Preostaje im još nekoliko
godina prije nego što dospiju do onih kada se Samu rodilo prvo dijete.”
“Ne podsjećaj me na godine”, progunđao je Sam.
“Koma je imati četrdeset godina. Osjećam se kao stari prdonja.” Garrett
i Donovan nasmijali su se.
Sam se ozbiljno zagledao u Donovana kada su se prestali smijati.
“Nego, što je s tim klincem kog je Rusty zaposlila i njegovim sestrama?
Rekao si da je situacija loša. I rekao si da bježe od nekoga. Što trebamo znati i
kako možemo pomoći?”
Donovan je uzdahnuo i nemarno provukao prste kroz svoju kratku
kosu. “Najgore od svega jest to što ne znam ni sam. Nisam se osjećao ovako
prokleto bespomoćno u cijelom životu.”
Garrett se namrštio i zakoračio naprijed. “Puno sam te puta vidio
uzrujanog zbog unesrećenih žena i djece, Vane. Ali ovo je drukčije. Ti si
drukčiji. Što se događa? Moramo znati cijelu priču. Ne ublaženu verziju koju
si dao mami i ostatku obitelji za stolom.”
“Rusty ima pravo. U nevolji su. Ali ne znam od čega bježe”, odvratio je
Donovan. “Potreban im je novac koji Travis zarađuje. Korača ulicom kao da
očekuje da ga netko svaki tren zaskoči i napadne. Neprestano se osvrće preko
ramena. Toliko je očit u vezi s time da mi se koža ježi. Svatko bi ga prokužio
dok kažeš keks.”
Sam je ljutito i s gađenjem otpuhnuo. “Što planiraš učiniti?”
Donovan je podigao ramena i pustio ih da padnu. “U tome i jest
problem. Ne znam, i to me ljuti. Ne mogu postupiti kao i obično. Otići,
isprašiti nečiji tur i zahtijevati imena krivaca. Lijepo upakirati stvar, ukrasiti
je vrpcom i otići sa spoznajom da sam nešto poduzeo i da će se ti ljudi
oporaviti i nastaviti sa svojim životima. Ta je žena izbezumljena od straha.
Njezini brat i sestra izbezumljeni su od straha. Imao sam osjećaj kao da me
54
netko šutnuo u jaja kad sam vidio kako me ta četverogodišnjakinja gleda kao
da sam čudovište.”
“Kvragu” tiho je odvratio Garrett. “To je koma, stari. Mora postojati
nešto što možemo učiniti,”
“Ah, učinit ću ja nešto” rekao je Donovan, tiho se zavjetujući pred
braćom, “Moram smisliti način da im se približim. Da zadobijem njihovo
povjerenje. Počet ču tako što ću im odnijeti hranu i podrobnije procijeniti
situaciju. A potom, ako Cammie ne ozdravi, želim dovesti Maren kako bi
pregledala Cammie.”
“Djevojčica se tako zove?” upitao je Sam. “Cammie?”
Donovan je kimnuo. “Da. Charlotteine je dobi. Jako me podsjeća na nju.
Ali dok je Charlotte sretno, normalno i bezbrižno dijete i imao cijelu obitelj
koja stoji iza nje, voli je i štiti, Cammie ima Travisa i Eve i to je sve. “
“Siguran sam da će im Maren priskočiti u pomoć”, rekao je Garrett.
“Dobra je ideja pozvati je i odvesti je onamo. Ionako odlazi u kućne posjete
sada kad je preuzela ordinaciju dr. Campbella.”
“Radi koliko može, a dr. Campbell vratio se kako bi preuzeo dio
pacijenata dok je bila na porodiljskom dopustu, ali još uvijek liječi nekoliko
pacijenata. Steele joj puše za vratom kako bi je natjerao da uspori”, rekao je
Sam sa zamjetnim smijehom u glasu.
Donovan i Garrett nasmijali su se. Bilo je dozlaboga smiješno vidjeti
vođu tima toliko posvećenog svojoj ženi i kćeri. Nitko u KGI-u nikada nije ni
pomišljao da će vidjeti Steelea s djetetom u rukama. Ali bilo je urnebesno
gledati kako dr. Maren Scofield – sada Steele – i njihova kći Olivia čvrsto vrte
tu santu leda oko malog prsta.
“Steele će se protiviti tomu da Maren ide sama” upozorio je Garrett.
“Ako načuje o čemu je riječ, nema šanse da joj dopusti da ide bez njega, a ako
Eve i njezini vide Steelea, samo će se još više uplašiti.”
Donovan je iskrivio lice. “Da, kužim. Dobro će mi doći pomoć da ga
nagovorim da ostane kod kuće i dopusti meni da odem sam s Maren. Ja ću ih
dotad posjetiti već dva puta, stoga mislim da im ja i Maren nećemo smetati.
Ali, ako bi Steele došao... Da, to nije dobra ideja.”
“Ja ću mu baciti bubu u uho i uvjeriti ga da ćeš neprestano biti s njom,
pripravan na sve. Ali moram znati situaciju, Vane. Moram znati sve o tome u
što će se uvaliti, jer će i Steele željeti znati, a ne mogu mu prešutjeti i reći da
55
se pouzda u nas. Znaš kakav je. Slijedi isključivo svoja pravila i vrlo je
zaštitnički nastrojen prema Maren i Oliviji.”
“U prikolici nema opasnosti”, promrmljao je Donovan. “To je otrcana
rupa u kojoj nitko ne bi trebao živjeti. Cammie ima četiri godine. Travis ima
petnaest, ali dobar je. Iskren. Ustrajan u namjeri da se skrbi o svojim
sestrama. A Eve... Pretpostavljam da ima oko dvadeset pet godina, ali ne
mogu biti siguran. Djeluje bezvremenski. Naizgled može imati dvadeset, ili
trideset godina, ili bilo što između. Prekrasna je. Ali posve prestravljena.”
Garrett i Sam nabrati su čelo zureći u mlađega brata. Donovan se
nelagodno premjestio s noge na nogu pred njihovim oštrim pogledom,
svjestan kako je vjerojatno rekao previše. Ili su ga možda izdali boja glasa i
izraz lica. Zajebi sve to. Posljednje što mu je trebalo bila je lekcija o tome kako
previše dopušta svojim osjećajima da se upletu. Odnosno, više nego inače.
“Što ti predstavlja ta žena, Vane?” tiho je upitao Sam.
“U nevolji je i potrebna joj je pomoć” odvratio je Donovan,
izbjegavajući pitanje. “Eto što mi predstavlja. Neki je šupak natjerao tu
djevojčicu da se užasava muškaraca. Dio mene ne želi ni zamišljati kroz što
su sve prošli, a mi smo se susreli sa zbilja groznim sranjima tijekom posla.
Bio sam uvjeren da sam dosad sve iskusio, a opet se iznova iznenadim svaki
put kad naiđem na šupka koji zlostavlja žene i djecu.”
Garrett se suosjećajno lecnuo. “Kužim, stari. Ali onog dana kad
postanemo otporni na to, bit će dan kada ćemo odustati od posla. Mora nam
nešto predstavljati, inače ne bismo mogli činiti to što činimo. Nismo jebeni
roboti, nesposobni pokazati suosjećanje ili emocije. Svaka nam misija nešto
znaci.”
“Svaka je misija osobna”, rekao je Sam, ponavljajući izjavu koju je
izgovorio mnogo puta u prošlosti. “Neke su samo osobnije od drugih.”
“A ovo je jedna od njih” tiho je odvratio Donovan. “Ne mogu to
objasniti, ali da, pristupam tomu vrlo osobnu i ne namjeravam zatvarati oči
pred situacijom.”
Sam je položio dlan na Donovanovo rame i stisnuo ga. “Znaš da smo
uz tebe.”
Donovan se nasmiješio. “Da, nikad nisam posumnjao u to. Nikada i
neću. Nazvat ću Maren. Ti se javi Steeleu. Natjeraj ga da se povuče. Znam da
će to biti mučan posao s obzirom na poriv za kontroliranjem koji osjeća, ali
56
objasni mu situaciju. Reci mu da nikad ne bih doveo Maren u opasnost i da
ću je štititi svake sekunde koju ondje provedemo.”
“Hoću” rekao je Sam. “Ali, Vane? I vjerojatno ti ovo uzalud govorim,
ali ne dopusti da ti osjećaji svladaju razum. Ako pretjeraš, povuci se i pusti
jednoga od nas da preuzme vodstvo. Bili bismo objektivniji, a znaš da bismo
obavili posao.”
“To ću učiniti ja, i isključivo ja”, odvratio je Donovan, glasom grubljim
nego što je namjeravao. “Ona je moja. Oni su moji. A ja štitim ono što je
moje.”
57
8. POGLAVLJE
EVE je zastala pred naslonjačem na kojem je ležala usnula Cammie i

lagano joj prešla dlanom preko čela, mršteći se kada je na njemu još uvijek
zatekla tragove vrućice. Zatvorila je oči i povukla ruku, ne želeći probuditi
dijete, te prišla sićušnoj kuhinji u vrućoj i vlažnoj prikolici.
Nalila je vodu iz slavine u čašu, ne trudeći se ubaciti kockice leda iz
prastare posudice za led u zamrzivaču. Njih je čuvala za Cammie. Eve ih je
rabila kako bi ih Cammie mogla piti, ali i da joj može sniziti temperaturu kad
se vrućica pogorša.
Ako uskoro ne plati račun za vodu i struju, ostat će i bez njih. Bez struje
bi mogli preživjeti. Ionako nisu imali klimatizacijski uređaj koji bi im pružao
olakšanje od vrućine. Boravak u mraku nije joj smetao. Ali vrućina jest.
A današnji je dan bio vruć. Nije bilo povjetarca koji bi ušao kroz
prozore i osvježio ih. Potrošila je ono malo novca što su imali na sobni
ventilator iz svaštarnice i okrenula ga prema kauču kako bi rashladio
Cammie i možda joj pomogao sniziti vrućicu, ali i dalje je bilo jako sparno,
premda još nije otkucalo ni podne. A ako ostanu bez struje, ostat će i bez
slabašnog olakšanja koje im pruža ventilator.
Još jedna stvar zbog koje će se morati brinuti. Kao da već nema
dovoljno brige u vezi s time kako će ih opskrbiti hranom.
Pogledala je bijedne zalihe koje je kupila prije nego što je Travis otišao
na posao u željezariju. Potrošila je najmanje što je mogla, kupivši samo ono
najnužnije. Hranu. Ventilator za Cammie. I još lijekova. Iako je uzela one
najobičnije, lecnula se pročitavši cijenu.
Dok je bila vani, svratila je u maleni kafić u blizini Travisova radnog
mjesta i provela nekoliko dragocjenih minuta na internetu u potrazi za bilo
kakvim tragom o Waltovoj blizini. Za bilo kakvim razvojem situacije. I
najnovijim optužbama kojima ju je obasipao.
Uspjelo joj je tek iznova probuditi posvemašnji užas koji je osjećala
kada je pročitala novosti iz lokalnih kalifornijskih novina te uvidjela da je čak
i nekoliko većih izvještajnih agencija u istaknutim kalifornijskim gradovima
zamijetilo “suosjećajno zanimanje” za priču o pomahnitaloj, emocionalno
nestabilnoj ženi koja je otela dvoje djece bogatog i uglednog čovjeka.
58
Eve je poželjela šakom razbiti zaslon računala. Laži. Sve su to bile laži.
Ali tko bi joj povjerovao? Tko bi ikada povjerovao da je čudovište Walt, a ne
ona? Da je sadistički nastrojen zlostavljač od oca umjesto zabrinutog,
ucviljenog čovjeka punog ljubavi kakvim se prikazuje pred ostatkom svijeta.
Zavarao je sve one od bilo kakvog značenja. Jedino su ona i Travis i Cammie
– znali pravu istinu.
Eveina je majka znala istinu i zbog toga je platila životom. Eve to
nikada neće moći dokazati, ali znala je, jednostavno je znala da je Walt ubio
njezinu majku. Nije pretpostavljala. Znala je sa sigurnošću. Kao i Travis.
Tajili su to pred Cammie. Nikada to nije morala doznati. Imala je dovoljno
razloga za strah od vlastitog oca i bez znanja o tome da je ubio njihovu
majku. Ali Eve i Travis znali su i svakoga su dana živjeli s tom spoznajom.
Da će se, ako se ikada vrate, vratiti ravno u pakao.
Eve će dati zatvoriti, ako ne u zatvor, onda u neku umobolnicu gdje će
je pretvoriti u biljku. A Travis i Cammie ponovno će se vratiti čovjeku koji će
ih uništiti.
Bilo je samo pitanje vremena kada će se vijesti proširiti izvan
Kalifornije. Možda se to već i dogodilo. Walt je imao poznanstva, a bilo je
očito kako čini sve što je u njegovoj moći da mediji razglase priču na sve
strane. Tako da Eve ne preostane mjesta gdje bi se sakrila. Ni jedna dovoljno
duboka rupa. Ni jedan kutak koji će biti dovoljno daleko kako bi ga spriječio
da ih pronađe.
Izdano je upozorenje Amber1 zbog Travisa i Cammie. Eveino lice
nalazilo se na mnogim plakatima kao lice žene koja je otela djecu. Vodila se
kao iznimno nestabilna osoba kojoj je trebalo oprezno pristupiti, s obzirom
na to da je možda naoružana i opasna.
To je bilo smiješno. Nikada u životu nije držala pištolj u rukama. Ne bi
znala kako ga upotrijebiti. I žalila je zbog puno toga. Kao prvo, žalila je zbog
uvjerenja, koje su dijelili mnogo ljudi, kako joj vještine samoobrane nikada
neće zatrebati. Da se nikada neće zateći u nasilnoj situaciji. Ili se morati
braniti pred nasiljem.
Bila je naivna i glupa, a sada su Travis i Cammie ispaštali zbog njezine
gluposti.
1 Amber Alert – sustav upozorenja koji šalje poruke u slučaju otmice djece, pokrenut
1996. i nazvan po Amber Hagerman, otetoj i ubijenoj djevojčici iz Teksasa. (Nap. prev.)
59
Njezin prvi instinkt bio je da se sakrije pod maskom blaženog neznanja.
Da ne pokušava doći do informacija ili podsjeća samu sebe na ono od čega
bježi. Ali bio bi to vrhunac glupog razmišljanja. Nije si smjela priuštiti slijepo
neznanje, kao i to da i na trenutak povjeruje kako je sigurna. Skrivena. Izvan
Waltova dosega.
Stoga je morala pomno pratiti vijesti i sve druge informacije o Waltovoj
potrazi, i osobnoj i javnoj. Osobna ju je potraga plašila najviše od svega. Iako
su obje bile zastrašujuće. Ali zbog onoga koliko je daleko čovjek poput Walta
bio spreman istupiti izvan granica zakona, strah joj je strujao kralježnicom i
paralizirajućim joj stiskom držao grlo tako da nije mogla disati.
Napela se, prenuta iz svojih užasnutih misli zvukom vozila točno pred
vratima prikolice. Znoj joj je u trenu orosio čelo, a pogled poletio prema
Cammie koja je i dalje spavala na kauču.
O, Bože. Što ako je došao? Što ako ju je pronašao? Nije imala kamo otići.
Kamo pobjeći. Nije imala automobil. Onaj na koji je potrošila gotovo svu
svoju ušteđevinu kada ga je, pod lažnim imenom, kupila u bijednoj
prodavaonici rabljenih vozila, plativši trostruko veću cijenu od prave
vrijednosti tog sranja, ležao je pokvaren negdje u blizini Dovera.
Ona, Travis i Cammie napustili su ga, znajući da nemaju ni novca ni
načina da ga poprave, te nastavili pješice. Tako su dospjeli u Dover, iz nužde.
Ne svojom voljom.
Eve je ostatkom novca unajmila prikolicu i platila polog kako bi im
uključili vodu i struju.
Dok se ne bude mogla vratiti na posao i uštedjeti dovoljno novca kako
bi pobjegli nekamo dalje, zapeli su ovdje.
Pohitala je prema kauču, osvijestivši se sa zvukom zatvaranja
automobilskih vrata. Kliznula je rukama pod Cammieno tijelo i pojurila u
spavaću sobu. Cammie se promeškoljila i zaustila, sneno se pobunivši.
“Pssst, Cammie” smirivala ju je Eve. “Budi vrlo tiha, dušo. Netko je
došao.”
Cammie se smjesta umirila, skamenivši se u Eveinu naručju. Eve je
proklela činjenicu da je Cammie toliko dobro upoznata s potrebom da se
sakrije. Da bude tiho. I na neprestanom oprezu.
“Sakrij se pod krevet” prošaptala je Eve, spuštajući je na pod dok je
izgovarala naredbu. “Ne izlazi, Cammie. Što god da čuješ. Ostani tu i sakrij
se. Da nisi ni pisnula. Obećaj mi.”
60
“Obećavam” prošaptala je Cammie u odgovor.
Eve je gotovo gurnula dijete pod bračni krevet, a potom namjestila
izblijedjeli, pohabani pokrivač kako bi sakrila dokaz da se netko skriva ispod
njega. Ako se bilo što dogodi Eve – ako ju je Walt pronašao – možda će ga
moći uvjeriti da Travis i Cammie nisu s njom. Da ih je ostavila negdje
drugdje. Da ih je razdvojila kako bi, ako Eve ikad uhite, ili još gore, ako je
sam Walt pronađe, možda, samo možda, Cammie ostala skrivena i sigurna
dok se Travis ne vrati.
Začula je kucanje na vratima u daljini, a Eveino je srce brže zakucalo.
Žustro je prošaptala molitvu dok se drhtavo uspravljala iz čučnja. Molim te,
molim te da nije policija. Ili još gore, Walt. Bio je to dokaz koliko se bojala
očuha; radije bi se suočila s policijom nego sa samim Waltom.
Na trenutak je pomislila kako bi se mogla oglušiti na kucanje. Pred
prikolicom se nije nalazilo nikakvo vozilo koje bi ukazivalo na to da je netko
kod kuće. Nije poznavala nikoga u blizini. Zacijelo je bilo moguće da s
obzirom na doba dana pretpostave kako je onaj tko živi ovdje na poslu.
Osim ako su znali. Osim ako su vrlo dobro znali da je tu. Da je pobjegla
ovamo i da se sada skriva.
Uslijedilo je ponovno kucanje. Ovog je puta bilo glasnije. I ukazivalo je
na činjenicu da, tko god da se nalazi pred tim vratima, nema namjeru otići.
Uspravivši se u ramenima, ustrajna u pokušaju da sakrije svoj strah
pred bilo kime, polagano je prišla vratima. Na vratima nije bilo otvora. Imala
je sreće što uopće imaju vrata s obzirom na stanje u kojem se nalazio ostatak
prikolice. Nije imala načina da provjeri tko se nalazi s druge strane, a da se
pritom ne pokaže zureći kroz maleni prozor u dnevnom boravku.
Ali svejedno je povirila, želeći barem doznati što je čeka. I nalazi li se
pred prikolicom policijski automobil.
Namrštila se ugledavši isti onaj kamionet koji je i jučer bio ovdje.
Donovan Kelly. Bio je došao s Rusty Kelly, mladom ženom koja je zaposlila
Travisa. Što on želi?
Osjetivši tračak olakšanja, prišla je vratima i oprezno ih odškrinula,
iako je to bilo smiješno, zato što ne bi bila u stanju spriječiti tog muškarca
kada bi poželio ući unutra.
Čak je i ona mogla srušiti ta vrata.
“Eve?”
61
Začuvši Donovanovo pitanje, osjetila je kako su joj se dlačice na
stražnjoj strani vrata nakostriješile. Srce joj je stalo ubrzano kucati u prsima.
“Ja sam, Donovan Kelly. Jučer smo se upoznali” nepotrebno je
dometnuo.
Eve je kimnula, nemajući povjerenja u vlastiti glas. Još se uvijek borila
sa sveprožimajućim strahom koji je osjetila kada je začula vozilo pred
prikolicom. Uvukla je zrak kroz nosnice, snagom uma tjerajući vlastito bilo
da joj prestane bubnjati u sljepoočnicama. Ne bi se začudila kada bi mogao
vidjeti njezino srce kako tuče ispod te tanke majice kratkih rukava.
“Mogu li uči?”
Snažnije je primila okvir vrata i zagledala se u njega, primjećujući
plastične vrećice za kupovinu koje su mu visjele u rukama.
“Što trebaš?” konačno je uspjela protisnuti. “Ovo je nezgodan
trenutak.”
“Donio sam neke stvari koje trebaju tebi, Cammie i Travisu”, odvratio
je spuštajući glavu prema dupkom punim vrećicama.
Eve je ostala zaprepašteno zuriti u njega, uzrujana iznenadnim
posjetom, ali još i više odlučnošću koja se nazirala u njegovim očima.
“Eve, došao sam ti pomoči”, nježno je rekao Donovan. “Pusti me da
uđem kako bili mogao raspakirati namirnice.”
Riječi su mu bile prilično tihe, ali posve su jasno odražavale naredbu.
Olabavila je stisak na okviru vrata, a potom se sjetila Cammie koja se skrivala
pod krevetom u drugoj sobi. Kako bi izgledalo kada bi je Donovan zatekao u
takvu stanju?
“Cammie spava”, ispalila je. “Ne bih je željela probuditi.”
Donovan je kimnuo iako je počeo ulaziti, ne ostavljajući joj drugog
izbora nego da mu otvori vrata. Kada je ušao, pogled mu je pao na kauč na
kojem je Cammie netom ležala. Ventilator je još brujao, a panika je projurila
Eveinom kralježnicom.
“Sigurno je otišla na zahod. Otićiću provjeriti gdje je dok ti...” Utihnula
je, pokazujući na vrećice u njegovim rukama.
“Samo polako”, opuštenim je tonom odvratio Donovan. “Znam se snaći
u kuhinji.”
Eve je jurnula prema spavaćoj sobi i čvrsto zatvorila vrata za sobom.
Čisto u slučaju da mu padne na pamet kakva glupost poput toga da je slijedi.
62
Žurno je prišla krevetu i kleknula, podižući ofucani pokrivač kako bi povirila
ispod njega.
“Cammie”, tiho je zazvala. “Izađi, dušo. I, molim te, požuri.”
Cammie je smjesta ispuzala pokraj Eve, a Eve ju je primila u naručje i
podigla je te su požurile prema kupaonici kako bi, ako Donovan doista uđe
unutra, barem izgledalo kao da je Cammie zapravo otišla u kupaonicu.
Cammiene su se oči raširile na njezinu sitnom licu, skamenjenom od
straha.
“U redu je, Cammie. To je samo Donovan Kelly. Sjećaš ga se, zar ne?
Jučer je bio ovdje sa ženom koja je zaposlila Travisa. Drag je. Rekao je da želi
biti tvoj prijatelj.”
Cammie je polagano kimnula, ali na licu je još uvijek imala onaj
zabrinuti, oprezan pogled zbog kojeg je Eve zaboljelo srce.
Eve ju je odnijela u spavaću sobu i polegla je na kauč kako bi joj
ventilator rashladio užarenu kožu. Na njezino iznenađenje, Donovan se
stvorio pokraj Eve zabrinuta lica dok je promatrao Cammieno stanje.
Cammie se skutrila razrogačivši oči od straha. Eve je poželjela da se
može kontrolirati, ali koje je to četverogodišnje dijete moglo? Bilo je posve
očito. Svatko tko ima oči bio je u stanju zaključiti kako to dijete ima
opravdane razloge za strah.
Donovan se oprezno odmaknuo, ali skrenuo je pogled prema Eve, lica
vrlo ozbiljna – i odlučna. Odjednom joj se učinilo kako je upravo ugazila u
stupicu time što ga je pustila u prikolicu, ali opet, je li ga zbilja mogla
spriječiti da uđe? Nije izgledao poput čovjeka koji prihvaća ne kao odgovor.
Nikada.
“I dalje je loše” namrgođeno je rekao. “Ima li još uvijek vrućicu?”
Eve je kimnula, objesivši ramena. Instinktivno je posegnula prema
Cammie, ohrabrujuće joj položivši dlan na rame i stišćući ga kao da joj
poručuje da će sve biti u redu. Da će Eve prije umrijeti nego dopustiti bilo
komu da joj naudi.
“Potreban joj je liječnik”, ispalio je Donovan. “Vjerojatno treba u
bolnicu. Koliko to dugo traje?”
Eve je ponovno obuzela panika. “Ne mogu joj priuštiti odlazak
liječniku. Ni u bolnicu.” A da i ne spominje koliko stoji boravak u bolnici.
“Neprestano joj dajem tekućinu i lijekove. Nije povraćala. Dobro, osim prvog
dana.”
63
“Dođi sa mnom u kuhinju” promrmljao je Donovan. “Reci Cammie da
se nećeš previše udaljavati. Trebamo razgovarati podalje od nje.”
Eve je raširila oči na njegove riječi. Potom je spustila pogled na
Cammie, rastrgana bolnom neodlučnošću. “Eve”, Donovan ju je potaknuo.
Eve je zatvorila oči, a potom se nagnula i ovlaš poljubila Cammieno
čelo. “Idem u kuhinju. Donovan nam je donio hranu. Bi li voljela jednu lijepu
poslasticu?”
Cammie je polagano kimnula glavom, ali neprestano je postrance
zirkala u Donovana, očiju ispunjenih sjenama.
Eve se okrenula i pobrinula se da slijedi Donovana tako da u svakom
trenutku može biti između njega i Cammie. On je hitro rasporedio namirnice
na odgovarajuća mjesta, ali i ostavio nekoliko stvari na malenoj radnoj plohi.
Bocu Spritea. Konzervu juhe. Štrucu kruha. Paracetamol i ibuprofen, kao i
nekoliko bočica Pedialytea, tekućine namijenjene postizanju ravnoteže
elektrolita.
Činilo se kako je mislio na sve.
“Ne mogu joj priuštiti odlazak liječniku” gorljivo je prošaptala. “Bit će
joj dobro. Neprestano sam uz nju i pazim na vrućicu.”
Donovan je položio dlan na njezin koji je počivao na površini
kuhinjskog ormarića. Rukom joj je iznenada prostrujala toplina. Utješna
toplina. Ostala je zatečena, jer je imala potpuno pravo bojati se tog čovjeka, a
opet, nečim toliko jednostavnim poput dodira uspjelo mu je odagnati dio
panike i histerije koje su se vrtložile njezinim umom.
“Imam prijateljicu, vrlo blisku prijateljicu... liječnicu. Svidjela bi ti se.
Zove se Maren. Udana je za mog jednako dobrog prijatelja. Na porodiljskom
je dopustu i upravo se počinje vraćati na posao. Redovito odlazi u kućne
posjete, a također besplatno pregledava pacijente koji nemaju novca za
bolničke usluge. A Eve, ti si jedna od njih. Cammie je potrebna pomoć. Sutra
ću je dovesti ovamo kako bi pregledala Cammie. Zabrinut sam. Izgleda vrlo
bolesno i iako sam uvjeren kako daješ sve od sebe, ponekad to nije dovoljno.”
Eveino je tijelo omlohavilo, a glava klonula jer je znala da je Donovan u
pravu. Nije mogla najbolje skriti tu činjenicu. Tek je jedan pogled na nju – na
mjesto gdje živi – bio dovoljan da zna kako joj očajnički potrebna pomoć. A
Cammie je doista potrebna liječnička skrb. Eve je probdjela cijelu noć uz nju,
zabrinuta i rastrgana neodlučnošću u vezi s time bi li trebala riskirati i
odvesti je na hitni prijem. Ali kako bi otišla onamo? Doslovce je bila
64
zarobljena na ovom mjestu. Nije imala pristup ničemu do čega nije mogla
doći pješice.
Donovan je podigao njezin dlan, nježno ovijajući prste oko njezinih.
Pokušala se izmaknuti, ali on je pojačao stisak, nježno joj stežući dlan. Nije ju
zaboljelo. Nimalo. Nije joj pokušavao nauditi, ali nije joj želio ni dopustiti da
se odmakne.
“Nećemo ti nauditi, Eve. Nitko ti neće nauditi. Dovest ću Maren rano
ujutro kako bi procijenila Cammieno stanje. Vjerojatno su joj potrebni
drukčiji lijekovi od onih koje si kupovala u ljekarni.”
Zatvorila je oči, prinoseći slobodnu ruku svojoj pulsirajućoj
sljepoočnici. Još lijekova. Lijekova na recept. Bez osiguranja. Bez sredstava da
ih plati. A antibiotici nisu jeftini!
“Eve”, rekao je Donovan glasom tek malčice glasnijim od šapata.
“Pogledaj me.”
Eve je podigla pogled i u njegovim očima ugledala – osjetila – toplinu.
Ljubaznost. I nešto posve drugo što nije bila u stanju do kraja razumjeti.
Gledao ju je na neobičan način. Kao da je važna. Važna njemu.
“Pružit ću ti svu pomoć koja ti je potrebna. Koja je potrebna Cammie i
Travisu.”
Eveina su koljena zaklecala i gotovo se srušila. Posrnula je i slobodnom
se rukom pridržala za kuhinjski ormarić, a Donovan je pojačao stisak oko
njezine druge ruke kao da je nastoji zadržati na nogama.
Što ako je prijavi socijalnoj službi? Da je na njegovu mjestu, Eve bi to
sasvim sigurno učinila. Ovo nije prikladno mjesto za život djeteta, a jednako
je tako očito kako Eve nije u stanju brinuti se za Cammie. Imao je potpuno
pravo policiji prijaviti ono što je otkrio, a oni bi tada dojurili i odveli Cammie
– i Travisa – daleko od nje. Potom bi ih vratili njihovu ocu kada bi otkrili o
komu je riječ. A Eve? Nju bi kaznili zbog toga što je učinila. Zbog očajničkog
poteza kojim je nastojala zaštititi svoju obitelj. Jednostavno nije mogla
dopustiti da ih razdvoje i prepustiti ih Waltu na milost i nemilost. Nije smjela
ni pomisliti na to.
“O čemu god da razmišljaš, prestani” rekao je Donovan. “Ne znam što
se trenutačno događa u tvojoj glavi, ali, Eve, možeš mi vjerovati. Shvaćam da
ne vjeruješ nikomu. To mi je jasno. Također mi je jasno da si u nekakvoj
nevolji. Ne trebaš me se bojati ni na koji način. Ni Maren. Samo vam želimo
pomoći.”
65
“Ne znam što da učinim” šapnula je Eve, uputivši očajnički pogled u
Cammienu smjeru.
Bila je to pogreška, pa je opsovala u sebi jer je dopustila sestri da uvidi
strah na njezinu licu, Cammie je istog trena zaplakala. Ne glasno. Ne.
Cammie je naučila biti tiha. Velike, nijeme suze skotrljale su niz njezine
obraze, a sićušna su joj se ramena zatresla. Suze su zapekle Eveine vjeđe, a
srce joj se rasprsnulo u tisuću komadića.
Povukla je dlan iz Donovan ova stiska, a on ju je ovoga puta pustio.
Pohitala je prema kauču i kleknula, privlačeći Cammie u naručje.
“Molim te, dušo, ne brini se”, tješila ju je. “On nam samo želi pomoći.
Želi dovesti liječnicu koja će te pregledati i izliječiti. Zar to ne bi bilo divno?”
Čak i dok je to govorila, znala je kako će, čim se Travis vrati s posla,
skupiti svoju bijednu imovinu i svu hranu koju im je Donovan donio, a koju
budu mogli ponijeti, i otići prije nego što se on ujutro vrati sa svojom
liječnicom.
Na ovom su mjestu bili previše izloženi. Najprije je došla žena koja je
zaposlila Travisa, a sada i njezin brat. Želio im je dovesti liječnicu i Bog zna
koga još. Ali što ako je sve to samo zamka? Što ako joj sutra ujutro na vrata
bane policija?
Nitko nije smeo znati za njih. Morali su pronaći mjesto na kojem nitko
neće obraćati pozornost na njih. Mjesto na kojem će biti tek još jedna
siromašna obitelj među morem ostalih.
U većim su gradovima postojala skloništa. Možda ga pronađu čak i u
Memphisu, ako uspiju odmaknuti toliko daleko. Morao je postojati način da
ostanu u skloništu dok Eve ne pronađe pristojan posao kako bi popravili
svoje financijsko stanje. Ona i Trav mogli su raditi u smjenama tako da jedno
od njih uvijek može biti uz Cammie dok ono drugo radi.
“Što je donio za jelo?” prošaptala je Cammie.
Eve se zamalo slomila zbog njezina pitanja.
“Donio sam puno finih stvari za koje me moja nećakinja, koja je
otprilike tvojih godina, uvjerava da su najbolje na svijetu” vedro je odvratio
Donovan.
Eve je naglo okrenula glavu i ugledala Donovana koji ju je slijedio iz
kuhinje.
“Ali mislim da bismo trebali poštedjeti tvoj želučić. Barem dok ne
prizdraviš. Što kažeš na sendvič sa sirom, toplu juhu i Sprite?”
66
Cammiene su oči zablistale. “Obožavam sendviče sa sirom.”
“Gotova stvar”, odvratio je Donovan, napadno se klanjajući, zbog čega
se Cammie zahihotala.
Eve je u čudu promatrala kako se Cammie opušta pred prirodnom
silom zvanom Donovan Kelly. Čovjek je bio odviše dobar da bi bio stvaran, a
Eve je dosad na težak način naučila da je ono što djeluje previše dobrim da bi
bilo istina – upravo to. Puka varka.
“Smijem li nakratko ukrasti Eve kako bi mi pomogla spremiti ručak?”
upitao je Donovan.
Cammie je polagano kimnula, a potom joj je ruka poletjela prema
ustima te je gurnula palac u usta. Ta je navika bila svježe usvojena. Rezultat
stresnih okolnosti u kojima su sve troje živjeli.
Donovan je pogurnuo Evein lakat, odvodeći je od kauča i prema
sićušnoj kuhinji. Preuzeo je stvari u svoje ruke kao da je riječ o njegovoj
vlastitoj kuhinji. Ona je ostala ukočeno stajati, promatrajući ga dok je spretno
spremao jelo, uključujući čak i kolačić na posebnom papirnatom tanjuru za
Cammien desert.
“Zašto to činiš?” upitala je tihim glasom. “Ne poznaješ me... nas. Zašto
bi se toliko trudio oko potpunih stranaca?”
Donovan je naglo okrenuo glavu prema njoj, a ona je u njegovim
zelenim očima prvi put nazrela tračak ljutnje.
“Što bi željela da učinim, Eve? Da zažmirim pred nevoljom ljudi kojima
je očajnički potrebna pomoć? Ili da ignoriram činjenicu da si nasmrt
prestrašena i da bježiš pred nečim ili nekim? Ne budi toliko iznenađena. To
nije teško zaključiti. A ako ja to vidim, zar ne misliš da će to vidjeti i svi
drugi? Samo što oni neće biti bezopasni kao ja. Jasno mi je da nikomu ne
vjeruješ. Vjeruj mi, shvaćam to. Ali učinit ću sve što je u mojoj moći da to
promijenim. Postoje dobri ljudi na ovom svijetu. Pokušavam ti pokazati da
sam jedan od njih.”
“Mogao bi upasti u nevolju” ispalila je.
Bilo je to nešto najbliže priznanju kojem se Donovan mogao nadati.
Ponešto je ljutnje nestalo iz njegovih očiju, pa je u njima ponovno
ugledala onaj sjaj koji joj je govorio da za njega nije samo još jedna osoba
kojoj pomaže. I to ju je zbunjivalo.
“A što kažeš na to da razmišljanje o opasnosti prepustiš meni? Kažeš
da ne znam ništa o tebi, Eve, ali ti si ta koja ne zna ništa o meni. Još. I vjeruj
67
mi kad ti kažem kako neću dopustiti da se bilo što dogodi tebi, Cammie i
Travisu.”
Najgore od svega u tom trenutku bila je činjenica da je govorio s
tolikim uvjerenjem da se Eve zatekla kako mu vjeruje, iako nije smjela
vjerovati ili se pouzdati u bilo koga.
“Evo što želim da sada učiniš”, rekao je Donovan gurajući pred nju dva
tanjura s hranom koju je spremio. “Želim da sjedneš s Cammie i jedeš.
Potreban ti je obrok jednako kao i njoj.”
“A što ćeš ti učiniti?” tiho je upitala.
“Ja ću završiti sa spremanjem stvari koje sam donio i pobrinuti se da ti
napunim hladnjak. Potom ću napraviti popis svega što ti je potrebno tako da,
kada sutra ujutro dođem s Maren, donesem i sve ostalo.”
68
9. POGLAVLJE
DONOVAN je iscrpio i posljednji atom snage kako bi napustio Eveinu

prikolicu i odšetao prema svom kamionetu kao da je upravo učinio nekakvu
dobrosusjedsku uslugu po majčinu nalogu. Iznutra je ključao, ali nije mogao
uprijeti prstom u točnu metu svoga bijesa.
Zbog načina na koji ga je Eve – i Cammie – gledala kao da je čudovište i
kao da očekuju samo najgore od njega, okretala mu se utroba. A Cammie?
Bože. Nije ju mogao zamisliti, a da pritom pred očima ne vidi Charlotteino
lice, a pomisao na nećakinju u takvoj situaciji bila mu je nezamisliva.
On, kao i cio KGI, uzimao je prokleto puno stvari zdravo za gotovo. Ne
bi to smjeli činiti. Tijekom godina proživjeli su mnogo toga i bili prisiljeni
postati i te kako svjesni da se ne pouzdaju ni u jedan jedini trenutak sa svojim
obiteljima. A opet, bilo je previše lako zaboraviti na okolnosti u kojima su
živjeli drugi ljudi. Usprkos činjenici da su iz dana u dan viđali ono najgore
od ovoga svijeta.
Dok se udaljavao u svom kamionetu, uzeo je mobitel i nazvao Sama
kako bi provjerio je li se njegov brat javio Maren – i Steeleu – ali većinom
Maren. Zato što se Steele mogao buniti koliko ga volja, ali kada bi Maren
nešto poželjela učiniti, Steele nije imao šanse protiv nje. Steele će se samo
prokleto pobrinuti da ona ne upadne u opasnu situaciju, a nakon onoga što je
Donovan vidio na svoje oči, znao je kako nema razloga za strah pri Mareninu
odlasku radi Cammiena pregleda. Kakva god opasnost bila posrijedi, ne
dolazi od Eve. Ne, koji god da je vrag utjerao strah u Eveine kosti i kosti
njezine sićušne obitelji, vrebao je iz prikrajka i čekao priliku da ih zaskoči.
Priliku koja se, ako se Donovana bude pitalo, nikada neće pojaviti.
Nakon što mu je Sam potvrdio da je Maren zainteresirana i da su
Steelea uspjeli uvjeriti kako je Marenina sigurnost posve neupitna, Donovan
je prekinuo poziv i odvezao se prema kompleksu ni na jedan trenutak ne
prestavši razmišljati o Eve.
Utipkao je ulaznu zaporku na vratnicama i pričekao da se otvore,
omogućujući mu prolaz. Visoka sigurnosna mreža oko kompleksa podsjećala
ga je na stvarno stanje njegova života. Života njegove obitelji. Bilo je to nužno
zlo kojega su svi bili vrlo dobro svjesni. I isticalo je činjenicu da nikada neće
voditi normalne živote. Da se njihovi životi odvijaju sa spoznajom kako ih
69
neprijatelji mogu napasti svaki čas i udariti ih ondje gdje najviše boli. Po
njihovim ženama, majkama, očevima, braći, sestrama, nećakinjama i
nećacima.
Donovan se u prošlosti znao zapitati, a bio je posve siguran kako to
čine i sva njegova braća, posebno kada se njihova obitelj nalazila u opasnosti,
je li sve vrijedno toga. Je li ono što čine vrijedno rizika koji prijeti njihovim
bližnjima. Ali u konačnici, uvijek su dolazili do jednog te istog odgovora. Da.
Možda nisu bili u stanju riješiti sve probleme ovoga svijeta, ali bogme su
imali moć učiniti ga ljepšim mjestom sa svakim zadatkom. Svaki kriminalac
koga su smaknuli, svako dijete koje su spasili, svaki talac koga su oslobodili,
bih su važni.
Možda bi se taj odgovor promijenio da su izgubili i jednog člana svoje
obitelji zahvaljujući neprijateljima koje su stekli u godinama nakon KGI-eva
osnutka. Ali zasada, još su uvijek bili nepokolebljivo posvećeni ispravljanju
loših stvari i smanjenju količine zla u svijetu.
Dok je prilazio svojoj kući, iznenadio se ugledavši Steeleov terenac
pred njom. Iako ga to nije trebalo začuditi. Bilo je jasna stvar da će Steele
željeti iz prve ruke doznati u kakvu mu se situaciju žena spremala uplesti.
Ali tada su se otvorila vrata suvozačkog mjesta, a Donovan je ugledao
Maren kako izlazi na sunce s toplim smiješkom na licu dok je gledala u
Donovana. Trenutak poslije, Steele je izišao sa svoga mjesta, lica nimalo topla
kao što je to bilo Marenino. Donovan je uzdahnuo i izišao iz kamioneta. Bolje
da što prije uhvati bika za rogove.
“Bok, Vane” oglasila se Maren. Potom je otvorila stražnja vrata i
sagnula se, začas se uspravljajući s kćeri u naručju.
Donovan se smjesta nasmiješio. Okej, bio je pravi slabić kada su u
pitanju djeca. Tko hoće, neka ga tuži.
“Hej, dušo” rekao je prilazeći Maren i djevojčici. “Kunem se, ta je cura
sve veća i veća svakog puta kad je vidim.”
Maren se nacerila. “To je zato što izigravam restoran brze hrane koji
radi dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu. Očito je naslijedila
očev apetit jer joj, tako mi svega, nikad nije dosta jela.”
Steele je zagunđao, a potom posegnuo prema djevojčici spretno je
preuzimajući u naručje. Donovan je odmahnuo glavom. Još se nije naviknuo
na prizor Steelea s djetetom u rukama. To ga je zabavljalo, ali, ako će biti
iskren, i ispunjavalo ljubomorom.
70
“Onda, kakva je situacija?” ispalio je Steele bez okolišanja.
“Sklonimo se s ove vrućine”, predložio je Donovan. “Imam ledenog
čaja u hladnjaku, a Maren mogu spremiti njezin omiljeni vrući čaj. Potom
ćemo razgovarati.”
“Ne namjeravamo se dugo zadržati”, odvratio je Steele. “Navodno će
večeras biti oluja i ne želim da Maren ili Olivia budu vani po takvu
vremenu.”
Donovan se namrštio. “Oluja? O čemu ti to?”
Maren je zakolutala očima. “Steele je u slobodno vrijeme postao
dežurni meteorolog. Uvjeren je da će nas satrti olujno nevrijeme.”
Steele joj je uputio prijekoran pogled. “Isplati se biti svjestan mogućih
katastrofa.”
Donovan se uspeo stubama pred svojom kućom i širom otvorio vrata,
rukom pokazujući Maren i Steeleu da uđu.
“Onda? Što kaže prognoza?” upitao je Donovan.
“Snažna oluja. Super ćelijski oblaci. Zapad zemlje večeras će biti u
stanju pripravnosti.”
Donovan je naglo izdahnuo. Dovraga. Sve što je vidio pred sobom bile
su zdjelice razbacane po podu Eveine prikolice radi skupljanja kišnice koje je
spazio kada je prvi put došao onamo. Večeras će im biti teško, a s obzirom na
Cammienu bolest, posljednje što joj je trebalo bilo je da joj unutrašnjost kuće
pokisne.
“Sjednite”, promrmljao je Donovan. “Skuhat ću čaj za Maren. Hoće li ti
smetati ako zagrijem vodu u mikrovalnoj i samo stavim vrećicu unutra?”
Maren se nasmiješila. “Ne. Kako su mi ruke neprestano zauzete
izgladnjelim novorođenčetom, prilagodila sam se vještini ekspresnog
kuhanja.”
Donovan je ušao u kuhinju i nalio vodu u šalicu te je stavio u
mikrovalnu pećnicu. Dok je čekao da vrijeme istekne, napunio je dvije čaše
ledom i izvadio vrč s čajem iz hladnjaka.
Kada je mikrovalna pećnica odzvonila, izvadio je šalicu vruće vode i
ubacio vrećicu čaja u nju. Sjetivši se da Maren voli zaslađeni čaj, dodao je
idealnu količinu šećera i hitro ga promiješao. Pridržavajući jednu čašu
između podlaktice i prsa, podigao je šalicu i drugu čašu te se zaputio natrag
u dnevni boravak.
71
“Kako to da si još uvijek slobodan?” Maren ga je zadirkivala uzimajući
svoju šalicu. “Obožavam muškarce koji su u stanju razmaziti me.”
Steele je ponovno zagunđao i dobacio joj šaljiv pogled. Donovan se
nasmijao jer je bila općepoznata činjenica kako Steele besramno tetoši i ženu i
kćer.
Steele je primio čašu iz Donovanove ruke, ali nije otpio ni gutljaja.
Nagnuo se naprijed, spuštajući čašu na stolić za kavu i nestrpljivo se
zagledao u Donovana.
“Loše je”, promrmljao je Donovan.
Steeleovo se lice smjesta smrknulo. “Koji kurac? Sam je rekao da je
sigurno.”
Donovan je odmahnuo glavom. “Nisam mislio na to. Sigurno je za
Maren. Ne bih je doveo u opasnu situaciju. Znaš to.”
“A na kog si vraga onda mislio?” oštro je upitao Steele.
“Steele.” Marenin tih glas smjesta je obuzdao vođu tima. Da situacija
nije bila toliko ozbiljna, Donovan bi ga totalno zajebavao zbog toga.
“Nedaleko odavde jedna mlada žena živi u ruševnoj, usranoj auto-
prikolici s mlađim bratom i sestrom. Cammie ima četiri godine i bolesna je.
Travis ima petnaest godina i radi u željezariji na pola radnog vremena kako
bi ih prehranio, a Eve... Ona pokušava... ne popucati po šavovima.”
Steele se namrštio.
“Bježe pred nečime”, nastavio je Donovan. “Svi su izvan sebe od
straha.”
“E pa, jebi ga”, promrmljao je Steele.
“Koliko je Cammie bolesna?” upitala je Maren, usredotočeno suzivši
oči.
Steele je posegnuo prema djetetu umješno je uzimajući iz Mareninih
ruku dok je sjedala, očiju uprtih u Donovana.
“Ne znam” iskreno je odvratio Donovan. “Zato sam želio da pođeš sa
mnom kako bi je pregledala. Rekao bih da je bolesna nekoliko dana. Životni
su im uvjeti vrlo loši. Nemaju dovoljno hrane. Danas sam im odnio
namirnice, ali krov im, ako se tako uopće može nazvati, prokišnjava na
stotinu različitih mjesta, a s obzirom na ovu silnu kišu u posljednjih tjedan
dina, sumnjam da to imalo poboljšava Cammieno stanje.”
72
Maren je iskrivila lice, a oči su joj se ispunile suosjećanjem i
zabrinutošću. “Naravno da ću ići.”
“Idem s tobom”, rekao je Steele.
Donovan je odmahnuo glavom. “Nema šanse, Steele. Znam da ti
stajanje po strani u ovoj situaciji kida živce, ali ako se ti pojaviš ondje, jamčim
ti da im se nećemo uspjeti ni približiti. A da i ne govorim da će pobjeći. Kad
kažem da Eve pokušava ne popucati po šavovima, želim reći pokušava, u
smislu da joj to jedva uspijeva. Dovoljno se boji kad sam samo ja ondje. A da
se ti pojaviš?”
“U pravu je”, rekla je Maren, oštro se zagledavši u smjeru svoga muža.
“Izbezumit ćeš jadnu ženu od straha.” Steele se namrštio.
“Maren nije u opasnosti”, rekao je Donovan. “Jedini ljudi koji ondje
žive jesu Eve, Travis i Ommie. Travis je dobro dijete. Nosi preveliku
odgovornost na svojim leđima, ali nemaš se čega bojati. Sve ću vrijeme biti s
Maren. Ni u ludilu je ne bih uključio u sve ovo, a da nisam posve uvjeren da
će biti sigurna.”
Steele je stisnuo usne, ali nije se usprotivio.
“Osim toga, netko će morati čuvati Oliviju”, s humorom je odvratila
Maren.
“Povjeravam ti sav svoj život”, rekao je Steele podižući pogled prema
Donovanu.
Bile su to one iste riječi koje je izgovorio prije nekoliko mjeseci kada je
Donovan izvukao Maren iz olupine helikoptera dok je Steele čekao,
prikliješten i bespomoćan.
“Znam”, tiho je odvratio Donovan. “Čuvat ću je. Obećavam.”
Steele je kimnuo, a potom pogledao Maren. “Spremna za polazak?
Malena samo što nije zadrijemala.”
Maren se nasmijala. “Što znači da će najprije jesti na putu kući.”
Odmahnula je glavom. “Kunem se, to dijete jede više nego Steele.”
“Kad želiš da dođe sutra?” upitao je Steele podižući se na noge i
pridržavajući kćer jednom rukom. “Dovest ću je ovamo i čekati dok se ne
vratite.”
Maren je zakolutala očima. “Ah, ne daj, Bože, da se sama dovezem.”
Steele je slegnuo ramenima. “Moram razgovarati sa Samom.” Maren je
kimnula i par je razmijenio letimične poglede.
73
Donovan je podigao obrvu. “Sve u redu?”
“Aha. Znam da ti vodiš moj tim, Vane, i da ne mogu biti u boljim
rukama, ali spreman sam za povratak. Maren i ja razgovarali smo o tome i
vrijeme je da to učinim. Njezina je ordinacija spremna i ponovno će preuzeti
svoje pacijente, a meni je vrijeme da se vratim svome timu prije nego što
zaborave komu zapravo pripadaju.”
Donovan se nasmijao. “Možeš misliti! Nedostajat će mi. Bilo mi je sjajno
raditi s njima ovih posljednjih nekoliko mjeseci. Ali znam da će im biti drago
što se vraća njihov vođa.”
Donovan ih je ispratio do Steeleova terenca. Steele se okrenuo prema
Donovanu ozbiljna lica.
“Upozori Sama na vremenske prilike, može? Navodno će biti gadno.
Ne znam prati li on prognozu ili ne.”
Donovan se namrštio. “Hoću. I vi budite oprezni.”
Maren je zakolutala očima. “Ah, nesumnjivo ćemo provesti noć u
podrumu. Nakon što sam rodila, Steele je ondje uredio spavaću sobu pa ako
postoji i najmanja šansa da bude oluje, spavamo ondje.”
Steele je zagunđao. “Nikad previše opreza. Nisam tip koji će pokriti
glavu i bježati kad već upadne u nevolju.”
“Imaš pravo”, rekao je Donovan. “Vidimo se ujutro.”
Donovan je gledao za njima dok su odlazili i bacio pogled prema
domovima svoje braće. Sve ih je razdvajalo nekoliko jutara, a Nathanova je
kuća bila najudaljenija, smještena na grebenu s pogledom na jezero. Situacija
je bila mirna. Trenutačno nisu bili na terenu. Danas nisu čak ni odradili
trening.
Novi je tim posljednjih nekoliko mjeseci naporno vježbao pa ih je Sam
sve poslao na odmor, nakon čega će im dati zeleno svjetlo da sami krenu u
akciju.
Skylar i Edge preselili su se bliže kompleksu, a Swanny je još uvijek
živio s Joeom u Samovoj staroj kolibi nedaleko od kompleksa. Skylar i Edge
provodili su mnogo vremena kod Joea i Swannyja. Njihovo zbližavanje bila je
dobra stvar. Gradili su šaljivu atmosferu i oblikovali čvrste temelje tima.
Bili su krajnje predani. Zajedno su proveli svaki dan u posljednjih
nekoliko mjeseci, ali sada je kucnuo čas da se malo odmore prije nego što im
dodijele zadatke i pouzdaju se u njih da će ih odraditi.
74
Donovanu je to teško padalo. Priznao bi to. Imao je potpuno povjerenje
u sve timove, ali to nije značilo da se ne brine. Nathan i Joe bili su njegova
najmlađa braća. Zauvijek će biti njegova mlađa braća, što je značilo da ih
instinktivno želi zaštititi, trebala njima zaštita ili ne.
A istina je bila takva da su Nathan, Joe i Swanny prošli pravi pakao.
Donovan se s vremena na vrijeme brinuo da još nisu posve spremni.
Ali on, Sam i Garrett složili su se. Bili su dobri. Došlo je vrijeme da ih
puste s lanca.
Stoga su sljedeću misiju trebali preuzeti Nathan i Joe, sa Steeleovim
timom na mjestu pojačanja. Sada kad se Steele spremao ponovno preuzeti
vodstvo, stvari će se vratiti u kolotečinu, a Donovan će se povući i prestati
aktivno sudjelovati u misijama.
Iako nikada nije namjeravao ostati po strani i biti izvan pogona. Sam i
Garrett od prošle su godine počeli zauzimati upravljačku ulogu. Planirali su,
razvijali strategiju, sazivali timove po potrebi, ali povukli su se iz akcije.
Obojica su bila oženjena – a sada su i obojica iščekivala prinove u
obitelji. Bili su odani najprije svojim ženama, a potom KGI-u. Od sve braće
Kelly, Donovan i Joe bili su najaktivniji, iako se i Nathan iskazao kada su
oformili novi tim.
Stvari su se odvijale na... dobar način. Lecnuo se, ne želeći ih ureći, ali
stvari su kod kuće definitivno bile mirne. Svi su bili... sretni. Preživjeli su
nevolju za nevoljom i postali snažniji zbog toga.
Čak su se i vođe timova skrasili. Donovan je iskreno sumnjao kako će
dočekati dan kada će Rio i Steele posve nalikovati obiteljskim ljudima. A
opet, obojica su muškaraca bila oženjena, imali kćeri i više nisu jeli, pili i
spavali zajedno s KGI-em.
Svi su uprli oči u njega, zaklinjući se da je on sljedeći po redu. I nije bila
stvar u tome da ne želi. Od sve svoje braće, on je vjerojatno najmanje zazirao
od braka i obitelji. Samo što još nije upoznao onu pravu.
Kada se bude oženio, znao je da će biti bezgranično odan svojoj ženi i
djeci. Ali još uvijek nije upoznao ženu koja bi ga natjerala da presloži svoju
ljestvicu prioriteta.
Na trenutak se zagledao u svoj mobitel, a potom ga gurnuo natrag u
džep, odlučivši otići k Samu kako bi ga obavijestio o mogućim vremenskim
neprilikama i Steeleovu povratku.
75
10. POGLAVLJE
EVE je usplahireno čekala pred vratima kada se Travis približio

prikolici. Čim je ušao, sreo je Evein pogled, a oči su mu se smjesta ispunile
brigom.
“Što nije u redu, Evie?”
Ona je položila dlan na njegovu nadlakticu nastojeći ga umiriti, ali nije
mogla biti uspješna u tome kad je znala da moraju pobjeći. Ponovno.
“Moramo otići odavde”, odvratila je tihim glasom.
Travisovo je lice poprimilo prestravljen izraz. “Što se dogodilo? Je li nas
pronašao?”
Odmahnula je glavom. “Ne. Barem mislim da nije. Samo što...”
Izdahnula je, a potom pogledala prema Cammie. “Moramo otići. Zamijetilo
nas je previše ovdašnjih ljudi. Donovan je danas došao, a sutra namjerava
dovesti liječnicu kako bi pregledala Cammie. Ne želim riskirati.”
Žaljenje je zasjenilo Travisove oči. “Sviđa mi se ovo mjesto. Nadao sam
se...”
“Znam” prošaptala je. “I ja sam se nadala. U sljedećem će nam mjestu
biti bolje, Trav.”
Istu je stvar govorila svaki put dok su skupljali stvari i bježali, i oboje
su znali da laže. Nikada im neće biti bolje sve dok im Walt ne prestane biti
prijetnjom.
Travis je izvukao nekoliko presavijenih novčanica i pružio ih Eve.
“Nadam se da će ovo bar malo pomoći.”
Eve je primila novac, a potom zagrlila Travisa, privlačeći njegovo
visoko i mršavo tijelo u naručje. “Hvala ti, Trav. Divan si. Donovan je danas
donio namirnice. Ponijet ćemo koliko god možemo sa sobom. Ne možemo si
priuštiti da ih jednostavno ostavimo.”
Travis je trenutak oklijevao, a potom se odmaknuo izmučena pogleda,
“Evie, misliš li da ispravno postupamo time što bježimo? Možda... Možda
nam zbilja samo žele pomoći.”
76
“Želim vjerovati u to. Ali ne mogu ugroziti tebe i Cammie time što ću
vjerovati pogrešnim ljudima. Iako možda nisu opasni, riskiramo izlažući se
još većem broju ljudi. Što se manje ljudi obazire na nas, to smo sigurniji.”
Travis je kimnuo. “Shvaćam. Kad želiš da krenemo?”
Eve je ponovno pogledala prema Cammie koja je spavala na kauču.
“Nakon što se smrači, mislim.”
“U daljini se vide prilično tamni oblaci”, rekao je Travis. “Nebo na
zapadu posve je crno. Možda bismo trebali pričekati dok oluja ne prođe prije
nego što izvedemo Cammie van.”
Eve je složno kimnula. “Da. Spremit ćemo sve što možemo i pustiti
Cammie da se odmara što dulje. Kad utihne oluja, krenut ćemo.”
“Jesi li razmišljala o tome kamo ćemo poći?” tiho je upitao Travis.
Osjećaj bespomoćnosti obuzeo je Eve dok je promišljala o Travisovu
pitanju. “Jesam i nisam”, iskreno je odvratila. “Mislila sam kako bismo mogli
otići na jug. Ili možda na zapad, prema Jacksonu. Novcem koji si zaradio
možda bismo si mogli priuštiti autobusne karte barem do susjedne države,
ali morat ćemo doznati vozni red i cijene karata. Mogli bismo se ukrcati u
sljedeći autobus za neki veći grad u Mississippiju. Mislim da smo tu
pogriješili. Zaustavili smo se u premalenom gradu, zato su nas i zamijetili. U
većem bismo se gradu bolje uklopili, a možda bismo čak uspjeli unajmiti i
jeftinu hotelsku sobu. Ja bih mogla konobariti, a ti bi mogao ostati kod kuće i
čuvati Cammie. Nadam se da će u međuvremenu ozdraviti.”
“A ako ne ozdravi?” bojažljivo je upitao Travis.
Eve je oštro udahnula. Nije željela razmišljati o toj mogućnosti. Nije
imalo smisla prizivati nevolju.
“Ozdravit će”, odlučno je odvratila.
“Reci mi što želiš da učinim i bacam se na posao”, rekao je Travis.
“Izvadi kovčege iz ormara i naguraj što je moguće više hrane iz ostave
u njih. Stavi sve što može dulje stajati u jedan, a drugi napuni odjećom.
Cammie nije potrebno mnogo. Samo spavaćice, nekoliko kratkih hlačica i
majica. Ja ću spremiti svoje dvoje hlače i dvije majice uza sve što ćeš ti
spakirati od svojih stvari.”
Travis je kimnuo, a potom se tiho zaputio kroz dnevni boravak prema
spavaćoj sobi i ormaru u kojem su se nalazili kovčezi. Eve ga je slijedila te se
zaustavila pred klimavom komodom i otvorila prvu ladicu u kojoj je počivala
pohabana kutijica s nakitom njezine majke.
77
Srce joj se stegnulo od žaljenja i tuge kada se suočila s neizbježnim. Nije
se željela rastati od jedinih predmeta koji su njoj, Travisu i Cammie
preostajali od majke. Željela ih je sačuvati radi Travisa i Cammie. Ali novac
im je trebao više od podsjetnika. Dosad nije željela riskirati i založiti ih, stoga
ih je sačuvala za krajnju nuždu. Bilo je previše opasno. Zalagaonice su
iziskivale uporabu osobne iskaznice. Ali vrijeme je isticalo, i to joj je sada bila
jedina preostala mogućnost.
Nakit im neće donijeti puno novca, iako je bio otmjen i skup kada je tek
kupljen. Ali zalagaonice nisu davale ni polovicu prodajne cijene. Nadala se
da će dobiti nekoliko stotina dolara koje će upotrijebiti kako bi im osigurala
mjesto za život. Nadala se da će im hrana koju je Donovan donio ranije tog
dana poslužiti barem neko vrijeme ako budu pažljivi sa zalihama.
“Ona bi željela da ga iskoristiš, Evie” rekao je Travis.
Okrenula i srela Travisov pogled, držeći kutijicu u rukama.
“Znam” šapnula je. “Ali željela sam ga sačuvati za tebe i Cammie. To je
sve što nam preostaje od nje.”
Travis je odmahnuo glavom. “Ne. Imamo uspomene. Dobre uspomene.
Bila je divna mama. Vrlo si joj slična, Evie. Izgledaš poput nje i imaš isto srce
kao što ga je ona imala. Silno bi se ponosila tobom zbog svega što si učinila
da zaštitiš mene i Cammie.”
Eve je osjetila grižnju savjesti zbog iznenadnog naleta bijesa koji je bila
primorana zatomiti. Naizmjence je osjećala bijes i tugu zbog majčine odluke
da ostane sa svojim mužem za kog je znala da predstavlja prijetnju njezinoj
djeci. Njezina je majka znala za to, a opet nikada nije pokušala pobjeći i
odvesti Travisa i Cammie izvan njegova dohvata.
Eve je uvidjela istinu o Waltu, bila je shvatila o kakvom je čovjeku
zapravo riječ, i nikada ne bi stupila u kontakt sa svojom majkom ili Waltom -
Walt joj to ne bi dopustio – da Travis nije nazvao Eve. Njegove molbe za
pomoć, njegove sumnje u Walta i namjere prema Cammie. Sumnje koje je
Eve shvatila vrlo ozbiljno, zato što je znala.
Trebala je pričekati i razraditi bolji plan, bolje osmisliti njihov bijeg. Ali
odviše je očajnički željela izvući Cammie iz opasne situacije da bi mogla
strpljivo oblikovati učinkovitiji plan. Upravo je to bio razlog zašto su još
uvijek bježali.
“Zastat ćemo u Memphisu tek toliko kako bih ga založila” rekla je.
“Potom ćemo idućim autobusom otići u Mississippi. Potrebno nam je mjesto
78
gdje ćemo živjeti. Negdje gdje Cammie neće biti izložena kao ovdje. Mora
ozdraviti. Potrebni su joj hrana i soba koja neće prokišnjavati.”
Kao na znak, na limenom su krovu stale odjekivati kapi kiše, a Eve je
podigla pogled iskrivivši lice.
“Ja ću spremiti ostatak stvari. Ti idi i pobrini se da Cammie ne pokisne,
dobro?”
Travis je izišao iz tijesne spavaće sobe i otišao čuvati sestru dok je Eve
gurala preostali dio njihove bijedne imovine u kovčeg.
Kada je završila, odvukla je napunjen kovčeg u dnevni boravak, a
potom odnijela drugi u kuhinju i počela spremati hranu koju im je bio donio
Donovan.
Krov je već počeo prokišnjavati, a malene su se lokve širile po podu.
Nadala se da neće dugo kišiti kako bi mogli što prije pobjeći odande.
Odjeknuo je glasan prasak, a cijela se auto-prikolica zatresla. Cammie je
prestrašeno vrisnula, a Eve se lecnula. Pogled joj je poletio prema Travisu
koji je grlio Cammie na kauču, ovijajući je rukama kao da je nastoji zaštiti od
prokišnjavanja. Još su dvije munje obasjale mračnu unutrašnjost prikolice, a
potom se ponovno oglasila grmljavina, točno nad njihovim glavama.
“Evie, bojim se”, drhtavim je glasom protisnula Cammie. Gurnula je
palac u usta dok ju je Travis tješio.
“Bit će sve u redu, dušo”, sa smiješkom je odvratila Eve. “Travis neće
dopustiti da ti se bilo što dogodi.”
Grmljavinsko nevrijeme nije im bilo nimalo nepoznato. Tijekom dva
tjedna koja su ovdje proveli bilo je mnogo olujnih poslijepodneva. Čim bi se
prikolica osušila nakon jedne oluje, snašla bi je druga, iznova vlažeći
unutrašnjost, stvarajući plijesan i vlagu.
Morali su pronaći kvalitetnije mjesto za život. Zbog Cammie. Nikada
neće ozdraviti u takvim uvjetima. To je samo osnažilo Eveinu odluku da
založi majčin nakit kako bi si mogli priuštiti bolji smještaj. Trebala je to
učiniti na samom početku. Ali, od očajničkog ju je poteza sprječavao strah da
će ih otkriti.
Ali sada je shvatila da ga je trebala založiti znatno prije, dok su još bili
na Zapadnoj obali. Na taj način ništa ne bi ukazivalo Waltu – ili policiji – na
to gdje se trenutačno nalaze. Ali čovjek uči dok je živ.
Ta nije ona stručnjakinja u bježanju! Založit će nakit u Memphisu, a
potom otići u Mississippi najbrže i najdalje što može od Tennesseeja.
79
Završila je sa spremanjem hrane u kovčeg, naguravši sve što joj je došlo
pod ruku. Potom je uzela jednu bočicu Pedialytea i grickalice koje je ostavila
za Cammie pa prišla kauču.
Sjela je pokraj Travisa na čijem je krilu i prsima počivala Cammie.
“Jesi li gladna?” upitala ju je Eve. “Vjerojatno bi trebala unijeti malo
tekućine i štogod pojesti prije negoli krenemo.”
Cammie je dublje gurnula palac u usta i širom otvorenih očiju zurila u
Eve. “Kamo idemo, Evie?”
Eve je utješno pogladila Cammieno bedro i pružila joj bočicu s lijekom.
Travis ju je uzeo iz Eveina dlana i prinio je Cammienim usnama.
“Mislim prema Jacksonu. Možda će nam trebati nekoliko dana da
stignemo onamo, ali čim stignemo, kupit ćemo autobusne karte za Memphis.
Kada stignemo u Memphis, prodat ću mamin nakit kako bismo si mogli
priuštiti ljepše mjesto za život i autobusne karte za sljedeće odredište.
Narednih će nekoliko dana biti najteže od svih, ali sve dok se držimo
zajedno, moći ćemo učiniti sve što naumimo.”
Travis se nasmiješio na Eveinu izjavu, a čak je i Cammie ozbiljno
kimnula. Eve joj je uzvratila smiješkom, a potom ispružila ruku dlanom
nadolje pred Travisa i Cammie. Travis je položio dlan na Evein, a potom je
Cammie spustila svoju slobodnu rukicu povrh njihovih. Eve je stavila drugu
ruku na Cammienu, obujmivši je između svoje i Travisove. Bio je to znak
solidarnosti koji im je nedavno postao vrlo poznat. Eve ga je započela rabiti
kao način da uvjeri Cammie da predstavljaju obitelj i da ih Eve nikada neće
napustiti.
“Zajedno”, tiho je rekao Travis.
“Zajedno”, gorljivo je odvratila Cammie. “Zauvijek ćemo biti zajedno,
zar ne, Evie?”
Eve je posegnula prema Cammie, povlačeći njezino toplo tijelo u svoje
naručje. Čvrsto ju je zagrlila i stisnula. “Da, dušo. Uvijek ćemo biti zajedno.
To ti obećavam.”
Eve je teška srca sestrici dala obećanje nad onime nad čime nije imala
nikakvu kontrolu. Ali ako namjera imalo vrijedi, tada će zauvijek biti
zajedno. Sigurni. Daleko od svog oca.
“Želim da mi nešto obećaš” ozbiljnim je glasom izjavila Eve. Zagledala
se u Travisa, a potom spustila pogled prema Cammie. “Želim da mi oboje
nešto obećate.”
80
“Što god želiš”, odvratio je Travis.
Cammie je složno kimnula.
Riječi su zapele Eve u grlu. Nije željela ni pomišljati na ono što se
spremala reći, ali morala je to uzeti u obzir. Osim toga, željela se pobrinuti da
Travis i Cammie znaju što im je činiti ako ih zadesi ono najgore.
“Ako mi se što dogodi...”
Cammie se smjesta ukočila u Eveinu naručju, a Eve je zatvorila oči
požalivši što je uzrujala sestricu. Ali nije si mogla priuštiti da ih ne pripremi
za najgori mogući rasplet situacije. Travisov i Cammien život ovisio je o
tome.
“Poslušaj me, dušice. Ako mi se nešto dogodi, ako me pronađe policija
ili nas otkrije tvoj otac, moraš mi obećati da ćeš poći s Travisom i učiniti sve
što ti on kaže.”
Podigavši pogled, srela je Travisove izmučene oči. Njezine su se riječi
mogle vrlo lako pretvoriti u stvarnost.
“Ako mi se nešto dogodi, uzmi Cammie i bježi. Nigdje se ne
zaustavljaj. Ne brini se za mene.”
“Ne mogu to učiniti, Evie”, promuklim je glasom odvratio Travis. “Ti
nikada ne bi napustila nas. Ne možemo ni mi tebe.”
Eve je žustro odmahnula glavom. “Obećaj mi, Trav. Moraš zaštititi
Cammie. I sebe. To znači da je moraš držati podalje od Walta. Bez obzira na
sve, moraš je zaštititi i nastaviti bježati.”
Travis je zatvorio oči i pomireno pognuo glavu. “Obećavam.”
Osjetivši tek djelomično olakšanje zbog njegova obećanja, Eve je
premjestila Cammie u svojim rukama i uzela piće iz Travisove ruke kako bi
nagnala Cammie da još malo pije.
“I ti bi trebao nešto pojesti”, tiho se obratila Travisu. “Ostavila sam
dovoljno hrane na kuhinjskom ormariću kako bismo mogli napraviti
sendviče. U hladnjaku imamo čak i sok, zahvaljujući Donovanu. Jedi sada
dok još imamo vremena. U sljedećih si nekoliko dana možda nećemo moći
priuštiti takav luksuz.”
Travis je svejedno oklijevao. Eveino se srce slamalo zbog toga što je
često trpio glad i odbijao jesti samo zato što je stavljao Cammiene i Eveine
potrebe ispred svojih. Njemu su redoviti obroci bili najpotrebniji. U
posljednjih je godinu dana munjevito izrastao, premašivši prosječnu visinu
od metar i sedamdeset i dosegnuvši više od sto osamdeset centimetara. Ali
81
bio je očigledno pothranjen. Njegova visoka, koščata figura naglašavala je
nedostatak kilograma. Uz prikladnu prehranu, bio bi krupan, mnogo širi...
muškarac. Bilo joj je teško zamisliti ga kao odraslu osobu, ali zapravo, Travis
je bio primoran previše brzo odrasti i sazreti. Spoznao je i iskusio zlo na
svijetu u onoj mjeri u kakvoj to većina odraslih ljudi nikada ne doživi.
Makar joj to bilo posljednje što će učiniti, Eve će im osigurati dobro
mjesto za život, ili barem prikladno mjesto, i hranu kako bi Travis i Cammie
mogli redovito jesti. Pa makar to značilo da će ona morati gladovati.
“Jedi”, nježno ga je potaknula. “Ionako nema mjesta da sve spremimo.
Nema smisla da hrana propadne. Pojedi koliko god možeš, jer, kao što sam
rekla, sljedećih ćemo nekoliko dana putovati, stoga ćemo morati jesti kad
ulovimo priliku i rastezati zalihe koliko god možemo prije nego što kupimo
druge.”
“Želiš li ti nešto?” upitao je Travis ustajući s kauča.
Eve se spremila odmahnuti glavom. Pri pomisli na hranu osjećala je
mučninu jer joj je u glavi vladao kaos zbog svega što ih je očekivalo u
nadolazećim danima. Ali također je znala kako neće moći uvjeriti Travisa da
jede ako i sama bude odbijala hranu.
Prisilila se na smiješak. “To bi bilo lijepo. Samo mi napravi sendvič. U
hladnjaku su ostale dvije boce soka koje nisam uspjela spremiti u kovčeg.
Mogli bismo ih popiti prije nego što krenemo.”
U Travisu je prestalo još toliko djetinje naravi da ga razveseli
“poslastica” koju mu je ponudila. Srce ju je zaboljelo pri pomisli da će im
ubuduće nešto toliko jednostavno poput sendviča i limenke soka
predstavljati luksuz koji će si rijetko moći priuštiti.
“Što želiš u svom sendviču?” upitao je Travis krećući se prema kuhinji.
“Ah, svega pomalo”, sa smiješkom je odvratila Eve. “Večeras se
možemo počastiti, jer ne možemo ponijeti svu hranu sa sobom. Cammie, što
ti kažeš, dušo? Jesi li spremna pojesti nešto više od krekera koje si dosad
grickala?”
“Mogu li dobiti još jedan gril-sendvič sa sirom?” upitala je Cammie ne
vadeći palac iz usta.
“Nego što”, odvratio je Travis velikodušno se nasmiješivši. “Zagrijat ću
tavu dok spravljam svoj i Evien sendvič. Potom ćemo zajedno jesti na kauču i
pričekati da oluja prođe. Zvuči li ti to dobro?”
Cammie je žustro zaklimala glavom.
82
“Trav, dobro se najedi” podsjetila ga je Eve. “Ne štedi hranu i pobrini
se da pojedeš dovoljno.”
On se nacerio. “Ne moraš mi dvaput reći. Umirem od gladi!”
Eve je utonula u kauč, uživajući u kratkotrajnom prividu normalnog
života. Bilo je lako pretvarati se da se ne nalaze u ruševnoj prikolici, jedva
spajajući kraj s krajem, u neprestanom strahu od toga da će ih otkriti.
Nekoliko će ukradenih minuta biti posve obična obitelj koja uživa u nečem
tako jednostavnom kao što je zajednički objed.
Eve je pohranila taj trenutak u svoje pamćenje, znajući da će nadolazeći
dani sa sobom donijeti neizvjesnost i nemir. Potom se pomolila za snagu, ne
samo kako bi preživjela nego i kako bi ostala snažna radi svoga brata i sestre.
Trebali su je. Ona je predstavljala jedinu konstantu u njihovim životima, a
oni su predstavljali jedinu konstantu za nju.
83
11. POGLAVLJE
EVE se uspaničeno trgnula iz sna i shvatila kako su svi zaspali na

kauču nakon objeda. Travis se naslanjao na svoju nadlakticu, a glava mu je
visjela u stranu. Cammie je ležala ispružena u Eveinu naručju.
Podigla je ruku da pogleda na sat, ali nije joj uspjelo razabrati vrijeme u
mraku. Barem je još uvijek bilo mračno, što znači da nisu prespavali noć.
Uprela se kako bi čula zvukove kiše, ali zrakom je vladala tišina. Bilo je
gotovo jezivo tiho. Ni traga žabama i cvrčcima čija je pjesma obično
prožimala noćni zrak.
Zrak je pak bio težak i toliko vlažan da je otežavao disanje. Pomaknula
se, nastojeći bolje vidjeti na sat. Cammie se stala meškoljiti u njezinu naručju
pa ju je Eve pažljivo spustila pokraj sebe na kauč, a potom uhvatila Travisa
za ruku.
“Trav. Trav”, glasnije ga je zazvala. “Moramo ustati i krenuti. Prestalo
je kišiti, a nisam sigurna koliko smo dugo spavali.”
Nakon jela opustili su se slušajući bubnjanje kiše o limeni krov i huk
vjetra od kojeg su podrhtavali prozori na prikolici. Shvativši da nije riječ o
tek kratkotrajnom prolomu oblaka, Eve im je predložila da pokušaju malo
odrijemati. Ona sama nije namjeravala zaspati. Željela je da se Cammie i
Travis odmore prije puta i dugotrajnog hodanja koje im je predstojalo, ali
željela je ograničiti taj odmor na najviše jedan sat.
Travis se promeškoljio i smjesta ustao, primajući Eveinu ruku.
“Oprosti, Evie. Nisam trebao tako zaspati”, rekao je sa žaljenjem u
glasu.
“Pssst, morao si se odmoriti”, odvratila je. “Ali ako mi pomogneš s
Cammie, možemo odmah krenuti. Potrebne su joj cipele, hlačice i majica koje
si joj pripremio.”
Travis je ustao i ispružio ruke prema Cammie koja je još uvijek napola
spavala. Sneno se pobunila, ali ipak se čvrsto privila uz Travisov vrat dok ju
je odnosio u spavaću sobu kako bi je presvukao.
Eve je ustala, oslobađajući se tromih zaostataka sna dok se mentalno
pripremala za ono što slijedi. Bez obzira na činjenicu da su posljednjih
84
nekoliko mjeseci živjeli na takav način, još se nije bila privikla na njega. Još se
uvijek nije mogla osloboditi straha koji je dolazio s neizvjesnošću. Bilo je to
previše za nju. Nije bila dorasla tomu, ali opet, tko jest?
Protegnula se, a potom hitro provjerila jesu li možda štogod važno
zaboravili. Nakit njezine majke bio je sigurno spremljen u kovčegu. Evein
novčanik s dragocjenim svežnjem novca stajao je na kuhinjskom ormariću te
ga je gurnula u svoju naprtnjaču, kamo je također stavila piće za Cammie i
nekoliko pojedinačnih paketića grickalica koje im je Donovan donio.
Pred očima joj se stvorilo Donovanovo lice pa je zastala. Obuzela ju je
neodlučnost, ali žurno ju je odagnala. Nije si mogla dopustiti premišljanje.
Ne u ovom trenutku.
Ali što ako joj doista samo želi pomoći? Hoće li učiniti medvjeđu
uslugu Cammie i Travisu tako što će ih odvesti i spriječiti Donovana da
Cammie dovede liječnicu?
Te prodorne zelene oči. Oči koje su vidjele previše toga. Koje su prodrle
u sam njezin um. Taj je čovjek budio osjećaj sigurnosti u Eve, a možda se
upravo toga najviše i bojala. Jer ako načini i jednu, samo jednu pogrešku,
Cammie i Travis ispaštat će zbog njezine gluposti. Bilo je bolje ne vjerovati
nikomu – tu je mantru prigrlila čim su pobjegli iz Kalifornije – nego izložiti se
riziku i pouzdati se u pogrešnu osobu.
Ipak, nije uspijevala otjerati Donovana Kellyja iz svojih misli.
Tvrdoglavo se usadio ondje, odbijajući uzmaknuti i pedlja. Bio je zgodan, u
to nema sumnje. Ali nije ju zaintrigirao njegov tjelesni izgled, iako mu po
pitanju izgleda nije nedostajalo ama baš ništa. Čovjek je bio postojan od glave
do pete.
Nije bio pretjerano visok. Posve je sigurno nadvisivao njezinu krhku
figuru, ali nije izgledao poput diva u usporedbi s njom. No njegov
nedostatak visine nadoknađivali su drugi aduti. Prsa su mu bila ogromna, a
nadlaktice mišićave. Bilo je očito kako se trudi ostati u formi.
Ali ono što je možda u najvećoj mjeri privuklo Eveinu pažnju bio je sam
način na koji ju je gledao. Kao da se... brine za nju. Kao da je njihova
povezanost osobnija od one u kojoj jedna osoba pomaže drugoj u nevolji.
Možda previše umišlja. Okej, definitivno je tako i osjećala se kao
svjetska glupača što uopće i pomišlja na tu mogućnost. Ali čim joj se
ugnijezdio u mozak, nije se više uspijevala otarasiti tog osjećaja. Bio je to
ugodan osjećaj. Topao i utješan. Poput njega.
85
A bio je i predivan s Cammie. Takav je čovjek imao moć da vrlo lako
nasmrt prestraši Cammie, a opet se silno trudio postići da ga se ne boji. Bio je
iznimno nježan s njom – ali i s Eve, ako će već iskreno.
U nekom drugom životu, Eve bi osjećala samopouzdanje – i slobodu –
da učini nešto po pitanju te privlačnosti. Nije bila pretjerano odvažna, ali nije
bila ni sramežljiva žena koja se boji izreći svoje mišljenje. Nikada nije bila
pobornica zastarjelih društvenih običaja. Poput onoga da muškarac mora
pozvati ženu na spoj. Kada bi upoznala muškarca koji ju je zanimao, nikada
se nije ustručavala poduzeti prvi korak. Nekim je muškarcima to odgovaralo.
Drugima? Baš i ne. Šteta po njih.
Ali sada? Ta Eve više nije postojala. Možda će se jednoga dana vratiti.
Ali za sada izlasci i veze bili su na dnu ljestvice Eveinih prioriteta. Morala je
zaštititi i uzdržavati svoju obitelj. Morala je neprestano biti jedan korak
ispred Walta. Možda nikada više neće imati normalan život, ali ako će time
osigurati kvalitetan život za Travisa i Cammie, oslobođen od Waltova nasilja,
tada će se drage volje odreći i posljednje nade koju je polagala u vlastitu
budućnost.
Osim toga, koji bi muškarac na svojoj grbači poželio kompletnu obitelj
kao što je njezina? Nije postojala šansa da se ikada odrekne Travisa ili
Cammie. Stoga, čak i da je bila u mogućnosti imati normalan odnos s nekime,
postojao je malen broj muškaraca koji bi uopće pristali odgajati tinejdžera i
četverogodišnju djevojčicu.
Otjeravši te smiješne misli – kakav je ogroman gubitak vremena
predstavljalo i pomišljanje na budućnost kada je bila posve neizvjesna i
mijenjala se iz dana u dan – Eve je zgrabila svoju naprtnjaču, a potom
odgurala kovčege prema vratima kako bi bili spremni za polazak čim se
Travis vrati s Cammie.
Trenutak poslije, Travis se vratio s odjevenom i obuvenom Cammie.
Eve se sagnula kako bi provjerila jesu li joj vezice na cipelama čvrsto stegnute
kako bi joj bilo udobno koračati tijekom duge šetnje. Kada Cammie dosadi
hodanje ili kad se ne bude osjećala dovoljno dobro da nastavi, Eve i Travis
naizmjence će je nositi na leđima.
Iako su svakako bili naviknuti pješačiti na duge staze i nositi Cammie,
Eve se ipak lecnula pri toj pomisli. Ali bilo je nužno, a što su dulje stajali
ovdje i odgađali neizbježno, to će im više vremena biti potrebno da stignu do
autobusne postaje. A možda neće morati otići sve do Jacksona. Clarksville je
86
bio bliže. Tamo se nalazila vojna baza, stoga u blizini zacijelo postoji
autobusna postaja.
Uzdahnula je, rastrgana neodlučnošću. Kako je mogla znati što je
ispravno? Nije imala vremena promisliti o svemu, Donovanov posjet i
neminovni povratak s liječnicom uplašili su je. Možda bi trebala dopustiti
liječnici da dođe i doznati koliko je Cammiena bolest ozbiljna, a potom
pobjeći glavom bez obzira.
Prinijela je drhtavi dlan sljepoočnici i stala je masirati u pokušaju da
razbistri svoje uzburkane misli.
“Evie?”
Travisov zabrinuti glas probio se kroz njezinu frustraciju. “Jesi li
dobro?”
Eve je kimnula i pokušala uputiti ohrabrujući smiješak njemu i
Cammie. “Samo sam razmišljala. Jackson je vrlo daleko. Možda bi bilo bolje
da pođemo u Clarksville i odande otputujemo autobusom. Tako ćemo biti
dalje Memphisu, ali značajno ćemo skratiti hod onamo.”
Pogledala je prema Cammie dok je govorila, zaključivši da je tako
najbolje. Cammie nije smjela boraviti vani po Bog zna kakvom vremenu, na
sparini i izložena, nimalo dulje nego što je apsolutno nužno.
“Jutros sam na poslu malo proučavao zemljopisnu kartu”, rekao je
Travis. “Ako odemo u Clarksville, onda bismo možda trebali razmisliti o
tome da pođemo na sjever u Kentucky, umjesto na jug i Mississippi. A ti bi
mogla založiti nakit u Clarksvilleu, umjesto da čekaš. Vjerojatno imaju
nekoliko zalagaonica s obzirom da se u gradu nalazi vojna baza, zar ne?”
Stajali su ondje, spremni na put po mrklome mraku, a nisu imali čak ni
unaprijed osmišljenu strategiju. Eve je obuzeo umor, usprkos činjenici da se
netom probudila iz višesatnog sna.
“Mislim da si u pravu, Trav. To što govoriš ima smisla. A što sjevernije
pođemo, to će barem hladnije biti, Mississippi usred ljeta zacijelo nije baš
prekrasan.”
Nisu bili naviknuti na južnjačku žegu i vlagu u zraku. Naviknuli su na
mnogo hladniju klimu s mnogo manje vlažnosti u odnosu na ovdašnja
područja. Cammie je bilo dovoljno teško disati i prije nego što se razboljela.
“Možda bih se čak mogao zaposliti na dan ili dva u Clarksvilleu prije
nego što otputujemo dalje”, predložio je Travis. “Ne bi nam bilo naodmet
prikupiti još malo gotovine.”
87
“Vidjet ćemo”, odvratila je Eve. “Zasad samo idemo, a za ostalo ćemo
se pobrinuti kada za to dođe pravo vrijeme.”
Cammie je uhvatila Evein dlan i stisnula ga. Eve su zapekle suze pod
vjeđama dok je zurila u tu slatku malu djevojčicu koja joj ju je ohrabrivala.
Eve je trebala tješiti njih, a oni su umjesto toga pružali utjehu njoj.
Eve joj je uzvratila stiskom i nasmiješila se. “Hoćemo li započeti s
novom velikom pustolovinom?”
Travis je uzeo naprtnjaču s Eveinih leđa i ovio prste oko ručke jednoga
od kovčega. Eve je podigla Cammienu ruku, a potom posegnula prema
drugom kovčegu dok su otvarali vrata i izlazili u mrak.
Eve je na licu smjesta osjetila hladni povjetarac, a njegova ju je oštrina
zatekla. Kapljice kiše plesale su na vjetru škropeći joj kožu i tjerajući je na
drhtaj. Dovraga. Mislila je da je prestalo kišiti.
“A da pričekamo?” zabrinutim je glasom upitao Travis.
Eve je izišla dalje u dvorište, podižući lice prema nebu. Jezivo hučanje
uznemiravalo ju je. Ponovno je osjetila tjeskobu zbog tišine koja ju je ranije
mučila.
“Ne, idemo”, rekla je Eve. “Uskoro će svanuti, a želim da prođemo
glavne ceste prije jutra.” Travis je kimnuo i zatvorio vrata za sobom.
“Spremna?” Eve je vedrim tonom upitala Cammie.
“Spremna”, odlučno je odvratila Cammie.
Zaputili su se prema šljunčanom putu preko dvorišta. Duboka udolina
pred prikolicom grgljala je od vode koja je otjecala kroz odvodni kanal koji
im je služio kao kolni prilaz te vijugala nizvodno.
Stigli su do puta kada se vjetar naglo pojačao i gotovo srušio Eve.
Pojačala je stisak oko Cammiene ruke upravo kada je zatutnjao grom.
Utroba joj se zgrčila od straha te je oklijevala, pogledavajući iza sebe
prema prikolici koja se zatresla pred silinom vjetra.
“Možda bismo trebali...”
Nije uspjela dovršili rečenicu.
Kamenčići i razni otpaci počeli su ih šibati sa svih strana. Komadići
leđa nalik na kovanice stuštili su se na tlo – a grmljavina se toliko pojačala da
je Eve gotovo oglušila.
Cammie je vrisnula kada je silovit nalet vjetra gotovo istrgnuo njezinu
ruku iz Eveina stiska.
88
“Moramo se sakriti!” povikao je Travis. “Mislim da dolazi tornado!”
O, Bože . O, Bože . O, Bože . Prikolica nije predstavljala nikakvu zaštitu
pred tornadom. Bila je upravo posljednje mjesto na koje bi trebali poći.
“Kanal!” povikala je Eve. “Uđite u kanal i lezite!”
Pogurnula je Cammie naprijed i posegnula iza sebe kako bi uhvatila
Travisovu ruku i povukla ga. Između njih je prohujala grana sa stabla,
odbacivši Travisa nekoliko metara dalje.
“Travise!”
Eve je zateturala prema njemu, rastrgana potrebom da zaštiti Cammie i
svojom željom da pomogne Travisu. Na svoj užas, shvatila je kako vjetar
nemilosrdno odvlači Cammie i da joj je potrebna sva snaga da ne ispusti
njezin dlan.
“Vodi Cammie u kanal! “ povikao je Travis.
“Ne! Neću te napustiti, Trav!”
“Evie, učini to! Hajde!”
Eve je izbezumljeno zurila kako se još jedan komad drveta zabija ravno
u njegov bok, zbog čega se Travis opružio na tlu. “Trav!” vrisnuia je Cammie.
Njezin histerični vrisak natjerao je Eve da se pokrene. Okrenula se,
naglo podižući Cammie u naručje. Adrenalin ju je ispunio snagom dok je
hitala prema odvodnom kanalu, cijelim putem noseći Cammie. Pale su na tlo
točno u trenutku kada ih je pogodila treća grana i snažno ošinula Eve po
leđima.
Sav joj je zrak bolno izletio iz pluća zbog čega je zadahtala. Oči su joj se
ispunile suzama i zapekle je dok su je tuča i kiša šibale po licu. Cammie se
stala vrpoljiti pod Eveinim tijelom pa se Eve zabrinula da je guši svojom
težinom.
Napola se uspravivši, spriječena teškim komadom drveta na leđima,
stala je puzati prema odvodnom kanalu, odlučna odvesti Cammie na sigurno
kako bi se mogla vratiti po Travisa. Kad je uspostavila ravnotežu, još je
jednom povukla Cammie na prsa. Bila je pred samim ciljem kada je ugazila u
rupu.
Gležanj joj je popustio i bolno se iskrenuo te se srušila na koljena,
dašćući od boli. Dovraga. Bila je tako blizu. Nije smjela odustati. Preživjeli su
ono najgore. Nema šanse da dopusti prokletom tornadu da ih sada dokrajči.
89
Upotrijebivši mrvice preostale snage, uspjela je gurnuti Cammie u
kanal. Voda je vrvjela oko njih i odbijala im se od tijela. Ako napada još kiše,
voda bih ih mogla odnijeti.
“Slušaj me, Cammie”, povikala je Eve nadglasavajući grmljavinu.
Fijukanje vjetra kroz tunel, zajedno s uzburkanom vodom gotovo su joj
onemogućavali sluh. “Odvest ću te do sredine kanala. Uhvati se za što god
možeš i ne miči se! Moram se vratiti po Trava.”
Cammie je zajecala, ali i kimnula, prstima grčevito stežući Eveinu
kišom natopljenu majicu. Eve je s teškom mukom sklonila njezine rukice sa
sebe kako bi je ostavila samu u tom kanalu i na samo nekoliko trenutaka.
Pomisao da bi mogla izgubiti Cammie prestravljivala ju je. Prestravljivala ju
je pomisao da bi mogla izgubiti Travisa. Ni jedno od to dvoje nije dolazilo u
obzir. Prije će umrijeti nego dopustiti da se bilo što od toga dogodi.
Poljubila je jednu Cammienu ruku, a potom dlanovima obujmila
njezino lišće. “Ostani tu i ne miči se” naredila je. “Odmah se vraćam.”
Posrćući, iskobeljala se iz kanala, osjetivši olakšanje kada je uvidjela da
se razina vode nije podigla. Tijelo joj je otežalo dok se izvlačila iz kanala.
Vjetar ju je nemilosrdno šibao. Zapljuskivali su je kamenčići, grančice stabala
i drugo smeće. Nešto joj se zabilo u bok zbog čega je ispustila bolan povik.
Naglo se srušila i pala licem u blato.
Bio joj je potreban trenutak da shvati kako su je udarila vrata prikolice.
Pridigla je pogled u smjeru prikolice i na svoje zaprepaštenje shvatila kako
nje jednostavno više nema. Ničega nije bilo. Jednostavno je nestala, otpuhao
ju je tornado.
Osjetila je topao okus u ustima nalik na metal. Krv. Nadlanicom je
obrisala usne sklanjajući nešto blata i krvi.
“Travise!” povikala je.
Nečija je ruka čvrsto uhvatila njezino zapešće i povukla je na noge.
“Ovdje sam, Evie. Idemo. Moramo otići u kanal zajedno s Cammie.”
Osjetila je toliko olakšanje da se gotovo onesvijestila na licu mjesta.
Kriveći lice dok se oslanjala na iskrenuti gležanj, naslonila se na Travisa i
okrenula prema kanalu.
Vjetar je zlokobno zaplesao oko njih, pretvarajući i najbezazlenije
predmete u smrtonosno oružje. Kosa joj je bjesomučno udarala o lice, režući
joj kožu. Imala je osjećaj kao da se nebo spustilo na njih te da ih kiša
zapljuskuje iz svih mogućih smjerova. A potom joj je, na posvemašnje
90
zaprepaštenje, cijelo tijelo poletjelo u zrak i potom pljusnulo o zemlju,
razdvajajući nju i Travisa. “Evie!” povikao je Travis.
“Idi ka Cammie”, protisnula je. “Moraš je zaštiti, Travise. Ne brini se za
mene.”
“Neću te napustiti!” zaurlao je.
“Dovraga, Trav! Ti si natjerao mene da te napustim. Sada ti to učini!
Snaći ću se. Snažniji si od mene. Moraš otići do Cammie i pobrinuti se da je
ne odnesu vjetar ili voda. Da si smjesta otišao tamo i ne izlazite dok ne
dođem po vas. Jasno?”
Frustrirano zastenjavši, Travis je otpuzao prema kanalu, a Eve se
ponovno podigla na noge, boreći se sa silinom vjetra te kišom kamenčića i
grančica koji su je zasipali. Upravo u trenutku kada se uspjela osoviti na
noge, vjetar je zapuhao i odnio ju, podižući je nekoliko metara u zrak.
Odbacio ju je u stranu poput kakvog smeća. Pala je nekoliko metara
dalje od kanala, a bol joj je proparao tijelo. Jedva je zadržavala svijest, ali
jedina misao koja je brujala njezinim tijelom jednakom silinom kao i vjetar
oko nje bilo je to kako nema šanse da stigne do kanala.
Vjetar je bio odviše oštar i silovit. Lišio ju je sve snage. Ležala je ondje
poput slomljene lutke, sa svakim udahom osjećajući sve veći bol. Osjetila je
kako vjetar slabi. Rika grmljavine pretvorila se u tupo pulsiranje. Tornado ih
je sustigao za nekoliko sekundi i otutnjao dalje na svom razornom putu.
Njezina posljednja svjesna misao bila je da mora stići do Travisa i
Cammie. Sve što su imali nestalo je. Odnijela ga je oluja. Suze nemoći i boli
preplavile su joj oči. Nije namjeravala odustati. Ništa na ovome svijetu neće je
natjerati da se preda.
Vjeđe su joj lijeno zatreperile. Nastojala je odagnati veo nesvjestice.
Morala je stići do Cammie i Travisa. Ali obuzela ju je tama, povlačeći je u svoj
podli zagrljaj.
91
12. POGLAVLJE
DONOVAN je stajao u ratnoj sobi na KGI-evu kompleksu pritisnuvši

dlanove o stol s rasporedom dok je pomno proučavao sve sustave. Glavni
prioritet bila mu je zaštita vlastite obitelji, ali odmah nakon toga želio se
pobrinuti da generatori nastave raditi ono što inače rade u slučaju nestanka
električne energije.
Sofisticirani sustav bio je osmišljen tako da se, kada nestane struje,
upali za desetinku sekunde i spriječi mogući pad sigurnosti. Mnogo su puta
izveli probne vježbe, ali nikada se nisu suočili sa stvarnom situacijom. Sve do
sada.
Tornado je prohujao kroz Dover potrgavši naponske vodove, uništivši
kuće i sve ostalo što mu se našlo na putu. Sva njegova braća, njihove žene i
djeca za to su se vrijeme skrivali su se u podrumu koji je imala svaka kuća u
kompleksu.
Pošteno su se naradili kako bi osmislili kompleks koji bi pružao zaštitu
ne samo od ljudskog napada nego i od vremenskih neprilika. Bili su
preduboko na kontinentu da bi se ikada morali brinuti od mogućnosti
uragana, ali tornado je predstavljao stvarnu prijetnju.
Samo nekoliko godina prije, tornado je razorio Jackson i Clarksville, a
uskoro nakon što se Clarksville oporavio, snašao ga je drugi. Čak se ni
Nashville nije pokazao otpornim na ubojite oluje.
Donovana je nadasve brinulo da će nevrijeme ugroziti njihove
sigurnosne mjere i omogućiti neprijateljima priliku za napad dok su
najranjiviji. Bio je zadovoljan uvidjevši kako skupocjena tehnologija na kojoj
nije štedio naizgled obavlja svoj posao.
Je li sve u redu?” upitao je Joe.
Donovan je pogledao svog brata pokraj koga je stajao Swanny. Najprije
je odlučio kontaktirati Joea, s obzirom da je on živio izvan kompleksa. Potom
je nazvao roditelje, lud od brige zbog toga kako su podnijeli tornado. Osini
srušenog stabla i nekoliko odnesenih šindri, nisu pretrpjeli nikakvu drugu
štetu. Donovanova će braća otići k njima čim svane kako bi mogli procijeniti
štetu koju njih otac nije dosad uočio.
92
Jedno po jedno, javili su se i ostali članovi razgranate obitelji Kelly i,
hvala Bogu, svi su bili dobro.
“Da, sve izgleda dobro. Moji su mališani obavili svoj posao”, odvratio
je cereći se.
Joe je zakolutao očima. “Moraš više izlaziti, stari. Razvio si previše
blizak odnos sa svojom tehnologijom.”
“Otvori prikaz putanje oluje lokalne meteorološke stanice, Swanny.
Želim vidjeti koja je sve područja zahvatio.”
Swanny se nagnuo nad jedno od računala, a za nekoliko sekundi
zasloni pred Donovanom upalili su se i prikazali putanju tornada iz različitih
kutova.
Donovan ju je pažljivo proučio, a potom mu je zastao dah kada je
uvidio točan smjer kojim se oluja kretala. Utroba mu se stisnula u čvor, a šake
čvrsto stegnule u pesnice.
“U kurac” šapnuo je.
“Što je?” oštro je upitao Joe.
“Moramo ići” protisnuo je Donovan. “Trebam tebe i Swannyja.”
“Što se događa?” zahtijevao je Joe. “Čovječe, reci nam.”
“Eve”, odvratio je. “O, Bože. Nisam ni pomislio na to. Nikako im nisam
smeo dopustiti da prenoće ondje. Znao sam da će jebeno vrijeme biti gadno i
znao sam da im ta usrana prikolica u kojoj žive neće pružiti ama baš nikakvu
zaštitu od nevremena. A Cammie je bolesna. Dovraga, trebao sam ih prije
odvesti odande.”
“To što govoriš nema nikakvog smisla”, smireno je odvratio Swanny.
Donovanova šaka udarila je u površinu stola zatresavši ga, “Nalazili su
se točno na putanji tornada. Ta prikolica nije u stanju izdržati ni najbjedniju
oluju, a kamoli onu jakosti F3 kao što je ova bila. Moramo otići onamo.
Jebeno se nadam da nismo zakasnili. Ako su poginuli, nikada si to neću
oprostiti.”
“Sranje”, promrmljao je Joe. “Idemo. Swanny i ja ćemo ti pomoći. Da
pozovemo i ostale?”
Donovan je odmahnuo glavom. “Možda Seana, iako je vjerojatno
zauzet do ušiju drugim unesrećenima. Ostali trebaju ostati uz svoje obitelji.
Vidjet ćemo što nas čeka kad stignemo onamo. Ako nam zatreba pomoć,
nazvat ćemo ih odande. A sada moram odjebati onamo i uvjeriti se da su
dobro.”
93
“Krenimo”, odsječno je rekao Swanny.
Donovan je pojurio prema svom kamionetu. Joe je sjeo na suvozačko
mjesto, a Swanny je uskočio u stražnji dio. Divljačkom je brzinom odjurio s
kompleksa, pogledom proučavajući nebo u potrazi za neminovnim
znakovima svitanja. Na istoku se razdanjivalo i za trideset će minuta biti
dovoljno svjetla kako bi shvatili s čime točno imaju posla.
“Otraga se nalaze ručne svjetiljke. Pod sjedalom. Swanny, nađi ih i
provjeri rade li. Uskoro će svanuti, ali mi ćemo stići onamo za deset minuta i
bit će nam potrebne.”
“Može”, odvratio je Swanny.
U stražnjem dijelu kamioneta začulo se šuškanje, a potom je Swanny
rekao: “Imam ih. Izgleda da ih imaš četiri.” Pružio je dvije Joeu, a ostale
zadržao.
“Oprezno, stari”, promrmljao je Joe. “Gledaj pred sebe. Nećemo im
moći pomoći ako usput pokosiš kakvo drvo.”
Donovan je popustio stisak na papučici gasa, znajući da mu brat ima
pravo. Ali to nije utažilo njegovo nestrpljenje da što prije stigne do Eve te
njezinog brata i sestre. Dovraga, nikada nije trebao otići odande! Instinkt mu
je govorio da ne postupa ispravno, ali tješio se činjenicom da će se sutra
ujutro vratiti s Maren. Usrdno se nadao da ih njegova neodlučnost nije stajala
života.
“Kriste, ovo je živi užas”, rekao je Donovan izbjegavajući srušeno
stablo.
Cijelim putem nije ugledao nikakav trag života u kućama pokraj kojih
su prolazili. Ali nije vidio ni skršene kuće, zbog čega se u njemu probudila
nada da je prikolica možda ipak izdržala.
Ali što se više približavao šljunčanom putu na kojem se nalazila Eveina
prikolica, to je šteta bila gora. Krošnje stabala bile su očerupane. Posvuda su
se nalazile krhotine i razno smeće. Čim je skrenuo na šljunčani put, znao je
da će situacija biti loša. Prva kuća u nizu, pa, više nije ni nalikovala na kuću.
Od nje je preostao samo temelj. Ali začudo, pokućstvo je i dalje stajalo ondje
gdje se nalazilo unutar zidova. Ali zidova i krova nije bilo. Usrdno se nadao
da nitko nije boravio unutra kada je kuću pogodila oluja, ili da su barem
imali podrum u kojem su mogli potražiti sklonište.
“Je li se javio ostatak tvog tima, Joe?”
94
Obuzela ga je nervoza. Skylar i Edge zajedno su stanovali u unajmljenoj
kući, ali Donovan nije imao pojma je li njihova kuća imala podrum. Nathan,
Joe i Swanny bili su pomogli svojim timskim kolegama da se usele u nju, ali
Donovan nikada nije bio ondje, zbog čega je istog trenutka požalio.
“Da, dobro su. Tornado ih je zaobišao. Jedva da su dobili malo kiše”,
rekao je Joe.
“Je li se Steele javio?” upitao je Swanny.
“Aha. On, Maren i malena dobro su. Maren ga je zajebavala zbog
spavanja u podrumu, ali pretpostavljam kako se ubuduće neće žaliti zbog
toga.”
Donovan je naglo zakočio i otklizao u blato, mahnito psujući. Jebote, to
je bilo blizu.
Ogromno im se stablo ispriječilo na putu, onemogućujući prolaz vozilu.
Nisu ga mogli obići ni prijeći preko njega. Ostatak će puta morati proći
pješice.
“Idemo”, namrgođeno je rekao.
Zgrabivši svoju svjetiljku i vrećicu s medicinskim priborom sa sjedala,
izišao je iz kamioneta i pohitao naprijed, prekoračujući srušeno stablo i
svjetiljkom si omogućujući prolaz.
Posvuda su ležala svakakva sranja. Otkinute grane, šindre, čak i gadno
izvijena vrata. I kovčeg?
“Uzmi to, Joe”, naredio je Donovan.
“Pun je”, rekao je Joe podižući kovčeg.
“Ostavi ga po strani tako da ga poslije možemo pronaći. Siguran sam
da pripada nekome tko živi ovdje.”
Donovan je potrčao, zamičući ugao prema Eveinoj prikolici. Nebo se
dovoljno razdanilo kako bi Donovan mogao vidjeti gdje se prikolica nalazi.
Bolje rečeno, gdje se nalazila.
Naglo je udahnuo. “O, ne. Bože, ne.”
Prikolica je nestala. Travom prekrivena udubina na kojoj je počivala
bila je jedini trag koji je ukazivao na to da je ikada stajala ondje.
“Eve!” promuklo je povikao pojurivši naprijed. “Eve! Gdje si? Jesi li
ovdje? Jesi li dobro?”
“Jebote život”, preneraženo je rekao Swanny. “Mjesto izgleda kao da je
atomska bomba pala na njega.”
95
“Raširite se”, prasnuo je Donovan, ne želeći slušati katastrofičan ton
Swannyjevih riječi. Nije želio ni pomišljati na to da su Eve,
Travis i Cammie možda mrtvi. Morali su preživjeti. Donovan neće moći
živjeti s njihovom krvi na svojim rukama. “Pretražite sve, i doslovce mislim
sve. Ako ih uskoro ne pronađemo, pozvat ću pojačanje. Sve ću dovesti
ovamo da ih traže sve dok ih ne pronađemo.”
Raspršili su se u različitim smjerovima. Prikolica je s triju strana bila
okružena šumom, a nasuprot blatnom i šljunčanom putu nalazila se još jedna
kuća. Začudno, ona je izgledala netaknuto, ali opet, putanja tornada nije
pratila ni rimu ni razum. Dovraga, na vlastite je oči vidio kako se tornado zna
spustiti i odnijeti jednu kuću, a potom se ponovno podići i zaobići ostale.
Diskriminirajući, hiroviti, nepredvidljivi gad.
Donovan je posrnuo preko grane odbačene na kolni prilaz koji je vodio
prema odvodnom kanalu i gotovo se srušio na jedno koljeno. Uspravljajući
se, namještao je svjetiljku upirući snop prema nekadašnjem počivalištu
prikolice, a potom začuo tihi jecaj.
Sledio se, upirući se ne bi li još jednom čuo isti zvuk. Nije ga umislio.
“Eve? Cammie? Travise? Ja sam, Donovan Kelly. Čujete li me?”
“Nešto si našao, Vane?” oglasio se Swanny nekoliko metara dalje.
Donovan je podigao dlan u zrak kako bi utišao Swannyja. Ali nije više
čuo onaj zvuk.
“Nešto sam čuo”, rekao je Donovan. “Nisam umislio.”
Joe je dojurio pokraj njega, a potom spustio pogled prema jarku koji je
gotovo napustila sva voda. Potom je hitro skrenuo pogled prema odvodnom
kanalu nad kojim su stajali.
On i Donovan vjerojatno su pomislili na istu stvar u isto vrijeme.
Obojica su skliznula niz jarak, a Joe je pridržavao svjetiljku kako bi
Donovanu posvijetlio put.
“Eve?” povikao je Donovan. “Gdje si? Došao sam ti pomoći.”
Čučnuo je pred ulazom u odvodni kanal i pogledao unutra. Definitivno
je bio dovoljno velik kako bi unutra mogli ući ljudi. Zgrabio je Joeovu
svjetiljku s obzirom na to da je bila veća i uperio je prema unutrašnjosti
kanala.
Snop svjetla otkrio je par razrogačenih očiju. Travis se sklupčao unutar
kanala, čvrsto grleći Cammie. Oboje su zurili u Donovana, očiju prepunih
straha i šoka.
96
“Travise, jesi li dobro?” oštro je upitao Donovan.
Spustio se na sve četiri, zarežavši na Joea da nastavi osvjetljavati
Travisa i Cammie.
Stigao je do njih za nekoliko sekundi, a potom shvatio da Eve nije s
njima.
“Gdje je Eve?” upitao je.
Travisove su oči zasjale od suza. “Ne znam”, protisnuo je.
Cammie je počela plakati, a Travis ju je pomilovao po slijepljenoj,
raščupanoj kosi.
“Hajde. Moramo vas izvući odavde” rekao je Donovan dok mu je srce
bubnjalo u prsima pri pomisli na ono što se možda dogodilo Eve.
Posegnuo je prema Cammie, ali ona se nije odmaknula od svog brata.
“Dođi k meni, dušice”, nježno je rekao Donovan. “Znam da se bojiš, ali
ovdje sam kako bih pomogao tebi i tvom bratu.”
“Želim Evie”, zacviljela je.
Oči su joj se ispunile suzama, a potom skliznule niz njezine uprljane
obraščiće. Gurnula je palac među usne, a Donovan ga je izvukao kako ne bi
progutala blato i sam Bog zna što još.
“Gdje ti je sestra, malena? Moram je pronaći kako bismo znali da je s
njom sve u redu.”
“Zapela je u oluji”, protisnuo je Travis. “Vratila se po mene nakon što je
gurnula Cammie u kanal. Mene je srušila otkinuta grana pa se vratila po
mene, ali razdvojili smo se. Nešto ju je udarilo i rekla mi je moram otići do
Cammie i zaštititi ju. Da je ne smijem ostaviti samu. Ali, Bože, ostavio sam
nju.”
Posljednju je rečenicu izgovorio jecajući, a Donovana je zaboljelo srce
zbog dječaka. Položio je dlan na Travisovo rame i stisnuo.
“Ispravno si postupio, sine. Morao si zaštititi Cammie. Ona je tek
djevojčica i ne bi mogla sama preživjeti. Znam da nisi želio napustiti Eve, ali
morao si to učiniti. A sada ćemo izvući i tebe i Cammie iz ovog kanala i
odvesti vas u moj kamionet gdje ćete se malo utopliti i osušiti, ja ću potražiti
Eve. Neću odustati dok je ne pronađem. Obećavam vam.”
“Ne bismo smjeli vjerovati nikomu”, prošaptao je Travis.
97
Čak i dok je to izgovarao, Donovan je uvidio žaljenje u dječakovim
očima. Želju da se, makar na samo nekoliko trenutaka, osloni na nekog
drugog.
“Travise, poslušaj me”, ozbiljnim je glasom rekao Donovan. “Ti i tvoja
sestra trebate pomoć. Cammie je bolesna. Eve je možda ozlijeđena. Ti si
ozlijeđen. Shvaćam da se bojiš. Shvaćam da me ne poznaješ. Ali samo želim
pomoći tebi i tvojim sestrama. Kunem ti se. A sada nam moraš dopustiti da te
odvedemo odavde, a potom moram pronaći Eve.”
Donovan je ponovno ispružio ruke prema Cammie, a Travis ju je ovoga
puta pustio, ali i pomno pratio svaki Donovanov pokret. Donovan je uzeo
Cammie u naručje i okrenuo se, namjeravajući je predati Joeu. Ali istog
trenutka kada je Joe posegnuo prema njoj, Cammie je vrisnula i skutrila se na
Donovanovim prsima, a sitno joj se tjelešce stalo tresti dok su joj se jecaji
nakupljali u grlu.
“Pssst, malena”, smirivao ju je Donovan. “Neću te napustiti. Izvući ću
te odavde. Dobro?”
“Dobro”, odvratila je drhtavim glasom.
Joeovo je lice poprimilo suosjećajan izraz, a pogled ostao prikovan za tu
predivnu djevojčicu u rukama njegova brata.
“Uvjeri se da je Travis dobro i da može stati na noge”, rekao je
Donovan obilazeći brata.
Zamalo se poskliznuo pokušavajući se uspraviti i istodobno čvrsto
privijajući Cammie na svoja prsa. Blato i smeće onemogućivali su mu siguran
hod. Swanny mu je pomogao, pazeći da pritom ne dotakne Cammie.
Donovan se okrenuo, čekajući da se Travis izvuče iz kanala. Polagano
se kretao, lica iskrivljena od boli. Držao se za bok i nastojao sakriti nelagodu
pred ostalima, ali bila je posve očita.
“Što te boli, sine?” upitao je Donovan kada se Travis ponovno našao
pokraj njega.
“Nije strašno”, odlučnim je glasom odvratio Travis. “Moramo pronaći
Evie. Ozlijeđena je, a ja sam je morao napustiti.”
Suze su mu prigušile glas i zaprijetile prolijevanjem iz njegovih
izmučenih očiju.
Swanny je položio dlan na Travisovo rame, a dječak je uplašeno
pogledao u njega.
98
“Pronaći ćemo je, Travise” utješno je rekao Swanny. “A sada želim da
pođeš sa mnom u Donovanov kamionet kako bi mogao čuvati Cammie dok
mi pretražujemo područje.”
Travis se spremio pobuniti, ali Donovan ga je ušutkao.
“Cammie te treba. Izbezumljena je od straha i mora biti s nekim koga
poznaje. Ne treba sudjelovati u ovome. Bolesna je. Joe je moj brat, a Swanny
radi s nama. Najbolji su u svome poslu. Pronaći ćemo Eve. Kunem ti se.”
Travis je naposljetku kimnuo u znak slaganja.
“Poslat ću Swannyja s tobom i Cammie u kamionet. Je li to u redu?”
upitao je Donovan.
Travis je kimnuo, ali Cammie se ukočila u Donovanovom naručju te, na
njegovo iznenađenje, bacila ruke oko njegova vrata i stisnula ga kao da joj
život ovisi o tome.
“Želim tebe”, izjavila je molećivim glasom.
Donovan je utisnuo poljubac u njezinu slijepljenu kosu. “Zar ne želiš da
pronađem Eve? Ona ne zna ni Joea ni Swannyja. Ne želim da se prestraši. Ne
bi li radije željela da je ja pronađem?”
Cammie je naizgled nakratko razmislila o tome, odlučno gurajući palac
natrag u usta. Potom je polagano kimnula, ali i uputila oprezan pogled u
Swannyjevu smjeru, zirkajući na hrapavi ožiljak koji se protezao polovicom
njegova lica.
“Nisam tako loš kao što izgledam, malena”, rekao je Swanny napola se
smiješeći. “To su mi napravili jedni zločesti ljudi, a upravo zato ne želimo da
bilo kakvi zločesti ljudi uhvate tebe, ili tvog brata ili sestru. Pobrinut ćemo se
da se to ne dogodi, može?”
“Boli li te?” ispalila je Cammie.
Swanny je oprezno posegnuo prema njoj, uzimajući je iz Donovanovih
ruku. Cammie je drhtala, ali nije se pobunila dok se premještala iz
Donovanova naručja u Swannyjevo.
“Ne, dušice, ne boli me. Sada ne. Dođi. Hajdemo odvesti Travisa u
kamionet. Njega boli. A osjećat će se puno bolje kad budete na sigurnom.”
“Hoće li Travis biti dobro?”
Swanny je kimnuo i dodao vedrim glasom. “Naravno. Za dan ili dva
opet će biti zdrav ko dren.”
“Možeš li sam?” Joe je upitao Travisa.
99
Travis je odlučno kimnuo. “Vi samo pronađite Eve. Negdje je vani.
Neću je ostaviti.”
Joe ga je potapšao po ramenu i pogurao ga prema Swannyju i Cammie.
“Pronaći ćemo je.”
Čim je Swanny nestao niz cestu prema Donovanovu kamionetu,
Donovan se okrenuo Joeu. “Pregledaj sve. Da nisi izostavio ni pedlja.”
“Hvala Bogu pa sviće”, promrmljao je Joe. “Trebat će nam sva moguća
pomoć.”
Donovan je kimnuo. “Ako je uskoro ne pronađemo, pozvat ću ostale.”
“Možda tražimo leš, Vane”, tiho je rekao Joe.
“Živa je”, žustro je odvratio Donovan. “Ona je borac. Ne vjerujem da bi
se tek tako predala.”
Činilo se kao da se Joe želi usprotiviti, ali možda je zamijetio odlučnost
u bratovim očima. Slegnuo je ramenima, a potom krenuo u suprotnom
smjeru, osvjetljavajući svaki milimetar tla pred sobom.
“Eve!” zazvao je Donovan. “Eve, čuješ li me?”
I Joe ju je počeo zazivati, izvikujući njezino ime dok su pretraživali
neposredno područje na kojem je nekoć stajala prikolica. Donovan je
pregledao ostatke prikolice. Savijene metalne ploče s krova. Komadi zida.
Staklo s razbijenih prozora. Komadići saga. Zavjesa.
Prešao je snopom svoje svjetiljke preko madraca s kreveta ugledavši
jedan njegov kraj u zraku. Nije bio u ravnini sa suprotnom stranom. Bilo mu
je ubrzalo te se bacio na koljena, podižući jedan kraj teškog, vodom
natopljenog madraca.
“Joe!” proderao se. “Ovamo. Trebam tvoju pomoć!”
Joe je istog trenutka dotrčao i sagnuo se uz brata. Zajedno su podigli
teški madrac i odbacili ga u stranu. Pod njime, sklupčana kako bi se zaštitila,
ležala je Eve.
“Jebote”, promrmljao je Joe.
Drhtavim rukama, Donovan je posegnuo kako bi joj opipao puls u
vratu. Osjetio je toliko snažno olakšanje napipavši slabašno, nepravilno
pulsiranje da se gotovo onesvijestio. Morao se pribrati. Brat će mu pomisliti
kako je sišao s uma, ali opet, sva su njegova braća ionako znala da je već
duboko zaglibio što se tiče Eve i njezine obitelji.
100
“Eve. Eve”, glasnije ju je zazvao. “Dušo, probudi se. Moram provjeriti
koliko si teško ozlijeđena.”
“Trebao bi pozvali hitnu pomoć”, namrgođeno je rekao Joe. “Travis je
također ozlijeđen. Čini se kao da je slomio koje rebro.”
Donovan je odmahnuo glavom, a Joe ga je iznenađeno pogledao.
“Ne. Ne mogu to učiniti. Neću iznevjeriti njihovo povjerenje.”
“Koji kurac, stari? Potrebna im je liječnička pomoć!”
Donovan se tvrdoglavo opirao čak i dok je milovao Evein obraz,
pokušavajući je prizvati svijesti. “Nemaju novca ni sredstava da odu u
bolnicu. Zato sam danas namjeravao dovesti Maren da pregleda Cammie. I
izvan sebe su od straha. Ne znam zbog koga. Još. Ali doznat ću. A kada
doznam, tada ćemo se suočiti od kojeg god da vraga bježe i bogtepitaj koliko
dugo.”
“A kog ćemo onda vraga učiniti s njima?” ozlojeđeno je upitao Joe.
“Imamo ambulantu u kompleksu. Sam je baš prošlog mjeseca nabavio
rendgenski uređaj za Maren. Potpuno je opremljena i možemo pozvati
Maren da dođe i sve ih pregleda.”
“A što ako im je potreban CT glave ili nešto više?” ustrajao je Joe.
“U tom ćemo se slučaju suočiti s tim problemom kad do njega dođe”,
smireno je odvratio Donovan. “A sada mi pomozi da podignem Eve. Ne
smijemo je tresti više nego što je potrebno. Nemam šancov ovratnik uza se,
stoga ćemo morati biti prokleto oprezni u slučaju da ima ozljedu kralježnice
ili unutarnje krvarenje.”
101
13. POGLAVLJE
EVE je osjetila kako joj se svijest polagano vraća u zbunjeni um i misli

ispunjene bolom i panikom. Osjetila je kako je nešto podiže u zrak te je na
trenutak pomislila kako se nalazi usred tornada. Ponovno.
“Ne!” pobunila se, vrpoljeći se, iako je znala kako nema svrhe. Njezin
napor bio je uzaludan naspram snažne oluje.
“Pssst, Eve, ja sam, Donovan. Sve će biti u redu. Sada si u mojim
rukama.”
Ohrabrujući se glas probio kroz njezinu paniku te je osjetila kako je
obuzima mir. Ali potom joj je um zavrištao Travisovo i Cammieno ime.
Naglo je otvorila oči te na blijedom jutarnjem svjetlu ugledala obris
Donovanove glave. Na njegovim lijepim crtama lica ocrtavali su se odlučnost
– i zabrinutost. Kako je dospio ovamo? Gdje je ona uopće?
“Travis. Cammie”, protisnula je. O, Bože. Gdje li su? Je li ih odnijela
oluja?
Donovan je pojačao svoj stisak oko nje te je shvatila da je nosi. Ali
kamo?
“Dobro su, Eve. U kamionetu su s mojim bratom. Odvest ćemo vas
nekamo gdje ćete dobiti svu potrebnu skrb.”
“Ne”, odvratila je šapatom. “Molim te. Ne smijemo. Moramo otići. O,
Bože, moj kovčeg. Gdje je?”
Donovan se namrštio i zastao, i dalje je privijajući na svoja prsa. Potom
je, odmahnuvši glavom, ponovno nastavio koračati potiho mrmljajući nešto
što nije mogla odgonetnuti.
Osjetila je kako ju nježno poliježe u stražnji dio kamioneta. Uvidjevši da
su Travis i Cammie pokraj nje, osjetila je olakšanje.
“Nasloni se na mene, Evie”, rekao je Travis sa zamjetnom brigom u
glasu.
Ona se zahvalno opustila na bratovo rame, a on ju je obgrlio
slobodnom rukom. Drugom je čvrsto držao Cammie.
Otvorivši oči, Eve je srela Travisov i Cammien zabrinuti pogled.
“Dobro sam”, hitro je rekla, ne želeći ih dodatno uplašiti. “A vi?”
102
“Dobro smo”, smjesta je odvratio Travis.
“On nije dobro” ispalio je Donovan.
Eve je skrenula pogled i ugledala Donovana kako stoji na vratima.
Vratila je pogled na Travisa, zamjećujući bljedilo na njegovoj koži. “Što nije u
redu?” oštro je upitala.
Travis se zarumenio, naizgled nezadovoljan što je Donovan zanijekao
njegove riječi.
“Ozlijeđen je” rekao je Donovan. “Moguće je da je slomio rebra. Sve ću
vas odvesti k sebi. Imamo vlastitu ambulantu pa će doći liječnica o kojoj sam
ti jučer govorio i sve vas pregledati.”
Njegov glas nije ostavljao prostora za pobunu, a lice mu je bilo kruto
poput kamena.
“Moj kovčeg”, rekla je drhtavim glasom. “Treba mi taj kovčeg. U njemu
je sve što imamo.”
Donovan se okrenuo prema jednome od muškaraca koji su stajali pred
kamionetom, a trenutak poslije u rukama je držao vodom natopljen kovčeg.
“Je li to tvoj kovčeg?”
Eve je smlavilo olakšanje. Bio je to kovčeg s njihovom odjećom i
nakitom njihove majke. Bez hrane su mogli preživjeti. Ali nakit je
predstavljao njihovu jedinu nadu u to da će se moći snaći u nadolazećim
tjednima,
A sada kad ih je snašla još jedna nevolja, tko zna kada će biti u stanju
nastaviti?
“Da”, promrmljala je.
Donovan nije izgledao sretno zbog te činjenice, ali ostao je šutjeti.
Ubacio je kovčeg u tovarni prostor kamioneta te pružio ključeve jednome od
muškaraca koji su stajali za njegovim leđima.
“Ti vozi, a Swanny neka sjedne na suvozačko mjesto. Ja ću se zgurati
otraga s Eve.”
Muškarac je uzeo ključeve kimnuvši glavom i obišao vozilo. Drugi je
muškarac sjeo na suvozačko mjesto, a Eve je tada zamijetila duboku brazdu
koja mu se protezala obrazom. Suosjećajno se lecnula. Očito je nekoć bio
ozbiljno ozlijeđen.
“Približi se Travisu koliko god možeš, a da ti pritom bude udobno”,
nježno je rekao Donovan. “Cammie dušo, hoćeš li sjesti k meni u krilo kako
tvog brata ne bi boljela rebra?”
103
“Dobro joj je”, Travis je smjesta odvratio.
“Ali tebe boli”, tiho je rekao Donovan. “Nema potrebe za time. Ja mogu
držati Cammie.”
Posegnuo je prema njoj, a na Eveino iznenađenje, Cammie se rado
predala, vukući noge preko Eveina krila dok ju je Donovan dizao. Spustio ju
je na svoje krilo, a potom ispružio ruku i pažljivo učvrstio Evein pojas. Potom
je pričvrstio svoj, pobrinuvši se da pojas pritom osigura i Cammie na
njegovim prsima.
“Tko su oni?” tihim je glasom upitala Eve pogledavajući prema vozaču
i suvozaču.
“Tip za upravljačem je moj brat Joe. Drugi je Swanny. Možeš im
vjerovati, Eve.”
Kad bi barem bilo tako jednostavno. Nije si smjela dopustiti da ikomu
vjeruje. Ali nije se usprotivila. Nije imalo smisla prepirati se. Morala je
smisliti izlaz iz nereda u kojem se trenutačno nalazila. Njezin pokušaj
izbjegavanja Donovana i njegove liječnice neslavno je propao. Sada je samo
još veći broj ljudi znao za nju te njezinog brata i sestru. Jedva je obuzdavala
poriv da se prepusti posvemašnjem očaju. Koliko će vremena proći prije nego
što ih otkriju? Izloženost pred tolikim ljudima bila je slična tempiranoj
bombi. Sreća je neće vječno pratiti. Prije ili poslije, Walt će ih pronaći.
“Zašto si bježala, Eve?” tiho je upitao Donovan.
Ona je naglo okrenula glavu prema njemu, uvjerena kako joj je krivnja
ispisana po cijelom čelu. Nikada nije bila vična skrivanju svojih osjećaja.
“Došlo je vrijeme da odem”, jednostavno je odvratila.
Donovan se lagano namrštio i stisnuo usne. ‘“Želio sam dovesti
liječnicu da pregleda Cammie. Zašto hi otišla prije toga?”
Eveina glava i ramena klonuli su, ali još je uvijek osjećala njegov
prodoran pogled na sebi. Osjećala je težinu njegova pogleda i osudu u njemu.
Smatrao ju je glupačom koja je namjeravala uskratiti pomoć vlastitoj sestri.
“Što više ljudi zna za nas, to je rizik veći”, odvratila je sasvim tiho tako
da je muškarci na prednjim sjedalima ne bi mogli čuti. “Ne mogu ugroziti
Cammie i Travisa na takav način. Odbijam to učiniti.”
Donovan je uzdahnuo, a potom na njezino iznenađenje posegnuo i
uhvatio njezinu ruku. Isprepleo je prste s njezinima i stisnuo ih. Toplina joj se
proširila rukom i prsima. Njegov joj je dodir pružao utjehu. Poput sunca za
104
hladnog dana. Tjerao ju je da razmišlja o ludostima. Još gore, ispunjavao ju je
nadom.
“Poslušaj me, Eve. I to dobro. Pomoći ću ti. Zaštitit ću tebe, Cammie i
Travisa. Nema ako, kako i zašto. Shvaćam da mi ne vjeruješ. Još. Ali dokazat ću
ti da se nije cio svijet urotio protiv tebe.”
“Ali ti ne shvaćaš”, odvratila je Eve, uzrujavši se i podigavši glas.
“Mnogo riskiraš time što se uplićeš u sve ovo. A ja si nikad ne bih mogla
oprostiti kada bi ti pomoć koju mi pružaš donijela nevolju. Znam da
vjerojatno misliš kako pretjerujem, ali Donovane, nije tako! Ne možeš riješiti
stvari umjesto nas. Nitko to ne može učiniti.”
Glas joj se slomio uz poraženi jecaj. Te katastrofične riječi osvijestile su
je o bezizlaznosti situacije u kojoj se nalazila. Izvukla je ruke iz Donovanovih
i zarila lice u dlanove.
Užasavala se očajavanja pred Cammie i Travisa. Morala je biti snažna
radi njih, morala je biti njihova stijena. Ali držala se predugo, stoga su se
sada svaki strah i svaka očajnička misao sručili na nju.
“Nemoj plakati, Evie.”
Cammien slatki, zabrinut glas nadglasao je Eveine tihe jecaje. Travis ju
je obgrlio rukom i čvrsto stisnuo. Potom se Cammie progurala naprijed te
ovila svoje mršave rukice oko Eveina vrata i stisnula ga.
“Volim te” Cammie joj je prošaptala na uho.
“Ah, dušo, volim i ja tebe”, protisnula je Eve, posramljena svojim
trenutkom slabosti.
“Rekao je da će nam pomoći”, prošaptao je Travis. “Možda bismo...”
Utihnuo je i zagledao se u Donovana s nesigurnošću u očima. “Možda
bismo mu trebali dopustiti.”
“Imaš pametnog brata”, odvratio je Donovan.
Eve je uspravila glavu i ugledala Cammieno slatko lice, a potom srela
bratov usredotočeni pogled i njegove smeđe oči pune odlučnosti.
“Poslušaj ga, Eve”, nagovarao ju je Donovan. “Vas troje trebate pomoć.
Ne možete nastaviti bježati u takvom stanju. U određenom ćete se trenutku
morati zauzeti za sebe. Prestati bježati i suočiti se s čime god što je posrijedi.
Ja ću vam pomoći u tome ako mi dopustite.”
“Ali ne znaš protiv čega se boriš”, prošaptala je. “Bože, zar ne misliš da
bih rado prihvatila pomoć? Zar misliš da želim ovakav život za Cammie i
105
Travisa? Učinila bih sve na svijetu kako bih im pružila život kakav zaslužuju.
Zaslužili su bolje od ovoga. Bolje od svega što im ja mogu dati.”
“Nigdje nisi pogriješila”, gorljivo je odvratio Travis. “Učinila si sve
kako bi nas zaštitila, Evie. Govoriš o tome kakvi bi naši životi trebali biti, ali
što je s tvojim? Ne zaslužuješ to. Ničime to nisi zaslužila. I ti bi trebala imati
vlastiti život, a ne živjeti u strahu da ćeš završiti u zatvoru zbog mene i
Cammie.”
Eve je smeteno zurila u njega zbog svega što je rekao pred ostalima.
Njegove je oči smjesta zasjenilo žaljenje te je spustio pogled.
“Oprosti, Evie. Trebao sam šutjeti.”
“O čemu god da je riječ, mogu vam pomoći”, rekao je Donovan,
naizgled neometen Travisovim priznanjem. “Mnogo toga ne razumiješ o
meni i poznanstvima koje imam. Ja, moja braća i naši timovi bave se
pružanjem pomoći drugima.”
Eve je zbunjeno zurila u njega. “U pravu si, ne razumijem.”
Donovan joj je dotaknuo obraz, nježno ga milujući jagodicama prstiju.
Okružio joj je bradu, pritom je promatrajući toplim i suosjećajnim očima.
“Samo mi daj priliku, Eve. To je sve što tražim. U ovom vam je trenutku
potrebna liječnička pomoć. Mjesto na kojem ćete spavati, a da se pritom ne
morate brinuti o prokišnjavaju. Hrana. I potreban vam je osjećaj sigurnosti. Ja
vam mogu sve to pružiti samo ako mi daš priliku. Ne očekujem da mi
povjeruješ preko noći. Ali zasad se pouzdaj u mene. Dobro?”
Zapanjena jednostavnošću kojom su odisale njegove riječi, uspjela je tek
nijemo kimnuti. Zadovoljstvo je zablistalo u njegovim očima te je odmaknuo
ruku, na što je Eve obuzeo osjećaj praznine. Dok god ju je dodirivao, uistinu
se osjećala sigurno, ma koliko to ludo zvučalo. Ali imala je puno povjerenje u
tog čovjeka kada joj je rekao da nitko neće nauditi njoj ni njezinome bratu ili
sestri. Samo se usrdno nadala da neće požaliti zbog svoje odluke. Kao i da
Cammie i Travis neće platiti zbog njezinih pogrešaka.
Nakon nekoliko minuta vožnje zaustavili su se pred ogromnim
vratnicama. Joe je ispružio ruku kako bi pritisnuo dugme, a vratnice su se
počele razdvajati. Travis i Cammie zadivljeno su promatrali sve oko sebe dok
su ulazili u ograđeno područje.
Prostor je nalikovao ratnoj zoni ili barem visoko zaštićenoj vojnoj bazi.
Vidjeli su pistu za slijetanje i hangar unutar kojega su stajala dva mlažnjaka.
106
Na pisti se također nalazio i helikopter. Zdesna se pružala streljana, a slijeva
ogromna zgrada bez i jednog prozora.
Potom su stigli do kuća raštrkanih po krajoliku. Na određenoj
udaljenosti jedna od druge, stajalo je pet kuća, sve poredane uz rub grebena s
pogledom na jezero. Eve je nervozno pogledala prema Travisu koji joj je uto
jednako raširio oči. Jesu li upravo dospjeli iz zla ugore? Je li ih sve dovela u
zatvor iz kojeg nikada neće moći pobjeći? Nije mogla ni zamisliti način na
koji bi napustili takvu neprobojnu tvrđavu.
“Kakvo je ovo mjesto?’’ prošaptala je Eve.
“Dom”, odvratio je Donovan. “To je moj dom.”
Ona mu je uputila zbunjen pogled. “Dom? Tko, pobogu, živi na
ovakvom mjestu?”
“Mi”, s cerekom je odvratio Joe.
Eve je podigla pogled i srela njegovu retrovizoru.
“Pa, ja ne, barem ne još” nastavio je. “Swanny i ja još uvijek čamimo u
kući mog najstarijeg brata, ali ako moja braća istjeraju svoju volju, uskoro ću
ovdje započeti s izgradnjom svoje kuće.” Donovan je zagunđao u znak
slaganja.
“Posve sam zbunjena”, promrmljala je Eve. “Tko ste vi?”
“Mi smo ljudi koji pomažu ljudima u nevolji”, rekao je Swanny
zakrećuči se u sjedalu kako bi mogao pogledati Eve te njezinog brata i sestru
u oči. Na licu je imao ozbiljan izraz, ali oči su mu bile tople i zračile
prijateljskim namjerama, suprotstavljajući se grubom izgledu koji mu je
davao ožiljak na jednoj strani lica.
Njegove riječi trebale su pomoči Eve da se osjeća sigurnije. Jer su ona,
njezin brat i njezina sestrica bili u nevolji i svakako im je trebala pomoć. Ali
nije ju utješio. Samo ju je natjerao da osjeća još veću nervozu prema čovjeku u
koga su se ona i njezina obitelj trebali pouzdati.
Naizgled osjetivši njezinu nelagodu, Donovan je ponovno posegnuo za
njezinom rukom i ovio prste oko njezinih. Poznata joj se toplina ponovno
proširila rukom. Obožavala je njegov dodir. Imala je osjećaj da bi mogla
postati ovisna o njemu. I kratkotrajnom zaboravu na svoju situaciju i
Waltovo postojanje koji joj je pružao. Ali to je bilo glupo razmišljanje i moglo
bi je stajati glave ako ga se uskoro ne okani.
Nije bila zaštićena pred Waltom. Nikada i neće biti. Nije to smjela
zaboraviti.
107
“Sve će biti u redu, Eve. Kunem ti se.”
Tihi ju je zavjet potresao do srži. Zvučao je nepokolebljivo. Kako je itko
mogao obećati takvo što? Posebice kada nema pojma s čime ima posla?
Eve je prvi put osjetila manjak uvjerenja. Uvjerenja da se nalazi u
bezizlaznoj situaciji. Donovan ju je nagnao da mu povjeruje – želio je da mu
povjeruje – kako može zaštititi nju, njezinog brata i sestru. Je li bila glupa što
se dala uvući u to? Ali bi li bila još veća budala da odbije takav veličanstveni
dar? Hoće li Cammie i Travisu učiniti protuuslugu ako barem ne pokuša
vidjeti kamo će ih ovo odvesti?
Dobacila je nervozan pogled Travisu u potrazi za bilo kakvim znakom
da brat dijeli njezin strah. Ali ono što je ugledala ostavilo ju je bez daha i
odlučilo umjesto nje. Nada. U očima svog brata vidjela je nadu. Isti je sjaj
zamijetila i u Cammienim očima. Pogled prepun divljenja, kao da Donovan
predstavlja viteza na bijelom konju koji će ih izbaviti nakon mjeseci i mjeseci
očaja i neprestanog straha da će ih prošlost sustići. Osim toga, u igri je bila i
činjenica da se Cammie, koju su muškarci općenito prestravljivali, spokojno
privijala na Donovanova prsa, naslonivši glavu tik podno njegove brade.
“Dobro”, prošaptala je, a ta joj je jednostavna riječ zapela u grlu.
O, Bože, daj da nije donijela pogrešnu odluku.
Donovanove oči zasjale su od zadovoljstva. Ovio je prste oko njezinih i
stisnuo ih.
Kamionet se zaustavio pred velikom kućom koja je izgledala tek
sagrađeno. Sve se presijavalo i bilo svježe obojeno, a zelenilo oko kuće
besprijekorno uređeno. Nije bilo ni traga smrtonosnom tornadu koji je
protutnjio područjem prije tek nekoliko sati. Jedino što je ukazivalo na njega
bile su dvije otkinute grane uz ugao kuće i nekoliko manjih razbacanih
grančica.
Joe je iskočio iz kamioneta, a za njim i Swanny. Donovan je pružio
Cammie Swannyju nakon što ju je uvjerio da će je ponovno nositi nakon što
pomogne Eve, a potom i sam iziđe.
Travisova su se vrata otvorila te mu je Joe pomogao da ustane, uputivši
ga da se oslanja na njega i da ne žuri. Potom je Donovan posegnuo prema
Eve, nježno je povlačeći na noge. Pridržavao joj je nadlakticu bolno nježnim
dodirom, sve dok se nije posve uvjerio kako može sama stajati.
108
Cammie se nije bunila u Swannyjevu naručju, ali istog trenutka kada je
Donovan pružio ruke prema njoj, gotovo je poskočila prema njemu i ovila
ruke oko njegova vrata, silovito mu utiskujući jagodice prstiju u kožu.
Donovan ju je vedro primio i čvrsto je zagrlio. Swanny je prišao Eve i
ponudio joj svoju ruku. Kada je posrnula, prije od iznenađenja nego od
nemogućnosti samostalnog hoda, Swanny je hitro ovio ruku oko nje i privio
je uza se.
“Samo polako”, obratio joj se tihim glasom. “Ući ćemo i pobrinuti se da
ti bude udobno dok čekamo Maren.”
Bio joj je potreban trenutak da se prisjeti tko je Maren. Donovan je bio
rekao da se njegova prijateljica liječnica zove Maren. Ona koju je želio dovesti
kako bi pregledala Cammie.
Koračala je nesigurno, a Swannyju se moralo priznati da je nije
požurivao. Pratio ju je pri svakom koraku, polagano se krećući dok joj je
pomagao da uđe u kuću.
Travis i Joe koračali su pred njom te se zabrinula zbog činjenice da se
Travisovo lice iskrivilo od boli čim je izišao iz kamioneta i počeo se kretati. Je
li bio ozbiljno ozlijeđen? Odlazak u bolnicu bio je isključen, ali ako bude
morala birati između toga da primi potrebnu skrb ili je ne primi, neće imati
izbora nego riskirati odlazak na hitni prijam i potencijalni boravak u bolnici.
“Onesvijestit ćeš se ako ne prestaneš toliko brzo disati”, promrmljao je
Swanny.
Progutala je knedlu i udahnula kako bi se pribrala, izdišući kroz nos i
nastojeći se smiriti. Nije imalo smisla zamišljati najgori mogući ishod.
Liječnica će ga pregledati. Potom će odlučiti što će i kako dalje.
No ipak, hitro se pomolila da nitko od njih nije ozbiljno ozlijeđen te da
Cammiena bolest nije toliko uznapredovala da iziskuje odlazak u bolnicu.
Ušli su u predsoblje, a potom i u prostrani dnevni boravak kojem je
naizgled nedostajalo pokućstva. Unutra se nalazio tek maleni kauč, naslonjač
i ogroman televizor na suprotnome zidu. Nije bilo stolića za kavu ni zidnih
ukrasa. I sve je još uvijek mirisalo po svježoj boji,
Donovan je spustio Cammie na kauč dok je Joe vodio Travisa prema
naslonjaču. Donovan se potom okrenuo Eve. “Dobrodošla kući”, tiho je
izjavio.
109
14. POGLAVLJE
DONOVAN je pričekao dok se Eve nije udobno smjestila na kožni

kauč, a potom se nagnuo i premjestio Cammie pokraj nje, tihim je glasom
upozoravajući da ne sjedne u Eveino krilo kako je ne bi boljelo. Eve je
izgledala kao da se namjerava usprotiviti te je čak posegnula prema Cammie,
ali Donovan je odmahnuo glavom.
“Ovdje je, odmah pokraj tebe, Eve. Moraš se pobrinuti za sebe. Prepusti
brigu o Travisu i Cammie meni i ostalima. Odmah ću nazvati Maren kako bi
mogla krenuti ovamo. Svejedno je namjeravala doći jutros, ali oluja ju je
možda malčice usporila. Moram provjeriti jesu li ozlijeđeni i može li još
uvijek doći.”
“A što ako ne može?” upitala je Eve, nemoćna spriječiti zabrinutost da
joj se nazire u glasu.
Donovan je položio dlan na njezin i utješno ga stisnuo. “Doći će. Ako
bude kasnila, dat ću sve od sebe kako bih vam bilo što udobnije. Ja
preuzimam ulogu timskog bolničara kad je Maren odsutna. Dobro se
snalazim s medicinskom opremom.”
Eve je još uvijek bila zapanjena onime u što su se upleli ona i njezina
obitelj.
“Jeste li vi svi u vojsci ili nešto slično?”
Donovan se nacerio, a Joe se nasmijao.
“Više nismo. Ali svi smo nekoć bili vojnici. Ja sam radio za marince. Joe
i Swanny sudjelovali su u kopnenoj vojsci. Moja starija braća služila su u
nekoliko grana. Jedina koju nismo pokrili jest zrakoplovstvo.”
“A svejedno živite u određenoj vrsti... kompleksa” rekla je Eve.
“To je nužno zlo”, tiho je odvratio Donovan. “Tijekom godina stekli
smo velik broj neprijatelja. Želimo biti sigurni da su nam obitelji zaštićene.”
Eve je uplašeno srela njegov pogled, a Donovan je tiho opsovao. Ovo
nije bio pogodan trenutak da joj ispriča za KGI i opasnosti koje su dolazile s
poslom kojim su se bavili on i njegova braća. Nije joj želio lagati, ali dodatni
joj stres nije bio potreban. Ne dok se ne pomiri s činjenicom da će ona, njezin
brat i sestra boraviti ovdje. I dok mu ne povjeruje.
110
“Bi li netko od vas želio nešto pojesti?” ubacio se Swanny
pogledavajući prema Travisu u naslonjaču, a potom i prema Cammie koja se
sklupčala uz Eve. Dok je govorio, sagnuo se nad Cammie i položio joj dlan na
čelo te se namrštio. “Ima vrućicu. Imaš li ibuprofena, Vane?”
“Moraju jesti”, prekinula ga je Eve glasom koji nije pružao prostora za
pobunu. “Sinoć smo večerali, ali moraju ponovno jesti. Posebno Cammie.
Otkad se razboljela nije jela baš najbolje.”
“Želim sendvič sa sirom”, promrmljala je Cammie držeći palac u
ustima. “Donovan mi je već napravio jedan jako ukusan.”
Swanny se nasmiješio, a ožiljak na njegovu obrazu rastegnuo se dok je
sa suosjećajnim izrazom promatrao djevojčicu. “Mislim da bih ti mogao
napraviti jedan.” Potom je skrenuo pogled prema Eve i prodorno se zagledao
u nju. “A ti? I ti moraš jesti.”
“Da, mora”, odlučno je rekao Travis. “Sinoć nije jela kao Cammie i ja.
Bila je previše zauzeta razmišljanjem o tome kamo ćemo otići.”
Donovan se nato namrštio, ali odlučio je poslije se pozabaviti time.
Trenutačno je samo želio postići da se opuste u njegovu domu. Svome domu.
Barem neko vrijeme.
“Pojest ću što i oni” tiho je odvratila. “A Cammie treba još ibuprofena.
Jučer ga je posljednji put uzela prije nego što smo zaspali.”
“Ja ću pomoći Swannyju u kuhinji pa ćemo pronaći i lijek” ponudio se
Joe.
“Imam malo tekućeg ibuprofena u ormariću”, Donovan je rekao bratu
kada su Joe i Swanny krenuli prema kuhinji. “Držim ga pri ruci kada dođe
Charlotte.”
“Tko je Charlotte?” upitala je Cammie.
Donovan joj se nasmiješio. “To je moja nećakinja. Zapravo me jako
podsjeća na tebe. Istih ste godina. Upoznat ćeš je. Bi li to željela?”
Cammie je žustro zaklimala glavom. “Ima li ona lutke za igranje?”
Donovana je zaboljelo srce kada je ugledao željni izraz na Cammienu
licu. Stvari koje je Charlotte uzimala zdravo za gotovo to dijete nije ni
poznavalo. Nešto toliko uobičajeno kao što su lutke ili igračke. Charlotte su
razmazili svi stričevi i strine, a da i ne spominje njezinog oca i majku. Tko je
razmazio Cammie? Bilo je očito kako su Eve i Travis odviše zauzeti
nastojanjem da se prehrane kako bi brinuli o stvarima kao što su igračke.
111
“Znaš što, zapravo imam nekoliko Charlotteinih igračaka koje ovdje
koristi kada me posjeti. Čuvam je s vremena na vrijeme, stoga imam njezine
igračke kako bi se mogla igrati. Neće joj nimalo smetati ako se i ti budeš
igrala s njima. Što kažeš na to da prvo jedeš pa da onda vidimo što ćemo
uspjeti pronaći?”
Cammie je ozbiljno kimnula. “Može.”
“A sada me ispričajte nekoliko minuta, moram nazvati Maren. Joe i
Swanny spremaju vam objed, a ja moram pronaći nešto u što ćete se
presvući. Travise, imam odjeću koja bi ti mogla pristajati. Možda će ti biti
malo velika, ali otprilike smo iste visine. Hoće li ti donji dio trenirke i majica
kratkih rukava odgovarati?”
Travis je kimnuo.
Donovan se potom usredotočio na Eve. “Reći ću jednoj od svojih
šurjakinja da ti donese koju stvar, ali dotad i ti možeš nositi moju trenirku i
majicu. Moramo vas osloboditi te mokre odjeće. Imam malo Charlotteine
odjeće i poneku pidžamu. Pokazat ću vam spavaće sobe u kojima ćete spavati
pa ondje možete presvući nju i sebe.”
Eve je izgledala šokirano, ali Donovan joj nije ostavio vremena da
promišlja o činjenici kako on podrazumijeva da će ondje ostati. Da joj je dao
imalo vremena, vjerojatno bi zbrisala poput uplašena zeca. Ali to se neće
dogoditi. Stoga, iako će možda ispasti potpuni kreten, bit će nepopustljiv i
uvijek korak ispred nje.
Postupajući kao da je već pristala na njegov plan, podigao je Cammie u
naručje pa ispružio slobodnu ruku kako bi pomogao Eve ustati. Pomno ju je
pratio za bilo kakvom naznakom bola koji osjeća, mršteći se kada se lecnula
pridižući se s kauča. Položio joj je ruku na križa, pridržavajući je i koračajući
tik uz nju dok ju je vodio prema jednoj od gostinskih soba.
“Kuća ima pet spavaćih soba”, objasnio je dok su ulazili u sobu pokraj
njegove. “Ali zasad su namještene samo tri. Ti i Cammie možete spavati u
ovoj, a Travis neka uzme onu u dnu hodnika. Cammie će se vjerojatno
ionako bolje osjećati uz tebe.”
Dok je gledao Eve kako promatra sobu – i krevet – nije mu promaknuo
čeznutljivi pogled koji je uputila bračnom krevetu. A još se više iznenadio
zbog iznenadnog poriva koji ga je obuzeo. Zbog pomisli da je zapravo želi u
svom krevetu. Svojoj spavaćoj sobi. Svom prostoru. Svom naručju.
112
Preneraženo je odmahnuo glavom. Otkud mu, dovraga, to? Ona je
predstavljala misiju. Poput mnogih drugih. Nikada prije nije osjetio toliko
snažnu emocionalnu reakciju. Da, njegovi su osjećaji uvijek igrali ulogu, ali
ne na toliko intimnoj razini. Možda je počeo gubiti razum.
Ali ta ga misao nije napustila. Maštarija o Eve u njegovu krevetu i
njegovu tijelu čvrsto ovijenom oko nje stvarajući zaštitni obruč protiv
vanjskog svijeta i svega što bi joj moglo nauditi.
Bilo je toliko lako pretvarati se da je riječ o njegovoj obitelji. Da mu oni
pripadaju. Da mu Eve pripada. Da predstavlja njegovu ženu.
Opa. Morao je smjesta stati na loptu i srediti svoje raštrkane misli.
Posljednje što je Eve trebalo bilo je da je njegova požuda stjera u kut. Bila je
krhka i na samom rubu sloma. Dovraga, možda se već i slomila. Bila je
spremna pobjeći. Od njega. I ta ga je pomisao izjedala. Pomisao da mu nije
vjerovala. Nije ju smeo shvatiti osobno. Nikomu nije vjerovala. A nije ju
mogao kriviti zbog toga. Morala je zaštititi brata i sestru, a da je na njezinu
mjestu, ni on ne bi pohitao povjerovati bilo komu.
Zbog čega se razlikovala od drugih žena u nevolji? Na to pitanje nije
mogao smjesta odgovoriti. Znao je da se bi se njegovi osjećaji uvijek
umiješali, da nikada nije pristajao na pasivnu promatračku ulogu u bilo kojoj
situaciji koja je uključivala opasnost za ženu ili dijete. Ali nikada u ovolikoj
mjeri. Nikada nije pomišljao na ludosti, poput ove u kojoj želi da se preseli u
njegovu kuću. Da postane... njegova.
Nikad u životu nije poželio od žene načiniti svoje privatno vlasništvo.
Ali s Eve? I nije bila stvar samo s Eve. Već je gledao njezinu obitelj kao...
svoju. Jednako kao što je i Eve već smatrao svojom.
A neka Bog pomogne muškarcu koji će ih pokušati oduzeti Donovanu.
Ni jedna odmazda koju su izvršili u prošlosti ne bi bila ni blizu kaosu
koji bi Donovan izazvao kada bi se netko usudio dirnuti u nešto što je
smatrao svojim.
“Pričekaj ovdje, donijet ću odjeću za tebe i Cammie. U kupaonici imam
ogromnu kadu za kupanje i tuš-kabinu. Pomislio sam kako bi se ti i Cammie
mogle okupati i presvući u suhu odjeću dok čekamo Maren.”
“Hvala ti”, tiho je odvratila Eve.
Pogled joj je još bio zastrt brigom, ali nije izgledala uspaničeno kao
prije. Donovan je to shvatio kao dobar znak i konačan korak u pravom
smjeru.
113
Pomilovao je Eve po obrazu, nemoćan suzdržati se od potrebe da je
dodiruje.
“Sve će biti u redu, Eve. Vidjet ćeš. A sada se ti i Cammie presvucite u
nešto udobnije. Kada iziđete, Joe i Swanny čekat će vas s ručkom. Možemo
jesti u dnevnom boravku. Provjerit ću kako je Travis i pobrinuti se da dobije
sve što mu je potrebno. Ako zatrebaš pomoć, zovi me, može? Nastoj se ne
naprezati previše.”
Ona se zarumenjela, ali i kimnula. Potom je, na Donovanovo
iznenađenje, Cammie skočila s kreveta na kojem je klečala i bacila mu se u
zagrljaj. On ju je ponovno podigao u naručje i zagrlio, a srce mu se smekšalo
kada je ponovno prislonio sićušnu djevojčicu na svoja prsa.
Konačno se uspjevši odvojiti od njih, izišao je iz spavaće sobe i zatvorio
vrata za sobom, Travis je još uvijek sjedio u dnevnom boravku kada se
Donovan vratio te se dizao iz naslonjača, lica iskrivljena od bola.
“Hej, polako, sine”, rekao je Donovan smjesta mu prilazeći. “Nemoj se
previše naprezati. Vjerojatno imaš koje slomljeno bedro. Jedan krivi pokret i
mogao bi ti probušiti plućno krilo.”
Travis je problijedio na Donovanove riječi i klonuo na njegovo tijelo.
“Ne mogu si priuštiti da budem bolestan, gospodine. Moja sestra ovisi
o meni.”
Donovan je pojačao stisak oko dječakovih ramena. “Slušaj me, Travise.
Još si dijete. I ne kažem to kako bih umanjio ono što si učinio za svoje sestre.
Divim se tvojoj hrabrosti i odlučnosti. Ali svima je ponekad potrebna pomoć.
Ne možeš nastaviti istim tempom kao i prije. A ja ću se pobrinuti da tomu
sada dođe kraj. Želim da pođeš u spavaću sobu koju sam ti namijenio.
Istuširaj se, ali budi oprezan. Ja ću ti ostaviti odjeću na krevetu, a kada
završiš, vrati se u dnevni boravak kako bi mogao jesti. Liječnica će te
pregledati pa ćemo dalje smislili što ćemo. Ali moraš znati da sam ja sada
ovdje, i neću dopustiti da se bilo što dogodi tebi ili tvojim sestrama.
Razumiješ li me?”
Travis se opustio, vidno iscrpljen. Potom je jednostavno kimnuo te uz
Donovanovu pomoć otišao u drugu spavaću sobu gdje mu je Donovan
pokazao kupaonicu, ručnike i mjesto na kojem će ostaviti novu odjeću za
Travisa.
Donovan je otišao, primajući se svog mobitela čim je ušao u kuhinju u
kojoj su Joe i Swanny pripremali sendviče i juhu.
114
“Nisi pogriješio u vezi s njima” tiho je rekao Joe.
Donovan je odmahnuo glavom. “Znam.”
“Što ćeš učiniti, Vane?” upitao je Swanny.
Prislonio je mobitel na uho utipkavši Steeleov broj te pričekao.
“Jeste li svi preživjeli oluju?” upitao je Steele umjesto pozdrava.
“Da, svi smo dobro. Vi?”
“Aha. Nije nas jako zahvatilo. Samo oštar vjetar i malo tuče. Treba li ti
Maren i dalje?”
Donovan je oklijevao. “Da, ali došlo je do promjene plana. Tornado je
odnio Eveinu prikolicu. Ja, Joe i Swanny otišli smo onamo jer sam se silno
uplašio da su poginuli. Pronašao sam ih u odvodnom kanalu, a Eve nekoliko
metara dalje pod madracem. Ozlijeđeni su, a Cammie je bolesna. Volio bih da
Maren dođe pregledati ih.”
Steele je opsovao. “To je grozno, stari. Gdje ste sada?”
“Kod mene. Svi su ovdje. Treba mi Maren što prije. Travis je prilično
teško ozlijeđen. Bojim se da je slomio rebra. Eve je također ozlijeđena, ali
nisam siguran koliko je ozbiljno. U šoku je i izvan sebe od straha. A tu je i
Cammie, koja je bila bolesna i prije olujne noći provedene na otvorenom.”
“Dovest ću je čim prije”, odsječno je odvratio Steele.
“Hvala ti”, promrmljao je Donovan, ali Steele je već bio spustio
slušalicu.
“Dolaze?” upitao je Joe spuštajući još jedan gril-sendvič sa sirom na
tanjur.
“Da, stižu.”
“Jesi li razmišljao o tome što ćeš učiniti nakon što ih Maren pregleda?”
upitao je Swanny. “Što ako budu morali u bolnicu?”
Donovan je odmahnuo glavom. “To će nam biti posljednji izbor. I ovdje
se možemo pobrinuti za njih. Maren im može odrediti dijagnozu i prepisati
lijekove, a ja ću se dalje pobrinuti za njih.”
“Znači, ostaju ovdje”, promrmljao je Joe.
Donovan je sreo njegov pogled. “Znaš li za kakvo bolje mjesto?” Joe je
odmahnuo glavom. “Da, ostaju ovdje” odlučno je izjavio Donovan. “Sve dok
ne doznam od kojeg vraga bježe i uklonim prijetnju, oni ne idu nikamo.”
115
15. POGLAVLJE
DONOVAN je ustrajao na tomu da drži Cammie na svom krilu dok

jedu usprkos činjenici da se Eve ponudila da to učini. Donovan je prijekorno
odmahnuo glavom i naredio njoj – i Travisu – da jedu.
Cammie je doslovce gutala svoj gril-sendvič sa sirom, jedući s više
apetita nego u proteklim danima, zbog čega je Eve osjećala zahvalnost.
Letimičan pogled u Travisovu smjeru rekao joj je da on također proždire svoj
obrok. Swanny je ispekao pun tanjur sendviča te svakoga od njih poslužio
zdjelicom juhe i zaslađenim čajem.
Prošlo je mnogo vremena, prisjećala se Eve, otkad su posljednji put
uživali u nečem toliko jednostavnom kao što je objed bez straha od
neizbježnog otkrića. Prethodna večer, kada su jeli pripremajući se za još
jedan bijeg, bila je nešto najbliže miru koji su odavno osjetili. Ali nije se
mogla otarasiti spoznaje, usprkos pokušaju da izvana ostane hrabra radi
Cammie i Travisa, da ponovno uranjaju u nepoznate vode. Nalazili su se
ovdje, ma gdje to ovdje bilo. Bez obzira na to koliko se bojala predati sebe te
svog brata i sestru u sigurne ruke Donovanova kompleksa, znala je da barem
ovdje nitko neće moći do njih.
To joj je uvjerenje bilo od neprocjenjive vrijednosti.
“Ne jedeš”, rekao je Swanny s tračkom prijekora u glasu.
Eve je posramljeno srela pogled tihog muškarca koji ju je zamišljeno
promatrao. Stekla je dojam kako obično ne govori previše. Stapao se s
pozadinom usprkos činjenici da je izgledao sasvim opako. Njegov ožiljak
samo je pridonosio tom dojmu. Tko li je ili što ostavilo taj trag na njemu?
Zadrhtala je pri pomisli na nasilje koje je pretrpio u prošlosti. Ožiljak je lako
mogao biti posljedica nesreće.
Ali nešto joj je govorilo da nije o tome riječ. Ti su muškarci, sve do
jednoga, bili borci. Bivši vojnici, kako je rekao Donovan. A sada štite ljude?
Što to točno znači? Na to je pitanje očajnički željela doznati odgovor, ali nije
ga željela postaviti. Ne pred ostalima. Pričekat će dok ona i Donovan ne
ostanu nasamo.
“Nisam pretjerano gladna”, priznala je.
116
“Ali očito je kako si već propustila previše objeda”, oštro je odvratio
Joe. “Jedi, Eve. Ovdje ti nitko neće nauditi. Moraš zadržati snagu radi sebe i
svog brata i sestre.”
Znajući da je u pravu, potrudila se pojesti malo više hrane koju im je
Swanny spremio. A bila je vrlo ukusna. Nije imala okus po konzerviranoj
hrani. Bila je divna, sočna i grijala joj utrobu. Uživala je u svakom zalogaju i
povremeno provjeravala jedu li i Travis i Cammie. Jeli su. I to u mnogo većoj
mjeri u odnosu na nju, stoga je ubrzala kako bi ih sustigla. Bilo je važno da
svi jedu i povrate snagu zato što će, čim budu mogli, morati otići. Ionako su
već proveli previše vremena ovdje, a ta ju je činjenica ispunjavala nervozom.
Bili su poput glinenih golubova. Neće moći vječno bježati. Toga je bila
svjesna. Znala je pravu istinu. Ali mogla je barem nakratko odgoditi njihovu
neminovnu sudbinu bježanjem s jednog mjesta na drugo i smišljanjem što
učiniti. Kako se suočiti s Waltom i budućnošću.
Na ulaznim se vratima oglasilo zvono, a Eve se smjesta skamenila.
Travis je ispustio svoj napola pojedeni sendvič – treći po redu – na tanjur i
dobacio Eve nelagodan pogled. Cammie se snažnije skutrila u Donovanovu
zagrljaju zanemarivši gotovo pojedeni sendvič kojim ju je Donovan dotad
hranio, uplašeno raširivši oci.
Ostalima nije promaknuti njihova reakcija. Krajevi Swannyjevih usana
zakrenuli su se nadolje, a Joe je izgledao... bijesno. Ne na njih. Izgledao je
ljutito zbog njihova straha. Zbog razloga koji im je tjerao strah u kosti.
“Otvori vrata, Joe”, smireno je rekao Donovan. “To su Steele i Maren.
Uvedi ih u dnevni boravak. Kada Eve, Cammie i Travis završe s jelom,
Maren ih može pregledati.”
Iako se obraćao Joeu, Eve je znala da je potonje upućeno njoj i njezinoj
obitelji. Istodobno im je naredio da pojedu do kraja i ohrabrio ih da se
nemaju čega bojati. Kad bi barem bilo tako lako.
Joe je ustao i uskoro se vratio s nasmiješenom plavokosom ženom s
naočalama i kosom povijenom u uredan konjski rep. Odmah iza nje ušao je
visoki čovjek posve zastrašujućeg izgleda noseći... dijete. Te su joj dvije stvari
bile naizgled nespojive, ali Donovan joj je bio spomenuo kako je Maren
nedavno rodila te da je radila s manjim brojem pacijenata dok je bila na
porodiljskom dopustu. To je zacijelo njezin suprug. Čovjek koga je Donovan
predstavio kao svog prijatelja. Ali u tom je trenutku shvatila kako taj čovjek
sasvim sigurno radi s Donovanom – i ostalima – jer je njegov izgled od glave
do pete doslovno odisao opakošću.
117
Donovan se nije pomaknuo s kauča dok se Cammie iz petnih žila
trudila zavući pod njega.
“Hvala što si došla, Maren. Dobro ćeš nam doći”, rekao je Donovan u
znak pozdrava.
“Dobar dan”, toplim je glasom odvratila Maren promatrajući
pridošlice.
Okrenula se prema čovjeku koji je držao dijete. “Ja sam Maren, a ovo je
moj muž, Steele, i naša kći, Olivia.”
Joe je pokazao prema Eve. “Ovo je Eve, a ovo su njezin brat, Travis, i
njezina sestrica, Cammie.”
“Dobar dan”, Eve je uspjela protisnuti usprkos knedli u grlu.
“Steele, nasmiješi se”, opomenula ga je Maren. “Strašiš djecu!”
Steele je zakolutao očima, ali i iskreno se nasmiješio prvo Eve, a potom
Travisu. Kada mu je pogled pao na Cammie oko Donovanova vrata, lice mu
se smekšalo, a oči ispunile suosjećanjem.
“U dobrim ste rukama”, odvratio je grubim glasom. “Van će se dobro
brinuti za vas, a moja je žena liječnica, i to najbolja. U tren ćete oka ponovno
biti zdravi ko dren.”
Maren se nasmiješila i zarumenjela zbog muževljeve pohvale. No
potom se ponovno uozbiljila. “Tko će prvi?”
Donovan je ustao, podižući Cammie sa sobom i okrećući se kako bi je
spustio na Swannyjevo krilo. Cammie nije izgledala oduševljeno zbog toga,
no nije se ni pobunila. Ali nije se privila uz Swannyja kao što je to učinila s
Donovanom. Zurila je u njega ispod svojih dugih trepavica, oprezno ga
promatrajući. Činilo se kako je fascinira ožiljak na licu, a potom je na Eveino
iznenađenje ispružila ruku i dotaknula napućenu kožu.
“Je li te ozlijedio zločesti čovjek?”
Swanny se nasmiješio, a toplina mu je ispunila oči. “Da, malena. Ali
znaš što? Donovan i KGI pobrinuli se za to. Ti zločesti ljudi više nikad nikoga
neće ozlijediti.”
“Moj je tata ozlijedio Eve”, tiho je odvratila Cammie. “Možete li se
pobrinuti da to više nikada ne učim?”
“Cammie!” prekorila ju je Eve, šokirana djetetovom neprimjerenom
izjavom.
118
Ali nikomu u prostoriji nisu promaknule njezine riječi. Donovanovo se
lice napelo, a bijes je prosukljao iz Joeovih i Steeleovih očiju. Čak se i Swanny
namrštio, ali shvativši da će uplašiti Cammie, nastojao je obuzdati svoju
reakciju.
“Nitko neće ozlijediti Eve. Ni tebe ni Travisa” uvjerio ju je Swanny.
“Imaš moju riječ, mrvice.”
“Dobro”, odvratila je Cammie i malčice se približila Swannyjevim
prsima. Swanny je naizgled procvjetao što je ostavio takav dojam na
djevojčicu te je ovio svoje velike ruke oko nje, snažnije je privlačeći na svoja
prsa. Na taj joj je način nijemo poručio – kao i Eve i Travisu – da je posve
ozbiljan u svojoj namjeri da ih zaštititi.
“Prvo moraš pregledala Travisa”, Donovan se obratio Maren. “Trebat
će ti rendgenska oprema iz ambulante. Bojim se da je slomio rebra. Možemo
se odvesti tamo. Ne želim da moraju hodati nakon onoga što su pretrpjeli. Ne
želim da se još više ozlijede.”
Maren je složno kimnula. “S čime još imam posla? Znaš li? Jesi li ih ti
pregledao?”
Eve je bila zahvalna na Mareninu ozbiljnom, profesionalnom pristupu.
Očigledno se prebacila u svoj liječnički štih. Njezine plave oči isijavale su
bistrinu, ali Eve se najviše dojmila njezina blaga narav. Nije samo ušetala
ovamo i počela izvikivati naredbe.
“Ne”, rekao je Donovan. “Nismo stigli. Prioritet mi je bio da ih
dovezem ovamo kako bismo mogli procijeniti njihovo stanje. Pronašao sam
Travisa i Cammie u odvodnom kanalu. Eve je zahvatila oluja dok je
pokušavala pomoći Travisu pa smo je zatekli zarobljenu pod madracem.”
“Madrac joj je vjerojatno spasio život” promrmljala je Maren.
Eve je istog trenutka problijedjela. Nije ni razmišljala o tome. Bila je
odviše prestravljena u tom trenutku i preplavljena olakšanjem što je
preživjela takvu ubojitu oluju. Ali Maren je bila u pravu. Da je madrac nije
srušio i poklopio, vjerojatno ne bi preživjela.
“Dobro, bacimo se na posao”, izjavila je Maren. “Pregledat ću Travisa i
napraviti rendgenske snimke pa ćemo znati više.”
Donovan nije krenuo uzeti Cammie iz Swannyjeva naručja. Cammie je
izgledala kao da se sprema pobuniti, ali Donovan je položio dlan na njezin
obraz.
119
“Pusti Swannyja da te nosi, dušo. Ja moram pomoći tvojoj sestri. Je li to
u redu?”
Eve se poželjela pobuniti, ali naizgled osjetivši njezinu namjeru,
Donovan ju je ušutkao pogledom.
“Dobro”, rekla je Cammie, gurajući palac natrag u usta.
“Dobro ću paziti na tebe” ozbiljnim je glasom rekao Swanny.
Cammie se malčice nasmiješila i naslonila se na Swannyjeva prsa. Suze
su zapekle Eveine oči. Svi su bili tako... dragi. Vrlo nježni i puni
razumijevanja prema svima njima. Obični ljudi nisu činili takve stvari. Davali
sve od sebe radi potpunih stranaca. Toliko se osobno zauzimali za njihovo
dobrostanje. Eve su zapanjile njihova velikodušnost i dobrota; nije ih bila u
stanju pojmiti.
“Steele, možeš li pomoći Joeu oko Travisa?” upitao je Donovan
saginjući se nad kaučem na kojem je sjedila Eve. “Jako ga boli i bilo bi dobro
da mu ne pogoršavamo stanje.”
Pruživši dijete Maren, Steele je prešao na Travisovu drugu stranu te su
mu on i Joe pomogli da ustane.
“Osloni se na mene”, ljubazno je rekao Joe. “Steele i ja nosit ćemo te.”
Potom se Donovan usredotočio na Eve. Ispružio je jednu ruku, a drugu
istodobno položio na njezina leđa i nježno je povukao prema rubu kauča.
“Zbilja sam dobro”, tiho je odvratila. “Boli me glava i sigurna sam da i
ne znam na kojim sve mjestima imam modrice, ali nemam osjećaj kao da sam
nešto slomila i ništa me pretjerano ne boli.”
“U šoku si”, hitro je odvratio Donovan. “Više bi me iznenadilo da već
nešto osjetiš. Ali kada se šok povuče, znat ćeš za sve ozljede. A sada mi
dopusti da ti pomognem i ne buni se.”
Ona se predala i dopustila mu da joj pomogne ustati. Njegova čvrsta
ruka ovila se oko njezina struka te ju je privukao k sebi. I Bože dragi, kako je
to bio dobar osjećaj! Osloniti se na tog muškarca i na njegovu snagu. Imala je
osjećaj kao da se oslanja na nepomičnu stijenu. U tom je trenutku spoznala da
joj nitko neće moći nauditi. Da Donovan to neće dopustiti. Bila je to nesuvisla
pretpostavka, ali nije namjeravala gajiti drukčije mišljenje. Njoj - svima njima
– bio je potreban trenutak u kojem će se osjećati sigurno i zaštićeno.
Polako su se kretali prema vratima, predvođeni Swannyjem koji je
nosio Cammie. Travis, uz Joeovu i Steeleovu pomoć, slijedio je Swannyja, a
Maren, s djetetom u rukama, koračala je s Eveine suprotne strane kao da se
120
pribojava da će Eve pasti ravno na nos. Je li izgledala tako loše? Nije se
osjećala toliko grozno. Ali možda je Donovan bio u pravu. Kada adrenalin
splasne, možda će početi vrištati i preklinjati za milost.
Stisnula je usne odlučivši, ma što da se dogodi, ostati snažna zbog
Travisa i Cammie. Trpjeli su dovoljno straha i bez brige za nju. A istini za
volju, ona je bila mnogo zabrinutija za njih. Travis se kretao polako i krivio
lice pri svakom pokretu. A Cammie je još uvijek imala vrućicu i sumnjala je
kako joj je noć na kiši imalo pomogla.
“Hoće li Travisu biti dobro?” Eve je prošaptala dok su mu Steele i Joe
pomagali da sjedne u stražnji dio terenca za koji je pretpostavljala da pripada
Maren i Steeleu.
“Hoće, Eve. Trenutačno sam više zabrinut zbog tebe. Vidjet ćeš da
gotovo imamo minijaturnu bolnicu ovdje unutar kompleksa. Sam, moj
najstariji brat, opremio ju je od glave do pete svim što bi Maren moglo
zatrebati pri liječenju naših timova.”
Eve je raširila oči. “Tako se često ozljeđuju?”
Donovan ju je pažljivo posjeo na prednje sjedalo svog kamioneta, a
Swanny je sjeo otraga s Cammie. Joe se smjestio pokraj Travisa, a Maren i
Steele sjeli su na prednja sjedala, tako da su dvama automobilima išli prema
ambulanti.
Donovan je odgovorio na Eveino pitanje tek kada se smjestio za
upravljač. Promatrao ju je sa ozbiljnim izrazom na licu dok je palio motor.
“Ovako. Jasno mi je da ne shvaćaš u potpunosti vrstu posla kojim se
bavim – kojim se svi bavimo – ali naš je zadatak pružiti pomoć ljudima
kojima je ona potrebna. Zaštititi ljude. To je opasan posao i, da, s vremena na
vrijeme stradamo. Maren je nekoć imala ruralnu kliniku u Kostarici. Prije
toga radila je u Africi. Koristili smo njezine usluge kad god smo bili blizu, ali
sada kad se preselila ovamo i počela živjeti sa Steeleom, radi kao naša osobna
liječnica, zajedno s pacijentima koje privatno pregledava.”
“Jesi li ti ikada bio teško ozlijeđen?” upitala je nervoznim glasom.
Dakako, nije poznavala Donovana, ali pomisao nato da se ozlijedio jako joj je
zasmetala.
On se nacerio. “Ništa pretjerano ozbiljno. Svi smo svojevremeno
zaradili metak ili dva. Ništa zbog čega bih bio prisiljen duže izbivati iz akcije.
Dva moja brata bila su ozbiljno ozlijeđena. Neko su vrijeme bili izvan pogona
i prikovani za krevet. Nisu bili baš oduševljeni.”
121
Eve je zadrhtala. “Kako možeš biti tako nehajan u vezi s time? Govoriš
o ranama od metka kao da su... nešto sasvim obično. “
Donovan je slegnuo ramenima. “Kao što sam rekao, to je opasna strana
našeg posla. Svi smo vrlo dobro svjesni rizika kojem se izlažemo prilikom
odlaska u misiju. Da nismo pripravni na tu mogućnost, ne bismo mogli
uspješno obavljati svoj posao.”
“Rijetki bi ljudi riskirali vlastite živote radi stranaca”, promrmljala je.
“Mi to činimo” on je jednostavno odvratio.
Povezli su se preko kompleksa u smjeru iz kojega su i došli te se
zaustavili pred zgradom koju je Eve bila zamijetila po ulasku. Onu bez
prozora i nalik na divovski, betonski blok. Ono što dotad nije zamijetila bila
je druga, manja zgrada točno iza prve. Ta je s prednje sirane imala prozore. Je
li to ambulanta koju je Donovan spominjao?
Zadivio ju je cijeli sofisticirani, samoodrživi kompleks. Pista, hangari,
helikopter, streljana. I prava pravcata ambulanta.
“Kakva je to zgrada?” upitala je pokazavši na onu bez prozora.
“Ratna soba”, odvratio je Donovan.
Eve je razjapila usta zureći u njega. “Ratna soba?”
“Ondje planiramo svoje misije. U njoj su naša sredstva za
komunikaciju, računala i sva tehnologija važna za naš posao. Ona – i ja –
mozgovi smo operacije”, rekao je cereći se.
“On je naš dežurni štreber”, rekao je Swanny oglasivši se prvi put
otkad su napustili Donovanov dom.
“Čini se da radiš svašta pomalo”, promrmljala je Eve. “Bolničar,
štreber, opaki bivši vojnik? Postoji li nešto što ne znaš raditi?”
Donovan se pretvarao kako nakratko razmišlja o tome, a potom se
snažnije osmjehnuo. “Ne.”
“Usto je i jako skroman”, sarkastično je odvratio Swanny.
Eve nije mogla suspregnuti lagani smijeh. Donovan je zastao izlazeći iz
kamioneta.
“Imaš prekrasan osmijeh, Eve.”
Nije imala blage veze što da mu odgovori na to. Smjesta se uozbiljila,
jer kako se mogla smijati kada joj je sestra bolesna, a brat ozlijeđen?
“Nisam to rekao kako bi prestala”, rekao je Donovan pojavivši se pred
njezinim vratima.
122
“Nisam imala mnogo razloga za smijeh”, tiho je odvratila dok joj je
pomogao izići izvozila.
“A ja to namjeravam ispraviti.”
Eve je rastvorila usta, ali on je ignorirao njezinu reakciju i poveo je
laganim, odmjerenim koracima prema vratima do kojih je Travis već dospio
uz Joeovu i Steeleovu pomoć. Swanny je hitro pošao za njima s Cammie u
naručju.
“Želim biti s Travisom”, usplahireno je rekla Eve. “Moram se uvjeriti
da je dobro.”
Donovan je pogladio njezinu ruku, a ona je smjesta osjetila toplinu na
mjestima koje je dotaknuo. “Bit će on dobro, Eve. Odvest ću tebe i Cammie u
drugu sobu za pregled tako da možeš biti s njom dok je Maren pregledava.”
“Da, naravno”, Eve je požurila reći. “Nisam mislila ostaviti Cammie.
Samo sam pomislila kako bismo svi mogli biti u istoj sobi.”
Donovan ju je poveo prema malenoj sobi za pregled i posjeo je na
stolac. Potom se okrenuo Swannyju i uzeo Cammie iz njegova naručja te je
posjeo na rub tapeciranog stola za pregled.
“Sobe su male i imamo samo dvije. Maren će trebati prostor za
prijenosni rendgen. Joe i Steele bit će s njime, a čim Maren završi s Travisom,
izvijestit će te o njegovom stanju. Obećavam.”
Eve je kimnula, ali tjeskoba ju je izjedala. Travis se silno trudio prikriti
svoj bol pred njom. Znala je da je ne želi zabrinjavati. Ali vidjela je koliko se
mučio pri hodu.
Čekanje je naizgled vječno trajalo. A potom je Maren konačno ušla u
sobu s ohrabrujućim osmijehom na licu.
Eve je naglo ustala, zaradivši prijekoran pogled od Donovana, koji ju je
brže-bolje pridržao kada se zanjihala na nogama.
“Kako mu je?” zabrinuto je upitala.
“Doista je slomio rebra, ali ona niža tako da mu nisu stradala pluća ni
drugi unutarnji organi. Puls mu je dobar i ne pokazuje nikakve znakove
unutarnjeg krvarenja, ali Donovan će ga morati pomno pratiti sljedećih
nekoliko dana. Ja ću ga obilaziti svaki dan sve dok ne budem zadovoljna
njegovim oporavkom.”
“Je li to sve?” upitala je Eve pribojavajući se da će joj liječnica reći još
nešto.
123
“Ima i nekoliko čvoruga, modrica i ogrebotina. Imao je sreće. Svi ste
imali sreće. Tornado nije mačji kašalj. Ispravno si postupila što si ih sakrila u
odvodni kanal, ali i sama si trebala otići onamo”, ukorila ju je Maren.
“Oni su važniji”, gorljivo je odvratila Eve.
Donovan je položio dlan na njezinu nadlakticu, nježno je gladeći
prstima sve do ramena.
“I ti si važna, Eve.”
“Nego, hoćemo li sada pregledati tebe, mlada damo?” Maren se vedrim
tonom obratila Cammie.
Cammie joj je uzvratila sramežljivim pogledom, a potom se ponovno
okrenula Donovanu u potrazi za ohrabrenjem. Kako je brzo Donovan
zadobio Cammieno povjerenje! Ta je činjenica još uvijek zapanjivala Eve.
Cammie je prihvatila čak i Swannyja. Bila je zahvalna Swannyju, Donovanu i,
pa, svima njima što su pokazali Cammie kako se ne treba bojati svih
muškaraca. Samo se usrdno nadala da nije pogriješila. To bi uništilo Cammie
i ovjekovječilo njezin strah od muškaraca.
“Ne idem nikamo, dušice. Kao ni Eve. Maren ti neće nauditi. Samo ti
želi pomoći da se osjećaš bolje.”
Cammie je polako kimnula i uprla raširene oči u Maren. Maren joj se
toplo nasmiješila i otpočela s pregledom. Povremeno bi se namrštila slušajući
Cammiena pluća. Potom joj je izmjerila puls i temperaturu te joj pregledala
grlo i opipala limfne čvorove.
Po završetku pregleda, Eve se nagnula naprijed u svome stolcu u
nestrpljivom iščekivanju dijagnoze.
“Bolesna je”, izjavila je Maren bez okolišanja. “U normalnim bih je
okolnostima odvela u bolnicu i dala joj infuziju i antibiotike, ali jasno mi je da
to ne možete učiniti. Odmah ću joj priključiti infuziju, a Donovan će joj
nastaviti davati lijekove kod kuće sve dok ne uvidim da joj se stanje
poboljšava.”
“Koliko je bolesna?” prošaptala je Eve. “Što joj je?”
“Ima početak upale pluća. Želim napraviti snimak pluća kako bih
potvrdila svoju sumnju, ali disanje joj je otežano i zviždavo. Bez terapije bi se
mogla ozbiljno razboljeti.”
Iako Maren nije izgovorila te riječi pred Cammie kako je ne bi uplašila,
Eve je shvatila što je željela reći. Cammie bi mogla umrijeti.
124
Eve je zarila lice u dlanove, a jecaji su joj nahrupili iz grla. Donovan ju
je obgrlio rukom i privukao u zagrljaj. Čučnuo je na pod pokraj Eveina stolca
i držao je, njišući je naprijed-natrag.
“Trudila sam se”, protisnula je Eve. “Jako sam se trudila i svejedno nije
dovoljno, ja sam kriva što je bolesna. Trebala sam učiniti više, ali nisam mogla.
Vi ne shvaćate. On bi nas pronašao, a ne mogu dopustiti da se to dogodi. Ne
mogu dopustiti da se ona i Travis vrate k njemu. Ma što da mi se dogodi, ne
smijem ih iznevjeriti.”
“Pssst, Eve” nježno je rekao Donovan. “Previše je toga na tebi, Sama se
brineš o njima. Učinila si najbolje što si mogla. Nitko te ne krivi za to. Sjajno
si se brinula o Cammie i Travisu, ali vrijeme je da dopustiš drugima da se
pobrinu za tebe.”
Zatresla je glavom. “Oni su važni. Ja nisam. Pred njima je cio život”,
jecala je. “Neću mu dopustiti da im ga uništi.”
“Eve, sada moram pregledati tebe”, nježnim je glasom rekla Maren.
Eve je podigla pogled. “Dobro sam. Zbilja. Travis i Cammie trebaju
pomoć.”
“Ja ću odlučiti o tome”, odlučno je odvratila Maren. “I dalje ti krvari ta
rana na glavi, a moram vidjeti s čime još imam posla.”
Eve je zbunjeno podigla ruku, a potom se zbunjeno zagledala u krv na
vršcima svojih prstiju. Donovan joj je pomogao ustati, a potom uzeo Cammie
u naručje kako bi Eve mogla sjesti na stol za pregled.
“Sjećaš li se svega što se dogodilo tijekom oluje?” upitala je Maren
prebirući po Eveinoj kosi. “Možeš li mi reći gdje si ozlijeđena?”
Zaboljelo ju je cijelo tijelo. Osjećala se poput jedne ogromne masnice.
Donovan je bio u pravu u vezi s jednim. Sada kad se njezina reakcija na oluju
slegnula, osjećala je kako joj svaki dio tijela vrišti od bola.
“Sjećam se svega kao kroz maglu”, rekla je Eve. “Pokušavala sam
odvesti Cammie i Travisa na sigurno. Travisa je udarila ogromna grana pa
sam ga morala ostaviti kako bih odvela Cammie u odvodni kanal. Kada sam
izišla, nešto me udarilo i srušilo na tlo pa je Travis došao po mene. Ali vjetar
me jednostavno odnio. A ja sam natjerala Travisa da me ostavi i vrati se
Cammie. To je uglavnom sve čega se sjećam.”
“Donovane, možeš li izići kako bih mogla podrobnije pregledati Eve?”
smireno je upitala Maren. “Možeš odvesti Cammie da vidi Travisa. Joe i
Steele su s njime. Povila sam mu rebra i dala lijek protiv bolova.”
125
“Daj nešto i Eve” odrješito je odvratio Donovan.
Maren je izvila usne u blag osmijeh. “Sve je pod kontrolom, Donovane.
A sada briši odavde.”
Po Donovanovu izlasku, Maren se ponovno okrenula Eve. “Možeš li se
razodjenuli, molim te? Želim ti pregledati sve udove i trbuh. Ovisno o tome
što pronađem, možda ću i tebi napraviti rendgenske snimke. Imaš prilično
veliku čvorugu na glavi. Radije bih da mogu napraviti CT snimak, ali ovdje
nemam sredstava za to.”
Eve se polako razodijevala dok ju je Maren pridržavala za nadlakticu.
Kada je završila, legla je na stol za pregled, a Maren je načinila hitru
procjenu, povremeno pitajući Eve boli li je na određenim mjestima.
Nakon nekoliko dugih minuta, Maren je pomogla Eve da se uspravi u
sjedeći položaj, a potom i da ponovno navuče odjeću.
“Jedino što me brine jest ozbiljnost ozljede na tvojoj glavi”, rekla je
Maren. “Puna si masnica, ali mislim da nemaš slomljenih kostiju. Ali
nekoliko ćeš se dana morati odmarati. Svi vi. I ozbiljno ti kažem, Eve. Pravi
odmor. Ne želim da pomičeš i mali prst.”
“Ali ne mogu”, usprotivila se Eve. “Bili smo na odlasku. Ne mogu ostati.
Ionako sam predugo ovdje. Moram se nastaviti kretati inače će nas on
pronaći. Znam da neće odustati dok nas ne pronađe. Vi ne shvaćate što je
sposoban učiniti. Što je već učinio i što namjerava ponoviti.”
Obuzeo ju je osjećaj bespomoćnosti, preplavljujući je sve dok nije
poželjela zaplakati iz očaja. Kako je itko mogao razumjeti ozbiljnost situacije
u kojoj se nalaze? Da će, ako ih Walt ulovi, Eve zatvoriti, a tada će Cammie - i
Travis – ostati sami pa će on na njima iskaliti svoj bijes i snažnije ih ščepati u
svojim kandžama.
“Ostat ćeš ovdje, Eve.”
Eve se naglo okrenula i ugledala Donovana na odjednom otvorenim
vratima, lica namrštena i odlučna.
“Nemam gdje ostati”, prošaptala je Eve. “Prikolice više nema. Nemam
ništa. Sve što posjedujem nalazi se u onom kovčegu koji si pronašao. To je
sve čime nas mogu uzdržavati, ali nije dovoljno!”
Donovanov izraz lica bio je neumoljiv, a usne stisnute u tanku crtu dok
je netremice zurio u nju.
“To nije istina, Eve. Imaš mene. Imaš KGI. Ti, Cammie i Travis ostat
ćete sa mnom.”
126
16. POGLAVLJE
DONOVAN je promatrao kako sva krv napušta Eveine obraze.

Dlanovima je čvrsto stisnula stol za pregled s vidljivom panikom u očima.
“Ne možemo” pobunila se Eve. “Ne shvaćaš.”
Donovan je odmahnuo glavom. “Zbilja mi je dosadilo slušati kako ne
shvaćam. Ono što shvaćam jest da je tebi, tvome bratu i tvojoj sestri potrebna
pomoć. Potrebno vam je mjesto na kojem ćete boraviti. Potrebna vam je
hrana. Ali nadasve vam je potrebna spoznaja da ste sigurni i da vam nitko
neće nauditi. Shvaćam tvoje strahove i zadrške, Eve. Kužim ih. Vjeruj mi. Ali
tvoj odgovor nije pravo rješenje problema, a kada bi zastala na sekundu i
razmislila o tome, shvatila bi da sam u pravu.”
Nastavio je govoriti, zanemarujući prigovor koji se Eve već spremala
izustiti.
“Ne možeš nastaviti bježati. To ne predstavlja život ni za koga od vas.
A na nekom drugom mjestu nećete imati to što imate ovdje. Ljude kojima je
stalo do vas. Ljude koji će vas zaštititi.”
“Ne poznaješ me”, prošaptala je Eve. “Kako ti, pobogu, može biti stalo
do mene, ili do Cammie i Travisa? To što predlažeš je ludost! Ljudi ne
primaju tek tako strance u vlastitu kuću. Niti daju obećanja kada nemaju
pojma protiv čega se bore.”
“Imaš pravo. Ne znam protiv čega se borim. Još. Ali reći ćeš mi. Ti i ja
uskoro ćemo razgovarati o tome. Ali moj trenutačni prioritet jest pružiti vam
svu potrebnu skrb i pobrinuti se da se odmorite i oporavite od ozljeda te da
Cammie ozdravi. Ne smiješ se igrati s time, Eve. Cammie je vrlo bolesna.
Moraš misliti na nju i ono što je najbolje ne samo za Cammie nego i za tebe i
Travisa.”
“Ne razmišljam ni o čemu drugom osim o njoj”, žustro je odvratila Eve.
“Razmišljam o njoj svaki dan, cijeli dan.”
Približivši se, Donovan je posegnuo za Eveinom rukom i obujmio joj
prste svojima. Osjetio je kako joj dlan podrhtava te joj je palcem pomilovao
zglobove prstiju, nastojeći odagnati barem malo tjeskobe koja joj se
nakupljala u očima. Ona je na trenutak čvrsto stisnula njegovu ruku, gotovo
127
kao da očajnički žudi za utjehom koju joj je pružao. Shvatio je to kao dobar
znak, kao da je konačno uspio prodrijeti do nje.
“Nikada nisam ni pomislio da ne razmišljaš o njoj ili da ti nije važna.
Ako je tako ispalo, žao mi je. Sve što želim reći jest to da vam je potrebna
pomoć i da ću vam je ja pružiti. Ne prihvaćam ne kao odgovor.”
Eve je ostala zapanjeno zuriti u njega. Potom je pogledala u Maren s
nelagodom u očima zbog činjenice da Maren svjedoči tom razgovoru.
“Eve”, tiho je otpočela Maren. “Ne želim se miješati i gurati nos onamo
gdje mu nije mjesto, ali slažem se s Donovanom. Kao liječnica i kao netko tko
je vrlo usko povezan s KGI-em i obitelji Kelly. Cammie je vrlo bolesna i mora
primati infuziju. Neće ozdraviti preko noći. Potrebno joj je vrijeme da se
oporavi. A Travis nije u stanju ići nikamo osim u krevet, gdje će se moći
odmoriti i prizdraviti. Znam da si učinila sve što si mogla, ali svima je s
vremena na vrijeme potrebna pomoć. Meni je svakako bila potrebna. A KGI
mi ju je ukazao. Jednako tako mogu pomoći i tebi. Primi savjet od nekoga tko
je prošao istu stvar. I to ne jednom”, dometnula je potišteno se nasmiješivši.
“Donovan je... KGI je najbolji. A tebi je potrebno samo najbolje. Cammie i
Travis također zaslužuju samo najbolje. Pokazala bih posvemašnji nemar kao
liječnica kada bih vam odobrila odlazak bilo kamo s obzirom na vaše
trenutačno stanje.”
Donovan joj je uputio zahvalan, pogled. Marenine su riječi ostavile
traga na Eve. U očima joj je zasjala spoznaja kada je Maren naglas izrekla
svoje mišljenje. Spoznaja da Maren – i Donovan – imaju pravo.
Eveina su se ramena objesila te je nakratko zatvorila oči. Kada ih je
ponovno otvorila, bile su sjajne i vlažne od suza. Donovana je stegnulo u
prsima. Vječno mu je teško padalo gledati nesretne žene, ali Eve nije bila bilo
koja žena. Za njega, ne. Nije mogao u potpunosti objasniti svoju reakciju na
nju, ali predstavljala je nešto mnogo dublje od njezine potrebe za pomoći.
Susreo se s mnoštvom žena tijekom svih godina u kojima je radio za KGI i
nikada si nije dopustio osjetiti ovakvu vrstu... privlačnosti. Emocionalnu i
tjelesnu privlačnost. Nije čak bila stvar ni u tome da si nije dopuštao da je
osjeti. Jednostavno je nije bilo. Ni jedna žena u njemu nije probudila osjećaje
kakve je gajio prema Eve.
Već je smatrao Eve – i njezina brata i sestru – svojima. Svojom... obitelji.
Već je mogao zamisliti kako bi bilo imati te divne ljude pod svojim
okriljem. Osjećao je snažan zaštitnički nagon prema Cammie i Travisu koji je
nadjačavao njegovu uobičajenu reakciju na ugroženu djecu. Svakoj je misiji
128
pristupao osobno, ali ovo? Ovo je bilo nešto posve drukčije i odbijao je
dopustiti svojoj obitelji da odšeće u nepoznato. Nekamo gdje bi mogli stradati
ili poginuti ili sam Bog zna što još. To nije dolazilo u obzir.
Prije će zavezati Eve za svoj krevet i sjesti na nju nego što će joj
dopustiti da ode.
A ako to nije bio pravi užas, onda nije znao što ta riječ znači.
Prigovarao je svojoj braći i vodama svojih timova zbog pretjeranog
zaštitničkog instinkta i žestine kada je riječ o njihovim ženama, ali eto vraga,
našao se u istoj situaciji, osjećajući potpuno istu stvar koju osjećaju i oni kada
su posrijedi žene koje vole.
Vole?
Dovraga, nije bio zaljubljen u Eve. Baš kao što je i rekla, Donovan nije
znao ništa o njoj. Ali znao je dovoljno da shvati kako će mu početi silno
značiti. Već mu je bilo stalo do nje i do njezina brata i sestre. Ali kako bi se to
dogodilo, morala je ostati ovdje. Pod njegovom zaštitom, tako da može biti
siguran kanio će ih život odvesti.
Taj osjećaj neće nestati. Ni sutra ni za godinu dana. Sada ih je samo
morao uvjeriti u svoju ulogu u uzlaznoj putanji njihovih života. A to neće biti
lak zadatak. Ali njezin ga otpor neće zaustaviti. Bio je jednako tvrdoglav kao
i njegova braća kada za nešto zapne. Eve će to uskoro doznati.
“Moram te odvesti kući”, nježno je rekao Donovan. “Sve vas. Travisu je
potreban odmor. Cammie su potrebni odmor i lijekovi. Kao i tebi.”
Okrenuo se Maren i ne pričekavši da se Eve složi. Htjela ona to ili ne,
stvari će odsad biti po njegovome. Zbog toga je vjerojatno izgledao kao
posvemašnji kreten – zbog nasrtljivosti prema beskonačno krhkoj ženi na
samom rubu živčanog sloma. Ali okoristit će se time i neće osjećati ni trunku
žaljenja zbog toga što će se pobrinuti da budu sigurni i zbrinuti. Ma što
morao učiniti da to ostvari. Neće se ustručavati upotrijebiti svako sredstvo na
raspolaganju kako bi osigurao njihovo dobrostanje. I to da ostanu točno
ondje gdje im je i mjesto. S njime.
“Napiši joj recept za analgetike. Vjerojatno joj je potrebna injekcija, ali
radije bih pričekao dok se ne vratimo kući. Ionako ću imati pune ruke posla s
tjeranjem Travisa i Cammie u krevet.”
Maren je kimnula i izvukla svoj blok s receptima te nažvrljala nekoliko
redaka na njega. Potom ga je pružila Donovanu.
129
“Naslovila sam ih na tebe tako da ljekarna nema zapisa o njihovim
imenima”, rekla je. “Tu su i lijekovi za Travisa i Cammie. Odmah ću joj otići
dati infuziju i donijeti vrećice sa solnom otopinom te antibiotike koje ćeš
ponijeti kući. Ako bude bilo kakvih problema, nemojte oklijevati i nazovite
me. Obilazit ću ih svakog poslijepodneva ako vam to odgovara, ali najavit ću
se prije nego što krenem tako da znate kad me možete očekivati.”
Donovan je privukao Maren u zagrljaj. “Hvala, dušo. Jako cijenim sve
što činiš za nas. Ne znam govorimo li ti to dovoljno često, ali ne znam što
bismo bez tebe.”
Maren se odmaknula sa smiješkom na licu. “Nikada vam se neću moći
odužiti za ono što ste učinili. Olivia i ja KGI-u dugujemo svoje živote. Kao i
Steele. Nikada to neću zaboraviti. Znaš da rado pomažem koliko god mogu.
Sve što trebate jest okrenuti moj broj, dobro?”
Donovan ju je još jednom nježno zagrlio te se vratio Eve dok je Maren
izlazila u hodnik kako bi pozvala Swannyja da donese Cammie.
Znajući da će Eve željeti biti uz Cammie dok joj Maren daje infuziju,
pomaknuo ju je na uzglavlje stola za pregled te stao pokraj nje, čvrsto
ovijajući ruku oko njezina tanašnog struka.
Osjećao je koliko je mršava. Doimala se sitno i krhko u njegovim
rukama pa ju je čvršće stisnuo, prije zbog svojega nego zbog njezina
unutarnjeg mira, iako nije želio da imalo sumnja u zaštitnu mrežu koju je
zatvarao oko nje.
Swanny je unio Cammie u sobu, a njezin se pogled razvedrio čim je
ugledala Donovana i Eve. Olakšanje je ispunilo izmučene oči djevojčice te je
željno ispružila ruke prema Donovanu. Donovan je pustio Eve tek toliko da
preuzme Cammie iz Swannyjeva naručja i polegne je na stol kako bi bila
bliže njemu i Eve.
Eve je prešla dlanom preko Cammiena vrućeg čela te se nagnula i
poljubila ga.
“Sve će biti u redu, dušice” utješnim je glasom rekla Eve. “Maren će ti
uvesti cjevčicu infuzije u ruku. Samo će te malo bocnuti. Bit ću s tobom sve
vrijeme.”
“A Donovan?” promrmljala je Cammie s palcem u ustima.
Donovan se nasmiješio pa i sam uhvatio njezinu rukicu, ohrabrujuće je
stišćući. “I ja, malena. Eve i ja ne idemo nikamo. A nakon toga vratit ćemo se
130
u moju kuću kako bi se lijepo odmorila i pojela gril-sendviča sa sirom koliko
god želiš.”
Cammie se nasmiješila, a Eve je zadržala dah. Donovan je pustio
Cammie i ponovno ovio ruku oko Eveina struka, dajući joj do znanja da su
zajedno u tome. Tako da zna kako je neće napustiti.
Maren je pripremila kateter i vrećicu solne otopine, a nakon toga i
antibiotik. Nakon što je dezinficirala Cammienu ruku te joj pričvrstila gumu
nad područjem koje je planirala ubosti, obratila se Cammie tihim,
ohrabrujućim glasom.
“Samo ću te malčice bocnuti, ali moraš biti hrabra i jako mirna, dobro,
Cammie?”
Cammie je ozbiljno kimnula, ali i napela se kada joj je Maren položila
iglu na kožu. Oči su joj se raširile od straha, a lice ispunilo panikom.
“Začas će biti gotovo”, promrmljala je Eve. “Budi hrabra mala
djevojčica. Maren će biti nježna.”
Maren je umješno uvela iglu i potražila venu. Cammie je ispustila
iznenađen povik, ali nije istrgnula ruku. Nasreću, Maren je iz prvog pokušaja
pronašla venu pa se Cammieno lice opustilo.
Swanny je stajao s njezine suprotne strane, točno nad mjestom nad
kojim je Maren radila, dlanom prekrivajući Cammieno čelo dok ju je milovao
po kosi.
“Sjajna si”, rekao je Swanny.
Maren je hitro priključila cjevčicu infuzije, učvrstila je i podesila protok
tekućine. Potom je prikopčala i drugu vrećicu s lijekom tako da teče zajedno
sa solnom otopinom.
“Gotovo”, izjavila je nasmiješivši se Cammie. “Svaka čast, Cammie.”
Cammie se osmjehnula od uha do uha na Mareninu pohvalu. “Nije
boljelo onoliko koliko sam mislila da hoće.”
“To je zato što je Maren jako dobra u onome što radi” rekao je
Donovan. “Sada ste svi gotovi pa se možemo vratiti kući i smjestiti vas u
krevet.”
Cammie je izgledala oduševljeno zbog te izjave. Potom je Donovanu
uputila sramežljiv pogled, očigledno želeći nešto reći, ali ustručavajući se.
Gurnula je palac dublje u usta.
“Što je bilo, malena?” nježno ju je upitao Donovan. “Možeš me pitati
što god želiš. Neću se ljutiti.”
131
“Mogu li dobili pemati jastuk?”
Eve je naizgled zaboljela Cammiena jednostavna molba te je nakratko
zažmirila kako bi prikrila svoju uzrujanost.
“Oni su mi najdraži”, rekla je Cammie ne vadeći palac iz usta. “Evie je
rekla da će mi ga kupiti kada budemo imali dovoljno novca.”
Donovanu se stegnulo srce. “Nemam pernatih jastuka u gostinskim
sobama, ali i sam jako volim pernate jastuke pa imam četiri na svom krevetu
i mogu ti posuditi jedan. Poslužit će ti dok ti ne kupim vlastiti. Što kažeš na
to?”
Cammie je kimnula, a oči su joj zablistale od oduševljenja.
“Pobrini se da su joj vrećice iznad glave dok se vozite, a potom je
spremi u krevet. Imaš li stalak za infuziju ili da ga pošaljem po Joeu i
Swannyju?” upitala je Maren ubacivši se u razgovor.
“Ja ću ga donijeti” ponudio se Swanny. “Joe i Steele moraju pomoći
Travisu da uđe u kamionet.”
Donovan je pustio Eve i sagnuo se kako bi podigao Cammie u naručje.
Uputio je Swannyju pogled kojim mu je poručio da pomogne Eve dok
Donovan nosi Cammie i vrećice s infuzijom.
Kada su se svi ponovno smjestili u vozilo, Donovan ih je žurno
odvezao kući. Steele i Joe pomogli su Travisu da legne u krevet u spavaćoj
sobi koju mu je Donovan spremio, a potom je Donovan odnio Cammie u
krevet u sobi koju je trebala dijeliti s Eve. Swanny je donio stalak za infuziju
pa je Donovan okačio vrećice na njega i tutnuo recept za lijekove Swannyju u
ruke.
“Pređaj ih i pričekaj lijekove. Reci im da požure. Jimmy me poznaje pa
će ih brzo ispuniti. Ali on je i znatiželjan pa će vjerojatno željeti znati što mi je
s obzirom na to da svi glase na moje ime. Nemoj mu ništa otkriti.”
Swanny je kimnuo. “Dobro. Želiš li da spremim večeru? Nije mi
problem, a i neću morati dugo čekati lijekove. Na brzinu ću provjeriti što
imaš pri ruci pa ću, ako mi nešto zatreba dok sam vani, kupiti i to.”
“To bi bilo sjajno”, zahvalno je odvratio Donovan.
Nakon što se Swanny udaljio, Donovan se okrenuo Eve.
“Moje šurjakinje prikupljaju odjeću za tebe i Cammie. Joe će otići i
kupiti Travisu što mu je potrebno, ali zasad vam je najprije potreban odmor.
Travis već spava zahvaljujući injekciji koju mu je dala Maren, pa mu je
ugodno i ne moraš se brinuti za njega. Swannyju će trebati otprilike sat da se
132
vrati s lijekovima koje je Maren prepisala i svim ostalim što treba kupiti,
stoga ću ti dati injekciju čim legneš u krevet s Cammie, a potom ne želim čuti
ni riječ sve do večere.”
Eve je zaustila kako bi se usprotivila, ali Donovan ju je utišao.
“Ne buni se, Eve. Svi ste iscrpljeni i ozlijeđeni. Cammie već napola
spava, ali nervozna je jer se brine za tebe. Najbolje što možeš učiniti za obje
jest to da legneš u krevet s njom pa da se obje dobro naspavate.”
Eve je uzdahnula ali i složno kimnula.
“Dat ću ti jednu svoju majicu kratkih rukava. Možeš se presvući kada
odem, a potom leći. Ništa neću vidjeti. Nema smisla da nosiš donji dio
trenirke. Dat ću ti pet minuta, a onda ću se vratiti kako bih ti dao injekciju
protiv bolova. Pomoći će ti da se opustiš i zaspiš.”
Ne pričekavši da čuje slaže li se ona ili ne, Donovan je odmarširao u
svoju spavaću sobu i izvukao majicu koja će joj vjerojatno sezati do koljena.
Iako je bio niži u odnosu na svoju braću, imao je široka prsa zbog čega će
majica visjeti s Eve i obilno je pokrivati.
Pomisao na nju u njegovoj majci ispunila ga je čudnim zadovoljstvom.
Vratio se i tutnuo majicu u Eveine ruke. Cammie se borila sa snom, a
Donovan je znao kako će djevojčica usnuti istog trenutka kada Eve legne
pokraj nje.
“Pet minuta, Eve, i onda ti dolazim dati injekciju.”
Ne pričekavši odgovor, izišao je iz spavaće sobe i pridružio se ostalima
u dnevnom boravku.
“Možemo li kako pomoći?” upitao je Joe.
Donovan je kimnuo. “Nakon što odeš i kupiš odjeću za Travisa, otiđi k
Samu i uzmi odjeću koju su Sophie i Shea prikupila za Cammie i Eve. Shea je
najbliža Eve po veličini, stoga je odnijela neke stvari Samu, a Sophie skuplja
Charlolleinu odjeću za Cammie. Nemam pojma koji broj cipela nose, ali tim
ćemo se pozabaviti poslije. Neće im trebati u skorije vrijeme jer neće ići nigdje
iz kuće.”
“Nema problema, stari”, rekao je Joe. “Bacam se na posao.”
Donovan je pogledao Steelea i Maren te malenu Oliviju u Steeleovim
rukama. “Hvala što si tako brzo dosta, Maren. Zbilja sam ti zahvalan.”
“Možemo li još što učiniti za tebe?” odsječno je upitao Steele. A
Donovan je shvatio kako ne misli na medicinsku pomoć.
133
Odmahnuo je glavom. “Nakon što svi zaspe, pozvat ću sve ovamo
kako bismo dogovoriti plan akcije. Uključit ću i Seana. Ako želite ostati kako
se ne biste morali vračati čim stignete kući, samo izvolite. Swanny će
pripremiti večeru za sve kad se vrati.”
Steele je kimnuo. “Trebam li pozvati svoj tim radi ovoga?”
Donovan je nakratko razmislio, a potom odmahnuo glavom. “Ne još.
Barem dok ne doznamo s čime imamo posla. Nathanov i Joeov tim zasad će
biti dovoljan. To im je savršena prilika i svi su dovoljno blizu. Nema smisla
angažirati tvoj ili Rijev tim sve dok ne bude potrebe. Morat ću obavijestiti
braću o svemu, a ne namjeravam govoriti istu stvar dva puta. Stoga ću
pričekati da svi stignu prije nego što otkrijem što sam smislio.”
Swanny i Joe pošli su obaviti svatko svoj zadatak, a Donovan se
ispričao i otišao pobrinuti se za Eve. Kada je ušao u spavaću sobu, Eve je već
ležala pod pokrivačem s Cammie, koja se sklupčala uz nju.
Bio je to tako dirljiv prizor da je Donovan na trenutak ostao samo zuriti
u njih. U ono što bi mu moglo pripadati. U ono što je već smatrao svojim.
Dirnuo ga je osjećaj ispravnosti koji ga je prožimao. Ali također je znao kako
ne smije dopustiti mašti da mu odvrati pozornost. Negdje vani vrebalo je
čudovište i željno iščekivalo priliku za napad. Na njegovu obitelj.
Možeš mislit što će se to dogoditi.
Skinuo je čep sa šprice koju mu je Maren spremila te se približio
krevetu. Spustio se na rub kreveta, približivši bedra Eveinu tijelu.
“Moram ti dati injekciju u debelo meso”, objasnio je. “Trebaš samo
zadići majicu i spustiti rub gaćica. Ne moraš otkrivati ostatak tijela. Potrajat
će samo trenutak i uskoro ćeš se osjećati mnogo bolje.”
“Hvala ti”, odvratila je Eve glasom malčice glasnijim od šapata.
“Mislim da ti se nisam ni pošteno zahvalila – zapravo nikako, kad smo već
kod toga. Ali hvala ti. Nemam pojma zašto se toliko mučiš radi ljudi koje i ne
poznaješ, ali sumnjam da ću li se ikada moći odužiti, Donovane. Za sve što si
učinio za Cammie i Travisa. I za mene. Ne znam zašto – uopće mi to nije
jasno – ali zahvalna sam Bogu što si ovdje. Što smo mi ovdje.”
On se nasmiješio i prstom pogladio njezin obraz, iznimno zadovoljan
što je naizgled konačno prihvatila njegovu pomoć. “Nema na čemu, Eve. Ali
navikni se na to, jer ne idem nikamo, a ne ideš ni ti.”
Pažljivo je zadigao ogromnu majicu preko njezina tankog struka i
nježno zaobljene stražnjice. Jedva se odupro porivu da pogladi tu meku kožu
134
nalik na dječju, ali usredotočio se na to da joj povuče gaćice tek toliko da
može pristupiti debelom mesu.
“Kratko će te zapeći”, upozorio ju je, a potom gurnuo iglu u meso.
Ona se na trenutak napela, a potom snažnije ukočila.
“Jao”, progunđala je. “Lijek boli gore od igle.”
Donovan se nasmijao. “Obično to tako biva. Ali uskoro ćeš osjetiti
učinak lijeka. Želim da se opustiš i naspavaš. Probudit ću tebe i Cammie kad
stigne vrijeme večere. Ovoga će vas puta dočekati nešto bolje od gril-
sendviča sa sirom i juhe. Swanny će nas počastiti svojim kulinarskim
umijećem, a moram priznati, tip stvarno zna dobro kuhati.”
Eve se nasmiješila, a vjeđe su joj već otežale zbog djelovanja li jeka. “To
zvuči divno. I Donovane? Hvala ti još jednom. Nikada ti se neću moći
odužiti.”
On se sagnuo kako bi je poljubio u čelo, a ona se posve umirila pod
njegovim usnama. “Hoćeš, Eve. Vjeruj mi, hoćeš. Samo ne na način na koji
vjerojatno očekuješ.”
S tom se zagonetnom izjavom uspravio, uvidjevši da je Cammie već
utonula u san u Eveinu naručju. Provjerio joj je infuziju, pobrinuvši se da je
dobro pričvršćena i da tekućina ispravno protječe.
“Naspavaj se, Eve. I znaj da si sigurna”, promrmljao je, a potom izišao
iz sobe i zatvorio vrata za sobom.
135
17. POGLAVLJE
SAT poslije, Donovan je stajao u dnevnom boravku u kojem su se

okupala njegova braća, Sam, Garrett, Joe i Nathan, zajedno s ostatkom
Nathanova i Joeova tima: Swannyjem, Skylar i Edgeom. Sean Cameron
također je bio prisutan. Donovan ga je želio uključiti kako bi mogao
diskretno provjeriti Eve i razotkriti sve potencijalne probleme sa zakonom,
Steele i Maren zadržali su se ondje, iako se Maren povukla u kuhinju kako bi
u privatnosti podojila Oliviju.
Trebale su mu informacije o Eve prije nego što donese bilo kakvu
važnu odluku, ali nije mogao čekati dok ona stekne toliko povjerenje u njega
da mu se otvori. Nadao se da će se to dogoditi navečer, kada on i Eve
konačno ostanu sami. Ali u ovom su mu trenutku trebali svi ostali jer je netko
ili nešto prijetilo Eve. Njezin strah nije bio bezrazložan. Užas u očima njezine
sestre i brata nije bio posljedica glume.
“Onda, o čemu je tu riječ, Vane?” oglasio se Sam, prekinuvši sumornu
tišinu u prostoriji.
“Nisam posve siguran” namrgođeno je odvratio Donovan. “Ali moram
uskoro doznati. Večeras ću pokušati nagovoriti Eve da mi kaže.
Nepovjerljiva je, ali polako joj se približavam. To što sam je uspio nagovoriti
da ostane ovdje ogroman je korak u pravom smjeru.”
Pogledao je u Seana, koji je stajao naslonivši se na zid s dlanovima u
džepovima svoje odore. Upravo se vratio s dužnosti i nije stigao ni otići kući.
Donovan je znao da je vjerojatno umoran, ali Sean nije oklijevao ni trenutka
kada ga je Donovan pozvao k sebi.
“Seane, moraš mi vrlo diskretno provjeriti Eve, kao i Cammie i Travisa.
Nisam siguran koriste li se pravim imenima. Travis je rekao da se preziva
Hanson. Vidi što možeš iskopati o bilo komu tko odgovara njihovu opisu, ali
ne želim da itko dozna za to. Što god da otkriješ, javi mi, bez obzira na to što
ćeš doznati.”
Sean je suzio oči. “Što zapravo očekuješ otkriti?”
“Ne znam”, iskreno je odvratio Donovan. “Znam samo da bježe, i to
nemilosrdno, i da se nekoga boje. Cammie se užasava muškaraca. Spomenula
je kako je njezin ‘tata’ ozlijedio Eve. Ne Evein otac, nego Cammien. Stoga se
136
pitam jesu li možda Cammie i Travis Eveina polubraća pa imaju istu majku,
ili da im je Eve možda teta ili zabrinuta rođakinja. Trebaju mi sve informacije
koje možeš doznati, a da pritom ne ostaviš nikakav trag.”
Sean je kimnuo. “Vidjet ću što mogu učiniti.”
Donovan je pogledao ostale. “Svi ste mi potrebni za ovo. Želim pojačati
osiguranje oko kompleksa. Želim redovite ophodnje. Također želim znati ako
se u gradu pojavi netko neobičan. Netko nov ili netko tko bi se raspitivao o
Eve, Cammie i Travisu.”
“Pregledat ću Amber upozorenja”, tiho je odvratio Sean. “Ako su
pobjegli, moguće je da je netko prijavio njihov nestanak.”
Činjenica da je Eve vrlo lako mogla biti proglašena otmičarkom i
potencijalno opasnom za djecu ostala je neizrečena. Donovan je znao da je to
čisto sranje, ali to ne znači da to nije prava istina.
Donovan je kimnuo u znak slaganja. “Samo se dobro pobrini da mi se
javiš ako doznaš bilo što i da nisi pisnuo o tome. Znam da tražim da učiniš
nešto protuzakonito i ako ne želiš učiniti ništa što bi moglo ugroziti tvoj
posao, shvatit ću.”
Sean je ispustio podrugljiv zvuk. “Ako joj ti vjeruješ, onda joj vjerujem i
ja, Vane. Pouzdajem se u tvoju procjenu. Neću nikoga obavijestiti o tome što
doznam. Ti ćeš biti prvi kojemu ću prenijeti bilo što do čega dođem.”
“Cijenim to, stari”, tiho je rekao Donovan.
Potom se usredotočio na Steelea.
“Dok ne doznam protiv čega se zapravo borim, ti i tvoj tim bit ćete
izvan pogona. Nathan i Joe mogu preuzeti ovaj zadatak. Ovo je naš teren.
Nećemo dopustiti nekom kretenu da uđe i napadne Eve i tu djecu. Istodobno
se želim uvjeriti da je naša obitelj zaštićena i da si neprestano čuvamo leđa.
To znači da sve žene moraju biti svjesne potencijalne opasnosti i pobrinuti se
da ne izlaze same.”
Donovan je potonje uputio svojoj braći.
Sam i Garrett složno su zaklimali glavama smrknutih lica.
“Sve dok su ovdje, unutar kompleksa, nitko im ništa ne može”, rekao je
Donovan. “To se već jednom dogodilo sa Sheom. Nikad više nećemo
ponoviti istu pogrešku. A namjeravam se dobro pobrinuti da Eve neće otići
nikamo gdje će opasnost moći zaprijetiti njoj ili Cammie i Travisu.”
Ostali su se složili.
137
“Hajdemo jesti”, rekao je Donovan, ostavivši se trenutačne teme
razgovora. “Swanny je pripremio večeru. Pustit ću Eve da još malo spava
prije nego što je probudim kako bi jela... i razgovarala sa mnom.”
Dok su ostali odlazili u kuhinju, Donovan se zaputio kroz hodnik
prema Eveinoj sobi i povirio unutra. Rastopio se ugledavši Cammie
ispruženu u Eveinu naručju. Obje su čvrsto spavale. Zastao je i na trenutak ih
ostao promatrati, a potom se tiho vratio u kuhinju, zadržavši taj živopisni
prizor u svome umu.
Ostali su stajali posvuda, držeći tanjure u rukama i vilicama nabadajući
Swannyjeve lazanje. Donovan je sačuvao dovoljno za Eve i njezinog brata i
sestru te spremio tanjure u pećnicu kako bi jelo ostalo toplo.
Sean je prvi otišao, rekavši da se ide kući naspavati te da će ujutro
istraživati i javiti se Donovanu. Jedno po jedno, otišli su i članovi Nathanova
i Joeova tim, popraćeni Steeleom i Maren, koja se obećala vratiti sutra kako bi
ponovno pregledala Eve, Cammie i Travisa.
Zatvorivši vrata za njima, Donovan se okrenuo i ugledao Sama i
Garretta u blizini. Prepoznao je taj pogled na obojici svoje braće. Uzdahnuo je
i pokazao prema kauču u dnevnom boravku.
“Ako će mi starija braća očitati bukvicu, želim da mi barem bude
udobno za to vrijeme” sarkastično je rekao Donovan.
Ni Sam ni Garrett nisu mu uzvratili pošalicom na račun bukvice, stoga
je Donovan zaključio da je bio u pravu.
“No, što se događa?” upitao je Donovan.
Sam je provukao prste kroz kosu te su on i Garrett razmijenili pogled.
Gotovo kao da nastoje odlučiti tko će prvi progovoriti.
“Ispljunite više”, nestrpljivo je rekao Donovan. “Očito je da mi želite
reći nešto o čemu dosad nismo raspravljali.”
“Zabrinut sam... mi smo zabrinuti” ispravio se Sam. “Pretpostavljam
da je ovo određeno ispunjenje želje s tvoje strane.”
Donovan je iznenađeno ustuknuo. “Kog to vraga treba značiti?”
Garrett se promeškoljio i gurnuo dlanove u džepove. “Slušaj, stari, ti si
među svima nama oduvijek bio kućna ptica. Oduvijek si želio imati ženu i
veliku obitelj. Vraški smo se iznenadili što se ti nisi prvi oženio i napunio
kuću djecom.”
“Samo smo zabrinuti da gledaš na Eve i njezinog brata i sestru kao na
prečicu” ubacio se Sam. “Kao na gotovu obitelj. Samo se želimo uvjeriti da
138
znaš u što se upuštaš. Ne znaš ništa o Eve i njezinoj situaciji. I ne znaš ništa o
tome kakvu bi opasnost mogao dovesti pred naša vrata, pred naše obitelji,
žene i djecu.”
Bijes je proključao u Donovanovu grlu. Skupio je prste, naposljetku
stisnuvši šake u pesnice u pokušaju da se obuzda. Posljednje što je želio bilo
je reći ili učiniti nešto u afektu.
“Nikada ne bih ugrozio bilo koju od svojih šurjakinja ili svoje nećakinje
i nećake, ili bilo kojeg člana obitelji i vi to vrlo dobro znate” pjenio se. “Dao
bih život za njih bez i jedne sekunde premišljanja. A ako me toliko dobro
poznajete, onda znate da nikada ne bih zažmirio pred bilo kojom ženom ili
djetetom u nevolji.”
“Upravo ti i želimo reći”, tiho je dometnuo Garrett. “Oduvijek si bio
slab na žene i djecu. Posebno na djecu. Ne želimo da se vežeš za njih pa da ih
onda izgubiš. Nemaš blage veze o majci ili ocu u toj priči ili predstavlja li
sama Eve opasnost za Cammie i Travisa.”
Donovan se svim silama trudio ostati priseban. Shvaćao je zabrinutost
svoje braće. Kužio ih je. Ali svejedno su ga raspizdili, a sudeći po izrazima na
licu njegove braće, znali su da je nadrkan.
“Znaš da ti vječno čuvamo leđa”, rekao je Sam. “Ni mi nismo imuni na
Eve i njezinu obitelj. Samo ne želimo da na kraju budeš povrijeđen. Brine nas
da si previše emocionalno uključen u sve to. Moraš se povući. Ponašaj se kao
da je riječ o sasvim običnoj misiji. Pomozi njoj i njezinom bratu i sestri, ali
drži se na distanci i nastoj isključiti svoje srce iz te priče.”
“Sarah je trebala biti obična misija”, usprotivio se Donovan. “Sjećaš se
koliko je to brzo postalo osobno za tebe? A i ti, Same. Spetljao si sa Sophie
dok si bio još bio na zadatku, a posljednje što si trebao činiti bilo je povlačiti
se okolo s nekom ženskom dok smo lovili Moutona. Žali li i jedan od vas
zbog toga? Pogledajte samo što obojica imate. Žene. Djecu i djecu na putu.
Kako znate da Eve nije prava žena za mene? Biste li bi mi uskratili jednaku
priliku za sreću koju ste vi dobili dok ste bili ‘u misiji’?”
Samovim je licem preletjela nelagoda, a Garrett se lecnuo.
“Znam da Eve nije samo prokleta misija. Znam to. Također znam da je
mnogo pitanja neriješeno. Moram zadobiti njezino povjerenje kako bih bio
spreman suočiti se s čime god od čega bježi. Nimalo ne vjerujem da je
nekakva zločinka. Samo je očajna žena koja čini sve što može da zaštiti svoju
obitelj. Zar vi ne biste jednako postupili i učinili sve što je potrebno? Jednako
kao što činite sa svojim obiteljima. Sa svojim ženama. Sa svojom djecom.”
139
“Već gledaš Eve, Cammie i Travisa kao da su tvoji”, istaknuo je Garrett.
“Samo ne želimo da budeš povrijeđen, stari.”
“Ja samo želim ono što vas dvojica već imate”, odvratio je Donovan,
glasa malo tišeg i uzdrhtalog od emocija. “A Eve je možda ta osoba. Možda i
nije. Ali neću ignorirati ono što osjećam kada je pogledam samo zato što još
nisam otkrio sve dijelove slagalice. Baš kao što se ni jedan od vas nije okanio
svoje žene koja je svojevremeno predstavljala misiju kao i svaku drugu.
Običnu osobu u nevolji.”
“U redu, imaš pravo”, nevoljko je odvratio Sam. “Znaj da ti čuvamo
leđa i ako osjećaš nešto prema Eve, povrh toga da je riječ o nekome tko treba
našu pomoć, tada ćemo je i mi smatrati svojom obitelji i jednom od nas.
Učinit ćemo sve što možemo kako bismo pomogli. Nema šanse da dopustimo
da se bilo što dogodi Cammie ili Travisu. Ili Eve. Ali želimo da uđeš u to
širom, otvorenih očiju. Nosio bi se s tinejdžerom i četverogodišnjakinjom, a
nije to mačji kašalj.”
Donovan se nasmijao i djelomično opustio ramena. “Nije li to mama
učinila s Rusty? Travis nije ratoborni, obrambeno nastrojen klinac poput
Rusty, iako je ona imala sasvim opravdane razloge za svoje ponašanje. Travis
je dobro dijete. Uplašen, ali ustrajan u namjeri da zaštiti svoje sestre. U toj
dobi ne bi trebao mariti ni za što, ali on se umjesto toga odriče djetinjstva i
postaje muškarac prije nego što mu je vrijeme. Bio bih ponosan smatrati ga
svojim sinom, iako nisam dovoljno star da bih mu mogao biti otac.”
Sam i Garrett nasmijali su se i majčice ublažili svoje ukočeno držanje.
“E, pa, veselo bi se proveo da postaneš otac petnaestogodišnjaku kad ni
sam nisi mnogo stariji” , rekao je Garrett.
Donovan je uzdahnuo. “Ponekih se dana bogme osjećam mnogo starije.
Svi smo u svojih relativno malo godina vidjeli više nego što određeni broj
ljudi vidi ili doživi tijekom cijeloga života. To sranje postara ljude. Vrijeme je
da počnem razmišljati o tome da se skrasim i osnujem vlastitu obitelj.
Vrijeme prolazi, a ja stojim u mjestu. Volim KGI. Ne bih želio raditi ni jedan
drugi posao. Ali ne želim da mi posao predstavlja sav život. Želim ono što vi
imate. Ženu kojoj ću doći kući. Djecu koja će ispuniti tu kuću. Želim imati
razlog za život i razlog za povratak kući nakon svake misije.”
Sam i Garrett razmijenili su letimičan, zabrinut pogled. Donovan je bio
svjestan kako zvuči umorno te da nisu navikli čuti takva dubokoumna sranja
od njega. Ali bio je umoran. Bio je spreman za promjenu. Bio je pripravan
140
prekinuti slijepo jurenje života dok on stoji po strani, živeći za svaku misiju i
nemajući se čemu vratiti.
“Nemojte me tako gledati”, sarkastično je odvratio. “Kao da je vrijeme
da izvučete luđačku košulji i zatvorite me. Ja sam velik dečko. Znam se
brinuti za sebe i bogme mi nije potrebna vaša pomoć u ljubavnom životu.
Ionako trčite pred rudo. Usprkos onomu što možda mislite, neću se bezglavo
strmoglaviti u tu situaciju, a da je prije toga ne sagledam iz svih mogućih
kutova. Ali kada ovo kažem – a znam da ćete shvatiti što želim reći, zato što
je i vama bilo isto kada ste upoznali Sophie i Saru. Kada pogledam Eve,
vidim nešto više od obične žene u opasnosti. Vidim nekoga tko je drukčiji od
svih drugih misija na kojima sam ikada radio. Možda još uvijek ne znam
kamo će me taj put odvesti, ali to me neće spriječiti da njime pođem.”
“Kužim”, tiho je odvratio Garrett. “Tako je i meni bilo sa Sarom. Ali
podsjećam te da si me gnjavio zbog toga što sam se previše emocionalno
uključio. Tad si bio zabrinut za mene i čak si se ponudio da preuzmeš misiju
jer si pomislio kako sam preduboko zaglibio, sad ti samo uzvraćam
uslugom.”
Donovan se nasmiješio. “Cijenim vašu bratsku brigu, ali sve je u redu.
Dobro? A sad se vas dvojica vratite kući svojim ženama tako da ja mogu
nastaviti smišljati kako da nagnam Eve da mi povjeruje i otkrije u kakvoj se
to nevolji nalazi.”
Sam je podigao dlanove u zrak tobože se predajući. “Okej, okej,
bukvica očitana. Nećemo to više spominjati. Kunem se. Samo čuvaj leđa i
znaj da ti ih i mi čuvamo. Ne moram ni govorili da ćemo učiniti što god
zatrebaš.”
Donovan je ustao s kauča i nacerio se braći.
“Znam da će Garrettu bili teško držati jezik za zubima.”
“Jebi se”, progundao je Garrett.
“Hmmm, a sada imam i materijal za ucjenu. Pretjeraj i reći ću Sari da se
opet razbacuješ psovkama.”
Garrett je Donovanu uputio prijekoran pogled, a Sam je prasnuo u
smijeh. Donovan je pogurao braću prema vratima, nestrpljiv da što prije odu.
Eve i ostali spavali su nekoliko sati i uskoro će ogladnjeli. Želio je nekoliko
trenutaka nasamo s Eve u nadi da će mu se možda pristati otvoriti.
141
18. POGLAVLJE
DONOVAN je podgrijavao tanjure s lazanjama i pripremao pladanj

kako bi mogao odnijeti svima večeru u krevet kada je podigavši pogled
ugledao Eve kako stoji na dovratku njegove kuhinje.
Ostao je blesavo očaran prizorom pred sobom. Njegova majica visjela
joj je do koljena, otkrivajući mršave noge i bosa stopala. Kosa joj je bila
raščupana, očni kapci obješeni od sna, a ruka oslonjena na dovratak dok je
nervozno zurila u njega, Volio ju je imati u svom prostoru. Kao da joj je ovdje
mjesto. Uz njega. To je i rekao svojoj braći, ali dok ju je promatrao njegov
osjećaj... posesivnosti dodatno se pojačao. Jesu li njegova braća osjetila istu
stvar kada su tek upoznali svoje žene? Jesu li od prvog trenutka znali da su
one prave? Znao je da je Garrett izgubio glavu prvog puta kada je ugledao
Saru.
I da, kao što je Garrett sam rekao, Donovan ga je čak bio upozorio na
to, iako je sve bilo uzalud. Ali sada je shvaćao. Razumio je to na način na koji
to dotad nije mogao. I tada je shvatio, jednako kao i Garrett, da je Eveina
budućnost neraskidivo povezana s njegovom. Prihvatio je to. Nije
namjeravao priznati ni jednu drugu mogućnost. Ali jednako je tako znao da
neće biti lako. Ali ni njegovoj braći ni vođama timova nije bilo lako. Ipak,
dobre stvari nikada nisu lake.
“Uđi” pozvao ju je, pokazujući rukom prema stolu. Znao je da joj je
neugodno zbog toga što je odjevena samo u njegovu majicu, ali odlučio je
ponašati se normalno, kao da ne stoji ondje tek u tankim gaćicama i njegovoj
ogromnoj majici. “Podgrijavao sam jelo kako bih vam ga donio u krevet, ali
ako si raspoložena, možeš jesti sa mnom za stolom, a potom ćemo probuditi
Travisa i Cammie kako bi i oni jeli. Osim ako su se već probudili?”
Znao je da će ona otići provjeriti spava li Travis, a također je znao da ne
bi ostavila Cammie samu u sobi. Iako im je namjeravao odnijeti večeru u
krevet, sada je objeručke prihvatio priliku da večera s njom – sam – u kuhinji.
Morali su raščistiti mnogo toga. I morao je provjeriti vjeruje li mu u dovoljnoj
mjeri kako bi mu otkrila svoje probleme.
“Ne, još uvijek spavaju”, tiho je odvratila Eve približavajući se stolu.
142
Njezino držanje odisalo je nelagodom, a oči su joj bile ispunjene
nesigurnošću dok je stajala pokraj stolca gurnuta pod stol. Pohitala je sakriti
noge iza stola, kao da mu se prizor njezinih golih nogu dosad nije usjekao u
pamćenje.
Uzeo je tanjur s lazanjama, svježe podgrijan u mikrovalnoj pećnici, i
spustio ga na stol pred nju.
“Što bi željela piti? Imam zaslađeni čaj, limunadu i nekoliko vrsta
sokova.”
Dok je govorio, izvukao je stolac i rukom joj dao znak da sjedne. Kad se
spustila, pridržao ju je za lakat, pobrinuvši se da još uvijek nije pod utjecajem
lijeka koji joj je bio dao. Eve se posve umirila pred njegovim dodirom, a
potom mu uputila pogled ispod svojih dugih trepavica.
I ona ju je osjetila. Tu iskru među njima. Nema šanse da nije svjesna te
magnetske privlačnosti. Kako bi pojačao osjećaj, prstima joj je pomilovao
kožu tik iznad lakta. Tom ju je gestom namjeravao utješiti, ali vrućina iz
njezine kože pretočila mu se u dlan i pojurila rukom.
“Može čaj”, promrmljala je.
“Odmah će vraćam s čašom i vilicom da možeš početi jesti.”
Pogurnuo je tanjur ravno pred nju, a potom otišao po njezino piće,
vilice za oboje i tanjur koji je ostavio u mikrovalnoj pećnici kada je odnio
njezin na stol.
Odmah se vratio, gurajući njezinu čašu preko stola prije nego što se
spustio na prvi stolac do Eveina mjesta na začelju stola.
“Možeš li jesti?” upitao je kada nije smjesta navalila. “Je li ti mučno od
injekcije? Imam lijek koji ti može smiriti želudac i odagnati mučninu ako
treba.”
Odmahnula je glavom. “Ne, dobro sam. Samo sam uživala u mirisu.
Izgleda vrlo ukusno.”
Podigla je vilicu i lagano je zabola u jedan kraj lazanja. Donovan ju je
promatrao dok je jela, gledajući vilicu kako nestaje između njezinih usana i
maštajući o tome da ih ljubi. Potom je odmahnuo glavom i posvetio se
vlastitom tanjuru. Nije bio nimalo diskretan što se tiče zurenja u nju. Nije si
pomagao da zadobije njezino povjerenje tako što bleji u nju poput nekog
starog perverznjaka koji joj se želi uvući u gaćice.
143
Pustio ju je da jede, ne želeći je uzrujati pa da prestane jesti. Po njezinu
izgledu, i po onomu kako je izgledala njihova prikolica, znao je da je već
propustila previše obroka.
Tek kada je usporila i uz uzdah odložila vilicu ostavivši tek nekoliko
zalogaja na tanjuru, spustio je svoju vilicu i posegnuo kako bi uhvatio njezin
dlan.
Eve se napela, ali nije izmaknula ruku, zbog čega je osjetio ogromno
zadovoljstvo. Ali podigla je pogled, ispitujući ga nijemim pogledom.
“Eve, moramo razgovarati”, nježno je rekao.
Lecnula se, ali nije skrenula pogled, nego je nastavila odlučno gledati u
njegove oči, lica ispunjena predajom. Mrzio je taj izraz na njezinu licu.
Izgledala je tako poraženo. Povjerenje u njega nije podrazumijevalo poraz i
nije želio da ona gleda na to kao na podbačaj u namjeri da zaštiti svoga brata
i sestru.
“Ne znam koliko ti toga mogu reći”, prošaptala je.
On je jače stisnuo njezin dlan, palcem joj milujući zglobove prstiju.
“Možeš mi reći bilo što. Sve. Moram znati sve kako bih shvatio protiv čega se
borimo.”
Ona je zbunjeno suzila oči i zurila u njega s posvemašnjim
iznenađenjem. “Rekao si borimo. “
Od zbunjenosti u njezinu glasu Donovana je zaboljelo srce. Očito ju je
zapanjila činjenica da se upletao u njezine probleme. Pa, bolje joj je da se
privikne na to, jer se on i te kako namjeravao uplesti.
Odmahnula je glavom kao da se pokušava pribrati. “Ti se ne boriš ni
protiv čega, Donovane. ja se borim. Ne mogu te uvući u svoje probleme. To
nije pošteno. Ne poznaješ me. Ne poznaješ Travisa ni Cammie i ne znaš za
što je sposoban njihov otac.”
Pa, barem su se pomaknuli s mrtve točke. Te su riječi potvrdile
Cammienu izjavu kako je njezin otac naudio Eve te da je vrlo vjerojatno na
neki način naudio i toj djeci. Učinio je nešto dovoljno loše da natjera Eve da
pobjegne glavom bez obzira i žrtvuje sve u pokušaju da ih zaštititi. Također
su potvrdile njegovu sumnju da Eve, Travis i Cammie nemaju istog oca. Što
znači da su u krvnom srodstvu preko majke. Osim ako je Eve lagala Cammie
i Travisu o tome da im je sestra, u što je iskreno sumnjao. Vidio je ljubav
prema njima u njezinim očima. Koliko ih je gorljivo nastojala zaštititi.
144
“Što je učinio?” upitao je Donovan, nastojeći odagnati žestinu iz svog
glasa. Eve je trebala nježnost i razumijevanje. Nije joj trebao njegov bijes.
Ona je ovoga puta spustila pogled i pognula glavu te stala zuriti u svoje
krilo. Donovan je podigao njezine prste kako bi ih mogao obujmiti svojima te
ih nježno povukao iznova privlačeći njezinu pozornost
“Eve, možeš mi vjerovati.”
Zagledala se u njega, a duboko u njezinim očima probudila se nada.
Jednako brzo kao što se pojavila, Eve ju je zatomila. Pogled joj se smrknuo, a
letimični sjaj gasnuo u tren oka.
“Molim te, Donovane, nemoj me krivo shvatiti. Vrlo si ljubazan. Ali ne
mogu si dopustiti da vjerujem bilo komu. Previše je toga na kocki. Sve što je
potrebno jest jedna moja pogrešna odluka, jedan pogrešan pokret, i Travis i
Cammie ispaštat će zbog toga.”
“A ti ne?”
Rumenilo joj je jurnulo iz vrata u obraze te oblilo njezine obraze. “Ja
nisam važna. Oni jesu. Tako su mladi. Nevini. Imaju cijeli život pred sobom,
a Travis je svoj dosad previše žrtvovao. Samo želim da imaju normalan život.
Želim da budu sretni i sigurni. Samo želim da budu zaštićeni.“
Glas joj je bio bolno obojen emocijama. Uvelike je odisao potrebom i
čežnjom da ga je zbog toga zaboljelo srce.
Njezina je izjava sadržavala toliko krivih – i pravih – stvari da je morao
zastati nekoliko trenutaka kako bi odlučio kojem se dijelu želi najprije
posvetiti.
“Važna si, Eve” odvratio je prihvativši se najvažnijeg dijela njezine
izjave. “Nikada nemoj misliti da nisi. Da, tvoji brat i sestra zaslužuju sve to
što si spomenula. Ali zaslužuješ i ti. Mlada si. I pred tobom je cio život.
Koliko uopće imaš godina?”
“Dvadeset četiri”, promrmljala je.
Donovan je uzdahnuo. Nije bila znatno starija od Rusty, a opet, na
određene je načine vjerojatno bila puno starija. Iako je Rusty posve sigurno
proživjela teško djetinjstvo, ti su dani sada za nju predstavljali prošlost. Imala
je život i obitelj. Imala je moć pokoriti svijet jer joj njezini bližnji nisu
namjeravali dopustiti da podbaci. Donovan je želio istu stvar za Eve. Znanje i
samopouzdanje koje bi izrodila spoznaja da je zaštićena.
“Rekao sam ti ponešto o sebi. O svojoj obitelji. O tome čime se moja
braća i ja bavimo. Vidjela si gdje i kako živimo. Pomažemo ljudima kao što si
145
ti iz dana u dan. Mogao bih ti ispričati o nemogućim, užasnim situacijama iz
kojih smo izbavili ljude, ali ne želim da uopće razmišljaš o nekome od tih
scenarija. Jer, ako ništa drugo, sada si sigurna. Sigurna i ovdje. “
Dah joj je zapeo u grlu te se toliko umirila da je Donovan mogao vidjeti
kako joj bilo pulsira u vratu. Zagledala se u njega, očiju raširenih i punih
nade koju je maločas odagnala, zbog čega je imao osjećaj kao da ga je netko
udario šakom u trbuh. Uviđao je kako vodi unutarnji rat kako bi stala na kraj
svim bitkama. Zarila je zube u donju usnu te mu uputila još jedan nesiguran
pogled.
Trebao bi iskoristiti priliku i stjerati je u kut. Kolebala se i lako bi je
mogao namamiti da se osloni na njega. Ali nije želio steći njezino povjerenje
na takav način. Želio je da mu ga svojevoljno pokloni. Nije bio siguran zašto
mu je to toliko važno, ali jednostavno jest.
“Iz tvojih usta to zvuči tako lako”, promrmljala je. “A sam Bog zna
koliko bih željela da je tako. Da će, ako ti kažem i ako prihvatim tvoju pomoć,
sve biti u redu.”
On je pojačao stisak oko njezina dlana te ga ovoga puta podigao kako
bi ga mogao čvrsto obujmiti. Time joj je bez riječi poručio da će sve doista biti
u redu. Nemoćan oduprijeti se i moleći se da ne čini ogromnu pogrešku,
prinio je njezinu ruku svojini usnama i utisnuo poljubac u meku kožu njezina
dlana.
Ona je raširila oči, šokirana osjećajem u jednakoj mjeri kao i on. Ostali
su sjediti, sleđeni i u tišini, zureći jedno u drugo, a svjesnost je kolala između
njih poput struje.
Nikad prije nije osjetio toliko snažan poriv da poljubi neku ženu. Da je
riječ o bilo kojoj drugoj i da se tako osjeća, već bi je privukao u naručje i
spustio usne na njezine – kao i na svaki drugi dio njezina tijela koje bi
njegove usne uspjele dosegnuti. Nikad mu se, kao u ovom trenutku, nije bilo
toliko teško suzdržati. Nikada nije iskusio toliku bol, i usrdno se nadao da je
neće morati još dugo podnositi.
“I jest tako lako”, nepokolebljivo je odvratio. Glas mu je bio prožet
odlučnošću. Istom onom odlučnošću kojom se brinuo da ona jede, spava i
diše. “Znam da će ti trebati vremena da stekneš povjerenje u mene, Eve. Sve
što mogu učiniti jest pokazati – dokazati – da to što ti govorim neće ostati
samo na riječima. Da ti ne govorim sve to samo kako bi se bolje osjećala.
Nisam umišljen. Govorim ti pravu istinu. Moja braća i ja – cio KGI – zaštitit
ćemo tebe, Cammie i Travisa, rekla nam ti s čime imamo posla ili ne.
146
Naravno, i meni i njima bit će mnogo lakše ako nam kažeš što trebam znati -
a trebam znati sve – ali bez obzira na to, neću dopustiti da se bilo što dogodi
tebi ili tvojoj obitelji.”
Duboko je udahnula, a potom zadržala dah zureći u njega. Vidio je
kako joj se misaoni kotačići mahnito okreću u glavu. Lice joj je predstavljalo
školski primjer nesigurnosti, ali također je spoznao trenutak kad se predala i
prihvatila njegove riječi. Zamalo joj je stisnuo ruku, ali obuzdao se, ne želeći
dopustiti svom ushićenju ili osjećaju pobjede da prodru na površinu.
Postigao bi tek to da razdere prve niti njezina povjerenja koje su se polagano
oblikovale. Nalik na paukovu mrežu. Ali ništa takvo zloćudno. Ne, začeci
njezina povjerenja bili su nešto prekrasno. Nešto što nikada neće zaboraviti
ni uzeti zdravo za gotovo jer je znao koliko su je stajali.
“Nisam sigurna hoćeš li mi povjerovati”, odvratila je bespomoćnim
tonom koji mu je jako smetao.
“Reci mi pa ćemo vidjeti”, odvratio je ne želeći joj ponuditi slijepu vjeru
jer mu tada ne bi povjerovala.
Eve je uzdahnula i zatvorila oči, povlačeći ruku. On ju je pustio, želeći
joj omogućiti da se pribere i skupi hrabrost potrebnu da mu se povjeri.
Spustila je jedan dlan u krilo i ovila ga drugim te ponovno duboko
udahnula kako bi se smirila.
“Bi li ti bilo ugodnije u dnevnom boravku?” upitao je Donovan.
Želio ju je na mjestu i u položaju u kojem bi je mogao dotaknuti. Pružiti
joj ohrabrenje. Stoga je, bez čekanja na njezin odgovor, ustao i ispružio ruku
prema njoj.
Ona je spustila svoje nježne prste na njegov dlan pa ga čvrsto stisnula
dok ju je povlačio u stajaći položaj. Možda joj je bilo potrebno malo više
vremena da smisli kako predstaviti svoju priču. Donovan će čekati koliko
god je potrebno i neće je požurivati.
Nesigurno je povukla njegovu majicu nadolje kako bi se pokrila što je
više moguće dok ju je vodio prema dnevnom boravku. Posjeo ju je na kauč i
smjestio se pokraj nje. Nije se smjesta ubacio u njezin privatni prostor. Bila je
dovoljno uzrujana i bez prevelikog približavanja s njegove strane. Barem
zasad. To će doći poslije. Zagrlit će je i učiniti što god treba kako bi je utješio i
ohrabrio.
Drhtavo je prinijela jedan dlan čelu te ga nakratko odsutno protrljala, a
nosnice su joj se stale širiti od dubokih udaha i izdaha. Potom je ponovno
147
zažmirila, kao da prikuplja svoju nestajuću snagu, a kada ih je iznova
otvorila, u njima je blistala odlučnost.
Okrenula se prema njemu, gurajući bedra pod majicu na sebi. Na
trenutak se uhvatila za gležanj, a čelo joj se nabralo od nervoze.
“Cammie, Travis i ja polubraća smo”, otpočela je. “Moja se majka udala
za njihovog oca kada sam bila malena. Isprva nisam provodila previše
vremena s njima. Hoću reći, nije imala skrbništvo nada mnom i dugo sam se
pitala je li me odbacila. Tek sam poslije shvatila da me nastojala zaštititi.”
“Rodila je Travisa kada mi je bilo devet godina, a Cammie se rodila
nekoliko godina nakon toga. Mislila sam... Mislila sam da ne želi više djece.
Ali Walt – moj očuh – želio je kćer i ustrajao je u tome da mu je mama rodi.
Sjećam se jedne njihove svađe”, izjavila je lecnuvši se, kao da joj je ta
uspomena još uvijek duboko usječena u pamćenje.
“Imala sam devetnaest godina i došla sam u posjet. Nisam često vidala
mamu. Posebno nakon što se rodio Travis.”
Donovan se namrštio i ubacio se kako bi joj postavio pitanje koje mu je
zaplesalo na jeziku.
“Pretpostavljam da si bila sa svojim tatom ako već nisi živjela s
mamom. Stoga, gdje je bio on i gdje je sada?”
Eve je porumenjela, a on je požalio što ju je prekinuo jer je obećao sam
sebi kako to neće učiniti.
“Moj nas je otac napustio kad sam bila previše malena da bih ga se
sjećala. Mamina sestra – moja teta – primila me k sebi kada je Walt odbio
dopustiti da živim s njima.”
“Koji seronja”, promrmljao je Donovan.
“Učinio mi je uslugu”, sarkastično je odvratila Eve. “Tada toga nisam
bila svjesna, ali sada sam sretna jer me odbio primiti u kuću i smatrati me
svojom kćeri.”
Donovan se napeo, znajući da ono što mu se dalje sprema reći neće biti
dobro. Ali već je bio vrlo svjestan činjenice da u Eveinoj situaciji nema ničeg
dobroga.
“Nastavi” potaknuo ju je, ne želeći da se zatvori zbog njegove upadice.
Eve je uzdahnula. “Uglavnom, sjećam se da sam načula njihovu svađu.
Majka se osjećala odviše starom da rodi još jedno dijete. Trudnoća s Travisom
teško joj je pala i već je postojala tolika razlika u godinama između mene i
Travisa, a tada je imala odraslu kćer i sina na pragu adolescentske dobi. Nije
148
željela počinjati ispočetka i ne mogu je kriviti za to. Walt joj je rekao da je
sebična i da misli samo na sebe. Potom ga je podsjetila da već ima jednu kćer.
Mene.”
Glas joj je postao drhtav te se vidno lecnula po čemu je Donovan jasno
zaključio što misli o tome da je njezin očuh smatra vlastitom kćeri.
“Bila sam u posjetu. Bila je to jedna od rijetkih prilika kada mi je bilo
dopušteno vidjeti majku. Svađali su se u spavaćoj sobi u prizemlju, a ostale
su se spavaće sobe nalazile na katu. A kada je spomenula mene i to da ima
kćer, on joj je rekao da ne nosim njegovu krv i da želi vlastitu kćer. Da nema
šanse da otpadak drugog muškarca smatra svojim djetetom.”
Iako je bilo jasno kako Eve nije željela da je taj čovjek smatra svojom
kćeri, glas joj je svejedno odavao bol zbog činjenice da ju je Walt tako hladno
odbacio. Kao da nije dovoljno dobra. Kako li se napušteno Eve osjećala?
Biološki ju otac nije želio. Nije smjela viđati svoju majku ni boraviti s njom.
Primila ju je teta, a očuh ju je odbacio. Donovana je obuzeo bijes pri pomisli
na svu bol koju je Eve pretrpjela. I učinio ga samo još odlučnijim u namjeri da
stane na kraj njezinoj patnji.
“Sljedećeg dana, kada sam uspjela uhvatiti nekoliko minuta nasamo s
majkom, spomenula sam joj to. Walt mi je rijetko kada dopuštao da budem
sama s njom. Činilo se kao da se boji da ću je okrenuti protiv njega. Rekla
sam joj što sam načula. Ne za to kako me on ne smatra svojim djetetom, nego
sam je pitala hoće li roditi još jedno dijete.”
Krajevi Eveinih usana spustili su se, a oči su joj se napunile suzama.
“Nikada neću zaboraviti pomirenost na njezinu licu. Ali moraš znati da
je majka voljela mene i Travisa. Nije stvar u tome da nije željela imati više
djece. Ali liječnici su joj savjetovali da ne pokušava zatrudnjeti nakon
Travisa. Vrlo je teško podnosila trudnoću i Walt je to znao. Ljutilo me što ju je
nazvao sebičnom kad je tražio od nje da ugrozi svoje zdravlje.”
“I što ti je rekla?” nježno je upitao Donovan.
“Rekla je da nema drugog izbora, da je to njegova želja pa kako da mu
uskrati još jedno dijete? Rekla sam joj da je sebično od njega što traži da
ponovno rodi. Ona je izgubila živce kada sam to rekla. Nije podizala glas niti
se prepirala sa mnom. Ali sjećam se panike koja joj je preplavila lice. Umirila
se, kao da se bojala da će nas netko čuti, iako je Walt bio odveo Travisa u
kupnju namirnica. Ali takva je bila. Vječno na oprezu, kao da očekuje da on
svakog trenutka bane na vrata.”
149
Donovan je kimnuo, ali ostao je šutjeti. Eve se uživjela i riječi su samo
navirale, gotovo kao da se prvi put rješava tog mučnog tereta. Vjerojatno je to
i bio prvi put da govori nekome o tome.
“Potom sam je upitala je li sretna. Istinski sretna. I pitala sam ju je li
razmišljala o tome da ostavi Walta. Rekla sam da ću joj pomoći. Napustila bih
školu. Zaposlila se. Učinila bih što god je potrebno da joj pomognem. Tada se
zbilja uspaničila. Mislim da je nikada nisam vidjela toliko uplašenu. Hoću
reći, oduvijek je bila povučena u Waltovoj blizini. Čak i plašljiva. Rekla bih
da je bila pretjerano poslušna. Njegove su riječi bile zakon. Uvijek. Ali kada
sam joj sve to rekla, rekla mi je da obećam kako to više nikada neću
spomenuti. Bila je silno ustrajna. Natjerala me da obećam kako to nikada neću
spomenuti Waltu. Potom je rekla da mi, kada bi on doznao za to, nikada više
ne bi dopustio da je vidim.”
“No i prije toga znala sam kako on nastoji sve kontrolirati, ali iskreno,
mislila sam da je u pitanju samo njegov ego. Da ne želi da ga bilo što
podsjeća na činjenicu da je moja majka već jednom bila udana. Ali ovo je bilo
mnogo dublje, i uplašilo me. Zgrabila me za ramena i rekla mi kako me voli i
kako nikada ne bi željela da me mora prestati viđati i da ja prestanem biti
dijelom njezinog života. Rekla je da će mu, ako će joj to još jedno dijete
omogućiti, drage volje udovoljiti. Tada sam shvatila kako ju je moj očuh
natjerao da pristane roditi još jedno dijete. Zaprijetio joj je. Pomoću mene. To
mi se gadilo.”
Donovan je iskrivio lice zbog tuge i ljutnje u njezinu glasu. Položio je
dlan na njezino rame i nježno ga stisnuo, podsjećajući je da je uz nju i da je
sigurna. Da joj njezin očuh sada ne može nauditi.
“Morala sam joj obećati, iako mi je bilo mučno zakleti se da se neću
zauzeti za nju, da joj neću pomoći niti ću ikada govoriti o Waltovim
postupcima i suludim zahtjevima. Ali bila je vrlo uzrujana. Toliko
prestravljena da nisam mogla učiniti bilo što drugo.”
“I tako je zatrudnjela s Cammie”, tiho je odvratio Donovan.
Eve je kimnula, nemoćna progovoriti zbog suza koje su joj se nakupile
u grlu. Nakon nekoliko trenutaka pročistila je grlo i nastavila.
“Walt je bio oduševljen majčinom trudnoćom i neko je vrijeme bio
ljubazan. Čak i velikodušan. Dopuštao mi je da je češće viđam. Čak mi je
ponudio i pomoć pri studiranju, što nikada prije nije učinio. Nisam je željela
prihvatiti. Nisam željela ništa od njega, ali opet, majka me preklinjala da
zakopamo ratnu sjekiru. Da ne prizivam nevolje. Nikad je nisam vidjela
150
sretniju. Naizgled je blistala. Trudnoća je dobro napredovala, a Waltu se
moralo priznati, iako to nije zaslužio”, žustro je dometnula, “kako je bio
dobar prema njoj. Brinuo se da se dovoljno odmara i da ne miče ni malim
prstom. Zaposlio je pomoć u kući pa su je služili i rukama i nogama. Činilo se
kao da se Walt podvrgnuo lobotomiji ili nečem sličnom. Bio je sasvim drugi
čovjek, odnosno barem izvana. Stoga sam popustila. Dopustila sam Waltu da
doslovce preuzme moj život u svoje ruke. Poslije sam shvatila da je na taj
način kontrolirao ne samo moju majku nego i Travisa i mene. I znala sam.
Hoću reći, nisam baš toliko glupa. Znala sam da mu ne trebam dopustiti da
donosi odluke umjesto mene ni dopustiti mu da me veže za sebe na bilo
kakav način. Ali bila sam spremna na sve radi svoje majke. Željela sam da
bude sretna, iako sam duboko u duši znala da nikada neće moći biti istinski
sretna s čovjekom poput Walta. Nisam joj mogla reći ne kada je bilo očito da
će bilo kakvo odbijanje nagnati Walta da se iskali ne samo na meni nego i na
mojoj majci i bratu. Bio bi me istrijebio iz života moje majke. Ne bih smjela
viđati nju i Travisa, a posebno ne drugo dijete.”
“Vjerojatno si bila u pravu”, tiho je odvratio Donovan.
“To mi nije pretjerano pomoglo” protisnula je dok su joj se suze gurale
u kutovima očiju.
Bilo je očito kako jedva zadržava kontrolu i da se će u svakom trenutku
slomiti. Donovan je bio spreman. Zagrlit će je. Pustit će je da se isplače. Što
god bude trebala jer je bilo malo vjerojatno da će pokazati bilo kakvu slabost
pred svojim bratom ili sestrom. Nije ih željela dodatno strašiti.
Eve je obrisala kut oka i stisnula čeljust te se nakratko pribrala kako bi
mogla nastaviti s pričom.
“Nakon što se Cammie rodila, smjela sam ih viđati češće nego prije.
Walt je počeo plaćati moj studij – sam je izabrao fakultet na koji sam išla. Sve
je sam izabrao. Čak je odredio i raspored mojih predavanja. Mrzila sam to.
Mrzila sam što je kontrolirao svaki djelić mog života. Kupio mi je stan u
blizini kuće u kojoj su on i mama živjeli. Sve su režije glasile na njegovo ime.
Sve je glasilo na njegovo ime. I automobil koji sam vozila. Izvana se doimao
kao da je riječ o velikodušnom očuhu koji se zalaže i pomaže kćeri prema
kojoj nema nikakvu dužnost. Kada mu je odgovaralo, volio se prikazivati
poput dobre osobe u tuđim očima. Sve što je učinio bilo je pomno
osmišljeno.”
“Iako nisam bila punopravni član obitelji – oduvijek se brinuo da mi
vrlo jasno dade do znanja koja je moja uloga u obitelji – na papiru se činilo
151
kao da me prihvatio kao svoju. Moj pristup majci, Travisu i Cammie bio je
strogo nadziran. Nikad nisam mogla jednostavno svratiti onamo. Uvijek bi
odredio kada mogu doći, a ako sam zakasnila i minutu – nalagao mi je točno
vrijeme u koje sam morala doći – kaznio bi me tako što bi morala dulje čekati
da ih ponovno vidim. Kontrola nad vlastitim životom izmicala mi je iz ruku,
odnosno skočila je ravno u njegove ruke, i nisam vidjela mogućnost izlaza.
Previše bih toga riskirala. Znala sam da je sve to krivo, ali Bože, nisam znala
što učiniti! Da sam se opirala, moja bi majka patila. Izbacio bi me iz njezina
života, a sam Bog zna što bi zbog toga učinio njoj ili Travisu i Cammie.”
Duboko je udahnula, a napor joj se ocrtavao na čelu. Donovan je znao
da su stigli do trenutka kada su se stvari pogoršale te da Eve hrabro nastoji
držati svoje emocije pod kontrolom.
“Do tada uistinu nisam vjerovala da je Walt sklon tjelesnom nasilju.
Verbalnom i emocionalnom? Da. Nisam se zavaravala mišlju da ne nastoji
sve kontrolirati i manipulirati svima oko sebe. Ma koliko naivno zvučalo,
nikada nisam ni pomislila da bi mogao upotrebljavati silu – nikada nisam
zamijetila nikakve dokaze. Sve dok Cammie nije navršila tri godine. Moja se
majka promijenila, iako ni prije nije bila nalik na ženu koja me je odgojila i
kakva je bila prije nego što se udala za Walta. Bila je podložnija. Brak s
Waltom promijenio ju je. Izgubila je živost, oči su joj izgubile sjaj te se rijetko
smijala kao što je običavala prije.”
“A tada sam počela zamjećivati masnice. Ali, uvijek bi imala nekakav
izgovor. Zar nemaju sve zlostavljane žene spremne izgovore kada ne žele da
drugi znaju da ih netko zlostavlja? Ali izgovori su se samo gomilali te sam
shvatila da je tuče. Nisam mogla ostati po strani i dopustiti da se to događa.
Pokušala sam razgovarati s majkom o tome, ali ona je smjesta odbacila moje
pokušaje. Lice bi joj poprimilo onaj užasnuti izgled te bi me preklinjala da to
više nikada ne spominjem. Nisam to mogla učiniti”, prošaptala je glasa
ispunjena bolom.
Zatvorila je oči, a suze su joj konačno skliznule niz obraze, ostavljajući
tragove na njezinu blijedom licu. Donovan ju je želio dotaknuti. Želio je oviti
ruke oko nje i grlati je dok tuguje. Ali znao je da nije gotova. Ni blizu.
Dogodilo se još mnogo toga zbog čega su sada bili u ovoj situaciji. Očajni. U
bijegu. Izbezumljeni od straha.
“Otišla sam na policiju i rekla im da Walt zlostavlja moju majku. Nisam
mogla sjediti prekriženih ruku i dopuštati tom čudovištu da ozljeđuje moju
majku. Zaključila sam da, ako zlostavlja nju, tko kaže da ne zlostavlja i
152
Travisa i Cammie?” Eve je uprla suzne oči u njega. “Walt je pobjesnio.
Naravno da je policija samo došla kući i ispitala moju majku i Walta. Oboje
su to porekli, a Walt im je ispričao nekakvu smiješnu priču o tome kako su
masnice nastale. Policija je otišla. Na kraju krajeva, teško da su mogli uhititi
Walta kad je moja majka sama zanijekala da je zlostavlja.”
Donovan je ispustio dah koji je zadržavao, vrlo dobro svjestan kako
stvari funkcioniraju. Vidio je previše takvih slučajeva u stvarnom životu.
Dobro je znao kako pravni sustav ponekad zna biti nepravedan. Ako je
Eveina majka odbila tužiti Walta, policiji su ruke bile vezane.
“Walt me napao”, rekla je Eve. “U rijetkim mi se prilikama izravno
obraćao, osim kada bi izdavao nekakvu naredbu. Uglavnom me je ignorirao.
Nisam predstavljala dio obitelji. Travis i Cammie nisu smjeli ni izgovoriti
moje ime u Waltovoj kući. Na mene se gledalo kao na služavku, kao na
nekoga tko radi za Walta, a tako su i postupali sa mnom.”
“Je li ti naudio?” oštro je upitao Donovan ledenim glasom dok je bijes
kolao i ključao njegovim venama.
“Z-zaprijetio mi je” promucala je. “Bio je bijesan. Rekao je kako mi je
bolje da začepim i gledam svoja posla i da u protivnom nikada više neću
vidjeti svoju majku. Zaprijetio je da će me izbaciti iz stana i ukinuti mi svu
novčanu potporu. Iako ja nisam marila ni za što od toga. Jedan od uvjeta
njegove potpore, koji mi je doslovce nametnuo preko moje majke i njezinih
molbi za mir, bio je to da ne radim. Nije želio da se sama uzdržavam. Želio
me imati pod svojom čizmom jednako kao i moju majku i njihovu djecu.
Stoga mi je rekao kako će me ne samo izbaciti na ulicu i ukinuti mi sav
novčani prihod, što je značilo da ću morati prestati studirati, nego da će se
pobrinuti i da me nitko ne zaposli. To me nije diralo. Nisam marila za to što
će se dogoditi sa mnom. Ali osjećala sam mučninu pri pomisli da tuče moju
majku i da se trebam pokoriti njegovim prijetnjama i nastaviti sa životom kao
da ne znam što se događa iza zatvorenih vrata te kuće.”
Zatvorila je oči kada je još suza nečujno skliznule niz njezine obraze.
“Tukao ju je kako bi se osvetio meni. Priznao je to kada sam je sljedeći
put posjetila. Dok sam promatrala što joj je učinio, došao je i rekao da sam ja
kriva za sve. Da sam joj to ja učinila. Da sam držala jezik za zubima i gledala
svoja posla, da se to ne bi dogodilo. I sve je to rekao i učinio pred mojom
majkom. Krivio me dok je stajala ondje s masnicama na licu i vratu. Ruka joj
je bila natečena i plava. Mislim da joj je bio slomio nekoliko prstiju, ali
naravno, nije učinio ništa kako bi joj pomogao. Nije ju odveo liječniku. Nije ih
153
imobilizirao. A ja sam morala gledati majku kako stoji ondje, tupa pogleda,
dok on isisava sav život iz nje kriveći me za činjenicu da je boli. Nikada neću
zaboraviti način na koji me gledala. Nije me krivila, nego preklinjala.
Preklinjala me da to zanemarim. Da ga više ne ljutim.”
“Bože”, dahnuo je Donovan. “Tako mi je žao, dušo. Svjesna si da to nije
tvoja krivica, zar ne?”
Ona je oklijevala tek tolika da Donovan shvati kako, ma što rekla,
uistinu krivi sebe. To ga je razbjesnilo. Polako je udisao kako bi se smirio jer je
želio eksplodirati od bijesa, a to joj nikako nije trebalo.
“Znam čija je to krivica”, odvratila je neuvjerljivim tonom. “Nije moja,
a bogme nije ni majčina. Mislim da je vjerovao kako ću mu to prešutjeti. Kako
će silom natjerati nju... i mene... da sve to prihvatimo. Ali to me učinilo samo
još odlučnijom. Bila sam bijesna. Nikada u životu nisam osjećala takav bijes.
Kunem se Bogom da sam ga u tom trenutku bila u stanju ubiti. Da sam imala
kakvo oružje pri ruci bila bih ga ubila na licu mjesta i drage volje otišla u
zatvor ako bi to značilo da bi moja majka, Travis i Cammie konačno bili
slobodni i sigurni pred njime.”
Donovan je imao prilično jasnu predodžbu o tome kako su se stvari
dalje odvijale. “Vratila si se na policiju, zar ne?”
Ona je tupo kimnula, oči su joj se zacaklile, a pogled postao prazan i
odsutan. U tim prekrasnim jantarnim očima bilo je toliko boli. I krivnje. To je
razdiralo Donovana. Krivnja i tuga na njezinu licu.
“Odmah sam otišla na policiju. Rekla sam im za sve što se dogodilo.
Kako je kontrolirao sve oko sebe. Koliko je daleko išao kako bi podčinio sve
pred sobom. Rekla sam im da mi je rekao u lice kako ju je pretukao. Da je
rekao kako sam ja kriva za to. Preklinjala sam ih da smjesta pođu onamo. Da
vide majčine masnice i poduzmu nešto u vezi s time. Rekla sam im da ne
mogu znati zlostavlja li Travisa i Cammie te da su svi toliko prestrašeni da se
ne usuđuju prekršiti njegovu riječ.”
“Jesu li ti povjerovali? jesu li istražili?” upitao je Donovan.
“Ne znam jesu li mi povjerovali. Mislim da su me smatrali histeričnom.
Ali da, poveli su me sa sobom i otišli k Waltu. Ono što se potom dogodilo...”
Odmahnula je glavom, a nevjerica joj se odražavala na licu. “Nemam blage
veze kako se pripremio na takvo što. Kada pomislim na sve planiranje koje je
morao poduzeti kako bi to izveo, jednostavno ne mogu vjerovati. Hoću reći,
znala sam da je nasrtljivi kreten. Znala sam da raspolaže novcem i moći. Ali
nikada nisam ni zamišljala koliko je daleko spreman ići kako bi obezvrijedio
154
moje riječi. Koliko je dugo planirao sve što je učinio. Zvuči posve
nevjerojatno, ali on je to svejedno izveo.”
“Što je učinio?” upitao je Donovan dok ga je stezalo u prsima od užasa.
Eve mu je uzvratila pogledom punim nevjerice. “Kada je došla policija,
Walt je izgledao izmučeno. Odjednom je poprimio stav zabrinutog ‘roditelja’.
Izgledao je neutješno, ma koliko to smiješno zvučalo. Rekao je policajcima da
imam povijest mentalne bolesti i paranoidnih halucinacija. Da me nije želio
hospitalizirati jer se nadao da ću moći voditi normalan život. Rekao im je da
me oduvijek smatrao svojom kćeri iako nismo u krvnom srodstvu. Da mi je
plaćao studij. Moje troškove. Kupio mi stan. Sve to zvuči prilično sumnjivo i
lažno, zar ne? Samo što, pokazao im je medicinske zapise o dugoj povijesti
mentalne bolesti i popis lijekova koje sam odbila uzimati. I to iz ugledne
bolnice specijalizirane za mentalno zdravlje. Imao je pisma od poznatog
psihijatra! Bila sam toliko zapanjena da nisam znala što da im kažem. Walt je
iskoristio svoje čari. Rekao je kako je njegova žena sklona nezgodama, a uz
malo dijete, tko ju je mogao kriviti? Rekao je kako je Cammie živahna
trogodišnjakinja s kojom su majci neprestano bile pune ruke posla te da su
masnice nastale kao posljedica pada niz stube dok je sprječavala Cammie da
se stropošta niz njih. Vrtio je policajce oko malog prsta, a ja sam ispala
neuračunljiva luđakinja koja ne pije potrebne lijekove. U očima policajaca
vidjela sam iskreno suosjećanje i divljenje prema Waltu. Kao da je riječ o
iznimno čestitoj osobi koja je prihvatila ženinu kćer iz prošlog braka i pružila
joj potrebnu pomoć. Željela sam povraćati jer se toliko dobro pripremio da
bih mu i sama povjerovala. Imao je cijelu povijest bolesti o meni od najranijeg
djetinjstva. Činilo se kao da sam godinama naizmjenično boravila u
ustanovama i kod kuće. Stoga su mu policajci, dakako, povjerovali na riječ i
ukorili me što sam podigla lažnu optužbu i zloupotrijebila njihove usluge
kada su imali mnogo važnijih, stvarnih problema kojima su se trebali baviti.”
“Kurvin sin”, protisnuo je Donovan.
Da, gad je nesumnjivo opravdao svaki svoj postupak. Sve je isplanirao,
uključujući i to da uništi Evein ugled u svačijim očima. Njezin je očuh bio
opasan protivnik, ali Donovan se u tom trenutku zakleo kako će taj šupak
platiti i da će Donovan u tome pošteno uživati. Želio je natjerati Walta da pati
jednako onoliko koliko je Eve patila zbog njega.
“Potom je ispunio svaku prijetnju koju je izrekao”, tiho je dometnula
Eve. “Ukinuo mi je sve novčane prihode. Izbacio me iz stana. Imala sam
samo odjeću na sebi i nešto novca da se prehranim u sljedećih nekoliko dana.
155
Uskoro sam otkrila koliko je zapravo moćan kada sam pokušala pronaći
posao. Bila sam spremna raditi sve što mi ponude. Nisam birala. Plan mi je
bio unajmiti istražitelja kako bi prikupio dokaze protiv Walta, a za to mi je
trebao novac. Ali nitko me nije želio zaposliti. Imala sam osjećaj kao da mi na
čelu stoji ogroman svjetleći znak. Tek kada sam potražila posao izvan tog
područja, uspjela sam se zaposliti kao konobarica. Plaća mi je bila jadna.
Napojnice mizerne. Ali zarađivala sam dovoljno kako bih unajmila
jednosoban stan u siromašnom dijelu grada.”
“Walt me posve izolirao. Odbio mi je dopustiti da posjećujem mamu,
Travisa i Cammie. Rekao je kako ne želi da budu pod neprestanim utjecajem
mojih loših odluka. Da će, ako se u budućnosti ispostavi da sam naučila
lekciju, razmisliti, ali da će biti potrebno jako puno promjena, odnosno da ću
morati pristati ponovno biti pod njegovom čizmom. Robot koji će raditi po
njegovom programu.”
“Kreten”, progunđao je Donovan. “Je li ti naudio, Eve? Je li ikada
naudio Travisu i Cammie?”
“Stići ću do toga”, tiho je odvratila. Donovan je bijesno opsovao.
“Mjesecima mi nije dao da ih vidim, posve me izolirao. Nisam ih mogla
nazvati. Kada bih nazvala, nije mi dopustio da razgovaram s bilo kime od
njih. Oni nisu smjeli nazvati mene. Radila sam i štedjela koliko sam god
mogla. Trošila sam vrlo malo na hranu. Čuvala sam svaki novčić i znala sam
da ću morati skupo platiti kako bih prikupila dokaze protiv Walta i otkrila
pravo lice tog gada. Ali također sam znala da se borim protiv moćnog,
bogatog čovjeka koji ima bezbroj poznanstva i da neće biti lako. Ali bila sam
ustrajna. Odbila sam se tek tako predati i pustiti svoju majku i brata i sestru
da nastave patiti.”
“Ti si jedna vrlo hrabra, odana osoba” rekao je Donovan posežući kako
bi joj nadlanicom pomilovao obraz.
Ona je zatresla glavom. “Ne” šapnula je. “Nisam. Da jesam, nikada ne
bih dopustila da se sve toliko otegne. Ne bih se predala. Moja bi majka još
uvijek bila živa.”
Suze su joj prigušile glas te zasjale na njezinim blijedim obrazima. Prije
nego što je uspio proturječiti njezinu uvjerenju, ona je požurila, naizgled
osjećajući potrebu da što prije završi s time, kao da kida flaster umjesto da ga
polagano odljepljuje.
“I tada je umrla”, rekla je, a jecaj joj je odjeknuo u grlu. “I znala sam.
Znala sam da ju je ubio. Nisam bila paranoična niti sam umišljala. Znam da ju
156
je taj kurvin sin ubio. Tko zna zašto? Možda je konačno skupila snage i
zaprijetila mu odlaskom. Možda je pokušala otići. Nikada ne bi ostavila
Travisa i Cammie u njegovim rukama. Povela bi ih sa sobom. Vjerojatno bi
mi se obratila za pomoć. Znala je da bih joj pomogla. Bog zna da sam joj
mnogo puta ponudila pomoć.”
“Isuse”, promrmljao je Donovan. Ali preostalo je još toga. Još mnogo
toga.
“Šokirala sam se kada mi je dopustio da dođem na pogreb. Ponašao
se... pomirljivo. Zamolio me da dođem nakon bdijenja. Tad sam prvi put
imala pravo ući u njegovu kuću nakon onog užasnog dana kada sam došla s
policijom. Rekao je da me Travis i Cammie trebaju. Da me on treba. Nije me
bilo briga za to što on želi ih treba. Brinula sam isključivo radi Travisa i
Cammie, i željela sam ih vidjeti na svoje oči. Željela sam provjeriti je li ih
ozlijedio – je li ih ikada ozlijedio. Morala sam doznati. Morala sam ih vidjeti
kako bih im mogla obećati da ću ih izbaviti odande čim budem mogla.”
“Travis i Cammie bili su posve očekivano tihi. U šoku. Cammie je bila
blijeda i neobično smirena. Kao da nije imala pojma što se događa. Možda
nije bila prihvatila činjenicu da je majka umrla. Sjećam se kako je kućom
vladala tiha i mirna atmosfera. Zlokobna. Bojala sam se biti ondje jer je kuća
bila ispunjena... zlom. Njegova se prisutnost osjećala posvuda. Ostavio je svoj
trag na svakom komadu pokućstva, na svakoj umjetnini. Ni u čemu nije bilo
moje majke. Ništa nije odražavalo njezin ukus. Cijela je kuća vrvjela
Waltovim imenom i utjecajem. A tada...”
Zadrhtala je i utihnula, ostavši tako dok se očigledno borila sa svojim
bijesom – i tugom. Dok je šutjela čelo joj se nabralo, a usne skupile u tanku,
blijedu crtu. Donovan se nagnuo naprijed, osjećajući da joj je potrebno više
od letimičnih dodira koje joj je dotad nudio.
Oprezno, prateći njezinu reakciju i bilo kakav znak otpora, privukao ju
je u zagrljaj. Nakon vrlo kratkog oklijevanja, ona se spremno prepustila i
zarila lice u njegova prsa. Privukao ju je bliže i čvrsto je zagrlio, posve je
ovivši rukama. Položio je obraz na njezinu svilenu kosu i udahnuo njezin
miris.
Bila je tako meka i topla u njegovim rukama, i beskrajno krhka. Ali tako
dragocjena. Dao bi sve na svijetu da ubije čudovišta i demone koji su je
proganjali u snovima – i na javi.
157
“Što je se tada dogodilo, Evie?” promrmljao joj je u kosu. Morao je
doznati ostatak. A ona se morala osloboditi tog otrova koji ju je toliko dugo
nagrizao.
Ponovno je zadrhtala u njegov naručju i napela se, kao da pokušava
zadržati nadiruće jecaje. Je li ikad plakala? I jednom? Ili je bila odviše ustrajna
u tome da zadrži hrabrost pred Travisom i Cammie?
“Pozvao me u svoju radnu sobu. U tu sobu nitko nije smeo ući. Ni moja
majka. Ni Travis. Ni Cammie. Nitko osim njega nikada nije bio unutra.
Izuzev poslovnih suradnika i prijatelja koje bi pozvao, ali moja majka nikada
nije kročila u nju, kao ni moj brat ni sestra. Sjećam se da sam osjećala silnu
nelagodu. Bila sam shrvana majčinom smrću. Bila sam ogorčena, ljuta i
uvjerena da gledam njezina ubojicu. Brinula sam zbog toga što bi se moglo
dogoditi Travisu i Cammie. Hoću li ih ikada više smjeti vidjeti sada kad je
moja majka – moja jedina veza s njima - umrla. Mrzila sam biti prepuštena
njemu na milost i nemilost. Mrzila sam... njega. Nikada nikog nisam mrzila.
Nikada nisam osjećala agresivnost prema drugom ljudskom biću, a opet, da
sam u tim trenucima imala pištolj u ruci, bila bih ga ubila.”
“Zašto te pozvao u svoju radnu sobu?” tiho je upitao Donovan.
Eve je zadrhtala u njegovim rukama, a potom se posve umirila. Njezino
je oklijevanje Donovana ispunilo užasom. Olabavio je stisak oko nje jer su mu
osjećaji bili uzburkani, a bijes i frustracija postajali sve jači. Posljednje što je
želio bilo je nenamjerno je povrijediti. Narušiti njezinu prekrasnu kožu.
Osjećao je tjelesnu mučninu pri samoj pomisli da bi njegov dodir mogao
nauditi nekoj ženi.
“Želio je... Želio je da... O, Bože, Donovane, to je odvratno. “
Njezine suze natopile su njegovu majicu, a vlažno mu se platno
zalijepilo za kožu. Milovao ju je po kosi i mrmljao utješne riječi na njezino
uho.
“Želio je da, u svakom smislu, zauzmem majčino mjesto.”
Glas joj je bio ispunjen užasom u tolikoj mjeri da je svaku riječ
izgovarala s mukom kao da joj se gadi čuti ih naglas.
Donovan se umirio dok mu se njezina izjava vrtjela po glavi poput
pokvarene ploče. To je moglo značiti mnogo stvari, ali znao je kako je
namjera njezina očuha bila bolesna i perverzna.
“D-dodirivao me. Na način na koji me nikada prije nije dodirivao.
Zapravo, oduvijek se trudio zadržati distancu između nas. Nije postupao sa
158
mnom kao sa članom obitelji. Kao sa svojim djetetom, poput Travisa i
Cammie. Oduvijek je bio vrlo neosoban sa mnom. A opet, ponekad sam
zamjećivala kako zuri u mene i zbog toga sam se osjećala neugodno. Mrzila
sam kada bi me gleda jer sam se osjećala... prljavo. “
Donovan je utisnuo poljubac u njezinu sljepoočnicu, preko mekih
pramenova njezine kose, i frustrirano stegnuo čeljust jer je mogao samo
sjediti ondje, bespomoćan učiniti bilo što osim slušati dok ona otkriva užas
koji je trpjela svih tih mjeseci.
Eve je rekla kako želi ubiti svog očuha, ali Donovan je želio istu stvar.
Ne bi nimalo žalio zbog toga, a još uvijek nije znao cijelu priču. Priču koja će
postati samo još gora.
“Rekao mi je da ću, ako želim održavati kontakt s Travisom i Cammie,
učiniti točno ono što traži. Da ću se useliti u kuću i u njegov krevet. Da ću se
ponašati poput njegove ljubavnice jer me nikada neće oženiti. Nikada mi
neće ukazati tu čast, kao da bih i pristala na to! I ako bih udovoljila njegovim
željama, oprostio bi mi moje prošle grijehe i dopustio mi da budem majka i
sestra Travisu i Cammie. Ali ako se budem odupirala, ako mu uskratim bilo
koju želju, pobrinut će se da više nikada ne vidim svog brata i sestru te da na
kraju ostanem bez ičega. A potom...”
Glas joj se slomio, a ramena su joj se zatresla od jecaja. Donovan ju je
čvršće zagrlio, ljubeći joj kosu, milujući joj leđa kružnim pokretima, nastojeći
joj pružiti utjehu koju je tako očajnički trebala.
“Rekao mi je da kleknem i zadovoljim ga. Da će mi, ako bude
zadovoljan mojim trudom, dopustiti da se vratim kući. Ali želio je da
zapamtim kako će me, ako ga i samo jednom odbijem poslušati, kazniti i
natjerati me da požalim što sam se rodila.”
“Kurvin sin”, opsovao je Donovan. “Reci mi da to nisi učinila.”
Eve se otrgnula od njega, neutješnih i povrijeđenih očiju. “Naravno da
nisam. Kako bih mogla? Ubio mi je majku! Gadio mi se. Radije bih bila bez
ičega nego prihvatila ono što mi je nudio.”
Donovan joj je dlanovima obujmio obraze. “Psst, draga Eve. Nisam
zgrožen. Ne zbog tebe. Bijesan sam zbog toga kako je pokušao manipulirati
tobom.”
“Bio je b-b-bijesan kada sam mu rekla da ide kvragu” promucala je.
“Udario me. Bio je to hladan, proračunati udarac za koji sam znala da ga je
udijelio mnogo puta. Mojoj majci. Rasjekao mi je usnu, a potom mi dobacio
159
rupčić i rekao kako mi je bolje da mu ne umrljam sag. Zatim mi je rekao da se
gubim van i ne vraćam se. Da nikada više neću vidjeti Travisa i Cammie i da
će me uništiti. Što je još mogao uništiti? Nisam imala ništa. Za to se već
pobrinuo. Preostao mi je samo ponos. Moje dostojanstvo. I nisam mu
namjeravala dopustiti da mi oduzme i njega.”
Donovan se nagnuo i poljubio je u čelo, učinivši nešto najbliže poljupcu
u usta. Ona je zatvorila oči i oslonila čelo o njegove usne, duboko dišući.
“Kako si pobjegla s Travisom i Cammie?” upitao je Donovan, konačno
spojivši djeliće slagalice. Ali njezine sljedeće riječi natjerale su ga da shvati da
postoji još mnogo toga.
“Travis me nazvao”, tiho je rekla Eve. “Bilo je prošlo nekoliko tjedana
otkad me Walt izbacio iz kuće. Nisam imala pojma što je rekao Travisu i
Cammie. Bila sam sigurna da ih je okrenuo protiv mene. Ali potom je Travis
nazvao, i znao je. Znao je da nisam tek tako napustila njega i Cammie.
Preklinjao me da im pomognem. Bio je zabrinut zbog Cammie. O, Bože,
Donovane, Travis je rekao da se Walt ponaša čudno prema Cammie. Ustrajao
je u tome da po noći spava u njegovu krevetu. Neprikladno ju je dodirivao.
Travis je bio prestravljen da će joj, ako i malo dulje ostanu s njime, nauditi.
Da će joj još gore nauditi.”
Psovke su se otele iz Donovanovih usta kada mu je bijes nabujao u
prsima. To ga nije trebalo iznenaditi. Ništa ga nije trebalo iznenaditi nakon
što mu je Eve ispričala o tome kakav je Walt šupak. Ali nije bio spreman na
činjenicu da je njezin očuh bio kadar zlostavljati svoju jedinu kćer. Je li zato
toliko ustrajao u želji da mu je Eveina majka rodi?
Želio je pronaći tog gada i ubiti ga golim rukama. Bijes mu je ključao u
žilama jer je mogao samo sjetiti ondje, grleći i tješeći Eve, a želio je rastrgati
čovjeka koji je toliko naudio trima nevinim ljudima. Četverima, računajući
majku. Nije sumnjao u Eveinu pretpostavku da je Walt ubio svoju ženu.
Donovanu nije bilo teško povjerovao u to.
“Rekla sam Travisu da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Da ćemo
pobjeći. Zajedno. Da nikada neću napustiti njega i Cammie. Da ih ne bih ni
napustila, ali da me Walt izbacio iz kuće i zabranio da im priđem. Poslije sam
doznala da je jedna od sluškinja pomogla Travisu. Shvatila je što Walt
namjerava učiniti Cammie i dala je Travisu svoj mobitel kako bi me nazvao,
pa su se uz njezinu pomoć iskrali iz kuće po noći nakon što je Walt zaspao.
Njezin je muž dovezao Travisa i Cammie k meni u lokalnu samoposlugu. I
dao nam je svoj kamionet. Njegova me velikodušnost zapanjila, ali on mi je
160
samo rekao da on i njegova žena, Waltova sluškinja, imaju kćer i da nikada
ne bi dopustio nikomu da joj naudi kao što je Walt namjeravao nauditi
Cammie. Stoga smo uzeli njegov kamionet i otišli. Vozili smo se sve dok ga
nisam uspjela zamijeniti za drugo vozilo. Dala sam im lažno ime, a ta tvrtka
nije bila previše zainteresirana za sve detalje. Bojala sam se da bi Walt mogao
otkriti tko nam je pomogao te da će nas s lakoćom pronaći preko kamioneta
sluškinjina muža.”
“Stoga smo uzeli drugi automobil i odvezli se što smo dalje mogli.
Pokvario se pred Doverom, zbog čega smo dospjeli ovamo. Imala sam
dovoljno novca koji sam zaradila povremenim poslovima da unajmim
prikolicu. Znala sam da ćemo morati ostati dovoljno dugo kako bismo
skupili novca za odlazak. Ali tada se Cammie razboljela pa je nisam mogla
ostaviti, a Travis se zaposlio u željezariji.”
“Sinoć ste ponovno planirali pobjeći”, nježno je rekao Donovan.
Eve je porumenjela, odmičući se od njega i zureći u njegovo krilo. “Da.
Smatrala sam kako smo privukli previše pozornosti. Ne kažem da ne
cijenimo sve što ste ti i tvoja sestra učinili za nas. Ali tada si želio dovesti i
liječnicu. Što više ljudi dozna za nas, to je veća vjerojatnost da će nas otkriti.
Namjeravali smo pješačiti do Clarksvillea, gdje bih založila majčin nakit, a
potom autobusom otići u Kentucky. U veći grad. Pogriješila sam što sam se
zaustavila u tako malenom gradu. Trebamo otići u neko veće mjesto gdje
ćemo se uklopiti i ne privlačiti toliko pažnje na sebe.”
“Nadam se da sam te sada odgovorio od te namjere.”
Ona je podigla pogled prema njemu, očiju ispunjenih zbunjenošću.
“Jednostavno te ne shvaćam, Donovane” bespomoćno je odvratila. “Ne
shvaćam nikoga od vas. Zašto? Zašto pomažeš nekome koga i ne poznaješ?
Ponašaš se kao da ti je... stalo. “
Donovan je naglo udahnuo zrak, svjestan da bi je ono što joj je želio reći
moglo nepovratno ustrašiti. Da bi mogla pobjeći prvom prilikom, iako joj je
nije namjeravao pružiti. Ali nije joj mogao ni lagati. Nikada mu neće vjerovati
ako ne bude posve iskren s njom. Stoga je odlučio staviti sve na kocku i
položiti svoje karte na stol.
“Stalo mi je, Eve. Jako mi je stalo.”
161
19. POGLAVLJE
EVE je šokirano zurila u Donovana. U njegovu pogledu nije bilo laži.

Pogled mu je bio suosjećajan. Dubok i... iskren. Definitivno mu je stalo. Ali
obuzeo ju je nekakav sulud osjećaj da mu nije stalo do nje kao do obične
osobe u nevolji. Da mu ne predstavlja običan zadatak. Nije li rekao da on i
njegova braća neprestano pomažu ljudima poput nje? Zar nije bila ludost što
umišlja da je posrijedi nešto dublje? Što pretpostavlja da su njegovi osjećaji
snažniji negoli je to uobičajeno u takvoj situaciji? Da mu je na određeni način
važna? Da osjeća privlačnost prema njoj?
I osjeća li ona privlačnost prema njemu? Ili je u pitanju nekakav ludi
odnos između nje kao žrtve i njega kao spasitelja? Je li pala na prvog tipa koji
joj je ukazao suosjećanje i naizgled mario za nju?
Morala je dati pregledati glavu jer očigledno nije bila pri sebi.
Željela ga je upitati koliko mu je stalo, ali time bi samo prizvala
neizbježno razočaranje. Morala je biti objektivna. Gledati njega kao nekoga
tko će pomoći njoj, Cammie i Travisu. A trebali su pomoć. Očajnički. Bi li bila
glupa odbiti ga?
Da. Odgovor je bio jednostavan. Cammie i Travisu trebalo je sve što im
može pružiti. Bilo je očito da se ne može sama pobrinuti za sve. Ne više. Njoj
je – njima je – bio potreban Donovan Kelly.
“Reci mi, Eve. Postoji li mogućnost da mi povjeruješ? I ako previše
tražim, hoćeš li barem prihvatiti pomoć koju ti nudim? Možeš li mi dati svoju
riječ da ćeš prestati bježati i dati meni... i mojoj braći... priliku da ti
pomognemo?”
Polagano je kimnula, iako nije bila sigurna na koji dio pristaje. Možda
na sve njih. Možda mu već vjeruje. Zašto bi inače bila ovdje?
Iako nije imala pretjerano pravo glasa u svemu tomu, nije se protivila.
Nije čak ni pokušala odbiti njegovu pomoć.
Zadovoljstvo je zasjalo u Donovanovim očima, a ramena su mu se
naizgled opustila. Je li mu laknulo? Posegnuo je i dodirnuo joj lice
jagodicama prstiju, a ona je zadrhtala zbog topline kojom ju je ispunio njegov
dodir. Bila je neopisivo gladna njegove pažnje. Gladna toga da je netko
dodiruje na takav intiman način. Walt ju je dodirivao, da, ali cijelo joj je tijelo
162
zaziralo od njegova dodira. Uzmicala je, ne želeći ga blizu sebe. Ni blizu
Cammie. Bože! Osjetila bi mučninu u želucu svakog puta kada bi pomislila
na tu predivnu djevojčicu u kandžama čudovišta.
Hvala Bogu na Travisovu pozivu. Hvala Bogu na onoj sluškinji koja im
je odlučila pomoći. Da nije bilo nje, Cammie i Travis još bi uvijek bili pod
Waltovom čizmom. I sama bi Eve još uvijek bila pod njegovom čizmom.
Zadrhtala je pri pomisli što se moglo dogoditi. Što bi se već dogodilo.
Ispitivala je Travisa i Cammie, iako vrlo suptilno i obilaznim putem.
Nije željela traumatizirati Cammie, ali morala je doznati što joj je sve Walt
učinio. Je li je ikada dotaknuo ili, ne daj Bože, učinio nešto više. Kakav je
bolestan, izopačen čovjek bio u stanju učiniti takvo što vlastitoj kćeri?
Njegov potez prema Eve bio je jedna stvar. Bio je bolestan, istina, ali
nije bio jednak kao svraćanje pozornosti na četverogodišnjakinju i vlastitu
kćer. Nikada nije skrivao svoj prijezir prema Eve i činjenici da je riječ o kćeri
iz prvog braka njegove žene. Zbog toga je Eve bilo još teže shvatiti zašto ju je
Walt odjednom počeo promatrati kao potencijalnu ljubavnicu. Možda je to
uvijek činio. Možda je zato poduzeo sve one mjere da bi mogao posve
kontrolirati Evein život. Možda se otpočetka namjeravao riješiti svoje žene
čim mu rodi kćer koju je želio. Zbog toga se Eve zapitala zašto je želio još
jedno dijete? Zato da može imati vlastitu igračku? Ispušni ventil za svoje
izopačene porive?
Morala je prestati razmišljati o tome jer joj se smučilo iz dubine duše.
“O čemu razmišljaš, malena?”
Donovanov nježni glas probio se kroz njezine užasne misli i vratio je u
stvarnost. Trepnuvši, srela je njegov pogled. On je zamišljeno zurio u nju,
čela nabrana kao da nastoji prodrijeti u njezin um i doznati o čemu razmišlja.
“O nj-njemu”, promucala je, susprežući val gađenja koji ju je obuzimao
i na sam njegov spomen. Nije se mogla nagnati izgovoriti njegovo ime. Imala
je osjećaj kao da će ga time prizvati pa će se naći pokraj nje u ovoj sobi.
Donovan joj je pomilovao obraz i nježno ga obujmio dlanom.
“Ne želim da više razmišljaš o njemu. Ovdje ti ne može nauditi. Neću
mu dopustiti da samo i priđe tebi, tvom bratu ili sestri.”
Eve je kimnula, ali njezin užas nije se povukao. Sada kad je sve
ispričala Donovanu i prvi put podijelila taj slijed događaja s nekime,
uspomene joj nisu davale mira. Tuga zbog gubitka majke ispunila joj je dušu
i zaprijetila gušenjem. Višemjesečni bijeg i život u strahu da će ih Walt
163
svakog trenutka pronaći i odvesti ih natrag iscrpili su je do srži i preplavili je,
gušeći je tako da je jedva uspijevala doći do daha.
“Moraš se odmoriti”, nježno je rekao Donovan. “A ja moram odnijeti
Travisu i Cammie nešto za jelo. Hoćeš li mi ih pomoći razbuditi i vidjeti jesu
li raspoloženi za večeru? Ti bi mogla biti s Cammie dok jede, a ja ću Travisu
odnijeti hranu i dati mu još jednu dozu lijeka nakon što pojede.”
Kimnula je, žarko se želeći usredotočiti na bilo što osim na ono što joj je
zaokupljalo misli. Željela je ponovno vidjeti Cammie i Travisa i uvjeriti samu
sebe da su ovdje. Sigurni. Zbrinuti. Da dobivaju hranu i lijekove koji su im
oboma tako očajnički potrebni.
Donovan je ustao te ispružio ruku prema Eve kako bi je povukao na
noge.
“Kako si ti?” usredotočeno je upitao. “Boli li te još?”
Ona se zarumenjela, želeći niječno odgovoriti na njegov pitanje, ali već
ju je odao izraz lica.
Donovan se namrštio, ali nije progovorio ni riječ dok ju je vodio prema
kuhinji. Kada su stigli onamo, podgrijao je dva tanjura lazanja i pripremio
dvije čaše čaja. Upravo kada je pomislila kako će možda zanemariti njezino
nijemo priznanje, okrenuo se držeći poslužavnik u ruci.
“Nakon što Cammie i Travis jedu, dat ću ti još jednu injekciju pa ćeš
spavati. Pitam se kada si posljednji put prespavala cijelu noć.” Eve je
pokunjeno spustila pogled.
“To sam i mislio”, namrgođeno je odvratio. “Hajde. Provjerit ćemo
kako je Travisu i pobrinuti se za njega, a potom ću te odvesti u Cammienu
sobu kako bi joj pomogla s jelom.”
Iako je imao pune ruke, koračao je pokraj nje i nudio joj svoju podršku,
iako je nije ni dotaknuo. Nije morao. Sama njegova prisutnost bila je
dovoljna. Slijedio je njezine sitne korake, a kada je spustila pogled, shvatila je
kako na sebi još uvijek ima samo gaćice i njegovu majicu.
Kada su stigli pred Travisovu sobu, otvorila je vrata, sretna što će
provjeriti što joj brat radi. Boli li ga. I uvjeriti ga da su sigurni. Njezine su se
sumnje odrazile na njemu. Osjetio je nelagodu koju je Eve osjećala po
dolasku na ovo mjesto. A sada ga je željela uvjeriti da je donijela mudru
odluku. Bila je sigurna u to.
Travis je i dalje spavao i bilo joj je žao probuditi ga, ali znala je da mora
jesti i da mu je vjerojatno potrebno još lijekova protiv bolova. Čelo mu je bilo
164
nabrano čak i u snu, a lice napeto kao da ga doista boli. Spustila je dlan na
njegovo čelo i nježno ga pogladila.
On se promeškoljio pod njezinim dodirom i otvorio oči. Pogled mu je
bio smućen od sna, a ujedno od umora i bola.
“Hej”, šapnula je. “Kako se osjećaš?”
“Dobro”, hitro je odvratio. Ali kada se pokušao pomaknuti i sjesti,
iskrivio je lice i smjesta se vratio na jastuke.
“Nemoj se micati”, upozorio je Donovan. “Samo polako. Donio sam ti
nešto za jelo. Eve i ja pomoći ćemo ti da se namjestiš kako bi mogao jesti.
Potom ću ti dati još jednu dozu lijeka da se možeš odmoriti.”
Travis je naizmjence pogledavao Eve i Donovana, a potom zamijetio
kako je odjevena samo u njegovu majicu. Raširio je oči, a Eve je porumenjela.
Donovan je to zanemario i spustio poslužavnik s tanjurima na noćni ormarić.
Potom se nagnuo preko Travisa, a Eve mu je prišla s druge strane te su mu
pomogli da se lagano pridigne, a Travis je bolno krivio lice dok su mu
namještali jastuke za leđima kako bi se oslonio na njih.
“Gladan?” upitao je Donovan.
“Umirem od gladi”, priznao je Travis. “Sjajno miriši, što god da jest.”
Eve se nasmiješila. “Onda jedi. Ja idem pogledati Cammie i nagovoriti i
nju da jede.”
“Je li joj dobro?” smjesta je upitao Travis, a oči mu je zasjenila briga.
“Sve je u redu”, uvjerila ga je Eve. “Spava. Kao i ti. Prima potrebne
lijekove. Bit će joj bolje za dan ili dva.”
“A ti, Evie?” upitao je Travis podižući pogled prema njoj. “Jesi li ti
barem malo odspavala? Boli li te još?”
“Ne bini za svoju sestru”, vedro je odvratio Donovan spuštajući
poslužavnik pred Travisa. “Malo se odmorila, ali nastavit će čim odemo ka
Cammie. Dat ću ti injekciju protiv bolova, a potom će i ona dobiti jednu
nakon čega želim da se svi dobro naspavate.”
“Da, gospodine”, tiho je odvratio Travis.
Donovan mu se nasmiješio i pružio mu vilicu. “Navali. Poći ću s Eve
pogledati kako je Cammie, a kada se vratim, dat ću ti injekciju. Tako ćeš imati
dovoljno vremena da se najedeš prije nego što se ponovno onesvijestiš.”
165
Travis je podigao pogled prema Donovanu, očiju ispunjenih
iskrenošću. “Hvala vam za sve što činite, gospodine Kelly. Za moje sestre.
Zahvalni smo vam na tome.”
Donovan je položio dlan na Travisovo rame i stisnuo ga. “Nema na
čemu, sine. I zovi me Donovan. Jedini gospodin Kelly jest moj otac. Kad me
tako nazivaš, osjećam se poput starog prdonje.”
Travis se nacerio i opustio, a napetost je napustila njegovo lice. Uzeo je
vilicu i posvetio se jelu. Eve je čula kako mu kruli u želucu te je još jednom
osjetila zahvalnost što su sigurni, pod krovom koji ne prokišnjava te što
Travis ima dovoljno hrane i potrebnu skrb.
Nagnula se i usnama okrznula Travisovo čelo. “Vratit ću se poslije
provjeriti kako si, dobro? Ako me zatrebaš, bit ću na drugoj strani hodnika.
Volim te.”
“I ja tebe volim”, promrmljao je Travis ustima punim lazanja.
Ona se nasmiješila i stala slijediti Donovana koji je izlazio iz sobe.
Kada su stigli u sobu koju je dijelila s Cammie, Eve je ušla, a srce joj se
smekšalo kada je ugledala Cammie kako čvrsto spava i vrećicu infuzije koja
još uvijek odmjereno kapa kroz cjevčicu. Rastuživalo ju je gledati djevojčicu s
iglom u ruci, povijenom i spojenom s cjevčicom, ali znala je kako joj je to
potrebno. Da Maren nije djelovala dovoljno brzo kao što jest, Cammieno se
stanje moglo znatno pogoršati.
“Ti je probudi”, tiho je rekao Donovan. “Ja ću pričekati dok se ne
razbudi. Kada sjedne spustit ću poslužavnik pred nju.”
Eve je prišla Cammienu krevetu i sjela pokraj nje. Dodirnula je
Cammieno vruće čelo i osjetila kako je obuzima nježnost.
“Cammie? Cammie, dušo, probudi se. Donijela sam ti nešto za jelo. Jesi
li gladna?”
Cammie se probudila, sneno i zbunjeno zatreptavši. Potom je ugledala
Eve i opustila se.
“Imala sam noćnu moru” , promrmljala je, gurajući palac u usta.
Eve se sagnula i poljubila je u čelo te provukla prste kroz njezinu
razbarušenu kosu. “Žao mi je, dušo. Ali znaš da ti ovdje ništa ne može
nauditi, zar ne? To je bio samo san.”
“On je bio ovdje”, tiho je rekla Cammie, još uvijek sisajući palac. “Bio je
ovdje. Probudila sam se, a on je stajao pokraj mog kreveta kao inače. To me
uplašilo, Evie. Obećavaš da nas ovdje neće pronaći?”
166
Donovanovo lice postalo je sasvim mračno dok je slušao Cammie. Eve
mu je uputila bespomoćan pogled. Sada kad je Donovan znao cijelu priču,
mogao je pročitati između redaka. Znao je na što je Cammie mislila kada je
rekla da ju je otac promatrao dok je spavala. Da se neprikladno ponašao
prema njoj. Ali Eve nije znala u kojoj mjeri. Možda nikada i neće doznati. A
to ju je ubijalo. Nije željela podsjećati Cammie na prošle strahove. Nije iznova
željela pobuđivati taj užas u njoj. Ali istodobno, Cammie je morala
razgovarati s nekim. Morala je to izbaciti iz sebe ili će joj se rane zagnojiti, pa
će joj tako neriješene stvarati probleme kada odraste.
Donovan je zakoračio naprijed, prvi se put uključivši u razgovor.
Cammiene su oči naglo poletjele prema njemu i zadržale se ondje, a lice joj je
preplavilo olakšanje.
Sjeo je s Cammiene suprotne strane i oprezno spustio poslužavnik pred
nju. Podigao je njezinu rukicu koja nije bila spojena na infuziju i prstima joj
obujmio dlan.
“Slušaj me, dušo. Ti, Eve i Travis sigurni ste ovdje. Neću dopustiti
tvome ocu da dođe ovamo. Dobro? Eve mi je rekla sve što se dogodilo. Tvoj
je otac loša osoba i neću mu dopustiti da te ikada više uplaši. A sada želim da
jedeš. Swanny je pripremio večeru samo za tebe. Misliš da bi mogla malo
pojesti?”
“Je li napravio gril-sendviče sa sirom?” promrmljala je Cammie s
palcem u ustima.
Donovan se ležerno nasmiješio. “Ne baš. Ali ovo je slično gril-
sendvičima sa sirom. Samo još bolje. Obećavam. Sadrži puno finog sira. I
tijesta. Ovako ćemo se dogovoriti. Kušaj lazanje i ako ti se ne svide, ja ću ti
umjesto toga napraviti gril-sendvič sa sirom.”
Cammie se nasmiješila. “Može.”
Pogurnuo je poslužavnik prema njoj, a Eve je uzela vilicu te isjeckala
tijesto u manje komadiće. Cammie je željno promatrala tijesto sa sirom i
mesnim umakom, otvarajući usta kada je Eve prinijela zalogaj njezinim
ustima.
Cammie je zamišljeno žvakala, a potom je podarila Donovanu širok
osmijeh.
“Dobro?” upitao je.
“Njam”, odvratila je Cammie, iščekujući sljedeći zalogaj.
167
Eve ju je hranila, a Cammie bi strusila svaki zalogaj čim bi vilica stigla
do njezinih usta. Pojela je više od Eve, a ova se nasmijala kada je Cammie
nakon posljednjeg zalogaja zadovoljno oblizala usne.
“To je bilo fino, gospodine Donovane.”
Donovan joj je nježno pomrsio kosu. “Što kažeš na to da me zoveš Van?
Tako me zovu moja obitelji prijatelji, a volio bih da me smatraš svojom
obitelji.”
Cammie je isprva izgledala oduševljeno, a potom se uozbiljila ispustila
pogled.
“Hej, malena. Čemu taj pogled?” upitao je Donovan.
“Voljela bih da si ti moj tata” čeznutljivo je odvratila.
Eveino je srce poskočilo, a u grlu joj se stvorila knedla. Suze su joj
ispunile oči te je skrenula pogled kako ih nitko ne bi zamijetio.
Donovan se nagnuo i utisnuo nježan poljubac u Cammieno čelo. “I ja
bih to volio. Tko zna? Možda jednog dana i bude tako.”
Eve je razjapila usta pa se okrenula prema Donovanu prijekorno
nabravši čelo, i ne pokušavajući prikriti svoje nezadovoljstvo njegovom
izjavom. Posljednje što je željela bilo je davati Cammie lažnu nadu. Ali
Donovanove su oči odlučno srele Evein pogled. Gotovo kao da je izaziva.
Kao da želi reći da misli ozbiljno i da o Eve ovisi hoće li se to dogoditi.
Ludost. Zacijelo je gubila razum. Ljudi se nisu povezivali tako brzo, a
posebno ne u okolnostima koje su Donovana i Eve prisilile da se upoznaju.
Morala je ostati prisebna i spriječiti neminovno slamanje svog srca – kao i
Cammiena i Travisova. Dovoljno su propatili i nije im trebalo još više tuge.
“Prejela sam se, Vane” rekla je Cammie, široko zijevajući.
Donovan se nasmiješio, a potom pogledao prema vrećicama infuzije.
“Moram ti zamijeniti vrećicu. Ova samo što se nije ispraznila. Potom ću tvojoj
sestri dati injekciju protiv bolova. Hajde, zagrli je i lezi uz nju u slučaju da je
injekcija zaboli. Bit će joj lakše ako to učiniš. Potom ću vas pustiti da se
naspavate. Ujutro ću vam spraviti ukusan doručak i ako budeš vrlo dobra
djevojčica, donijet ću ti ga u krevet.”
Cammie se oduševljeno nacerila. “Mogu li dobiti palačinke? Obožavam
palačinke”, čeznutljivo je odvratila. “S mnogo maslaca i sirupa.”
“Zar može drukčije?” tobože je užasnuto upitao Donovan. Ponovno ju
je poljubio u čelo i pomrsio joj kosu, a potom izišao iz sobe pa se brzo vratio s
drugom vrećicom infuzije.
168
Nakon što ju je namjestio i spojio s cjevčicom, izvukao je špricu i skinuo
čep.
“Lezi i ugodno se smjesti s Cammie”, naredio je Donovan. “Ovoga ću ti
je puta dati u desnu stranu.”
Eve se zavukla pod pokrivač, a Cammie se žurno namjestila u njezinu
naručju, grijući Eveina prsa svojim tijelom. Stisnula ju je malo jače nego što je
bilo potrebno, ali uživala je osjetiti Cammie pokraj sebe. Na sigurnom mjestu
na kojem ih neće moći otkriti.
Dopustila je Donovanu da joj zadigne majicu. Ionako joj je već vidio
noge i stražnjicu. Ali on se pobrinuo da joj povuče gumu na gaćicama tek
toliko da je može ubosti. Zatvorila je oči, a Cammie je ispružila ruku i
pogladila je po licu.
“Sve će biti u redu, Evie”, ozbiljnim je glasom rekla Cammie. “Van će
učiniti da se osjećaš bolje.”
Eve je nato otvorila oči i nasmiješila se. “Znam da hoće, dušo.”
Igla se zarila u njezino meso te je Eve lagano iskrivila lice dok joj je
Donovan ubrizgavao lijek. Kada joj je poravnao odjeću i namjestio pokrivač
oko nje i Cammie, već je osjećala učinak lijeka. Kapci su joj lijeno zatreptali, a
ugodni šum lijeka zamijenio je oštar bol u njezinoj glavi.
Donovan se nagnuo i na njezino iznenađenje, lagano je poljubio u usta.
Vrlo jednostavno. Ali u isto vrijeme intimno. Ovlaš poljubac. Nije zadržao
usne na njezinima, ali osjećala ih je dugo nakon što se odmaknuo promuklo
rekavši “Laku noć”.
“Lijepo spavajte, cure moje”, rekao je s tračkom posesivnosti u glasu.
Kako je samo dobro zvučalo kada je rekao “cure moje”. Eve je ispunila
čežnja. Natjerala ju je da zamisli kako bi bilo da su doista njegove cure. Da
mu pripadaju.
“Ujutro će vas čekati doručak, a Maren će vas doći pregledati prije
ručka.”
‘“Noć, Vane” pospanim je glasom rekla Cammie. “Volim te.”
Eve je šokirano raširila oči te hitro skrenula pogled prema Donovanu
kako bi procijenila njegovu reakciju. Hoće li ga odbiti ta izjava? Došla je iz
vedra neba. Eve nikada nije ni pomislila da bi mogla čuti takvo što iz
Cammienih usta. Da, ona je bila draga, divna mala djevojčica, ali prerano se
naučila držati za sebe. Iako je otvoreno iskazivala ljubav prema Eve i Travisu,
169
nikada se nije zbližavala sa strancima kao što je to učinila s Donovanom. I
nadala se da to neće slomiti Cammieno srce kada dođe vrijeme da odu dalje.
Ali činilo se kako to Donovanu ni najmanje ne smeta. Cijelo mu se lice
smekšalo, a usne su mu se razvukle u raznježen smiješak. Prošao je dlanom
kroz Cammienu kosu, a potom je poljubio u čelo.
“I ja tebe volim, dušo. A sada se odmori, može? Ujutro ćeš se osjećati
bolje.”
“Obećavaš?” upitala je Cammie ponovno široko zijevajući. Donovan se
nasmiješio. “Obećavam.”
170
20. POGLAVLJE
EVE je u snu proganjalo mnoštvo prizora iz prošlosti. I sadašnjosti.

Ispreplitali su se u nepresušnu rijeku užasa.
Tornadu ju je iznova ščepao, ali umjesto da s nje madrac skloni
Donovan koji joj je spasio život i zaštitio je od daljnjih ozljeda, nad njom je
stajao Walt s pobjedničkim sjajem u očima.
Konačno sam te ulovio, Eve. I ovoga mi puta nećeš umaknuti.
Naglo se prenula iz sna, čela orošena znojem. Uspravila se u krevetu,
vlažne i promrzle kože. Hladno'a joj je ispunila tijelo tako da su je zaboljele
kosti.
Skrenula je pogled prema Cammie koja je čvrsto spavala. Eve nije ni
pomišljala kako 'e uspjeti ponovno zaspati. Pogledala je prema prozoru i
ugledala blijedi trak svjetlosti na nebu.
Uzdahnuvši, iskliznula je iz kreveta i otišla u kupaonicu kako bi se
umila. Pustila je vodu da teče iz slavine sve dok je nije ovila para, u želji da se
ugrije. Nekoliko je puta navlažila ručnik te si obrisala lice i vrat prije nego što
se vratila u spavaću sobu.
Nakon trenutka oklijevanja, prišla je ormaru u kojem je Donovan stavio
odjeću koju su poslale njegove šurjakinje. Izabravši par traperica i običnu
majicu kratkih rukava, odjenula se i izišla u hodnik trudeći se da što tiše
dođe do dnevnog boravka.
Nije znala kamo ide ni zašto, ali nije se željela vratiti u krevet i izložiti
se riziku da se ponovno zatekne u svojim noćnim morama. Bilo joj je
dovoljno grozno govoriti o Waltu i iznova proživjeti užas zbog majčine smrti
te Waltovih postupaka nakon loga, a sada ju je još opsjedao i u snu.
Prišla je ogromnom prozoru s kojeg se pružao pogled na jezero u
daljini. Zora je izgledala prekrasno u odrazu vode, bojeći je u blijedu
ljubičastu nijansu identičnu onoj na nebu. Površina vode bila je sasvim
mirna, nije bilo vjetra koji bi pokvario besprijekorno staklenu površinu
daleko na obzoru.
Ovo je bilo... mirno mjesto. Ta joj se misao učinila nespojivom s pravom
pravcatom tvrđavom namijenjenoj zaštiti obitelji – stvarnošću Donovanova
171
života i života njegove obitelji – no ipak, sve na ovome mjestu ulijevalo joj je
osjećaj mira. Osjećaj koji joj je u tom trenutku bio očajnički potreban.
Tople su joj ruke kliznule uz ramena, prestrašivši je. Naglo se okrenula
i ugledala Donovana u kratkim hlačicama i iznošenoj majici. Bio je bos, a taj
ju je prizor iz nekog razloga opčinio.
“Oprosti ako sam te uplašio”, rekao je Donovan. “Što radiš budna? Ne
možeš spavati? Je li sve u redu?”
Uzdahnula je. “Spavala sam. Ružno sam sanjala. Razgovor me
podsjetio na sve što se dogodilo. Sanjala sam oluju, ali nisi me ti našao, nego
Walt. Nisam željela ponovno zaspati jer nisam željela sanjati još jednu noćnu
moru.”
Donovan ju je povukao u zagrljaj i čvrsto je privio k sebi. Bilo je tako
dobro osjetiti ga uza se. Njegovo čvrsto tijelo. Tako snažno i izdržljivo.
Uzdahnula je, nimalo se ne opirući njegovu dodiru. Osjećala se... ispravno.
“Žao mi je što si imala noćnu moru. Možeš doći k meni, znaš. Ne želim
da se bilo čega bojiš, dušo.”
Odmaknuo ju je od sebe kako bi je mogao pogledati u oči. Prodorno se
zagledao u nju i nagnuo glavu. obuzela ju je neobična sumnja da je
namjerava poljubiti. I odjednom je to poželjela više od bilo čega na svijetu.
Nije pogriješila.
Polagano i neizmjerno nježno, spustio je usne na njezine toplim i
slatkim dodirom od kojeg joj je drhtaj prostrujao kralježnicom.
Šokirao joj je cijelo tijelo. Vrućina joj je smjesta pojurila žilama. Svaki
njezin živčani završetak zaiskrio je i oživio. Prsa su joj otežala i napunila se
žudnjom. Bradavice su joj se ukrutile te se instinktivno nagnula prema njemu
želeći, trebajući još.
Liznuo joj je usnice, pozivajući je da ih rastvori. Uzdahnuvši, rastvorila
je usne i omogućila mu ulaz. Jezik mu je smjesta kliznuo u njezina usta,
prodorno i vruće prelazeći preko njezina. Produbio je poljubac, oduzimajući
joj dah i zadržavajući ga na trenutak prije nego što joj ga je vratio te je
udahnula i upila samu njegovu srž. Bio je to poljubac kakav nije iskusila
nikad prije u životu.
Posve čaroban.
Položila mu je dlanove na prsa, točno ispod njegovih ramena. On se
napeo gotovo kao da očekuje da ga odgurne. Ali ona se snažnije nagnula
172
prema njemu uzdahnuvši, puštajući jagodicama svojih prstiju da se utisnu u
njegovu kožu pod tankom tkaninom majice.
Postao je grublji, kao da želi provjeriti hoće li se ona usprotiviti. Kao da
je mogla! Nikada nije doživjela takvo buđenje. Nije mogla shvatiti kako je
moguće da se ovako osjeća kada joj je cio život okrenut naglavce. Ali u tih
nekoliko ukradenih trenutaka, sve njezine brige nestale su pod ohrabrujućim
dodirima njegova jezika.
Ruke su mu milovale njezina leđa i spuštale joj se do stražnjice. Potom
je podigao jednu ruku i pritisnuo je o stražnju stranu njezina vrata, a drugu
zapleo u njezinu kosu. Stisnuo je prste, ovijajući joj pramenove oko zglobova
svojih prstiju i produbljujući poljubac, gutajući je cijelu.
Izgubila je osjećaj za vrijeme. Mogli su stajati ondje i ljubiti se jedan sat
ili jednu minutu. Činilo se kao da je vrijeme stalo i da ne postoji ništa osim
njih u ovoj sobi i njihovih usana spojenih u vreloj želji.
Uzdahnula je u njegova usta, vapeći za zrakom, ali još i više vapeći za
njegovim dodirom. Željela je još. Trebala je još. Trebala je... njega.
“Donovane?”
On je olabavio stisak oko njezine kose i spustio ruku. Odmaknuo ju je
od sebe, ali tek toliko da je može pogledati u oči. Tijela su im još uvijek bila
čvrsto sljubljena jedno uz drugo te je osjećala dokaz njegova uzbuđenja kako
joj se čvrsto upinje o trbuh.
Ponovno je zadrhtala, naježivši se po cijeloj koži, a svaka joj se dlačica
nakostriješila zbog intenzivnih osjećaja koje je probudio u njoj.
Nježno ju je pomilovao po obrazu, sklanjajući joj zamršenu kosu s lica.
“Što je bilo, dušo?”
“Što to činimo?” prošaptala je. “Što se zbiva?”
Nježno joj se nasmiješio, očiju ispunjenih toplinom, žarom i...
uzbuđenjem. “Činim to da te ljubim, a zbiva se to da silno uživam i nadam se
da se i ti osjećaš jednako.”
Postidjela se, a obrazi su joj se smjesta zažarili na njegovu izravnu
izjavu. “Ovo je ludost”, pobunila se. “Ne možemo... činiti to. Posljednje o
čemu bih trebala razmišljati jest... veza.”
Zamalo se ugušila izgovorivši posljednju riječ jer je bilo samodopadno
od nje da misli kako on želi bilo što osim seksa. Ali nije se ponašao kao netko
komu je samo do brze ševe. Kao što je već primijetila, ponašao se kao da mu
je stalo. A ako se toliko želio seksati, zar joj to već ne bi pokazao? Prije
173
tornada, jer naravno da bi ispao kreten kad bi joj se nabacivao dok pati od
ozljede glave i zasljepljujućeg straha.
Vrtjelo joj se u glavi, kao da je doista zadobila ozbiljnu ozljedu glave. U
njegovu poljupcu nije bilo ničeg pretjerano seksualnog ili... pohlepnog. Bio
je... romantičan.
Nježan. Pa čak i dragocjen. Je li se poljubac mogao smatrati
dragocjenošću? Očito, jer je definitivno bio dovoljno vješt u tome.
“Hoću reći, ja sam za tebe samo posao? Zar ne bi trebao ostati
objektivan? Sigurno ne ideš okolo i ljubiš sve svoje klijentice.”
Još je gora bila ljubomora koja ju je ščepala na pomisao da ljubi neku
drugu ženu u nevolji. Je li patio od kompleksa viteza na bijelom konju? Jesu
li bespomoćne žene predstavljale njegovu slabu točku?
On se nasmijao na njezinu izjavu, a oči su mu postale toplije dok je
zurio u nju. “Dušo, da nije bilo miješanja posla i zadovoljstva, ni jedan moj
brat ne bi bio oženjen.”
Nakrivila je glavu u stranu. “Što to znači?”
“To znači da su sva moja braća upoznala svoje žene tijekom misije. Uz
metke koji su letjeli na sve strane, automobilske potjere, eksplozije, negativce.
Što god ti padne na pamet, prošli su to. Rekao bih da je naša situacija prilično
mirna u usporedbi s njihovima.”
U glasu mu se nazirao smijeh, a ona se zatekla kako se smiješi usprkos
posvemašnjoj ozbiljnosti situacije o kojoj se šalio.
“Ni jedan moj brat nije upoznao dragu djevojku iz malenog gradića,
započeo vezu s njom, zaručio se i oženio. Dobro, osim Ethana, ali on i Rachel
svoju su pomalo dosadnu vezu nadoknadili mnoštvom drame nakon
vjenčanja”, namrgođeno je rekao.
Njezino se čelo nabralo zbog iznenadne promjene u njegovu ponašanju.
“Što se dogodilo?”
“Duga priča”, odvratio je Donovan. “Rachel je učiteljica i otišla je u
dobrotvornu misiju u Južnu Ameriku u lipnju po završetku škole. Njezin se
zrakoplov srušio na povratku kući i smatralo se da je mrtva. Nitko nije
preživio. Cijelu smo godinu mislili da je poginula, a zapravo ju je narkokartel
držao zarobljenu i drogiranu sve vrijeme.”
Eve je šokirano raširila oči. “O, moj Bože. Ti to ozbiljno? Kako ste,
pobogu, doznali? I kako ste je vratili?”
174
“Otišli samo onamo i razvalili guzicu tom kartelu”, ispalio je Donovan.
“Vratili smo je kući, ali oporavak nije protekao brzo. Pretrpjeli su prilično
teško razdoblje. Izgubila je većinu pamćenja zbog droge koju su joj prisilno
davali. Još se uvijek ne sjeća svega, ali sjeća se dovoljno loših stvari koje su se
dogodile prije njezina odlaska. Njoj i Elhanu u prošlosti nije bilo lako, ali
snažni su – ona je snažna. Pravi je borac. Prije godinu dana rodila je
blizance.”
“Ajme”, promrmljala je Eve. “Nisi se šalio kada si rekao da ti i tvoja
braća pošteno prašite turove. Sredili ste narkokartel? To zvuči poput radnje
nekog filma.”
Donovan je izvio usne. “To je samo šlag na torti, dušo. Ostatak moje
braće upoznao je svoje žene u ne pretjerano idealnim okolnostima. Stoga
možda sada shvaćaš zašto mi način na koji smo se mi upoznali ni najmanje
ne smeta.”
Eve je zastao dah te je ostala zuriti u njega, nesigurna u to što bi rekla.
Što je mogla reći? Ispalila je prvu stvar koja joj je pala na pamet.
“Ali ne poznaješ me. Hoću reći, tek smo se upoznali. Kako možeš i
pomišljati da želiš... bilo što... od mene? Što bih ti ja mogla dati osim ogromne
glavobolje? Čini mi se da ti sve daješ, a ja sam uzimam i ničime ne
uzvraćam.”
Njegovi su prsti nježno pogurnuli njezinu bradu prema gore. “To nije
istina. Dala si mi nešto vrlo dragocjeno. Svoje povjerenje, Eve. I znam koliko
ti je to bilo teško učiniti. Stoga mi vjeruj kada ti kažem da sam svjestan što si
mi darovala. Ženino povjerenje najdragocjeniji je dar koji muškarac može
dobiti. Njezino povjerenje u njegovu sposobnost da je zaštiti i sačuva od
nevolje.”
Ponovno je spustio glavu, nimalo nesigurno ili polagano kao maloprije.
Okrznuo joj je usne svojima, ali ih i hitro priljubio uz njezine, milujući ih
vrućim i vlažnim jezikom. Ovoga puta ni ona nije oklijevala. Prihvatila je što
joj je pružao, kušajući ga umjesto da mu dopušta da on istražuje nju.
Duboko je udahnula, upijajući muževni miris kojim je odisao. Nije bila
riječ o kolonjskoj vodici ili losionu poslije brijanja. Bio je to... njegov miris.
Uzdahnula je u njegova usta, uživajući u jednostavnom zadovoljstvu
što se nalazi u njegovu naručju.
S lakoćom je zaboravila na sve osim na tog muškarca. S lakoćom je
zaboravila na svijet oko njih. Na opasnost koja je prijetila njoj, njezinome
175
bratu i sestri. Vrlo stvarnoj prijetnji koju su predstavljali Walt i njegova moć.
Ovo se mjesto činilo milijunima kilometar daleko od stvarnosti. Ova joj je
stvarnost bila mnogo draža.
Je li griješila što je željela zaboraviti? Barem nakratko?
“Samo da znaš” Donovan joj je promrmljao u usta.” Ići ću polako s
tobom. Ali moj pojam polaganog i ono što drugi smatraju polaganim
vjerojatno se znatno razlikuju. Stoga budi upozorena. Kada nešto poželim,
nastojim to dobiti. I igram na sigurno. Predugo sam čekao na ovo – na tebe - i
neću potratiti ni jednu sekundu pitajući se kamo će nas ovo odvesti. Čvrsto te
namjeravam odvesti u svoj krevet – i zadržati te ondje. I to uskoro.”
Bilo joj je ubrzalo, podivljavši u njezinim žilama dok je upijala njegov
zavjet. Nije zvučao nimalo nesigurno u sebe. Ne, izgovorio je te riječi s
posvemašnjim uvjerenjem. Liznula je usnice, iznenada osjetivši suhoću na
njima.
“Što s Travisom i Cammie?” tiho je upitala.
Donovan joj je uputio sasvim zbunjen pogled. “Što s njima?”
Pročistila je grlo. “Ako mi... ako ti... ako to učinimo, što će se dogoditi s
Travisom i Cammie? Nikada ih ne bih napustila, Donovane. Nikada ih neću
napustiti. A toliko je toga neriješeno. U svakom smislu, ja sam otmičarka.”
Dok je izgovarala te riječi, novi joj je val užasa prohujao tijelom.
Zadrhtala je uz Donovana, a ruke su joj se stale tresti.
“Čak i da ti ne smetaju... ovdje... s nama... ne možemo se jednostavno
igrati obitelji. Ja sam kriminalka. Mogla bih završiti u zatvoru zbog toga što
sam učinila.”
Donovan je podigao dlan i nježno pritisnuo kažiprst na njezine usne
kako bi je utišao. “Slušaj me, Eve. Naravno da nećeš napustiti Travisa i
Cammie. Nikada ne bih tražio takvo što od tebe. Dolazite u kompletu. A ja
želim cijeli komplet. A što se tiče tvojih nedjela i odlaska u zatvor? To se neće
dogoditi. Pronaći ćemo način da sredimo tvog očuha. A kada se to dogodi, ti
– i Travis i Cammie – i ja bit ćemo obitelj.”
Nije znala što da mu kaže na to. Nije imala pojma kako da odgovori na
takvu izjavu. Na takvo slijepo prihvaćanje. Zapanjivala ju je činjenica da je
smatra nekime s kime želi budućnost s obzirom na to da ju je poznavao tek
nekoliko dana. I da ih je prihvaćao u kompletu, što bi odbilo većinu
muškaraca.
176
A način na koji je izgovorio riječ obitelj ispunila ju je toliko prodornom
čežnjom da ju je zaboljelo cijelo tijelo. Željela je to. Bože, kako je to samo
željela! Da Travis i Cammie budu sigurni i sretni. Da imaju sve što imaju
ostali četverogodišnjaci i tinejdžeri. I vlastitu djecu. Oduvijek je sanjala o
tome. O velikoj, bučnoj, sretnoj obitelji. Željela je sakriti njegov zavjet u svoje
srce i nikada ga ne pustiti van. Ali činilo se tako... nemogućim. Sve to.
Zbunjeno je zurila u njega jer je u svemu tomu postojalo još jedno
ogromno pitanje. Što ona osjeća prema njemu?
177
21. POGLAVLJE
USPJEVŠI nagovoriti Eve da se vrati u krevet kako bi se odmorila

zajedno s Cammie, Donovan se povukao u kuhinju i potražio sastojke
potrebne za pripremu palačinki. Neće ih odmah pripremiti. Želio je pustiti
Travisa, Cammie i Eve da spavaju koliko god žele prije nego što ih probudi
radi doručka.
Čim je Sean ušao kroz glavne vratnice kompleksa, doznao je za to.
Upalio se alarm, a zasloni u kuhinji zumirali su vozilo, skenirali rožnicu
vozača te potvrdili Seanov identitet.
Nekoliko trenutaka poslije, Sean je pokucao na vrata kuhinje, a
Donovan mu je rukom dao znak da uđe. Donovan je podigao glavu kada se
alarm ponovno oglasio i ugledao Rustyn džip kako prolazi kroz vratnice,
zastajući dok je zurila u kameru radi skeniranja rožnice.
Sean se namrštio. “Što Rusty radi vani ovako rano?”
Donovan je slegnuo ramenima. “Čini se da ćemo uskoro doznati.”
Sean je šutio dok je Rusty prilazila Donovanovim vratima. Donovan ju
je dočekao i kratko zagrlio.
“Hej, mala. Otkud ti ovdje u ovo doba?”
Na licu je imala nezadovoljan izraz, zbog čega se on – kao i Sean -
smjesta napeo. Sean se prodorno zagledao u nju.
“Što ti radiš ovdje?” Rusty je upitala Seana s tračkom obrambenosti u
glasu.
“Imam informacije o Eve” odsječno je odvratio Sean.
“Imam i ja”, namrgođeno je odvratila Rusty. “Ali voljela bih čuti što ti
imaš za reći.”
“Sumnjam da je to dobra ideja”, usprotivio se Sean. “Moraš se kloniti
toga, Rusty. Ne želim da se miješaš. Mogla bi stradati.”
Zakolutala je očima. “Ako ti nećeš reći što znaš, neću ni ja. A mislim da
će te zanimati informacija da se jutros netko raspitivao u željezariji.”
Sean se smjesta uozbiljio, kao i Donovan. Okrenuo se prema Rusty s
nepokolebljivim izrazom na licu. “Reci mi” naredio je.
178
Rusty je uzdahnula. “Neki je tip jutros bio u željezariji. Vrlo uglađen.
Skockan. Vozi skup auto. Zapisala sam registraciju kako biste ga mogli
provjeriti” rekla je Seanu.
Sean je odobravajuće kimnuo, očiju ispunjenih nevoljnim poštovanjem
dok je zurio u Rusty.
“Što je rekao?” oštro je upitao Donovan. “Što si mu ti rekla?”
“Doći ću do toga”, rekla je Rusty. “Izgledao je posve neobično. Nosio je
dizajnersku odjeću, kužite? Skupocjene sunčane naočale. Svaka mu je dlaka
bila na mjestu. Izgledao je dotjerano, hoću reći, kao da je upravo izišao iz
salona za uljepšavanje. A kosa mu je sadržavala dovoljno laka da uništi
nekoliko slojeva ozonskog omotača.”
Donovan je prštao od nestrpljenja da Rusty konačno prijeđe na stvar.
“Ležerno je upitao jesam li vidjela ženu s dvoje djece, tinejdžerom i
četverogodišnjakinjom. Nazvan ju je imenom. Nazvao je Travisa i Cammie
imenom. Rekao je da im je otac i da je vrlo zabrinut. Da je Eve nestabilna i da
predstavlja opasnost ne samo za sebe nego i za druge i da se boji što će se
dogoditi ako je ne uskoro ne vrate u ustanovu i nastave joj davati lijekove.
Rekao je da su mu javili kako je Travis viđen u željezariji.”
Donovan se namrštio. U kurac. Nije to želio čuti. Provukao je prste kroz
kosu pa iskrivio lice.
“Nisam mogla zanijekati da sam vidjela Travisa, inače bi znao da
lažem”, rekla je Rusty. “Stoga sam mu rekla da je klinac koji odgovara
Travisovu opisu bio ondje prije nekoliko dana. Želio je zaraditi nešto novca,
stoga sam ga zaposlila na nekoliko dana, platila mu, a potom je nestao. Rekla
sam mu da se nije pojavio na poslu i da ga nisam vidjela nekoliko dana pa
sam pretpostavila da je nekamo otišao. Čak sam rekla tom tipu da je
spominjao sestre jer nisam željela da pomisli kako nešto skrivam. Mislila sam
da mu, ako budem iskrena, neću dati razloga da posumnja kako pomažemo
Eve, Travisu i Cammie pa da će možda povjerovati kako su već otišli
odavde.”
“Pametno si postupila, Rusty”, rekao je Donovan.
Sean je kimnuo. “Tako je. Ali sumnjam da trebam provjeriti registarske
pločice da bih znao o komu je riječ. Nakon onoga što sam iskopao, prilično je
očito tko je taj tip.”
“Što si pronašao?” upitala ga je Rusty pomalo nervoznim glasom.
179
Sean je oklijevao. “Radije te ne bih upletao, Rusty. Mrzim to što si se
uopće susrela s tim tipom. Trebala si me nazvati čim se pojavio. Što da ti je
naudio? Ili da nije povjerovao u tvoju priču? Glupo je što si bila sama s njim
u radnji, još jednom izvedi takvo što i isprašit ću te.”
Rusty je nezadovoljno frknula. “Nisam dijete, Seane. Mogu se nositi s
time. I želim znati u kakvoj su nevolji. Travis mi je vrlo drag.”
Sean je dobacio letimičan pogled Donovanu, a Donovan je kimnuo
složivši se da otkrije što je doznao pred Rusty. Morala je znati s čime imaju
posla, posebno ako je taj šupak već bio u željezariji. Danas će razgovarati s
ocem i pobrinuti se da netko od njegove braće bude u željezariji i da Sean
redovito patrolira onuda, te da Rusty ni pod kojim uvjetom više ne boravi
ondje sama.
“Nije dobro, Vane” rekao je Sean. “Traže je zbog otmice. Navodi se da
je vrlo nestabilna osoba. Ima povijest mentalne bolesti i vjeruje se da
predstavlja opasnost za sebe, Travisa i Cammie. Otac je izišao u javnost i čini
se da je pobrao velik uspjeh. Vrlo dobro izigrava ulogu tugujućeg oca. Žena
mu je umrla, a sada je ostao i bez djece zahvaljujući mentalnoj bolesnici.”
“Koja hrpa govana”, planuo je Donovan.
“Jesi li već doznao stvarnu stranu priče?” upitao je Sean podižući obrvu
zbog Donovanove reakcije.
“Da, doznao sam”, odvratio je Donovan kroz stisnute zube. “Eve misli
da joj je ubio majku i slažem se s njome na temelju svega ostalog što mi je
ispričala. On je nasilni šupak koji želi držati sve u svojoj šaci i spremao se
napasti Cammie prije nego što je Eve iščupala nju i Travisa iz njegovih
kandži.”
“U pičku materinu”, opsovao je Sean. “Volio bih se dočepati tog
kurvinog sina.”
“I ja”, smrknuto je odvratila Rusty.
Sean je upro prstom u nju. “Ti se ne miješaj. Jasno? Prepusti to nama,
Rusty. Ne uplići se ni u što.”
“Kako god”, promrmljala je. “Svejedno bih ga rado šutnula u jaja.”
“Onda, što ćeš učiniti?” upitao je Sean. “Što želiš da ja učinim?”
Donovan je uzdahnuo. “Nemam pojma. Još. Moram razgovarati s
braćom o tome. Činjenica da je došao ovamo mijenja sve. Ako zna da su bili
ovdje, onda je na mnogo boljem tragu Eve nego što sam mislio. Možda jest, a
možda i nije povjerovao da su već otišli, ali ako je doznao gdje su živjeli,
180
sigurno sumnja da su ostali s obzirom na uništenu prikolicu. Čovječe, možda
čak i pomisli da su poginuli.”
“U tom bi se slučaju mogao dulje zadržati”, rekao je Sean. “Ako se
brine da su ozlijeđeni ili stradali u oluji, obilazit će mjesne bolnice i vjerojatno
će uključiti gradsku i okružnu policijsku postaju. Znaš da neću otkriti kako
znam da su ovdje, ali ne mogu reći istu stvar za druge policajce. Znaš da im
neću ništa reći, ali ako ostali doznaju za Eve, vjerojatno će nešto i poduzeti.
Ako se to dogodi, imat ćeš problema.”
Donovan je kimnuo. “Hvata, Seane. Ne sviđa mi se što riskiraš svoj
položaj zbog mene.”
“Onog dana kad budem prešao na stranu zlostavljačkih šupaka i ostavio
bespomoćne žene na cjedilu predat ću svoju značku i dati otkaz”, odvratio je
Sean ozbiljnim glasom. “Ako mi posao bude nalagao da predam
četverogodišnjakinju natrag u ruke nasilnog oca, neću više željeti obavljati taj
posao.”
Rustyne je oči nakratko ispunilo divljenje kada je pogledala prema
Seanu. Ali uskoro ga je zamijenio ravnodušan pogled dok je slušala razmjenu
dvojice muškaraca.
“Odoh ja” rekla je Rusty. “Pobrinula sam se da me nitko ne slijedi, u
slučaju da se brinete kako sam došla ovamo čim se tip pojavio. Pričekala sam
nekoliko sati. Pojavio se čim sam otvorila željezariju, ali nisam brzala pa sam
došla tek sada.”
“Ne želim da se vraćaš onamo” strogo je odvratio Donovan. “Ne želim
da se ponovno nađeš s tim kretenom. Zasad otiđi k mami i tati. Poslije ću
razgovarati s tatom i obavijestiti ga što se događa.”
“Idem i ja”, rekao je Sean. “Samo sam ti želio reći što sam doznao kako
bi mogao biti na oprezu. Važno je da držiš Eve i njezinu obitelj što dalje od
očiju javnosti.”
Donovan je kimnuo. “Hvala ti, Seane. I hvala tebi, Rusty. Čujemo se
poslije.”
Rusty je izišla iz Donovanove kuće, a Sean ju je slijedio u stopu. Bila je

parkirala džip pokraj Seanova patrolnog vozila te je sada zastala pred obama
i okrenula se kako bi pogledala Seana u oči.
“Što želiš od mene, Seane? Zašto me još uvijek smatraš malom
glupačom koja ima više sreće nego pameti?”
181
On je iznenađeno trepnuo, a potom suzio oči. “Ne želim ništa od tebe,
Rusty. Samo ne želim da se izlažeš opasnosti.”
Ona je zakolutala očima. “I dalje se ponašaš prema meni kan prema
glupoj klinki koja nema pojma. Nisam glupa. Znam se brinuti sama za sebe.
Nisam se suočila s tipom kada je došao. Nisam brzala, a potom sam najprije
došla obavijestiti Donovana o tome što se dogodilo.”
Sean je frustrirano zagunđao. “Ne smatram te klinkom.”
Prije negoli je uspjela reagirati, prije negoli je uopće uspjela shvatiti što
namjerava, on ju je naglo privukao u naručje. Čujno se spojila s njegovim
prsima, a njegove su usne u istom trenutku prekrile njezine.
Nije to bio nježan poljubac. Bio je ispunjen mnoštvom osjećaja.
Frustracije. Ljutnje. Želje. Požude. Potrebe.
Isprva se napela, posve zatečena činjenicom da je Sean Cameron -
muškarac koji nikada nije skrivao svoje neodobravanje prema njoj – ljubi. I to
ne samo ljubi nego joj posve proždire usne.
Ajme, kako se tip znao dobro ljubiti!
Tijelo joj je omlohavilo u njegovu naručju te je rastvorila usne dok je
produbljivao poljubac. Jezik mu je gladno kružio po njezinim usnama, a
potom klizimo unutra i prodro duboko dok su kušali jedno drugo.
Jebo te život! Sean Cameron je ljubi! Ostala je bez teksta. Bila je krajnje i
posve nesposobna razmišljati o bilo čemu. Smisliti bilo kakav odgovor.
Mogla je samo visjeti u njegovim rukama, opuštena u njegovu čvrstom stisku
dok ju je vraški dobro ljubio.
A potom, jednako naglo kao što je izgubio kontrolu nad sobom, Sean se
povukao i počeo mahnito psovati dok ju je odmicao od sebe.
“Dovraga”, prasnuo je. “To se nije smjelo dogoditi. Oprosti, Rusty.
Nisam to smeo učiniti. Nemam prava. Neće se ponoviti.”
Prije nego što je uspjela srediti svoje raštrkane misli, odmarširao je do
patrolnog vozila, žustro nabacio šešir stetson koji je smatrala silno privlačnim
na glavu, ušao i zalupio vrata za sobom pa odmaglio s Donovanova prilaza.
Ostala je tupo stajati, gledajući za njime dok je nestajao niz put prema
vratnicama.
Poljubio ju je.
Pridigla je drhtavu ruku prema otečenim usnama, još uvijek osjećajući
dodir njegovih na svojima.
182
Poljubio ju je. Ta joj se misao neprestano vrtjela po glavi. Sean Cameron
poljubio ju je.
Zašto?
I kog mu je vraga ona to dopustila?
183
22. POGLAVLJE
DONOVAN je sa snažnim osjećajem zadovoljstva promatrao goste u

svojoj kuhinji. Travis je želio ustati iz kreveta, uzvrpoljivši se jer je proveo
mnogo vremena u ležećem položaju. Čak je i Cammie žarko željela ustati,
stoga ju je posjeo za svoj stol u blagovaonici te postavio stalak za infuziju
pokraj nje kako bi mogla sjesti i jesti s ostalima.
Eve je sjedila između njih, lica ozarena od radosti i olakšanja. Donovan
je sve upijao, uživajući u tome kako izgledaju u njegovoj kući. Njegova
obitelj. Oni su njegovi. Tako je odlučio i više nema povratka. Usrdno se
nadao da će se Eve složiti s time.
Znao je da osjeća privlačnost prema njemu, da mu uzvraća osjećaje
barem jednim dijelom. Također je znao da su se stvari odvijale munjevitom
brzinom te se nadao da nije pretjerao s njom. Bio je iskren kada je rekao da će
ići polako, ali jednako je tako bio iskren kada ju je upozorio da njegov pojam
polaganog nije ni približno jednak onome što drugi ljudi smatraju polaganim.
Stravično se suzdržavao jer mu je instinkt od prvog trenutka kada ju je
ugledao vrištao da je uzme pod svoje. Da je odvede u svoj krevet, da je uzme,
obilježi je kao svoju i nikada je više ne ispusti iz ruku.
Ali, uskoro. Vrlo skoro. Večeras, ako uspije istjerati svoju volju. Želio je
voditi ljubav s njom. Položiti temelje njihove veze u začetku, takve kakva jest.
Želio je da zna što osjeća prema njoj, a riječi su imale ograničen doseg. Morao
joj je pokazati.
“Okej, jelo je spremno”, izjavio je, prinoseći stolu pun tanjur vrućih
palačinki.
Spustio ih je na sredinu stola pa vilicom nabo palačinke za Travisa i
Cammie, a potom spustio tri na Evein tanjur. Ona je raširila oči i instinktivno
odmahnula glavom, protiveći se tolikoj količini hrane, ali Donovan ju je
ignorirao i strogo naložio:
“Jedi”, rekao je. “Morate se oporaviti. Svi vi.”
Ali nije se morao brinuti da će Travis i Cammie imalo oklijevati. Travis
je s užitkom navalio na svoju hrpu palačinki. Donovan se nagnuo kako bi
pomogao Cammie, režući palačinke na uredne četvrtine prije nego što ih je
natopio sirupom. Ona mu je uzvratila oduševljenim osmijehom, a potom
184
prihvatila vilicu rukom na koju nije bila priključena infuzija pa počela trpati
palačinke u usta.
Eve se činila ushićenom – i potaknutom – promatrajući entuzijazam
svojega brata i sestre pa je uskoro učinila isto, slistivši dobar dio sadržaja
vlastitog tanjura. Donovan se naslonio u stolcu, jedući, ali uglavnom
promatrajući njih i uživajući u prizoru svoje obitelji za zajedničkim objedom.
Da, ovo je bilo ispravno. Usprkos upozorenju njegove braće – shvaćao
je razlog njihove zabrinutosti – Eve je bila prava žena za njega. Osjećao je to u
svojim kostima. Znao je kako su njegova braća za svoje žene znala da su one
prave čim su ih vidjeli. Možda je Samu trebalo dulje da se opameti nego
ostalima, ali svi su bili svjesni toga, a možda Donovan nikada nije istinski
poimao dubinu ili opseg njihovih osjećaja; znanje da je njihova žena ona
prava. Ali sada je shvatio jer je osjećao potpuno istu stvar, a ako su njegova
braća osjetila i jednu desetinu žestine koju bi Donovan iskusio kada bi
pogledao ili pomislio na Eve, tada je vrlo dobro razumio njihovu želju da
uzmu svoju ženu. Samo, nije bio tvrdoglav poput Sama i nije namjeravao
gubiti vrijeme pokušavajući zanijekati ono za što je znao da predstavlja
njegovu sudbinu.
“Ovo je zbilja fino, gospodine Vane”, ljupkim je glasom rekla Cammie.
“Hvala što ste nam spremili doručak.”
“Nema na čemu, dušo”, rekao je Donovan, cereći se što ga je nazvala
gospodinom. “Ali to se računa kao ručak. Jutro je prošlo. Razmisli o tome što
bi željela za večeru. Imam prilično bogatu smočnicu, ali znaš što? Ako poželiš
nešto što nemam, pobrinut ću se da to kupim. Može tako?”
Cammie je žustro zaklimala glavom, usta punih palačinki.
“Ja bih zbilja volio jesti svinjske kotlete”, potišteno je odvratio Travis.
“Eve pravi najbolje svinjske kotlete, pire-krumpir i umak, ali prošlo je jako
dugo otkad smo si to posljednji put mogu priuštiti.”
Potom se zarumenio, shvativši što je upravo rekao.
Donovan se nagnuo naprijed časteći Travisa nježnim, ohrabrujućim
smiješkom. “To mi zvuči kao savršena večera. Ali mislim da Eve još ne bi
trebala u kuhinju. Možda ih ne znam napraviti jednako dobro kao ona, ali
dat ću sve od sebe.”
“Ah, ne smeta mi”, pobunila se Eve. “Učinio si toliko toga za nas,
Donovane. Nemam ništa protiv kuhanja za sve. To je najmanje što mogu
učiniti.”
185
Donovan je odlučno odmahnuo glavom, iako nije bila stvar u tome da
mu pomisao na Eve u kuhinji kako priprema jelo za sve nije bila privlačna.
Ali ima puno vremena na raspolaganju za to. Zasad ih je sve želio tetošiti i
razmaziti. “Moraš se odmoriti. Znam i sam spraviti večeru. Samo želim da se
odmaraš, miruješ i oporaviš se. Želim da to svi učinite.”
“U pravu je, Evie”, ubacio se Travis, glasa jednako odlučnog kao u
Donovana. “Zasad ne bi trebala kuhati. Dugo si se brinula o nama. Vrijeme je
da se netko brine o tebi.”
“Bravo”, Donovan se tiho složio. “Jako si to lijepo rekao, Travise.”
Eve je porumenjela, ali u očima joj je bljesnulo zadovoljstvo dok je
zurila u Donovana i Travisa.
“Hoćeš li se ti odsad brinuti o nama?” upitala je Cammie.
Iako je pitanje bilo dovoljno nevino, Donovan je jasno vidio tjeskobu u
njezinim očima. Činilo se kao da se boji da će ih Donovan izbaciti i ostaviti ih
da se sami snalaze.
Čak je i Travis pogledao u Donovana s očiglednim pitanjem u očima. U
pogledu mu se nazirala sjena kao da se pribojava istog, kao da se pita je li
riječ o tek privremenoj situaciji, te hoće li Donovan nauditi Eve.
Donovan je posegnuo prema Cammienoj ruci i utješno je stisnuo. Ali
uključio je i Eve i Travisa u svoju izjavu. Želio je da znaju točno kako stvari
stoje.
“Naravno da ću se odsad ja brinuti o vama. I drago mi je što si to
spomenula jer postoji nešto o čemu bih vrlo rado želio razgovarati s tobom i
Travisom.”
Cammiene su se oči raširile, a čak je i Travis izgledao iznenađeno.
Potom se u Travisov pogled uvukla nesigurnost, kao da se pribojava
najgoreg.
“Eve mi se jako sviđa i želim da ostane sa mnom. Zauvijek”, rekao je
bez okolišanja.
Želio je reći to Eve i u nekoj drugoj prilici, osim kada su nasamo, inače
bi mogla pomisliti kako su ga ponijeli osjećaji te da govori stvari koje zapravo
ne misli. Budući da je iznio svoje osjećaje pred njezinim bratom i sestrom,
nadao se da će shvatiti kako je posve ozbiljan i posvećen namjeri da svoje
riječi pretvori u djela.
“Ali želim da i vi ostanete. Želim da budemo... Obitelj”, rekao je,
procjenjujući njihovu reakciju na svoju izjavu.
186
Travis je izgledao iznenađeno – i preplavljeno olakšanjem. Cammieno
se lice ozarilo.
“Kako to misliš?” promuklim je glasom upitao Travis. “Želiš da svi
ostanemo s tobom?”
“Da, to želim”, tiho je odvratio Donovan. “Znam da nisam vaš pravi
otac, ali rado bih vam oboma bio otac. Bio bih ponosan zvati vas svojom
djecom i zauvijek bih vas volio i štitio.”
“Ne sviđa mi se moj pravi tata”, tužno je rekla Cammie. “Bojim ga se.
On nije dobar, Vane. Želim da ti budeš moj tata.”
Donovan se dodatno rastopi, a da već nije bio beznadno zaljubljen u tu
malenu djevojčicu, njezine bi ga riječi dokrajčile.
“Više se ne moraš brinuti zbog svoga pravog oca, Cammie. Ja ću se
brinuti o tebi, tvom bratu i Eve. Želim da budemo obitelj. Prava obitelj. A ono
što ne shvaćaš jest da ja imam vrlo veliku obitelj i da će te i ona voljeti. Imat
ćeš djeda i baku. Mnoštvo stričeva, strini, bratića i sestrični. Već sam ti
spominjao Charlotte. Ona je tvojih godina. Ali još je djece na putu” dometnuo
je sa smiješkom na usnama. “Moja braća Sam i Garrett dobit će bebe
početkom sljedeće godine.”
“Obožavam bebe!” uskliknula je Cammie, uzbuđeno zapljeskavši
rukicama.
Donovan je skrenuo pogled prema Eve, koja je sve vrijeme šutjela.
“Što ti kažeš, Eve?” tiho je upitao. “Što bi ti željela?”
Istog trenutka, Travis i Cammie uputili su Eve molećiv pogled kao da
se boje da će ona stati svemu tomu na kraj. Donovan je mudro postupio što je
potegnuo to pitanje u Travisovu i Cammienu prisustvu, ali ni u kojoj mjeri
nije nastojao manipulirati njome. Samo je želio da zna kako ima sasvim
ozbiljne namjere u vezi s njom. Nadao se da ga poznaje dovoljno dobro da
zna kako ne bi upleo Travisa i Cammie u to osim ako nije siguran. Ne bi
ugrozio njihove osjećaje da nije sasvim siguran u vlastite osjećaje i namjere.
“Želim da budeš sretna, Evie”, tihim je i ozbiljnim glasom rekao Travis.
“Odrekla si se toliko toga radi mene i Cammie. Povrijedio te. Znam to.
Također znam što ti je pokušao učiniti. I znam kolikom si se riziku izložila
kada si odvela mene i Cammie od njega. Stoga, ako to želiš, imaš moj
blagoslov. Ne želim da se odrekneš vlastitog života radi mene i Cammie.”
Eveine oči napunile su se suzama. Nakratko je ostala šutjeti, očigledno
preplavljena osjećajima zbog Travisovih riječi. Cammie je izgledala zabrinuto
187
što Eve nije smjesta odgovorila. Ustala je i uspela joj se u krilo, polažući
slobodni dlan na Evein obraz.
Nježno ga je pogladila, brišući suze koje su klizile niz Eveino lice.
“Nemoj plakati, Evie”, ozbiljnim je glasom rekla Cammie. “Van kaže
da će se brinuti o nama. Sve će biti u redu, zar ne, Vane?”
“Naravno, dušo”, odlučno je izjavio, netremice zureći u Eve dok je
ponavljao svoj zavjet.
Eve je snažno zagrlila Cammie te posegnula prema Travisovu dlanu i
stisnula ga. Njih su troje predstavljali krhak prizor, ali u njemu se nazirala i
odlučnost. Bili su cjelina. Čvrsta, neraskidiva obiteljska cjelina, čiji je dio
Donovan žarko želio biti.
Polako, Donovan je ispružio ruku prema Travisu, a potom posegnuo
prema Eve s druge strane, povezujući ih u krug.
“Mi smo obitelj”, rekao je Donovan. “Odsad pa nadalje, možete
računati na mene kad je riječ o bilo čemu. Ako vas bilo što ikada uplaši,
očekujem da mi se obratite. Ako vas bilo što zabrine ili osjetite potrebu
razgovarati s nekim, uvijek ću biti tu za vas. Moramo srediti mnogo toga.
Postoji mnoštvo neriješenih pitanja. Ali učinit ćemo to. Zajedno.”
“Voljela bih to”, tiho je odvratila Eve, prvi put otvoreno odgovarajući
na – i prihvaćajući – Donovanovu ponudu.
Travisu je naizgled laknulo. Cammie je oduševljeno zacičala, a potom
se iz Eveina krila bacila u Donovanovo naručje, tjerajući ga da pusti
Travisovu i Eveinu ruku. Nasmijao se kada je ovila rukice oko njega i čvrsto
ga stisnula.
“Volim te”, prošaptala mu je na uho.
On je nakratko zatvorio oči, osjećajući knedlu u grlu koja ga je
sprječavala da progovori. Sjedio je ondje, uživajući u osjećaju bezuvjetne
dječje ljubavi, te se na licu mjesta zakleo da će je uvijek uzvraćati. Da čak ni
djeca koju će on i Eve jednoga dana imati neće umanjiti njegovu ljubav i
pažnju prema Cammie i Travisu. Oni će zauvijek predstavljati njegovu prvu
djecu i zauzimati posebno mjesto u njegovu srcu.
“I ja tebe volim, dušice. Želim da to zauvijek pamtiš, dobro?”
Cammie je kimnula u njegov vrat, a potom mu se snažnije privila uz
prsa. Široko je zijevnula i opustila se u njegovim rukama. On ju je namjestio u
naručju kako bi je mogao bolje držati pa se ponovno usredotočio na Eve i
Travisa.
188
“Što ćemo učiniti?” tiho je upitao Travis. “Hoću reći, u vezi s njime?
Nastavit će progoniti Eve. Željet će je kazniti za ono što je učinila. Ne
smijemo to dopustiti, Vane. Ubit će je. Jednako kao što je ubio...”
Travis je utihnuo i hitro skrenuo pogled, ali Donovan je prije toga uočio
sjaj suza u njegovim očima. I Eveine su se oči iznenada ovlažile na spomen
njihove majke.
Donovana je boljelo srce zbog spoznaje da je Travis vrlo dobro svjestan
načina na koji je umrla njegova majka. Da se morao pomiriti s činjenicom da
mu je vlastiti otac oduzeo najvažniju osobu u životu.
“Ne želim da se brineš zbog njega”, odlučno je rekao Donovan. “Želim
da se posvetiš svom oporavku i brizi za sestre. Moja braća i ja pobrinut ćemo
se za to da vam tvoj otac više ne predstavlja nikakvu prijetnju. Vjeruješ li u
to?” Travis je polagano kimnuo. “Nego, ova mlada dama samo što nije
zaspala u mojim rukama, stoga ću je odnijeti u krevet, a možda bi i ti mogao
razmisliti o tome da se odmoriš. Treba li ti još lijekova za bolove?”
Travis je odmahnuo glavom, nakratko oklijevajući. Prvo je pogledao
Eve, a potom i Donovana prije nego što se ponovno oglasio.
“Zašto ne bi odnio Cammie u moj krevet? Bit će joj udobno, a i navikla
je spavati i sa mnom i s Eve. Znam da se i Evie mora odmoriti.”
Donovan je jedva obuzdao svoje iznenađenje. Mogao se zakleti da mu
Travis popločava put kako bi mogao biti sam s Eve time što želi da Cammie
spava u njegovu krevetu, a sudeći po rumenilu koje je oblilo Eveino lice, i
ona je zaključila istu stvar.
Ipak, Donovan nije namjeravao gledati poklonjenom konju u zube.
Njemu i Eve bilo je potrebno zajedničko vrijeme nasamo. Ne samo kako bi
vodili ljubav – što je Donovan jamačno namjeravao učiniti – nego kako bi
mogli raspraviti o stvarima koje hi inače uzrujale Cammie kada bi ih načula.
“Ako tako želiš”, rekao je Donovan.
Travis je kimnuo. “I dobro sam. Hoću reći, za sada. Možda će mi noćas
ponovno trebati lijek. Najviše me boli kada ležim na leđima pa mi je zato
teško zaspati.”
Donovan se namrštio. “Trebao si mi sinoć reći. Nema razloga da se
mučiš. Mogao sam ti dati injekciju kako bi se dobro naspavao.”
“U redu je”, rekao je Travis. “Bit ću dobro. Leći ću sada kad odneseš
Cammie u krevet, a poslije večere može ponovno spavati u mom krevetu.
Veselim se svinjskim kotletima.”
189
Donovan se nasmiješio. “Okej, hajdemo onda odvesti tebe i Cammie u
krevet.”
Prije nego što su se uspjeli i pomaknuti, netko je pokucao na kuhinjska
vrata. Budući da ga nadzorni sustav nije upozorio na pridošlicu, Donovan je
shvatio da je riječ o nekome od braće ili šurjakinja. Podigavši pogled, kroz
ostakljeni je dio vrata ugledao Garretta.
Sranje. Garrett zna biti vrlo zastrašujuć. Posljednje što je želio jest da
njegov brat nasmrt prestraši Cammie ili Eve.
Uzdahnuvši, ustao je i premjestio Cammie na susjedni stolac.
“To je samo moj brat Garrett”, objasnio je kako bi ublažio strah na
Eveinu licu. “Često ćete ga viđati. Pa, njega i sve ostale. Sam i Sophie željet će
dovesti Charlotte da se vas dvije upoznate, Cammie.”
Cammie se sramežljivo nasmiješila i gurnula palac u usta.
Donovan je prišao vratima, iživciran zbog upadice. Ali trebao je to i
očekivati. Garrett kao Garrett, želio se na vlastite oči uvjeriti u što se
Donovan upliće. Bolje da to odmah riješi pa da ga Garrett ostavi na miru.
Nema šanse da Garrett baci i jedan pogled na Eve, Travisa i Cammie te da ne
napravi potpuni zaokret u mišljenju i prestane upozoravati Donovana.
Garrett možda i jest najtmurniji i najnamrgođeniji među braćom Kelly,
ali istodobno je ogroman mekušac kada je riječ o ljudima koje voli. A
Donovan nije sumnjao kako će se na prvi pogled zaljubiti u Eve i njezinu
obitelj.
Otvorio je vrata i ostao zatečen ugledavši zdjelu prekrivenu
aluminijskom folijom u Garrettovim rukama.
Podigao je obrve. “Čemu dugujem zadovoljstvo zbog ovog nenadanog
posjeta?” Garrettu nije promaknulo kada je naglasio riječ nenadani, ali oglušio
se na Donovanovo podbadanje te se proguran unutra.
“Donio sam vam njam-njamove od karamele. Pomislio sam da bi se
svidjele Cammie. Charlotte ih obožava i vječito preklinje svog strica Garretta
da joj ih napravi”, s tračkom je humora rekao Donovanu. “Osim toga, moja
mi supruga kaže da nema te žene na svijetu koja bi odoljela čokoladnoj divoti
poput ove.”
Donovan se nacerio i uzeo zdjelu. “ Uđi. Upravo smo zgotovili kasni
doručak. Svi su za stolom. Upoznat ću vas. Samo, Garrette? Nastoj ih ne
preplašiti.”
190
Garrettovo je lice poprimilo posve nevin izraz. “Ja? Pa ja sam oličenje
ljubaznosti, sjećaš se?”
Donovan je frknuo. “Kako god. Samo se lijepo ponašaj. Oni su... oni su
sada moja obitelj, Garrette. Rekao sam im to. Rekao sam to Cammie i Travisu.
Da su ne samo moja obitelj nego i da je moja obitelj njihova. Obavijestio sam
ih o velikom broju stričeva, strini, bratića i sestrični, a da i ne spominjem
mamu i tatu.”
“I, kako su primili tu vijest?” tiho je upitao Garrett.
Donovan je izdahnuo pa pogledao prema blagovaonici kako bi se
uvjerio da ga ne mogu čuti. “Bili su izvan sebe, čovječe. Da si samo vidio
nadu i čežnju u njihovim očima. Zamalo sam se slomio. Bojali su se da ću ih
napustiti i da je moja pomoć tek privremena.”
Garrett se namrštio. “Nadam se da si ih uspio uvjeriti u suprotno.”
“O, da, jesam. Vrlo sam im jasno dao do znanja da ne idem nikamo,
kao ni oni. I da nisam samo ja na njihovoj strani, nego da ste i svi vi.”
Garrett je kimnuo. “Dobro. A sada me upoznaj sa svojom obitelji.”
Te su riječi svjedočile o Garrettovoj potpori Donovanu. Poručio mu je
da ga bezrezervno podržava. Donovan je znao da ga Garrett neće iznevjeriti,
ali ipak, zbog tih mu je riječi silno laknulo.
Da, njegova su braća brinula zbog njega i čak su se ponekad ponašali
pretjerano zaštitnički, ali kada je bilo potrebno, podržavali su ga bez zadrški.
Baš kao i ostatak Kellyjevih. Nije postojala ni jedna obitelj na svijetu poput
njegove i Donovan je znao da to ne govori samo zato što im pripada.
Kellyjevi su bili odana, opaka skupina dragih ljudi i Donovan ih ne bi
mijenjao ni za što na svijetu.
On i Garrett prišli su stolu za kojim su ostali sjedili. Cammie je sada
sjedila na Eveinu krilu, a lice joj je odisalo zabrinutošću koja je ispunjavala
cijelu prostoriju. Čim je Garrett spustio pogled na djevojčicu, lice mu se
smekšalo.
Garrett je bio mrk. Namrgođen i sasvim opak, ali bio je jedan vjeran
gad. Odan od glave do pete i spreman dati život za sve svoje bližnje.
Dovraga, čak je bio primio metak namijenjen Sophie. I ponovno bi to učinio
radi bilo koje među svojim šurjakinjama.
“Društvo, želim da upoznate mog starijeg brata Garretta. Garrette, ovo
su Eve i njezina sestra, Cammie, te njihov brat, Travis.”
191
Travis je istog trena ustao, kriveći lice od bola zbog nagle kretnje. Ali
uspravio se i ozbiljna lica pružio ruku Garrettu.
“Drago mi je, gospodine. Čuli smo mnogo toga o vama.”
Garrett je zurio u tinejdžera očiju ispunjenih poštovanjem. Uhvatio je
Travisovu ruku i stisnuo je.
“I meni je drago, sine. I sam sam čuo puno toga o vama. Donovan se
jako ponosi načinom na koji si se brinuo o svojim sestrama. Mnogi odrasli
muškarci ne posjeduju takvu vrlinu kakvu si ti pokazao.”
Travis je porumenio, očigledno počašćen Garrettovim komplimentom.
Potom se Garrett okrenuo prema Eve i Cammie te im uputio topao i srdačan
smiješak.
“Hej, malena. Drago mi je što te upoznajem. Imam još jednu nećakinju
tvojih godina. Charlotte. Mislim da ćete vas dvije biti sjajne prijateljice.”
Eve se činila nevjerojatno zadovoljnom zbog činjenice da je Garrett
nazvao Cammie svojom nećakinjom. Zamijetila je njegovo prihvaćanje te su
joj oči ponovno zablistale od suza. Nakratko je skrenula pogled kako bi se
pribrala i spriječila samu sebe da se pretjerano prepusti osjećajima. Ali
Garrettu to nije promaknulo.
“Donio sam ti posebnu poslasticu, Cammie”, rekao je Garrett,
zadržavajući vedar ton glasa, iako mu je pogled počivao na Eve.
Cammie se ozarila, a usne su joj se razvukle u sramežljiv smiješak oko
palca. Povukla je rukicu, zadržavši tek vršak palca na usnama. “Kakvu?”
Posegnuo je prema zdjeli u Donovanovim rukama i sklonio
aluminijsku foliju.
“Njam-njamove od karamele. Ne znam kako se točno zovu, ali ja sam
ih tako nazvao jer kad ih jedeš možeš samo ponavljati njam-njam-njam zato
što su tako fini.”
Cammie se zahihotala i bojažljivo pružila ruku prema jednoj kockici.
Garrett je spustio zdjelu kako bi je mogla uzeti, a potom ponudio i Travisa
prije nego što je spustio zdjelu pred Eve.
“Vrlo mi je drago što te upoznajem, Eve”, tiho je rekao Garrett, “Želim
da nešto znaš, a siguran sam da ti je to Donovan već rekao, ali volio bih da to
čuješ iz mojih usta. Kao prvo, ja, moja braća i cijela naša organizacija, kao i
cijela naša obitelj, učinit ćemo sve kako bismo ti pomogli i dobro se pobrinuli
da više ništa ne naudi tebi ili tvom bratu i sestri. A kao drugo, dobrodošla u
obitelj.”
192
Eve je izgubila bitku sa suzama. Skliznule su joj niz lice pa ih je
požurila obrisati. Travis je pružio ruke prema Cammie, ali Donovan ga je
preduhitrio i uzeo je u naručje prije nego što se Travis ozlijedi podižući je
sam.
Garrett se potom sagnuo i privukao Eve u čvrst zagrljaj. Ona je isprva
oklijevala, a potom ustala i uzvratila mu zagrljajem, Garrett se nacerio
odmičući se, a potom je pljesnuo Donovana po leđima.
“Baš ti je pala sjekira u med, Vane. Ne mogu reći isto za njih, jer ih je
dopao štreber poput tebe, ali ti svakako izvukao tanji kraj.”
Donovan je zakolutao očima. “Koliko ti puta moram reći? Štreberi su
privlačni.”
Eve se nasmijala, ali i žustro zaklimala glavom. “Pamet je vrlo
primamljiva muškarčeva osobina.”
Garrett se nasmijao s njom, a potom joj srdačno raskuštrao kosu. Ponio
se baš poput starijeg brata. A Eve je uživala u njegovoj gesti. Oči su joj
blistale od sreće.
“Idem, skidam vam se s vrata. Samo sam želio svratiti i predstaviti se. I,
buraz, da te odmah upozorim. Znaj da možeš očekivati slične posjete od
ostatka klana. Cure umiru od nestrpljenja da upoznaju ženu koja te osvojila, i
naravno da će ti željeti dati svoj blagoslov. Znaš koliko su zaštitnički
nastrojene prema tebi i Joeu s obzirom na to da ste vas dvojica jedina
slobodna braća. Izgleda da je sada Joe ostao jedini.”
Donovan je pogledao prema Eve, promatrajući njezinu reakciju dok je
Garrett govorio o njegovoj i Eveinoj vezi kao da je gotova stvar. Nepobitna
činjenica. Obrazi su joj se rumenjeli, ali nije izgledala posramljeno. Izgledala
je... sretno. A to je učinilo Donovana još sretnijim.
Njezin pristanak predstavljao je jedinu zapreku njihovu odnosu. Koliko
god to smiješno zvučalo s obzirom na činjenicu da je tražena kriminalka i da
su ona i njezini brat i sestra u bijegu od nasilnog šupka, te su se stvari ipak
mogle riješiti. Na pristanak je pak nije mogao prisiliti. Morala mu se predati
svojevoljno i svesrdno, ma koliko Donovan žudio za time da je snagom volje
privoli da pristane.
“Hajde. Ispratit ću te”, rekao je Donovan, želeći ponovno ostati sam sa
svojom obitelji. Nije bio spreman podijeliti ih s ostatkom svoga klana. Ne još.
Doći će i taj trenutak. Dakako da ih je želio predstaviti svojoj velikoj, bučnoj
193
obitelji punoj ljubavi. Ali zasad ih je samo želio skrivati i uživati u sjaju nečeg
posve novog i vrlo dragocjenog.
Garrett se pozdravio i potom napustio kuhinju s Donovanom za
petama. Kada su izišli pred kuću, Garrett se okrenuo Donovanu s ozbiljnim
izrazom na licu.
“Prelijepa je, stari. I u pravu si. Vrlo krha. Isuse, dovoljno je da je
jednom pogledam pa da se raspizdim jer ju je neki kreten samo i dotaknuo.”
“Još i gore”, odvratio je Donovan dok mu je bijes kiptio u prsima.
“Spremao se napasti Cammie kada se Eve umiješala i izvukla ih odande.”
“Koji kurac?” proderao se Garrett. “Isuse Kriste, pa ona je dijete! A
vlastiti ju je otac pokušavao zlostavljati? Je li uspio? Sam ću otići i rastrgati
tog kurvinog sina. Približit će se Eve ili Cammie samo preko mene mrtva.”
Donovan je odmahnuo glavom. “Ne znam. Eve misli da nije. Ispitala je
Cammie, iako obilaznim putem i vrlo suptilno. Ne želi je uzrujavati ni
poticati na takvo razmišljanje. Ali Travis je bio taj koji je nazvao Eve. Duga je
to priča i podijelit ću je s tobom i ostalima čim uhvatim priliku. Ali taj je gad
nastojao sve držati pod svojom papučom, a kada se Eve počela opirati
njegovoj kontroli, kaznio ju je i zagorčao joj život. A nakon što je ubio Eveinu
majku, očekivao je od Eve da je zamijeni i preuzme majčino mjestu u njegovu
krevetu.”
“Govno jedno”, zarežao je Garrett. “Volio bih dobiti dvije minute
nasamo s njime. Otkinuo bih mu jaja i zadavio ga njima.”
“Aha”, odvratio je Donovan. “Stani u red. Ja planiram prvi doći do
njega.”
“Bio sam ozbiljan kada sam spomenuo ostatak obitelji. Svi žele
upoznati Eve, Cammie i Travisa. Zabrinuti su za tebe, ali mislim da će, čim je
upoznaju, njihova zabrinutost ispariti u trenu. Znam da se to meni dogodilo.
Ne mogu reći da te i malo krivim. Ne znam kako bi ih itko mogao i pogledati
pa ne reagirati onako kako si ti reagirao. Dobra su to djeca. Posebice Travis.
Ponaša se puno zrelije od petnaestogodišnjaka.”
“Pomozi mi s time, stari. Može? Osiguraj mi barem današnji dan.
Maren će uskoro doći kako bi ih pregledala i donijela još solne otopine za
Cammie, stoga će danas ionako biti kaotično, a zbilja bih volio provesti malo
vremena s njima i pustiti ih da se smjeste prije nego što ostali nahrupe.”
194
Garrett je kimnuo. “Nazvat ću ih i objasniti im. Čim im kažem da sam
upoznao Eve i klince, primirit će se dok i sami ne dobiju priliku da ih
upoznaju.”
“Ima još jedna stvar”, rekao je Donovan. “Evein je očuh već bio u
željezariji. Rusty je jutros došla kako bi me obavijestila da je njuškao i
postavljao pitanja. Zna da je Travis bio ondje, stoga se Rusty nije ni trudila
lagati mu. Ispravno je postupila i rekla mu je što je i trebala. Priznala je da je
radio ondje nekoliko dana. Bila je iskrena u vezi sa svim, osim o tome gdje su
sada, kako ne bi postao sumnjičav ili pomislio da mu laže ili pokušava nešto
sakriti. Ali moraš upozoriti ostale. Ne želim da Rusty odsad sama odlazi u
željezariju. A ne želim ni da tata bude sam ondje. Sean je upoznat sa
situacijom pa će organizirati ophodnje i povremeno provjeravati stanje. Ali
dok se sve to ne riješi, osjećao bih se puno bolje kada bi ti razgovarao sa
Samom i dogovorio da jedan od nas ili netko iz Nathanova i Joeova tima
neprestano boravi u željezariji.”
Garrettovo lice smrknulo se nalik na olujni oblak. “Taj je mali govnar
već stigao? Kako ju je, dovraga, uspio tako brzo pronaći?”
“Posjeduje mnogo novca i sredstava, a da i ne spominjem poznanstva.
Sean je malo kopao. Eve traže zbog otmice, a očuh joj je iznašao medicinski
karton s navodnom poviješću mentalne bolesti. Temeljit je. To mu moram
priznati. Pobrinuo se skupiti dokaze o tome da je nestabilna i da predstavlja
opasnost ne samo za sebe nego za bilo koga tko stupi u kontakt s njom.”
“Kurvin sin. To je pravi užas, stari. Imaš li pojma što ćeš učiniti?”
Donovan je odmahnuo glavom. “Ne, još nemam. Napredujem korak po
korak, a ma koliko grozno zvučalo, trenutačno sam usredotočen na to da je
odvedeni u svoj krevet i natjeram je da shvati da je sve ovo stvarno. Mora
steći povjerenje u mene prije nego što uspijem učiniti bilo što za nju. Bojim se
da će pobjeći, stoga želim biti vraški siguran da osjeća isto što i ja.”
Garrett je kimnuo. “To ima smisla. I sam bih učinio istu stvar.”
Donovan se nasmijao. “Znam da bi. Dovraga, i učinio si to.”
“Aha. I ne osjećam nikakvu grižnju savjesti. Zbog toga sam dobio što
sam želio. Saru. Jedino zbog čega žalim jest to što nisam puno ranije bio
iskren prema njoj pa je sve doznala na onakav način.”
“Sve je dobro ispalo. Samo je to važno. A sada ste vjenčani i čekate
dijete.”
195
Garrettovo se lice razvuklo u blentav, kretenski osmijeh. Ozario se, a
plave su mu oči zablistale od sreće. Izgledao je poput klinca kojem se upravo
ostvarila božićna želja.
“Razumiješ li sada zašto želim ono što ti i ostali imate?” tiho je upitao
Donovan. “Razmisli o tome kako se osjećaš zbog toga što žena koju voliš nosi
tvoje dijete i što je svake noći u tvome krevetu, i čeka te svakog puta kada se
vraćaš kući iz misije.”
“Da, kužim. Samo nisam želio da se... zadovoljiš ničim manjim. Nisam
želio da objeručke prihvatiš prvu priliku koja ti se pružila samo zato što se
možda bojiš da se to nikada nećeš doživjeti. Ja – svi mi – samo želimo da
budeš sretan.”
“Shvaćam. Ali, Garrette, ne zadovoljavam se ničim manjim. Eve je ona
prava. Dosad nisam upoznao pravu jer sam čekao nju. To je to i ne mogu ti to
bolje objasniti. Ne mogu objasniti, jednako kao što ti ne možeš objasniti kako
ti je bio potreban samo jedan pogled na Saru da shvatiš da je ona prava, ili
kako je Nathan od samog početka znao da je Shea prava žena za njega. Kao
što je Sam znao da je Sophie prava za njega pa je mjesecima patio za njom
prije nego što smo je izvukli iz jezera. Bio je mnogo tvrdoglaviji od svih vas i
snažnije se opirao, pa čak i otišao toliko daleko da nije povjerovao Sophie
kada se pojavila preklinjući ga za pomoć. Ja ne namjeravam ići tim putem.
Eve je ona prava i neću se nimalo opirati tomu. Dovraga, previše to želim.
Želim... nju.”
Garrett se nasmiješio i podigao sklopljenu šaku kako bi Donovan
udario svojom o nju. “Oohrah2, stari. Oohrah”
Donovan se nacerio. “O, da, oohrah! Ništa od onog hooyah sranja!”
“Okej, vrati se svojoj obitelji. Ja sada brišem, a ti se ne brini. Odvratit ću
napasnike i reći im da te puste da dišeš. Prenijet ću im sve što sam primijetio,
ali znam da će mama postati samo još odlučnija u želji da upozna Eve i svoju
najnoviju unučad čim joj kažem da si ozbiljan u vezi s njom.”
Donovan mu je mahnuo, osjećajući sladunjavo uzbuđenje zbog
činjenice da mu je Garrett rekao neka se vrati svojoj obitelji. O da, svojoj
obitelji. Svojoj. Nije ih se namjeravao odreći bez poštene borbe. Zajebi borbu.
Radije će umrijeti nego dopustiti da mu ih itko oduzme.
2 Borbeni poklič američkih marinaca. (Nap. prev.)
196
23. POGLAVLJE
DONOVAN je u potpunoj tišini promatrao Travisa i Cammie dok su

čvrsto spavali. Dirnuo ga je prizor šćućurenog dvojca, Cammie sklupčane uz
Travisov bok i rukice s krajnjim povjerenjem prebačene preko bratova
trbuha.
Glava joj je počivala na njegovoj nadlaktici te se ugnijezdila pod
njegovim ramenom. Travisova glava bila je nagnuta u stranu tako da mu je
brada gotovo dodirivala Cammiene raštrkane kovrče.
Maren i Steele došli su kako bi Maren mogla pregledati Travisa,
Cammie i Eve. Namjestila je Cammienu infuziju, zadovoljna njezinim
napretkom i sniženom temperaturom. Travis je još uvijek osjećao bol i
nelagodu, iako je to pokušavao sakriti. Maren je ustrajala u tome da mu dade
još jednu injekciju, a potom je rekla Donovanu kako mu može nastaviti
davati obične lijekove protiv bolova dok se ne oporavi.
Eve je obavijestila da je s njom sve u najboljem redu nakon što joj je
pregledala glavu i detaljno je ispitala o simptomima koje osjeća.
Nakon toga, Maren i Steele otišli su, a Maren je rekla kako neće dolaziti
osim ako Donovan bude mislio da je potrebno.
Nakon što potroši posljednju vrećicu otopine s antibioticima, Donovan
je mogao prestati davati Cammie infuziju i nastaviti nadzirati njezin
oporavak.
Čim su Maren i Steele otišli, Donovan, Eve, Travis i Cammie izvalili su
se u dnevnom boravku i gledali filmove sve dok nije postalo očito kako su
Travis i Cammie spremni za odlazak u krevet.
Garrett je očigledno održao riječ o tome da će reći ostatku obitelji da
miruju, jer nitko nije navraćao, na čemu mu je Donovan bio zahvalan. Uživao
je u svakom trenutku mirne večeri s Eve te njezinim bratom i sestrom.
Veselio se pri pomisli na bezbroj takvih večeri.
Stajao je na dovratku, još koji trenutak promatrajući djecu i ponoseći se
svojom obitelji. Svojom djecom. Dakako, rijetki su muškarci željeli započeti
vezu na takav način. S kompletnom obitelji. Preuzimanje odgovornosti za
četverogodišnjakinju i tinejdžera nije lak zadatak. Ali Donovan se zaljubio u
197
sve njih i veselio se danu kada će ih moći službeno zvati svojima i dati im
svoje prezime.
Cammie i Travis Kelly. Sviđalo mu se kako to zvuči. Tiho je isprobao
riječi na usnama.
Eve Kelly zvučalo je još i bolje. Mahnito je trčao pred rudo. Čekao ih je
dug put prije nego što on i Eve uopće i pomisle na brak. Ali to nije značilo da
ne razmišlja o danu kada će sve postati službeno.
U njegovim očima oni su mu već pripadali. U očima njegove obitelji
predstavljali su njezin sastavni dio. Ali Donovan je želio da cijeli svijet dozna
za njih. A to neće biti moguće dok ne ukloni sve i svakoga tko im prijeti.
Nevoljko se povukao u hodnik, nečujno zatvarajući vrata za sobom, a
potom se zaputio prema Eve. Večeras će voditi ljubav s njom. Učinit će je
svojom. Osjećao je bolnu potrebu da se to dogodi. Žudio je za time da je drži
u naručju dok vodi ljubav s njom. Da je promatra dok se rastače pod njime,
pogleda prikovanih jedno za drugo i tijela spojenih na najintimniji mogući
način.
Neće je siliti ako nije spremna, ali usrdno se nadao da ga želi jednako
kao što on želi nju. Čekat će dovijeka ako je potrebno, ali svaki se djelić
njegove duše molio da bude spremna.
Kada je stigao do vrata, tiho je pokucao i oslušnuo zrak čekajući njezin
odziv. Kada ga je začuo, ušao je i smjesta je potražio pogledom.
Sjedila je na krevetu, odjevena u pidžamu jedne od njegovih šurjakinja
koju su poslale s ostatkom odjeće za nju. Osobno će im zahvaliti na
velikodušnosti i spremnosti na pomoć potpunoj strankinji, ali trenutačno je
bio usredotočen isključivo na Eve i to da bude nasamo s njom, bez ikakva
ometanja iz vanjskog svijeta.
Srela je njegov pogled, a rumenilo joj je navrlo u obraze. Je li bio tako
očit? Izgledala je preslatko, oslonjena na jastuke, s koljenima privučenim na
prsa i ruku ovijenih oko njih. Ali nije zamjećivao nikakvu naznaku koja mu je
govorila kako nije voljna učiniti ono što je namjeravao.
Prišao je krevetu i spustio se pokraj njezina kuka, približivši joj se tek
toliko kako bi mogao sjesti na rub madraca. Potom je posegnuo prema
njezinoj ruci i prinio je svojim usnama, ljubeći joj sve i jedan prst.
“Želim voditi ljubav s tobom, Eve”, izjavio je bez okolišanja.
Postojali su vjerojatno bolji načini zavođenja žene, ali on je bio izravan
tip i to se nikada neće promijeniti. Osim toga, znala je što smjera. Sasvim je
198
jasno obznanio svoju želju, stoga nije bilo potrebe za smiješnim i
sramežljivim igricama.
“Hoćeš li mi to dopustiti?” tiho je upitao.
Njezine su se zjenice raširile, a rumenilo dodatno obojilo obraze.
Nervozno je oblizala usnice, a on je gotovo zastenjao naglas.
“Nemam mnogo... iskustva”, prošaptala je. “Ne želim da se razočaraš.”
Srce mu je poskočilo zbog nesigurnosti koja je isijavala iz njezina lica.
“Dušo, nema šanse da me razočaraš. Moram znati samo i isključivo
jednu stvar. Želiš li me onoliko koliko ja želim tebe? Želiš li večeras voditi
ljubav sa mnom?”
Ona je polagano kimnula, a neodoljivo sramežljiv izraz procvjetao je na
nježnim crtama njezina lica. Bila je, jednom riječju, prekrasna. I bila je
njegova. Morao je suspregnuti poriv da je zgrabi u naručje, baci je na leđa i
svom se silinom zabije u nju. Ali obuzdao je svoje pećinske nagone i natjerao
se da ide polako.
Pažljivo joj je sklonio ruke s koljena pa je povukao naprijed tako da je
može zagrliti, čvrsto ovijajući ruke oko njezina tijela. Gledali su se u oči, a
usne su im bile udaljene tek nekoliko centimetara. Osjećao je svaki njezin
dah. Bili su kratki i isprekidani, a bilo joj je mahnitalo, trepereći u njezinu
vratu poput leptira. Obuzeo ga je poriv da je poljubi točno u to mjesto na
vratu, stoga mu se i prepustio.
Eve je naglo uzdahnula, a potom se rastopila u njegovu naručju,
omlohavjela tijela. Osjećao je udaranje njezina srca na svojim prsima, svaku
njezinu oblinu, dodir njezinih bradavica na svome tijelu.
Slatka. Tako nevjerojatno slatka. Bila je tako mekana, ženstvena i posve
savršena. Držao je savršenstvo – svaki san koji je ikada sanjao – ovdje, u
svojim rukama. Nikada neće postojati savršenija noć od ove. Prvi put kada će
voditi ljubav. Prvi iskaz njihove rastuće ljubavi. Kada će joj bez riječi – jer
riječi to nikako nisu mogle izrazita – pokazati što mu sve znači i što će mu
sve značiti.
Liznuo je mjesto na kojem joj je bilo udaralo te je ponovno poljubio,
penjući se prema njezinu uhu. Zubima joj je nježno povukao ušnu resicu i
gricnuo je prije nego što ju je liznuo jezikom. Potom je okružio obris njezina
uha i osjetljivu školjku, prelazeći jezikom po njezinoj koži sve dok se nije
stala vrpoljiti.
199
“Želim te razodjenuli, dušo. Želim vidjeti tvoje prekrasno tijelo.
Namjeravam uživati u svakoj sekundi ove noći. Želim da ti – nama – bude
savršeno. Nikada neću zaboraviti ovu noć. To što mi daješ znači mi više nego
što ćeš ikada znati ili shvatiti. Što mi povjeravaš ne samo sebe nego i Travisa i
Cammie.”
“Ni ja je neću zaboraviti”, promuklim je glasom odvratila Eve,
ispunjena požudom.
Odmaknula se i dotaknula mu lice, obujmivši mu čeljust dok je zurila u
njegove oči s toliko topline da mu je utroba napravila salto.
“I ja želim razodjenuti tebe” sramežljivo se oglasila. “Želim te vidjeti i
dodirnuti.”
Ovoga je puta doista zastenjao. “Ubijaš me, dušo. I ja to želim. Vjeruj
mi, želim da me dodiruješ i više nego što želim disati.”
Nasmiješivši se, približila je usne njegovima i poljubila ga. Bio je to prvi
put da je sama načinila prvi korak, a on je uživao u osjećaju koje mu je
pružalo istraživanje njezinih usana. Njezina inicijativa. Rado će se prepustiti
čemu god što mu poželi učiniti.
“Što kažeš na to da razodjenemo jedno drugo?” promrmljao je kada se
naposljetku odmaknula. “Ali ja prvi. Želim da budeš gola dok mi svlačiš
odjeću tako da mogu uživati u pogledu dok se ti baviš svojim poslom.”
Nasmijala se, a njezin topli i živahni smijeh zatreperio mu je u ušima.
Bože, bila je prekrasna kad se smiješila. Osjetio bi kao da ga netko udara u
trbuh svakog puta kada bi vidio kako joj se lice ozarilo, te se zakleo kako će
dati sve od sebe da joj izmamljuje osmijeh na lice do kraja života. Da će
uvijek imati razlog za osmijeh.
Ustao je s kreveta pa ispružio ruku prema njoj kako bi je povukao na
noge. Potom ju je polagano i predano počeo svlačiti, strpljivo se posvećujući
svakom njezinu odjevnom predmetu. Kada joj je razgolitio grudi, naglo je
udahnuo zureći u punašne brežuljke. Bradavice su joj nabubrile i stišale
naprijed naizgled preklinjući da ih dodirne. Da ih poljubi. O da, umirao je za
time da je okusi.
Oklijevala je, podižući ruke kao da se želi pokriti, ali on je uhvatio
njezine ruke i pažljivo ih spustio natrag.
“Ne skrivaj se preda mnom, dušo. Tako si prekrasna. Oduzimaš mi
dah. Nikada se ne skrivaj preda mnom. Odviše si prekrasna za to.”
200
Ona se nasmiješila i opustila ruke uz tijelo, a on je potom posegnuo
prema pojasu njezina donjeg dijela pidžame, prevlačeći ga preko njezinih
kukova i puštajući ga da padne na pod. Iskoračila je iz hlača te ih odbacila u
stanu, ostavši pred njime samo u gaćicama.
Predstavljala je slastan prizor. Tako nježna i zaobljena na svim pravim
mjestima. Bila je mršava – vjerojatno zbog prisilnih okolnosti u kojima se
nalazila posljednjih nekoliko mjeseci – ali kukovi i grudi svejedno su joj bili
obli.
Okrenuo ju je na stranu dok joj je svlačio gaćice, otkrivajući njezinu
stražnjicu, dva polumjeseca koja su preklinjala za njegovim dodirom. I
dodirnut će ih. Obujmit će ih dlanovima kada bude klizio u nju i podiči je
prema sebi kako bi ga lakše primila. Znoj mu je orosio čelo kada su mu um
opsjeli prizori kako klizi u njezinu slasnu unutrašnjost.
Ne mogavši više susprezati poriv da je dotakne, kliznuo je dlanovima
niz njezino tijelo, gladeći ga i milujući, uživajući u svakom dodiru.
Ona se naježila a sitne su joj se točkice raspršile po tijelu te je zadrhtala
kada joj je dlanovima obujmio grudi i prinio ih svojim gladnim usnama.
“Umirem od želje da te okusim”, promrmljao je spuštajući glavu kako
bi usisao jedan nabubreni vršak.
Ruke su joj poletjele prema njegovim ramenima te je zarila nokte u
njegovu kožu dok se upinjala prema gore, nudeći se njegovim usnama. Cijelo
joj se tijelo napelo, a tihi joj se uzdah oteo s usana. Nasmiješivši se u znak
zadovoljstva, on se posvetio drugoj bradavici, nježno je lickajući kratkim
pokretima prije nego što ju je usisao usnama, stišćući je malo jače nego prvu.
Ona je ponovno uzdahnula, a nokti su joj se dublje zarili u njegovu
kožu.
“To ti godi, dušo?”
“Da”, dahnula je. “Jako mi godi, Donovane. Imam osjećaj kao da sam
oduvijek čekala na tebe.”
On je uspravio glavu kako bi je pogledao u oči, želeći da zna koliko je
ozbiljan.
“Ja sam čekao cijeli život na tebe, Eve. Na ovo. Na nas. Na ovaj
trenutak. Moja si i nikada te neću pustiti. Nadam se da si spremna za to.”
Njezine su se oči smekšale u odgovor nudeći... ljubav? Je li se mogao
nadati tomu ovako rano? Nije to očekivao. Ne još.
201
Ali želio je to. Svim srcem. Nikada neće zaboraviti dan kada mu bude
poklonila te riječi. Dok mu ih ne kaže, ovo između njih nije zapečaćeno. Nije
trajno. Kad mu ih bude rekla, znat će da je istinski njegova, u svakom smislu
te riječi.
“Želim to”, tiho je rekla, glasa preplavljena osjećajima. “Želim to. Želim
tebe. Želim... sve.”
“Pružit ću ti sve što zamisliš pa i više od toga, dušo. Nikada nemoj
sumnjati u to. Želim da noću odlaziš u krevet znajući da ću uvijek, biti uz
tebe, i želim da se ujutro budiš s istom spoznajom. Ne želim da prođe i jedan
trenutak, a da ne znaš točno koga i što predstavljaš za mene.”
“Vodi ljubav sa mnom”, prošaptala je. “Molim te, Donovane. Silno te
trebam. Dopusti mi da te razodjenem kako bismo mogli voditi ljubav.
Nikada ništa nisam željela snažnije od toga.”
Srce mu se gotovo rasprsnulo u prsima. Kurac mu se tako snažno
upirao o traperice da će vjerojatno sljedećih nekoliko dana, ako ne i tjedana
ostaviti trag na njima! Radije bi bio okružen njezinom baršunastom mekoćom
nego zarobljen u grubom traperu njegovih hlača.
“Znam da si rekla kako me sama želiš razodjenuti, dušo, ali dopusti
meni kako bismo se mogli posvetiti važnijim stvarima. Poput toga da
dodirujem svaki dio tvoga tijela. Da ljubim svaki dio tvoga tijela. I uđem u
tebe toliko duboko da me osjetiš u samom svom središtu.”
Eve je zastao dah, a zjenice su joj buknule u odgovor. Drhtaj joj je
prostrujao cijelim tijelom, dodatno joj ukrutivši bradavice. On je prihvatio
njezinu reakciju kao odgovor te se hitro lišio majice, traperica i bokserica.
Kada se ponovno usredotočio na nju, uvidio je kako napeto zuri u njegovu
erekciju.
Prateći njezin pogled, spustio je glavu i lecnuo se. Nije ni čudo što
izgleda toliko uzbuđeno. Imao je erekciju nad erekcijama koja se tako snažno
upinjala prema gore da mu je glavić gotovo poljubičastio. Bio je spreman
eksplodirati, a još se nije ni približio njezinoj pici.
Podigavši pogled, ugledao ju je kako oblizuje usnice i gotovo se raspao
na licu mjesta. Spustio je ruku i prstima čvrsto primio glavić kako bi odgodio
neizbježno olakšanje. Isuse, bit će pravo čudo ako uspije ući u nju, a da
pritom ne svrši na sve strane.
202
“Pričekaj malo, dušo” promuklo se oglasio. “Tako si prokleto seksi da
sam spreman svršiti, a nisam još ni ušao u tebe. Želim da ti bude lijepo, a ne
da sve završi čim uđem u tebe.”
Ona se nasmiješila, a njezine jantarno-zlatne oči ispunilo je
oduševljenje. Zlatne točkice sjale su još življe kad je bila uzbuđena,
presijavajući se na blagom svjetlu noćne lampe.
“Osjećam se strašno seksi kada tako reagiraš na mene”, sramežljivo je
odvratila, “Nikada me ni jedan tip nije gledao na način na koji me ti gledaš.
To mi se sviđa.”
“Otkinut ću jaja svakom tipu koji te bude gledao na način na koji te ja
gledam”, zarežao je.
Ona se ponovno nasmiješila te se uspela na krevet, liježući na jastuke s
nijemim pozivom u očima. Nije mu bilo potrebno jače ohrabrenje.
Razmislivši o drugim ženama s kojima je spavao, iskreno je morao reći
da se jednostavno ševio. lako, nije stvar u tome da se prema partnericama
nije odnosio s krajnjim poštovanjem, ali upuštao se u seks znajući da između
njega i njih ne postoji nikakva emocionalna povezanost. Ništa ni približno
onomu što je osjećao prema Eve. Ovo je u suštini bio prvi put da vodi ljubav
sa ženom.
Bio je iznimno pristojan prema svim ženama. Nikada nije učinio bilo
što zbog čega bi se osjećale jeftino jer su spavale s njime. Ali i one su, baš kao
on, od početka znale u čemu je kvaka. Čak i kad je određeno vrijeme izlazio s
istom ženom, to su oduvijek bile veze radi zabave. Ništa ozbiljno. Ništa što bi
uključivalo njegovo srce kao ovo s Eve.
Nije on imao nešto protiv veze ili braka. Želio je te stvari. Nikada im se
nije protivio. Ustvari, čak bi se usudio reći da je aktivno tražio onu pravu. Ali
ni jedna od njih nikada nije dotaknula njegovo srce. Nisu ostavile trag na
njegovoj duši. A po svojoj braći i njihovim ženama znao je da one s kojima je
dosad bio nisu bile prave. Strpljivo je čekao, znajući da njegova srodna duša
postoji. Negdje u svijetu, i čeka, baš poput njega. Samo ju je morao pronaći. I
konačno je to učinio. Ovdje je. U njegovoj kući, u njegovu krevetu, u njegovu
naručju. A sada je s njom namjeravao voditi ljubav prvi put.
“Zašto tako zuriš u mene?” prošaptala je dok joj se zabrinutost uvlačila
u pogled.
Donovan se mentalno šutnuo jer se nakratko isključio. Iako samo zato
da bi do kraja osvijestio važnost ove noći.
203
“Sama sam želio uživati u trenutku”, iskreno je odvratio. “Ovo je nešto
posebno za mene, Eve. Ti si posebna za mene. Želim da sve bude kako treba.
Ne želim brzati. Želim upiti svaki trenutak i sjećati ih se zauvijek. I nakon
četrdeset godina sjećat ću se kako si noćas izgledala. Koliko si prekrasna.
Koliko je mek, topao i sladak svaki djelić tvoga tijela.”
Suze su zablistale u njezinim očima te je očigledno progutala knedlu
gotovo bespomoćno zureći u njega.
“Kako mi možeš govoriti takve prekrasne stvari? Kažeš da ćeš se za
četrdeset godina sjećati kako sam izgledala i kakva sam bila pod tvojim
prstima. Ali znaš čega ću se ja sjećati? Sjećat ću se stvari koje si mi rekao i
zauvijek ću ih čuvati u svom srcu.”
On se nasmiješio i uspeo se na krevet kako bi spustio tijelo na njezino.
Potom se prignuo te je poljubio, stapajući njihova tijela u savršenu cjelinu.
“Pretpostavljam da ćemo u tom slučaju oboje pamtiti ovu noć”, rekao
je.
“Da”, šapnula je u odgovor. “A sada vodi ljubav sa mnom, Donovane.
Ne tjeraj me da čekam. Jako te želim. Izgaram od potrebe. Umirem.”
Njegove su usne kliznule niz njezinu bradu, ljubeći je sve do grudiju.
Liznuo je i posisao oba ispupčena vrška, izluđujući je dok se nadalje spuštao,
utiskujući nježne poljupce podno njezinih grudi, a potom preko ravnog
trbuha, sve do pupka.
Poigrao se s tim osjetljivim područjem, uživajući u drhtajima koji su ju
potresali dok je jezikom obrađivao plitku udubinu.
“Raširi noge za mene, dušo. Želim te okusiti.”
Drhteći, razmaknula je bedra šireći ih kako bi se mogao namjestiti
između njezinih nogu. Spustio se, glave tik iznad pahuljastog čuperka dlačica
koji je zakrivao izvor njezine ženstvenosti.
Prstima je razdvojio njezine nabore, već vlažne od uzbuđenja. Duboko
je udahnuo, upijajući njezin miris i uživajući u njemu. Potom je, snažnije je
raširivši, spustio glavu još niže i polizao joj klitoris.
Kukovi su joj poletjeli prema gore, a dlanovi na njegovu glavu, zarivši
se u njegovu kratku kosu dok je jezikom kružio oko ispupčenog brežuljka.
Neprestano ga je salijetao hitrini pokretima, a potom ga nježno usisao u usta,
stišćući ga tek toliko kako bi je natjerao da poludi.
Počela se vrpoljiti pod njime, dašćući njegovo ime dok ju je vodio
prema vrhuncu. Bila je vlažna, skliska i vruća pod njegovim jezikom.
204
Proždirao ju je, gubeći se u njezinom ženstvenom mirisu i okusu. Sve je to
njegovo. Ona je njegova.
Nastavio ju je lizati, sisati i jezikom prodirati u njezinu unutrašnjost.
Želio ju je izludjeti. Želio je da ga toliko treba i želi da se s lakoćom može
prilagoditi njegovoj veličini. Bila je sitna žena, nježna, krhkih kostiju i tijela.
Posljednje što je želio jest nauditi joj.
“Donovane, molim te!” preklinjala je. “Znam da želiš da traje. Shvaćam
kako želiš da mi bude dobro, ali želim te u sebi. Želim svršiti dok si u meni.
Trebam te, smjesta. Tako sam blizu. Osjećam to! Previše mi je. Imam osjećaj
da ću se rasprsnuti u milijun malih komadića!”
Glas joj je gotovo nalikovao jecanju. Utroba joj se stezala i grčila,
snažnije se vlažeći dok je on obrađivao njezine najintimnije dijelove. Na
njezinu molbu tijelo mu je preplavio novi val uzbuđenja, a vrh glavića
zasuzio.
Da, želio je da traje, ali također je znao kako se to neće dogoditi. Taj
prvi put neće biti savršen, ali imat će mnoštvo drugih prilika da idu polako
koliko god budu željeli. Ali sada ju je morao uzeti. Morao je ući u nju ili će
oboje svršiti i prije nego što dospije onamo.
“Pričekaj samo trenutak, dušo”, promrsio je promuklim glasom.
“Moram staviti kondom.”
“Požuri”, poticala ga je.
On se odmaknuo s nje i sišao s kreveta, nespretno posežući prema
ladici na noćnom ormariću. Zgrabio je jedan paketić i razderao ga. Navukao
je kondom, zamalo svršivši od pritiska.
“Polako, momče”, promrmljao je. “Ona će ti se svidjeti mnogo više od
moje ruke.”
Eve se nasmijala, a on je podigao glavu i shvatio da je čula njegovo
mrmljanje. U očima joj je blistalo zadovoljstvo te je ispružila ruku, pozivajući
ga da joj se vrati. Kao da mu je bio potreban poziv.
“Jesi li sigurna da si spremna za mene?” upitao je razmičući joj bedra i
ugodno se namještajući između njezinih nogu.
Promeškoljila se, podižući kukove prema njemu. “Da!”
Dodatno je spustio tijelo, posežući rukom kako bi je raširio i omogućio
si pristup. Namjestio je glavić na njezin ulaz, a potom sklonio ruku te obama
dlanovima obujmio Eveine bokove.
205
Zatvorivši oči, počeo je prodirati u nju. Stisnuo je zube, a grašci znoja
izbili su mu na čelu. Nema šanse da ide polako. Umirao je od želje da uđe u
nju.
Nasrnuo je u nju, stopivši kukove s njezinima u jednom naglom
pokretu. Ona je uzviknula, a on se uto sledio. Odjednom mu je sinulo
nekoliko stvari. Njezin povik nije bio znak zadovoljstva. Bio je to znak boli,
Bila je nevjerojatno uska. Preuska. Tijelo joj se svim silama opiralo njegovu
prodoru. I shvatio je da je nešto puknulo, osjetio je kako dio nje popušta pred
njegovim nasrtajem.
Šokirano je zurio u nju, promatrajući njezin izraz lica, njezine uplašene
oči i letimičan izraz boli. Potom je spustio pogled nježno se povlačeći i
ugledao tračak krvi na kondomu.
Bila je djevica, a on je navalio na nju poput bika usred sezone parenja.
206
24. POGLAVLJE
“DONOVANE?”
Podigao je pogled i ugledao Eve kako zuri u njega raširenih, uplašenih
očiju. Izustila je njegovo ime drhtavim i bojažljivim glasom. Njezina
nesigurnost gotovo ga je ubila. Brinula se da je učinila nešto krivo, a ustvari
je on zajebao stvar.
Trudeći se ostati savršeno miran i nepomičan u njoj, prošao je prstima
kroz njezinu kosu, a potom joj pomilovao obraz.
“Ali, kvragu, dušo, zašto mi nisi rekla?” nježno je upitao.
“N-nisam r-razmišljala”, promucala je. “Kunem ti se, Donovane. Toliko
sam se izgubila u trenutku da se nisam ni sjetila reći ti. Hoću reći, ranije sam
razmišljala o tome, ali bila sam nervozna i nisam znala kako bih ti rekla.
Bojala sam se da me nećeš željeti ako doznaš, ali kunem ti se da sam ti
namjeravala reći. A potom sam posve zaboravila na to. Silno sam te željela.
Željela sam da vodiš ljubav sa mnom. Nisam te pokušavala prevariti. Kunem
se! Moraš mi vjerovati.”
Njezina je tjeskoba smekšala cijelo Donovanovo tijelo, osim onog dijela
koji je još počivao u njoj, iako se iznimno trudio ne nanijeti joj dodatnu
nelagodu. Požurio je utješiti je, ne želeći da preuzima krivnju za to što se
dogodilo, za način na koji se zbilo. I on je bio jednako izgubljen u njoj. A
strah u njezinim očima slamao mu je srce. Nije mogao dopustiti da i trenutka
dulje misli kako je ljut na nju. Bože dragi, ljut? Kako je mogao biti ljut kada
mu je upravo darovala nešto neizmjerno dragocjeno?
Nježno ju je ušutkao usnama, ljubeći je, uživajući u trenutku, u znanju
da je njezin prvi ljubavnik. Bio je preplavljen osjećajima. Nikada nije stavljao
ogroman naglasak na djevičanstvo. Nije bio nalik na pećinskog čovjeka, ali
nikada nije bio s djevicom. Nikada nije ni pomislio koliko će se počašćenim
osjećati zbog činjenice da će mu neka žena povjeriti svoj prvi put. A činjenica
da je riječ o Eve zapanjila ga je. Osjećao je mnogo toga, neopisive stvari, ali
ljutnju? Nikada.
“Ne ljutim se na tebe, Eve. Upravo suprotno. Preplavljen sam
osjećajima zbog toga što si mi darovala. Najprije svoje povjerenje, a sada i
svoje djevičanstvo. Žalim samo što nisam znao kako bih ti uljepšao taj
207
trenutak. Radije bih umro nego ti nanio imalo boli. Išao bih sporije. Bio bih
nježniji. Ljubio bih te, grlio i volio cijelu noć. Učinio bih ti prvi put
savršenim.”
Ona je ispružila ruke, obuimajući njegovo lice svojim sitnim
dlanovima, dodirom nalik na baršun. Okrenuo je lice prema njezinu dlanu,
žaleći iz dubine duše.
“Zar ne shvaćaš, Donovane? I jest savršen. Ti si ga učinio savršenim.
Činiš ga savršenim”, ispravila se blago se smiješeći. “Nikada neće biti ljepši
nego sada i ovdje, s tobom. Prvi put i treba boljeti. Ali nije bilo strašno. Više
sam se iznenadila nego što me je zaboljelo. Kao što sam rekla, posve sam
zaboravila na to, a ti si mi pomogao da se osjećam toliko dobro da sam se,
kad se to dogodilo, uplašila jer to nisam očekivala. Nisam razmišljala o tome
da sam djevica i da će boljeti. Sve o čemu sam razmišljala jest to da ću
umrijeti ako te ne osjetim u sebi.”
“Draga Eve. Tako predivno darežljiva i slatka.”
Ponovno ju je poljubio, ne mogavši se oduprijeti iskušenju njezinih
usana nabubrjelih od strasti. Odmaknuo se, dišući kratko i naprasito.
Pulsirao je u njoj. Bio mu je potreban svaki djelić samokontrole koju je
posjedovao da ponovno ne prodre u nju, da se ne izgubi u njezinoj
svilenkastoj vrućini.
“Moglo ti je biti bolje”, nježno ju je ispravio. “Možda bi te boljelo, ali
mogao sam učiniti da te manje boli da prvi put nisam ušao tako naglo. Bio
sam izvan sebe i očajnički sam te želio. Ali odsad ću se pobrinuti da ti bude
bolje. Hoću, Eve. Vjeruj mi da ću to ispraviti.”
“Vjerujem ti”, prošaptala je. “Molim te, nemoj stati. Nemoj nam
upropastiti ovu noć. Želim te. Trebam te. Ne boli me više, Donovane. Molim
te, nemoj prestati.”
On je mučno zastenjao. “Neću prestati, dušo. Sumnjam da je to
moguće. Ali ići ću lijepo i polako i ponovno te uzbuditi. Dobro?”
Ona se nemirno promeškoljila pod njime, a on je stisnuo zube, bolno
stežući čeljusti dok se borio protiv svršavanja.
“Pratim te, Donovane” tiho je rekla. “Dobro sam. Zbilja.”
Ipak, on se nježno povukao, promatrajući njezino lice u potrazi za bilo
kakvom naznakom nelagode. Potom je gurnuo ruku između njih, milujući joj
klitoris i zureći u nju dok se grčila kada joj se užitak raširio tijelom.
208
Spustio se, namještajući se tako da mu glava počiva povrh njezinih
grudi. Slobodnom je rukom stao milovati jednu njezinu dojku, zadirkujući joj
bradavicu sve dok se nije iznova ukrutila. Potom ju je nježno posisao,
izmamivši tvrde vrške na objema stranama dok je nastavljao dlanom trljati
svilenkasto mjesto između njezinih bedara.
“Donovane!” uzviknula je, izvijajući leđa s kreveta.
“Jesi li blizu, dušo? Hoćeš li svršiti?”
“Da!”
Vratio se u prijašnji položaj i pažljivo se namjestio na njezin ulaz,
nježno prodirući tako da mu je tek glavić ušao unutra. Ona je raširila oči, ali
u njima se nije nazirala bol. Dok je prodirao dublje, bolni milimetar za
milimetrom, sanjiva je maglica obuzela njezine oči te se nasmiješila. Potom je
zatvorila oči i ponovno podigla kukove prema njemu.
“Ovij noge oko mene” naredio je. “I drži se za mene. Uhvati moja
ramena, dušo. Neću dugo izdržati i želim se pobrinuti da svršiš sa mnom.”
“Hoću”, odvratila je bez daha. “Tako sam blizu.”
Poslušala je njegovu naredbu i ovila noge oko njegova struka te
ispreplela gležnjeve točno povrh njegove stražnjice. On je dlanovima obujmio
njezinu, baš kao što je bio zamišljao, naginjući je kako bi lakše prodro u
njezinu unutrašnjost.
Potom je do kraja skliznuo unutra tako da su mu se jaja spojila s
njezinom stražnjicom. Uzdahnula je. On je uzdahnuo. Nije bio siguran koji je
od ta dva uzdaha bio glasniji. Oči su joj se raširile, a prsti zarili u njegova
ramena dok je nogama stiskala njegove bokove, stežući ga poput škripca.
Povukao se i nakratko zastao prije nego što je ponovno uronio u nju,
netremice zureći u nju kako bi bio siguran da joj ne nanosi bol.
Ali ona nije pokazivala nikav znak da osjeća bilo što osim najslađeg
užitka. Ispuštala je tihe, ženstvene zvukove zadovoljstva dok ju je opetovano
ispunjavao. Sustigla je njegov ritam te su im se tijela stala njihati kao da plešu
na nekakvu davno zaboravljenu pjesmu.
Kliznuo je rukama uz njezino tijelo, grleći je i čvrsto je privijajući uza se
dok je pomicao samo kukove, prodirući u nju i povlačeći se.
Prsima joj je pritiskao grudi, a dahovi su im se ispreplitali. Poljubio ju
je, žareći je svojim vrelim usnama i proždirući njezine pred nadirućim
orgazmom koji je prijetio da će ga zaslijepiti požudom.
209
“Ah!” uskliknula je kada joj se pica posve ovlažila i počela ga žariti,
kupajući ga u svojoj slasnoj vrućini.
“Tako je, dušo. Svrši mi. Želim da svršiš prije mene.”
“Želim da svršimo zajedno”, odvratila je dašćući. “Zajedno.”
“Koliko si blizu?”
“Ako ne namjeravaš prestati, vrlo blizu!”
Usne su im se sljubile, a on je duboko prodro jezikom u njezina usta,
jednako silovito uranjajući u njezino tijelo.
Ubrzao je, gubeći se u potpunosti. Izgubio je osjećaj za vrijeme. Za
prostor. Postojala je samo Eve. Prekrasna, nevina Eve.
Volio ju je i znao je da ona voli njega. To se nije moglo poreći. Nije bilo
sumnje da je ona prava. Bila je njegova. Posve njegova. I nikada je neće
pustiti.
Počela se nekontrolirano tresti. Noge su joj zadrhtale oko njegova
struka, a prsti zatreperili na njegovim ramenima. Dah joj se toliko ubrzao da
je počela dahtati sa svakim njegovim nasrtajem. A tada je vrisnula, prigušena
njegovim usnama dok su udisali isti zrak.
Potom ju je sustigao, survavši se preko ruba, snažno i brzo, izgubivši
kontrolu brzinom svjetlosti. Sve se zamutilo oko njega. Kao kroz maglu čuo
je sudar kože o kožu, a potom mu je orgazam uzavreo u preponama, sunuo
kroz kurac i eksplodirao oštrim, obilnim mlazom u kondom.
Bio mu je potreban trenutak da shvati kako ga Eve ljubi. Po čeljusti,
vratu, a potom i po uhu. Mrmljala mu je slatke riječi na uho. Milovala mu je
ramena na mjestima koje su maločas grebli njezini nokti i probijali mu kožu.
Noge su joj omlohavjele, raširile se i pale na madrac dok je nastavljao
ležati između njih, ukopan duboko u njezino tijelo. Posve ju je prekrio,
spustivši cijelu svoju težinu na nju. Ali ona naizgled nije imala ništa protiv
toga. Na licu je imala sanjiv izraz dok ga je nastavljala nježno milovati.
Podigla je jednu ruku kako bi ga pogladila po kosi, a potom spustila
svoj meki dlan i obujmila mu bradu. On je prekrio njezina usta svojima,
želeći je iznova okusiti.
Oboje su teško disali, a on se osvijestio i hitro uspravio kako je više ne
bi pritiskao svojom težinom. Spustio se na bok, a potom se odmaknuo tek
toliko da baci kondom. Potom se vratio i zagrlio je. Utisnuo je poljubac u
njezino tjeme, grleći je što je čvršće mogao. “Jesi li dobro?” upitao je.
Kimnula je, a glava joj se sudarila s njegovom bradom. “Vrlo dobro.”
210
Nasmiješio se. “Vraćam se, u redu? Idem samo u kupaonicu kako bih
smočio ručnik i obrisao te.”
Osjetio je kako se rumeni pa se snažnije nasmiješio. Bila je tako
neodoljivo sramežljiva.
Nevoljko se odvojio od nje i požurio u kupaonicu po ručnik. Vratio se
nekoliko trenutaka poslije i nježno obrisao krv između njezinih bedara. Bacio
je ručnik nekoliko metara dalje na pod i vratio se u krevet, smjesta privlačeći
Eve natrag u zagrljaj.
Ona se šćućurila u njegovu naručju te ispustila zadovoljan uzdah koji je
osjetio sve do nožnih prstiju. Ali on je bio taj koji je zadovoljan. Nije se sjećao
da je ikad u životu bio zadovoljniji nego sada i ovdje, sa svojom ženom u
naručju, toplom, mekom i zadovoljenom. Nikad ništa neće biti bolje od toga.
Potom ih je zamislio za deset godina. S vlastitom djecom. S ogromnom
obitelji koja će ih okruživati. S mnoštvom nećaka i nećakinja. Ljubavi, zabave.
Smijeha. Za dvadeset godina. Zauvijek. Da, bit će bolje. Svaki sljedeći dan s
njom bit će bolji od onog prethodnog.
Pomilovao joj je kosu, sklanjajući joj pramenove s lica. Potom joj je
obujmio bradu i povukao je prema gore kako bi ga pogledala. Mogao bi
zauvijek ostati zuriti u nju. Ma koliko vremena prošlo, sumnjao je da će se
ikada zasititi promatranja nje u krevetu, kose zamršene od vođenja ljubavi, s
pospanim i zadovoljnim pogledom u tim prekrasnim očima.
“Više nikada ne želim čuti kako ja tebi dajem sve, a ti samo primaš i ne
daješ ništa zauzvrat. Zato što je ono što si mi dala dragocjenije od bilo čega
što sam ikada dobio. Ne mogu ti ni opisati koliko mi znači što sam bio tvoj
prvi ljubavnik. Mnogo mi znači, Eve. Najviše. Zauvijek ću cijeniti tvoj dar
djevičanstva, i vječno ću te poštivati.”
Njezine su se oči ovlažile, a zlatne točkice u njima oživjele na svjetlu.
“I, Eve? Samo da znaš. Možda sam ti bio prvi, ali jamčim da ću ti biti i
posljednji.”
Njezine su se oči raširile dok ju je ponovno ljubio. Nekoliko joj je dugih
trenutaka zaposjedao usta, kušajući je i uživajući u trenutku. Kada se
odmaknuo, u njezinim je očima ugledao želju – i potrebu.
Položila je dlan na njegova prsa, prislanjajući jagodice prstiju o njegovo
srce. “Ne možeš to misliti ozbiljno, Donovane.”
On je podigao obrvu i izazivački se zagledao u nju. “Zar ne mogu?
Mislim da nisi svjesna toga, ali zapečatila si svoju sudbinu onog trenutka
211
kada si mi odlučila pokloniti svoje povjerenje. A sada kad si mi darovala
sebe, svoje djevičanstvo... To ću zauvijek poštivati. Činjenicu da sam ti bio
prvi. I da, čvrsto namjeravam biti posljednji muškarac koji će voditi ljubav s
tobom.”
“Kako možeš biti siguran u to?” prošaptala je.
On je poljubio vršak njezina nosa i nasmiješio joj se. “Zato što si moja.
A ja sam vrlo posesivan kada je riječ o onome što smatram svojim. Moja si,
Eve. Ti, Cammie i Travis pripadate mi. Mi smo obitelj. Zapela si sa mnom, i
usrdno se nadam da osjećaš barem polovicu onoga što ja trenutačno
osjećam.”
Eve je naglo udahnula, i ne shvativši da zadržava dah sve dok joj se
nije zavrtjelo u glavi. Dugo je uvlačila zrak, ošamućena njegovim riječima.
Bio je tako... iskren. Otvoren. Je li mu smjela vjerovati? Je li luda što mu želi
vjerovati? I bi li mu trebala reći ono o čemu je upravo počela razmišljati?
On je bio iskren s njom. Izravan. Bez zadrški. Bez igrica. Morala je i ona
biti takva prema njemu.
“Mislim da bih te mogla zavoljeti, Donovane”, odvratila je toliko tiho
da se mogao sagnuti kako bi je čuo. “To je ludost. Znam da to ne bih smjela
govoriti. Ne bih smjela ni pomišljati na to. Ne mogu razmišljati o ljubavi i
vezi, o budućnosti, kada mi je životu potpunom rasulu.”
On je ponovno pogurnuo njezinu bradu tako da sretne njegov
nepokolebljivi pogled.
“Bolje ti je da razmišljaš o budućnosti – sa mnom – jer ja već razmišljam
o tome kad ćemo imati vlastitu djecu. O životu kakav namjeravam voditi. S
tobom. Travis i Cammie vječno će imati mjesto u našim srcima i našoj obitelji.
Već ih smatram svojom djecom. Ali želim da moja djeca – naša djeca – ispune
kuću. Želim mnogo djece, ljubavi i smijeha, i želim da mi ti podariš tu djecu.
Želim vidjeti Travisa i Cammie kako maturiraju i diplomiraju, kako se žene i
udaju i osnivaju vlastitu obitelj. Želim ostarjeti s tobom i gledati našu unučad
kako odrastaju, voljena i zaštićena jednako kao što ja namjeravam zaštititi
tebe, Travisa, Cammie i svu djecu koju ćemo ja i ti imati zajedno. Našu
obitelj, Eve. Našu obitelj.”
Nije više mogla susprezati suze. Prevalile su se preko rubova njezinih
kapaka te joj stale bešumno kliziti niz obraze, sudarajući se s njegovim
prstima dok joj je milovao po lice.
212
“Kada sve to govoriš, vjerujem ti. Želim ti vjerovati, ali bojim se. Toliko
se bojim da će mi sve to iskliznuli iz ruke. Bojim se biti sretna jer ne bih
mogla podnijeti da mi sve to oduzmu. Ne želim te izgubiti.”
Donovan je poljubio tragove njezinih suza i nježno joj obrisao obraze.
Potom joj se blago nasmiješio nastavljajući milovati njezinu kosu i lice.
“Imam cijeli život pred sobom da te uspijem uvjeriti kako ne idem
nikamo, baš kao ni ti. Izravno ćemo se suočiti s tvojim – sa svojim -
problemima. Zajedno. Zauvijek ću biti uz tebe i uz Travisa i Cammie.”
213
25. POGLAVLJE
EVE se sklupčala u Donovanovu naručju te ispustila zadovoljan uzdah.

Sjedili su na kauču uživajući u savršeno običnoj večeri te gledali film s
Travisom i Caminie.
Cammie je ujutro prestala primati infuziju nakon što ih je Maren
ponovno posjetila radi rutinskog pregleda. Travis više nije uzimao
analgetike, a nelagoda i bol koje je dotada osjećao uvelike su se povukli.
Donovan im je spremio ranu večeru te su bili sjedili za stolom, smijući
se i ponašajući poput prave... obitelji.
Walt i njegov oblak prijetnje koji se toliko dugo nadvijao nad Eve
nestali su. Bilo je lako zaboraviti da opasnost postoji. Da je ondje, da vreba na
prvu priliku za napad. Ali ovdje, zakriljena u Donovanovu domu, unutar
zidova kompleksa, Eve se osjećala sigurno, Travis i Cammie osjećali su se
sigurno. Smiješili su se i bili opušteni prvi put otkad su počeli bježati od oca.
Eve je zaboljelo srce pri pomisli na sve što se može dogoditi. Na sve što
želi. Nikada nije ni zamišljala kako će joj sve što trenutačno ima biti kao
posluženo na pladnju. Prošle se noći uspaničila. Bila je toliko omamljena
dubinom svojih osjećaja prema Donovanu da je izabrala lakši put i rekla kako
bi ga mogla zavoljeti.
Bila je to laž. Voljela ga je. Ali činilo joj se preuranjenim. Ponašao se kao
da mu je stalo do nje. Možda kao da je čak i voli. Ali nije izrekao te riječi. Kao
ni ona. Bojala ih se izgovoriti. Bila je odviše zabrinuta da joj ne bi povjerovao,
da bi smatrao kako su je ponijeli osjećaji te da je izrekla te riječi, a da ih
pritom zapravo ne misli.
Misli li ih? Preispitivala je vlastite osjećaje i promišljala o njihovom
vođenju ljubavi sve dok je nije zaboljela glava. Ma koliko nastojala odgovoriti
samu sebe od ideje da već voli Donovana, njezino je srce ostalo ustrajno i
posve joj jasno govorilo da je tako. Ali svejedno je oklijevala, odviše uplašena
podariti glas svojim osjećajima iz straha da on ne voli nju. Da su ga u tom
trenutku odviše ponijeli osjećaji. Da ga je ponijelo sve.
Činilo joj se odviše dobrim da bi bilo istinito, pa je neprestano očekivala
da se sve sruši poput kule od karata. Samo je čekala da svemu dođe kraj i da
u tren oka ostane bez svega.
214
Donovan ju je čvršće zagrlio i poljubio je u tjeme. Često ju je dodirivao i
ljubio. Uvjeravao ju je, iskazivao svoju ljubav i nježnost, gotovo kao da osjeća
njezinu bojazan da će sve nestati.
“Večeras si tiha”, promrmljao joj je na uho.
Eve je spustila pogled prema podu na kojem je Travis ležao ispružen,
zajedno s Cammie, dok su opčinjeno zurili u zaslon televizije i pratili radnju
filma.
“Jednostavno uživam”, odvratila je.
“U čemu?” upitao je Donovan.
Uspravivši glavu, srela je njegov pogled. “U tebi. Sebi. Nama. Trebat će
mi neko vrijeme da se naviknem na to, Donovane. Jako se bojim da će u bilo
kojem trenutku sve ovo nestati.”
On joj je podario nježan osmijeh i zarobio joj usne blagim poljupcem.
“Ne idem nikamo, Eve. Ovdje sam na duge staze. Razumijem tvoje strahove,
ali s vremenom će nestati. S vremenom ćeš shvatiti da ne namjeravam pustiti
tebe, Travisa ni Cammie. Pripadate mi, svi vi. Ali i ja pripadam vama. Neću
pripadati nikomu drugom kao što pripadam vama. Ni svojoj obitelji. Ni KGI-
u. Vi ste mi na prvome mjestu.”
Toplina je ispunila njezino srce, tjerajući bol koja ju je obuzimala pri
pomisli da bi ga mogla izgubiti. Da je sve odviše dobro da bi bilo istinito.
“Ne znam čime sam te zaslužila”, prošaptala je. “Ali svakog dana
zahvaljujem Bogu što si me pronašao – što si pronašao nas.”
Donovan se nasmijao. “A ja se pitam čime sam zaslužio tebe, Travisa i
Cammie. Izgleda da oboje možemo biti zahvalni zbog toga.”
Cammie je ustala sa svog mjesta pokraj Travisa na podu i uspela se na
kauč, gnijezdeći se između Donovana i Eve. Pospano je zijevnula te se hitro
privila uz Donovanov bok.
Eve je promatrala kako se njegovo lice smekšava i preobražava dok je
zurio u sitnu djevojčicu u svom naručju. Pomilovao joj je kovrče, a Eve je
posumnjala da uopće i shvaća kako izgleda u ovom trenutku. Oči su mu bile
prepune ljubavi. Zapanjivala ju je činjenica da je taj muškarac bio toliko
spreman otvoriti svoje srce prema djeci koja nisu njegova. Ali opet, dao joj je
do znanja kako ih već smatra vlastitom djecom.
Pogledala je prema Travisu i ugledala ga kako naslanja glavu na
otvoreni dlan, prestavši gledati film. Gledao je u Eve, Cammie i Donovana. U
215
bratovim očima nazrela je ogromna nada – i zadovoljstvo, te je shvatila kako
je donijela pravu odluku za sve njih.
“Kako se osjećaš, Travise?” upitao je Donovan, zamijetivši kako ih
tinejdžer promatra.
Zbog natruhe očinske brige u njegovom glasu Eve se stegnulo grlo. Ni
Travisu to nije promaknuto.
“Dobro sam, gospodine. Cijenim vašu zabrinutost. Ono što ste učinili
za mene... za nas. Nikada to neću zaboraviti.”
Donovan mu se nasmiješio. “Možeš me prestati zvati gospodinom.
Obitelj smo. Možeš me zvati Donovan ili Van.”
“Mogu li te ja zvati tata?” zacvrkutala je Cammie.
Eve je spustila pogled, iznenadivši se što je vidi budnu. Bila je na
samom pragu sna, snažno oslonjena na Donovanov bok. A sada je
sramežljivo i čeznutljivo zurila u njega. Donovan ju je ovlaš poljubio u tjeme.
“Nemam ništa protiv, mrvice.”
Cammie je nabrala nos. “Uvijek me drukčije zoveš. Kako to?”
Donovan se nasmijao. “Zato što si slatka kao šećer. I zato što te tako
nazivam od milja. Naslušat ćeš se toga u mojoj obitelji jer svi posebnim
imenima nazivamo žene koje volimo. Priviknut ćeš se na to. To samo znači
da te volimo.”
“Aha”, odvratila je Cammie izgledajući oduševljeno.
Eve je pogledala u Cammieno ozareno lice, a uto ju je obuzeo nekakav
predosjećaj. Cammie – i Travis – bit će silno povrijeđeni ako ovo ne uspije.
Ispravno je postupila što se suzdržala, što se nije prepustila osjećajima i
počela se nemarno razbacivati riječima. Nije mogla misliti samo na sebe.
Morala je misliti na Travisa i Cammie i još uvijek vrlo realnu prijetnju koju je
predstavljao njezin očuh.
Usprkos Donovanovu uvjeravanju da će srediti stvar, nitko nije mogao
svladati zakon, a Eve je posve jasno prekršila zakon. Otela je brata i sestru.
Ali, nije to bila otmica. Spasila ih je. No bez dokaza, i s obzirom na uvjerljivu
povijest metalne bolesti koju je Walt imao o njoj, počinila je zločin, a zločini
nisu prolazili nekažnjeno.
A ako ona bude kažnjena, Travis i Cammie bit će kažnjeni još i gore.
Vratit će se ocu i zlu koje im je oboma spremao.
Obuzela ju je hladnoća pri samoj pomisli na to slatko, nevino djetešce u
kandžama onog odvratnog, izopačenog čudovišta.
216
“Eve?”
Donovanov zabrinuti glas prodro je kroz njezine mračne misli te se
okrenula i ugledala ga kako pozorno zuri u nju, zelenili očiju ispunjenih
brigom.
“Što nije u redu, dušo?”
Odmahnula je glavom. “Samo sam razmišljala. O... njemu, i tome što
sam učinila. U očima zakona, ja sam zločinka. Ti i ja možda znamo – mislimo
– drukčije, ali tako je. Mogla bih završiti u zatvoru. Ili u umobolnici, a oni bi
tada završili prepušteni na njegovu milost i nemilost.”
Utihnula je, ne želeći podariti glas svojim brojnim strahovima. Nije
željela da se Cammie i Travis počnu bojati istih stvari. Željela je da budu
posve uvjereni da su sigurni i zaštićeni od sveg zla na ovom svijetu.
“Dođi”, nježnim je glasom rekao Donovan, privlačeći je na Cammie
tako da je Cammie sada bila stiješnjena između njih dvoje.
Obgrlio ju je rukom, ohrabrujuće je stišćući. Potom se nagnuo i poljubio
joj sljepoočnicu, zadržavši nekoliko trenutaka usnice na njoj.
“Ne želim da uopće razmišljaš o njemu. Želim da razmišljaš samo o
meni. O našem zajedničkom životu. O tome koliko djece želiš. Sve ostalo
prepusti meni. Neću mu dopustiti da ti ponovno naudi, Eve. I nikada neću
dopustiti da se približi Cammie na manje od jednog kilometra.”
“Želim da mi nešto obećaš, Donovane”, odvratila je, podižući pogled
prema njemu. Željela je da zna koliko je ozbiljna u vezi s time.
“Što to, dušo?”
Zvučao je zabrinuto, ali govorio je tiho tako da ga Travis i Cammie, koji
su se ponovno usredotočili na film, nisu mogli čuti. “Ako mi se što dogodi...”
Zatresla je glavom kada je Donovan zaustio kako bi se pobunio.
Prinijela je kažiprst njegovim usnama i odlučno ga pogledala.
On je stisnuo usne na njezin dodir, ali nastavio je šutjeti čekajući da čuje
ostatak.
“Ako me policija uhiti. Ako me on nekako pronađe i odvede me, sve
nas. Ma što da se dogodilo meni, želim da mi se zakuneš kako ćeš se boriti za
Cammie i Travisa. Da ćeš učiniti sve što je potrebno kako bi ih ponovno
iščupao iz njegovih kandži. Ako me ne bace u zatvor, a on se pobrine za to da
baci ključ, vjerojatno će me dati zatvoriti u ustanovu. Ima mnogo dokaza koji
idu u prilog mojoj tobožnjoj mentalnoj bolesti. Moguće je. Sve je moguće u
217
njegovu svijetu. Ali zakuni mi se da ćeš ih zaštititi, Trebat će te, Donovane.
Ako nemaju mene, trebat će tebe – i zaštitu tvoje obitelji.”
Donovan nije izgledao sretno. Zapravo, bio je... ljut.
Oči mu je ispunila srdžba te je odmahnuo glavom.
“Ti zbilja ne shvaćaš, zar ne? Ne namjeravam tek tako dići ruke u zrak
u slučaju da ti se nešto dogodi. Borit ću se do posljednjeg daha, ne samo za
Cammie i Travisa nego i za tebe, Eve. Nikada te neću prepustiti na njegovu
milost i nemilost. Nikada. “
“Hvala ti”, prošaptala je.
“E, sad me stvarno ljutiš”, smrknuto je odvratio. “Ne zahvaljuj mi zato
što činim ispravnu stvar. Zato što štitim ono što mi pripada. Imaš pravo na
to. I nikada neće postojati trenutak u kojem neće biti tako.”
Ona je zatvorila oči i položila glavu na njegovo rame. Bože, kako je
voljela tog muškarca! Nije marila za to što je odviše rano. Nije marila za to što
se ponaša budalasto i započinje vezu dok bježi od ubojice.
Željela je to. Željela je to svim svojim bićem. I proklet bio onaj tko kaže
ili pomisli drukčije.
Prekinulo ih je zvono na vratima. Cammie se ukočila, razbudivši se u
trenu, a Travis se trznuo raširivši oči od straha.
“Hej”, Donovan ih je nježno ukorio. “Sve je u redu, društvo. Sjećate se
visokih mjera sigurnosti koje imamo ovdje? Ako je netko pred mojim
vratima, a ja nisam primio obavijest o pridošlici na vratnicama kompleksa,
tada taj netko živi ovdje. Nitko ne može uči u kompleks, a da ja ne doznam
za to.”
“Tko je to?” usplahireno je upitala Cammie.
Donovan se nasmiješio. “Vrlo vjerojatno netko od moje braće ili možda
čak neka od njihovih žena. Svi vas žarko žele upoznati.”
“Dobro”, odvratila je Cammie.
Travis se uspravio, nervozno listajući dok je Donovan ustajao kako bi
otvorio ulazna vrata. Eve sa svog mjesta nije vidjela o kome je riječ kada ih je
otvorio. Na trenutak je ostao razgovarati, a potom se okrenuo i zaputio
natrag u dnevni boravak sa skupinom ljudi za petama.
Ugledala je četiri žene, dvije s djecom u naručju i jednu koja je za ruku
držala plavokosu djevojčicu Cammienih godina. I sve su na licu imale tople,
srdačne osmijehe.
218
Eve je pohitala ustati te ostala stajati čekajući da ih Donovan predstavi.
Ljubav s kojom je promatrao ostale žene ispunjavala mu je cijelo lice.
Cammie je čak sišla s kauča, znatiželjno zirkajući prema drugoj
djevojčici. Travis je stajao po strani, odišući nelagodom. Otro je dlanove o
hlače, a ta je gesta otkrila Eve da su jednako nervozni što će upoznati
Donovanovu obitelj.
Bile su to šurjakinje koje je Garrett spomenuo. Rekao je kako žele doći k
njima i na svoje oči vidjeti Eve. Dati im svoj blagoslov. Je li tako Garrett
rekao? Da su sve zaštitnički nastrojene prema dvojici neoženjene braće Kelly
i da se iz prve ruke žele uvjeriti kako je Eve dovoljno dobra za Donovana.
Uh. Ma kakav pritisak? Makar što. Eve je jedva susprezala poriv da
pobjegne iz dnevnog boravka i zaključa se u spavaću sobu.
Iako su ona i Donovan vodili ljubav u sobi koju joj je dao – onoj koju je
isprva dijelila s Cammie – sljedećeg joj je jutra jasno dao do znanja kako je
želi u svom krevetu. U svojoj spavaćoj sobi.
Večeras će spavati s njime u njegovoj sobi. Prvi će put spavati u
njegovom krevetu. S potpunim je uvjerenjem izjavio kako ni jedna žena
nikada nije spavala u njegovom krevetu, u njegovom domu. Ne u ovoj kući.
Rekao joj je da, kada je gradio ovu kuću, nije imao namjeru dovesti bilo koju
ženu ovamo osim ako ne bude siguran da je ona prava.
Što je to govorilo o njemu kada je ustrajao da se Eve i njezini brat i
sestra usele k njemu nakon tek dvaju susreta?
Dakako, rekao je kako su se te stvari u njegovoj obitelji odvijale na
brzinu. Da on – i sva njegova braća – nisu gubili vrijeme čim bi prvi put
vidjeli ženu koju će oženiti. Ali teoretski razgovor o tome i praktično iskustvo
u kojem je njezina i Donovanova veza napredovala brzinom svjetlosti bile su
dvije silno različite stvari.
“Eve?”
Donovan ju je još jednom prenuo iz odlutalih misli. Morala se riješiti te
navike da se isključi u važnim trenucima. Lecnula se i smjesta obratila
pozornost na Donovana te skupinu žena koja je nestrpljivo zurila u nju.
“Bok”, oglasila se promuklim glasom za koji se nadala da ne odaje
nervozu koju je osjećala.
“Dame, želim da upoznate jednu vrlo posebnu ženu. Eve. Također
želim da upoznate Eveinog brata, Travisa, i njezinu mlađu sestricu,
Cammie.”
219
Spustio je pogled na plavokosu djevojčicu koja je za ruku sasvim
sigurno držala svoju majku, s obzirom na iznimnu sličnost.
“Charlotte, Cammie ima jednak broj godina kao i ti. Siguran sam da bi
rado željela imati novu prijateljicu s kojom ćeš se igrati. Bi li ti smetalo
podijeliti koju igračku s njom?”
Charlotte se nasmiješila od uha do uha, ne pokazujući ni tračak
sramežljivosti. Bila je to neopterećena mala djevojčica, ohrabrena spoznajom
da je svi obožavaju i maze do besvijesti, te da njezina obitelj nikada ne bi
dopustila da joj se bilo što dogodi.
Eve je zaboljelo srce jer je željela istu stvar za Cammie. A možda će
sada konačno uživati jednak osjećaj sigurnosti i nevinosti koji Charlotte
posjeduje. Ne, nikada neće biti nevina u svojoj naivnosti kao Charlotte, ali
nadala se da će zaboraviti na prošlost i da je neće pratiti u odraslu dob. Da se
Eve pita, Cammie više nikada ne bi znala za strah i nesigurnost koji su joj
zagorčali prve četiri godine života.
Charlotte je smjesta prišla Cammie koja je stajala iza Donovana. Sve
vrijeme dok ih je Donovan upoznavao, Cammie se primicala te naposljetku
gurnula rukicu u Donovanov ogromni dlan.
Palac druge ruke smjesta joj je poletio prema usnama dok je sramežljivo
zurila u Charlotte.
“Bok, Cammie” zacvrkutala je Charlotte. “Bit ćemo nabolje prijateljice.
A moja mama kaže da ćeš mi biti i sestrična! “
Cammie se nasmiješila, smjesta prihvativši drugu djevojčicu, a kako i
ne bi? Nitko nije mogao pogledati Charlotte i ostati ravnodušan.
Donovan se okrenuo prema Eve, rukom joj dajući znak da stane pokraj
njega. Obgrlio ju je rukom oko struka i pogledao svoje šurjakinje.
“Eve, ovo su moje šurjakinje, Sophie – to je Charlotteina mama – i
Rachel, ona je udana za Ethana i ima blizance. Garretta si već upoznala. Ovo
je njegova žena, Sarah. Rodit će njihovo prvo dijete za otprilike osam mjeseci.
Sophie je također trudna, ali s drugim djetetom i treba se poroditi malo prije
Sare, A posljednja, ali ne i manje važna jest Shea, Nathanova žena. On je
najmlađi među mojom braćom.”
Eve je raširila oči ugledavši sitnu ženicu koju je Donovan predstavio
kao Sheu.
220
“Jako mi je drago što sve vas upoznajem” iskreno je odvratila Eve.
“Donovan mi je ispričao toliko toga o vama da imam osjećaj kao da vas već
poznajem.”
“I nama je drago što konačno upoznajemo tebe, Eve”, tiho je odvratila
Rachel.
Od svih žena, ona se činila najpovučenijom. Pa, i Sarah se činila
sramežljivom. Sophie i Shea bile su otvorenije. Ali nakon onoga što je čula o
Rachel i svemu što je proživjela, Eve je nije mogla kriviti jer djeluje
samozatajno. Zacijelo je bio živi pakao provesti punu godinu u zatočeništvu,
bez ikakvih uspomena na svoju obitelj i muža.
Nakon što joj je Donovan opisao kako su sva njegova braća upoznala
svoje žene – u ne pretjerano idealnim okolnostima – Eve ih je sada stala
pomno proučavati, uspoređujući viziju koju je imala u glavi sa stvarnim
ženama koje su stajale dva metra dalje od nje.
Nije bila sigurna što je očekivala, ali izgledate su savršeno normalno.
Poput običnih žena koje je viđala svaki dan, iako su preživjele izvanredne
okolnosti. To ju je ispunilo nadom u vlastiti život i mogućnost da će i on biti
jednako normalan kada nestane onoga što prijeti njoj, njezinu bratu i sestri.
Samo se nadala da će Donovanovo pouzdanje u sebe i svoju braću biti
dovoljno.
“Donovan nam je svima važan”, ubacila se Sophie. “Već smo očajavale
da nikada neće pronaći ženu s kojom će se skrasiti i dobiti hrpu djece koju je
oduvijek priželjkivao. Stoga smo vrlo sretne što imamo priliku upoznati ženu
koja ga je pripitomila. Jednako kao i Maren, silno ti se divimo.”
Eve je nakrivila glavu, nesigurna u značenje Sophiene posljednje
rečenice.
Sarah se nasmijala, oglasivši se prvi put otkad je ušla. “Maren je otopila
santu leda. Steelea. On je vođa jednog od KGI-evih timova. Opak je skroz
naskroz. Nikad nismo ni pomislile da ćemo ga vidjeti zatreskanog do ušiju u
neku ženu, a kamoli s djetetom u rukama! “
“Ali”, odvratila je Eve te se malčice namrštila prisjetivši se prvog puta
kada je vidjela Maren i Steelea.
Nije pridavala mnogo pozornosti Steeleu, ali pretpostavljala je da može
razumjeti zašto ostale žene imaju takvo mišljenje. Izgledao je mračno i
zastrašujuće. Bila je potrebna iznimna žena da izvuče njegovu nježniju stranu
221
na vidjelo. Pod uvjetom da je uopće posjeduje. Možda je Maren i sama bila
opaka pa je Steele u njoj pronašao sebi ravnu.
“Također smo željele provjeriti treba li ti što”, dodala je Sophie.
“Skupile smo nešto odjeće, ali nismo imale previše vremena, a željele bismo ti
donijeti i sve ostalo što trebaš, kao i Travisu i Cammie. Ona i Charlotte nose
otprilike istu veličinu, ali ne želim da dobije samo stare stvari. Ako Donovan
pristane ispustiti te iz vida nekoliko sati, mogle bismo te odvesti u kupovinu
kako bismo vam svima kupile novu odjeću.”
Donovan se namrštio na Sophiene riječi. “Ništa od toga, draga. Znam
da imaš dobre namjere, ali ni u ludilu neću ispustiti Eve iz vida niti ću je
ostaviti bez nadzora, a bogme ne želim ni da se vi izlažete opasnosti time što
biste izišle s njom u javnost. Ne samo da bi me braća premlatila nego vam to
ni oni ne bi dopustili.”
Lica žena smjesta su poprimila potištene izraze, a Donovan je stao
žustro odmahivati glavom.
“Nema molećivih pogleda. Posebno od tebe, Rachel. Znam da si se
navikla služiti tim lijepim okicama da me nagovoriš na sve, ali ovdje je riječ o
ozbiljnoj situaciji. Previše bismo riskirali.”
“Ali potrebna joj je odjeća, Vane” pobunila se Sophie. “Ne možeš je
zauvijek držati pod ključem! “
Eve je zatomila smiješak zbog žestine s kojom su se žene zauzimale za
nju. Ali slagala se s Donovanom, Osim toga, nije imala želju napustiti sigurno
okrilje kompleksa.
Vanjski joj svijet ovdje nije mogao nauditi i to ju je činilo sretnom.
“Zato su izumili internetsku kupovinu”, odvratio je Donovan nacerivši
se. “Dat ću vam svoju kreditnu karticu pa se služite njome do mile volje.”
Shemo se lice ozarilo na njegove riječi. “Ah, ja sam kraljica internetske
kupovine. Mrzim odlaziti u trgovačke centre ili čak i u butike zato što nikad
ne znam kad ću uhvatiti nečije misli, a naporno je slušati tuđe misli koje ljudi
nastoje sakriti pred ostatkom svijeta dok pokušavam kupovati.”
Lagano je zadrhtala, a ostale su joj žene uputile suosjećajne poglede.
Eve je zurila u nju, krajnje zbunjena. Shea je raširila oči uzvraćajući Eve
pogledom.
“Ti ne znaš, zar ne?” upitala je Shea.
222
“Što ne znam?” upitala je Eve, osjećajući kao da joj nedostaje ogroman
dio slagalice koju su ostali već odavno posložili. “Još joj nisam rekao”,
oglasio se Donovan.
Shea je nehajno odmahnula rukom. “Sutra ćemo ti ispričati kada dođeš
kod nas. Mogu ti pokazati svoje najdraže stranice, Nosimo otprilike istu
veličinu, stoga ću ti sigurno uspjeti nešto pronaći. Samo reci i ukrast ćemo
jedno od Donovanovih računala.”
Ostale su žene zahihotale na spomen računala, a Donovan je zakolutao
očima.
“Hvala”, zdušno je odvratila Eve. “Vrlo sam zahvalna na svemu što
činite. Travis, Cammie i ja... Pa, ne znamo čak ni što bismo rekli.”
“Ide li Travis u školu?” nesigurno je upitala Rachel.
Hitro je nastavila prije nego što je Eve uspjela odgovoriti.
“Hoću reći, znam da vam je bilo teško i da ste se često selili. Ne znam
što si namjeravala učiniti s njime, ali rado ću mu pomoći s učenjem kako bi
ne bi zaostajao s gradivom pa da se može upisati u ovdašnju školu kada se
situacija smiri.”
Travisove su oči zablistale, ali ostao je šutjeti, gotovo kao da se boji
izreći svoje mišljenje.
“Hvala ti”, ponovila je Eve, a grlo joj se stegnulo od siline osjećaja.
“Ne zaostaje. Obožava školu. Izvrstan je učenik. Oduvijek je imao
dobre ocjene. I nadaren je za sport.”
Eve je spustila pogled, ne želeći da ostali nazru bol za koju je bila
sigurna da isijava iz njezinih očiju.
“Trebao bi ići u školu i dobiti priliku da se bavi sportom i druži s
djecom svoje dobi. Da sklapa prijateljstva i živi normalan život.”
“Ni zbog čega ne žalim, Evie”, tiho je rekao Travis. “Učinila si što si
morala. Zauvijek ću ti biti zahvalan zbog rizika kojem si se izložila i svega što
si žrtvovala radi mene.”
“Što kažeš, Travise?” oglasio se Donovan. “Bi li želio da ti Rachel
pomogne s učenjem? Možda te najesen budem mogao upisati u školu. Rachel
predaje učenicima od petog do osmog razreda i druži se s mnogim
srednjoškolskim učiteljima. Siguran sam da bi drage volje pristali raditi s
tobom kako bi ih sustigao.”
“Volio bih to, jako”, odvratio je Travis iskrenim glasom.
223
Rachel se nasmiješila. “Onda smo se dogovorili, lako, nema žurbe.
Imamo pred sobom cijelo ljeto, a sada se najprije moraš usredotočiti na svoj
oporavak. Čim se snađeš i prilagodiš okolini, ja mogu početi dolaziti ovamo
nekoliko dana u tjednu ili ti možeš doći kod mene. Živim u kući odmah
nasuprot vama.”
“Hvala” odvratio je Travis.
“Sada ste dio obitelji”, odlučno je rekla Sophie. “Svi vi. I kao što sam
sigurna da vam je Donovan već više puta rekao, mi vrlo ozbiljno shvaćamo
svoju obitelj. Držimo se jedni uz druge. Jer kada smo zajedno, nema te sile na
svijetu koja se može natjecati s obitelji Kelly i KGI-em.”
Eve je progutala suze koje su nahrupile, odlučivši prestati plakati na
svaku sitnicu. Na trenutak nije bila u stanju ni progovoriti. Travis je bio
jednako dirnut te je neprestano spuštao pogled kako nitko ne bi zamijetio
emocije zbog kojih su mu se oči ljeskale.
“Hajde, dođi sutra poslijepodne, Eve”, pozvala ju je Shea. “Okupit
ćemo se kod Sophie. Ona ima najveću kuću. Sigurno zato što Sam želi još
mnogo djece.”
Ostatak je žena zahihotao, a Sophie je zakolutala očima.
“Nathan i ja živimo u manjoj kući”, objasnila je Shea. “Vrlo je otvorena.
Osim spavaće sobe, ostatak kuće uglavnom tvori jednu prostoriju. Ne može
podnijeti zatvorene prostore otkad se vratio iz zarobljeništva.”
Malčice je snizila glas, a bol joj je nakratko sijevnula u očima. Potom je
na trenutak utihnula te se nasmiješila.
Sophie je zakolutala očima. “Komunicira s Nathanom. Vjerojatno je
osjetio njezin nemir pa zahtijeva da mu objasni koji se vrag događa i treba li
ga.”
Shea je porumenjela, ali nije zanijekala Sophienu izjavu. Eve je ostala
posve zatečena. Komuniciraju?
“Uglavnom”, umiješala se Sarah, nastavljajući ondje gdje je stala Shea.
“Dođi pa ćemo se družiti, popiti malo vina. Dobro, ti, Rachel i Shea možete
piti vino. Sophie i ja držat ćemo se čaja. Dovedi Cammie – i Travisa, to jest
ako mu neće smetati žensko društvo – pa će se Charlotte i Cammie moći
igrati. Charlotte ima tonu igračaka koje će rado podijeliti.”
“Imam Barbike”, izjavila je Charlotte.
Posegnula je prema Cannnienoj ruci, onoj koju je držala ova u ustima i
povukla je, čvrsto isprepličući prste s Cammienima.
224
“Možeš se igrati mojim Barbikama, ne smeta mi”, ozbiljnim se glasom
obratila Cammie. “Imam i mnogo lutaka. Imam i lutke vojnike! Kupio mi ih
je striko Garrett.”
Sarah je zatvorila oči i odmahnula glavom. “Samo je Garrett u stanju
nećakinji kupiti akcijske figurice opremljene kamuflažnom odjećom i
jurišnim puškama.”
Svi su prasnuli u smijeh, a Donovan se slabašno osmjehnuo.
“Hej, nema ničeg lošeg u tome da se uče od početka. Možda će Cece
naslijediti Sama i preuzeti vodstvo nad KGI-em”, odvratio je Donovan s
tračkom humora u glasu.
Sophie mu je uzvratila smrknutim pogledom. “Jezik pregrizao, Vane.
Ne bacaj joj bubu u uho. Ta mala već moli strica Garretta da je odvede u
streljanu kako bi mogla pucati iz njegovog pištolja. Neka nas Bog sve sačuva.
Natjerala sam Sama da nabavi ormarić za pištolj sa zaporkom kako joj štogod
ne bi palo na pamet.”
“Sve se slažete s onime što rade. Hoću reći, što vaši muževi rade”,
ispalila je Eve.
Njihova su se lica smekšala. Donovan je ostao šutjeti, promatrajući Eve.
Rachel je posegnula i stisnula Evein dlan. “Neću ti reći da ne živim u
strahu svakog puta kada Ethan ode u misiju, iako radi znatno manje otkad su
se rodili blizanci. Ali znam da će se kad-tad vratiti punoj satnici. A ono što
rade... vrijedno je toga. Znam to iz prve ruke. Da nije bilo njih i njihovih
sposobnosti, sredstava kojima raspolažu, ja danas ne bih bila ovdje. Ne bih
bila živa.”
Rachelino se grlo stisnulo od siline osjećaja koji su joj preplavili, a
Donovan ju je privukao k sebi, ljubeći je u sljepoočnicu nakon kratka
zagrljaja.
“Sve se bojimo da će se nešto dogoditi našim muževima”, iskreno je
rekla Sarah. “Ali kao što Rachel kaže, to što čine plemenito je. Pomažu
mnogim ljudima. Rješavaju se mnoštva zlih ljudi. Rasturaju cijele operacije.
Svijet je bolje mjesto zbog onoga što jesu, i što čine. Stoga mogu živjeti s time.
Mogu živjeti sa spoznajom da moj muž riskira svoj život zbog onoga što jest i
nikada ga ne bih mijenjala. Ne bi bio isti onaj Garrett koga poznajem i volim
da radi običan uredski posao od devet do pet.” Sophie i Shea složno su
zaklimale glavama.
225
“Pomogli su nam”, tiho je rekla Sophie. “Svakoj od nas. Tako smo ih
upoznale i zaljubile se u njih. A svaki od njih, ne samo Kellyjevi nego i vođe
KGI-evih timova i njihovi članovi, riskirali bi svoje živote radi nas. Bez
pitanja. Bez oklijevanja. Takva nesebičnost, takva ljubav i odanost
neprocjenjive su.
Eve je kimnula, ohrabrena njihovim strastvenim riječima. Još uvijek nije
bila upoznata sa svim detaljima Donovanova posla. Ali on joj ih je natuknuo.
Uvidjela je stvarnost u kojoj žive. Nitko nije živio unutar visoko sigurnosne
tehnološke mreže osim ako za to nema potrebe. Osim ako im ne prijeti
stvarna opasnost.
Njezina i Donovanova veza bila je još vrlo mlada. Još se razvijala i
produbljivala. Pred njima je bio dug put. Morali su doznati puno toga jedno
o drugome, a pomisao da bi ga mogla izgubiti nakon što ga je tako čudesno
pronašla ispunjavala ju je nemirom.
“Imat ćeš nas dok su dečki na terenu” rekla je Shea, primajući njezinu
ruku koju je Rachel netom držala. “Držimo se na okupu kad su oni na
zadatku. A i rijetko kad idu svi odjednom. Sam ima pravilo o tome da ne
mogu sva braća sudjelovati u istoj misiji. Tijekom godina načinili su nekoliko
iznimki. Ali kad god je moguće, netko ostaje ovdje kako mi ne bismo bile
same. A mi se držimo zajedno. Nismo samo šurjakinje. Prijateljice smo. I
voljele bismo biti i tvoje prijateljice, Eve. Donovan nam svima mnogo znači, i
vrlo smo sretne što je pronašao ženu koja će ga usrećiti.”
Eve nije promaknuto suptilno upozorenje u Sheinu glasu ni sloga u
izrazima ostalih žena. Prihvaćale su je, ali istodobno su je upozoravale da ne
slomi Donovanovo srce.
“Hvala vam”, Eve je ponovila. “Osjećam se iznimno sretno što sam
pronašla Donovana. Sve vas. Neopisivo mi mnogo znači to što ste svi tako
otvoreni prema Travisu i Cammie. Oni su moja obitelji. Do ovog trenutka bili
su moja jedina obitelj. Želim bolji život za njih od onog koji sam im ja
pružala. Zaslužuju više od onoga što im ja mogu dati.”
“To nije istina”, gorljivo je odvratio Travis.
Eve ga je utišala nježnim smiješkom. “Istina je, Trav. Ne bismo mogli
zauvijek bježati. Bila nam je potrebna... pomoć. A sada je imamo.”
Donovan je obgrlio Eve i drugom rukom pa je privukao k sebi ljubeći je
u čelo. “Da, dušo, imaš. Imaš sve nas. Želim da ti je to na pameti u trenucima
kada se uplašiš ili zabrineš. Ima nas mnogo i svi ćemo biti uz tebe. Bez
pitanja. Bez uvjeta.”
226
“Onda, jesmo li se dogovorile za sutra?” upitala je Sarah. “Žensko
druženje i igranje za Charlotte i Cammie?” Okrenula se Travisu. “Što ti
kažeš? Bi li želio doći?”
Travis je izgledao nesigurno. Pogledao je u Eve i Donovana tražeći
pomoć.
Donovan se nasmijao. “Što kažete na to da se Travis i ja zabavimo
muškim stvarima i pustimo vas cure na miru?” Travisu je vidno laknulo pa je
kimnuo glavom.
Rachel je zakolutala očima. “To znači da će im se vjerojatno pridružiti i
naši muževi, a sam Bog zna što će im pasti na pamet dok nas nema.”
“Nama?” nevino je upitao Donovan. “Nikako.”
Sophie je frknula. “Kako god, Vane. Dobro, mi sada brišemo. Samo smo
željele svratiti, pozdraviti Eve i predstaviti se. Nismo mogle dopustiti
Garrettu da se pravi važan jer su on i Joe jedini koji su ih upoznali.”
“Bilo mi je jako drago”, iskreno je odvratila Eve. “Veselim se
sutrašnjem okupljanju.”
Žene su se pozdravile, a Charlotte je čvrsto zagrlila Cammie prije nego
što je otrčala natrag mami i uhvatila je za ruku.
“Budite oprezne”, upozorio ih je Donovan.
“O, Isuse Boze, Vane. Hodat ćemo dvije minute po travi”, odvratila je
Sarah. “Sigurna sam da to možemo izvesti bez nekakve nezgode.”
“Samo želim biti siguran da su moje cure zbrinute”, rekao je Donovan
cereći se.
Sve su mu otpuhnule poljubac u znak pozdrava, još jednom pozdravile
Eve, Travisa i Cammie te nestale za ulaznim vratima.
Isprativši ih, Donovan se vratio u dnevni boravak i povukao Eve za
sobom na kauč. Cammie se hitro iznova namjestila između njih i priljubila se
uz Donovanov bok.
“Onda? Što kažeš na žene?” upitao je Donovan.
“Sviđaju mi se”, odvratila je Eve. “Drage su.”
Donovan je kimnuo. “Najbolje su. Nigdje nećeš naći bolje žene.
Borbene su. Odvažne. Odane do srži. Bit će ti dobre prijateljice, Eve.”
“Nadam se”, čeznutljivo je odvratila Eve. “Ali Donovane, što sa
Sheom? I njezinom komuniciranju s Nathanom.” Zbunjeno je zatresla
glavom.
227
Donovan se nasmijao. “To je duga priča koju ću ti jednom morati
ispričati. Sažeta verzija glasi ovako: Shea ima telepatsko-empatske
sposobnosti. Ona i Nathan mogu komunicirati telepatski. Znam da to zvuči
ludo, ali Shea – i njezina sestra Grace – imaju izvanredne sposobnosti.”
“Ajme”, promrmljala je Eve. “Vama definitivno nije dosadno u životu.”
Cammie je zijevnula, a Travis je prišao kauču i ispružio ruke prema
Cammie.
“Spremna za krevet?” Travis je upitao Cammie. “Ušuškaću te pa i sam
leći. Prilično sam umoran.”
Cammie je ispružila ruke prema Travisu kako bi je podigao, ali
Donovan je ustao i uzeo je u naručje.
“Ne bi je još trebao nositi”, upozorio ga je Donovan. “Ja ću je odnijeti u
tvoju sobu i ušuškati je. Ti možeš leći nakon toga.”
Eve ih je promatrala dok su se udaljavali, a bol joj se rascvjetala u
prsima dok je gledala za Donovanom kako vodi Travisa i Cammie u krevet.
Baš poput oca koji vodi svoju dječicu na spavanje. Budućnost joj je bljesnula
pred očima. Vidjela je Donovana kako ušuškava njihovu vlastitu djecu. Kako
provode noći sklupčani na kauču gledajući filmove i jednostavno... bivajući.
Zatvorila je oči, uživajući u predivnom osjećaju koji je dolazio s nadom
u budućnost, bez obzira na sićušne izglede da će dobiti priliku uživati u toj
budućnosti. To nije spriječilo trenutnu navalu uzbuđenja koja joj je pojurila
žilama. A na trenutak je pomislila kako bi mogla dovesti sebe – i Cammie i
Travisa – u znatno veću opasnost od one koju je predstavljao njezin očuh.
228
26. POGLAVLJE
EVE je promatrala Donovana kako se odlučnim korakom vraća u

dnevni boravak s izrazom krajnjeg zadovoljstva na licu nakon što je obavio
tako jednostavan zadatak da spremi Cammie i Travisa u krevet. To je u njoj
probudilo snažnu čežnju, na mjestima koji su odavno počivali u mraku. To
joj je davao nadu u bolji život. U budućnost. Zajedničku budućnost.
Kada se približio kauču, nije ponovno sjeo pokraj nje kao što je
očekivala. Umjesto toga stao je pred nju, ugodno smještenu na kauču, te
jednostavno ispružio dlan prema njoj, pozivajući je da prihvati njegovu ruku.
Pogled mu je bio pun topline. Voljela je vjerovati da je u pitanju ljubav. Ali
znala je kako je odviše rano za to, iako je sama sebi priznala da se snažno
zaljubila u njega. Znala je, odnosno, barem se nadala, da je i njemu stalo do
nje. Tako je rekao. Nije umišljala. Stvar je bila samo u tome da se bojala kako
će je pretpostavke uništiti do kraja.
“Ne znam za tebe”, rekao je dok je spuštala prste na njegov dlan. “Ali
ja sam spreman za krevet.”
Ona mu se nasmiješila. “Umoran, ha? Baš šteta.”
Uzvratio joj je pogledom zbog kojeg su joj trnci jurnuli iz donjeg dijela
trbuha prema grudima, a bradavice se ukrutile. Ali također je izgledao sretno
zbog njezine zaigranosti. Pretpostavljala je kako to nije ništa neobično s
obzirom na to da nije bila u pretjerano dobrom raspoloženju otkad su se
upoznali. Ali on je to promijenio. Mijenjao je nju. Dan po dan. Sat po sat. Bila
je istinski zahvalna na svakome trenutku provedenom s njim.
“Nisam spominjao nikakav umor. Samo to da sam spreman za odlazak
u krevet. S tobom. Međutim, spavanje nije na dnevnom redu. Barem ne
odmah. Ali poslije?” Uputio joj je lijeni osmijeh s vatrenim pogledom u
blistavim očima. “Da.”
Lagani drhtaj zaplesao je njezinom kožom dok mu je dopuštala da je
povuče na noge. Privila se uza nj, ugnijezdivši se ispod njegova ramena.
Osjetila je kako njegova snaga treperi kroz nju, grijući je i ohrabrujući.
Ispustila je zadovoljan uzdah kada ih je poveo prema spavaćoj sobi.
229
“Nisi nervozna, zar ne?” upitao je kada su ušli u sobu. Je li osjetio
njezinu nesigurnost? Slabašni tračak nelagode koji ju je obuzeo?
Tiho je zatvorio vrata za njihovim leđima, stvarajući prepreku između
njih i ostatka svijeta.
Odmahnula je glavom, a potom kimnula i još jednom odmahnula.
On se nasmijao. “Večeras si baš odlučna, ha?”
“Ovo mi je nešto posve novo”, ispalila je.
Smiješak mu je postao topao jednako kao i pogled, a potom ju je
privukao k sebi tako da su se gledali u oči, naginjući glavu i polažući joj prste
pod bradu.
“Znam da jest, dušo. Neću zaboraviti što si sinoć učinila za mene.
Dopustila mi da budem tvoj prvi ljubavnik. Zauvijek ću cijeniti taj dar.”
Ona je porumenjela, a obrazi su joj planuli pred njegovim žarećim
pogledom.
“Boli li te danas?” nježno je upitao.
Obrazi su joj snažnije pocrvenjeli te je pognula glavu, izvlačeći se iz
njegova stiska.
“Ne pitam to kako bi ti bilo neugodno. Samo želim znati jesi li spremna
za ono što planiram.”
Ona se nasmiješila, iznenada osjetivši sram zbog namjere koje se
očitovala u njegovu vatrenom pogledu.
“Žrtvovat ću se.”
“Ah, kakva požrtvovnost”, odvratio je, a zadovoljstvo je zablistalo u
njegovim zelenim očima. “Potrudit ću se da ne patiš previše.”
“Ali, sigurna sam da hoćeš” , odvratila je bez daha.
Njegov je pogled potom postao ozbiljan. “Boli li te jako, dušo? Postoje i
drugi načini da te zadovoljim, a da pritom ne uđem u tebe.”
Jao, morala se prestati beskrajno crvenjeti svakog puta kada bi vodili
intiman razgovor. Ali njega je naizgled oduševljavala njezina sramežljivost,
jer joj je upućivao osmijeh nježan kao i same njegove riječi.
“Dobro sam, Donovane. Doista. A ako me bude previše boljelo
možemo stati, zar ne?”
“Naravno. Neću učiniti što bi ti nanijelo bol, Eve. Nikada.”
Izgovorivši posljednju riječ, približio joj se, ovijajući njezino tijelo u
topli i meki omotač. Pomilovao joj je obraz jagodicom prsta, gladeći ga i
230
odašiljući trnce koje je osjećala cijelom dužinom kralježnice. Od samog
njegova dodira. Nešto toliko jednostavno imalo je moć da je natjera da
zadrhti od potrebe. Hoće li zauvijek biti tako? Hoće li ga uvijek trebati i
željeti kao u ovom trenutku?
Možda će se osjećaj s vremenom i produbiti. Ako bude tako, u tom se
slučaju ima mnogo čemu veseliti. A potom je shvatila da je prvi put pomislila
na budućnost u pozitivnom svjetlu. Kao da je ne vrebaju Walt, policija i
stvarni svijet u kojem predstavlja traženu kriminalku.
Donovan joj je to činio. Ulijevao joj je osjećaj nade. Pružao joj povjerenje
da njezina budućnost nije upisana u kamenu. Da može biti onakva kakvu god
poželi. A željela je budućnost s Donovanom.
Uzdahnula je, a on se odmaknuo i prodorno joj se zagledao u oči.
“O čemu razmišljaš, dušo?”
Nasmiješila se, dopuštajući sreći koju je osjećala da se pretoči u njezin
izraz lica. “O budućnosti.”
“Ah, lijepe misli, pretpostavljam?”
“Najbolje” prošaptala je.
Zadovoljstvo je zablistalo u njegovim očima. “A što kažeš da učinimo
te misli još ljepšima? Želim te razodjenuti. Želim ponovno voditi ljubav s
tobom, Eve. Ali večeras želim ići lijepo i polako. Kao što sam trebao i sinoć.
Dopusti mi da ti se iskupim, dušo. Dopusti mi da ti pružim iskustvo koje
sam ti sinoć trebao pružiti.”
“Ah, Donovane”, dahnula je. “Zar ne shvaćaš? Prošla je noć bila
savršena. Najljepša noć u mom životu. Ne možeš učiniti da bude bolje. To
nije moguće. Prvi je put samo jedan, a moj prvi put bio je bolji nego što sam
ikada mogla i zamisliti.” Suzila je oči i upitno ga pogledala. “Reci mi da se
nisi brinuo zbog toga cio dan.”
Na njezino iznenađenje, on je izgledao pomalo posramljeno, a u oči mu
se uvukla nelagoda.
“Moguće je da mi je palo na pamet nekoliko puta”, promrmljao je.
Nasmijala se. “Za Boga miloga, Donovane. Moraš prestati biti
opsjednut mojim djevičanstvom. Nisi mi naudio. Prilično sam uživala u
našem vođenju ljubavi. A ako misliš da ćeš se večeras izvući, razmisli
ponovno.”
On se opustio, a usne su mu se izvile u šarmantan osmijeh. “Teško da
bih svojoj gospoji uskratio bilo što.”
231
“Dobro”, odvratila je promuklim glasom. “A sada kad smo to riješili,
na stvari je to da smo oboje još odjeveni. Misliš da bi mogao štogod poduzeti
u vezi s time?”
“Tko se zadnji svuče, magarac”, izazvao ju je.
“To nije pošteno”, pobunila se kada je on počeo vući svoju majicu.
“Žene imaju više odjevnih predmeta od muškaraca.”
“Manje priče, više skidanja”, odvratio je svlačeći traperice niz svoja
široka bedra.
Ona je hitro prevukla majicu preko glave i stala petljati po kopči
grudnjaka istodobno posežući prema zaporku na trapericama. Nije se uspjela
riješiti čak ni hlača prije nego što se on uspravio pred njom, gol kao od majke
rođen i ruku prekriženih na prsima u znak tobožnjeg nestrpljenja.
Odmahnula je glavom. “Pretpostavljam da ćeš mi morati pomoći.”
On je napadno uzdahnuo. “Pretpostavljam da se toliko mogu
žrtvovati.”
Eve je zakolutala očima dok ju je on okretao od sebe kako bi joj
otkopčao grudnjak. Ali u njegovim pokretima nije bilo nestrpljenja. Prsima joj
je lagano skidao grudnjak, odmičući ga kako bi joj povukao naramenice niz
ruke. Potom ju je okrenuo natrag prema sebi, posežući prema njezinim
dlanovima kako bi joj pomogao iskoračiti iz traperica ovijenih oko jednog
gležnja. Potom je s krajnjim obožavanjem povukao njezine gaćice nadolje i
pustio sićušni komad platna da sklizne na pod.
“Mnogo bolje.” Pogledom je prelazio preko njezina nagog tijela.
“Mnogo, mnogo bolje”, promrmljao je saginjući glavu kako bi je poljubio.
Eve je ovila ruke oko njegova vrata, privlačeći ga bliže dok su im se
usne spajale. Nije bila sigurna tko je od njih dvoje ispustio uzdah. Možda su
to oboje učinili. Ali silovito su razmijenili dah. Osjećala je njegov okus na
svom jeziku. Udisala je njegov miris, upijajući ga i uživajući u njemu, a
potom ga nakratko puštajući prije nego što ponovno udahne.
On je polagano uzmicao prema krevetu, grleći je čvrsto kao i ona njega.
Gotovo kao da plešu. U polaganom, otmjenom i zavodljivom ritmu. Kretali
su se senzualno, strpljivo, kao da na raspolaganju imaju sve vrijeme ovoga
svijeta.
Nije željela ići polako i strpljivo. Željela ga je silinom koja joj je do tog
trenutka bila potpuna nepoznanica. Nikada nije osjetila tako razornu
požudu. Sada je probudila svoju seksualnost, sada joj je on pokazao kako
232
dobro može biti. Neokaljano uspomenama na Waltovu izopačenost. Uživala
je u valu požude koji joj je brujao tijelom, bujajući iz sekunde u sekundu.
Stao ju je spuštati na krevet, ali ona ga je povukla za sobom,
iznenadivši ga svojom snagom kada ga je srušila na sebe.
Malčice su odskočili, on na njoj, isprepletenih tijela, sljubljene kože.
Obožavala je različitost njihovih tijela. Njegove čvrste obrise na svojim,
mnogo mekšima. Tamo gdje je ona bila meka, on je bio mišićav. Tijelo joj je
pružalo podlogu za njegovo, stapajući se s njime kao da su oduvijek
sačinjavali jednu cjelinu. Poput dvaju djelića slagalice koji se konačno sastaju.
Trljala je nogu uz i niz njegovo bedro, gotovo predući od zadovoljstva
zbog jednostavne mogućnosti da ga dodiruje. Da istražuje njegovo ratničko
tijelo.
“Apsolutno sam namjeravao ići polako i nježno”, izustio je
isprekidanim glasom. “Ali Eve, što mi sve nećeš učiniti. Izluđuješ me.”
“I želim te izluđivati”, prošaptala je netom prije nego što je zarila zube
u njegovu ušnu resicu i zaigrano je gricnula. “Želim da toliko poludiš za
mnom da zaboraviš na nježnost. Želim to brzo i žestoko, Donovane. Želim
tebe. “
On je zastenjao i stao je ljubiti niz vrat, grickajući je kao ona njega i
mameći uzdahe svakog puta kada bi joj njegovi zubi okrznuli kožu. Spustio
se sve do njezinih grudi. Bradavice su joj bolno stršale. Preklinjale su za
dodirom njegovih usana, njegova jezika i, o da, njegovih zubi.
“Donovane, molim te!” preklinjala je. “Iskočit ću iz vlastite kože!
Trebam te u sebi ili ću smjesta svršiti.”
Njegovi su prsti kliznuli između njezinih nogu, nježno je provjeravajući
kako bi bio siguran da govori istinu. Osjetio je njezinu vlažnost na svojim
prstima i to kako je s lakoćom klizio u nju i iz nje. Znao je da je spremna – i
više nego spremna – za njega. A ako ga uskoro ne dobije, uzet će stvar u
svoje ruke i mučiti ga sve dok ne bude preklinjao za milost.
To nije bila loša ideja, ali morat će pričekati sljedeću noć. Možda čak i
jutro. Kada ne bude bila toliko na rubu da i najmanji dodir ima moć izluditi
je. Trenutačno ga je željela snažno i brzo. Ništa drugo neće biti dovoljno.
“Ne brini se, dušo”, hrabrio ju je. “Pobrinut ću se za tebe.”
Složno je kimnula, stežući čeljust dok je susprezala vrhunac koji je
kiptio u njoj. Nježno joj je razmaknuo bedra, a ona je gotovo zastenjala od
233
nestrpljenja. odlučivši ga požuriti, raširila je noge i ovila ih oko njegovih leđa,
privlačeći ga k sebi.
“Kvragu sve”, promrmljao je Donovan. “Ni ja više ne mogu izdržati.”
“Konačno”, dahnula je.
On se nasmiješio i namjestio se između njezinih raširenih nogu,
prislanjajući vrh svoje erekcije na njezin ulaz.
Potom je zastenjao, spustivši čelo na njezino. “Dovraga.” Gađenje mu
se jasno naziralo u glasu.
Ona je naglo otvorila oči. “Što je?”
“Zaboravio sam na kondom”, progunđao je. “Sranje. Samo trenutak,
dušo. Da se nisi pomaknula.”
Ona se nasmiješila, a on je istog trena jurnuo s kreveta i naglo povukao
ladicu na noćnom ormariću kako bi izvadio kondom. U ravno dvije sekunde
navukao ga je na svoju krutu erekciju i vratio se na nju.
“Ponovno ovij noge oko mene”, rekao je. “Kao i dosad.”
Ona je gorljivo poslušala njegovu naredbu, a potom prebacila ruke
preko njegova vrata, povlačeći ga prema sebi dok je nježno ulazio u nju.
Slatkih li muka! Uzimao ju je jedan slasni milimetar za drugim,
prodirući u nju i rastežući je dok je nije posve ispunio, snažno priljubivši
tijelo uz njezino.
Spustila je ruku, obujmivši mu bradu dlanom. Osjetila je kako je steže.
Stiskao je zube, a na čelu mu je izbijao znoj.
“Zašto nas oboje mučiš, Donovane?” tiho je upitala. “Znam što to
iziskuje od tebe. I mene. Ne boj se da ćeš me ozlijediti. Želim to. Želim tebe.”
Bolno zastenjavši, povukao se, a potom zanjihao naprijed, silovito je
ispunjavajući. Naglo je udahnula osjetivši puninu, silinu, šok. Užitak joj je
sunuo tijelom, oštar, probadajući, a opet tako predivan.
Ponovno je nasrnuo, dublje, snažnije. Izvio je tijelo nad njom, ponovno
nasrćući i klizeći u nju s lakoćom, iako ga je njezino tijelo stiskalo poput
pohlepne šake.
Izgubila je fokus, vid joj se zamutio dok ju je užitak pržio popni
paklenog ognja. Napetost je tinjala u njezinoj utrobi, tiha i gotovo zlobna. Ali
bila je savršeno slasna. Tračak boli dovodio ju je do najintenzivnijeg užitka
koji je ikad iskusila u životu.
234
“Boli li te?” oštro je upitao Donovan, glasa promukla i smućena
vlastitom strašću.
“Ne, da, o Bože, ne. Ne znam. Ali, molim te, nemoj prestati. Tako sam
blizu, Donovane. Tako blizu!”
“Uz tebe sam, dušo” rekao je ponovno se zabijajući u nju, njišući ih
oboje i ljuljajući krevet svojim pokretima. “Zajedno ćemo svršiti.”
“Da”, prošaptala je. “Zajedno.”
Zatvorila je oči, izvijajući se prema gore, prema njemu, u njega.
Spajajući njihova tijela dok ga je grabila rukama, držeći se za njega poput
sidra u iznenadnoj, pobjesnjeloj oluji. Tornado koji je preživjela nije bio ni do
koljena ovomu. Izgubila je osjećaj za sve oko sebe, pa čak i to gdje se nalazi.
Mogla je samo osjećati. I nikada nije željela zaboraviti ovaj trenutak. Ovaj
osjećaj. Znala je da se više nikada neće tako osjećati. Bit će drukčije. U
budućnosti, možda i bolje. Ali nikada ovako.
A potom su se njezini okovi raspali. Jednostavno je odlebdjela, laka
poput pera, obuzeta sanjivom maglicom. Osjećala se opijenom. Drogiranom.
Sve u jednome. Ako ikada bude postojala droga s ovakvim učinkom, svi će
napori biti uzaludni. Svi će se navući na nju i činiti što god je potrebno kako
bi došli do sljedećeg fiksa. A ona će biti jedna od njih.
Nakon jednog trenutka, jedne minute, jednog sata – nije imala blage
veze koliko je vremena prošlo – postala je svjesna Donovanove težine koja ju
je utiskivala u madrac. Njegova teškog disanja u njezin vrat. Tupila i
zadovoljstva u svojim udovima. Praznine u svome umu. I sveprožimnog
osjećaj ispravnosti.
Mira.
Koliko je zapravo vremena prošlo otkad je osjećala istinski mir?
Nabrala je čelo pokušavajući skupiti dovoljno snage da se prisjeti kada se
posljednji put osjećala tako... sigurno. Voljeno.
Je li se ikad tako osjećala?
“Zašto odmahuješ glavom, ljubavi?”
Donovanovo nježno pitanje vratilo ju je u sadašnjost pa ga je zatekla
kako zuri u nju, s jednako zamišljenim izrazom lica dok ju je proučavao.
Nasmiješila se. “Ni za što. Baš ni za što. Samo sanjarim i pomalo se
glupiram. A tko bi me mogao krivili nakon... onoga. Ne znam ni kako bih to
nazvala. Sigurna sam da ne postoje riječi u engleskom jeziku – ili u bilo
235
kojem jeziku, kad smo već kod toga – koje bi mogle opisati ono što smo
upravo doživjeli.”
U glasu joj se nazirala natruha tuge koju je čak i sama zamijetila.
Donovanovo se lice smekšalo, a oči su mu postale tople i vrlo nježne. Prstom
joj je pomilovao obraz, i dalje je prekrivajući svojom težinom, toplom i tako
utješnom.
“Ja mislim da je bilo prekrasno”, jednostavno je odvratio.
Ona je složno kimnula, a on se potom podigao s nje i oslobodio se
njezina tijela. Eve je nakratko zadrhtala kada ju je napustio kako bi se riješio
kondoma. Već joj je nedostajala njegova toplina. Njegov dodir. Praznina ju je
ispunjavala bolu, ma koliko ta udaljenost malena bila.
Čujno je uzdahnula od olakšanja kada joj se vratio, liježući u krevet
pokraj nje i navlačeći pokrivač dok ju je privijao u naručje. Priljubila se uz
njega i naslonila glavu na njegovo rame.
On je utisnuo poljubac u njezino tjeme, a nježnost kojom je to učinio
ispunila ju je blesavim zadovoljstvom. Bilo im je jednostavno... ugodno. Kao
da su već godinama ljubavnici. Odgovarali su jedno drugome. Jednostavno
su odgovarali jedno drugome.
Široko je zijevnula i dopustila svojim vjeđama da se zatvore dok joj ju je
on milovao po ruci.
“Spavaj, dušo”, rekao je. “Ovdje u mom naručju, i znaj da si sigurna.
Ako noćas budeš sanjala, sanjaj samo mene.”
I jest. Prvi put u mnogo godina spavala je oslobođena vječne brige i
noćnih mora. Ondje, u Donovanovu naručju, sanjala je o najljepšim stvarima
na svijetu.
O ljubavi.
236
27. POGLAVLJE
DONOVAN prošle noći nije usnuo usprkos činjenici da je bio krajnje

zadovoljen i sretan. Vođenje ljubavi s Eve zadovoljilo ga je na emocionalnoj
razini koju nikada prije nije dosegnuo. Ali ipak je ostao budan, zabrinut i
zamišljen. U ranim jutarnjim satima, netom prije nego što je konačno utonuo
u san, s njom u naručju, smislio je plan.
Sada ga je samo morao pretočiti u djela. A ona su zahtijevala prisustvo
njegove braće. Nathanova i Joeova tima. Nakratko je razmislio o tome da
pozove Steelea i njegov tim, ali Steele je imao pune ruke posla sa ženom i
novorođenim djetetom. Osim toga, već su bili odlučili kako će Nathanov i
Joeov tim redovito preuzimati nove zadatke. Možda čak i biti na prvoj liniji
obrane, s Rijevim i Steeleovim timom kao potporom.
Ni jedan vođa tima neće biti sretan s tom odlukom, ali neće se ni buniti
jer sada moraju misliti na svoje žene i djecu. Ostatak njihovih timova?
Vjerojatno neće pristati sjediti prekriženih ruku i dopustiti novom timu da
obavlja sav posao umjesto njih kao što će to učiniti njihovi vođe.
A u igri je bila i činjenica da bi im trebalo dosta vremena da okupe
druge timove, a Donovan si nije mogao priuštiti luksuz otezanja. Ne kada je
Evein očuh već u blizini. Vjerovao je Nathanovu i Joeovu timu i vjerovao je
svojoj braći. Bili su i više nego sposobni odraditi ono što je Donovan zamislio.
Ustao je rano, ne želeći smetati Eve. Obavio je telefonske pozive u
kuhinji, tiho kako ga ostali ne bi mogli čuti. Potom je obavio još jedan poziv.
Najvažniji od svih. Postavio je mamac. Sada je samo morao čekati da mu
meta padne ravno u ruke.
237
28. POGLAVLJE
KADA se Eve probudila, Donovan je već bio otišao, ali opet, to je i

očekivala. Bio je ranoranilac i nije izgledao poput muškarca sklona izležavati
se u krevetu cijelo jutro. Iako joj je ta pomisao bila vrlo privlačna. Jutro
provedeno u njegovu zagrljaju? Pravi raj.
Protegnula se, osmjehnuvši se laganom naletu boli koji joj se javio u
tijelu. Vodili su ljubav dva puta, i to drugi put na njezin nagovor. Pa dobro, i
prvi put. Bila je nestrpljiva i nije mu željela dopustiti da je polagano muči
kako je planirao. Drugi put nije išao nimalo sporije ni strpljivije, zbog čega je
jutros osjećala posljedice.
Nije mu ni pisnula o tome. Da je samo i natuknula da je boli, kako je
rekao, noćas je vjerojatno ne bi htio taknuti, a to nije dolazilo u obzir.
Široko je zijevnula i na trenutak ostala ležati, a potom se konačno
izvukla iz kreveta i zaputila prema tušu. Pogledala je prema budilici na
noćnom ormariću i požurila prema kupaonici. Ona i Cammie danas su se
trebale sastati sa Donovanovim šurjakinjama kako bi obavile kupovinu.
Savršeno normalan događaj. Sasvim sigurno ne nešto zbog čega je
trebala osjećati uzbuđenje, ali zatekla je samu sebe kako mu se veseli.
Označavao je slobodu. Normalan život. A te je stvari željela više od bilo čega
drugog na svijetu. Također je željela svoje mjesto u obitelji Kelly. Zavidjela je
tim ženama iz dna duše na onomu što su imale. Na onomu što je i sama
željela imati.
Zar nije prekrasno biti dijelom takve obitelji? Odane. Privržene.
Izgledali su posve složno. Jesu li se ikada svađali? Prepirali? Durili se i
vrijeđali u afektu?
Odmahnula je glavom ulazeći u tuš i prepuštajući se čarobnim moćima
tekuće vode.
Nekoliko minuta poslije, počešljala je mokru kosu i odjenula se. Nije
posjedovala nikakav pribor za šminkanje i nikada nije žalila zbog toga. Sve
do ovog trenutka. Poželjela je izgledati najbolje što može pred tim ženama.
Tipična ženska stvar. Ni jedna ne voli kada je uspoređuju s mnogo ljepšom
ženom. Ali opet, nije zamijetila mnogo šminke ni na ostalim ženama. Sarah je
238
bila lagano našminkana. Sophie je imala maskaru i svijetlo sjajilo na usnama.
Nije se mogla prisjetiti jesu li Shea i Rachel bile našminkane.
Potom se nasmijala vlastitoj ludosti zbog toga što razmišlja o tome jesu
li Donovanove šurjakinje bile našminkane kada su je došle upoznati.
No dobro, možda bi danas mogla naručiti sve što joj je potrebno. Mrzila
je pomisao da Donovanu prepušta brigu o vlastitim, Cammienim i
Travisovini potrebama. Ali bila je dovoljno pragmatična da zna kako nema
mogućnosti platiti bilo što. Donovan je ustrajao da u tome upotrijebi njegovu
karticu za sve što joj treba. Neće kupiti mnogo. Samo osnovne stvari. Bit će
vremena za ostalo. Kada bolje shvati što njihov odnos predstavlja i u što će se
razviti.
Ali za sada? Bila je sretna. I to je bilo dovoljno. Cammie i Travis bili su
sretni. Sigurni. Zaštićeni. Zakriljeni. To je sve što će ikada tražiti. I to je
dovoljno.
Otapkala je niz hodnik, provirujući u sobu gdje su Cammie i Travis
spavali te zatekla prazan krevet. Eve se jutros očito jedina uspavala. Svi su
ostali bili budni i vrlo vjerojatno boravili u kuhinji.
Zaputila se u potragu za ostalima i doista ih pronašla u kuhinji.
Cammie i Travis sjedili su za stolom i smijali se. Široki osmijesi krasili su im
lica, a oči blistale od sreće. Eve je taj prizor ostavio bez daha.
Donovan je bio u kuhinji. Opasan pregačom i zastrašujuće pitoma
izgleda za muškarca njegove građe. Pregača se nije nimalo slagala s onime
što je Eve znala o njemu. To da je posve opak frajer.
“Ah, probudila se i uspavana ljepotica”, rekao je Donovan, nasmiješivši
se kada je podigao pogled i ugledao Eve kako stoji na dovratku.
Eve mu je uzvratila osmijehom, a potoni ju je omela Cammie, ciknuvši:
“Evie!”
Prišla je sestri za stolom, gotovo pocupkujući od veselja. Kakvu je
razliku za njezino zdravlje predstavljala tek nekolicina dana. Opet je bila ona
stara. Lice joj više nije bilo izmoždeno, a oči izmučene. Izgledala je i ponašala
se baš onako kako se četverogodišnje dijete i treba ponašati. Sretno i
slobodno.
Suze su zapekle uglove Eveinih očiju te je žurno zatreptala kako bi ih
odagnala, ne želeći uzrujati Cammie ili Travisa. Ne kada je sve bilo u
najboljem redu. Doista, sve je bilo... kako treba.
239
Podigla je pogled i ugledala Donovana kako joj krišom maše da mu
priđe. Ovlaš poljubivši Cammieno čelo i raštrkavši Travisovu kosu na putu
prema njemu, prišla je kuhinjskim ormarićima gdje je Donovan istresao
palačinke i slaninu na tanjure.
“Razmazit ćeš ih”, rekla je Eve smijući se.
“Ma ne”, odvratio je Donovan. “Osim toga, volim to činiti.” Ona se
nasmiješila, razdragana njegovim riječima – i djelima.
Donovan je snizio glas i okrenuo se od Cammie i Travisa kako ga ne bi
mogli ćuti.
“Znam da sam rekao kako želim provesti dan s Travisom kako biste ti i
Cammie mogle posjetiti moje šurjakinje i uživati u ženskom druženju, ali
ipak bih volio da pođe s tobom.”
Eve je zabrinuto nabrala čelo zbog ozbiljnosti u njegovu glasu. “Je li sve
u redu?”
Donovan je položio ruku na njezinu nadlakticu, utješno je stišćući.
“Jest. Samo, moja braća i jedan od timova doći će kako bismo raspravili o
tvojoj situaciji. Radije bih da Travis ne čuje o čemu ćemo razgovarati. Ne
želim ga uzrujali.”
Namrštivši se, Eve je pogledala prema svome bratu i sestri, a potom
vratila pogled na Donovana. “Shvaćam da ne želiš uzrujati Cammie i
Travisa, ali ne bih li ja trebala biti ondje dok budete raspravljali o strategiji?
To izravno uključuje mene – i njih. Želim znati što smjeraš.”
Donovan ju je privukao u zagrljaj, naginjući joj glavu kako bi ga mogla
gledali u oči. Ovio je ruke čvrsto oko njezina struka, privijajući je uza se.
“Želim da zaboraviš na sve. Ne želim da se brineš zbog bilo čega.
jedino što želim jest da se usredotočiš i zabaviš s mojim šurjakinjama te da
kupiš sve što je potrebno tebi, Cammie i Travisu. Prepusti to meni, Eve. Ne
želim da uopće i pomišljaš na to. Dobro?”
Poželjela se usprotiviti, ali znala je da on ima pravo, iako je znala da će
njegova zapovijed biti slaba odjeka. Kako bi mogla razmišljati o bilo čemu
drugom? Morala je biti snažna radi Cammie i Travisa. Morala je zatomiti svoj
strah i pokazati pouzdanje u Donovanovu sposobnost da će ih zaštiti od
Walta i bilo kakve druge komplikacije koja im se ispriječi na putu. Istodobno,
ta ju je slijepa vjera ispunjavala nelagodom, tako je znala da može vjerovati
Donovanu. Vjerovala mu je. Ali stravično se bojala svog očuha i njegove
nadmoći. Njegova dosega. Njegova utjecaja i sredstava. I kopkalo ju je što na
240
neki način ne sudjeluje u tomu što je Donovan smislio. Znanje je moć.
Nesigurnost je izazivala samo još veći strah, a ona je predugo živjela u
strahu.
Donovan je utisnuo poljubac u njezino čelo. “Vjeruj mi, Eve. Dopusti
mi da to riješim. Neću mu dopustiti da naudi tebi, Travisu i Cammie.
Posebno ne Cammie.”
Eve je nevoljko uzdahnula, ali i kimnula glavom u znak slaganja.
“Reći ćeš mi poslije?” tiho je upitala. “Kad se vratiš?”
On se prodorno zagledao u njezine oči dok mu je u vlastitim plamtjela
iskrenost. “Naravno, Eve. Neću ti ništa zatajiti. Neće biti nikakvih tajni.
Želim da mi vjeruješ. Možeš li to učiniti?” Ona je ponovno kimnula, a
njegovo se lice opustilo. “A sada se vrati za stol i budi vedra pred njima.
Nemoj im davati povoda da sumnjaju u tebe – ili mene. Želim da se svi dobro
zabavite. Svidjet će vam se moja obitelj, jednako kao što se vi već sviđate
njima.”
“Dobro”, prošaptala je izvlačeći se iz njegova zagrljaja.
“Eve”, Donovan ju je tiho zazvao kada se zaputila natrag prema stolu.
Zastala je i okrenula se kako bi ga pogleda. “Sve će biti u redu. Znam da
mnogo tražim, ali vjeruj mi.”
Ponovno je kimnula te se vratila bratu i sestri.
Ugodno su doručkovali dok je Cammie neprestano veselo čavrljala od
uzbuđenja zbog toga što će ići u Charlotteinu kuću i igrati se s njezinim
igračkama.
Travis nije izrazio nezadovoljstvo zbog činjenice da će se pridružiti
sestrama. Cammien entuzijazam bio je zarazan, a Eve je vidjela kako i Travis
uživa u njezinu ushićenju. Svi su bili toliko priviknuti na samoću, na
razgovor isključivo jednih s drugima, da ih je oduševljavala činjenica da se
sada imaju u koga pouzdati i s kime se družiti.
Travis je izgledao jednako uzbuđeno zbog posjeta, iako će biti jedino
muško u društvu. Možda baš zato što će biti jedino muško u društvu. Uto se
nasmiješila i shvatila da bi, ako sve bude išlo po planu, mogao činiti sve ono
što čine normalni tinejdžeri. Ići u školu. Žudjeti za curama. Lecnula se na tu
pomisao, ali njezin je brat bio vrlo zgodan mladić. A bit će još i zgodniji kada
ojača i povrati kilograme koje je izgubio posljednjih mjeseci.
Nakon doručka, Donovan ih je otpratio do Sophiene prostrane drvene
kuće koja je stršala ponad jezera, jednako kao i ostale nastambe u kojima su
241
obitavala njegova braća i njihove žene. Već je bilo vruće, ali povjetarac je s
jezera donosio olakšanje i upućivao na prekrasan ljetni dan. Bilo je lako
smetnuti s uma da je samo nekolika dana prije toga tornado poharao cijelo
područje.
Ovdje, u izoliranom mjehuriću koji su načinila braća Kelly, vanjski
svijet djelovao je poput nekog drugog svemira.
Žene su se već okupile kod Sophie, osim Rachel, koja je nazvala i javila
da će kasniti jer mora presvući oba blizanca. Sophie je sa smijehom
obavijestila Eve da Rachelini dečki rade sve u isto vrijeme, zbog čega su
Rachel i Ethan na samom rubu živaca.
Donovan je poljubio Eve, na što je ova posramljeno porumenjela jer je
to učinio pred svojim šurjakinjama. Potom je zagrlio Cammie, a Travisu
smrtno ozbiljnim glasom rekao da pazi na njegove žene.
Ali Donovanovim šurjakinjama naizgled nimalo nije smetalo to što je
poljubio Eve. Zapravo, svima su lica bila ozarena i prepredeno nasmiješena.
Nekoliko trenutaka nakon što su se žene smjestile u prostran, otvoreni
dnevni boravak te izvukle dva laptopa i upalile ih, na vrata je banula Rachel,
izgledajući izmučeno dok se borila s po jednim nemirnim djetešcem na
svakom kuku. Torbu s pelenama objesila je preko jednog ramena i postavila
pred sebe kako ne bi smetala dječacima, ali bilo je očito kako će joj uskoro
ispasti jedan od njih, a možda čak i oba.
Travis je pohitao prema njoj i pružio ruke prema jednome blizancu.
Rachel ga je zahvalno pustila, a Eve je zapanjeno promatrala kako Travis
prima dijete u svoje naručje. Ali malenom se – Masonu? – to nikako nije
sviđalo. Uspravio se u Travisovim rukama i posegnuo prema njegovu licu,
nespretnim prstićima grabeći Travisova nasmijana usta.
“Oprosti”, uznemireno je rekla Rachel. “Opsjednut je tuđim ustima.”
Travis se nasmijao. “Nema problema. Navikao sam na djecu.”
To je bila istina, s obzirom na to da se vrlo dugo uglavnom sam skrbio
o Cammie. Čak i dok je Eveina majka još bila živa, Travis se često brinuo o
mlađoj sestri. Bio je odviše zabrinut za majku da bi je opterećivao brigom o
Cammie, stoga ju je štitio koliko god je mogao. Preuzeo je preveliku
odgovornost na sebe u tako mladim godinama. Ta je činjenica tištala Eve, ali
sada nije mogla učiniti ništa po tom pitanju. Bilo pa prošlo. Ali ubuduće...
Obuzdala je svoje rastresene misli, odlučna gajiti snažnu nadu u bolju
budućnost za Travisa. Onu u kojoj će moći biti ono što jest. Tinejdžer bez
242
ikakve druge odgovornosti osim da dobiva dobre ocjene i kloni se nevolja.
Ali tu nije očekivala nikakve probleme. Bio je vrlo ozbiljan. Odviše
odgovoran.
Bio je dobar dječak – ne, muškarac. Odrastao je prije svog vremena, ali
ako bude po Eveinu, odsad pa nadalje ponovno će moći uživati u svom
djetinjstvu.
“Izgledaš kao da su ti misli kilometrima daleko odavde”, tihim joj se
glasom obratila Shea.
Eve je hitro pogledala prema Travisu na suprotnoj strani prostorije koji
je sada pomagao Rachel da se oslobodi prtljage i igrao se s obama dječacima
koji više nisu bili u majčinim rukama.
“Oprosti”, potiho je odvratila. “Malo sam se zamislila.”
Pogled joj je s Travisa prešao na Cammie koja je sjedila u kutu na
drugoj strani prostorije, očigledno namijenjenom igranju. Ona i Charlotte
brbljale su kao navijene i ponašale se poput davno izgubljenih prijateljica.
Eveino je srce ispunila toplina pri pomisli da su njezini brat i sestra pronašli
utočište u ovoj ogromnoj obitelji punoj ljubavi.
“Sumnjam da je riječ o nečem ugodnom”, oglasila se Sarah.
Sophie se nagnula naprijed zabrinuta izraza lica. “Nešto te muči, Eve?
Možeš nam reći, znaš? Nećemo iznevjeriti tvoje povjerenje.”
Eve se nasmiješila. Bile su odane, sve do jedne. I posebno su držale do
povjerenja. Štoviše, Eve je bila posve uvjerena da im se može povjeriti. Cijela
je obitelj zračila nečim što je tjeralo čovjeka da povjeruje njima i njihovim
dobrim namjerama.
“Stvar je u tome što je Donovan ipak poslao Travisa sa mnom i Cammie
jer se nalazi sa svojom braćom i jednim od timova kako bi razgovarali o...
meni. Hoću reći, o mojoj situaciji. I premda sam zahvalna na tomu da su mi
potpuni stranci spremni pomoći, želim – moram – znati što planiraju. Što
namjeravaju.”
Sarah je složno kimnula. Shea je posegnula i stisnula Evein dlan.
“To je posve razumljivo”, rekla je Shea. “I ja bih željela sudjelovati u
razgovoru u kojem se raspravlja o mojoj budućnosti!”
Sophie je ispustila zvuk gađenja. “Tipično za muškarce. Odnosno,
muškarce iz obitelji Kelly. Imaju dobre namjere, ali vode se tom logikom da
strpaju žene u zaštitni mjehurić i pozabave se svim prijetnjama umjesto njih.
243
Da je po njihovome, zauvijek bismo živjele u neznanju o bilo čemu što bi nam
moglo nauditi. Volim ih zbog toga, ali svejedno mi idu na živce.”
Sarah se nasmijala. “To savršeno opisuje Garretta.”
Shea je zakolutala očima. “Zašto ne bi otišla onamo i zatražila da
sudjeluješ?”
Eve je razrogačila oči. “Ah, ne, ne mogu to učiniti.”
“Zašto ne?” usprotivila se Sophie s odlučnim sjajem u očima. “Cammie
i Travis mogu ostati s nama. Znam kako ih ne želiš zabrinjavati, ali jednako je
tako očito da si izvan sebe od brige i da se nećeš osjećali bolje sve dok ne
doznaš što se događa. Shvaćam da te Donovan nastoji zaštititi. Ali on ne
shvaća da je neznanje gore od suočavanja s njegovim planom, kakav god da
jest.”
Eve je polagano kimnula. “Da. Tako i ja razmišljam.”
“Onda idi”, Sarah ju je tiho ohrabrila. “Mi ćemo se družiti s Cammie i
Travisom. Možeš nam dati zeleno svjetlo kad budeš željela da ih dovedemo
natrag.”
“Ali organizirale ste sve ovo za mene – za nas”, odvratila je Eve. “To je
baš lijepo od vas, a i Cammie i Travis trebaju razne stvari. Odjeću.”
“Kao i ti” Sophie je nježno istaknula. “Ali prepusti to nama. Mi smo
kraljice internetske kupovine, sjećaš se?”
Shea ju je oštro podbola laktom. “To je moja titula, hvala lijepa.”
Sarah se nasmijala. “Kako bilo, pobrinut ćemo se za osnovne stvari.
Znamo tvoju veličinu. Shea i Sophie imaju sjajan ukus za odjeću. I pobrinut
ćemo se da Cammie i Travis dobiju sve što im je potrebno.”
Eve je razdirala neodlučnost. Ali ohrabrenje – i blagoslov – u očima
ostalih žena ispunili su je hrabrošću da to učini.
“Okej”, odvratila je izdišući i podižući se s kauča. “Idem onamo. Samo
se nadam da se neće naljutiti na mene.”
Sarah je položila dlan na Eveinu nadlakticu i nježno je stisnula. “Eve,
shvaćam da nisi imala previše razloga vjerovati muškarcima. Ali vjeruj mi
kad ti ovo kažem. Donovanu se možda neće svidjeti činjenica da želiš znati
što se događa. No shvatit će to, iako će osjećati iskonski poriv da te zgrabi za
kosu i odvuče natrag u svoju pećinu, zabubnja šakama po prsima mrmljajući
moja žena i ovije te u zaštitni mjehurić koji je Sophie spomenula.”
Shea i Sophie prasnule su u smijeh. Čak se i Eve morala nasmijati na
prizor koji je Sarah predočila.
244
“Ali ono što želim reći, Donovan ti ne bi skinuo ni vlas s glave niti bi
povrijedio tvoje osjećaje. Jednostavno nije takva osoba. Od svih muškaraca u
obitelji Kelly, on ima najveće i najmekše srce kada je riječ o ženama i djeci.
Prije bi sam sebi odsjekao ruku nego te namjerno povrijedio.”
Eve se nasmiješila. “Hvala ti. Trebalo mi je to. Osjećam se poput
ogromne kukavice. Obično nisam takva. Suprotstavila sam se svom očuhu,
iako mi je to na kraju slabo koristilo. Nisam žena koja će se tek tako predati,
ali posljednjih nekoliko mjeseci naučila sam mnogo toga o samoodržanju.”
“Hajde onda, idi”, potaknula ju je Sophie. “Mi ćemo držati sve pod
kontrolom i objasnili Rachel, ako se ikad oslobodi onih dvaju vragova. Tako
mi svega, nije mi jasno kako je tako draga žena rodila Sotonine potomke.
Sigurno je Ethan kriv za to.”
Nato su se sve nasmijale, a potom je uslijedio Rachelin sarkastičan
odgovor sa suprotne strane prostorije.
“Čula sam te.”
Eve im je tiho zahvalila i krenula prema vratima, letimice pogledavši
prema Travisu i Cammie kako bi se uvjerila da neće zamijetiti njezin odlazak.
Sophie je mahnula tjerajući je i kimajući glavom prema Travisu i Cammie
kako bi uvjerila Eve da će paziti na njih.
Duboko udahnuvši i uspravivši se u ramenima, zaputila se golemim
područjem opasanim zidovima kompleksa. Sunce joj je grijalo kožu te je
udahnula slatki miris kozje krvi. Kellyjevi su stvorili vlastiti komadić raja.
Nema veze što je riječ o visoko sigurnosnom kompleksu. Učinili su ga
domom. Izgledao je udobno.
Ako zanemari teren za treninge, streljanu, pistu, helidrom i zgradu
stroga izgleda sagrađenu od kamenih blokova koju su nazivali ratnom
sobom, ostatak je nalikovao tihom susjedstvu s novoizgrađenim kućama.
Svaka je bila jedinstvena na svoj način, obilježena jedinstvenim ukusom
svojih stanovnika.
Dvije su predstavljale drvene kolibe, ali Nathanova i Sheina kuća bila je
staromodna, malena kuća nalik na vikendicu. Bila je udaljenija od ostalih i
okružena gustim drvećem i cvjetnim grmovima. Činilo se kao da su se
odvojili od ostalih, iako su i dalje čvrsto počivali unutar zaštitne ograde koja
ih je dijelila od ostatka svijeta.
Ironično, Donovanova kuća izgledala je upravo onako kako je Eve
zamišljala vlastitu kuću iz snova, kada bi je imala mogućnosti sagraditi. Nije
245
dijelila starinski izgled s drvenim kućama dvojice njegove starije braće.
Izgledala je vrlo južnjački, s kapcima na prozorima i trijemom koji je
obuhvaćao cijelu prednju stranu i obje bočne strane kuće. Sa stropa na desnoj
strani trijema visjela je ljuljačka, a bili su tu i lončići za cvijeće i viseće košare,
krcati živopisnim šarenilom.
Izgledala je udobno i privlačno. Nije to bila samo kuća. Nalikovala je
domu. Unutrašnjost je još bila gola i lišena stvari koje su obično sačinjavale
dom. Razne sitnice. Okviri za slike. Uspomene. Pokućstvo udobna izgleda.
Ali opet, spomenuo je kako je tek nedavno dovršena. Možda jednostavno nije
imao vremena pobrinuti se za intimne detalje koji bi njegovu kuću učinili
domom. Ili je možda čekao na pravu ženu koja bi ostavila svoj pečat na
njegovoj kući.
Mentalno se šutnula zbog ponovnog lutanja svojih misli. Kada će
naučiti da ne trči pred rudo? Vrlo kratko poznaje tog muškarca, a već planira
kako će urediti njihovu – njegovu – kuću.
Odmahnuvši glavom, prišuljala se kuhinjskim vratima. Donovan i
njegova braća vjerojatno su boravili u dnevnoj sobi i nije željela tek tako
upasti onamo usred razgovora. A sudeći po broju vozila pred kućom,
zaključila je kako su svi na broju.
Ne, ući će kroz kuhinju i polako prići dnevnom boravku. A potom se
uključiti u kakve god planove da je Donovan spremao.
Nečujno je otvorila kuhinjska vrata i ušla, nastojeći ne bučiti dok je
zatvarala vrata za sobom. U daljini je začula žamor razgovora i na trenutak
zastala, skupljajući hrabrost da odvažno ušeće na strateški sastanak.
“Kukavice”, promrmljala je.
Posve se sigurno nije ustručavala banuti u policijsku postaju, ne
jednom, nego dva puta, i oštro zahtijevati djelovanje u majčino ime.
Nebrojeno se puta suprotstavila Waltu, iako je za to istoga trena dobivala
kazne. Ali nije mu dopustila da je obeshrabri. Cemu sada tolika panika?
Zato što se zaljubila u Donovana i nije željela učiniti bilo što zbog čega
bi se naljutio na nju.
Bio je to smiješan razlog, i ako će stvari odsad pa nadalje u njihovu
odnosu funkcionirati na takav način, morala se ozbiljno pribrati. Neće moći
koračati kroz život kao po jajima i brinuti se da će ga njezini postupci
razljutiti.
246
Prekorivši se zbog vlastite gluposti, krenula je prema dnevnom
boravku, a žamor se pojačao kad se stala približavati.
Ali ono što je u sljedećem trenutku začula natjeralo ju je da stane kao
ukopana.
“Mogli bismo nazvati Walta i ugovoriti sastanak s njime” rekao je
Donovan, obraćajući se svim prisutnima u prostoriji. “Mahat ćemo mu s Eve
ispred nosa. Nadam se da će toliko žudjeti za osvetom da će uzeti nju i
zanemariti Cammie i Travisa. Obožavam tu djecu i neću dopustiti tom gadu
da ih ikada više samo i dotakne.”
Eve je zinula od šoka i odmahnula glavom, uvjerena kako nije dobro
čula. Srce joj je zabubnjalo u prsima, ali smjesta je prekorila samu sebe jer
zaključuje naprečac. Očito ga je pogrešno razumjela. Upast će onamo i
smjesta izvesti stvar na čistac. Tako će umiriti svoje glupe sumnje.
Ipak, ledena joj je šaka stegnula srce, a na Donovanove sljedeće riječi,
mučan osjećaj nalik na ljepljivo blato stao je gmizati njezinim žilama.
“Vrlo je nestabilna. Predstavlja opasnost za sebe i tu djecu. Walt će se
zadovoljiti njome. Uvjeren sam u to. Očigledno nastoji držati sve pod
kontrolom i ima ego veličine Teksasa. Željet će je kazniti jer ga je odbila
poslušati i pomrsila njegove planove.”
“A što planiraš reći Cammie i Travisu u vezi s time?” netko je upitao.
Nije mogla razbrati komu pripada taj glas. Možda je bila riječ o nekome koga
još nije imala priliku upoznati.
“Oni neće znati”, odsječno je odvratio Donovan. “Nikada neće doznati.
Nema potrebe. Ja ću se pobrinuti za njih. Sada pripadaju meni i prije ću
umrijeti nego dopustiti da im se bilo što dogodi. Mentalno ili tjelesno.”
Eve je ostala stajati, preneražena razgovorom koji se odvijao samo
nekoliko metara dalje od nje. Ne. Ne! To ne može biti istina. Obuzela ju je
mučnina, oštro i moćno zaposjevši njezin želudac. Žuč joj je navrla u grlo te
se hitro udaljila, želeći pobjeći od tolike boli. Svaka ju je riječ poput otupjelog
noža kidala na sitne komadiće dok od nje nije preostalo ništa. Ni srce. Ni
duša. Ništa.
Drhtavih ruku, uspjela je izjuriti na dvorište kroz kuhinjska vrata i stala
pohlepno udisati zrak. U kući joj se činilo kao da će se ugušiti. Prestala je
disati čim je čula Donovanove hladne, nemilosrdne riječi.
Nije tako mislio. Nije mogao! Namjerava je tek tako predati očuhu
nakon svega što mu je rekla? Nakon svega što mu je povjerila?
247
Ali čula ga je. Iako je odbijala povjerovati u to, sve je dobro čula.
Njegove riječi nisu mogle biti jasnije. Nije ni čudo što nije želio da ona, Travis
ili Cammie prisustvuju tom razgovoru. Nije želio da čuju kakav plan
trenutačno kuje sa svojom braćom. Sa svojim timom. S ljudima za koje je
smatrala kako su jako ljubazni i velikodušni. Ljude za koje je smatrala da će s
njima izgraditi svoju budućnost. Svoj dom.
Pojurila je natrag k Sophie krećući se dužim, oblizanim putem kako ne
bi morala proći ispred Donovanove kuće.
Tako da je nitko ne može vidjeti.
Suze joj nisu zaprijetile. Još ne. Bila je odviše tupa. Odviše shrvana. Ali
uskoro. Znala je da će doći. Kako i ne bi?
O, Bože . O, Bože. Što da učini? Osjećala se kao najgora glupača na
svijetu jer je ignorirala svoje predosjećaje. Jer je odbila vjerovati svojim
instinktima kada joj je cijela utroba vrištala da pobjegne glavom bez obzira i
nikada se ne zaustavi. Kako se naivno i glupo ponijela. A bila je pametnija od
toga. Jesi!
No svejedno je okrenula leđa svemu što je smatrala ispravnim. Nije
vjerovala svome instinktu, nego je vjerovala njemu. A zaklela se da neće
ponoviti tu pogrešku i vjerovati krivim ljudima. Znala je da će je to odvesti
ravno u katastrofu, i bila je u pravu!
Riječi njegovih šurjakinja doplutale su joj do svijesti. Iste one riječi koje
su svi ponavljali otkad je stigla ovamo. Donovan je bio slab na žene i djecu.
Posebno na djecu. Ta je rečenica nezaobilazno dolazila s dodatkom.
Posebno na djecu.
Nije bio zaljubljen u nju. Nije mario za nju. Volio je Cammie i Travisa.
Mario je za njih. Želio ih je zaštititi. Eve je predstavljala samo teret koji je išao
uz njih.
Želio je obitelj. Djecu. Ali nije želio nju. A ta ju je spoznaja zaboljela više
nego što joj je trebala dopustiti.
Suze su je zapekle usprkos tomu što je dotad bila odviše tupa da osjeti
bilo što, da osvijesti hitru navalu šoka i razorne boli koja ju je ispunjavala dok
je Donovan smireno kovao njezinu propast. Kako li je samo pala u njegove
ruke. Lako. Prelako. Dala mu je sve. Sebe. Svoje povjerenje. Svoje
djevičanstvo.
Svoju ljubav.
A on je od nje želio samo djecu.
248
Zatvorila je oči stigavši pred Sophiena vrata, odviše slomljena da
jednostavno odšeće natrag i pretvara se kako se ništa nije dogodilo. Da se cio
njezin svijet nije zaljuljao i srušio.
Razmislila je o svakom susretu s Donovanom. Svakog je puta bila riječ
o djeci. Njegova briga za njih bila je na prvom mjestu. Eve je bila samo
kolateralna žrtva. Netko kime se morao pozabavili kako bi Cammie i Travisu
mogao pružiti sigurnu budućnost. Što da učini?
Najprije je poželjela pobjeći. Uzeti Cammie i Travisa te pobjeći koliko je
noge nose i nikada se više ne zaustaviti. Nikada više nikomu ne povjerovati.
Ali...
Pognula je glavu, nastojeći obuzdati svoje podivljale emocije. Nisu je
smjeli vidjeti u takvom stanju. Shvatili bi. Cammie i Travis shvatili bi. A nije
mogla dopustiti da doznaju što je upravo čula.
Ma kraju krajeva, Cammie i Travisu doista bi bilo bolje bez nje. Iako se
on ponio kao gad jer joj je okrenuo leđa, jer je namjerava žrtvovati radi
njezina brata i sestre. Nije li i sama bila spremna na to? Bila je spremna na sve
samo kako bi im osigurala bolju budućnost. Pa makar zbog toga bila
prisiljena žrtvovati vlastitu.
Ali ne može se – neće se – tek tako vratiti Waltu. Neće dopustiti da je
predaju poput žrtvenog janjeta. Donovan će zaštititi Cammie i Travisa.
Možda je izdao njezino povjerenje, ali znala je da neće izdati njihovo. U
njegovu glasu nazirala se odlučnost dok se obraćao braći. Nije imao razloga
lagati kada nije bila ondje da ga čuje. Istina je odzvanjala u njegovim riječima.
Volio je Cammie i Travisa. I neće dopustiti Waltu da ih odvede. Možda je bilo
glupo pouzdati se u njega u vezi s bilo čime, ali svim je srcem vjerovala kako
je između njih dvojice, Walta i Donovana, Donovan bolji izbor za njezina
brata i sestru.
Ali ona nije predstavljala Donovanov izbor.
Tuga joj je preplavila srce, gotovo je gušeći kada joj je knedla stala rasti
u grlu.
Nije mogla ostati ondje. Morala je otići. Ali kako će to postići? Kada ju
je Donovan namjeravao smireno predati natrag očuhu? Koliko joj je vremena
preostalo prije nego što smisli plan akcije?
I, Bože dragi, kako da se oprosti od svoje jedine obitelji? Od dvoje ljudi
koje voli najviše na svijetu i jedinih dvoje ljudi koji vole nju? Kako da ih
249
ostavi s čovjekom koji je tako podlo lagao i manipulirao ženom dok bila je
najslabija?
Nužno zlo. Tako je odlučila gledati na stvari. Znala je da će ih Walt
zlostavljati. Usprkos onomu što je Donovan učinio njoj, ma koliko je gadno
izdao, duboko u sebi znala je da nije u stanju nauditi Cammie i Travisu.
Samo njoj.
A to je boljelo. Bože, boljelo ju je više nego što je bila sposobna priznati.
Voljela ga je. A on se doslovce posrao na tu ljubav. Sva ona pekmezasta
sranja o tome kako će cijeniti dar njezina djevičanstva. Vjerojatno se iznutra
smijao kao lud na brašno zbog njezine naivnosti. Ali ne, unatoč svem bijesu i
povrijeđenosti, istinski je sumnjala da mu je ta izdaja pružila zadovoljstvo.
Bio je bezobziran, to jest. Savršeno sposoban poduzeti bilo što kako bi
ostvario svoj cilj. Ona je predstavljala samo zadatak, a on joj je jasno dao do
znanja da, kada su zadaci u pitanju, on vječno pobjeđuje.
I te kako je pobijedio. Dobio je što je htio. Djecu. Vlastitu obitelj. Samo
nije želio da ona bude dio te obitelji.
A sada se morala vratiti u kuću i pretvarati se pred njegovom obitelji -
obitelji za koju je poput glupače vjerovala da predstavlja njezin sastavni dio -
da joj se srce nije slomilo u milijun nepopravljivih komadića.
250
29. POGLAVLJE
“EVE! Zašto si se tako brzo vratila?” iznenađeno je upitala Sophie kada

je Eve ušla u dnevni boravak.
Bio joj je potreban svaki djelić snage da se zbroji dovoljno kako bi se
smireno vratila u Sophien dnevni boravak i ponašala se kao da je sve u redu.
Spustila se na kauč prije nego što su je noge izdale nemilosrdno
dršćući. Uspjela se natjerati na smiješak za koji se nadala da izgleda
posramljeno i pomalo potišteno.
“Nisam to mogla učiniti”, slagala je. “Obećala sam da ću mu vjerovati.
Rekao mi je da će mi otkriti svoj plan kada ostanemo nasamo. Poslije. Želim
mu to omogućiti.”
A potom se zapitala namjerava li joj išta reći. Ili će lagati? Možda je
samo riječ o nesporazumu pa će joj sve poslije objasniti.
Ne budi glupa.
Već je nastojala opravdati njegove riječi. Morala je stati na loptu i
razmisliti. I to brzo.
“Kamo si otišla, Eve?” upitao je Travis namrštena lica. “Podigao sam
pogled, a tebe već nije bilo.”
“Morala sam udahnuti malo svježeg zraka”, ponovno je slagala.
“Boljela me glava. Možda sam se previše iscrpila, a možda mi i nije toliko
dobro koliko sam mislila.”
Mrzila je lagati, ali morala je smisliti nekakav izgovor da večeras ne
spava u Donovanovu krevetu. Nije to mogla učiniti. Ne može voditi ljubav s
njime znajući što je učinio – što namjerava učiniti.
A to i nije bila potpuna laž. U glavi joj je doista pulsiralo. Samo ne od
ozljede.
“Shvaćam”, tiho je rekla Sarah kako je Travis ne bi čuo. “Reći će ti, Eve.
Donovan je iskren.”
Ostale su kimnule, a Eve je morala suspregnuti poriv da stane vrištati.
Da im kaže kako je sve to laž. Da su svi lažni. Da obitelj za koju je vjerovala
da predstavlja sve što je ikad željela nije ništa drugo doli obična laž.
251
“Zbilja te boli glava” zamišljeno je rekla Rachel. “Vidim ti to u očima.”
“Da”, Eve je priznala.
Shea je sjela pokraj nje i čvrsto joj stisnula dlan. “Znam da se brineš,
Eve, ali, molim te, nemoj. Sve će biti u redu. Vjeruj u to. Ova se obitelj suočila
s najgorim stvarima koje možeš i zamisliti. I uvijek smo isplivali na
površinu.”
O, da, Eve je mogla povjerovati u to. Nemilosrdan. Lukav. Donovan je
sasvim izvlačio tanji kraj u svemu što odluči učiniti. Kako li je samo lako
obrlatio nju.
“Radije bih se vratila...” Zamalo je rekla doma, ali Donovanova kuća nije
predstavljala njezin dom. “Radije bih se vratila k Donovanu i popila nešto
protiv glavobolje. Možeš li nazvati onamo i javiti mu, Sophie? Ne bih željela
smetati. Sigurna sam da su dosad već sve smislili. Samo mu reci da mi nije
bilo dobro i da se Cammie, Travis i ja vraćamo.”
“Možda je bolje da oni ostanu ovdje”, promrmljala je Rachel. “Mi ćemo
ih čuvati dok ti razgovaraš s Donovanom kako bi odagnao tvoje strahove.”
Shrvana onime što je doznala, Eve nije bilo teško zamisliti urotu. Je li
ovo zamka? Sudjeluju li i Donovanove šurjakinje u tome? Jesu li ih planski
razdvojili kako bi Eve predstavljala laku metu?
Znoj joj je orosio čelo, a u bubnjanje u glavi pojačalo se.
“Ne” , žustro je odvratila, smjesta požalivši zbog naprasitosti svog
odgovora.
Ostale su joj žene uputile zabrinut pogled. Pretvaraju li se? Ili su
iskrene? Eve više nije znala što je prava istina niti si je mogla priuštiti da bilo
što pretpostavlja.
“Ne”, ponovila je blažim, mnogo pomirljivijim glasom. “Poći će sa
mnom. Oduzeli smo vam već dosta vremena. Možda neki drugi dan. Kada
sve... ovo...” Gotovo se ugušila pokušavajući prevaliti riječi preko usana. “...
završi, mogle bismo se ponovno sastati.”
“Bit će nam jako drago”, odlučno je odvratila Sophie. “I Eve, znaj da će
to biti uskoro. Čim skuju plan, smjesta će se baciti u akciju. Donovan je posve
usredotočen na to da vas četvero oslobodi straha i brige. Želi izgraditi život s
vama.”
Eve ju je gotovo zamolila da prestane. Da prekine mučenje koje
trenutačno podnosi. Svaka riječ, svaka laž koju su izgovarale zabijala je nož
sve dublje u njezino srce.
252
Umjesto toga, ustala je, ponoseći se svojom stabilnošću na nogama.
Prišla je Cammie koje se još uvijek igrala s Charlotte te ispružila ruku prema
sestri.
“Vrijeme je da pođemo, dušice. Hoćeš li pomoći Charlotte da pospremi
igračke?”
Cammie je izgledala razočarano, ali nije se pobunila. Travis im je prišao
i pomogao djevojčicama spremiti igračke koje su izvadile iz drvene kutije u
kutu.
“Ja ću nazvati Donovana”, rekla je Sophie.
Eve joj se usiljeno nasmiješila. “Hvala ti. Vidimo se poslije.”
Nakon što su razmijenile pozdrave, a Cammie izgrlila sve žene i
Charlotte – dva puta – Eve je izišla s Travisom i Cammie za petama.
“Je li sve u redu, Evie?” usplahireno je upitao Travis. “Jako te boli
glava?”
Eve se ovoga puta iskreno nasmiješila i pogledala brata, osjećajući oštar
bol u prsima pri pomisli da će se rastati s njime.
“Ništa strašno”, odvratila je. “Ali sigurna sam da ću biti bolje čim se
vratimo kuć... k Donovanu”, ispravila se.
Cammie je gurnula dlan u Evein dok su koračale stazom prema
Donovanovoj kući.
“Sviđa mi se Cece”, rekla je Cammie cupkajući uz Eve dok joj se kosa
povijena u maleni konjski rep njihala pri svakom pokretu.
Eve joj je uputila smiješak. “Drago mi je.”
“Hoću li se moći ponovno igrati s njom?”
Cammiene oči odražavale su zabrinutost dok je zurila u Eve.
Ovoga puta neće morati lagati.
“Da, dušo. Odsad ćeš često viđati Charlotte.”
“Bit ćemo sestrične”, ponosno je odvratila Cammie. “Tako je rekla
njezina mama dok te nije bilo.”
Ponovno je osjetila stezanje u prsima i ostala bez daha.
Dok su se približavali kući, Eve je ugledala nekoliko vozila kako
napuštaju Donovanov kolni prilaz. Ili su završili, ili je Sophien poziv
prekinuo daljnju raspravu. Nije zgodno da Eve bude ondje dok oni rade o
njezinoj glavi.
253
Donovan je izišao na trijem, čela nabrana od brige dok ih je promatrao
kako se približavaju. Sophie mu je zasigurno rekla. Da ju je boljela glava i da
se “čudno” ponašala.
Eve je uzdahnula, skupljajući snagu za nadolazeće sate. Morat će se
pretvarati da je sve u redu. Da je u pitanju obična glavobolja. I bol u srcu s
kojom lijekovi ne mogu pomoći.
“Eve, dušo, što nije u redu?” upitao je Donovan silazeći niz stube kako
bi ih dočekao.
Cammie je smjesta ispružila ruke prema Donovanu kako bi je uzeo u
naručje, a on ju je poslušao, ali namjestio ju je na svoj kuk, pogleda prikovana
za Eve kao da joj pokušava doslovce iščupati misli iz glave.
“Samo me boli glava”, odvratila je. “Pomislila sam kako je bolje da se
vratimo. Možda sam se iscrpila.”
Krivnja je ispunila Donovanove oči pa je shvatila kako se vjerojatno
krivi jer je vodio ljubav s njom dvije noći zaredom odmah nakon njezine
ozljede.
“Uđi i raskomoti se”, rekao je, pogurujući je prema vratima s Cammie
na kuku. “Donijet ću ti nešto protiv glavobolje. Koliko te boli? Muti li ti se
vid? Osjećaš li mučninu ili vrtoglavicu?”
Osjećala je vrtoglavicu zbog njegovih pitanja i bol u srcu jer je bio u
stanju izvesti takvu pomnu prijevaru.
“Ne. Dobro sam. Zbilja”, promrmljala je dok su ulazili u kuću.
Zapuhnuo ju je nalet hladnijeg zraka te se na trenutak zaljuljala,
nemoćna spriječiti svoju reakciju,
Koračajući pokraj nje, Donovan je ispustio psovku te pustio Cammie da
sklizne na noge pokraj njega.
“Idi s Travisom, dušo”, uputio je Cammie. “Moram se pobrinuti za
Eve.”
Cammie joj je dobacila zabrinut pogled, ali Travis je priskočio u pomoć
i uhvatio Cammie za ruku. “Jesi li za kakve grickalice?” vedro je upita.
“Idemo iskopati nešto u kuhinji.”
Cammie je smjesta zaboravila na Eve i znatno se razveselila na spomen
grickalica.
Donovan ju je odveo do kauča, posjeo je te joj podigao noge, skidajući
njezine platnene cipele koje joj je poslala jedna od šurjakinja. Približio je
254
tabure kako bi mogla osloniti noge na njega, a potom se spustio na kauč
pokraj nje, prstima joj pogurujući bradu kako bi je mogao pogledati u oči.
“Izgledaš umorno”, rekao je. “Koliko te jako boli, Eve?”
Bol se pogoršavala iz sekunde u sekundu. Nije morala pretjerano
glumiti.
“Bi li ti pomoglo da nešto pojedeš?” upitao je. “Nisi pojela mnogo za
doručak.”
Pomisao na jelo s tako uznemirenim želucem samo je pojačala njezinu
mučninu. Odmahnula je glavom. “Samo me pusti da sjedim ovdje neko
vrijeme” rekla je. “Bit ću dobro.”
Donovan nije izgledao uvjereno, a neodlučnost mu se ocrtavala na
cijelom licu.
Naposljetku se ipak predao. Polegnuo ju je i stavio joj jastuk pod glavu
prije nego što je donio deku iz jednog ormara i pokrio je.
“Odmori se”, promrmljao je, a potom je poljubio u čelo. “Ja ću čuvati
Travisa i Cammie dok ti spavaš.”
Zatvorila je oči, iako je znala da neće moći zaspati. Nije željela zaspati.
Imala je previše stvari na umu i morala je biti na miru kako bi skovala vlastiti
plan djelovanja. Možda je se nije namjeravao riješiti danas. Ali sutra? Kako je
mogla znati?
255
30. POGLAVLJE
DONOVAN je čekao i brinuo se. Nešto je mučilo Eve. Bio je uvjeren u

to. Bila je nervozna otkad se vratila od Sophie, a bol joj se jasno ocrtavala na
licu. Želio je nazvati Maren, ali Eve ga je uvjerila kako nije potrebno. Pokušao
joj je dati injekciju, ali odbila je i nju.
Čak je još jednom nazvao Sophie, zahtijevajući da mu kaže što se
dogodilo dok su bili ondje, ali Sophie mu je rekla samo ono što mu je
ispričala i prvi put. Da se Eve nije osjećala dobro i da se željela vratiti k
njemu.
Provela je većinu poslijepodneva i rane večernje sate na kauču, premda
nije znao sa sigurnošću je li doista spavala. Lice joj je bilo odviše napeto kako
bi povjerovao da drijema. Ili to, ili je sanjala nešto ružno.
Bio ju je probudio, želeći da večera s njime, Cammie i Travisom, ali
ponovno je odbila. Stoga je ostala ležati na kauču dok je on tiho večerao s
ostalima i tješio Cammie kada ga je ispitivala što nije u redu s Eve.
Ali nije mogao utješiti samoga sebe.
Nakon večere, spremio je Cammie u krevet s Travisom i vratio se u
dnevni boravak k Eve.
“Vrijeme je za krevet”, rekao je tihim glasom, sjedajući na rub kauča
blizu njezine glave. “Misliš li da ćeš moči zaspati?”
Izgledala je... nesretno. A to mu je smetalo. Ali kimnula je i dopustila
mu da je povuče na noge. Poveo ju je prema svojoj sobi, a ona se ukočila kada
je krenuo prema krevetu. Je li mislila kako želi voditi ljubav s njom? Je li ga
smatrala toliko bezobzirnim da namjerava staviti svoje želje i potrebe ispred
njezinih?
“Eve, nije ti dobro”, nježno je rekao. “Samo te želim držati u naručju
kako bi se osjećala bolje.”
Malčice se opustila, ali još je uvijek osjećao ukočenost u njezinu tijelu
dok ju je spremao u krevet. Skinuvši tek traperice i majicu, uvukao se u
krevet pokraj nje i instinktivno je privukao u zagrljaj.
256
Dugo je vremena ležala, ne progovarajući ni riječ, ali znao je da ne
spava. Ležala je ugniježđena između njegove ruke i tijela, glave oslonjene na
njegovo rame. Ali odsutno je zurila u strop i nije se opustila.
Nakon dva sata tijekom kojih ni jedno od njih nije utonulo u san,
Donovan se konačno okrenuo prema njoj.
“Ne odmaraš se”, tiho je rekao. “Ne spavaš. Dopusti mi da ti dam
injekciju, Eve. Bespotrebno trpiš bol. Lijek će ti pomoči da zaspiš i odagnati
bol.”
Mogao se zakleti da su joj u očima zablistale suze, ali nije bio siguran
zbog prigušenog svjetla koje je dopiralo iz kupaonice.
Ne pričekavši odgovor, ustao je i otišao u kupaonicu gdje je držao
medicinski pribor. Uzeo je špricu i vratio se u spavaću sobu, zatekavši je na
istom mjestu na kojem ju je i ostavio.
Poslušno se okrenula na trbuh, isturila kuk, a čim joj je ubrizgao lijek,
vratila se na leđa i navukla pokrivač preko tijela gotovo kao da se želi
obraniti. Donovan je bacio špricu i ponovno legao, uznemiren brigom za nju.
Eve se pomalo opustila kada je lijek počeo djelovati pa ju je privukao
bliže, prislanjajući usne na njezino znojno čelo.
Što god da ju je mučilo, sutra će to izvesti na čistac. Ali opet, za sutra je
dogovorio sastanak s njezinim očuhom. Ta se situacija morala riješiti jednom
i zauvijek. Tek nakon toga moći će napredovati s njom i dokazati joj da je
sigurna. Da nikad nikomu neće dopustiti da naudi njoj i njezinu bratu i sestri,
ni da ih itko ikada odvede od njega.
Potom mu je sinulo da ga, usprkos svoj ranijoj brizi i nevoljkosti da bez
nje raspravlja o svojim planovima s braćom i KGI-em, ništa nije pitala u vezi
s time. Iako joj je čvrsto obećao da će joj sve ispričati, ni jednom nije načela tu
temu.
Namrštio se u tami. Je li to uzrok njezine tjeskobe? Ili je to jednostavno
smetnula s uma nakon što ju je zaboljela glava? Ili je glavobolja predstavljala
posljedicu njezina stresa i zabrinutosti?
Sutra. Sutra će joj reći sve. Čim konačno sredi njezina očuha.
257
31. POGLAVLJE
EVE se probudila nakon što ju je Donovan nježno prodrmao. Vjeđe su

joj zatreperile te je trepćući nastojala odagnali ostatke maglice izazvane
lijekovima. Nije željela primiti injekciju, ali shvatila je kako će njezini napori
za snom biti uzaludni s obzirom na toliku tjeskobu. Za danas je morala imati
hladnu glavu.
“Kako se osjećaš?” zabrinuto je upitao Donovan.
Uputila mu je slabašan smiješak. “Bolje.”
Znala je da joj ne vjeruje, a i nije bila toliko dobra glumica. Doimao se
nesigurno, ali istodobno ozbiljno i odlučno. Ta ju je odlučnost strašila. Kao
da, usprkos svim sumnjama, svejedno ustraje u izvršavanju svog plana. Je li
nazrela tračak savjesti u tim očima? Očigledno ne dovoljno da ga natjera da
dvaput razmisli o svojim namjerama.
“Moram izići neko vrijeme”, rekao je. “Ali uskoro se vraćam. Rusty će
doći i biti s tobom dok se ne vratim.”
Nije ga pitala kamo ide. Nije morala. Strah joj je ritmično otkucavao u
prsima. Bilo joj je bjesomučno bubnjalo u sljepoočnicama te je osjećala kako je
ponovno hvata glavobolja, zajedno s boli u srcu zbog kojih je jučer i noćas
imala osjećaj kao da će se raspuknuti.
“U redu” tiho je odvratila dok joj se srce slamalo sa svakim udahom.
Nagnuo se u poljubio je u čelo, zadržavajući usne nakratko na njemu.
“Ovo će uskoro završiti, dušo. Obećavam ti.” Izrekavši to, povukao se i
ustao iz kreveta te prišao vratima. Eve je pričekala tek nekoliko trenutaka
prije nego što je ustala kako bi ga kroz prozor gledala dok se odvozi s
kompleksa. Potom se žurno okrenula i vratila u spavaću sobu kako bi
spakirala stvari. Ponijet će samo ono što stane u naprtnjaču. Nekoliko
odjevnih predmeta. Malo novca koji joj je ostao otprije. Majčin nakit.
Potom je otišla u kuhinju, znajući da će Rusty uskoro stići. Pronašla je
list papira i olovku te žurno nažvrljala poruku za Travisa i Cammie. Kada je
završila, očiju ispunjenih suzama, presavila ju je i otišla u njihovu sobu, gdje
su i dalje spavali.
258
Nije ih ostala dugo promatrati. Bilo joj je previše bolno, a i željela je da
se probude tek kada ona ode. Nakon nijemog oproštaja koji joj je iščupao srce
iz grudi, ostavila je poruku na Travisovoj komodi gdje je bila sigurna da će je
zamijetiti, a potom otišla po jedan od Donovanovih pištolja koje je držao u
ladici pokraj kreveta.
259
32. POGLAVLJE
RUSTY je parkirala džip na Donovanovu kolnom prilazu pokraj

njegova kamioneta upravo u trenutku kada je Donovan izišao kroz vrata.
Izgledao je namrgođeno i odlučno. Dlačice na njezinu vratu nakostriješile su
se jer je znala što predstavlja taj pogled. Ma što da se danas treba dogoditi,
sigurno je u pitanju neko žešće sranje.
Iako joj Donovan nije otkrio ama baš ništa. Rekao je samo kako želi da
dođe k njemu i ostane s Eve dok on “rješava neke stvari”.
Rusty je žalila nesretnika za kojeg se Donovan namjeravao pobrinuti.
Iako ni jedan njezin brat nikada nije bio pretjerano rječit u vezi s misijama u
koje su odlazili, doznala je dovoljno – a dovraga, nije bila slijepa – da zna
kako se nije za igrati s muškarcem iz obitelji Kelly na zadatku.
“Hvala što si došla, Rusty”, rekao je Donovan. “Nadam se da će to
potrajati samo nekoliko sati, ali javit ću ti se. Ne želim da se Eve brine, stoga
bih ti bio zahvalan kada bi je mogla zabaviti i odvratiti joj pažnju. Jučer se
nije osjećala dobro. Mislim da je to posljedica stresa. Boljela ju je glava i
morao sam joj dati injekciju kako bi mogla zaspati. Ostavio sam je u krevetu,
stoga joj nemoj smetati. Želim da... odmara.”
Rusty je uvidjela istinsku zabrinutost u Donovanovim očima.
Posegnula je istisnula mu rame. Osjećala se čudno što mu nudi utjehu jer je
obično on bio taj koji bi tješio i ohrabrivao ostale Kellyjeve. Ali izgledao je
kao da mu je potrebna utjeha, a iako je spomenuo kako je morao dati Eve
injekciju da bi zaspala, on sam izgledao je kao da nije ni oka sklopio.
“Pobrinut ću se za sve”, ohrabrila ga je. “A sada idi i ispraši njegov tur
kako bi Eve i njezini brat i sestra mogli nastaviti sa svojim životom.”
Ne, Donovan joj nije otkrio ništa u vezi s time tko i što sačinjava njegov
današnji zadatak, ali nije bila glupa. Znala je da je u pitanju Evein očuh i da
će ga Donovan riješiti po kratkom postupku. Samo je žalila što ne može biti
ondje da vidi kako će mu isprašiti tur.
Jedan kraj Donovanovih usta podigao se u nešto nalik smiješku, ali lice
mu je ostalo ozbiljno, a pogled usredotočen. Odlučan. Nije potvrdio njezinu
izjavu o Eveinu očuhu kao meti svog zadatka, ali nije ju ni zanijekao.
260
Raskuštrao joj je kosu, a potom bez i jedne riječi odmarširao do svog
kamioneta, ušao u njega i odjurio niz cestu prema glavnim vratnicama
kompleksa. Rusty ga je promatrala kako nestaje, popraćen oblakom prašine.
Zbilja su morali razmisliti o asfaltiranoj cesti unutar kompleksa.
Zamahnula je rukom ispred lica kako bi odagnala oblak prašine koji je
poletio prema kući, a potom se okrenula i zaputila prema kući, tiho se
uvlačeći unutra.
Ali čim je prošla kroz vrata, zastala je kao ukopana, šokirano zureći u
prizor pred sobom.
Eve, s jednako mračnim i odlučnim izrazom lica identičnim
Donovanovu, stajala je nekoliko metara dalje i držala jedan od Donovanovih
pištolja. Uperenog ravno u Rusty.
“Koji vrag?” oštro je upitala Rusty pobjesnjevši, a riječi su joj odjeknule
u tišini.
“Pomoći ćeš mi da odem odavde”, smireno je odvratila Eve.
“Zašto, dovraga?”
Rustyno pitanje odisalo je iskrenim čuđenjem. Koji se vrag ovdje
događa? Imala je osjećaj kao da je zakoračila u neki drugi svijet. Jesu li svi
poludjeli?
“Nije važno zašto”, odvratila je Eve ledenim glasom.
Pogled joj je bio hladan, a izraz lica nedokučiv. Ali pištolj joj se ni na
trenutak nije zatresao u rukama, a Rusty je zbog toga postala vraški
nervozna.
“Ovaj, Eve? Samo da znaš, taj pištolj nema osigurač.”
Ako je zvučala usplahireno, to je stoga što je i bila usplahirena. Bila je
prokleto prestravljena. A Rusty nije bilo lako uplašiti. Ali kad se našla na
drugom kraju napunjenog i podignutog pištolja? Aha, to ju je plašilo.
“U tom ti je slučaju bolje da mi ne daješ povoda da slučajno povučem
okidač”, odvratila je Eve još ledenijim glasom.
Jebote. Svijet je uistinu poludio. Rusty je odmahnula glavom, uvjerena
kako je riječ o nekakvom bizarnom snu.
“Ne shvaćam”, tiho je rekla Rusty, pokušavajući kupiti vrijeme. Ali s
kojom svrhom? Donovana vjerojatno neće biti satima. Ostala će braća biti s
njime, a vjerojatno i Nathanov i Joev tim. Nitko joj ne može pomoći. Nitko ne
261
može smiriti situaciju. Rusty je bila prepuštena sama sebi, a ako uskoro ne
urazumi Eve, ovo će biti jedna zajebana situacija.
A da i ne spominje kako će je Donovan ubiti ako dopusti Eve da ode iz
kompleksa. S obzirom na to da joj je očuh još uvijek na slobodi, Eve nije
smjela napustiti okrilje visoko sigurnosnog kompleksa. Zacijelo je svjesna
toga.
“Moraš shvatiti samo to da ću, ako ne učiniš točno ono što ti kažem,
povući okidač”, odvratila je Eve još ledenijim glasom tako da ga Rusty nije
bila u stanju prepoznati.
Eve je bila jedna od najnježnijih i najblažih žena koje je Rusty ikad
upoznala. Ovo je bilo toliko neobično za nju da se Rusty nije uopće mogla
snaći. Ali što god učinila, morat će požuriti prije nego što sve završi kobno.
Po nju.
“Ja sam mentalno nestabilna, sjećaš se?” podsmjehnula se Eve.
“Predstavljam opasnost za sebe i druge. Zacijelo to znaš. To je u svim
vijestima.”
“Glupost”, prasnula je Rusty. “Gdje su Travis i Cammie?”
Njezin odgovor naizgled je iznenadio Eve.
“Ostat će ovdje”, odvratila je, a glas joj je gotovo prepukao od emocija
prvi put otkad je Rusty prošla kroz ulazna vrata.
Eto slabe točke koju je Rusty mogla okrenuti u svoju korist.
“Samo ćeš ih taku napustiti?” upitala je u nevjerici. “Ako to učiniš,
onda nisi osoba kakvom sam te smatrala, Eve.”
Bol je preplavila Eveine oči. I tuga. Posvemašnja shrvanost. Bili su
jednako očiti kao da joj pišu na čelu.
“Mogu ti pomoći”, tihim je glasom rekla Rusty, nadajući se da zvuči
utješno i uvjerljivo. “Samo mi reci što se događa. Moraš znati da ću učiniti
sve kako bih ti pomogla. Mogu nazvati Donovana. On će to riješiti. O čemu
god da je riječ, Eve. Rješivo je. Moja braća žive od rješavanja tuđih
problema.”
“Ne laži!” oštro je odvratila Eve s natruhom bijesa u svom naprasitom
odgovoru. “Ne laži kao svi ostali. Barem ti budi iskrena. To bi bila velika
novost.”
Rusty joj je dobacila istinski zbunjen pogled. Nije imala pojma što je
uzrok toj ludosti, ali što god bilo, nije dobro. Jedan pogled na Eve bio je
dovoljan da čovjek shvati kako se nalazi na rubu živčanog sloma. Samo je
262
pitanje vremena kada će puknuti. Osim ako Rusty nešto smjesta ne smisli,
situacija će loše završiti. Dovraga, već je bilo loše.
“Zbilja ćeš ostaviti Cammie i Travisa?” ponovno je upitala Rusty,
namjerno nastojeći zvučati blago i nimalo optužujuće.
Bol je sijevnula u Eveinu pogledu. Kvragu, čak je i Rusty zaboljelo u
prsima ugledavši agoniju na Eveinu licu.
“Od njih dvojice – njihovog oca ili Donovana – s kime bi radije htjela da
Cammie i Travis budu? Znam da će im Walt nauditi. Ma koliko me Donovan
izdao, sumnjam da je u stanju nauditi toj djeci. Neizmjerno mu je stalo do
njih. Do mene, i ne baš, s obzirom na to da me namjerava predati natrag
očuhu. Poslužit ću mu, da tako kažem, kao žrtveno janje kako bi mogao
zaštititi Cammie i Travisa.”
Rusty ne bi bila šokiranija ni da Eve povuče okidač i ubi je na mjestu.
Razjapila je usta zureći u Eve. Tek je tada shvatila kako Eve vjeruje u ama baš
svaku riječ koju je izgovorila. Nekako je stekla uvjerenje da ju je Donovan
izdao – ili da će to učiniti. Kako da je, dovraga, Rusty uvjeri u suprotno? Kad
je već kod toga, što ona zapravo i zna o toj situaciji?
Donovan nije otkrio Eve mnogo toga, pa čak ni svoje osjećaje. Bio je
iznimno posesivan prema Cammie i Travisu, ali i prema Eve, razmišljala je
Rusty. Je li tako teško griješila u vezi s čovjekom koga je nazivala svojim
bratom?
Nema jebene šanse. Što znači da je Eve dobila nekakvu sjebanu
informaciju. Pitanje je, kako je došla do tog suludog zaključka?
Eve je zakoračila naprijed, očiju ponovno ispunjenih odlučnošću.
Podigla je pištolj tako da je sada bio uperen ravno u Rustyna prsa. Hladni je
drhtaj prostrujao Rustynom kralježnicom. Bila je dobra u čitanju ljudi. Ta ju je
osobina dobro služila i više joj puta spasila guzicu.
A sada je bila uvjerena kako Eve misli posve ozbiljno o onome što
govori. Pred njom je stajala očajna žena i donosila očajničku odluku. Pištolj je
išao u prilog tomu.
Sranje, sranje, sranje. Kog da vraga učini?
Nije imala izbora. Morala je učiniti ono što je Eve zatražila od nje,
odnosno što joj je naredila. Bilo je previše rizično. Što ako Eve malčice jače
stisne okidač u pokušaju da uvjeri Eve kako se ne šali? Čak i da Eve nema
namjeru ustrijeliti Rusty, mogla bi to učiniti sasvim slučajno.
263
“Gdje želiš da te odvezem?” poraženim je glasom upitala Rusty. U
Eveinim očima nije bilo pobjede. Nikakvog odraza nadmoći. Izgledala je
jednostavno... tužno.
“U željezariju. Ostavit ću te ondje, ali trebat će mi tvoj džip. Žao mi je.
Nemam drugog izbora”, tiho je rekla Eve.
Isuse Kriste, stajala je ondje držeći Rusty na nišanu i prijeteći kako će je
upucati ako ne bude voljna surađivati, a u sljedećem joj se trenutku
ispričavala zbog činjenice da joj namjerava ukrasti automobil.
Eve je prebacila majicu preko ruke u kojoj je držala pištolj te dala Rusty
znak da iziđe iz kuće i uđe u svoj džip.
Kada su izišle, Eve je naredila Rusty da sjedne naprijed, a ona je ušla
otraga i spustila se u sjedalu kako joj nitko ne bi vidio glavu. Ali nagnula je
pištolj tako da je bio uperen u Rustynu sljepoočnicu. Rusty će morati vrlo
dobro paziti da ne vozi preko izbočina na cesti jer definitivno nije željela da
taj pištolj slučajno opali.
“Pobrini se da ne uzbuniš nikoga dok budemo prolazile kroz vratnice”,
tihim joj je ali odlučnim glasom rekla Eve. “Znam da po ulasku prolazite
skeniranje mrežnice, ali da pri izlasku morate utipkati samo sigurnosnu
zaporku iz svog vozila, tako da nema potrebe da staneš ili spustiš prozor.
Ako to učiniš, pucat ću. Vrlo jednostavno.”
Vrlo jednostavno? Kriste. Rusty se počela pitati jesu li izvjestitelji doista
imali pravo kada su upućivali na Eveinu nestabilnost.
Zato što normalni ljudi nisu držali druge ljude na nišanu i prijetili im.
Ali očajan čovjek jest.
A što god da je Eve dovelo u očajno stanje u kojem se trenutačno
nalazila, moralo je biti gadno. Rusty nije bila glupa. Znala je da Eve gaji
snažne osjećaje prema Donovanu. Također je znala kako nije posve uvjerena
u činjenicu da je obitelj Kelly prihvaća. Ali tko bi je mogao kriviti? Imala je
usran život. Cammie i Travis imali su usran život. Rusty je pohrlila osuditi
Eve što napušta svoga brata i sestru, ali zapravo je poduzimala nesebičan čin.
Rusty je uvidjela bol koja je preplavila Eveine oči na spomen njihova
napuštanja. Takva se tuga nije mogla odglumiti. A svejedno ih je ostavila. S
Donovanom. Donovanom, za koga je bila uvjerena da će ih zaštititi od
njezina očuha.
Pitanje je bilo, zašto Eve ne vjeruje da će Donovan zaštititi i nju? Je li
tako rekla? Da ju je Donovan izdao?
264
Postojalo je toliko pitanja na koje je Rusty željela dobiti odgovore da je
imala osjećaj kako joj se vrati u glavi. A nije imala pojma kako izvući te
odgovore iz očajne žene koja joj je prijetila pištoljem.
Prvi put u životu poželjela je da joj se Sean zapravo mota oko nogu te
se nađe u blizini. Rusty možda i nije sigurna u policajca i njegove namjere. A
onaj joj je poljubac definitivno stavio stvari u drukčiju perspektivu. Ali znala
je da je Sean prokleto dobar policajac vrlo dobra srca. Koliko se puta izložio
opasnosti radi Kellyjevih? Koliko je puta pristao učiniti stvari koje bi mogle
narušiti njegov ugled i policijsku karijeru kako bi učinio ispravnu stvar?
Da, Sean bi joj u ovom trenutku dobro došao. Imao je hladnu glavu i
bio beskrajno odan. On bi mogao razuvjeriti Eve. Bila je posve sigurna u to.
Više je puta smirio Rachel kad je ova bila najslabija i opasno blizu živčanom
slomu.
Evein raskol sa stvarnošću definitivno se podrazumijevao pod slom
živaca. Rusty ni trenutak nije vjerovala kako je ta žena luda ili mentalno
nestabilna. Emocionalno nestabilna? U ovom trenutku? I te kako. Očito je
doživjela nešto jebeno grozno. Rusty je samo žalila što ne zna koji se vrag
zbio u toj kući zbog kojeg je Eve pribjegla takvim očajničkim metodama.
Rusty je učinila što je Eve zahtijevala. Utipkala je zaporku i pojurila
kroz vratnice kako bi kamere snimile samo nju u džipu. Čak je Eve
promrmljala i upozorenje da se sagne što je više moguće. Kvragu, doslovno
joj je pomagala i krijumčarila je. Možda je ona ta koja nije pri zdravoj pameti.
Ali željela je pomoći, dovraga, I željela je dobiti malo vremena da shvati
koji se vrag zbiva u Eveinoj glavi.
Vožnja do željezarije bit će kratka. Trgovina je još uvijek zatvorena, što
bi joj moglo ići u prilog jer, kao prvo, trebala je biti s Eve u Donovanovoj
kući, a kao drugo, netko bi je mogao zamijetiti i zapitati se što radi ondje tako
rano, Bila je to jedna od prednosti života u maloj sredini. Svi su vam puhali
za vratom i gurali nos u vaša posla, i ne bi je nimalo čudilo kada bi neki
zabrinuti građanin nazvao Seana ili nekoga od Kellyjevih i javio im kako je
netko došao u željezariju prije početka radnog vremena.
Barem se tako nadala.
“Parkiraj otraga”, naredila je Eve, naizgled pročitavši Eveine misli o
tomu da bih ih netko mogao zamijetiti u ovo doba. “Ne želim da itko vidi
tvoj džip, a ni mene dok budem ulazila u njega.”
265
Rusty ju je poslušala i zaustavila se sa stražnje strane željezarije pred
ukrcajnom rampom gdje su inače stajali dostavili kamioni za istovar robe.
“Što točno namjeravaš učiniti, Eve?” znatiželjno je upitala Rusty.
“Hoću reći, namjeravaš me tek tako ostaviti ovdje?”
Izišle su iz vozila, ali Rusty je prije toga zamijetila Eveinu grimasu i
pogled pun žaljenja. Gotovo joj se ispričavala pogledom dok je uvodila Rusty
unutra – ne spuštajući pištolj – i naređivala joj da pronađe uže.
“Morat ću te svezati i ostaviti iza blagajne. Netko će te uskoro pronaći.
Nećeš morati dugo biti ondje. Ali ne mogu ti dopustiti da obavijestiš ostale
prije nego što uspijem pobjeći odavde što je dalje moguće.”
Rusty je spustila pogled na brojna klupka s užetom, izabravši ono tanje
koje nije bilo toliko grubo. Ako će već završiti vezana iza blagajne, željela je
da joj barem bude što je moguće ugodnije.
Okrenula se prema Eve, oprezno pogledavajući pištolj u njezinoj ruci.
Opsovala je zbog činjenice da nadzorne kamere sve snimaju. To će donijeti
samo još veću nevolju Eve, koju su već proglasili odbjeglom kriminalkom.
Lecnula se shvativši da joj ovoga puta neće biti pomoći. Sve će biti vidljivo, i
to u živopisnim detaljima.
Zašto, dovraga, suosjeća sa ženom koja je drži na nišanu? Morala je i
sama početi posjećivati psihijatra.
“Isprazni blagajnu i uzmi novac iz sefa”, Eve je tiho zapovjedila. “I reci
svome ocu da mi je žao. Zbilja. Nisam ga upoznala, ali očito je dobar čovjek i
ne zaslužuje ovo od mene. Ali nemam izbora. Moram preživjeti. Neću se
vratiti svom očuhu. Učinila bih sve na svijetu da zaštitim Cammie i Travisa,
ali Donovan će to učiniti. Neću biti žrtveno janje. Ne bih preživjela ni jednog
dana u njegovim rukama.”
Rusty se polako približila blagajni i otvorila je, istodobno posežući
prema sefu u kojem su stajale zalihe novca. Novca koji bi toga jutra odnijela u
banku nakon što otvori radnju. Bilo je očigledno kako ga se ne ustručava dati
Eve. Nešto u njezinu nijemom očaju i činjenici da se neprestano ispričava
Rusty dirnulo ju je.
Braća bi joj rekla da ima odviše meko srce i da se ne zna čuvati. Uopće
nije stvar u tome. Gledala je ženu, posve i nepovratno shrvanu ženu, koja se
borila da zadrži zdrav razum. I da preživi. Jer što god mislila, bila je uvjerena
kako će se vratiti u ruke svog očuha.
266
Rusty nije bila upoznata sa svim dijelovima slagalice, ali Eve joj je
dovoljno otkrila kako bi shvatila da Eve vjeruje da će je Donovan predati
njezinom očuhu. I zadržati Cammie i Travisa. Isuse, ovo je bio jebeni kaos.
Nagurala je novčanice iz blagajne u torbu s ostatkom novca i pažljivo je
pogurnula preko pulta prema Eve. Eve je potom, očiju ispunjenih žaljenjem,
pokazala Rusty da sjedne kako bi je mogla svezati.
“Eve? Smijem li te pitati što se dogodilo? Čemu sve ovo? Ne odupirem
ti se. Možeš mi ispričati dok me vezeš. Toliko sam zaslužila, zar ne? Pomogla
sam Travisu. Jako mi se sviđa. I ja sam bila takva u njegovim godinama.
Zabrinuta sam za njega – i tebe.”
Eveino se lice napelo, a ponešto žaljenja zamijenila je ljutnja. “Donovan
je slab na žene i djecu, ali posebno na djecu”, ponovila je tuđe riječi. Te je riječi
Rusty čula mnogo puta u posljednjih nekoliko godina. Opetovano su se
isticale u vezi s Donovanom. “U ovom slučaju, slab je na Cammie i Travisa.
Voli ih. Vjerujem u to, inače ih ne bih ostavila ondje s njime, gdje znam da će
biti sigurniji. On će ih zaštititi.”
Prešutjela je kako se Donovanova slabost odnosi samo na Eveina brata i
sestru, a ne i na nju, no Rusty je znala da to nikako ne može biti istina. Ali
kako nagnati Eve da to shvati? Gdje je, dovraga, pošlo po zlu? Kako je mogla
tako pogriješiti u vezi s Rustynim bratom? Zar nije vidjela kako je tip
zaljubljen ne samo u Cammie i Travisa nego i u nju?
“To svi govore – to svi znaju”, nastavila je Eve prije nego što se Rusty
stigla pobuniti. “Djeca predstavljaju njegovu slabu točku. Njegovu Ahilovu
petu. A ja sam bila samo sredstvo – kolateralna žrtva – da dobije ono što želi.
Djecu. Obitelj. Obitelj koja ne uključuje mene.”
Utihnula je, glasa prepuklog od tuge, a Rusty je uvidjela kako se iz
petnih žila trudi suspregnuti suze.
“Tu je ludost! Donovan će zaštititi i tebe!” gorljivo je odvratila Rusty.
“Ako mu pružiš priliku. Ne želi samo tu djecu, Eve. Želi i tebe!”
Eve je podigla ruku stegnuvši čvor oko Rustynih gležnjeva. “Nemoj!
Stvarno, nemoj. Samo ćeš ga braniti, a njegovi su postupci neobranjivi. Stat
ćeš na njegovu stranu. To i očekujem. On ti je obitelj – brat. Ja nisam. Znam
komu si odana, a komu nisi – i ne trebaš biti. Meni.”
“Glupost!” prasnula je Rusty. “Pomoći ću ti. Što god ti treba, Eve.
Riješit ćemo to. Dopusti meni da ti pomognem, ako već nećeš Donovanu. Ali
odlazak nije rješenje i ti to znaš! Silno se bojiš. Ne želiš mi nauditi. A bogme
267
me ne želiš ni upucati. Neprestano se ispričavaš, za Boga miloga. Nisi
okorjela kriminalka, a bogme nisi ni mentalno nestabilna. To su gluposti i
nimalo ne vjerujem u njih.”
Eveino se lice snuždilo, a bijes ju je napustio dok je zamišljeno zurila u
Rusty.
“Čak i da mislim kako ti mogu vjerovati Rusty, ne mogu – ne želim – te
dovesti ni u kakvu opasnost. Imaš pravo, Rusty. Bila si ljubazna prema
Travisu i zauvijek ću ti biti zahvalna zbog toga. Imaš dobro srce, ali ne mogu
ti dopustiti da mi pomogneš. Previše je opasno. Očuh bi me ubio bez
premišljanja. A kao što sam rekla, ti si odana svojoj obitelji. Ne meni.”
“Glupost!” ponovila je Rusty, frustrirano stežući čeljust tako da su je
zaboljeti zubi. “Ma što mislila da znaš, nema šanse da bi te Donovan tek tako
ostavio na cjedilu, kao što tvrdiš. Nema jebene šanse! Što da ti kažem kako
bih te uvjerila u to? Ako ne želiš vjerovati njemu, hoćeš li barem vjerovati
meni? Moraš se pouzdati u nekoga, Eve. Nitko ne može sve sam. Svima nam
je u određenom trenutku potreban netko. Bože, na težak sam način naučila tu
lekciju, i hvala Bogu pa su Kellyjevi bili odviše tvrdoglavi da bi mi dopustili
da odbacim njihovu ljubaznost.”
Eve se slabašno nasmiješila učvršćujući uže oko Rustynih zapešća i
vežući joj ruke iza leđa. Rusty je istezala vrat, zureći u Eve u potrazi za bilo
kakvom naznakom da prodire do nje. Bože, nije smjela dopustiti Eve da
prođe kroz ta vrata i odšeće u Bog zna kakav pakao koji joj se sprema.
“Voljela bih kada hi Donovan bio toliko častan i odan kao što si ti”,
tužno je odvratila. “Donovan je odan samo svojim ciljevima i interesima. A u
ovom slučaju, njegov su interes moji brat i sestra. Nemilosrdan je. O, da,
krajnje je nemilosrdan kada je riječ o zaštiti onoga što smatra svojim. Divila
bih se tomu da nije usmjereno protiv mene i nauštrb mene. To je jedini razlog
zašlo ostavljam Cammie i Travisa s njime. Ja ih ne mogu zaštititi. Bože, kako
bih voljela da mogu. Učinila bih što god je potrebno kako bih ih zaštitila i
osigurala njihovo dobrostanje. Ali ne mogu. Imaš pravo kad kažeš da svi
trebamo nekoga. A Travis i Cammie trebaju njega. Znam da ih voli i da će ih
zaštititi od Walta. Čak i ako usput žrtvuje mene. A to boli, ali lakše mi je kada
znam da želi – i može – brinuti o njima, jer ja to ne mogu.”
Dugo je šutjela dok je učvršćivala spone oko Rustyrtih ruku i nogu.
Potom je ustala i posegnula za torbom s novcem na pultu.
Rusty je pokušavala prežvakati Evein gorljivi govor. Uvjerenje – i
pomirenost – u njezinim riječima. Nije mogla shvatiti kog je vraga Donovan
268
učinio da natjera Eve na takav očajan – i nesebičan – čin. Eve je bila posve
uvjerena da će je jedina osoba kojoj si je dopustila vjerovati predati natrag
očuhu. Rusty nije mogla ni zamisliti bol koju Eve trenutačno osjeća.
Bila to istina ili ne, Eve je svim srcem vjerovala u to, a Rusty je
prepuklo srce zbog te krhke žene koja je prošla previše toga u svom mladom
životu. Ovo je bila, Rusty je vjerovala, kap koja je prelila čašu. Eve je
izgledala krajnje poraženo. Izgubljeno. I pomireno s neizvjesnom sudbinom.
“Učini mi uslugu, Rusty”, Eve se oglasila promuklim glasom
prigušenim osjećajima i nagomilanim suzama. Na trenutak je ostala šutjeli,
očito se boreći s riječima koje je željela izreći. “Ne dopusti Cammie i Travisu
da zaborave koliko ih volim. Nemoj im dopustiti da misle kako sam ih
svojevoljno napustila. Pobrini se da budu sretni i voljeni. Time ćeš mi
pomoći.”
Suze su zapekle Rusty u očima dok se Eve udaljavala prema stražnjem
dijelu željezarije. Nikada se nije osjećala ovako bespomoćno. Čak ni kada je
bila ćudljiva tinejdžerica prepuštena sama sebi, očajna u potrazi za sljedećim
obrokom i ustrašena zbog onoga što će morati poduzeti kako bi preživjela.
Eve je bila posve shrvana. Bila je slomljena, poražena, i otišla je noseći
težinu cijeloga svijeta na svojim plećima. Bila je uvjerena – posve uvjerena -
da ju je Donovan izdao.
Je li to učinio? Nelagodan osjećaj uspuzao je Rustynom kralježnicom.
Dobro je znala da Donovan može biti nemilosrdan, baš kao što je Eve rekla.
Ali koliko nemilosrdan? Je li zbilja bio u stanju žrtvovati Eve kako bi zaštitio
Cammie i Travisa?
Oslobodila se okova svojih misli i nagnula se unatrag, istežući
povezane noge prema dugmetu kojim se palio nečujni alarm. Ovo nije bio
trenutak za razmatanje situacije što bi bilo kad bi bilo. Ma što da je Donovan
učinio – ili što Eve misli da je učinio – Rusty je morala pozvati pomoć, i to
brzo. Nije mogla dopustiti Eve da odšeće natrag u ruke čudovišta.
Usrdno se molila da je Donovan već riješio stvari da Evein očuh više ne
predstavlja prijetnju. Jer Eve je sada bila sama i ranjiva, i što je još gore,
uvjerena da ju je izdao jedini čovjek u kojeg je položila svu svoju nadu i
povjerenje.
269
33. POGLAVLJE
WALT Breckenridge s podlim je zadovoljstvom promatrao kako Eve

pognuta izlazi iz željezarije i uvlači se na vozačko mjesto džipa u kojem se
dovezla s drugom ženom.
Znao je kako je ta mala kučka lagala o svojoj vezi s njegovom djecom i
Eve. Nije popušio njezinu usranu priču o tome kako je Travis radio nekoliko
dana za nju, a potom nestao. A sada je Donovan Kelly arogantno zatražio
zastanak s Waltoni tijekom kojeg je namjeravao raspraviti o tome da mu
preda Eve te da Walt zauzvrat prestane proganjati Travisa i Cammie.
Kelly mu je pokušavao prodati sranje od priče kako se boji za
Travisovu i Cammienu sigurnost. Da je vrlo dobro svjestan Eveine mentalne
bolesti i da joj se stanje pogoršalo te da se pribojava – kao i Walt – da
predstavlja opasnost ne samo za sebe nego i za druge.
Igrao je na kartu suosjećanja, želeći podijeliti Waltovu tugu u vezi s Eve
te izražavajući sućut zbog smrti njegove žene, koja ga je zacijelo još snažnije
pogodila kada se Eve otela kontroli i odvela njegovu djecu, te kako ih zacijelo
očajnički želi vratiti.
I da, ponudio mu je Eve, tvrdeći kako želi da joj njezin brižni očuh
pruži potrebnu skrb i da će, čim bude bio siguran kako je Eve zbrinuta pa
bude bilo sigurno da se vrate, ugovoriti sastanak kako bi se Travis i Cammie
mogli otići natrag Waltu.
Ogromna hrpa sranja.
Zar su smatrali da je toliko glup? Istražio je Kellyjeve i njihovu
samaritansku organizaciju, KGI.
Bila je to zamka, nesumnjivo potaknuta Eveinim lažima i optužbama.
Nije namjeravao upasti u nju, a sada mu je Eve, ta glupa kuja, pala ravno u
krilo. Olakšala mu je stvari daleko više nego što je i zamišljao. Ali opet,
nikada nije bila inteligentna. Nesmotrena. Tvrdoglava. Ali ne i pametna.
Sasvim sigurno nije predstavljala dostojnu protivnicu njegovu nadmoćnom
intelektu. A sada ju je držao u šaci.
Sada će dobiti ono za čime najviše žudi. Osvetu. Natjerat će je da plati
za sve što je učinila. Dat će je zatvoriti i pobrinuti se da nitko nikada ne
270
povjeruje njezinim suludim optužbama. I tek će tada od Kellyjevih zatražiti
da mu vrate njegovu djecu. Bio je mnogo moćniji nego što su oni mogli i
zamisliti. Novac je čovjeku omogućivao mnoštvo povlastica. A bogme mu je
osiguravao i zaštitu.
Eve neće imati ni jedno od to dvoje, a kada završi s njom, požalit će što
mu se ikada zamjerila. A on će čuti ispriku iz tih usta, netom prije nego što u
njih gurne svoj kurac.
Zadovoljan što će, za sada, Cammie i Travis pričekati, ušao je u svoj
automobil, usredotočen na svoj primarni cilj. Eve. Uzbuđenje mu je pohitalo
žilama kada je pomislio na nju, prepuštenu na svoju milost i nemilost. Uživat
će u apsolutno svakom trenutku. Eve? Pa, sumnjao je da će ona uživati u
jednakoj mjeri kao on. Ali ona nije važna. Nikada i nije bila važna.
Želio je da pati.
Neće biti blag prema njoj kao što je bio prema njezinoj bijednoj i jadnoj
majci. Njezino je ubojstvo bilo odviše lako. Nije predstavljalo nikakav izazov.
Eve se, s druge strane, pokazala puno većim izazovom nego što je zamišljao.
Već ju je jednom podcijenio. Nije namjeravao napraviti istu pogrešku.
Neće je ubiti jer, kao i s njezinom majkom, to bi bilo prejednostavno.
Želio je da plati. I platit će. Želio je da vidi njegovo lice i kada zatvori oči. U
snovima. I da zna kako joj nema pomoći. Kako njezina sudbina počiva čvrsto
u njegovim rukama.
Samodopadno se smiješeći, napustio je područje koje je zakrivalo
njegovo vozilo – unajmljeni automobil kako ga nitko ne bi mogao povezati s
njime – i stao slijediti džip.
Bila je oprezna. Nije jurila. Ne, nije željela privući neželjenu pozornost
na sebe niti se željela izložiti riziku da je zaustavi policija, što je bilo posve u
skladu s njegovim planovima. Nije želio upletati zakon. Ne ovdje. Ne na
ovome mjestu gdje nema moć ili utjecaj.
Skršen automobil. Napušten. Izgledat će kao da je doživjela prometnu
nesreću pa pobjegla. A on će se potom sastali s Donovanom Kellyjem i igrati
po njegovim pravilima. Za sada, Nakon što se pobrine za Eve i spremi je na
mjesto gdje je nitko nikada neće pronaći, bez ikakvih zapisa o njoj, vratit će se
po svoju djecu.
Eve će jednostavno nestati. Bit će još jedna osoba zagubljena u sustavu.
Neobjašnjivo nestala zahvaljujući činjenici da bježi od policije i ima povijest
271
mentalne bolesti. Kellyjevi će je vjerojatno tražiti, ali čak ni oni neće moći
otkriti njezino prebivalište.
A kada ona zauvijek nestane, ništa neće spriječiti Walta da povrati
svoju djecu.
Travis će također platiti jer je pomogao Eve, ali natjerat će ga na
poslušnost tako što će zaprijetiti Cammie. Travis neće učiniti ništa zbog čega
bi Cammie mogla stradati. Ustvari, on i Eve bili su vrlo slični. Proizvod
njihove slabe, maloumne majke. Ali Cammie je bila mlada i predstavljala
mnogo lakši kalup za Waltove namjere. A kada Travis poraste i postane
manje poslušan, pa, tada će još jedna tragedija snaći obitelj Breckenridge.
Travis će podleći istoj onoj mentalnoj bolesti koja je dijagnosticirana Eve.
Nesretnoj genetskoj osobini koju su naslijedili od majke. A tada će on i
Cammie ostati sami pa će on od nje načiniti savršenu kćer.
272
34. POGLAVLJE
RUSTY je snažno odahnula kada je začula buku u stražnjem dijelu

željezarije. Policija je sigurno reagirala na alarm koji je upalila, iako neće tek
tako uplesati kroz ulazna vrata, a da prije toga ne provjere s čime imaju
posla.
“Ovdje sam!” povikala je. “Sve je čisto! Ja sam Rusty Kelly. Moj otac,
Frank Kelly, vlasnik je željezarije. Zavezana sam iza blagajne. Unutra nema
nikoga osim mene.”
Znala je da je neće poslušati, jer je vrlo lako mogla imati pištolj
prislonjen uz glavu i biti prisiljena reći što je rekla. Ali možda će joj uspjeti
ubrzati cio proces ako barem doznaju gdje se nalazi.
Nastojala se uspraviti na noge da mogu vidjeti da je doista sama kada
uđu u prodajni dio. Mogla bi se nasloniti na pult kada bi se samo uspjela
dovući do njega!
Njezin cilj iziskivao je mnogo vrpoljenja i savijanja nogu, ali konačno se
uspjela pridići, gotovo se prevrnuvši dok se podizala na noge. Nagnula se u
stranu kako bi joj pult ublažio pad te se lecnula kada joj se oštri rub zabio u
rebra.
Duboko udahnuvši kako bi se pribrala, ponovno je povikala. “Ovdje
sam, sama sam. Stojim iza blagajne.”
Nekoliko trenutaka poslije, u stražnjem dijelu radnje pojavio se Sean.
Doletio je iza ugla poput munje, podigavši pištolj ispred sebe. Hitro je
pogledao u Rustynu smjeru, a ona je zamijetila tračak olakšanja u njegovim
očima prije nego što je detaljno pretražio područje, ne spuštajući pištolj i ne
olabavljujući stisak oko njega.
Očigledno zaključivši kako mu ne prijeti nikakva opasnost, prišao je
pultu, a oči su mu se ispunile bijesom kada je vidio njezine vezane noge i
ruke.
“Koji kurac?” zarežao je. “Koji se vrag dogodio, Rusty? Jesi li
ozlijeđena? Je li ti taj kurvin sin naudio?”
“Dobro sam”, tihim je glasom odvratila Rusty. “Ali, Seane, moram
požuriti. Eve je u velikoj opasnosti.”
273
Sean je nabrao čelo povlačeći užad koja joj je stezala zapešća. Čim joj je
oslobodio ruke, kleknuo je i odvezao joj noge dok je Rusty trljanjem nastojala
povratiti osjet u otupjele prste.
Kada je završio, zgrabio ju je za ramena tjerajući je da ga pogleda u oči.
“Što se dogodilo? Želim znati sve. Da nisi izostavila ni jednu riječ.”
Zastao je na trenutak i još se prodornije zagledao u nju.
“Jesi li sigurna da si dobro? Dovraga, Rusty. Poludio sam od straha za
tebe. Pomislio sam...”
Utihnuo je odmahnuvši glavom. Kao da je rekao previše ili je
namjeravao.
“U pitanju je duga priča, a mi imamo vremena samo za skraćenu
verziju, ali da, dobro sam. Nije me ozlijedila.”
“Ona?” u nevjerici je upitao Sean.
“Eve”, promrmljala je Rusty, unaprijed se lecnuvši zbog eksplozije
bijesa za koju je znala da će neminovno uslijediti.
Seanove oči žestoko su se smračile. “Želiš mi reći da te Eve svezala i
ostavila ovdje? Kako? I zašto?”
Potom mu je pogled pao na još uvijek otvorenu blagajnu i na širom
otvorena vratašca sefa.
“Ne”, rekao je, odmahujući glavom. “Nema jebene šanse. Opljačkala
te?”
“Pod prijetnjom pištoljem”, promrmljala je Rusty.
Sean je problijedio. Rusty je na trenutak pomislila kako bi mogao
napraviti nekakvu ludost poput toga da se sruši na pod. Koljena su mu
zaklecala, a potom je ponovno posegnuo i dotaknuo je. Nježno je prešao
dlanom preko njezina lica, prstima joj okrznuvši jagodičnu kost.
Potom je zatvorio oči, a kada ih je ponovno otvorio pogled mu je bio
izmučen i pun žaljenja.
“Ovo će ubiti Vana” tiho je rekao.
Rusty je naglo izdahnula. “Postoji mnogo toga što ne znaš. Kvragu,
mnogo toga što ni ja ne znam, kad smo već kod toga. Ali moramo se javiti
Donovanu, i to odmah. Podivljat će kad čuje. Znam da se danas trebao sastati
s Eveinim očuhom i usrdno se nadam da je već obavio što god je namjeravao,
jer ako nije, Eve je u velikoj opasnosti.”
274
Sean je suzo oči. “Zvučiš vrlo zabrinuto za ženu koja te držala na
nišanu dok je krala sav novac iz tvoje trgovine.”
“Komplicirano je” odvratila je Rusty uzdahnuvši.
“Onda otkompliciraj i ispričaj mi cijelu priču.”
Prepričala mu je kratku, sažetu verziju jutarnjih događaja, počevši s
onime kada je ušla u Donovanovu kuću i zatekla Eve kako drži pištolj uperen
u nju. Ali došavši do kraja, zastala je i zgrabila Seanovu ruku.
“Misli da ju je izdao, Seane. Nemam pojma otkud joj ta vražja ideja, ali
nisi je vidio. Nisi je čuo. I jebote, neprestano se ispričavala. Jer uzima moj
džip. Jer krade novac od čovjeka koga nikada nije ni upoznala.”
“Opa, čekaj. Samo malo. Eve misli da ju je Donovan namjeravao
predati njezinom očuhu?”
Zvučao je zgroženo, jednako kao i Rusty dok je slušala Eveine optužbe.
“Vjeruje u to”, tiho je odvratila Rusty. “Bože, Seane, Tako mi je žao
zbog nje. Bila je shrvana. Krajnje poražena. Voli ga, a misli – zna – da ju je
izdao.”
“To je ludost”, usprotivio se Sean.
“Da, za mene i tebe. Ali Seane, ona je posve uvjerena u to. Ne znam što
se dogodilo da je stekla takvo mišljenje, ali vidjela sam uvjerenje u njezinim
očima. Čula sam ga u njezinu glasu. Bila je uništena, tim više što napušta
Travisa i Cammie. A opet, vjeruje kako će ih Donovan zaštititi. Smatra da je
Donovanu predstavljala samo sredstvo da dobije ono što zapravo želi. Djecu.
Obitelji. Obitelj koja ne uključuje nju. Kažem ti, Seane. Da si je vidio i čuo, ne
bi bio ljut zbog toga što je učinila. Znam da me nije namjeravala upucati. Prije
sam se brinula da bi to mogla učiniti slučajno. Ponudila sam joj pomoć.
Željela sam joj pomoći. Zato što nisam mogla podnijeti gledati toliku bol u
njezinim očima jer me ostavljala bez daha. A znaš što mi je rekla?”
“Što?” blago je upitao Sean.
Rusty nije bila ni svjesna kako ju je u međuvremenu privukao k sebi te
da je čak i sada utješno miluje rukom po leđima. Blesavo je pomislila kako bi
joj se svidjelo kada bi je zagrlio. Ali oslobodila se tog naleta ludosti i ponovno
se usredotočila na trenutačnu situaciju.
“Rekla je da me ne može, ne želi upletati jer je odviše opasno, te da ne
želi da mi se bilo što dogodi. Kada sam je pitala zašto ostavlja brata i sestru,
upitala me s kim bih od te dvojice, njezinog očuha i Donovana, da radije
ostanu? Rekla je kako zna da će im njezin očuh nauditi, ali ni u jednom
275
trenutku nije posumnjala da će im Donovan pružiti bilo što osim ljubavi i
zaštite, pa makar ona ne bila dijelom toga. Dovraga, Seane. Otišla je jer je
vjerovala kako će je Donovan razmijeniti za djecu te da predstavlja samo
kolateralnu žrtvu. Vjeruje u to svim srcem. A moje se slama zbog toga.”
Ovog ju je puta Sean doista zagrlio i nježno je obavio rukama. Osjećala
je njegov dah na svojoj kosi te je zatvorila oči, uživajući u toplini – i utjesi -
koju joj je pružalo njegovo tijelo.
“To će uništiti Donovana”, mračnim je glasom odvratio Sean. “Kad je
otišla, Rusty? Koliku ima prednost?”
“Pritisnula sam alarm čim je otišla. Ti si stigao za otprilike pet minuta,
stoga bih rekla da nije u pretjerano velikoj prednosti.”
“Okej, u tom slučaju želim da učiniš sljedeće. Javi se Donovanu. Smisli
način kako da mu to preneseš. Ja ću izdati tjeralicu za tvojim džipom i Eve i
angažirat ću sve koje mogu za ovaj slučaj kako bismo je što prije pronašli.”
“Hvala ti, Seane”, tiho je odvratila.
Zbunjeno je nabrao čelo dok se odmicala.
“Zašto? Zato što obavljam svoj posao?”
Odmahnula je glavom. “Zato što nisi zaključivao naprečac kada si
doznao što je Eve učinila i što je tražiš umjesto da izdaješ naredbu za njezino
uhićenje.”
Sean je suzio oči. “Zar imaš toliko loše mišljenje o meni, Rusty?”
Još je odlučnije odmahnula glavom. “Ne. Ali ti si policajac, Seane.
Dužnost ti je da je uhitiš zbog zločina koji je zapravo počinila, zbog otmice.
Zbog oružane pljačke. Sigurna sam da postoji još barem deset prijestupa koji
mi u ovom trenutku i ne padaju na pamet. Netko me drugi ne bi poslušao i
ne bi uzeo moje riječi zdravo za gotovo. Držali bi se zakona i uhitili je čim je
pronađu. Ti to ne bi učinio. Ne dok ne doznaš sve činjenice.”
276
35. POGLAVLJE
“NE sviđa mi se to”, namrgođeno je rekao Donovan promatrajući

Watta Breckenriđgea na odlasku. Okrenuo se prema braći u potrazi za
njihovom procjenom situacije. Ni oni nisu izgledali ništa sretnije.
Bilo je previše jebeno jednostavno. A Walt je sve vrijeme na licu imao
taj samodopadni, nadmoćni smiješak, pa se Donovan mogao zakleti kako im
se svima podsmjehuje. Je li uistinu bio toliko arogantan ili je Donovanu
promicalo nešto vrlo važno?
“Moram ići kući. Ovo me zabrinjava. Želim se prokleto uvjeriti da su
Eve, Cammie i Travis sigurna. Eve nije bila u najboljem stanju kada sam je
ostavio i nadao sam se da ću joj danas donijeti dobre vijesti kako ne bi imala
razloga brinuti se, a sada nemam pojma kog joj vraga kazati.”
“Sredit ćemo ga” zakleo se Garrett. “Kad-tad će zajebati stvar, a mi
ćemo ga dočekati i razapeti na zid.”
“A dotada moramo paziti na Eve i njezina brata i sestru, jer ne vjerujem
tome gadu da ih neće pokušati ščepati. Previše je arogantan. I previše
samouvjeren. Misli da mu nitko ne može ništa. Mi. Zakon. Bilo tko. Šupak
vjerojatno drži nekoliko policajaca u šaci. A kada bih se morao kladiti, rekao
bih da je riječ o onima na višem položaju. Zato je Eve svakog puta završila u
slijepoj ulici kada se obratila policiji za pomoć.”
“Cijela je ta situacija jebeno sranje” namršteno je odvratio Joe.
Nitko iz njegova tima nije izgledao kao da ima drukčije mišljenje.
“Mrzi žene” primijetila je Skylar.
Ostali su se začuđeno okrenuli prema njoj.
“Ne želim reći da griješiš, ali što te navodi na taj zaključak?” Joe je
upitao svoju timsku kolegicu.
“Prilično je jebeno očito”, zarežao je Edge, “Bio je bijesan što je Skylar
ondje. Što posjeduje moć. I nije mu se sviđalo što mu može isprašiti jebeni tur
ako poželi.”
Na Skylarinim usnama zaplesao je smiješak. “Tako nekako. Gledao me
svisoka, a kada se nisam pokunjila, raspizdio se. Kada je shvatio da ga se ne
277
bojim, još je više pobjesnio. Misli da su žene niža bića. Njegova žena. Eve.
Vjerojatno i Cammie, iako je opsjednut njome na način koji se nije odnosio na
njegovu ženu i Eve.”
“Zvučiš poput psihića”, promrmljao je Nathan.
Donovan se nasmiješio. Da, nije ni čudo što Nathan ima problema s
psihoanalizom. Mnogi su ljudi željeli prebirati po njegovu mozgu nakon što
se vratio kući poslije dugih mjeseci zatočeništva i mučenja.
“Studirala sam psihologiju”, vedro je odvratila Skylar. “Sam zna.”
Nathan se prijekorno zagledao u brata kao da ga je ovaj izdao time što
je doveo diplomiranu psihologinju u Nathanov tim.
Sam se nasmijao. “Nisam je zaposlio zbog diplome iz psihologije.
Zaposlio sam je zbog sposobnosti da pošteno praši turove.”
“To zna”, Edge je stao u njezinu obranu.
Skylar mu je dobacila oštar pogled koji je upućivao da joj nije potrebna
njegova pomoć. Njih su dvoje postali bliski prijatelji otkad su počeli živjeti
zajedno. Donovan je pomislio kako predstavljaju savršen primjer neobične
kombinacije. Edge je bio kao od brda odvaljen, mišićav, istetoviran i tih, ali
kao i Swanny, plijenio je pažnju kad god bi progovorio.
Skylar je bila njegova sušta suprotnost. Vesela, pristupačna. Zračila je
vedrinom poput sunca. Da Donovan iz vlastitog iskustva nije poznavao
njezinu sposobnost da premlati tipa dvostruko većeg od sebe, čak bi je
nazvao i živahnom. Ali na neki način, žena koja je imala moć srediti tipa u
ravno dvije sekunde i natjerati ga da preklinje za milost nije zasluživala da je
nazivaju živahnom.
Jesu li navijačice mogle biti ženske verzije Ramba? Jer ako jesu, Skylar
je zasluživala taj epitet. Iako bi se možda uvrijedila da zna da je Donovan
uspoređuje s navijačicom. Nije to bila uvreda, ali neke su je žene tako
doživljavale. Navijačice su zapravo bile prilično dobre sportašice. Morale su
biti kako bi bile u stanju izvesti sve one vratolomije.
“Onda, što ćeš učiniti s Breckenridgeom?” upitao je Sam, vraćajući
razgovor na najvažniju temu. Sigurnost Donovanove obitelji.
“Bio je prokleto oprezan da ne učini ništa što bi se moglo shvatiti kao
razmjenu. Eve za djecu”, rekao je Ethan. “Kunem se da zna kako mu
pokušavamo smjestiti. Nije popušio priču o zabrinutim građanima, ali opet,
istinski zabrinut otac ne bi tako smireno pristao pomoći Eve prije nego što
mu se djeca vrate kući. Kakav bi vražji roditelj pristao na takvo što? Da je bio
278
iskren, natovario bi nam policiju na guzice toliko silovito da bismo tjedan
dana nositi otiske njihovih znački.”
“Točno tako”, složio se Donovan. “Ne želi da se policija miješa u to. Ali
nije učinio ili rekao išta što bi ga inkriminiralo. Zahvalio nam je na brizi, a
potom se složio da mu je prvi prioritet pružiti Eve svu potrebnu skrb. Čisto
sranje. Kao otac, najprije se trebao uvjeriti da je s njegovom djecom sve u
redu. Trebao je zahtijevati da ih vidi. A potom pristati učiniti koji god kurac
želimo kako bismo mu ih vratili. Umjesto toga, on nama prodaje ono sranje
tipa bit ćemo u kontaktu? Kao da mu treba vremena da razmisli!”
“Vjerojatno mu treba vremena da smisli plan kako bi vratio i Eve i
djecu. Kako bi kaznio Eve, a djecu vratio pod svoju čizmu. Ali i Eve, kad smo
već kod toga”, promrmljao je Garrett.
“To se neće dogoditi”, zarežao je Donovan.
“Onda, koji je plan?” upitala je Skylar.
Donovan je pogledao Nathana i Joea, a potom i članove njihova tima,
Swannyja, Edgea i Skylar. “Želim da ga nadzirete dvadeset četiri sata na dan.
Ne želim da se i popiša, a da mi ne znamo za to. Pratite telefonske
pozive, postavite uređaje za prisluškivanje i praćenje. Sva ta čuda. Želim to
još jučer. Želim pronaći tog kurvina sina i toliko mu se približiti šupku da
može osjetiti što sam jutros doručkovao.”
“Mislim da bismo se trebali sastati kod mame”, rekao je Sam.
“Zašto, dovraga?” oštro je upitao Ethan.
“Zato što je kompleks osiguran. Mama i tata još uvijek žive izvan njega.
Želim biti prokleto siguran da su upoznati sa situacijom i da su zaštićeni. Sve
dok se ne presele unutar kompleksa, predstavljat će metu za bilo koga tko
nam poželi zadati udarac. Možemo se sastati ondje i smisliti sljedeći potez.
Čak ni arogantnom gadu kao što je Walt neće pasti na pamet napasti kuću
punu policajaca i pripadnika KGI-a. A možeš se kladiti u to da već nastoji
otkriti naše slabe točke. Mama i tata ogromne su nam slabe točke jer smo
spremni na sve kako bismo ih zaštitili od bilo kakva zla. Stoga, da, sastat
ćemo se ondje i pobrinuti se da su dobro zaštićeni. Nathanov i Joeov tim
može pratiti Breckenridgea.”
“Slažem se sa Samom”, odvratio je Donovan. “Ja idem k Eve, Cammie i
Travisu, iako, Same, misliš li da će Soph smetati ako Cammie ostane kod nje?
Travis je dovoljno star i zaslužuje znati što se događa i protiv čega se borimo.
Međutim, Cammie je premlada da bi razumjela i ne želim da se uplaši.
279
Moram sve objasniti Eve – i Travisu. Obećao sam reći Eve što smo jučer
odlučili, ali nije joj bilo dobro. Počela je pucati po šavovima. Stres i strah
počeli su ostavljati traga na njoj i to me ljuti.”
Sam se namrštio kao da se tek sada sjetio kako su im žene same u
kompleksu. Okružene visoko sigurnosnim mjerama ili ne, nije mu se sviđala
ta ideja, a sudeći po izrazima preostale Donovanove braće, i ona su došla do
istog zaključka.
“Nazvat ću Steelea, Colea i P. J. Zatražit ću da odu u kompleks i budu
sa ženama”, rekao je Sam. “Ako su Dolphin, Baker i Renshaw u blizini, mogu
doći i oni, ali znam da će Cole i P. J. stići onamo za najviše pola sata.”
“Sjajno”, odlučno je rekao Garrett. “Ne volim ih ostavljati same, ali ne
želim ih upletali u ovu jebadu. Dovoljno je loše što će mama i tata morati
doznati za sve.”
“Čim ih preselimo u kompleks, svi ćemo lakše disati”, dometnuo je
Ethan.
Ostali su složno kimnuli.
“Mogao bi usput povesti i Rusty”, odvratio je Nathan s tračkom
humora u glasu. “Ima osobni interes u ovom slučaju i pronaći će načina da se
uplete dopustili joj mi to ili ne. Neće ostati po strani i čamiti s ostatkom
žena.”
Donovan se nasmijao. “Da, povest ću i nju. Sviđaju joj se Eve i Travis. A
ona se sviđa njima. Današnji će dan biti ionako stresan. Rusty će im barem
odvratiti pažnju, ako ništa drugo.”
Joe je frknuo. “Kao da imaš izbora.”
“Krenimo” zapovjednički je izjavio Nathan.
Donovan je bio ponosan na Nathanov napredak. Sazrio je znatno prije
nego što je trebao. Dok su on i Joe još bili u vojsci, obojica su na neki način
bili umišljeni klinici. Ali tada su Nathana zarobili i bio je proglašen nestalim,
a Joe je primio metak koji mu je smrskao nogu.
To se dogodilo na kraju ture, netom prije nego što su se trebali povući i
pridružiti se braći u KGI-u. Donovan se više puta zapitao hoće li im se
Nathan ikada vratiti. Istinski vratiti.
Ali eto ga. I njega i Joea. Vodili su glavnu riječ u svome timu, i to, po
svemu sudeći, prilično uspješno. Bilo je teško pratiti Steelea i Rija, ali Nathan
i Joe uskoro će im predstavljati dostojnu konkurenciju.
“Zašto se nitko od vas ne javlja na svoj jebeni mobitel?”
280
Donovan se naglo okrenuo i ugledao Seana Camerona kako maršira
restoranom u kojem su bili ugovorili sastanak s Waltom Breckenridgeom. Od
izraza na Seanovu licu Donovanu se sledila krv u žilama. Braća su mu se
usredotočila, sve do jednog napeti i spremni na akciju.
“Imamo ogroman problem”, odsječno je rekao Sean. “Jeste li se
pobrinuli za Breckenridgea? Je li riješen?”
“Ne”, oprezno je odvratio Donovan, a jeza mu se uvukla u utrobu.
“Nismo. Što nije u redu?”
“Eve nije u redu”, protisnuo je Sean. “Dočekala je Rusty s pištoljem u
rukama u tvojoj kući. Natjerala ju je da je odveze iz kompleksa u željezariju,
gdje je zatražila od Rusty da isprazni sef i blagajnu. Potom je svezala Rusty i
ostavila je iza pulta pa se odvezla njezinim džipom. Ah, da, i ostavila je
Travisa i Cammie kod tebe.”
281
36. POGLAVLJE
TRAVIS je u krajnjoj nevjerici čitao poruku koju mu je Eve ostavila.

Ruke su mu se divljački tresle te je zahvaljivao Bogu što Cammie još spava.
Što će sada? Eve ih je ostavila. Nije ni trenutak pomislio da ih je bezobzirno
napustila niti je vjerovao u laži koje je napisala, tvrdeći da im je bolje s
Donovanom i kako ne želi da se brine za nju.
Bio je to oproštaj. Konačnost – i tuga – riječi u poruci ispunile su mu
srce žalošću. Bojao se za nju. Što ako je njegov otac pronađe? Što ako ju je već
pronašao? Od te mu je pomisli ledeni drhtaj prostrujao tijelom.
Ovdje je bila zaštićena. Donovan ne bi dopustio da joj se bilo što
dogodi. Što li se dogodilo da je odlučila otići sama?
Znao je da štiti njega i Cammie – kao što je to oduvijek činila. Ali zašto
bi otišla? To nije imalo smisla. Što li ju je nagnalo na takav očajnički čin? Što
je ona znala, a on ne? Što mu je prešutjela?
Rusty je u tom trenutku banula na njegova vrata, pogleda uperena u
krevet. Potom se namrštila ugledavši Travisov izraz lica i poruku u ruci.
“Znaš”, promrmljala je.
“Što ti znaš?” oštro je upitao Travis. “Znaš li gdje je, Rusty?”
Rusty je uzdahnula. “Ne, žao mi je, ne znam. Ali pronaći ćemo je,
Travise. Kunem ti se da ćemo je pronaći. Sean javlja Donovanu. Vjeruj mi kad
ti kažem da su moja braća na zadatku prizor koji je u stanju natjerati odraslog
čovjeka da se usere u gaće.”
“Ne shvaćam”, odvratio je Travis očigledno frustriranim glasom. Jedva
se suzdržavao. Bio je uplašen. Uplašeniji nego kada su njih troje bježali,
neprestano se osvrćući preko ramena i pribojavajući se da će ih svaki čas
pronaći.
Ali bili su zajedno. A sada se Eve nalazila Bog zna gdje, a on i Cammie
trebali su tek tako ostati ovdje s Donovanom i živjeti sretno bez nje.
Kvragu s time. Ako je to cijena njihove sigurnosti, onda je ne želi.
Radije će iskušati svoje izglede – s Eve – s netaknutom obitelji, pa makar to
značilo da će bježati do kraja života.
282
Rusty je položila dlan na njegovo rame naizgled osjetivši njegove
grozničave misli. “Pronaći ćemo je, Travise.”
Uputio joj je neuvjeren pogled upravo u trenutku kada se Cammie
promeškoljila i tiho zazvala.
“Trav?”
Travis je Rusty dobacio prodoran pogled, nijemo je upozoravajući da
ne kaže Cammie što se događa. Ako bude po T’ravisovu, Cammie nikada
neće doznati. Eve će pronaći. Smislit će izgovor za njezino odsustvo. Ali neće
znati da je ih sestra prepustila Donovanu i pobjegla.
Travis još uvijek nije shvaćao ništa od toga. Boljela ga je duša i
proklinjao je Walta Breckenridgea sa svakim udahom. Gadila mu se činjenica
da nosi krv svog oca. Da su povezani na takav način. Kako je mogao poteći
od takvog čudovišta, i što je to značilo za njega?
Ne, on nikada neće biti poput Walta. Prije će umrijeti. Nikada neće
nauditi drugima kao što je to učinio njegov otac.
Travis je prišao krevetu, a uto se oglasio Rustyn mobitel. Kada se javila,
oči su joj se raširile iz straha. Potom je rekla samo: “Okej, bit ćemo spremni.”
Travis je podigao Cammie u naručje i upitno pogledao Rusty.
“Nathan i Swanny dolaze po nas”, tiho je objasnila Rusty. “Sjećaš ih
se.” Pogledala je Cammie, a potom ponovno Travisa, nijemo mu prenoseći
poruku.
Ma koliko frustriran bio što ne može tražiti objašnjenje o tome koji se
vrag događa i jesu li pronašli njegovu sestru, nije želio traumatizirati
Cammie na takav način.
Rusty im je prišla i nasmiješila se Cammie. “Što kažeš na to da ti
pomognem da se odjeneš? Nathan i Swanny dolaze po nas pa idemo k mojim
roditeljima. Tvome djedu i baki”, rekla je, naglašavajući činjenicu da ih se
treba smatrati Travisovim i Cammienim djedom i bakom.
Travisove oči ispunile su suze jer oni nisu bili njegova obitelj. Eve je
bila njegova obitelj. Bez nje nije imao nikoga. Nikoga tko ga je bezuvjetno
volio i bio spreman žrtvovati sve radi njega.
Cammie je izgledala ohrabreno Rustynom izjavom, a potom se
razvedrila kada joj je nešto sinulo.
“Hoće li Cece biti ondje?”
Rusty je slegnula ramenima, smiješeći se. “Nisam sigurna, ali moguće je
da će cijela obitelj biti ondje.”
283
Potom, naizgled shvativši kako nitko ne spominje Eve, Cammieno je
raspoloženje splasnulo.
“Gdje je Evie? Zar ona neće biti tamo?”
Palac joj je smjesta poletio prema usnama dok je naizmjence
pogledavala Travisa i Rusty.
“Donovan će je dovesti” odlučno je rekao Travis. “A sada dopusti
Rusty da te odjene pa idemo upoznati djeda i baku.”
***
“MOŽEŠ li ponoviti što si rekao?” upitao je Donovan smrtonosno tihim
glasom.
Pogledom je strijeljao mladog zamjenika šerifa, koji nije izgledao
nimalo sretnije što Donovanu mora priopćiti tu vijest.
S lica svakoga Donovanova brata i člana tima moglo se iščitati pitanje:
Koji se kurac događa? Potom su se suosjećajna smekšali. Svi su zurili u njega
kao da je upravo jebački ispušio.
Zajebi to. Nema jebene šanse. Nema šanse da je Eve napravila ono za
što ju je Sean upravo optužio.
“Čuo si me”, oprezno je odvratio Sean. “I što je najgore od svega, Rusty
se zaklinje kako je Eve uvjerena da si je izdao. Rusty je bila jako ljutita i
frustrirana jer joj je željela pomoći, ali Eve joj je rekla da je odana svojoj
obitelji, a ne njoj. I da je ne želi dovoditi u daljnju opasnost. A da i ne
spominje kako se ispričavala što mora uzeti Rustyn džip, što ju je svezak i što
uzima novac od čovjeka koga nikada nije ni upoznala. Ne zvuči baš poput
okorjele kriminalke, zar ne?”
Donovan je dlanom obujmio stražnju stranu vrata i zatvorio oči. “Isuse
Kriste. Misli da sam je izdao? Gdje je sada, Seane? Reci mi da znaš nešto. Bilo
što”
“Koliko je vremena prošlo?” protisnuo je Garrett. “Kad se sve to zbilo,
Seane?”
Donovan se iznenađeno okrenuo. Garrett je bio bijesan, dakako, ali
činilo se kako njegov bijes nije usmjeren prema Eve. Zapravo, ni jedan njegov
brat, ni ostatak Nathanova i Joeova tima naizgled nije osjećao ništa osim...
zabrinutosti.
“Prije više od sata”, odvratio je Sean smrknuta lica. “Odazvao sam se
na alarm koji je Rusty upalila i dobro se uvjerio da je s njom sve u redu, a
284
potom sam je poslao k Donovanu kako Travis i Cammie ne bi bili sami.
Odmah sam izdao tjeralicu za Rustynim džipom i Eve. Nisam je naveo kao
nekoga koga treba uhititi. Prijavio sam njezin slučaj kao nestanak pod
sumnjivim okolnostima.”
Donovan je znao na što je točno Garrett mislio kada je postavio svoje
pitanje. Ista se spoznaja ocrtavala u pogledu svih prisutnih.
Arogantni ju je kurvin sin već ugrabio. Zato se ponašao kao da ga nije
briga ni za što kada se sastao s Donovanom i njegovom braćom. Gad ju je već
ščepao i smatrao kako drži sve karte u svojim rukama. Hinjio je nevinost, a
na kraju krajeva, imao je i prilično dobar alibi. Bio je ondje s Donovanom,
postupajući u najboljem interesu svoje “obitelji”, a zapravo je sve vrijeme
skrivao Eve.
“Polako”, promrmljao je Sean, pružajući ruku prema Donovanu.
Donovan nije ni shvatio kako se zaljuljao. Koljena su mu se pretvorila u
želatinu pa je morao uhvatiti Samovu ispruženu ruku kako se ne bi složio na
pod poput kule od karata.
“Ulovio ju je”, promuklo je, nepotrebno, izjavio Donovan. “Moram doći
do Travisa i Cammie. To će ih ubiti. Blagi Bože. Ja sam joj to učinio? Kako je
mogla i pomisliti da sam je izdao?” Nije bio u stanju obuzdati krajnju
preneraženost u svome glasu. Na određeni je način znao kako bi trebao biti
bijesan. Jer je zaprijetila Rusty. Jer je okrala i nju i njegova oca. Jer se izložila
ogromnom riziku. Ali nije osjećao ništa osim užasnog, paralizirajućeg straha.
I brige da će je izgubiti.
“Volio bih da se svi okupimo za jedan sat kod mame i tate”, rekao je
Sam. “Seane, možeš li angažirati sve ljude koje imaš na raspolaganju za ovo?
Moraš proširiti tjeralicu i na Walta Breckenridgea. Ne smijemo mu dopustiti
da napusti državu. Obavijesti kalifornijski državni ured i gradsku i okružnu
policijsku postaju o tome gdje živi. Nije me briga koji ćete im kurac morati
reći. Samo ih uvuci u ovo.”
Donovan je kimnuo, i dalje nemoćan oblikovati smislenu rečenicu.
Jednostavno nije bio u stanju pojmiti cijelu tu situaciju. Mislila je da ju je
izdao, a opet je ostavila Cammie i Travisa s njime. Bio je vrlo dobro svjestan
razmjera do kojih je bila spremna ići kako bi zaštitila svoga brata i sestru.
Mislila je sve najgore o njemu, a opet mu je povjerila dvoje ljudi koje je voljela
najviše na svijetu. To mu je bilo neshvatljivo.
285
“Idemo, stari. Ti ne bi trebao voziti. Otiđi k mami kako bi ih mogao
obavijestiti o svemu i biti ondje kada počnu pristizati ostali. Ja ću odvesti
Rusty i djecu onamo”, rekao je Nathan.
Potom se okrenuo prema Skylar. “Ti ideš sa mnom. Swanny, ti također.
Cammie poznaje Swannyja, a vjerujem da se neće toliko bojati Skylar. Edge,
ti bi je nasmrt preplašio. Ti i Joe dovezite žene. Nastojte ih ne prestrašiti više
nego što je potrebno i recite im kako ćemo sve objasniti kada se sastanemo
kod mame. Nema potrebe sto puta ponavljati istu priču.”
“Hajde, Vane” tiho je rekao Ethan. “Idemo k mami kako bismo udružili
snage i shvatili koji se kurac događa. Osjećat ćeš se malo bolje čim se na
vlastite oči uvjeriš da su barem Travis i Cammie sigurni.”
286
37. POGLAVLJE
ATMOSFERA u kući Franka i Marlene bila je mračna i napeta. Čini su

Nathan i Swanny dovezli Rusty, Travisa i Cammie, Marlene je uvela djecu u
kuću i hitro ih posjela u kuhinju kako bi im dala jesti, zajedno sa Charlotte,
koja je stigla malo prije njih.
Sean je stigao zadnji, a Donovan je istog trenutka kada je ugledao lice
zamjenika šerifa shvatio kako situacija nije dobra.
“Pronašli smo Rustyn džip”, smrknuto se oglasio Sean. “Slupan uz
cestu 79 izvan grada, Kako se čini, netko se zabio u nju otraga i odgurao je u
kanal. Vrata na suvozačkoj strani bila su otvorena. Zračni jastuci nisu
aktivirani. U autu je ostala njezina torba s novcem iz željezarije, nešto nakita i
skoro ništa više.”
“Kog si joj vraga rekao, Donovane?” Rusty je gotovo povikala na brata.
Ostali su je začuđeno pogledali. Donovan je ostao zatečen ljutnjom i
tugom u njezinu glasu. Shvaćao ih je, ali nije siguran zašto su usmjerene
prema njemu. Zacijelo ona, kao Eve, nije vjerovala da je na bilo kakav način
izdao Eve.
“Nisi je vidio ni čuo. Ja jesam”, pjenila se Rusty. “Mislila je, ne, znala je
da ćeš je predati njezinom očuhu. U smislu nekakve razmjene. Tvrdila je da ti
je predstavljala puko sredstvo kojim si se poslužio da dobiješ ono što zbilja
želiš. Djecu. Obitelj koja ne uključuje nju. Citirala je ono što mnogi od nas
godinama ponavljamo. Slab si na žene i djecu, ali posebno na djecu. Vjeruje da
želiš njih, ali ne i nju, te da si je ponudio njezinu očuhu. A opet ti je povjerila
brigu o Travisu i Cammie jer je vjerovala da ih, ma što učinio njoj, iskreno
voliš i mariš za njih te da ćeš ih štititi vlastitim životom.”
“Odakle joj, dovraga, ta ideja?” eksplodirao je Donovan. “Kvragu! Ne
bih učinio takvo što i siguran sam da ni ti ne vjeruješ u to.”
“Ne znam u što da vjerujem”, odvratila je Rusty glasom prepuklim od
suza. “Samo znam da sam se suočila s očajnom, prestravljenom i shrvanom
ženom koja iz dna duše vjeruje da ju je izdala jedina osoba kojoj je vjerovala.
Ti.”
287
Donovan nije bio u stanju odgovoriti na Rustyne riječi. Bio je krajnje
preneražen. Kao prvo, jer je Eve bila spremna i pomisliti takvo što, a kao
drugo, što je članica njegove obitelji u stanju pomisliti, čak i na jednu
sekundu, da je sposoban za takav ogavan čin.
“Donovane.”
Našavši se na samom rubu usijanja, Donovan se okrenuo kada ga je
Sophie tiho zazvala. Oči su joj bile crvene i suzne. Sve prisutne žene bile su
duboko uzrujane zbog te situacije. Ali u njihovim očima barem nije nazreo
optužbu. Samo tugu i zabrinutost.
“Mislim da znam što se možda dogodilo”, rekla je glasa prepuna boli.
“Jučer, nakon što si poslao nju i djecu k meni. Kada smo trebale kupovati, a ti
i tvoja braća raspravljati o Eveinoj situaciji u tvojoj kući.”
“Da, sjećam se” odvratio je Donovan, nestrpljiv da Sophie već jednom
prijeđe na stvar.
“Bila je zabrinuta i uznemirena zbog činjenice da joj nisi dopustio da
ostane. Smatrala je da treba biti uključena u bilo kakve odluke koje se tiču
njezine budućnosti. Ja – mi – razumjele smo njezinu potrebu. Znale smo, da
se mi nalazimo u takvoj situaciji, da ne bismo željele – ne bismo mogle - ostati
sjediti prekriženih ruku i dopustiti drugima da odlučuju o našoj sudbini.
Željele bismo barem doznati što će se događati, pa makar imale samo
promatračku ulogu u svemu. Neizvjesnost ubija. Ubijala je Eve. Dugo
vremena nije držala vlastiti život u svojim rukama. Željela je imati barem
privid kontrole, izbora, posebno kada su u pitanju njezini brat i sestra, za
koje bi učinila sve. Pa čak i ugrozila samu sebe. Potaknule smo je da ode k
tebi i kaže ti što osjeća, isprva nije htjela poći jer nije željela da ispadne kako
nema povjerenja u tebe. Rekle smo joj da ćeš shvatiti. Da ti se to možda neće
svidjeti, ali da se nećeš ljutiti na nju.” Donovan je osjetio kako mu se utroba
grči dok ga je ispunjavao posvemašnji užas.
“Stoga se odlučila vratiti k tebi, ali uskoro je došla natrag, vidno
uzrujana. Nastojala se pretvarati da je sve u redu, a kada smo je upitale zašto
se tako brzo vratila, rekla nam je da se predomislila. Da nije željela da ti
misliš kako ti ne vjeruje i da si joj svakako obećao sve poslije ispričati.”
“Blagi Bože”, Donovan je promuklo šapnuo. “Zacijelo je načula što sam
govorio. To je jedino moguće objašnjenje. Zacijelo je ušla u kuhinju i čula
djeliće našeg razgovora. Izvan konteksta, određene stvari zvuče grozno. Ali to
je bio samo plan, dovraga. To je trebala biti zamka. Nikada nisam namjeravao
predati Eve tome gadu.”
288
“U kurac”, opsovao je Garrett.
U prilog ozbiljnosti cijele situacije išla je činjenica da nije smjesta
zaradio prijekor svoje žene zbog psovke.
Donovan se bacio na kauč, zarivši lice u dlanove. Taj ju je gad ugrabio.
A ona je vjerovala da je Donovan bio spreman izdati je. Vjerovala je da je ne
želi. Da je ne voli. Da želi Travisa i Cammie, ali ne i nju. Ali usprkos tom
znanju – mišljenju – svejedno ih je ostavila njemu na brigu jer je znala što bi
im njezin očuh učinio. Bože dragi, što će učiniti njoj.
Čak je i sada bila u njegovim rukama. Grlo mu se stisnuto od tuge i
boli, gušeći ga kada je pokušao naglas izgovoriti svoje strahove. Svoj bijes i
bespomoćnost. Stoga je ostao sjediti ondje, tresući se dok su se bijes i tuga u
jednakoj mjeri borili za prevlast nad njegovim tijelom.
“Kako je mogla povjerovati u to?” naposljetku je uspio protisnuti. “Ma
što da je čula, kako je mogla i pomisliti takvo što? Volim je, dovraga. Kako je
to mogla ne znati?”
“Jesi li joj rekao da je voliš?” tiho je upitala Rachel. “Donovane, moraš
shvatiti njezinu situaciju. Zanemari svoj bijes i tugu na trenutak i zamisli se
na njezinom mjestu. Nije mogla vjerovati nikomu. Nije si to smjela priuštiti. I
sam znaš koliko ti je bilo teško doprijeti do nje. Koliko si oprezan morao biti.
Koliko si truda morao uložiti kako bi je nagnao da ti dopusti da se pobrineš
za nju i njezina brata i sestru. Da se useli u tvoju kući. Mogu misliti koliko je
mučila samu sebe preispitujući se je li donijela ispravnu odluku. A sada
vjeruje ono najgore. Da je zaista donijela pogrešku odluku. Ne mogu ni
zamisliti koliko se izdano osjeća. Voli te, Vane. Znam to. Svi to znamo.
Dovoljan je samo jedan pogled da čovjek shvati kako te, usprkos svim
strahovima i zadrškama s kojima se borila, voli, a ljubav ima veliku moć
ustrašiti čovjeka. Iz osobnog iskustva znam da ljubav može i pogoršati stvari.
Zbog toga bol djeluje jačom kada je u igri navodna izdaja.”
Donovan je na trenutak ostao zatečen razmišljajući o njihovim brojnim
razgovorima o budućnosti. O zajedničkoj budućnosti.
Toliko je toga što je Rachel rekla imalo smisla. U Ethanovim je očima
zamijetio bljesak nelagode i tuge dok je Rachel tako gorljivo branila Eve. Da, i
on i Rachel iz prve ruke znaju kako se ljubav ponekad može pretvoriti u
nešto ružno i mračno.
Pomisao da Eve sada osjeća i jednu desetinu onoga što je Rachel opisala
razdirala mu je dušu. Mogao se zamisliti na Eveinu mjestu i razmisliti o
onome što je čula i kroz što trenutačno prolazi, a to mu je slomilo srce.
289
Nikada nije želio da to osjeti. Nikada nije želio da iskusi takvu bol s kojom se
već suočila u svom mladom životu. A činjenica da je on trenutačni uzrok
njezine agonije uništila ga je. Posve i nepopravljivo uništila.
“Nisam joj to doslovno rekao... bojao sam se da će izgledati odviše
agresivno, odviše rano, ali zacijelo je znala. Kako i ne bi? Nikada se nisam
osjećao ni približno ovako, ni s jednom drugom ženom. A to sranje da sam
slab na žene i djecu. To ne znači da sam je sažalijevao. Želio sam provesti
ostatak svog prokletog života s njom! Ako ikad više u životu čujem te
proklete riječi, bit će mi previše. Eve nije misija. Prokleto sam sposoban
razabrati razliku između toga da želim i moram pomoći ženi u očajničkoj
situaciji i istinske spoznaje da je ona prava žena za mene.”
“Donovane, moraš se moći zamisliti u njezinoj koži” odvratila je Shea,
ponavljajući Racheline riječi. “Sjeti se njezina dosadašnjeg života. Sjeti se da
nikada nikomu nije mogla vjerovati, i da su je iznova izdavale osobe koje su
se zaklele kako će je štititi. A sada zamisli koliko je shrvana morala biti kada
je čula to što je čula i pomislila da si je tako bezobzirno odbacio.”
“Ja sam je vidjela”, bezizražajnim se glasom oglasila Rusty. “Vi ostali
možete samo zamišljati u kakvom je stanju bila kada je otišla, ali nitko od vas
nije vidio ono što sam ja vidjela. Što sam čula. Bila je slomljena, poražena i
beskrajno očajna. U očima sam joj vidjela to da zna. Pomirila se sa svojom
sudbinom, ali takva kakva jest, odbila se predati bez borbe. Neprestano se
odupirala, iako su je slamali na svakom koraku, svaki put kada bi pokušala
pomoći majci, Travisu i Cammie. Ali svejedno se nije predala. A sada? Na
svoje sam oči vidjela kako se predaje, a opet je čvrsto odlučila da neće pristati
biti, kako je rekla, žrtveno janje. Da joj, sve dok su Travis i Cammie zbrinuti,
nije važno što će se dogoditi s njom, ali da se neće tek tako prepustiti
Donovanovu planu.”
“Isuse”, rekao je Donovan dok mu je bol razdirala utrobu i podmuklo
je okretala. “Ugrabio ju je. Već joj je jednom naudio. Pokušao ju je...” Nije
imao snage dovršiti rečenicu, nego je umjesto toga utihnuo pokušavajući
pribrati se. “Željet će osvetu. Željet će je natjerati da pati. Dovraga, ona je
upravo sada u njegovim rukama, i proživljava Bog zna kakav pakao dok mi
sjedimo ovdje i razgovaramo o tome što se ‘možda’ dogodilo i ‘zašto’. To je
sranje. Vrijeme je da se okanimo analiziranja i sredimo tog jebenog kurvinog
sina.”
“Pronaći ćemo je”, odlučno je rekao Sam.
“O, da, vratit ćemo ti tvoju curu, Vane”, dometnuo je Garrett.
290
Prostorijom su odjeknule složne izjave.
Donovan je podigao pogled, lica posve odlučna. Neće uzeti u obzir bilo
kakvu drugu mogućnost. Ma što se dogodila, mora vratiti Eve. Da, želi djecu,
obitelj, ali želi sve te stvari s Eve. Bez nje neće imati ništa. Kako bi ikada
mogao biti sretan s Travisom i Cammie kao svojom djecom, ako Eve neće biti
dio te obitelji? Ona je predstavljala srce i dušu njihove obitelji. Njegove
obitelji. Bez nje, nitko od njih, ni on, ni Travis ni Cammie nikada neće biti
potpuni.
“Da, vratit ću je”, odvratio je tonom za koji je znao da će začuditi
njegovu braću. Svaka je misija predstavljala nešto posebno za Donovana. Da,
bio je slab na žene i djecu, iako su mu se gadile te riječi, jer su na kraju
povrijedile ženu koju voli, kao da mu ona predstavlja isto što i svaka druga
žena koju je izbavio iz nevolje. Ništa posebno, a zapravo je bila razlog zbog
kojeg diše. “A kada to učinim, nikada je više neću pustiti. Neću dopustiti da
prođe i jedan jedini dan, a da joj ne kažem koliko mi znači. Dovraga, da mi
znači sve na svijetu!”
“Vane, moj Bože, Vane!”
Svi su se okrenuli i ugledali Marlene kako stoji na vratima dnevnog
boravka kršeći ruke. U daljini se čuo Cammien plač, a Charlotte je zabrinuto
podizala glas nastojeći utješiti Cammie.
“Što je bilo, mama?” oštro je upitao Ethan.
“Travis. Nema ga”, odvratila je Marlene glasa prepuna boli. “Ispričao
se i rekao da ide na zahod. Dugo ga nije bilo, ali bio je uzrujan prije toga.
Pomislila sam da se srami i da mu je samo potrebno malo vremena da se
pribere. Kada sam shvatila koliko je vremena prošlo, zabrinula sam se, a
kada sam otišla provjeriti, nisam ga našla. Zacijelo je izišao kroz stražnja
vrata ili kroz jedan od prozora. Zbilja ne znam! Pazila sam na djevojčice i
nastojala im odvratiti pažnju.”
Donovan je zatvorio oči zbog te noćne more koja je iz sekunde u
sekundu postajala sve gora. Obitelj mu se raspadala pred očima, a on nije
mogao učiniti ništa osim gledati kako se to događa.
Ma zajebi. Eve, Travis i Cammie pripadaju mu i on ih neće pustiti ni u
ludilu. Pronaći će Walta Breckenridgea i razapet će ga na jebeni zid. Uz
pomoć zakona ili bez njega. Nije ga bilo briga, samo je želio ostvarili svoj cilj.
Neke su se stvari morale odraditi na crno. Bila je to stvarnost njihova
posla. Nisu bili ni crni ni bijeli, nego na nekom sjebanom mjestu između toga
291
dvoga. Ali na kraju krajeva, stajali su iza svojih odluka i nastavljali obavljati
posao.
A kako bi spasio svoju dragocjenu obitelj od čudovišta kao što je Walt
Breckenridge? Igrat će prljavo. I te kako će igrati prljavo. I upotrijebit će
svako nužno sredstvo: lagat će, varat će i krast će kako bi povratio obitelj
koju je proglasio svojom.
292
38. POGLAVLJE
“OVA situacija iz sekunde u sekundu postaje sve sjebanija”, tekao je

Sean.
“Što je sada?” prasnuo je Donovan.
Prionuli su na razvoj plana akcije, a Donovana je stravično frustriralo
što na tako ubitačno spor način dolaze do informacija koje su im tako
očajnički potrebne. Čak ni njegove štreberske sposobnosti na računalu nisu
pomagale u ovim trenucima, ali opet, ovdje nije bila riječ o običnoj misiji.
Znao je da ne razmišlja hladne glave i tresao se poput pruta dok je radio.
Nathanov i Joeov tim bili su spremni i čekali naredbu. Donovan i
njegova braća, uvjerivši se da Steele i njegov tim dobro štite njihovu obitelj,
bili su spremni za akciju. Ali nisu mogli djelovati bez točnih informacija.
Dosad im je Sean pribavio veći dio informacija. Informacija koje su im
beskrajno trebale.
Nalazili su se u ratnoj sobi čiji je zapovjednički centar i dovoljno
tehnologije da stane uz bok bilo kojoj vladinoj agenciji prekapao po životu
Walta Breckenridgea. Po njegovim financijama, mjestu boravka, bilo čemu
što će im omogućiti da zaključe kamo je mogao otići sada kada se dočepao
Eve.
“Breckenridge je prije jednoga sata poletio iz Camdena u svom Learjetu,
što znači da ima jebeno veliku prednost pred nama, pa makar mi upotrijebila
KGI-eve mlažnjake.”
“U kurac!” eksplodirao je Donovan. “Plan letenja? Odredište?”
“Ima toga još”, mračno je odvratio Sean, a Donovanu se nije svidio
pogled u očima zamjenika šerifa.
“Isuse”, promrmljao je Sam.
“Upravo su mi ovo javili iz policijske postaje u Henry Countyju. Bio
sam izdao tjeralicu za Eve i Travisom. Travis je oteo avion u Henry Countyju.
Mogli bismo ga presresti ako se poslužimo jednim od Kellyjevih mlažnjaka.
Međutim, evo jedne zanimljivosti.”
293
“Dojebi više do toga”, pjenio se Donovan. “Ionako smo dosad protratili
previše jebenog vremena! “
“Pilot je prijavio let za Oregon.”
Donovan je nabrao čelo. Isuse, glava ga je jebeno rasturala. Oregon?
Koji se kurac nalazi u Oregonu? Osim ako...
“On zna nešto što mi ne znamo” odvratio je Donovan. “Zna za neko od
Waltovih skrovišta. Walt je možda prijavio let za Kaliforniju, ali znao je da
ćemo ga pratiti. Šanse su deset prema jedan da govnar ide u Oregon i da
Travis zna ili je barem na dobrom tragu toga kamo Walt namjerava otići sada
kad je ugrabio Eve.”
“Znaš li kamo u Oregon?” upitao je Garrett. “Ili letimo naslijepo?”
Sean je iskrivio lice. “I jedno i drugo. Znam samo da lete u Wasco u
Oregonu. Postoji nekoliko manjih pista za slijetanje i ne znamo koju će
odabrati, a da i ne spominjem kako ondje ne možemo sletjeti Kellyjevim
mlažnjakom. To je blizu Portlanda. Možete otići onamo, ali odande ćete
morati nastaviti pješice, razdvojiti se i pokriti što je veće područje moguće.”
“Najbolje što možemo učiniti jest da smjesta poletimo i smislimo u
kojoj se pizdi materinoj Breckenridge skriva”, protisnuo je Donovan.
“Gubimo vrijeme, vrijeme koje Eve nema, sjedeći ovdje ruku u guzici i
spekulirajući. Obavit ćemo pretragu u zraku. I, dovraga, morat ću zatražiti
uslugu od Resnicka. Želim kompletnu pretragu Breckenridgea. Resnick ima
bolji pristup informacijama u odnosu na nas.”
“Slažem se” odlučno je rekao Sam. “Odjebimo odavde. Nathane, ti
upravljaš mlažnjakom?”
Nathan mu je dobacio pogled kojim mu je poručio da pita gluposti.
“Onda smjesta letimo”, rekao je Donovan. “Smislit ćemo nešto na licu
mjesta. Što je Eve dulje u rukama toga gada, to će joj gore biti. Samo se
nadam da je taj kurvin sin neće ozlijediti – ili ubiti – prije nego što stignemo
do nje.”
“Ne misli na to, stari”, tiho je rekao Ethan. “Neće koristiti ni tebi ni njoj
da se mučiš mogućnostima. Usredotoči se na to da je vratiš onamo kamo
pripada. Ako počneš zamišljati najgori mogući razvoj situacije, poludjet ćeš, a
njoj trebaš hladne, odmjerene glave. Trebaš toj djeci. Trebaš Eve. A sada se
priberi pa idemo na taj jebeni let.”
“Morate znati još nešto”, tiho je dodao Sean. “Jedan od Frankovih
pištolja nestao je iz kutije s oružjem. Travis ga je zacijelo uzeo i upotrijebio ga
294
da otme avion. Kako bi inače natjerao pilota da ga odveze kamo želi? Ako se,
i kada, sve ovo riješi, čeka nas pun kurac pravnih zavrzlama. Eve će zaraditi
optužbu za oružanu pljačku, a Travis za otmicu, uz mnoštvo drugih
prijestupa po državnoj optužnici. Uvalio si se u duboka govna.”
Donovan je zatvorio oči i zabrinuto protrljao čelo. Očaj. Sve su to bili
očajnički činovi. Mogao je samo pretpostaviti da je i Travis, kao i Eve, načuo
djelić razgovora. Dovraga, Rusty nije bila tiha kada je skočila Donovanu za
vrat. I on je možda povjerovao, jednako kao Eve, da ju je Donovan izdao. Ili
je možda doznao samo to kako njegov očuh drži Eve pa nastoji poduzeti sve
kako bi je spasio. Tko može znati bolje od Travisa za što je sposoban njegov
otac?”
“Jebeš to. Morat ćemo zatražiti pun kurac usluga čim ovo završi. Na
kraju ću morati prodati bubreg, kao i svi vi. Bit ćemo dužni preko ušiju, a
možete se kladiti da će svaka od tih osoba zatražiti protuuslugu.”
“Boli me kurac”, odvratio je Sam, odlučno naglasivši svaku riječ. “Ni
jedna cijena nije previsoka kada je riječ o spašavanju tvoje obitelji, Vane.
Jednako kao što ni jedna cijena nije previsoka za obitelj bilo koga od nas.
Riješit ćemo to. Uvijek to činimo. A sada idemo po tvoju obitelj.”
“Kriste, zaostajemo već dva sata”, zgađeno je rekao Donovan. “Obojica
su u velikoj prednosti, a mi letimo naslijepo.”
“To je samo još veći razlog da ne protratimo ni sekundu više”,
dometnuo je Joe.
Donovan je skrenuo pogled prema svom bratu i njegovu timu. Svi su
bili spremni. I tihi, do ovog trenutka. Ali svima su lica odražavala isključivo
odlučnost. Bio je zabrinut da nisu spremni, a oni su se iskazali kao dostojni
ratnici.
“Ovo je najvažnija misija u koju ćete ikada poći”, rekao je Donovan
obraćajući se Swannyju, Skylar, Edgeu, Nathanu i Joeu. “Ništa što ćete ikada
učiniti neće biti važnije od ovoga što trenutačno činite. Morate to znati.
Također morate znati da vam vjerujem. Povjeravam vam nešto najvažnije u
svom životu. Eve i tu djecu – svoju djecu.”
Sve i jedan član tima smjesta se napeo. Prepoznali su važnost tog
koraka u svome napredovanju u KGI-u. Ovo nije bila obična misija. Ovo je
bila najvažnija od svih misija. A Donovan je vjerovao kako će je izvršiti.
Uviđao je njihovu odlučnost. Ne, neće ga iznevjeriti.
295
Djetić stravične panike koja mu je posljednjih nekoliko sati stezala grlo
povukao se. Da je riječ o bilo komu drugome, o kakvom klijentu, Donovan bi
ih prvi uvjerio kako su KGI-evi ljudi bez premca te da će obaviti svoj posao.
A sada je morao uvjeriti samog sebe u to. Položiti svoje povjerenje u tim koji
je obučavao od njegova začetka. Bilo je vrijeme da ih pusti s lanca. I usrdno se
nadao da Ce opravdati njegovo povjerenje u svoje sposobnosti.
“Nećemo te iznevjeriti”, tiho je dodala Skylar. “Učinit ćemo to,
Donovane. Ovo je misija, da. Ali i više od toga, i svi smo toga svjesni. Ovo
nam je svima osobno. Vratit ćemo tvoju obitelj ili ćemo umrijeti u pokušaju
da to učinimo.”
Samo tako. Spremnost i odlučnost bile su uklesane u lica sve i jednog
člana tima. Svi su bili voljni položiti vlastite živote za Donovana. Za Eve i
Travisa.
“Nikada nećete znati koliko mi to znači”, tihim je glasom odvratio
Donovan.
“Idemo razvaliti njegov tur”, progunđao je Edge.
“Ja kažem hooyah na to”, odvratio je Ethan.
Ovog puta nije uslijedilo dobroćudno zadirkivanje njegove braće i
članova tima koji nisu sudjelovali u mornarici. Svi su se prihvatili svojih torbi
i pušaka. Donovan je zgrabio laptop, Hoss 2, kako su ga nazvali. Bila je to
pokretna verzija Hossa, glavnog računalnog mozga KGI-a. A potom su svi
izjurili iz ratne sobe i odmaglili prema pisti za uzlijetanje gdje ih je već čekao
pripravan mlažnjak.
296
39. POGLAVLJE
PORAZ je nemilosrdno nagrizao Eve. Sve je gotovo. Izgubljeno. Ona je

izgubljena. Zurila je u svog očuha, dršćući pred njegovim proračunatim
pogledom. U njegovim je očima nesumnjivo blistala žudnja. Pobjeda. Znao je
da je pobijedio i uživao je u svakoj sekundi njezine bespomoćnosti.
“Jesi li spremna priznati poraz, Eve?” podrugljivo ju je upitao. “Jesi li
mi spremna dati ono što želim?”
“Idi kvragu”, protisnula je.
Udario ju je nadlanicom, zbog čega je pala kao pokošena. Srušila se na
tlo, a bol joj je sijevnula tijelom. Šutnuo ju je, izbijajući joj zrak iz pluća.
Osjetila je razornu bol u prsima kada ju je ponovno šutnuo. Bože dragi, ubit
će je. Znala je to. Čak je to i prihvatila.
Isključivo pomisao na Travisa i Cammie u njegovim rukama davala joj
je snagu da nastavi. Tjerala ju da poželi preživjeti kako bi se pobrinula za
njihovu sigurnost.
“Jadna Eve”, promrmljao je saginjući se da je grubo povuče na noge.
“Jesi li znala da mi te tvoj ljubavnik bio spreman predati u zamjenu za
Cammie i Travisa?”
Eve je zatvorila oči, a bol joj je preplavila dušu. Bol mnogo razornija od
tjelesnog bola koji joj je zadavao. Od ovog ju je osjećaja boljela sama duša. Da,
znala je za Donovanov plan, ali čuvši ga iz očuhovih usta, dobivši potvrdu o
tome što je već znala, osjetila je bol u najskrivenijim dijelovima svoje duše.
“Sigurno si bila bijedna u krevetu kad te tako lako poželio napustiti”,
Walt joj se rugao.
Obilazio ju je u tijesnim krugovima, koračajući dnevnim boravkom
kolibe kamo ju je odveo. Koljena su joj zaklecala, ali ostala je na nogama
upotrijebivši isključivo snagu volje. Odlučnost.
Zastao je i kliznuo jagodicom prsta niz njezin obraz. Eve je okrenula
glavu, odbijajući njegov dodir, a on ju je ponovno pljusnuo.
Nije to učinio jednako snažno kao prošlog puta. Posrnula je unatrag, ali
uspjela je zadržati ravnotežu.
297
Cijelo ju je lice boljelo. Gorjelo je od udaraca. Ali to može podnijeti. To
je samo tjelesna bol. Ono na što nije bila spremna bili su njegovi dodiri.
Odnos s njime. Osjetila je mučninu u donjem dijelu trbuha, a na usta joj je
udarila slina.
Neće je slomiti. Neće!
“Jesi li mi spremna dati što želim?” upitao je.
Naglo je srela njegov pogled, očiju ispunjenih plamtećim bijesom. “Idi
kvragu.”
Mato je bijes planuo u Waltovim očima, a potom su postale ledene.
“Nikako da naučiš”, tiho je odvratio. “Ali hoćeš, Eve. Naučit ćeš platiti
za svoj neposluh. Znam biti vrlo strpljiv. Pristat ćeš na sve što poželim.”
“Nikada!”
On se potom nasmiješio, a Eve se sledila krv u žilama. “Vidjet ćeš kako
ćeš se brzo predomisliti kada načinim biljku od tebe. Možda ćeš nakon
nekoliko dana u umobolnici shvatiti svoju pogrešku. Ukazat ću ti tu čast.
Glupa si ako se nastaviš odupirali. Nećeš pobijediti. Držim te u šaci, Eve. A
držat ću i Travisa i Cammie.”
“Nikada im se nećeš uspjeti približiti”, prosiktala je. “On to nikada neće
dopustiti. Ubit će te.”
Walt je podigao obrve. “Ljubavnik koji te sjebao? Zapanjuje me tvoja
vjera u njega.”
“Idi kvragu.”
Walt je suzio oči dok mu je lice crvenjelo od bijesa. “Neću, Eve, ali ti
hoćeš. Dospjet ćeš ravno u pakao. Prije nego što završim s tobom, poželjet ćeš
moju pažnju. Preklinjat ćeš za time da mi budeš ljubavnicom.”
“Nikada.”
Razmijenili su nijemi zavjet. Eve je podigla glavu, zureći u njega
bolnim i natečenim očima.
Walt je stisnuo usne, a potom podigao ruku, mašući nekomu za
njezinim leđima.
Strah i panika pojurili su Eveinim žilama kada joj se približio drugi
muškarac, noseći špricu u ruci. Naglo se okrenula u potrazi za izlazom, bilo
kakvim načinom da pobjegne iz ove situacije.
298
Walt je ovio dlan oko njezine kose i naglo je potegnuo, zaustavivši Eve
u mjestu. Dahom joj je okupao lice. Oči su mu bolesno zablistale. Gada je
uzbuđivalo ono što joj je namjeravao učiniti.
Spoznaja se spustila nad nju poput zagušujuće magle. Kada je drogira,
izgubit će svu kontrolu. Moći će joj učiniti što god poželi, pa čak i silovati je, a
ona neće moći učiniti ama baš ništa kako bi ga spriječila.
Silovito se oduprla, zatekavši ga svojom snagom. Očaj ju je ispunio
snagom koju nije posjedovala. Oslobodila se njegova stiska i potrčala prema
vratima. Umalo ih je dosegnula, ali tada je pala na pod, a bol je proparala
tijelo.
Waltovo ju je tijelo prikliještilo, a prsa su mu se snažno nadimala i
spuštala od napora. Potom se nasmijao.
“Volim dobru borbu”, promrmljao je. “Tvoja mi se majka nikada nije
opirala. Bila je previše slaba, podložna. Ali ti, Eve? Ah, veselim se pomisli da
ću te imati u svom krevetu. Imam osjećaj da ćeš mi se vječno opirati.”
Osjetila je ubod igle. Osjetila je nalet lijeka kako joj prodire u tijelo. Suze
su je zapekle pod vjeđama. Nije bilo izlaza. Moći će joj učiniti što god poželi.
“Uzmi je i nosi je odavde”, procijedio je Walt, a glas mu je naizgled bio
udaljen kilometrima od nje. “Uskoro će naučiti da mora učiniti što god
poželim ili snositi posljedice.”
299
40. POGLAVLJE
TRAVIS je koračao amo-tamo po očevoj kolibi, po stoti se put pitajući

je li pogriješio. Što ako njegov otac nije došao ovamo? Što ako se nalazio
stotinama kilometara daleko odavde? Što ako je postupio toliko arogantno i
samouvjereno da je odveo Eve natrag u Kaliforniju?
Njegov otac nije ni slutio da Travis zna za ovo mjesto. Ili da zna
sigurnosne zaporke za ulaz te kako onesposobiti nadzorni sustav. Ne, otac ga
je smatrao maloumnim glupanom. Travis je nekoć bio kivan zbog te
činjenice. Najprije razočaran, a potom kivan. Naposljetku je odustao. Shvatio
je da mu više nije stalo. Prestao je žudjeti za očevim odobravanjem odrastavši
dovoljno da shvati kakvo je čudovište njegov otac.
Vidio je kako njegov otac postupa s Eve, s najsrdačnijom osobom koju
je Travis poznavao. Eve je posjedovala više časti u svom malom prstu nego
što je Walt može i zamisliti. A činilo se da isto vrijedi i za Donovana.
Tuga mu je preplavila srce, šireći se sve dok ga nije zaboljelo u prsima.
Kako se mogao tako prevariti u Donovanu? Kako je mogao učiniti ono što je
učinio Eve? Kako je mogao lagati, reći kako želi da budu obitelj kada nije
imao nikakvu namjeru voljeti Eve i skrbiti se za nju? Nije važno što mari za
njega i Cammie. Kako bi Travis ikada mogao biti sretan u obitelji koje ne
uključuje jedinu osobu koja ga je voljela više od bilo čega na svijetu? Koja se
toliko žrtvovala radi njega i Cammie?
Rustyne optužbe na Donovanov račun još su odzvanjale u Travisovim
ušima. Lecnuo se, slušajući ih iznova i iznova, i dalje paraliziran od šoka.
Duboko je udahnuo i zatomio osjećaj tuge.
Neće razočarati Eve. Ne nakon svih rizika koje je ona neprestano
poduzimala za njega.
Sledio se začuvši zvuk otvaranja vrata. Čvršće je stegnuo pištolj koji je
ponio i položio ga uz bedro, spreman na sve što je potrebno kako bi se
obranio, ali još važnije, kako bi iščupao Eve iz ruku svog oca.
Njegov je otac ušao u sobu te iznenađeno trepnuo ugledavši Travisa.
Potom su mu oči bljesnule, a Travis je vidio kako pomno promišlja o nečemu.
300
Smišlja izliku, izgovor. Bio je posebno nadaren za sranja. Travis je to spoznao
u vrlo ranoj dobi i mogao je nanjušiti njegove laži na kilometar.
“Vidi, vidi, vidi”, odvratio je njegov otac rastežući riječi. “Kakvo
iznenađenje. Pitao bih te kako si ušao ovamo, kako si uopće doznao za ovo
mjesto, ali nije važno. Zapravo si mi učinio uslugu i olakšao mi put do tebe i
Cammie.”
“Što si učinio Eve?” oštro je upitao Travis. “Gdje je? Jesi li joj naudio?
Jesi li je ubio kao što si ubio i moju majku?”
Obrve njegova oca podigle su se. Ne, to nije bio njegov otac. Nije mu se
mogao obraćati kao svome ocu. On je bio Walt Breckenridge. I bio je gad nad
gadovima.
“Nisam ubio tvoju majku. Eve je to učinila. A što se tiče toga gdje je
Eve, nalazi se negdje gdje će dobiti očigledno potrebnu skrb. Isprala je mozak
i tebi i Cammie. Što je učinila, ispričala ti je nekakvu srcedrapateljnu priču o
tome kako sam zlostavljao tvoju majku, a potom je ubio?”
Travis je stegnuo čeljust te podigao pištolj i uperio ga u svog oca. Ruke
su mu zadrhtale, a usprkos njegovu naporu da se smiri, pištolj se zatresao.
Razljutio se uvidjevši izraz pobjede u Waltovim očima. Smatrao je kako
Travis nema muda povući okidač.
“Ti si tukao moju majku. Zlostavljao si je. Zlostavljao si Cammie, ti
bolesni gade. Pokušao si zlostavljati Eve. Eve mi ne mora reći te stvari. Imam
oči. Imam uši. Živio sam pod istim krovom kao i ti. Zar misliš da sam glup?
Zar misliš da nisam vidio masnice? Da nisam čuo bijedne izgovore? Nego,
što si učinio s Eve? Reci mi ili ću te, kunem ti se Bogom, upucati.”
Walt je izvio usne u lijen smiješak, “Ako me upucaš, nećeš moći doznati
gdje se Eve nalazi, nije li tako? Čini se da smo u slijepoj ulici. Želiš
informacije koje ti odbijam dati. A ako me ubiješ, nikada ih nećeš doznati.”
“Što nije u redu s tobom?!” povikao je Travis. “Ti si mi otac! A ništa ti
ne predstavljam! Zašto ti je uopće stalo? Zašto toliko žarko želiš mene i
Cammie? Zašto želiš Eve?”
Utihnuo je, a pištolj mu se tako silovito zatresao u ruci da mu je gotovo
ispao.
“Znam što smjeraš s Cammie, bolesniče. Kako si mogao? Ona je još
dijete! A Eve? Što je ona ikada učinila, osim toga da se brinula o svojoj majci i
nama?”
301
“Svi mi vi pripadate”, ledenim je glasom odvratio Walt. “Moji ste. A ja
se ne odričem kontrole nad onime što je moje.”
“U tome je stvar, zar ne? Ti si psihopat. Mariš isključivo za kontrolu.
Nije te briga za mene ili njih. Boli te guzica za sve osim sebe i onoga što
možeš kontrolirati. Umišljaš da si Bog, a da su svi ostali samo pijuni koji
moraju raditi što god poželiš i kad god poželiš.”
Walt je slegnuo ramenima. “Misli što želiš. To ne mijenja činjenicu da
su sve karte u mojim rukama. A ovako ćemo dalje. Ti odluči koju sestru želiš
spasiti. Javit ćeš se svom dragom Donovanu Kellyju i učiniti što god je
potrebno da bi doveo Cammie ovamo. Učini to i reći ću ti gdje je Eve. Ako
odbiješ? Možeš se pozdraviti sa svojom dragom polusestricom. Nikada je
nećeš pronaći. Nikada nećeš doznati je li živa ili mrtva. Cammie ti je prava
sestra. A kao što si i sam rekao, ona je još dijete. Stoga sam odluči, Travise.
Moja je ponuda ograničena. Bolje ti je da požuriš. Ali zapamti jedno. Vratit ću
Cammie kako god okreneš. Ako odlučiš ubrzati stvar, bit ću skloniji odati ti
informacije o tvojoj slaboj, pokornoj i krajnje bezvrijednoj polusestri koju
naizgled toliko cijeniš.”
“Slaboj? Pokornoj?” Travis je razjapio usta. Toliko je pobjesnio da mu
se zamutilo pred očima. Vidio je Waltovo lice kao u magli, a koljena su mu
gotovo zaklecala. ”Kurvin sine! Slaba, pokorna i bezvrijedna osoba ne bi ti se
ni suprotstavila. Ne bi riskirala toliko toga da pokuša izvući majku iz tvojih
kandži. Slaba bi osoba odabrala lakši put i dopustila ti da joj kontroliraš
život, na čemu si toliko ustrajao. Šutjela bi i dopustila ti da je nastaviš
zlostavljati. Umjesto toga, ona je izgubila sve. Sve. I stavila je sve na kocku
kako bi odvela mene i Cammie, kako bismo bili sigurni. Jedina slaba,
pokorna i bezvrijedna osoba u cijeloj toj priči jesi ti i užasava me činjenica da
dijelimo istu krv. Preostaje mi samo da se molim Bogu da nikada ništa ne
naslijedim od tebe.”
Waltove oči zasjenio je bijes, prvi trag emocije nakon samodopadne
ravnodušnosti kojom je dotad odisao.
“Nećeš razgovarati s ocem na takav način” pjenio se. “Moj si, dečko. I
tako mi Boga, riješit ću te se kao što sam se riješio one bijednice od tvoje
majke.”
Zaprepašten njegovim priznanjem, Travis je užasnuto zurio u čovjeka
koji se nazivao njegovim ocem. Da, znao je da je Walt ubio svoju ženu, ali
njegovo ga je hladnokrvno priznanje zapanjilo.
302
U tom je trenutku Walt prevalio kratku udaljenost koja ih je razdvajala.
Travis je jedva dospio pojačati stisak oko pištolja kada je Walt nasrnuo na
njega.
Srušili su se, a Walt je, pavši na Travisa, stiskao prste oko njegova
zapešća sve dok Travis nije bio siguran da će mu slomiti kosti. Otac mu je bio
snažan. Znatno snažniji nego što je Travis zamišljao. A tada je shvatio da će
ga Walt ubiti ako mu uspije oteti pištolj iz ruke.
Zakotrljali su se, a Travis je zamahnuo slobodnom rukom pokušavajući
odgurnuti Walta. Walt je zgrabio njegovu ruku i zavrimo mu je iznad glave,
drugom rukom stežući zapešće ruke u kojoj je Travis držao pištolj sve dok
nije izgubio osjet u dlanu.
Waltove oči pobjednički su sijevnule dok je ležao na Travisu
priklještenom o tlo.
“Kakva će to tužna priča biti”, rekao je Walt. “Shrvan tugom zbog smrti
svoje majke i polusestrine metalne bolesti, moj si je sin oduzeo život,
nesumnjivo potaknuti istom onom mentalnom bolešću koja je uništila
njegovu majku i polusestru. Genetika, znaš. Šteta što nisam pažljivije birao
ženu. Sada preostajemo samo ja i Cammie, a ja ću pobrati simpatije za
tragediju koja je snašla moju obitelj.”
Svjestan da se bori za goli život, Travis je zabio koljeno između
Waltovih nogu. Waltovo lice preplavila je agonija pa je malčice olabavio
stisak. Tek toliko da Travis uspije ugurati pištolj između njih.
Shvativši to, Walt se pribrao i ponovno posegnuo ruku bi pokušao
istrgnuti pištolj iz Travisove ruke. Ali Travisovi prsti počivali su na okidaču,
a kada ih je Walt stisnuo, pištolj je opalio.
Walt se trznuo. Travis je osjetio udar, a na trenutak nije bio siguran je li
pogođen on ili Walt. Bio je odviše tup, odviše potresen. Ali zar to ne bi
trebalo boljeti?
Osjetio je gmizanje tople krvi. Namirisao ju je. Spustio je pogled i
ugledao rascvjetalu mrlju na svojoj i Waltovoj odjeći. Potom je podigao
pogled i ugledao Waltove sleđene oči. U njima je vidio bol i šok. I smrt.
Travis ga je odgurnuo, mahnito ga želeći skloniti sa sebe. Odbacio je
njegovo teško tijelo u stranu i nespretno se uspravio na noge, uspaničen zbog
krvi koja mu je prekrivala odjeću. Bila je posvuda po podu. Bože. Waltova
prsa bila su natopljena krvlju.
303
O, Bože. O, Bože. Što će sada? Nije ga želio ubiti! Samo ga je želio
uplašiti. Natjerati ga da mu kaže što je učinio s Eve. Otro je ruke o majicu, ali
postigao je samo to da je još snažnije razmazao krv po dlanovima.
O, Bože. Što da učini? Ionako je bio u velikoj nevolji zbog onoga što je
učinio, a sada je još i ubio vlastitog oca! Što će sada Eve? A Cammie? Trebale
su ga. Sada će ostati same. A on i ne zna je li Eve uopće živa! Ako jest, više
načina da to dozna.
Ulazna su se vrata otvorila uz tresak, a Travisovo srce potonulo je u
pete. To je zacijelo policija. Zacijelo su čuli pucanj. Nema mu spasa. Prekriven
je očevom krvlju. Njegovi su otisci na pištolju.
Ali kada je Donovan Kelly uletio u sobu, zajedno sa svojom braćom i
drugima za koje nije imao pojma tko su, Travis je briznuo u plač.
***
DONOVAN i njegova braća, zajedno s Nathanovim i Joeovim timom,
brzinom su svjetlosti dojurili pred kolibu u okolici Wascoa. Bila je to njihova
posljednja nada. Jedino mjesto na kojem nisu potražili Walta, a da nije bilo
Resnicka i njegove pomoći, još uvijek bi se beznadno vrtjeli u krug.
Ispred kolibe ugledali su zaustavljeni automobil, na što je Donovanu
srce pojurilo u prsima. Arogantni se gad dovezao ovamo vlastitim
automobilom.
Dva prokleta dana. Proveli su dva najduža dana u njegovom životu
prevrćući svaki kamen u životu Walta Breckenridgea. Zatražio je svaku
protuuslugu koju su mu dugovali. Resnick je neumorno radio, povlačeći
svaku moguću vezu pa i više od toga. A sa svakim odmaklim satom
Donovanov užasni predosjećaj rastao je sve dok se nije pomirio s činjenicom
da je izgubio Eve, a vjerojatno i Travisa.
Izišli su, izvukavši pištolje, a potom su začuli pucanj.
Strah ga je ščepao te je zaboravio na sve što su ga ikada učili o oprezu i
pojurio kao bez glave.
Oglušivši se na ljutite povike svoje braće koja su ga upozoravala da
pričeka dok ne osiguraju područje, Donovan je uletio kroz ulazna vrata, ali
ništa ga nije moglo pripremiti na prizor Travisa kako stoji blijed, krvav i
očigledno u šoku. A na podu, okružen lokvom krvi, ležao je Walt
Breckenridge.
304
Travis je podigao pogled prema Donovanu, a potom briznuo u plač. Još
je uvijek držao pištolj u rukama i tresao se kao prut.
“Jebote život”, dahnuo je Sam sustigavši Donovana.
“Travise”, Donovan mu se obratio utješnim glasom. “Sve je u redu,
sine. Spusti pištolj prije nego što ozlijediš sam sebe. Možeš li to učiniti?”
Travis je spustio pogled naizgled tek tada shvativši kako i dalje drži
pištolj u ruci. Potom ga je ispustio, a Donovanova braća i timski kolege
raspršili su se po podu u strahu da će pištolj opalili. Kada se ništa nije
dogodilo, polagano su se uspravili, a Donovan je oprezno zakoračio prema
Travisu.
“Što se dogodilo, sine?” nježno ga je upitao.
“U-upucao s-sam ga”, promucao je Travis. “Nisam htio, Donovane. O,
moj Bože, ubio sam ga, ali nisam htio! Samo sam mu želio zaprijetiti. Da mi
kaže što je učinio Eve. Nisam ga mislio ubiti! Skočio je na mene i borili smo
se. Bili smo na podu, a on je rekao kako je namjeravao učiniti da ispadne
kako sam se sam ubio. Da sam imao istu mentalnu bolest kao i Eve i da sam
si, shrvan tugom zbog majčine smrti i gubitka Eve, oduzeo vlastiti život.”
Donovanova se krv pretvorila u led kada je Travis rekao “gubitka Eve”.
Ali trenutačno je to morao zanemariti. Morao je popraviti ovu situaciju, i to
smjesta.
“Poslušaj me”, Donovan je oštro odvratio.
Travis je poskočio zbog žestine u Donovanovu glasu, ali Donovan je
želio da bude posve pozoran.
“Nisi ubio svog oca. Shvaćaš li me? Nisi to učinio. Tvoj je otac
pokušavao ubiti tebe, a mi smo upali i ubio ga je jedan od nas. Razumiješ li
što ti govorim?”
Travis je trepnuo i odmahnuo glavom. “Ne. Ne mogu ti to dopustiti.
Ubio sam ga, Donovane. Ja sam ga ubio.”
“Ne shvaćaš”, rekao je Ciarrett prišavši Donovanu. “Moraš se pribrati.
Znam da si uzrujan. Znam da si u šoku. Ali ovo je važno, sine. Reci mi da
shvaćaš što ti govorim.” Travis je polako kimnuo.
“Dakle, dogodilo se točno onako kako sam rekao”, Donovan je rekao
blagim glasom u pokušaju da smiri Travisa. “Ti nisi imao nikakve veze s
time. Nisi ni vidio pištolj. Nisi imao pištolj. Nikada nisi ni taknuo pištolj.”
“Ali moji otisci”, bespomoćno je odvratio Travis. “Krv.”
305
Čak i dok je to izgovarao, pogledao je u stranu i opazio kako Skylar
briše pištolj i pruža ga Samu, koji ga je potom spremio u futrolu.
“Skini se”, naredio je Donovan.
Čim je to izgovorio, Joe im je prišao i dobacio Donovanu vojničke hlače
i majicu kratkih rukava.
“Ne miči se. Da se nisi ni pomaknuo. Skini se tu gdje stojiš. Obrisat
ćemo te prije nego što navučeš drugu odjeću. A sada požuri. Nemamo
mnogo vremena.”
Nakon što su se pobrinuli za Travisa i odveli ga do kauča prije nego što
se srušio, Donovan mu je sjeo sučelice i postavio mu pitanje koje ga je
izjedalo otkad je Travis spomenuo gubitak Eve.
Jezik mu je otekao i otežao u ustima. Riječi su mu zapele u grlu jer se
pribojavao odgovora. Bio mu je potreban svaki djelić samokontrole da se ne
slomi i da nastavi smireno sjediti ondje dok mu je svaki dio tijela vrištao kako
je zauvijek izgubio Eve.
“Na što si mislio kada si rekao ‘gubitak Eve’?” upitao je Donovan.
“Gdje je ona? Je li ti išta rekao?”
Suze su ponovno ispunile Travisove oči te je uputio optužujući pogled
Donovanu. “Kako si to mogao učiniti? Kako si je mogao tako izdati? Voljela
te. Rekao si kako želiš da budemo obitelj. Ali razmijenio si je za nas? Zar
zbilja misliš da ćemo Cammie i ja ikada moći biti sretni znajući da smo
slobodni jer si predao Eve tom kurvinom sinu? Vjerovao sam ti. Ona ti je
vjerovala.”
Donovan se nagnuo naprijed i čvrsto uhvatio Travisova ramena,
frustriran što nikako ne dolaze do ključnog pitanja. Eve. Morao je doznati o
Eve. Ali također je morao uvjeriti Travisa da nikada ne bi izdao Eve, inače će
mu Travis odbiti otkriti bilo kakve informacije o svojoj sestri.
“Sine, poslušaj me. Volim tvoju sestru. Ona je moj život. Načula je
razgovor između mene i moje braće o zamci koju smo pripremali tvome
ocu.”
“Ne zovi ga tako”, protisnuo je Travis. “Nikada ga nemoj tako zvati.”
Donovan je kimnuo.
“Pripremali smo klopku za Walta. Željeli smo da misli kako vjerujemo
da je Eve doista bolesna i da smo zabrinuti da predstavlja opasnost za tebe i
Cammie. Željeli smo mu smjestiti. Bili su nam potrebni inkriminirajući
dokazi. Trebalo nam je nešto. I morali smo pronaći načina da ga sredimo. Eve
306
je načula dio u kojem je zvučalo kao da je namjeravam predati njemu i da mi
je stalo samo do tebe i Cammie. Ali to nije istina, Travise. Želim vas sve troje.
Želim oženiti Eve i želim da nas četvero budemo obitelj. Prava obitelj.”
Nada je zasvjetlucala u Travisovim očima, a potom su se iznova
smračile. “Ali Rusty je rekla...”
Donovan je iskrivio lice. “Rusty je bila bijesna na mene jer je i ona
mislila da sam izdao Eve. Vidjela je Eve. Znala je u što Eve vjeruje. I znala je
da je to uništilo Eve. Rusty je jako stalo do tebe, Travise. Kao i do Eve i
Cammie. Ima ogromno srce i napala me zbog onoga što je mislila da sam
učinio. Bila je ljuta jer se osjećala bespomoćno i jer je znala da je Eve u
opasnosti.
“Ozbiljan si?” prošaptao je Travis. “Želiš oženiti Eve? I želiš mene i
Cammie?”
Zbog nade u njegovu glasu Donovanu je prepuklo srce.
“Silno želim tebe kao svoga sina, a Cammie kao svoju kćer. Nadam se
da ću jednog dana imati djecu s Eve, ali u mome srcu ti i Cammie zauvijek
ćete zauzimati prvo mjesto.” Travis je polagano kimnuo u znak slaganja.
“A sada me poslušaj, Travise. Ovo je važno. Ne smijemo gubiti više
vremena. Moram znati je li Walt rekao bilo što o Eve.”
Travis je zatvorio oči, a kada ih je ponovno otvorio, tuga koju je
Donovan ugledao u njima gotovo ga je slomila.
“Nije mi htio reći. Odbio je. Pomislio sam da bi je mogao dovesti
ovamo. Nije znao da ja znam za ovo mjesto. Ali nisam mislio da će se vratiti.
Pokušao se nagoditi sa mnom. Rekao mi je da moram birati između svoje
prave sestre i polusestre. Rekao mi je da ti se javim kako bih ubrzao postupak
da mu se Cammie vrati, a zauzvrat će mi dali informacije o Eve. Ali ako ga
odbijem poslušati, rekao je da će svakako vratiti Cammie, a da ja nikada neću
doznati što se dogodilo Eve.”
“Da sam ga barem ja ubila”, mračno se oglasila Skylar za
Donovanovim leđima.
“Je li Walt često dolazio ovamo?” upitao je Donovan. “Okrenuli smo
mu kuću naglavce, ali nismo uspjeli pronaći ništa što nas odvelo do Eve.
Pretražili smo svaki kutak. Osim ovoga. Pomogao nam je jedan prijatelj s
informacijom iz Porezne koja povezuje jednu od njegovih lažnih organizacija
s ovom adresom.”
307
“Ne znam koliko često”, priznao je Travis. “Ne bih znao ništa o tome,
ali načuo sam ga dok je telefonski razgovarao s nekime i davao mu adresu i
sigurnosne zaporke za onesposobljavanje nadzornog sustava.”
“Čudno je da bi išao tako daleko da zaštiti kolibu usred ničega”,
promrmljao je Joe.
“Eve je rekla kako je Walt iznašao cijelu povijest njezine mentalne
bolesti od rane dobi, pa čak i da je imao i izjavu psihijatra. Rekla je da ih je
pokazao posljednjeg puta kada je pozvala policiju u vašu kuću. Jesi li ikada
vidio te papire nakon toga?” upitao je Donovan.
Travis je raširio oči. “Ne. Nisam. Trebali ste ih pronaći dok ste
pretraživali našu kuću. Ali možda...”
“Ovdje su”, dovršio je Donovan.
Naglo je ustao.
“Edge, ti i Swanny počistite to. Neka izgleda onako kako sam rekao.
Same, pištolj je kod tebe, zar ne? Daj mi ga kako bi moji otisci ostali na njemu.
Što se policije tiče, ja sam ga upucao.”
“Nema jebene šanse”, gorljivo je odvratio Sam. “Ja sam ga upucao. Ti
imaš previše toga na kocki u ovom slučaju.”
“Ne mogu dopustiti da to učiniš”, jednako je gorljivo odvratio
Donovan. “Imaš ženu i kćer i drugo dijete na putu. Neću ti dopustiti da
preuzmeš krivicu u slučaju da stvari postanu gadne.”
“I ti imaš obitelj”, istaknuo je Sam. “Javit ću Resnicku i zamoliti ga da
mahne svojim čarobnim štapićem. Taj nam je gad veliki dužnik i on to zna.
Osim toga, kada mu sve objasnim, riješit će stvar, Imat ćemo pun kurac
papirologije, ali ako ga uspijem dovući ovamo, imat će dovoljno kontakata da
se pobrine da ovo ode u povijest kao opravdano ubojstvo.”
Znajući kako nema vremena za raspravu, Donovan je kimnuo.
“Svi drugi ostaju sa mnom”, rekao je Donovan. “Pretražite kolibu od
vrha do dna. Nešto moramo pronaći. To nam je jedina opcija. Eveino vrijeme
istječe, ako već i nije isteklo. Pronađite mi nešto što će nas uputiti u pravom
smjeru.”
308
41. POGLAVLJE
“ZNAM da je ovo smrt za tvoje kontrolorske instinkte, ali moj tim

mora preuzeti stvar u svoje ruke, otići onamo i riješiti to”, rekao je Resnick.
Kao i obično, iz usta mu je visjela cigareta te je povukao dim, a potom
ga ispustio u kratkim oblačićima, odajući uzrujanost.
Okupili su se pred maksimalno zaštićenim privatnim posjedom,
pedesetak kilometara od Waltove kuće izvan Wascoa. Njihova iscrpna
pretraga Waltove kolibe isplatila se. Umišljeni je gad ne samo zadržao lažnu
povijest bolesti koju je dao napraviti za Eve u svome uredu nego je vodio i
dnevnik u koji je zapisao svaki detalj u posljednjih dvadeset godina.
Donovan nije mogao vjerovati da bi netko toliko oprezan, lukav i
inteligentan poput Breckenridgea bio toliko glup da zapiše dokaze o
vlastitim zločinima, ali kao što je Skylar objasnila, smatrao se nepobjedivim.
Nedodirljivim. I bio je odviše samodopadan da bi ih ostavio nezabilježenima.
Skrivao ih je radi vlastitog užitka. Bila je to njegova pismena ostavština.
Stvari kojima se ponosio. Ubojstvo vlastite žene i bijedna lakoća s
kojom je to učinio. Ubiranje simpatija i divljenja zbog načina na koji je
prihvatio svoju pokćerku i samodopadnost zbog načina na koji je kontrolirao
cijelu obitelj.
To mu se gadilo i dodatno mu ulijevalo strah da je Walt već ubio Eve i
riješio se njezina tijela. Spomenuo je alibi, ali nije napisao ništa više. Donovan
je podivljao, a braća ga nisu mogla smiriti. Sve dok Skylar nije pronašla
financijska izvješća. Protuzakonita, na ime lažne tvrtke. A sredstva su
pristizala na adresu privatnog lječilišta izvan Portlanda u Oregonu.
Pogodak.
Zacijelo je onamo spremio Eve. A ako im je davao novac i skrivao tu
činjenicu, to znači da iz nekog razloga nije želio da ostatak svijeta dozna za
njih.
Sam je opsovao, a Donovan je proparao Resnicka pogledom.
“Nema jebene šanse da prepustim Eveinu sudbinu u tvoje ruke i ruke
tvojih potrčaka”, procijedio je Donovan.
Resnick je podigao obrve, ali opet, izuzev nadrkanog pušenja – kojem
je često pribjegavao – tip se rijetko kad uzbuđivao oko bilo čega. Osim ako ne
309
računa cijeli onaj fijasko sa Sheom i Grace. Bio je to prvi put da ga je Donovan
vidio kako izražava bilo kakvu emociju. Još ga je uvijek čudio, ali tip je
očigledno imao dobro srce pod tom boli me kurac, gledam samo državne interese
maskom.
“Slušaj me, Donovane. Ionako imam dovoljno nereda koji moram
počistiti za tobom. Ne želim još jedan. Ako se moj tim uključi, to će se voditi
kao državna akcija. Ti si se jednostavno zatekao ondje poslije nas i kao takav
ne snosiš nikakvu daljnju odgovornost. Ovo se mora obaviti u skladu sa
zakonom. Moji potr;ci, kako ih nazivaš, dobri su i ti to dobro znaš. Neće
sjebati.”
“Ima pravo, Vane” rekao je Garrett pomirenim tonom koji je govorio
Donovanu da mu se ta situacija ne sviđa ništa više nego njemu.
“Dovraga” opsovao je Donovan. “Okej, ali krenimo. Gubimo vrijeme.
Vrijeme koje Eve nema. Želim je izbaviti iz tog pakla.”
“Onda idemo”, rekao je Resnick, mahnuvši vodi svog tima.
“Javit ću ti kad uđemo i osiguramo područje”, rekao je Kyle Phillips
prolazeći pokraj Donovana. “Ali čekaj na moj znak. Nemoj sjebati, Kelly.
Misli glavom i ostavi svoje osjećaje po strani. Sve mora biti prozirno.”
Da ostavi osjećaje po strani. Kako kada su njegovi srce i duša u toj
prokletoj rupi i trpe Bog zna što? Da, ostavit će svoje osjećaje po strani. Kako
ne bi.
Sam je položio ruku na Donovanovo rame naizgled shvativši koliko je
ovaj blizu da sve pošalje u tri kurca i odjuri prije Kylea Phillipsa i njegovog
tima. Otresao je Samovu ruku sa sebe.
“Sve O.K. Čekat ću.”
Stajao je i čekao, pušeći se od bijesa i umirući od boli iz sekunde u
sekundu. Slušao je, upinjući se prema građevini ugniježđenoj među stablima,
izoliranoj od ostatka svijeta. Cijeli je kompleks bio okružen visokim kamenim
zidom upotpunjenim bodljikavom žicom pri vrbu. Bio je to prokleti zatvor i
utroba mu se raspadala na pomisao da je Eve zatočena unutra. Da postupaju
s njom kao sa životinjom. I gore nego sa životinjom.
Činilo mu se kao da je prošao cijeli sat, a možda i jest. Nije on jedini
huktao od nestrpljenja. Njegova braća te Nathanov i Joeov tim, svi su bili
napeti kao puške.
“Silno me živcira što moramo slušati naredbe tog kretena”,
promrmljala je Skylar. “Nije mi on jebeni šef.”
310
Sam se nacerio stojeći pokraj Donovana. “Jako mi se sviđa. Priznajem,
bio sam nepovjerljiv kada sam je tek zaposlio, ali želio sam vidjeti za što je
sposobna. Moraš priznati, savršena je. Izgleda krhko i bezazlenu poput
navijačice, ali odrezala bi ti jaja bez premišljanja i nagurala ti ih u grlo dok bi
ti lomila koljena.”
Joe je frknuo, načuvši Samovu primjedbu.
“Na koga bi se kladio u barskoj tučnjavi: Na nju ili P. J.?”
Donovan je zakolutao očima zbog tog djetinjastog komentara.
Sam je hinio da razmišlja, ili je možda doista razmišljao o tom suludom
scenariju. Garrett se podsmjehnuo.
“Ja bih se ipak kladio na P. J. Nemilosrdna je. I sve uzima k srcu. Sada i
više nego prije. Iako ne kažem da je to loše. Čuvam joj leđa i uvijek ču ih
čuvati”, ozbiljnijim je glasom dometnuo Garrett. “Sky zna razlučiti mozak od
osjećaja i obaviti posao.”
“I zna igrati prljavo”, rekao je Sam. “Zato mi se sviđa. Dobar je dodatak
timu. lako nije ni vrijeme ni mjesto za to, imam nekoga u planu za Rjjev tim.
Sada mu nedostaju dva čovjeka i ne može nastaviti raditi s tolikim manjkom.
Ali njegova će biti zadnja. Mogu mu dati preporuku, ali kao i Steele, odluka
je na njemu. Ja ih možda plaćam, ali teško da se mogu smatrati njihovim
šefom.”
Garrett je podigao obrvu. “Tko je taj tip?”
Sam se nasmiješio. “Nije tip. Žena je. P. J. i Skylar dobro su nam
poslužile. Imam kvalificiranu kandidatkinju s vrhunskim preporukama.
Mislim da bi savršeno odgovarala Riju i njegovom timu. Povučena je kao i
oni. Ne govori mnogo, ali među najboljima je u prašenju turova. Opasna je.
Mogla bi te srediti u borbi prsa o prsa” obratio se Garrettu, ignorirajući
njegovo prezirno otpuhivanje. “Također je stručnjakinja za eksplozive.
Posebno za onesposobljavanje bombi. Radila je za pirotehnički odjel u
NYPD-u, Prije toga radila je u vojsci, što bi Nathan i Joe trebali cijeniti. Bila je
dobra i želim da je biro dobro razmotri. Ako ga uspijem dovoljno dugo
zadržati izvan njegove pećine.”
“Koliko je vremena prošlo?” oštro je upitao Donovan zasitivši se
čavrljanja. Znao je da mu braća pokušavaju odvratiti pažnju. Skrenuti mu
pozornost s činjenice da Eveina sudbina visi o niti, a da su oni prepušteni na
milost i nemilost jebenog Kytea Phillipsa i njegovog tima specijalnih
operativaca.
311
Ali da, morao je priznati zasluge mladom marincu. Bio je opak borac.
Ipak, njegovi osjećaji nisu bili umiješani u to. Donovanovi jesu.
Kao na znak, začuli su Kyleov glas u slušalicama, a Donovan je čvrsto
stisnuo svoju kako mu ne bi promaknula ni jedna jedina riječ.
“Sve je čisto. I, Donovane, moraš doći ovamo. Istočno krilo. Zadnja
soba. Požuri.”
Donovan se zanjihao, a srce mu je gotovo prestalo kucati. U Kyleovu
glasu začuo je netipičnu zabrinutost. Tip je bio poput robota. Programiran da
obavi posao i ne obraća pozornost ni na što drugo. Da ne osjeća. Da ne misli.
Da postigne svoj cilj bez obzira na sve.
“O, Bože”, Donovan je prošaptao i dao se u trk, s braćom i timom za
petama.
Uletio je kroz vrata, letimice zamijetivši kako je sve osoblje na podu,
ruku povrh glava i licem prema dolje. Ignorirao ih je i odlučno potrčao niz
hodnik istočnog krila.
Utrčao je kroz otvorena vrata i zastao kao ukopan pred prizorom koji
ga je dočekao. Suze su ga zapekle u očima kada je ugledao Eve. Odnosno,
ono što je preostalo od Eve.
Svezana u luđačku košulju, sjedila je na stolcu u kutu prostorije i
odsutno zurila kroz sićušni prozor s pogledom na stražnje dvorište. Kosa joj
je bila slijepljena. U kutu usana imala je masnicu, a trak osušene krvi spuštao
joj se niz bradu. Pogled joj je bio prazan, a lice blijedo nalik na smrt.
“Nisam mogao dobiti odgovor”, tiho je rekao Kyle stojeći blizu Eve.
“Nije ovdje. Ne znam je li se isključila ili je pod utjecajem lijekova, ali nešto
nije u redu. Nisam dobio ama baš nikakvu reakciju. Nema blage veze da sam
uopće ovdje. Samo zuri kroz mene.”
O, Isuse. Nije osjećao ni trunku olakšanja zbog činjenice da je živa.
Mogla je disati, ali koliko je nje preostalo unutra? Hoće li se izvući? Hoće li
ikada povratiti svoju Eve?
“Želim znati kog su joj vraga učinili” zarežao je Donovan. “Odmah.
Dovedi mi njezina liječnika i boli me kurac što moraš učiniti da ga natjeraš da
propjeva.”
Donovan je tiho prišao mjestu na kojem je Eve sjedila, nepomična
poput kipa, pogleda uperena u neku daleku točku. Istini za volju, nije
izgledala kao da išta vidi. Povukla se u sebe, štiteći se od stvarnosti.
312
Kleknuo je pred nju, a potom spustio pogled na spone koje su joj
onemogućavale kretanje. Pobjesnjevši, zgrabio je nož, ali Garrett mu je prišao
i zgrabio Donovanov dlan prije nego što je ovaj uspio izvući.
“Polako, stari”, tiho je rekao Garrett. “Mogao bi je prestraviti ako
počneš mahati nožem tako bijesan. Razgovaraj s njom. Ja ću je osloboditi s
leđa.”
Znajući da njegov brat ima pravo, Donovan je vratio nož natrag u svoj
pojas, a potom posegnuo i nježno pomilovao Eveino lice, nadajući se
nekakvom znaku prepoznavanja. Ali nije reagirala na njegov dodir. Nije se ni
lecnula.
Oči su joj ostale odsutne. Prazne. Beživotne.
Obuzela ga je panika te se nekontrolirano zatresao. Poželio je zajecati
kao malo dijete, ali morao je ostali pribran radi Eve. Nije se smio slomili pred
njom. Morao je ostati snažan zbog nje. Morao je biti njezina stijena. Jedino
čvrsto uporište u njezinu trenutačnom postojanju.
Garrett ju je hitro odvezao te su je oslobodili stezulje. Ruke su joj
mlitavo pale uz bokove. Činilo se kao da ne zamjećuje kako je konačno
slobodna. Pogled joj je ostao usmjeren na neku udaljenu točku s vanjske
strane prozora.
“Eve” nježno je rekao. “Eve, dušo, ja sam, Donovan. Sada si sigurna.
Imam te. Travis i Cammie sigurni su. Tvoj je očuh mrtav, dušo. Više ti ne
može nauditi. Slobodna si.”
Eve nije odgovorila, a Donovana je obuzeo još veći užas. Poželio je
vikati na nju. Tresti je dok se konačno ne osvijesti. Ali nije učinio ništa od
toga jer nikada nije želio pokazati i trunku nasilnosti prema njoj. Trebala je
nježnost i blagost, a on će joj ih pružiti, to i mnogo više. Pružit će joj svoju
ljubav i nikada joj više neće dati razloga da posumnja u nju.
Joe se vratio u sobu, gotovo vukući tipa u bijeloj laboratorijskoj kuti za
sobom. Bilo je očito kako je tip izvan sebe od straha i da ga je Joe dozlaboga
isplašio. Kao da to nije dovoljno, Skylar mu se smjesta unijela u lice, a
izgledala je jebeno zastrašujuće. Šalu o navijačicama na stranu, ta žena nije
izgledala nimalo bezazleno. Pogled joj je bio smrtonosan dok je mahala
opakom oštricom pred tipovim nosom.
“Imaš dvije sekunde da mi kažeš kog si joj kurca napravio, inače ću te
početi sjeckati na komadiće. A to neće biti brzo i bezbolno. Natjerat ću te da
313
krvariš i patiš, ali nećeš umrijeti. Samo ćeš željeti da se to dogodi”, Skylar je
doslovce pljuvala riječi.
Čovjek je nasmrt problijedio i bilo je očito kako Joeova prijetnja nije bila
ni do koljena onoj koju je Skylar netom izrekla.
Donovan je morao priznati, Skylarino ratničko izdanje bilo je prilično
impresivno. Edge se samo mračno smješkao, s ponosom promatrajući Skylar
u akciji. Swanny je stajao otraga, sa slabašnim osmijehom na zainteresiranom
licu.
“Nitko joj nije naudio. Tjelesno”, požurio se opravdati. “Na teškim je
sedativima otkad je stigla. Došla je ovamo pod utjecajem lijekova. Ovakva je
otkad su je dovezli. Rekli su nam da je nastavimo tretirati sedativima, da je
suicidalna i da je moramo vezati jer zna biti nasilna te da je u prošlosti
ozlijedila ljude kojima je stalo do nje.”
“Koji si joj kurac dao, i koliko?!” zaurlao je Donovan.
“Mogu vam dati njezin bolnički karton”, promucao je čovjek. “Sve je
zabilježeno. Dobila je posljednju dozu prije jednoga sata, a njezin nas je
liječnik uputio da joj dajemo terapiju četiri puta dnevno te da je držimo pod
sedativima dok se on ne vrati i ponovno procijeni njezino stanje.”
“Glupost”, zarežao je Donovan. “A tko je taj liječnik koji ti je to
naredio? Govnar se nikad nije namjeravao vratiti. Željeli su je zadržati u
ovakvom stanju.”
“Dat ću vam sve informacije koje imam”, odvratio je tip. “Samo
nemojte nauditi mojim zaposlenicima! Oni su nevini. Ovdje su samo kako bi
se skrbili o našim pacijentima.”
“A imate ili tek nekolicinu”, proderala se Skylar. “Imate ogromnu
privatnu bolnicu i, koliko, četiri pacijenta? I svi su nesumnjivo iz bogatih
obitelji koje vam plaćaju masnu lovu da se pobrinete za njihove ‘probleme’.
Jesam li u pravu?”
U njegovim je očima sijevnula krivnja, a Donovan je znao kako je
Skylar ostvarila pun pogodak.
“Donovane”, Resnick se tiho oglasio. “Uzmi Eve i odvedi je odavde. Ja
ću se pobrinuti za sve. Ovo spada pod državnu nadležnost. Zatvorit ćemo
slučaj i riješiti ga preko vlastitih kanala tako da se lječilište zatvori, a svi
umiješani uhite i odgovaraju za svoje postupke. Ti nemaš što tražiti ovdje.
Samo ćeš zamutiti vodu. Dobro ću se pobrinuti da Travis nema nikakve veze
314
s nesretnom smrću Walta Breckenridgea. Vjeruj mi. Sredit ću sve, a ti, Eve,
Travis i KGI nećete biti upetljani ni u što.”
Tražio je previše, a Donovan je gorio od potrebe za osvetom. Za krvlju.
Želio je kazniti svako govno odgovorno za to što su učinili Eve. Ali Resnick je
bio u pravu. Eve je bila njegov prvi i jedini prioritet. Osveta trenutačno nije
imala mjesta među njegovim zadacima.
Zatvorivši oči, složno je kimnuo. Potom je oprezno podigao Eve u
naručje, a srce mu se slomilo kada joj se tijelo mlohavo opustilo u njegovim
rukama, nepomičnih očiju, netremična pogleda.
Pohitao je van iz bolnice, poželjevši je spaliti do temelja zajedno sa svim
zaposlenicima. Ethan je u međuvremenu bio izišao, što Donovan dotad nije
zamijetio, te je stajao uz prednju stranu terenca.
“Otiđi u zračnu luku kako bismo što prije odjebali odavde”, rekao je
Sam, položivši dlan na Donovanovo rame. “Mlažnjak ima dovoljno goriva i
spreman je za polazak. Nathan, Joe i Skylar ići će s tobom i Ethanom. Mi
ćemo vas slijediti. Odvedi je u avion pa jebeno brišimo kući.”
315
42. POGLAVLJE
SAT poslije nalazili su se u zraku, a Donovan je sjedio držeći Eve u

naručju. Obraćao joj se utješnim glasom, govoreći joj koliko je voli te da je
sada na sigurnom. Da idu kući. Da su Travis i Cammie dobro.
Čim su stigli na pistu, Travis se uznemirio zbog Eveina stanja. Laknulo
mu je što je živa, ali smjesta je klonuo čuvši čemu je sve bila podvrgnuta.
Donovan je naredio Nathanu da povede Travisa sa sobom u pilotsku
kabinu kako bi mu odvratio pažnju. Možda je Eve trebala obitelj i poznate
stvari koje su dolazile s njom. Ali Travis je bio živi kaos i Donovana je
brinulo da će samo pogoršati Eveino stanje, iako ona nije izgledala ni
približno svjesna svoje okoline. Ali želio je – trebao je – biti nasamo s njom, a
da pritom ne mora tješiti i Travisa. Nathan će se pobrinuti za njega.
Joe je ušao u salon mlažnjaka dok je ostatak tima sjedio u redovima
između pilotske kabine i kabine s kaučem i dvama naslonjačima. Sjeo je
sučelice Donovanu te pogledao u svog starijeg brata, očiju ispunjenih
suosjećanjem i razumijevanjem.
“Gledaj, svjestan sam kako ti ne mogu reći da znam kako se osjećaš”,
Joe je otpočeo. “Nisam bio zaljubljen. Ja sam jedini nevezani brat, stoga te
neću vrijeđati i pričati sranja o tome kako razumijem kroz što prolaziš. Ali
prošao sam to sa svakime od vas. Bio sam ondje kada se događalo ono
najgore. Prebrodit će ona to, stari. Snažna je. Ona je borac.”
“Ali misli da sam je izdao”, odvratio je Donovan glasa ispunjena boli.
“Kakvog razloga ima da se osvijesti, ili da samo i odgovori čovjeku za koga u
svome srcu i duši vjeruje da ju je izdao, iskoristio i lagao joj? Pogledaj je,
čovječe. Nema je. Nije ovdje. Isključila se i ne znam je li to zbog lijekova koje
su joj dali na silu ili se jednostavno isključila jer smatra kako nije vrijedno
živjeti u stvarnosti koja je okružuje.”
“Sjeti se kakva je Shea bila kada smo je pronašli” nježno je dometnuo
Joe. “Sjeti se koliko je bila izgubljena. Koliko se Nathan brinuo da smo je
izgubili - Da se više nikada neće vratiti. Sve što je Shei bilo potrebno bili su
vrijeme i njegova ljubav. Naša ljubav. Podrška njezine obitelji. Naše obitelji.
Ista je stvar potrebna Eve. Ozdravit će ona, Vane. Samo moraš biti uz nju i
316
voljeti je. Mora znati da je voliš i da je nikada ne bi izdao. Izvući će se iz
ovoga. Maren se već javila i čeka vas. Provjerit će što su joj učinili i treba li joj
pomoć koja nadilazi Mareninu moć. Što god da joj treba, omogućit ćemo joj
to. Uz tebe i našu obitelj, uz Cammie i Travisa i Waltovu smrt, izvući će se.
Samo joj treba vremena. Kao što je Shei trebalo vremena. Ali bit će joj dobro.
Iz dubine duše vjerujem to. Ne pričam gluposti samo kako bih te umirio.”
“Ne mogu podnijeti pomisao da misli – da vjeruje – kako sam joj ja to
učinio”, promuklo je odvratio Donovan. “Nikada neću voljeti drugu ženu
ovako kao što volim Eve. Ona je ta za mene, stari. Ona prava. Znao sam to
čim sam je prvi put vidio. I trebao sam biti jasniji. Trebao sam joj to reći, ali
smatrao sam kako imamo vremena: Bio sam umišljen i uvjeren da ću srediti
Walta, da će biti tako jednostavno. Imao sam plan kako da ga riješim koji je
trebao biti mačji kašalj. Bio sam toliko opsjednut njime i nisam želio ni uzeti
u obzir bilo kakvu drugu mogućnost, osim toga da obavim stvari onako kako
sam ja želio. A Eve je platila zbog toga. Trebao sam biti iskren s njom od
početka. Pokušavao sam je zaštititi, a postigao sam samo to da pomisli kako
ću je ostaviti na cjedilu. Sva ona sranja o mojoj slabosti na žene i djecu, a
posebno na djecu. Isuse, čak i ja vidim koliko to loše izgleda, koliko loše
zvuči. Mogu shvatiti zašto je Eve pomislila to što jest jer je cijela moja obitelj
neprestano recitirala te proklete riječi cijelom jebeno svijetu. Kako li se samo
Eve osjećala svakog puta kada bi netko dometnuo posebno na djecu, kao da je
ona čisti dodatak. Nedovoljno važna kao ta djeca, a zapravo je ona bila
glavna u svemu tomu.”
“Prestani mučiti sam sebe” rekao je Joe. “To neće koristiti ni tebi ni njoj.
Poštedi se, stari. Obaspi je svojom ljubavlju i podrškom. Odvedi je kući
Cammie i Travisu. Izvući će se. Nećemo ni pomišljati ni na što drugo. A ti
vrlo dobro znaš da su Kellyjevi hrpa tvrdoglavih, upornih, nasrtljivih ljudi
koji, kada si nešto zacrtaju, to i ostvare bez obzira na sve. Ona je dio obitelji.
Ona je jedna od nas. I nema jebene šanse da itko od nas odustane od nje.”
Donovan se nasmiješio, a djelić njegove agonije povukao se. Samo
djelić.
“Velika je to stvar kad mi mali braco soli pamet”, promrmljao je
Donovan.
Joe se nacerio. “Uživam u trenutku. Možda se nikada više ne ponovi.”
“Hvala”, iskreno je odvratio Donovan. “Drago mi je što ste ti i Nathan
napustili vojsku i što radite s nama. Nismo bili potpuni dok nam se vas
dvojica niste pridružili. Sada smo potpuni.”
317
Sjena je na trenutak preletjela Joeovim očima, a Donovan je znao kako
se prisjeća koliko su bili blizu da izgube Nathana. Joeova brata blizanca.
“Samo se sjeti da sam osjećao isto što i Shea. Da sam imao istu vezu s
njom kakvu ima Nathan. I vidio sam što je ona vidjela, osjetio što je ona
osjetila. A ona je prošla kroz pakao. Mučili su je, a kada sam je pronašao, bila
je beživotna ljuštura svoje prijašnje osobnosti. Ali oporavila se, a tako će i
Eve. Samo joj daj vremena. Ako su je samo držali pod sedativima, to se može
izliječiti.”
Donovan je palcem nježno pomilovao tamnu masnicu na Eveinim
usnama i osušenu krv na njezinoj usni. “Netko ju je udario. A ako su je
udarili, tko kaže da joj nisi naudili i na druge načine? Možda nikada nećemo
doznati što je proživjela. Čak i ako se povrati, možda se nikada neće sjetiti
svega što joj se dogodilo.”
“Možda je tako i najbolje”, tiho je odvratio Joe. “Nekih se stvari bolje i
ne sjećati. Treba znati samo to da je voljena i sigurna. Prošlost više nije
važna.”
Donovan je kimnuo. “U pravu si. Znam da si u pravu. Ali, dovraga,
želim proliti krv svim tim jebenim gadovima koji su sudjelovali u njezinu
mučenju. A to da sve prepustim Resnicku? To je nešto najteže što sam ikad
morao učiniti u životu.”
“I najnesebičnije”, dometnuo je Joe. “Odustao si jer je to potrebno Eve.
Potreban si joj ti. A umjesto da tražiš osvetu, odustao si jer te Eve treba.
Učinio si pravu stvar, Donovane. Nemoj misliti drukčije.”
Donovan je snažnije zagrlio Eve i zatvorio oči prislonivši usne o njezino
čelo.
“Vrati mi se”, prošaptao je. “Vrati mi se da ti mogu reći koliko te volim.
Da ti to mogu ponavljati svakog dana do kraja života.”
318
43. POGLAVLJE
ISTOG trenutka kada je Donovan ušao u svoju kuću, noseći Eve i u

pratnji Travisa koji se počeo vrzmati oko njega čim su napustili avion,
Cammie je skočila iz Sophiena krila na kauču i pohrlila prema Donovanu i
Travisu.
Travis ju je smjesta podigao u naručje i grčevito je stisnuo, ali Cammien
pogled bio je prikovan za Eve, očiju raširenih od straha.
“Evie?” prošaptala je Cammie. “Što nije u redu s Evie?” Pogledala je u
Donovana, a suze su preplavile njezine velike oči.
“U redu je, dušice”, rekao je Donovan, nadajući se da će mu Bog
oprostiti tu laž. “Samo spava. Jako je umorna i moramo je pustiti da se
odmori.”
Maren im je prišla, čela nabrana od zabrinutosti. “Ne ovdje” tiho je
rekao Donovan. “Odnijet ću je u spavaću sobu.”
Dok je govorio, pogledao je prema Sophie, nijemo joj poručujući da
zabavlja Cammie.
“Ostani ovdje s Cammie”, obratio se Travisu. “Potrebna joj je utjeha.
Znam da si zabrinut za Eve, ali Maren će je pregledati, a ja ću ti javiti čim se
bilo što promijeni.”
Travis se nije činio sretnim zbog te naredbe, ali nije se pobunio.
Umjesto toga okrenuo se prema Cammie s vedrim osmijehom na licu.
“Nedostajala si mi, malena. Što kažeš na to da se pođemo igrati s Cece i
njezinim igračkama?”
Cammie je izgledala nepovjerljivo, ali na Donovanov poticaj, poslušala
je i izmigoljila iz Travisova naručja pa uhvatila njegovu ruku i povukla ga
prema provizornoj igraonici koju je Sophie napravila za djevojčice.
Donovan je žurnim korakom odnio Eve u spavaću sobu i nježno je
položio na krevet. Oči su joj sada bile sklopljene, dok su prije bile otvorene i
prazne. Beživotne. Krajnje beživotne. Ali sada je spavala, a to ga je tješilo, jer
možda pronalazi utjehu u tim trenucima, umjesto da je budna i nesvjesna, u
osobnom paklu za koji samo ona zna.
Preuzeo bi ga na sebe bez trenutka premišljanja. Preuzeo bi svu njezinu
bol, njezinu patnju, njezinu tugu i ljutnju i podnio bi sve samo kada bi je
319
mogao vratiti. Cijelu. Eve koju je poznavao i volio više nego što je ikada
mogao i zamisliti da će voljeti neku ženu.
Znao je da ljubav postoji. Znao je da predstavlja nešto doista posebno.
Vidio je svoju braću i vode svojih timova i to kakvi su bili sa svojim ženama.
Ali jesu li svi oni osjećali sveprožimnu emociju kao i Donovan? Je li se ono
što je on osjećao moglo usporediti s onime što je postojalo između njegove
braće i njihovih žena? To mu je bilo teško povjerovati, ali pretpostavljao je
kako bi se njegova braća bunila. Svi bi preuzeli patnju svojih žena na sebe.
Umrli bi za njih bez razmišljanja. Nije postojala ni jedna prevelika ili
preteška žrtva koju nisu bili spremni učiniti za njih.
Ljubav je bila višeznačna, bolna, vesela, ispunjavajuća i jebena stvar.
Činila je čovjeka ranjivim. Izlagala ga je nezamislivoj patnji i agoniji. Ali
također mu je darivala nešto moćnije od bilo čega na svijetu. Ljubav žene bila
je najdragocjeniji dar koji muškarac može dobiti. A Donovan je nikada neće
uzeti zdravo za gotovo. Ako uspije ponovno osvojiti Eve, povratiti njezino
povjerenje i njezinu ljubav, vječno će ih čuvati. I nikada joj više neće dati
povoda da posumnja u njega. Pa makar mu za to bio potreban ostatak života,
iskupit će se za svu bol koju joj je nanio.
Maren je iščitavala medicinska izvješća koja su donijeli iz bolnice,
snažnije se mršteći što je duže čitala. Potom je zgađeno odbacila papire i
prišla Eve, detaljno je pregledavajući. Nježno joj je rastvorila vjeđe i
provjerila zjenice svojom tankom džepnom svjetiljkom. Potom joj je
provjerila puls i poslušala disanje, nijemo brojeći i pomičući usne, što je bio
jedini znak da broji.
Kada je završila, uzdahnula je i okrenula se Donovanu.
“Pretvorili su je u biljku” rekla je, očiju sjajnih od suza. I mržnje.
“Skylar mi je rekla za dnevnik koji ste pronašli u kolibi i Waltov zapis o tome
kako planira kazniti Eve ako odbije njegovu seksualnu ponudu. Ako odbije
njegove planove za nju. Iz nekog čudnog razloga, pomisao da siluje Eve bila
mu je odbojna. Kreten je smatrao kako bi se Eve trebala osjećati počašćenom
jer je Walt želi u svome krevetu, kao svoju ljubavnicu. Stoga, ako se bude
opirala, što je očigledno učinila, namjeravao ju je institucionalizirati neko
vrijeme. Držati je pod teškim sedativima, a potom bi je posjetio nakon što bi
se oporavila od djelovanja lijekova i bila dovoljno svjesna da donese odluku.
Nastavak života nalik na biljku te u okovima. Ili pristanak na njegove
zahtjeve da spava s njime i dopusti mu da kontrolira svaki dio njezina
života.”
320
“Luđak”, procijedio je Donovan. Kiptio je od bijesa, ali istodobno je bio
zahvalan što nije bila seksualno zlostavljana, lako zlostavljanje koje je
doživjela nije bilo ništa bolje. Ali barem joj nije tjelesno naudio.
“To je na neki način gore nego da ju je silovao”, tiho je rekla Maren,
pročitavši Donovanove misli. “Nije joj silovao tijelo, ali može se reći da joj je
silovao um. Lišio ju je svakog izbora, razuma. Oduzeo joj je sve. Osjećaj
vrijednosti, samu njezinu bit. Istinski vjerujem da bi se možda brže oporavila
od tjelesnog silovanja nego od ovakve vrste silovanja.”
“Hoće li se oporaviti?” promuklo je upitao Donovan. “Što su joj dali,
Maren? Moram znati istinu. Nemoj ništa uljepšavati. Jesu li joj trajno oštetili
um? Hoće li ikada više biti ona stara?”
“Sjedni”, nježno je rekla Maren, povlačeći Donovana za ruku sve dok
se nije spustio na stolac pokraj kreveta.
“Držali su je pod teškim lijekovima, koliko sam uspjela procijeniti, i
vjeruj mi kad ti kažem da nije riječ ni o kakvoj legalnoj medicinskoj ustanovi,
stoga su izvješća u najbolju ruku nepotpuna i nejasna. Davali su joj
psihotropske lijekove u redovnim razmacima. Odviše redovnim. Četiri puta
na dan, a već je bila teško drogirana kada je stigla. Lijekovi poput Thorazinea
imaju dulje vrijeme djelovanja i moglo bi proći nekoliko dana prije nego što
joj napuste tijelo. Ako imamo sreće pa su joj dali lijek s kraćim učinkom,
moguće je da će se osvijestiti i prije. Jednostavno ne možemo znati sa
sigurnošću.”
Zastala je kao da pušta tu vijest da se slegne. Potom je nastavila, očiju
punih suosjećanja dok je zurila u Donovana, Posegnula je prema njegovom
dlanu i stisnula ga, nudeći mu utjehu.
“U igri je i činjenica da se možda neće željeti vratiti. Da se možda
povukla na mjesto gdje ne osjeća bol i izdaju.”
Donovan se lecnuo, a sva mu je krv napustila lice.
“Ne govorim to kako bih te povrijedila”, rekla je. “Ali moramo to uzeti
u obzir. Misli da si je izdao. Misli da je ne voliš i da ti je stalo samo do Travisa
i Cammie. Na neki su joj način lijekovi došli kao blagoslov jer su je otupili.
Ništa ne osjeća. Ništa ne zna. Nije svjesna svoje okoline i rado to prihvaća.
Um je štiti od boli i realnog straha od njezina očuha i onoga što će joj s
vremenom učiniti.”
“Što mogu učiniti?” bespomoćno je upitao Donovan.
321
Suze su mu zapekle oči. Trepnuo je te mu se učinilo kao da trlja pijesak
po očima. Osjećaji su mu bili ogoljeni. Srce uništeno. On je kriv za Eveino
stanje. On je kriv za to što se dogodilo. Da je barem postupio drukčije. Da
barem nije bio toliko odlučan u namjeri da je zakrili od svega.
Napravio je najveću pogrešku na svijetu time što joj se nije povjerio.
Nije zaslužio njezino povjerenje jer joj zauzvrat nije podario svoje. Nije želio
da dozna bilo što od njegovih planova. Glupan, mislio je da može riješiti
stvar bez njezina znanja, a potom je dovesti pred gotov čin pa će onda živjeti
sretno do kraja života.
On, pametnjaković, trebao je biti mozak cijele operacije.
A ispao je najveća budala na svijetu. Razmišljao je srcem umjesto da je
upotrijebio svoj najbolji adut. Ne svoju tjelesnu snagu. Ne svoju obuku. Svoju
pamet. Svoj um. A Eve je skupo platila njegov zajeb.
“Ne smiješ se mučiti, Vane” tiho je rekla Maren. “To neće pomoći ni
njoj ni tebi. Moraš biti snažan radi nje. Moraš je nagnati da se poželi vratiti.
Moraš je uvjeriti da je voliš, da je nisi izdao. I moraš biti strpljiv i čekati
koliko je god potrebno da poželi ispuzati iz rupe u koju se uvukla. Jer se
ondje osjeća sigurno. Ondje joj ništa ne može nauditi. Ali u stvarnom svijetu?
On je može uništiti i ona to vrlo dobro zna.”
“Dakle, da samo sjedim i ništa ne radim?” ogorčeno je upitao Donovan,
“Ne”, usprotivila se Maren. “Razgovaraj s njom. Okruži je obitelji.
Sobom, Travisom i Cammie. Budi uporan. Nemoj joj dopustiti da se ponovno
zavuče u svoju čahuru kada lijekovi prestanu djelovati pa postane svjesnija
svoje okoline. Tada ćeš morati biti ustrajniji nego ikad. Zato što će se, kada se
djelovanje lijekova povuče i kada ne bude pod njihovom zaštitom, povući na
druge načine. Um je vrlo zakučasta stvar i učinit će sve kako bi zaštitio
samog sebe. Ako joj to dopustiš, pronaći će načina da se isključi i bez
lijekova. Stoga je obaspi svojom ljubavlju. Cammienom i Travisovom
ljubavlju. Pomozite joj zajedničkim snagama. Pokažite joj da ste obitelj. Vas
četvero. I ne budi nježan prema njoj, Vane. Znam da će ti instinkt nalagati da
postupaš prema njoj kao prema djetetu. Nećeš je željeti uznemiravati ni na
kakav način. Ali ne smiješ to učiniti. Morat ćeš biti grub i dodijavati joj ako
bude potrebno.”
“A tako će me zamrziti još i više nego sada”, sumorno je odvratio
Donovan,
“Ne. Pokaži joj koliko je voliš tako što joj nećeš dopustiti da ode.”
322
Donovan je provukao prste kroz kosu, a Maren ga je čvrsto zagrlila.
“Prebrodit će ona to, Vane. Jednako kao i Shea. Nathan je proživio
pakao. Stotinu se puta tijekom Sheina oporavka pitao hoće li je ikada vratiti.
Ali ljubav je pobijedila. Njegova ljubav. Nije odustao, a nećeš ni ti, I jednako
kao što je Shea uspjela pronaći put natrag do Nathana, tako će i Eve pronaći
put do tebe, Travisa i Cammie. Uz troje ljudi koji je vole kao vi, kako i ne bi?
A da i ne spominjem nas ostale. Mi smo jedna opasna sila, kao što Shea može
posvjedočiti”, dodala je uz smijeh. Potom se iznova uozbiljila. “Jako te volim,
Vane. Volim sve vas. Čak i prije nego što sam se udala za Steelea, vi ste bili
moja obitelj, iako imam vlastitu obitelj koju silno volim. Ovdje sam ako me
zatrebaš. Sve što trebaš jest nazvati. U bilo koje doba dana i noći. Steele i ja
bit ćemo uz tebe. Nadam se da to znaš.”
Donovan ju je zagrlio u odgovor, zarivši lice u njezinu kosu i jedva
obuzdavajući tugu koja mu je kupala utrobu. Maren mu je uzvratila snažnim
stiskom, kao da zna u kolikoj slaboj mjeri zadržava kontrolu nad samim
sobom.
“I ja tebe volim” grubo je odvratio Donovan. “I hvala ti, Maren. Čini mi
se da si u dogledno vrijeme svima nama spasila guzice, ali ovo je drukčije.
Ovo je moj život. Važniji je od bilo koje misije u koju sam ikada pošao ili ću
poći.”
Ona se nasmiješila i dlanom obujmila njegovu bradu kada se
odmaknula. “Budi snažan radi nje, Vane. I čvrst. Nemoj je tetošiti. Samo je
voli i budi ondje kada se konačno slomi. Jer će se to dogoditi. Bit će joj gore
prije nego što bude bolje. Kada se lijekovi povuku te se osvijesti i sjeti svega,
slomit će se, a ti ćeš morati biti uz nju i pokupiti komadiće te joj pomoći tako
što ćeš je voljeti i uvjeriti je u svoju ljubav.”
“Hvala ti”, ponovio je Donovan.
Maren se udaljila, a Donovan se okrenuo natrag Evie koja je spavala na
krevetu, naizgled spokojna. Ali znao je da ispod njezine smirene vanjštine
vrebaju noćne more. San je bio jedina stvar koja ju je dijelila od pakla.
323
44. POGLAVLJE
EVE se borila s gustom maglom koja ju je ovijala poput pokrivača. Bila

je čudna. Nije se činila... Bilo joj je teško pronaći riječ kojom bi je opisala. Ali
osjećala se nekako lakše. Vene joj nisu izgledale kao da kroz njih gmiže blato,
čineći je tromom i tjerajući je da izgubi svijest i razum. Gdje je ona to?
Borila se s pamćenjem, nastojeći povezati bilo što što ima... smisla.
Sjećanja su joj navrla u um nalik na nasumični prikaz fotografija na
zaslonu računala. Walt. Njegove prijetnje. A potom ništa. Prisjetila se kako je
odsutno zurila kroz maleni prozor s pogledom na dvorište koje je očajnički
trebalo urediti. Sunce joj je žarilo oči pa ih je morala zatvoriti, želeći ništa
drugo nego pobjeći od stvarnosti.
Ali sada? Otvorila je oči, zbunjena teškoćom tog pothvata, a kada je
uspjela, ugledala je samo bjelinu. Bio joj je potreban trenutak da shvati kako
leži na leđima i zuri u strop. Potom je postala svjesna tihog žamora glasova.
Jesu li to oni? Jesu li se vratili kako bi je ponovno otjerali u maglu?
Pokušala se pobuniti, ne želeći se iznova prepustiti tupilo. Isprva ga je
dočekala raširenih ruku. Ali zašto? Nije se mogla prisjetiti zašto je prigrlila
osjećaj ništavila.
“Evie? Evie, jesi li budna?”
Cammie! Blagi Bože, ugrabili su i Cammie?
Potom joj se sve vratilo u isti mah, zbog čega je imala osjećaj da će joj
um eksplodirati. Sve. Donovanova izjava. Walt koji je tjera da sleti
automobilom s ceste. Let avionom i prisilni odlazak u Waltovu kolibu.
Njegovi zahtjevi. Njegove prijetnje. Njegovo obećanje da će bez obzira na sve
ugrabiti Cammie i Travisa, bila ona spremna na suradnju ili ne. Ostavila je
Travisa i Cammie s Donovanom, duboko uvjerena usprkos njegovim
osjećajima za nju, usprkos tomu što mu nije važna, da će se barem brinuti o
njezinu bratu i sestri i da će ih zaštititi. Je li pogriješila u vezi s time kao što je
pogriješila u mnogim drugim stvarima?
Morala se osloboditi stiska magle koja ju je polako iznova obuzimao.
Morala je zaštititi Cammie. Učinit će to. Što god Walt poželi. Samo ako obeća
da će pustiti Cammie.
324
Ispustila je uznemiren jecaj i liznula usnice, pokušavajući progovoriti,
zbunjena hrapavim zvukom koji je začula umjesto svog glasa.
“Učinit ću to”, konačno je uspjela protisnuti. “Učinit ću što god je
potrebno. Učinit ću to. Ali moraš mi obećati da ćeš vratiti Cammie. Bit ću što
god želiš.”
Suze su joj prigušile riječi te je shvatila kako joj nečujno klize niz
obraze. Sve što je učinila bilo je bezvrijedno. Sve bježanje, beskrajna briga,
žrtve koje je podnijela i bila spremna podnijeti. Ništa od toga nije bilo važno
jer je Watt dobio rat.
A potom se na njezino krajnje iznenađenje pojavio Donovan, prinijevši
lice njezinu, a još se više iznenadila ugledavši suze kako se slijevaju niz
njegovo lice te tugu i bol koje su mu preplavljivale oči.
Dodirnuo joj je lice, nastojeći obrisati suze koje su tekle u
nezaustavljivim potocima. Nije ih mogla obuzdati. Izgubila je sve što je
važno. Ali kako? Zašto je on ovdje? Gdje je nalaze?
“Draga Eve”, protisnuo je. “Moj Bože, Eve. Dušo, sigurna si. Cammie je
sigurna, Travis je siguran. Oboje su ovdje i žarko te žele vidjeti. Bi li to
voljela? Jako su zabrinuti za tebe. Ja sam jako zabrinut za tebe.”
Gorljivo je kimnula, posve izgubivši moć govora pred bujicom suza
koje su joj napunile grlo.
Cammie se oprezno uspela na krevet, a Travis se potom progurao
pokraj Donovana koji se odmaknuo u stranu kako bi joj Travis mogao prići.
Pogledala je u brata i sestru, a potom zajecala. Cammie ju je zagrlila s jedne
strane, a Travis s druge. Ruke su joj izgledale kao da su okovane čelikom, ali
uspjela ih je podići i čvrsto oviti oko brata i sestre, uživajući u njihovoj toplini
i živosti. Činjenici da su sigurni. Donovan je rekao da su sigurni. Svi su
sigurni.
“Nemoj plakati, Evie”, rekao je Travis izmučenim glasom. “Sada je sve
u redu. Vratila si se. Bit ćeš dobro. Molim te, nemoj plakati. Mi smo dobro.
Svi. Walt je mrtav. Više nam ne može nauditi. Više ne može nauditi tebi.”
Grčevito je stiskala brata i sestru, ne želeći ih pustiti u slučaju da je sve
to posljedica lijekova koje su joj ubrizgali na silu. Je li sve to bila samo
bizarna manifestacija onoga što je željela iz dubine duše? Je li ih prizvala u
mislima pa je riječ o najobičnijoj halucinaciji? Varci izazvanoj učinkom
lijekova?
325
“Stvarni ste”, protisnula je. “Ovdje ste. O, moj Bože, tako sam se
brinula. Pomislila sam... Pomislila sam da vas je ugrabio”, odvratila je
suznim glasom.
Cammie ju je potapšala po obrazu, a potom obrisala suze koje Eve nije
uspijevala obuzdati.
“Ne plači, Evie”, rekla je Cammie, ponavljajući Travisovu molbu. “Sada
možemo biti obitelj. Prava obitelj. Van je tako rekao. I rekao je da ga mogu
zvati tata, a ja to želim. Smijem li, Evie? Smijem li ga zvati tata, a tebe
mama?”
“Ah, dušo”, prošaptala je Eve. “Tako te volim. Ali...”
Zatvorila je oči, nemoćna naglas izgovoriti ono glavno o čemu je
razmišljala. Nije mogla uništiti Cammiene snove. To bi bilo okrutno.
“Cammie, Travise, možete li me nakratko ostaviti nasamo s Evie?
Moram joj mnogo toga objasniti. Idite u dnevni boravak k Rachel i Sophie.
Uskoro ćete se moći vratiti. Obećavam.”
Cammie je poljubila Eve u obraz, a potom joj se ljupko nasmiješila.
“Van će sve srediti. Obećao je.”
Potom je skočila s kreveta, a Travis je uhvatio njezinu ruku i poveo je iz
sobe za koju je Eve sada shvatila da pripada Donovanu. Nalazili su se u
njegovu domu. U Tennesseeju. Kilometrima daleko od mjesta na kojem je
bila... Nije bila ni svjesna koliko je dugo boravila ondje, ni koliko je dugo
ovdje, kad je već kod toga.
Donovan se lagano spustio na krevet, obavijajući joj dlan svojim.
Shvatila je kako drhti. Izgledao je posve shrvano, nimalo nalik smirenom,
staloženom muškarcu kakav je vječno bio. Oči su mu bile izmučene te je
izgledao neutješno.
Kada joj se vid izoštrio, bolje ga je pogledala te se lecnula uvidjevši
kako zapravo izgleda. Izgledao je oronulo. Kao da danima nije oka sklopio.
Bio je neobrijan, a odjeća na njemu zgužvana. Izgledao je kao da ga muči
mamurluk nakon divljeg provoda.
“Ne shvaćam što se dogodilo”, bespomoćno se oglasila. “Kako sam
dospjela ovamo? Zašto sam ovdje? Travis je rekao da je Walt mrtav. Kako?”
Donovan je pomilovao njezin obraz, gotovo kao da nastoji uvjeriti
samog sebe kako je doista ovdje, budna i naizgled zdrava. Za čovjeka koji je
izjavio kako mu nije stalo do nje, izgledao je odviše smlavljeno olakšanjem
što je vidi.
326
“Toliko ti toga moram reći”, protisnuo je. “Ali ne želim pretjerati. Bila
si u nesvijesti tri dana. Tri najduža dana u mom životu. I ako nisi raspoložena
za to, ako se želiš odmoriti, pričekat ću. Ali Eve, ne mogu dopustiti da patiš
zbog nesporazuma i jednu sekundu dulje.”
Njezino se čelo nabralo dok je pokušavala shvatiti njegove gorljive
riječi. Pokušala se uspraviti, ali zatekla se kako joj manjka snage. Zbunjeno je
spustila pogled, naizgled očekujući ugledala okove. Ali ne, ruke su joj bile
slobodne. Bila je držala brata i sestru u naručju, iako je morala uložiti mnogo
napora kako bi to učinila.
Poželjela je otplutati natrag u ništavilo. Željela je lebdjeti u moru tupila
gdje ne bi imala doticaja sa stvarnošću.
A sada kada je znala da su Cammie i Travis sigurni, da im Walt više ne
predstavlja prijetnju, samo je željela pobjeći od istine.
Ali čekaj. Rekao je kako ne želi da više pati zbog nesporazuma. Što to
znači?
“Što želiš, Eve?” upitao je Donovan, očiju ispunjenih brigom.
“Možeš li mi pomoći da sjednem?” upitala je, posramljena svojom
nesposobnošću da obavi tako jednostavan zadatak.
“Naravno. Ali budi oprezna. Ne želim da pretjeruješ.”
Nježno ju je povukao naprijed jednom rukom, a potom joj drugom
namjestio nekoliko jastuka iza leđa kako bi se mogla ugodno nasloniti. Potom
ju je pogurnuo unatrag, a ona je gotovo odahnula od olakšanja kada su je
pernati jastuci obavili poput najmekšeg oblaka.
“Ne shvaćam ništa od ovoga”, rekla je, još se uvijek osjećajući kao u
nekakvoj bizarnoj paralelnoj stvarnosti. “Rekao si...” Utihnula je, a suze su joj
ponovno ispunile oči kada joj je snažni nalet tuge udario u prsa.
Donovan joj se približio tako da su im se tijela dodirivala, pa uzeo
njezin dlan u svoj, naginjući se dok im se čela nisu spojila na intiman način.
“Nikada te nisam izdao, Eve. Moraš to znati prije nego što doznaš bilo
što drugo. Volim te. Volim te svim svojim bićem. Ne postoji dio mene koji
nije ludo, predano zaljubljen u tebe. I do kraja ću života živjeti sa žaljenjem
zbog svega što si proživjela kao posljedicu toga što si načula djeliće
razgovora izvan konteksta.”
Eve mu je uputila zbunjen pogled, a nada joj je procvjetala u prsima
usprkos naporu da je zatomi.
327
“To je bila klopka” objasnio je. “Plan da namamimo tvog očuha. Bio
sam tako umišljen. Mislio sam kako sam sve isplanirao i da će im on tek tako
pasti u krilo i da ću ga srediti pa da ćemo ti i ja sretno živjeti do kraja života s
Travisom i Cammie.”
“Ali čula sam što si rekao o tome da sam mentalno nestabilna, da
predstavljam opasnost za Travisa i Cammie i da me nudiš u zamjenu za njih,
da Walt želi osvetu i da će je dobiti ako me predaš njemu.”
Jedva je uspjela izgovoriti te riječi dok joj je bol, svježa i živopisna,
sijevala umom. Sve joj se više sjećanja vraćalo, a se magla dizala, tjerajući je
da se suoči sa stvarnošću.
Donovan je zatvorio oči, čela i dalje prislonjena uz njezino. Osjetila je
kako izdiše, a dah mu je blago okrznuo njezine usne. Bio je to zvuk okupan
tugom i žaljenjem. Je li pogriješila? Je li ga užasno krivo procijenila? Je li se
prenaglila i osudila ga? Je li se trebala suočiti s njime i izravno ga pitati?
U glavi joj se vrzmalo toliko pitanja da joj se zavrtjelo.
“To je bio dio plana. Razrađivao sam detalje”, bolnim je glasom
odvratio Donovan, “To sam namjeravao reći Waltu. Uvjeriti ga da mi nije
stalo do tebe. Da me zanimaju samo djeca. Rekao sam mu da smatram kako ti
je potrebna pomoć psihijatra i da bi ti dobro došla liječnička skrb. Ponašao
sam se kao da ne znam kakav je kreten i igrao sam ulogu zabrinutog
građanina koji mu te želi predati kako bi ti pružio potrebnu skrb. I rekao sam
mu, kada se uvjerim da više nećeš predstavljati prijetnju djecu, da ću mu
predati i Travisa i Cammie. Nadao sam se da će se sam inkriminirati. Da će
biti silno bijesan što držim njegovu djecu. Ali on te je prvi pronašao i potom
se našao sa mnom i pristao na sve moje uvjete, a ja sam tada shvatio da nešto
nije u redu. Bio je odviše arogantan. Odviše siguran u sebe. I posve
neuznemiren činjenicom da držim njegovu djecu podalje od njega. A ispada
da sam bio u pravu jer te već bio ugrabio, i otišao je odmah nakon našeg
sastanka. Odveo te od mene i ravno u pakao.”
Utihnuo je, a ona je shvatila kako se bori da povrati staloženost. Riječi
su ga razdirale, gušile, potresale, toliko prepune emocija da nije mogla
sumnjati u njegovu iskrenost.
“Nikada si neću oprostiti zbog toga”, prošaptao je. “Zbog toga što si
pretrpjela. Što si i na trenutak posumnjala u mene. Trebao sam ti reći da te
volim. Trebao sam ti reći da želim provesti vječnost s tobom umjesto da
okolišam i pričam o tome kako predstavljamo obitelj. Nije ni čudo što si bila
toliko spremna povjerovati u ono najgore o meni jer ti nisam dao razloga da
328
vjeruješ u suprotno. Ali Eve, ti si moj život. Moj svijet. Da, volim Travisa i
Cammie i, da, želim da budemo obitelj. Ali ne bez tebe. Ti si srce i duša ove
obitelji – naše obitelji. Bez tebe nitko od nas nije potpun. Ni ja, ni Travis, a ni
Cammie. Želim tu djecu, Eve. Nikada nemoj sumnjati u to. Ali želim i tebe.
Svim srcem i dušom. Umom i tijelom. Želim imati djecu s tobom. Želim
podariti braću i sestre Travisu i Cammie. Želim da budemo obitelji.”
“Ah, Donovane”, prošaptala je, toliko smlavljena osjećajima da nije
uspijevala izgovoriti ništa osim njegova imena.
Njegove su usne pronašle njezine i spojile se u najnježniji mogući
poljubac. Tako blag i pun obožavanja. I tako predan. Kako je mogla
posumnjati u njega? Kako je mogla ne znati? Je li bila toliko nesigurna da je
samo čekala da se sve izjalovi? Je li bila toliko nesklona povjerovati da takva
dobrota i ljubav postoje pa je očekivala neminovnu propast, sve vrijeme
smatrajući kako to ne može biti istina?
Odgovor na sva ta pitanja bio je da.
“Tako mi je žao”, protisnula je.
On je podigao glavu i obujmio joj lice dlanovima. Prodorno se zagledao
u nju, a oči su mu plamtjele.
“Nikada mi se ne ispričavaj, Eve. Nikada. Ne dopuštam to. Ja bih
trebao na koljenima moliti za tvoj oprost, a ako mi dopustiš, provest ću
ostatak života dokazujući ti da te nitko nikada neće voljeti više od mene.
Nitko te neće cijeniti više od mene. A ja ti nikada neću dati povoda da požališ
zbog svog povjerenja u mene.”
Nije bila u stanju oblikovati smislen odgovor. Toliko je toga željela reći,
ali znala je kako nema šanse da sve to izusti. Suze su joj jurile niz lice,
sudarajući se s njegovim prstima.
“Molim te, reci mi da plačeš od radosti ili barem od olakšanja”,
preklinjao je Donovan. “Bilo čega samo ne tuge, Eve. Doživjela si i previše
tuge u svom životu i želim da odsad pa nadalje budeš sretna. A ja želim biti
ta osoba zbog koje ćeš ponovno biti sretna. Učinit ću što god je potrebno kako
bih ponovno izmamio osmijeh na tvoje lice.”
Uzvratila mu je smiješkom, dršćući, ali pretočila je u njega svaki tračak
emocija koje su joj bujale u duši kako bi znao, kako ne bi gajio i najmanju
sumnju.
Donovan joj je milovao lice obama dlanovima pomičući ih naprijed-
natrag i brišući njezine suze dok je njegovo lice postajalo sve ozbiljnije.
329
“Hoćeš li me ikada moći voljeti, Eve? Imam li šansu osvojiti tvoju
ljubav, da me zavoliš barem upola koliko ja volim tebe?”
“Ali, Donovane”, drhtavo je odvratila. “Volim te. Jako te volim.
Odavno. Gotovo od samog početka. Shvatila sam to one noći kada smo prvi
put vodili ljubav, ali previše se sam se bojala i ponadati se. Bila sam
zabrinuta da je odviše rano, da su me previše ponijeli osjećaji u tom trenutku
i bojala sam se reći ti jer nisam bila sigurna što ti osjećaš, A potom sam
čula...”
“Pssst,”, rekao je, a toplina i radost obasjale su mu oči u odgovor. “Već
smo prošli to što si čula i što želim da zaboraviš. Shvaćam da ne možeš tek
tako zaboraviti i da ćeš i dalje osjećati bol kada pomisliš na to, ali kada se to
dogodi, sjeti se jedne stvari. Da te volim i da želim da provedemo dug
zajednički život ispunjen ljubavlju, smijehom i srećom. I da želim da Travis i
Cammie budu dio toga, kao i sva ostala djeca koju ćemo u budućnosti dobiti.
Ali za sada sam posve zadovoljan s obitelji koju imamo. Druga će djeca
pričekati dok se Travis i Cammie posve ne uvjere u našu ljubav i ljubav
prema njima.”
“Možeš li me zagrliti?” upitala je Eve. “Tako sam umorna, ali jako se
bojim da ću se probuditi i shvatiti da je sve ovo bio samo san. Bojim se
zaspati jer ne želim izgubiti tebe, Travisa i Cammie.”
Donovan se okrenuo postrance kako bi se mogla nasloniti na njega.
Spustio je ruku i povukao pokrivač preko njih, a potom je nježno privio u
zagrljaj. Utisnuo je poljubac u njezino čelo, a potoni prošaptao nešto za što se
Eve mogla zakleti da je zvučalo kao molitva. Zahvala Bogu što mu je vratio
njegovu obitelj.
“Spavaj, draga moja Eve”, rekao je, glasa prepuna ljubavi. “Bit ću ovdje
kada se probudiš, kao i svakog drugog puta kada se probudiš. Nikad više
nećeš biti sama.”
330
EPILOG
BIO je petak navečer i cijela se obitelj Kelly okupila na nogometnom

stadionu lokalne srednje škole. Oštar je povjetarac plesao oko tribina, a
Donovan je čvršće ovio ruku oko Eve kako bi je zaštitio od hladnoće.
Grad je zahvatila hladna fronta, spuštaj ući temperature od toplih do
ispodprosječno niskih. Iako je bio tek drugi tjedan rujna, jesen je žestoko
navalila, tjerajući visoke ljetne temperature i donoseći ugodno olakšanje od
vrućeg ljeta, sparnijeg nego inače. Ljeta koje je zauvijek promijenilo
Donovanov život.
“Eno Trava!”
Cammien ushićeni povik natjerao je cijeli klan Kellyjevih da obrati
pozornost na igralište gdje se domaća ekipa upravo probila kroz gumeni
tunel na rubu igrališta. Red navijačica stajao je s obiju strana tunela dok su
igrači trčali uz aut crtu.
Donovan se nasmiješio kada je Travis – njegov sin – krenuo prema
klupi, a potom završio među hrpom igrača dok su skakali jedni drugima na
leđa, navijajući i vičući. Eve je uhvatila njegov dlan i stisnula ga.
Spustio je pogled na svoju ženu. Ženu. Nikada se neće zasititi tih riječi.
Moja žena. Bol mu je i dalje razdirala utrobu kad god bi se prisjetio koliko mu
je malo nedostajalo da je izgubi. Nije mogao ni razmišljati o tome, jer je ta
spoznaja imala moć baciti ga na koljena.
Uzvratio joj je stiskom, uživajući u radosnom izrazu na njezinu licu.
Oči su joj bile sumnjivo vlažne, blistajući od suza. Suza radosnica. Ako ikada
više prolije i jednu suzu zbog tuge, to će mu biti previše.
“Izgleda tako odraslo”, prošaptala je Eve, a grlo joj se stisnulo od
emocija.
Donovan se nagnuo kako bi je mogao čuti zbog sve te silne buke.
Travis je izmigoljio iz hrpe igrača i odšetao dalje niz aut crtu. Potom se
okrenuo i stao pogledom pretraživati tribine. Cijela je obitelj Kelly ustala,
navijajući i mahnito mašući rukama. Travisovo lice razvuklo se u ogroman
osmijeh te im je uzvratio jednako entuzijastičnim mahanjem. Ostao je
zapanjen jer je sve i jedan član obitelji Kelly došao gledati njegovu utakmicu.
331
Njihovo ga je prihvaćanje zbunjivalo i oduševljavalo. Ali uživao je u svakoj
sekundi. I on i Cammie.
“Želim mahati Travu!” bunila se Cammie.
Donovan se sagnuo i postavio je na svoja ramena, a ona se gotovo
prevrnula mašući bratu.
Svi su bili ondje. Svi su Kellyjevi bili prisutni.
Rachel, Ethan i blizanci, iako su oba dječaka, nemirni, uzbudljivi
zavežljaji, čvrsto počivali u rukama svojih roditelja, Charlotte se bila ugurala
između Cammie i Eve, a Donovan je sjedio s Cammiene suprotne strane.
Došli su i Garrett i Sarah, kao i Sam i Sophie. Na ženama su se blago
nazirali trudnički trbuščići, a ta je činjenica beskrajno veselila njihove
muževe. Nathan i Shea smiješili su se i uživali u večeri. Swanny i Joe također
su bili ondje, kao i Sean. Jedino je Rusty nedostajala. Mrzila je to što mora
propustiti Travisovu prvu utakmicu na domaćem terenu, ali vožnja iz
Knoxvillea bila je zahtjevan pothvat, a u ponedjeljak ujutro morala je na
predavanja.
Čak su i Skylar i Edge bili ovdje, želeći pružiti podršku Donovanovoj
obitelji.
Život je bio dobar.
Dok su stajali slušajući nacionalnu himnu i promatrali podizanje
zastave, Donovanov je dlan pronašao Evein te ga stisnuo, a srce mu se
gotovo rasprsnulo od sreće. Kada su zamoljeni za trenutak tišine, Donovan je
prošaptao molitvu zahvale za činjenicu da je njegova obitelj na sigurnom. Da
su se vratili onamo kamo i pripadaju. Nije mogao tražiti ništa više od ovoga.
Da bude okružen njima. Njihovom ljubavlju.
Kada su ponovno sjeli na svoja mjesta, Eve se okrenula i nasmiješila se
Donovanu, očiju ispunjenih srećom. Mnogo se toga dogodilo u posljednjih
nekoliko mjeseci. Evein nesigurni, zavojiti povratak kući. Briga da je nikada
neće istinski povratiti, njezino srce i njezin um. Ali nije se trebao brinuti.
Njegova je žena bila otporna i opaka, nepobjediva ratnica. Baš kao i sve
njegove šurjakinje. Prirodno se uklopila u obitelj, jednako kao i sve ostale
žene.
“Pogledajte mog unuka!” uskliknula je Marlene sa zamjetnim ponosom
u glasu dok je Travis zauzimao položaj na terenu.
Eve se snažnije nasmiješila, a oduševljenje joj je zaplesalo na licu čuvši
Marleneine riječi.
332
Nije bilo jednostavno. Morali su prebroditi puno toga. Svi oni. Travis se
nosio – još uvijek se nosi – s osjećajem krivnje jer je ubio svog oca, iako je gad
to zaslužio, kao i mnogo gore stvari. Eve se borila s vlastitim problemima. A
Cammie je još uvijek imala noćne more o svom ocu, koje je samo pogoršavala
činjenica da su Travis i Eve tako očito izmučeni vlastitim užasima.
Djevojčica je upila sav taj kaos i učinila ga svojim.
Ali kroz sve to, jedna se stvar nije nimalo promijenila. Donovan nije
dopustio da prođe i jedan jedini dan, a da ne kaže svojoj ženi koliko je voli.
Nikada nije dopustio da prođe i jedan dan, a da ne uvjeri Travisa i Cammie
koliko ih voli i kako žarko želi da budu trajnim članovima njegove i Eveine
obitelji.
On i Eve vodili su postupak koji će im omogućiti da ih oboje zakonski
posvoje. Želio je da njegova djeca dobiju njegovo prezime – njihovo prezime.
Prezime obitelji Kelly i svu ljubav i podršku koje su dolazile s tim
prezimenom. Nije mogao dočekati presudu. Proslavit će to jednom vraškom
roštiljadom čim otkrije da mu ta djeca i zakonski pripadaju. A sve i jedan
Kelly bit će ondje kako bi uveličao taj događaj.
Travis i Cammie već su ga zvali “tata” a ta ga je činjenica nevjerojatno
uveseljavala, lako je Cammie Eve pola vremena nazivala “mamom”, Travis
se bio odviše privikao na to da je naziva “Evie”. Ali to nije smetalo Eve. Bila
je presretna čisto zbog toga što je njezina obitelj sigurna. I na okupu.
Evein san s vremena na vrijeme ometale su noćne more, iako su se u
posljednjih nekoliko tjedana povukle. Donovan se pobrinuo da vječno spava
u njegovu naručju kako bi bio ondje i mogao je nježno probuditi iz tih
mučnih snova. Vodio je ljubav s njom, šapatom joj iskazujući svoju ljubav i
činjenicu da će uvijek biti uz nju.
Uzeo je dugo željeni odmor od KGI-a kada se Eve vratila. Nije ju želio
ostaviti samu, makar i na samo jednu noć. Nathanov i Joeov tim preuzeli su
veći dio tereta na sebe, a on – i njegova braća – ostali su zadivljeni njihovim
naporima.
Čak su zadivili i Rija i Steelea, iako ovi nisu uvijek uživali stajati po
strani dok novi tim vodi glavnu riječ. Ali KGI je bio dobro podešen i nauljen
stroj. S tri aktivna tima, njihova se organizacija proširila i počela preuzimati
veći broj misija – misija s plemenitim ciljevima. A Donovanove šurjakinje
počele su sudjelovati u vođenju papirologije, iako im ni on ni njegova braća
nikada ne bi dopustili da se prihvate kakva opasna zadatka. Ali pomagale su,
posvećujući mnoge sate kako bi pomogle drugim ženama. Bio je tako
333
prokleto ponosan na sve njih, a posebno na Eve koja je žarko željela pomoći
drugima kojima je pomoć potrebna. Jednako kao što je nekoć bila potrebna i
njoj. Jednako kao i svim njegovim šurjakinjama.
Sve je bilo... savršeno. Nije više čekao da se sve sruši poput kule od
karata. Nije se pribojavao da će sve nestati. Njegova je obitelj bila na okupu.
KGI je snažno napredovao, usprkos Donovanovoj naglašeno
administrativnoj ulozi u zadnje vrijeme.
S vremenom će se vratiti punoj radnoj satnici. Ali nije mu se žurilo jer je
prvi put u životu posjedovao nešto važnije od karijere.
Za sada? Bio je savršeno zadovoljan s prepuštanjem vodstva drugima
kako bi mogao provoditi vrijeme s onima do kojih mu je najviše stalo. S Eve. I
njihovom djecom.
Privukao je Eve k sebi, gnječeći Cammie i Charlotte koje su sjedile
između njih. Privio ju je uz svoj bok i utisnuo poljubac u njezinu
sljepoočnicu.
“Volim te”, promrmljao je.
Ona se nasmiješila, a lice joj se ozarilo.
“I ja volim tebe, Donovane.”
“Pogledaj našeg sina”, rekao je s očitim ponosom u glasu.
“Znam”, odvratila je Eve jednako se široko osmjehujuči. “Upravo ovdje
i treba biti. U školi. Čineći što čine i svi drugi tinejdžeri. Baveći se sportom.
Ne brinući se ni o čemu osim o dobivanju dobrih ocjena. To sam oduvijek
željela za njega.”
Donovan se nasmiješio zbog potištenosti u njezinu glasu i ponovno je
stisnuo, usprkos protestima djevojčica da ih “gnječi”.
“Mjesto mu je s nama, dušo. Sada smo obitelj. I premda se nadam da ću
jednoga dana imati i drugu djecu s tobom, u mome će srcu Travis i Cammie
zauvijek zauzimati prvo mjesto.”
“I ja to želim”, prošaptala je Eve, očiju blistavih od ljubavi. “Želim
puno djece, Donovane. Nadam se da ti to ne smeta. Želim punu kuću. Želim
im pružiti sve što ja nikada nisam imala. Što Travis i Cammie nisu imali sve
do sada.”
“Ne smeta mi” odvratio je Donovan, obuzet zadovoljstvom. “Želim
imati onoliko djece koliko si ih ti spremna roditi. Upozoravam te, prizor tebe
trudne s mojim djetetom? Nešto nevjerojatno. Ako bude po mome, otprilike
deset narednih godina bit ćeš bosa i trudna.”
334
Ona se nasmijala, a topao i grlen zvuk pronio se tribinama. Ostali
članovi Donovanove obitelji pogledali su prema njima s oduševljenim
osmijesima na licima. Pogledi su im bili puni ljubavi i razumijevanja. Bili su
svjesni zakučasta puta koji je morala proći kako bi dospjela onamo gdje se
trenutačno nalazi. I svi su bili jednako uzbuđeni i presretni kao i on što je
konačno sretna. Sigurna. Voljena.
Majka ga je pogledala, a suze su joj zablistale u očima. Odraz silne
majčinske ljubavi. Nijemo, samo pogledom, poručila mu je kako je sretna što
je pronašao ljubav svoga života.
“Ne znam za sljedećih deset godina”, Eve je oprezno odvratila, usana i
dalje izvijenih u smiješak. “Ali nemam ništa protiv sljedećih pet. Misliš da
bismo ih mogli imati koliko i tvoji mama i tata?”
“Samo ako mi obećaš da ćeš roditi djevojčice”, rekao je Donovan, a
zadovoljstvo mu je ispunilo srce na pomisao kuće pune djevojčica lijepih
poput Eve i osmijeha nalik na njezin.
“Počinjem shvaćati zašto ste dali sagraditi kompleks”, s humorom je
odvratila Eve vraćajući pogled na nogometno igralište.
Mnoštvom su se prolomili oduševljeni povici kada je Travis pronio
loptu do kraja terena. Kellyjevi su zapljeskala, a Donovanova su braća
potapšala Eve po leđima.
“To je moj sin!” povikao je Donovan, srca ispunjena ponosom. “Naš
sin”, dometnuo je, privijajući Eve uza se.
Suze su nahrupile u Eveine oči. Izgledala je kao da će se rasprsnuti od
sreće.
Čim su ponovno sjeli, Donovan ju je pogledao. “Na što si mislila u vezi
s kompleksom?”
Ona se nasmijala, a oči su joj vragolasto zasjale. “Uza sve djevojčice
koju tvoja braća dobivaju, ili planiraju dobiti, bit će vam potrebne iznimne
sigurnosne mjere protiv svih tih momaka!”
Donovan se smjesta namrštio. “Nego što” zarežao je. “Nema šanse da
se neki drski balavac i približi mojim kćerima.”
Eve se nacerila, a potom se privila uz Donovanov bok, zadovoljno
uzdišući kada ju je obgrlio jednom rukom.
“Tako sam sretna, Donovane”, rekla je toliko tiho da je gotovo nije čuo.
Poljubio ju je u tjeme i malčice je snažnije stisnuo.
335
“A ja sam sretan jer si ti sretna, dušo. I više nego što ću ti ikada moći
izreći. Značiš mi sve na svijetu. Ti, Travis i Cammie. Nadam se da to znaš.”
Ona se okrenula naginjući glavu kako bi ga mogla pogledati u oči.
“Znam. Jako te volim. Nikad nisam ni sanjala da ću pronaći ovakvu
sreću. Ovakav dom.”
Čežnja u njezinu glasu gotovo ga je slomila. Poželio je snažno je
zagrliti, odvesti je kući i cijelu noć voditi ljubav s njom. Ali trenutačno se
zadovoljio boravkom s njom i cijelom svojom obitelji, gledajući kako njegov
sin briljira na nogometnom terenu.
“Zauvijek ćeš imati dom uz mene. A za mene, dom je ondje gdje si ti.
Ma kamo da nas život odvede, sve dok smo zajedno, ništa mi više ne treba.”
Ona se uspravila i poljubila ga. Taj nježni poljubac sadržavao je svu
njezinu dragost. Zatvorio je oči, uživajući u trenutku, jednom od mnogih koji
su im predstojali u budućnosti.
Sve što je ikada želio. Sve o čemu je ikada sanjao, žudio, maštao. Sve je
to držao u svome naručju.
Više nije zavidio svojoj braći na onomu što imaju jer je dobio sve čemu
se ikada mogao nadati. Prekrasnu ženu punu ljubavi. Djecu. Nadu da će ih u
budućnosti imati i više. Sve je to bilo njegovo.
Pogledao je niz tribine prema svojoj obitelji koja je došla podržati
Travisa. Sreo je Joeov pogled i prepredeno mu se nasmiješio. Joe je zakolutao
očima jer je vrlo dobro znao čemu taj pogled služi. Budući da je Donovan
ulovljen, Joe je bio jedini preostali brat Kelly koji nije imao ženu. A zbog toga
je bio tražen čovjek. Marlene ga je već proganjala ističući kako joj on jedini
među sinovima još nije podano snahu ili unuke.
“Nikada”, Joe je usnama oblikovao odgovor.
Donovan se samo nasmiješio, jer je do tog nikada preostajalo još vraški
puno vremena.
Kraj.
336

Maya Banks Kad Utihne Oluja

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Maya Banks Kad Utihne Oluja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Ljubavni erotski romani & BalkanDownload

Nadam se da je baš onakva kakvoj ste se nadali i da je

RUSTY je uzdahnula i ponovno se zapitala je li ispravno postupila

EVE je podigla pogled s ofucanog, prastarog kauča na kojem je

DONOVAN Kelly pogledao je prema očevoj željezariji prolazeći onuda

“ZOVEM se Donovan Kelly, gospođo.” Donovan se žurno predstavio,

EVE je snažno odahnula dok je kroz prozor promatrala Rusty i

DONOVAN je odvezao Rusty natrag u željezariju po njezin džip. Kad

DONOVAN je znao kako njegovoj braći neće trebati dugo da ga

EVE je zastala pred naslonjačem na kojem je ležala usnula Cammie i

DONOVAN je iscrpio i posljednji atom snage kako bi napustio Eveinu

EVE je usplahireno čekala pred vratima kada se Travis približio

EVE se uspaničeno trgnula iz sna i shvatila kako su svi zaspali na

DONOVAN je stajao u ratnoj sobi na KGI-evu kompleksu pritisnuvši

EVE je osjetila kako joj se svijest polagano vraća u zbunjeni um i misli

DONOVAN je pričekao dok se Eve nije udobno smjestila na kožni

DONOVAN je ustrajao na tomu da drži Cammie na svom krilu dok

DONOVAN je promatrao kako sva krv napušta Eveine obraze.

SAT poslije, Donovan je stajao u dnevnom boravku u kojem su se

DONOVAN je podgrijavao tanjure s lazanjama i pripremao pladanj

EVE je šokirano zurila u Donovana. U njegovu pogledu nije bilo laži.

EVE je u snu proganjalo mnoštvo prizora iz prošlosti. I sadašnjosti.

USPJEVŠI nagovoriti Eve da se vrati u krevet kako bi se odmorila

Rusty je izišla iz Donovanove kuće, a Sean ju je slijedio u stopu. Bila je

DONOVAN je sa snažnim osjećajem zadovoljstva promatrao goste u

2 Borbeni poklič američkih marinaca. (Nap. prev.)

DONOVAN je u potpunoj tišini promatrao Travisa i Cammie dok su

EVE se sklupčala u Donovanovu naručju te ispustila zadovoljan uzdah.

EVE je promatrala Donovana kako se odlučnim korakom vraća u

DONOVAN prošle noći nije usnuo usprkos činjenici da je bio krajnje

KADA se Eve probudila, Donovan je već bio otišao, ali opet, to je i

“EVE! Zašto si se tako brzo vratila?” iznenađeno je upitala Sophie kada

DONOVAN je čekao i brinuo se. Nešto je mučilo Eve. Bio je uvjeren u

EVE se probudila nakon što ju je Donovan nježno prodrmao. Vjeđe su

RUSTY je parkirala džip na Donovanovu kolnom prilazu pokraj

WALT Breckenridge s podlim je zadovoljstvom promatrao kako Eve

RUSTY je snažno odahnula kada je začula buku u stražnjem dijelu

“NE sviđa mi se to”, namrgođeno je rekao Donovan promatrajući

TRAVIS je u krajnjoj nevjerici čitao poruku koju mu je Eve ostavila.

ATMOSFERA u kući Franka i Marlene bila je mračna i napeta. Čini su

“OVA situacija iz sekunde u sekundu postaje sve sjebanija”, tekao je

PORAZ je nemilosrdno nagrizao Eve. Sve je gotovo. Izgubljeno. Ona je

TRAVIS je koračao amo-tamo po očevoj kolibi, po stoti se put pitajući

“ZNAM da je ovo smrt za tvoje kontrolorske instinkte, ali moj tim

SAT poslije nalazili su se u zraku, a Donovan je sjedio držeći Eve u

ISTOG trenutka kada je Donovan ušao u svoju kuću, noseći Eve i u

EVE se borila s gustom maglom koja ju je ovijala poput pokrivača. Bila

BIO je petak navečer i cijela se obitelj Kelly okupila na nogometnom

You might also like