1

Stephen King

Liseyna priča
Prvi dio

Stephen King
Lisey's Story

2
 PRVI DIO
LOV NA FANT
"Da sam mjesec, znam gdje bih zapadao."
D. H. Lawrence, Duga

PRVO POGLAVLJE
LISEY I AMANDA
(SVEJEDNAKO)
1.
Bračni drugovi poznatih književnika u očima javnosti kao da nisu postojali, a nitko
to nije bolje znao od Lisey Landon. Premda je njezin suprug bio dobitnik najprestižnijih
američkih književnih nagrada, Lisey je u životu dala samo jedan intervju i to za poznati
ženski časopis, objavljen u rubrici “Da,udana sam za Njega!” Otprilike polovicu od pet
stotina riječi koliko je taj intervju sadržavao otišlo je na objašnjavanje da joj se nadimak
rimuje sa “Sissy”,a ostatak se uglavnom ticao njezina recepta za polagano pečenu
govedinu.Liseyna sestra Amanda rekla je da na fotografiji uz intervju Lisey izgleda
debelo.
Nijedna Liseyna sestra nije bila imuna na užitke puštanja lije u kokošinjac (“frcat će
perje”, govorio bi njihov otac) ili naklapanja o tuđem prljavom rublju,ali jedina sestra
koju je Lisey teško podnosila bila je spomenuta Amanda. Najstarija (i najčudnija) od
nekadašnjih Debusherica iz Lisbon Fallsa,Amanda je živjela sama,u kući koju joj je
kupila Lisey: solidno građena kućica nedaleko od Castle Viewa gdje su je Lisey, Darla i
Cantata mogle držati na oku. Lisey joj je tu kuću kupila prije sedam godina, pet prije
Scottove smrti. Umro mlad. Prije vremena,rekli bi ljudi. Lisey još nije mogla povjerovati
3ag a nema već dvije godine: kao da je prošlo više vremena i kao da je bilo jučer.
Kad se Lisey naposljetku prihvatila raspremanja njegova radnog prostora,
dugačkog i predivno osvijetljenog niza soba, nekadašnjeg štaglja iznad štale,Amanda
bane trećeg dana.Lisey je tad već popisala sva inozemna izdanja Scottovih knjiga (a bilo
ih je na stotine), ali je tek počela inventuru pokućstva.Komade koje je namjeravala
zadržati označila bi zvjezdicama. Lisey je čekala da je Amanda upita zašto zaboga ne
požuri, ali Amanda ne upita ništa.
I dok se Lisey bezvoljno zamislila nad hrpama kartonskih kutija Scottove prepiske u
velikom ormaru,Amandina pozornost bila je prikovana za impresivne hrpe i gomile
osobnih predmeta i sitnica koje su se pružale punom dužinom južnog zida radne sobe.
Polako je pregledavala tu knjižnu trakavicu i često nešto zapisivala u notes koji je držala
pri ruci.

3
 Lisey nije rekla Što tražiš? Kao što je Scott nekoliko puta napomenuo, Lisey je imala
jamačno jedan od najrjeđih ljudskih talenata: gledala je svoja posla ali nije previše
marila ako ti ne gledaš svoja.Naravno,ukoliko ne izrađuješ molotovljeve koktele,a kad
je riječ o Amandi to nije bilo isključeno. Ona nije mogla ne gurati nos u tuđe stvari i
kad-tad je morala nešto lanuti.
Godine 1985. Njezin je muž odmaglio na jug iz Rumforda gdje su tad živjeli(“kao
dvije kune u žlijebu”, rekao je Scott nakon jednog popodnevnog posjeta za koji se
zakleo da više neće ponoviti). Godine 1989. Njezina kći jedinica Intermezzo – skraćeno
Metzie – odmaglila je na sjever u Kanadu (sa svojim dečkom kamiondžijom). “Jedna na
sjever prhne,druga na jug, a u treće jezik dug.” Tu je rimu smislio njihov tata dok su bile
male, a kći Dandyja Davea Debushera s dugim jezikom bila je nedvojbeno Manda, koju
je najprije nogirao muž a onda i kći.
Premda je Amandu bilo katkad teško voljeti,Lisey nije željela da Amanda ostane
živjeti sama u Rumfordu; nije imala tri čiste pustiti je da živi sama,pa iako nikad to nisu
izrijekom rekle,Lisey je bila uvjerena da Darla i Cantata misle isto.I tako je Lisey
popričala sa Scottom i našla tu lijepu katnicu koju se moglo dobiti za devedeset sedam
tisuća dolara u gotovini.Amanda se uskoro potom doselila na područje na kojem ju se
lako moglo nadzirati.
A sad je Scott mrtav i Lisey se naposljetku prihvatila raščišćavanja njegova radnog
prostora.Oko podneva četvrtog dana inozemna su izdanja bila složena u kutije,prepiska
označena i donekle razvrstana,a imala je i prilično dobru sliku o tome koji komadi
pokućstva odlaze a koji ostaju. Pa zašto je onda imala osjećaj da je učinila tako malo?Od
početka je znala da je ovo posao koji se ne može zbrzati,bez obzira na sva ta moljakajuća
pisma i telefonske pozive nakon Scottove smrti (a i popriličan broj posjeta). Ljudi koje
zanimaju Scottovi neobjavljeni rukopisi naposljetku će doći na svoje, ali tek kad ona
bude spremna dati im to što žele. Isprva nisu bili načisto što bi mislili o tome; nije im
išlo u glavu, kako se kaže. No sad joj se čini da uglavnom jesu.
To što je ostalo iza Scotta nazivali su raznim riječima. Jedina koju je potpuno
razumjela bila je memorabilije, ali je postojala još jedna,smiješna, koja je zvučala poput
inkunkabila.To su željeli ti nestrpljivci, laskavci i bjesomučnici – Scottove inkunkabile.
Lisey ih prozove inkunkanci.

2.
A ponajviše se osjećala – osobito nakon što se pojavila Amanda - obeshrabrena, kao
da je ili podcijenila zahtjevnost svoje zadaće ili precijenila (silno) svoju sposobnost da je
privede neizbježnom svršetku:spašeno pokućstvo uskladišteno u prizemlju,u bivšoj
štali,tapison smotan i zalijepljen ljepljivom vrpcom da se ne odmotava,rentani žuti
kombi za selidbe na kolnom prilazu baca sjenu na daščanu ogradu između njezina
dvorišta i dvorišta njezinih prvih susjeda, Gallowayevih.
O, ne smije zaboraviti ni žalosnu srčiku ovog prostora,tri stolna računala (bilo ih je
četiri,ali onog iz "spomenarskog kutka" više nema, zahvaljujući upravo Lisey). Premda
je svaki bio noviji model i lakši od prethodnog,svejedno je i najnoviji bio mrcina.Svi su

4
još radili. Bili su zaštićeni lozinkama no ona nije znala kako glase. Nikad nije upitala
Scotta i nije pojma imala kakvo bi elektroničko smeće moglo čamiti na njihovim
drajvovima.Popisi namirnica?Poezija?Erotika? Bila je sigurna da je Scott bio spojen na
internet ali nije ništa znala o tome koje je stranice posjećivao. Amazon?Drudgeovu
stranicu?Hank Williams živi?Posjetite dominu Madam Cruelle u Kuli zlatnog
mokraćnog tuša? Bila je sklona zaključku da nije posrijedi nešto slično potonjem, da bi
vidjela račune (ili barem neobjašnjene krupne stavke u mjesečnim izdacima za
kućanstvo), samo što je, naravno, to zapravo bila glupost. Da je Scott želio od nje sakriti
tisuću dolara mjesečno, mogao je to bez problema učiniti. A lozinke? Najsmješnije u
tome jest da joj ih je možda Scott i rekao, samo što ona zaboravlja takve stvari. Pokušat
će utipkati svoje ime. Možda nakon što Amanda ode kući. Što se ne čini prilično
izgledno.
Lisey se zavali u stolici i otpuhne kosu s čela. Ovim tempom rukopisi neće doći na red
prije srpnja, pomisli ona. Inkunkancima bi para pokuljala na uši kad bi vidjeli kako napredujem
puževim korakom. Osobito onom posljednjem.
Posljednji - to je bilo prije pet mjeseci - uspio je sačuvati živce, zadržati se u
okvirima uljuđenosti,tako da je pomislila da je on možda drukčiji. Lisey mu je rekla da
Scottov radni prostor leži napušten ima već godinu i pol,ali da je gotovo skupila
dovoljno energije i odlučnosti da se popne u nj i počne ga raspremati i dovoditi u red.
Njezin se posjetitelj zvao Joseph Woodbody,profesor anglistike na Sveučilištu
Pittsburgh. To je sveučilište bilo i Scottova alma mater, pa je Woodbodyjev kolegij "Scott
Landon i američki mit" bio silno popularan i izvrsno posjećen.Usto,četiri njegova
ovogodišnja postdiplomanta pišu radnje o Scottu Landonu,tako daje vjerojatno bilo
neizbježno da će inkunkanski ratnik pritajen u Woodbodyju kad-tad iskočiti na
površinu s obzirom na to da se Lisey služila maglovitim frazama kao što su prije nego
kasnije i gotovo sigurno ovog ljeta. Ali Woodbody je potpuno prepustio uzde inkunkancu
u sebi tek nakon što mu je Lisey obećala da će ga nazvati "čim se prašina slegne".
Onda joj je rekao da joj to što je dijelila bračnu postelju sa slavnim američkim
književnikom ne da je pravo da se postavlja kao izvršitelj njegove književne ostavštine.
To je, reče on, posao za stručnjake, a koliko on zna gospođa Landon nema ni fakultetsku
naobrazbu. Podsjetio ju je na to koliko je vremena već proteklo od smrti Scotta
Landona,kao i na to da glasine bujaju.Navodno postoje hrpe neobjavljene Landonove
beletristike - kratkih priča,pa i romana.Zar ga ni nakratko ne može pustiti u radnu
sobu? Da malo pročačka po arhivskim ormarićima i ladicama radnog stola, tek toliko da
ušutka najnevjerojatnije glasine? Naravno, ona može stalno biti s njim - to se
podrazumijeva.
"Ne",rekla je i pokazala profesoru Woodbodyju vrata."Nisam još spremna."
Pretvarala se da je prečula njegove oniže udarce - barem je pokušavala - jer je očigledno
bio lud poput ostalih. Samo što je to uspio bolje i nešto dulje sakriti. "A kad budem
spremna, želim pregledati sve, ne samo rukopise."
"Ali — "
Lisey mu je ozbiljno kimnula glavom. "Svejednako."
"Ne shvaćam što želite reći."

5
 Naravno. Ta to je bio dio njezina bračnog žargona. Koliko li je puta Scott uletio u
kuću i viknuo: "Hej Lisey, stigao sam. Svejednako?" Želeći reći Je li sve u redu,sve je OK?
Ali poput većine afektivnih riječi (Scott joj je to jednom objasnio ali je Lisey to već
znala), posjedovala je i osobno značenje. Čovjek poput Woodbodyja nikad ne bi mogao
shvatiti osobno značenje riječi svejednako.Lisey bi mogla objašnjavati cijeli bogovetni
dan, a on svejedno ne bi shvatio.Zašto?Jer je inkunkanac,a kad je riječ o Scottu Landonu
inkunkance zanima samo jedno.
"Nije ni važno",rekla je profesoru Woodbodyju tog dana prije pet mjeseci."Scott bi
razumio."

3.
Da je Amanda upitala Lisey gde su stvari iz Scottova "spomenarskog kutka" -
nagrade,plakete, i slično - Lisey bi lagala (što je činila podnošljivo dobro za nekoga tko
to rijetko čini) i rekla "u unajmljenom spremištu u Mechanic Fallsu". Ali Amanda to nije
upitala. Samo je sve napadnije listala svoj notes i pokušavala izazvati mlađu sestru da
primjerenim pitanjem načne temu notesa,ali Lisey to ne učini. Razmišljala je kako je
prazan taj kutak,prazan i nezanimljiv, tad kad više nije bilo mnogih Scottovih sitnica. Ili
su uništene (poput kompjutorskog monitora) ili previše izgrebene ili ulubljene da bi ih
se pokazalo,pa bi takvi izlošci samo izazvali razna nagađanja.
Naposljetku Amanda poklekne i otvori notes. "Pogledaj", reče. "Pogledaj molim te."
Manda joj je pokazivala prvu stranicu.Na plavim su se crtama - od žičane zavojnice
na lijevoj strani do desne margine - tiskali brojevi (poput šifrirane poruke nekog od
potucajućih luđaka na koje se može često naletjeti u New Yorku jer više nema dovoljno novca za
državne psihijatrijske institucije, umorno pomisli Lisey). Uglavnom su bili zaokruženi.
Nekoliko ih bješe stiješnjeno u kvadratiće. Manda okrene list i Lisey ugleda još dvije na
istovjetan način popunjene stranice.Na idućoj stranici bujica brojeva presušila je na pola
stranice. Posljednji broj je čini se bio 846.
Amanda je pogleda iskosa, ozarena lica, nekako komično svisoka, izraz koji je, kad
je Amanda imala dvanaest a Lisey samo dvije godine, značio da je Manda podmetnula
leđa i da će uslijediti suze za nekog. Najčešće za samu Amandu. Lisey shvati da s
prilično zanimanja (i trunkom prepasti) čeka što bi taj izraz ovaj put mogao
značiti.Amanda se čudno ponaša od prvog trenutka.Možda je to samo zbog sparine.A
vjerojatnije ima veze s iznenadnom odsutnošću njezina dugogodišnjeg dečka.Ako se u
Mandi sprema još jedna emocionalna bura jer ju je Charlie Corriveau nogirao, u tom bi
se slučaju Lisey trebala pripremiti.Corriveau joj nikad nije bio simpatičan niti joj je
ulijevao povjerenje,neka je stoput bankar.Kako nekome vjerovati nakon što na
proljetnom sajmu za prikupljanje priloga za knjižnicu čuješ da ga mušterije u Pitomom
tigru zovu Prdo?Kakav ti je to nadimak za jednog bankara?Što to uopće znači?A sigurno
je znao da je Manda već imala psihičkih problema —
"Lisey?" upita Amanda jako namrštenog čela.
"Oprosti", reče Lisey. "Na trenutak sam... malo odlutala."

6
 "To ti se često događa",reče Amanda."Mislim da si to poprimila od Scotta.Pazi
ovamo, Lisey. Označila sam malim brojem svaki njegov časopis, periodiku, učene stvari.
Poslagane uza onaj zid."
Lisey kimne glavom kao da shvaća kamo ovo vodi.
"Brojeve sam pisala olovkom,jedva primjetno", nastavi Amanda. "Uvijek kad bi ti
okrenula leđa ili bila negdje drugdje, jer sam mislila, primijetiš li, mogla bi mi reći da
prekinem."
"Ne bih."Lisey uzme Amandin notes,omekšao od vlasničina znoja."Osamsto
četrdeset šest! Tako puno!" A znala je i da publikacije poslagane duž tog zida nisu bile
od onih koje bi ona uzela u ruke ili držala u kući, primjerice O i Good Housekeeping i Ms,
nego Sewanee Review, Glimmer Train, Open City i časopisi neshvatljivih imena poput
Piskye.
"Ima ih puno više", reče Amanda i tržne palcem prema hrpama knjiga i časopisa.
Kad se Lisey bolje zagledala shvati da njezina sestra ima pravo. Puno više od osamsto
četrdeset i nešto. Nedvojbeno. "Sve skupa gotovo tri tisuće,a kamo ćeš ih staviti ili tko bi
ih htio uzeti, e, to ja ne bih znala reći. Ne, osamsto četrdeset šest je samo onih s tvojom
slikom."
To je bilo tako nespretno formulirano da Lisey isprva nije shvatila. A kad
jest,prožme je dragost.Pomisao da bi mogao postojati takav neočekivani foto-resurs -
takav skriveni arhiv vremena koje je provela sa Scottom - nikad joj nije pala na um.Ali
kad bolje promisli to je potpuno razumljivo. Bili su u braku dvadeset pet godina, a Scott
je u tom razdoblju bio nezasitni, neumorni putnik: književne večeri i predavanja zbog
kojih bi proputovao zemlju uzduž i poprijeko u pauzi između knjiga, gotovo bez
počinka, gostovao i na devedesetak sveučilišta na godinu a da nikad ne bi prekinuo
svoje naizgled beskrajno nizanje kratkih priča. A ona ga je pratila na većini tih
putešestvija.U koliko li je samo motela malim švedskim glačalom na paru peglala
njegova odijela dok je na njezinoj strani sobe televizor mrmoljio talkshow mantre a na
njegovoj lupkala njegova prenosiva pisaća mašina (u početku), ili kuckalo njegovo
prenosivo računalo (kasnije), a on sjedio zagledan u njih sa zarezom kose koji bi mu pao
na čelo?
Manda je kiselo gledala u nju očito nezadovoljna njezinom dosadašnjom reakcijom.
"Zaokruženi su oni - a ima ih šesto - u kojima se u popratnom tekstu slike spominješ s
omalovažavanjem."
"Ma je li?" Lisey se začudi.
"Pokazat ću ti." Amanda se zagleda u notes, priđe usnuloj hrpi uza zid, ponovno
pogleda u notes,pa odabere dva časopisa.Jedan je bio raskošni bijenalni časopis u
tvrdom uvezu Sveučilišta Kentucky iz Bowling Greena. Drugi je bio časopis malog
formata koji je izgledao poput studentskog a zvao se Push-Pelt: jedno od imena kakva
smisle apsolventi anglistike s namjerom da zvuči zgodno a ne znači ama baš ništa.
"Otvori ih,otvori!" zapovjedi Amanda,a kad joj ih je tutnula u ruke, Lisey za nos
štipne jak buke sestrina znoja. "Stranice su označene rezancima papira, vidiš?"
Rezanci. Njihova je majka rabila tu riječ za komadićke papira. Lisey najprije otvori
bijenalni časopis na označenoj stranici. Njezina i Scottova fotografija bila je jako

7
kvalitetna. Scott je prilazio podiju a ona stajala iza njega i pljeskala.Publika je stajala
ispod podija i također pljeskala. Fotografija iz Push-Pelta nije ni izbliza bila tako
kvalitetna - točkice matričnog ispisa bile su krupne poput vrhova tupih olovaka a po
lošem kašastom papiru plutale su špranje - ali kad ju je ugledala, dođe joj da zaplače.
Scott je ulazio u mračni podrum pun žagora. Na licu je imao karakterističan široki
osmijeh koji je poručivao o da, na dobrom sam mjestu. Ona je bila korak-dva iza njega. I
njezin je smiješak bio vidljiv u odsjaju jamačno jake bljeskalice. Čak je raspoznala i koju
je bluzu imala na sebi, onu plavu od Anne Klein sa smiješnom crvenom prugom duž
lijeve strane. Što je imala na donjem dijelu tijela bilo je izgubljeno u sjeni a nije se mogla
sjetiti te večeri, no znala je da je imala na sebi traperice. Kad bi izlazila kasno navečer
uvijek bi odjenula izblijedjele traperice. Tekst uz sliku je glasio: Živuća legenda Scott
Landon (u pratnji svoje družice) prošlog je mjeseca gostovao u klubu Stalag 17 na Sveučilištu
Vermont. Landon je ostao do fajrunta, čitao, plesao i partijao. Čovjek zna radnju.
Da. Taj je čovjek znao radnju. A ona je živi svjedok.
Lisey pogleda u ostatak časopisa i iznenada je obuzme slabost pri pomisli na bisere
koje bi mogla u njima naći. Shvati da ju je Amanda ipak uspjela ujesti za srce, otvoriti joj
ranu iz koje bi moglo dugo krvariti. Je li on jedini znao za mračna mjesta?Prljava
mračna mjesta u kojima si sam samcat i kukavno nijem? Možda ona nije znala koliko i
on, ali je znala dovoljno. U svakom je slučaju znala da je bio opsjednut i da se ni za živu
glavu ne bi pogledao u zrcalo - zapravo ni u kakvu zrcalnu površinu, ako je ikako
moguće - nakon zalaska sunca. A ona ga je voljela usprkos svemu tome. Jer je on znao
radnju.
Ali više ne. Sad je taj čovjek odradio svoje. On je, kako se kaže, otišao na drugi svijet;
njezin je život prešao u novu fazu, solističku, i sad je prekasno za povratak.
Od te se fraze ona strese i sjeti stvari(ljubičastih, stvorpirgava boka)kojih se bolje ne
prisjećati, pa ona svrne misli s njih.
"Drago mi je da si našla te slike", ona će toplo Amandi. "Znaš li da si ti prilično
dobra starija sestra?"
Kao što se Lisey nadala (ali se zapravo nije usuđivala nadati), to izbaci Mandu iz
ritma njezina podcjenjivačkog malog drmeša.Ona nesigurno pogleda u Lisey kao da
traži neiskrenost ali je ne nalazi. Malo-pomalo Amanda se opusti u svoju uglavljeniju
inačicu.Uzme notes od Lisey i namršteno se zagleda u nj kao da nije sasvim sigurna
odakle joj. Lisey se učini da bi to mogao biti velik korak u dobrom smjeru, s obzirom na
opsesivnu prirodu tih brojeva.
A onda Manda kimne glavom kao što ljudi čine kad se prisjete nečeg što nisu smjeli
smetnuti s uma. "U nezaokruženima te barem spominju imenom - Lisa Landon, stvarna
osoba. I posljednje, premda ne i najnevažnije, vidjet ćeš da su neki brojevi u
kvadratićima. To su slike na kojima si samo ti!" Pogleda u Lisey dojmljivo,gotovo
zastrašujuće. "Njih ti se isplati pogledati."
"Ne sumnjam." Pokušavala je zvučati kao da pršti od veselja, premda se nije mogla
ni za živu glavu sjetiti zašto bi je zanimale fotografije na kojima je ona sama iz
prekratkog razdoblja dok je imala muža - i to dobrog, neinkunkanca, koji je znao svojski
zapeti - s kojim je dijelila dane i noći. Lisey pogleda u neuredne hrpe i padine periodike,

8
svakojakih veličina i oblika, zamišljajući kako bi bilo pregledavati ih hrpu po hrpu i
jedno po jedno, sjedeći prekriženih nogu na podu spomenarskog kutka (gdje drugdje),
u potrazi za slikama nje i Scotta. A na onima koje su toliko ozlojedile Amandu vidjela bi
sebe kako zauvijek hoda malo iza njega i gleda u nj. Ako drugi plješću, i ona to čini. Lice
joj je mirno, ne odaje puno toga, iskazuje samo uljuđenu pozornost. Njezino lice
poručuje Ne ide mi na jetra. Njezino lice poručuje Ne ushićuje me. Poručuje Ne izgaram od
želje za njim ni on za mnom (kakve li laži). Lice joj poručuje Svejednako.
Amandi su te fotografije bile mrske. Ona bi u njima vidjela svoju sestru kao prilog
glavnom jelu, okvir dragom kamenu. Vidjela je da joj sestru kadikad spominju kao
gospođu Landon, katkad kao suprugu Scotta Landona a ponekad je - o, drskosti li! - uopće i
ne spominju imenom. Svedena je na razinu družice. Za Amandu je to jamačno bilo ravno
ubojstvu.
"Mandyčica?"
Amanda je pogleda. Svjetlost je bila okrutna i Lisey se zgrane: Manda će ujesen
imati šezdeset godina. Šezdeset! U tom trenutku Lisey pomisli na ono što je progonilo
njezina muža mnoge besane noći - stvor za koji Woodbodyjevi ovoga svijeta nikad neće
doznati, ako će se nju pitati. Nešto beskrajnog pirgavog boka, nešto što najbolje vide
oboljeli od karcinoma zagledani u čaše iz koje su popijena sva sredstva protiv bolova, a
druga stižu tek ujutro.
Jako je blizu, dušo. Ne vidim ga, ali čujem kako se gosti.
Šuti Scott, ne znam o čemu govoriš.
"Lisey?" upita Amanda. "Nešto si rekla?"
"Samo si nešto govorim u bradu."Lisey se pokuša nasmiješiti.
"Razgovarala si sa Scottom?"
Lisey odustane od pokušaja smiješka. "Čini se da jesam. Ponekad to još radim. Luda
sam, ha?"
"Mislim da nisi. Osobito ako djeluje. Nešto je ludo samo kad ne djeluje. A ja to
najbolje znam. Ja s tim imam iskustva. Zar ne?"
"Manda — "
Ali se Amanda okrenula i zagledala u hrpe stručnih časopisa, godišnjaka i
studentskih časopisa.Kad je ponovno pogledala u Lisey, nesigurno se smiješila. "Lisey,
jesam li dobro postupila? Samo sam željela dati svoj obol... "
Lisey uhvati Amandu za ruku i lagano je stisne. "Jesi. A da odemo odavde? Bacajmo
novčić koja će prva pod tuš."

4.
Bijah izgubljen u tami,a ti si me našla.Gorio sam,plamtio,a ti si mi dala leda.
Scottov glas.
Lisey otvori oči. Pomisli da su joj misli možda odlutale usred nekakvog kućanskog
posla ili odluke i da je usnila kratak ali izvan— redno živopisan san u kojem je Scott
mrtav a ona se upustila u heraklovsku zadaću čišćenja njegovih spisateljskih štala. No

9
čim je otvorila oči, istog je trenutka shvatila da je Scott doista mrtav, da ona spava u
svom krevetu nakon što je Mandu otpravila kući, i da je ovo njezin san.
Kao da lebdi na mjesečini. Osjećala je miris egzotičnog cvijeća. Ljetni joj je lahor
češljao kosu od lica, vjetar kakav puše duboko u noći u nekom skrivenom mjestu daleko
od kuće. No ovo jest njezin dom, mora biti, jer je ispred nje štala u kojoj se nalazi Scottov
radni prostor, predmet silne inkunkanske znatiželje. A sad, zahvaljujući Amandi, znala
je da taj prostor sadrži i mnogobrojne fotografije nje i njezina pokojnog muža. Zakopano
blago, emocionalni ratni plijen.
Možda bi bilo bolje ne pogledati te fotografije, šapne joj vjetar u uho.
O,u to i ne sumnja. Ali će ipak pogledati. Ne može si pomoći, sad kad zna da su
tamo.
Razdragano shvati da lebdi na golemom mjesečinom pozlaćenom, komadu platna
ispisanog riječima NAJFINIJE BRAŠNO PILLSBURY, čiji su vrhovi svezani u čvor kao
na rupčiću. Očara je otkačenost toga: kao da lebdi na oblaku.
Scott. Pokuša izgovoriti njegovo ime glasno ali ne uspije. San joj ne dopušta. Shvati
da nema kolnog prilaza koji vodi do štale. Kao ni dvorišta između štale i kuće.
Zamijenilo ihje more ljubičastog cvijeća koje sniva na ukletoj mjesečini. Scott, voljela sam
te, spasila, ja…

5.
A onda je bila budna i začuje se kako u tami ponavlja poput kakve mantre: "Voljela
sam te, spasila, led ti donijela. Voljela sam te, spasila, led ti donijela. Voljela sam te,
spasila, led ti donijela."
Dugo je tako ležala, prisjećajući se jednog vrućeg kolovoskog dana u Nashvilleu i
misleći - ne prvi put - da je samaštvo nakon tako dugog razdoblja parnjaštva doista
čudna kenjaža. Pomislilo bi se da je dvije godine dovoljno vremena da taj neobični
osjećaj oslabi, ali nije tako; vrijeme je samo otupilo oštricu boli pa je sad komada a više
ne reže. Jer nije sve svejednako. Ni izvana, ni iznutra, ni za nju. Ležeći u krevetu u
kojem je nekoć ležalo dvoje, Lisey pomisli kako samoća nikad nije samotnija nego
nakon što se probudite i otkrijete da još imate kuću samo za sebe. Da dišete jedino još vi
i miševi u zidovima.

10
 DRUGO POGLAVLJE
LISEY I LUĐAK
(TAMA GA VOLI)
1.
Sutra ujutru Lisey je sjedila prekriženih nogu na podu Scottova spomenarskog
kutka i gledala u trakavicu hrpa i gomila časopisa, godišnjaka o bivšim
studentima,biltena katedre anglistike i fakultetskih "zbornika",a koja se protezala duž
južnog zida radne sobe.U jednom je trenutku pomislila da će možda gledanjem uspjeti
razbiti podmuklu očaranost svoje imaginacije tim još neviđenim fotografijama, no sad
kad je tu,zna da se uzalud ponadala.A neće joj trebati ni Mandin mlohavi notes sa svim
onim brojevima.Notes je odbačen ležao nedaleko od nje na podu i Lisey ga ubaci u
stražnji džep traperica. Nije joj se sviđao izgled tog notesa, dragocjenog umotvora ne
baš sasvim zdravog uma.
Ponovno odmjeri hrpetine knjiga i časopisa uz južni zid,prašnjavu papirnatu
trakavicu metar visoku i dugačku desetak metara.Da nije bilo Amande vjerojatno bi sve
to potrpala u kartonske kutije alkoholnih pića a da ih ne bi ni pogledala niti se upitala
zbog čega je Scott sačuvao tako puno njih.
Moj mozak jednostavno ne radi na toj valnoj duljini, reče si ona. Zapravo baš i nisam neki
misaoni tip.
Možda i nisi, ali ti je pamćenje slonovsko.
Tako je govorio Scott kad bi se šalio,bio mio i drag,neodoljiv,ali je zapravo Lisey još
bolje za rukom polazilo zaboravljanje.Kao uostalom i njemu.Oboje je imalo razloge za
to. No kao da Scott želi dokazati svoje, ona u glavi začuje ulomak razgovora. Jednog je
sugovornika znala - bio je to Scott.Drugi je glas malo zavlačio po južnjački.Afektirano
zavlačio po južnjački.
- Naš će Tony napisati reportažu za /šubi-dubi, ici-mici, kako već/.
Želite li primjerak, gospodine Landon?
- Hmmm? Naravno, nego što!
Žamor glasova oko njih.Scott jedva da je išta čuo o Tonyju koji će napisati reportažu
jer je posjedovao gotovo političarski dar da se otvori onima koji su došli vidjeti njegov
javni nastup;Scott je slušao glasove nadolazećeg mnoštva i već razmišljao o uspostavi
kontakta,ugodnom trenutku kad će energija poteći iz njega u njih pa se vratiti
dvostruko ili čak trostruko pojačana,obožavao je tu struju,ali je Lisey bila uvjerena da je
još više obožavao trenutak uspostave kontakta.Svejedno nije odmah odgovorio.
- Možete poslati fotografije,reportaže ili osvrte iz studentskih časopisa, recenzije, i tome
slično.Lijepo molim.Ja rado sve pogledam.Radni prostor, RFD #2, Sugar Top Hill Road,Castle
Rock,Maine.Lisey zna poštanski broj.Ja uvijek zaboravim.
I ništa više o njoj, samo Lisey zna poštanski broj. Kako bi se Manda zlobno nasmijala
na to! Ali je Lisey željela biti zaboravljena na tim putovanjima, biti tamo ali i ne biti.
Voljela je biti promatračica.

11
 Kao tip iz pornića? Scott ju je jednom upitao a ona na to samo rastegnula usne u
blijedi polumjesec smiješka koji mu je poručivao da je opasno blizu ruba. Ako ti tako
kažeš, dušo, odgovorila je.
Uvijek bi je predstavio kad bi negdje stigli, pa poslije i drugim ljudima kad bi
postalo nužno,ali bi se to malokad dogodilo.Sveučilišnim je nastavnicima neočekivano
manjkalo radoznalosti za sve osim za ono što se ticalo njihove znanstvene discipline.
Većinom su bili oduševljeni samom činjenicom da je s njima autor knjiga Ribareva kći
(National Book Award) i Relikti (Pulitzerova nagrada).Usto, u jednom je razdoblju od
desetak godina Scott postao legenda - za druge, a katkad i za sebe. (Ne i za Lisey; ta ona
bi mu donijela rolu kad bi Scott bio na zahodu a ponestalo bi mu toaletnog papira.) Nije
podij, dok bi on na njemu stajao s mikrofonom u ruci bio u doslovnom smislu riječi
naelektriziran, ali je čak i Lisey osjećala kontakt koji bi uspostavio sa svojom publikom.
Naelektriziranost. Bilo je to nešto u njemu i imalo malo veze s njegovim književnim
radom. A možda i nikakve. To je imalo veze s njegovom... scottovštinom. Zvučalo je ludo
ali je bila istina. Činilo se da ga to nikad nije jako promijenilo ili mu naudilo... barem ne
do —
Oči joj se prestanu micati i zagledaju u hrbat tvrdog uveza na kojem je pozlaćenim
slovima bilo ispisano Godišnjak Sveučilišta Tennessee u Nashvilleu za 1988. godinu.
1988., godina rockabilly romana. Koji nije napisao.
1988., godina manijaka.
- Naš Tony će napisati reportažu
"Ne", reče Lisey. "Pogrešno. Nije rekao Tony, rekao je —"
- Toneh
Da, tako je, rekao je Toneh, rekao je
- Naš Toneh će napisati reportažu
"—napisati reportažu za Godišnjak Sveučilišta Tennessee za 1988."reče Lisey. "Rekao
je... "
- Mogao bih ga poslati express dostavom
Samo što je nadobudni oponašatelj Tennesseeja Williamsa zapravo rekao da će ga
poslati spres dostavom.To je bio taj glas,tog južnjačkog kukavičkog
pizdeka.Dashmore?Dashman?U svakom slučaju, doista je ostao bez daha kako je samo
na brzaka zbrisao,odmaglio poput neke hebene sprinterske zvijezde... ali se nije tako
prezivao. Prezivao se—
"Dashmiel!" Lisey promrmlja praznim sobama i stisne šake. Zurila je u hrbat s
pozlaćenim slovima kao da bi mogao iščeznuti čim bi ona pogledala ustranu. "Taj se
mali južnjački pizdek zvao Dashmiel i TRČAO JE KAO ZEC.1
Scott je najvjerojatnije odbio ponudu bilo kakve ekspresne dostave jer je to smatrao
nepotrebnim izdatkom.U prepisci nema potrebe za žurbom: kad mu je voda nanese,on
je izvuče.Kad je bila riječ o osvrtima na njegove knjige nije želio da mu stižu
poštanskom kočijom nego brzinom svjetlosti, ali kad je bila riječ o reportažama o
njegovim javnim nastupima zadovoljio bi se da ih se pošalje običnom poštom. Budući

1 Dash na engleskom znači juriti, trčati.

12
da je njegov Radni prostor imao vlastitu adresu, Lisey sad shvati da je postojala vrlo
mala vjerojatnost da bi ona uopće vidjela te pošiljke. A nakon što bi stigle... e pa, ove
prozračne i svijetle prostorije bile su Scottovo a ne njezino stvaralačko igralište, otvoreni
klub s jednim članom u kojem je on pisao svoje priče i slušao glazbu glasno koliko je
želio u zvučno izoliranom kutku koji je nazivao Moja tapecirana samica. Nikad na
vratima nije izvjesio natpis ZABRANJEN ULAZ,bila je ovdje gore puno puta za njegova
života, i Scottu je uvijek bilo drago što je vidi,ali je tek Amanda vidjela što je u trbuhu
knjižne trakavice koja spava opružena uz južni zid. Uvredljiva Amanda, sumnjičava
Amanda, opsesivno-kompulzivna Amanda koja si je utuvila u glavu da će joj kuća
izgorjeti do temelja ne bude li u svoj kuhinjski štednjak ubacivala točno po tri javorove
cjepanice, Amanda koja bi se neizostavno triput okrenula ispred vrata kad bi se morala
vratiti u kuću po nešto što je zaboravila. Kad vidiš takvo što (ili slušaš kako broji poteze
četkicom dok pere zube) lako bi mogao Mandu otpisati kao tipičnu šašavu staru curu:
molim neka netko gospođi prepiše nešto za smirenje. Ali da nije bilo Mande bi li mala
Lisey doznala da ovdje gore leže stotine fotografija njezina pokojnog muža koje samo
čekaju da ih ona pogleda? Stotine uspomena koje čekaju da ih se prizove?Većinom
svakako ugodnije od sjećanja na Dashmiela, tog južnjačkog kukavičkog pizdeka...
"Prestani",promrmlja ona."Da si odmah prestala.Lisa Debusher Landon, popusti
stisak i pusti to."
Ali očigledno nije bila spremna to učiniti jer je ustala, prešla preko sobe i kleknula
ispred knjiga. Desna joj ruka zaplovi ispred tijela kao u mađioničarevu triku i ona
dohvati knjigu Godišnjak Sveučilišta Tennessee u Nashvilleu za 1988.godinu. Srce joj je
snažno tuklo, ali ne od uzbuđenja nego od straha. Glava je mogla srcu reći da je od toga
prošlo osamnaest godina, ali kad su posrijedi osjećaji,srce posjeduje vlastiti živopisni
rječnik. Luđakova je kosa bila platinasta. On je bio postdiplomski luđak, i njegovo
trućanje nije bilo puko blebetanje. Dan nakon pucnjave - kad je Scottovo zdravstveno
stanje promaknuto iz kritičnog u stabilno - upitala je Scotta zašto je taj suludi
postdiplomac toliko zapeo da ga ubije, na što je Scott šapnuo da ne zna mogu li luđaci za
išta zapeti. Zapeti je herojski čin, voljni čin, a luđaci nemaju baš puno volje... ili ona misli
drukčije?
- Ne znam, Scott. Razmislit ću o tome.
Premda nije to namjeravala.Nije željela nikad više o tome razmišljati, ako ikako
bude mogla.Što se tiče Lisey, taj hebeni manijak s pištoljčićem može se pridružiti
ostalome što je uspješno zaboravila nakon što je upoznala Scotta.
- Bilo je vruće, zar ne?
Ležao je u krevetu, još blijed,previše blijed, ali mu se boja počela polako vraćati u
lice. Opušten, bez posebnog izraza lica, čavrljao. A sadašnja Lisey, Lisey sama, udovica
Landon, zadrhti.
"Nije se sjećao", promrmlja ona.
Bila je gotovo sigurna da se nije sjećao da je ležao na asfaltu i da su oboje bili
uvjereni da više nikad neće ustati. Da umire i da su riječi koje izmjenjuju posljednje koje
će izmijeniti,oni koji su si uvijek toliko toga imali reći. Neurolog s kojim je smogla
dovoljno hrabrosti popričati rekao je da je zaboravljanje događaja vezanih uz neku

13
traumu uobičajena pojava, da ljudi koji se oporavljaju od takvih događaja često shvate
da im je u filmu njihovih sjećanja progorjela rupa. To zacrnjeno mjesto može obuhvaćati
pet minuta,pet sati ili pet dana.Katkad nepovezani ulomci ili slike izbiju na površinu
nakon nekoliko godina ili desetljeća. Neurolog je to nazvao obrambenim mehanizmom.
Lisey je to zazvučalo logično.
Iz bolnice se vratila u motel u kojem je odsjela. Soba nije bila naročita - nalazila se
straga, a iz nje se vidjela samo daščana ograda i čuo samo lavež stotinjak pasa - ali joj je
tad bilo svejedno. U svakom slučaju, nije željela imati posla sa sveučilišnim
kompleksom u kojem su pucali na njezina muža. A kad je ritanjem zbacila cipele s nogu
i legla na tvrdi bračni krevet, ona pomisli: Tama ga voli.
Je li to bilo istina?
Kako da na to odgovori kad i ne zna što to znači?
Znaš. Tatina nagrada bila je pusa.
Lisey je okrenula glavu na jastuku tako brzo kao da ju je ošamarila nevidljiva ruka.
Ni riječi o tome!
Nije bilo odgovora... nije ga bilo... a onda, podmuklo: Tama ga voli. Pleše s njom kao s
draganom, mjesec izlazi iza ljubičastog brda a što bješe slatko sad miriše kiselo. Miriše na otrov.
Okrenula je glavu na drugu stranu. A ispred motelske sobe oni su psi lajali - kao da
laju svi hebeni psi u Nashvilleu - dok je sunce zapadalo u narančastom kolovoskom
dimu i provrtalo si noćni brlog. Kao maloj, majka joj je rekla da se nema čega bojati u
tami i ona je u to vjerovala. Osjećala bi razdraganost u mraku,čak i kad bi ga osvijetlila
munja i razgrnula grmljavina.Dok bi se njezina mnogo starija sestra Manda kutrila
ispod pokrivača,mala je Lisey sjedila na krevetu,sisala palac i tražila da netko donese
bateriju i čita joj priču.Jednom je to ispričala Scottu a on ju je uhvatio za ruke i rekao:
"Onda ti budi moja svjetlost. Budi moja svjetlost, Lisey." I ona se trudila ali —
"Bio sam na tamnom mjestu", promrmlja Lisey kad je sjela u Scottovoj pustoj radnoj
sobi s Godišnjakom Sveučilišta Tennessee u Nashvilleu u rukama. "Jesi li to rekao, Scott?
Jesi, zar ne?"
- Bio sam na tamnom mjestu i ti si me našla. Spasila si me.
Možda je u Nashvilleu to i bilo istina. Ali ne i na kraju.
- Lisey, ti si me uvijek spašavala. Sjećaš li se prve noći koju sam proveo u tvom stanu?
Sjedeći sad ovdje s knjigom u krilu, Lisey se nasmiješi. Naravno da se sjeća. Najbolje
se sjeća prevelike količine rakije od metvice od koje je dobila žgaravicu.A on je teškom
mukom postigao pa održao erekciju,iako je naposljetku sve bilo u najboljem redu. Tad
je pretpostavila da je razlog piće. Tek joj je poslije rekao da mu se prije nje nikad nije
uspio dići: bila mu je prva i jedina,i sve to što je napričao njoj ili drugima o njegovu
čilom pubertetskom spolnom životu, homoseksualnom i heteroseksualnom, bile su
laži.A Lisey? Lisey ga je doživljavala nedovršenim projektom, nečime što treba obaviti
prije odlaska na spavanje: vještim manevrima privoljeti suđericu da prebrodi bučni dio
pranja; staviti vatrostalnu posudu zapečenu od složenca da se namače; pušiti mladoj
spisateljskoj zvijezdi dok mu se lula pošteno ne razgori.
- Kad je bilo gotovo a ti zaspala, ja sam ležao budan, slušao sat na tvom noćnom stoliću i
vjetar, i shvatio da sam doista u domu svom, da biti u krevetu s tobom znači biti u svom domu, i

14
nečega što se dotad primicalo kroz tamu više nije bilo. Nije moglo ostati. Prognano je. Bio sam
siguran da se zna vratiti, ali nije se moglo zadržavati i ja sam mogao spokojno zaspati. Srce mi je
prepuklo od zahvalnosti. Mislim da sam tad prvi put osjetio zahvalnost. Ležao sam pokraj tebe a
suze su mi se kotrljale niz obraze na jastuk. Volio sam te tad i volim te sad i volio sam te svake
sekunde između. Nije me briga razumiješ li me ili ne. Razumijevanje je silno precijenjeno, ali
sigurnosti nikad dosta. Nikad nisam zaboravio kako sam se sigurno osjećao kad je taj stvor otišao
iz tame.
"Tatina je nagrada bila pusa."
Ovaj put Lisey to reče glasno,pa iako u praznoj radnoj sobi nije bilo hladno ona
zadrhti. Još nije znala što to znači ali je bila prilično sigurna da se sjeća kad joj je Scott
rekao da je tatina nagrada bila pusa,da mu je ona bila prva i da sigurnosti nikad
dosta:uoči vjenčanja. Pružila mu je svu sigurnost koju je umjela pružiti ali nije bilo
dovoljno. Naposljetku je Scottov stvor svejedno došao po njega - stvor kojeg bi Scott
katkad ugledao u zrcalima i čašama za vodu, stvor beskrajnog pirgavog boka. Dugonja.
Lisey se nakratko strašljivo osvrne po sobi i upita promatra li je on sada.

2.
Lisey otvori godišnjak Sveučilišta Tennessee u Nashvilleu za 1988.godinu čiji hrbat
zapucketa poput pištolja. Ona iznenađeno zavapi i baci knjigu. A onda se nasmije
(istina, pomalo nesigurno). "Lisey, kretenušo."
Ovaj put iz knjige ispadne preklopljeni novinski izrezak,požutio i hrapav na
dodir.Ona ga odmota i ugleda zrnatu fotografiju zajedno s popratnim tekstom.U
glavnoj ulozi bio je mladić od otprilike dvadeset tri godine koji je izgledao puno mlađe
zahvaljujući izrazu šokirane ošamućenosti.U desnoj je ruci držao srebrnu lopatu
kratkog drška.Na lopati su bile ugravirane riječi nečitljive na slici ali se Lisey sjećala
koje su to riječi bile: POČETAK, SHIPMANOVA KNJŽNICA.
Mladić je na neki način... ovaj... zirkao u tu lopatu i Lisey je znala, ne samo po izrazu
njegova lica nego i po nezgrapnoj uglatosti njegova koščatog tijela, da nema pojma u što
gleda. Mogla je to biti granata,bonsai, Geigerov brojač ili porculanska kasica-prasica s
prorezom na leđima za ubacivanje sitniša; ili nekakva drangulija, tefilin koji svjedoči o
misteriju ljubavi, ili šešir mekanog oboda načinjen od kojotove kože. Mogao je to biti i
penis pjesnika Pindara. Ovaj mladić to ne bi znao jer nije bio pri sebi. A Lisey bi se
mogla okladiti da nije svjestan ni da ga za lijevu ruku grčevito drži - također
ovjekovječen rojevima crnih fototočkica - čovjek koji kao da se za maskenbal kostimirao
u prometnog pandura:nema pištolj ali mu prsni koš presijeca opasač i na njemu se
kočoperi golema službena značka odnosno ono što bi Scott, smijući se i kreveljeći,
nazvao "cepelinski veee-lka službena sraćka".A imao je i cepelinski veee-lki osmijeh na
licu,široki osmijeh olakšanja i zahvalnosti Bogu koji poručuje Sinko, nikad više u životu
nećeš morati platiti piće u bilo kojem kafiću u kojem se ja zateknem, ukoliko ne bankrotiram. U
pozadini Lisey ugleda Dashmiela,onog južnjačkog pizdeka koji je šmugnuo.Roger C.
Dashmiel, sjeti se ona punog imena; C vjerojatno znači cvikaroš.

15
 Je li ona,mala Lisey Landon,vidjela sretnog pripadnika fakultetskog osiguranja kako
se rukuje sa zgranutim mladićem? Ne, ali... recimo...
Ree-eecimo, dječice... slušajte vamo... želite li da neki stvarni prizor bude dorastao
bajkovitim vizijama kao što je onaj Alise koja pada kroz zečji brlog ili krastače s
cilindrom na glavi za upravljačem automobila? U tom slučaju bacite pogled vamo, na
desnu stranu fotografije.
Lisey se prigne tako nisko da je nos gotovo zabola u požutjelu fotografiju iz
nešvilskog Americana.U širokoj središnjoj ladici Scottova glavnog radnog stola nalazilo
se povećalo. Vidjela ga je mnogo puta, na počasnom mjestu između najstarije
neotvorene kutije cigareta Herbert Tareyton na svijetu i najstarije knjižice neiskorištenih
nagradnih kupona na svijetu. Mogla je uzeti povećalo, ali čemu? Nije joj potrebno
povećanje da se uvjeri u to što vidi:polovicu smeđe mokasinke.Zapravo,polovicu
mokasinke od kordovana višeslojne potpetice. Jako se dobro sjećala tih mokasinki.Kako
su bile udobne. A tog se dana nahodala u njima, zar ne? Nije vidjela sretnog policajca ni
zgranutog mladića (Tonyja, bila je sigurna, kao u Toneh će napisati reportažu), a nije ni
primijetila južnjačkog kukavičjeg pizdeka Dashmiela nakon što je sir upao u
multipraktik. Svi su joj oni postali potpuno nevažni,svi ti posranci.Tad joj je bilo samo
jedno na pameti - Scott. Bio je udaljen oko tri metra od nje ali je znala da će ga, ne
probije li se odmah do njega,mnoštvo oko njega zagraditi... a ne probije li se do njega to
bi ga mnoštvo moglo ubiti.Ubiti ga svojom opasnom ljubavlju i nezasitnom
skrbnošću.Osim toga, hebi ga Ljubica, možda ionako umire. Ako je tako, želi biti uz
njega kad napusti pozornicu, kad dahne dušom, rekli bi pripadnici majčine i očeve
generacije.
"Bila sam uvjerena da će umrijeti",Lisey reče utihloj i suncem poplavljenoj prostoriji i
prašnjavoj vijugavoj papirnatoj trakavici.
I tako je potrčala svome palom mužu pa je reporter - koji je došao snimiti službenu
fotografiju fakultetskih uzvanika i slavnog gostujućeg pisca koji su se okupili da
srebrnom lopatom označe početak gradnje i polože obredni kamen temeljac za novu
knjižnicu - na kraju snimio puno dinamičniju fotografiju, zar ne? Fotografiju za
naslovnicu, možda čak i za dvoranu velikana,zbog koje ti žlica čokolina zastane na pola
puta između zdjelice i usta pa zakapaš oglasnik, poput Oswaldove fotografije na kojoj
se on rukama drži za trbuh u zijevu umirućeg jauka, zamrznuti prizor koji se nikad ne
zaboravlja.Jedino će Lisey shvatiti da je na fotografiji i piščeva žena. Cijela jedna njezina
višeslojna potpetica.
Tekst ispod fotografije glasio je:
Kapetan S. Heffernan, djelatnik osiguranja Sveučilišta Tennessee čestita Tonyju Eddingtonu
koji je spasio život slavnom gostu,piscu Scottu Landonu, nekoliko trenutaka prije no što je
snimljena ova fotografija. "On je autentični junak",rekao je kapetan Heffernan."Nitko drugi nije
bio dovoljno blizu da priskoči u pomoć." (Više informacija na str. 4 i 9)
Uz lijevi je rub nepoznatim rukopisom bila ispisana podugačka poruka za Lisey. Uz
desni rub Scottovim su širokim rukopisom bila napisana dva retka, prvi malo duži od
drugog... i - ajme meni! -strelica koja pokazuje u cipelu!Znala je što je ta strelica
značila:Scott je prepoznao cipelu. U kombinaciji sa životnom pričom svoje žene -

16
nazovimo je "Lisey i luđak", uzbudljiva i istinski pustolovna priča - sve mu je bilo
jasno.I je li pobjesnio? Ne. Jer je znao da se njegova žena neće razgnjeviti. Znao je da će
njoj to biti smiješno, i doista je i bilo smiješno, da krepaš od smijeha, hebote, pa zašto je
onda na rubu suza?Nikad je u životu njezine emocije nisu toliko iznenadile, zavarale i
nadjačale kao u posljednjih nekoliko dana.
Lisey baci novinski izrezak na godišnjak, strahujući da bi ga iznenadna bujica suza
mogla rastopiti onako kako slina rastopi šećernu vunu. Dlanovima poklopi oči i
pričeka.Nakon što se uvjerila da se suze neće preliti preko vjeđa ona podigne izrezak i
pročita što je Scott zapisao:

Moram pokazati Lisey!Kako će se ona SMIJATI!

Ali hoće li shvatiti?(Naša anketa kaže da hoće!)

Pretvorio je veliki uskličnik u veselog Smješka u stilu sedamdesetih, kao da joj želi
ugodan dan.Lisey je doista shvatila.S osamnaest godina zakašnjenja, ali kakve to veze
ima? Pamćenje je relativno.
Jako zenovski, nevjerni Toma, vjerojatno bi rekao Scott.
"Zen, šmen. Pitam se kako naš Tony danas živi, eto što bih ja htjela znati. Spasitelj
slavnog Scotta Landona." Ona se nasmije, a suze koje su joj se nanizale uz rub vjeđa
konačno joj se sliju niz obraze.
Lisey okrene fotografiju i pročita drugu, dužu bilješku.

18-8-88.
Dragi Scott(ako smijem)
pomislio sam da biste možda željeli imati ovu fotografiju C.Anthonyja(“Tonyja”)Eddingtona
III,mladog postdiplomca koji vam je spasio život.Naravno,Sveučilište Tennessee će mu uručiti
priznanje,ali smo mislili da biste se i vi željeli javiti.Njegova adresa je 748 Coldview
Avenue,Nashville North,Nashville,Tennessee 37235.Gospodin Eddington – siromah sam i time
se dičim – potječe iz dobre obitelji s juga Tennesseeja i izvrstan je student-pjesnik.Naravno,vi
ćete mu sigurno htjeti zahvaliti(i možda ga i nagraditi) na svoj način.
Sa štovanjem,vaš Roger K. Dashmiel
Izvanredni profesor na Katedri Anglistike
Sveučilište Tennessee u Nashvillu

Lisey pročita tu bilješku jednom, dvaput ("trostruko žena", Scott bi tad zapjevao) i
dalje se smiješeći, ali sad s kiselom kombinacijom čuđenja i spoznaje. Roger Dashmiel
vjerojatno nije znao što se tog dana dogodilo, baš kao ni pripadnik osiguranja.Što je
značilo da na cijeloj zemaljskoj kugli samo dvoje ljudi zna istinu o tom
popodnevu:Lisey Landon i Tony Eddington, momak koji je trebao napisati reportažu za
sveučilišni godišnjak. Moguće da ni "Toneh" nije shvatio što se dogodilo nakon što je
iskopana prva lopata zemlje za polaganje kamena temeljca. Možda mu je od straha
nakratko zakazalo pamćenje. Pazi sad: on je možda uvjeren da je spasio Scotta Landona od
sigurne smrti.

17
 Ne.Nije.Taj novinski izrezak i rukom pisano,prenemažuće pisamce bješe
Dashmielova kukavna osveta Scottu za... za što?
Jer je bio samo uljudan i ništa više?
Jer je gledao kroz Dashmiela a.k.a Monsieur de Literature?
Jer je bogati kreativni neotesanac koji će zaraditi petnaest tisuća dolara za to što će
reći nekoliko uznositih riječi i prevrnuti lopatu zemlje? I to rahle zemlje?
Zbog svega toga. I još toga. Lisey se činilo da je Dashmiel nekako bio uvjeren kako
bi on i Scott u nekom istinitijem,pravednijem svijetu zamijenili mjesta te da bi on, Roger
Dashmiel, bio u žiži intelektualnog zanimanja i studentske adolatrije, dok bi Scott
Landona da se ne spominje njegovu mišicu od žene koja ne bi prdnula ni da joj život
ovisi o tome - okopavao fakultetske vinograde, vječito se dodvoravao,provjeravao
odakle pušu vjetrovi fakultetske politike i trčkarao skoro u mjestu prema sljedećem
platnom razredu.
"Što god da je bilo, Scott mu nije bio simpatičan i ovo je bila njegova osveta",
začuđeno će ona praznim, sunčanim prostorijama iznad dugačke štale. "Ovaj... izrezak i
pisamce napisano otrovnim perom."
Ona se na trenutak zamisli nad tim zaključkom a onda prasne u veseo grohot,
lupajući se po plosnatom dijelu prsnog koša iznad grudi.
Nakon što ju je taj histerični smijeh minuo,ona počne listati Godišnjak dok nije našla
članak koji je tražila:NAJPOZNATIJI AMERIČKI ROMANOPISAC POKRENUO
OSTVARENJE DAVNOG SNA O KNJIŽNICI. Članak je potpisao Anthony Eddington -
katkad zvani Toneh. Lisey napreskokce pročita članak i otkrije da ipak može osjetiti
bijes. Čak i gnjev. Jer nije bilo ni spomena o tome kako je taj svečani događaj završio,
kao ni o navodnom junaštvu autora Godišnjaka, kad smo već kod toga. Jedino se iz
završnih redaka dalo naslutiti da je nešto krenulo suludo naopako: "Govor gospodina
Landona nakon polaganja kamena temeljca i književna večer u studentskoj dvorani
otkazani su zbog neočekivanih okolnosti, ali se nadamo da ćemo tog diva američke
književnosti uskoro ponovno vidjeti na našem sveučilištu. Možda na presijecanju vrpce
kad Shipmanova knjižnica otvori vrata 1991. godine!"
No nakon što se podsjetila da je ovo fakultetski Godišnjak,za Boga miloga,brošura u
tvrdom uvezu, otisnuta na sjajnom i skupom papiru, koju se šalje bivšim studentima za
koje se pretpostavlja da su lovaši, njezin gnjev splasne; zar je doista pomislila da će
Godišnjak Sveučilišta Tennessee dopustiti svom plaćeničkom piskaralu da prežvakava
krvavu burlesku koja se dogodila tog dana?Koliko bi dolara bivši studenti ubacili u
škrabicu fakulteta zbog toga? Pomoglo je - ali ne jako - kad se sjetila da bi i Scottu to bilo
zabavno.Jer Scotta ipak nema ovdje da je zagrli,poljubi u obraz, odvuče joj pozornost
nježnim štipkanjem jedne bradavice i da joj kaže: Sve u svoje vrijeme - postoji vrijeme za
sjetvu, vrijeme za žetvu, vrijeme da se zapne a shodno tome i vrijeme da se od-zapne,
jašta.
Scotta, proklet bio, više nema. A—
"A krvario je za vas,ljudi moji",promrmlja ona kivnim glasom koji je sablasno
zazvučao poput Mandina. "Zamalo je umro za vas. Osmo čudo da nije."

18
 Scott joj se,po običaju,ponovno obrati. Znala je da to samo trbuhozborac u njoj
progovara njegovim glasom - ta tko ga je više volio ili bolje pamtio? - ali nije tako
zvučalo. Zvučalo je kao da je on.
Ti si bila moje čudo, reče Scott. Moje osmo čudo. I ne samo tog dana, nego uvijek. Lisey, ti
si tjerala tamu. Svijetlila.
"Vjerojatno je bilo trenutaka kad si tako mislio", reče ona rastreseno.
- Bilo je vruće, zar ne?
Da. Bilo je vruće. Ali ne samo vruće. Bilo je —
"Sparno",reče Lisey. "Omarina. Imala sam loš predosjećaj u vezi s tim od prvog
trenutka."
Sjedeći ispred knjižne trakavice,s otvorenim Godišnjakom Sveučilišta Tennessee u
Nashvilleu za 1988. godinu u krilu, Lisey časovito ali živopisno ugleda Nonu D. kako
hrani piliće,nekad davno u njihovu dvorištu. "Spopao me užasno neugodan osjećaj u
kupaonici. Jer sam razbila…

3.
Razmišlja o čaši,toj hebenoj razbijenoj čaši. Osim kad ne misli kako bi se rado
maknula s ove nesnosne žege.
Lisey stoji iza Scotta i malo zdesna, ruku pristojno sklopljenih sprijeda, gleda ga
kako balansira na jednoj nozi dok je drugu podigao na smiješnu lopatu napola
zabodenu u rahlu zemlju,očigledno dopremljenu za današnju prigodu.Dan je
izluđujuće vruć,izluđujuće sparan, a popriličan broj okupljenih dodatno pogoršava
situaciju.Za razliku od uzvanika, ždrakavci nisu nimalo svečano odjeveni;premda im u
trapericama, kratkim hlačama i tajicama možda i nije ugodnije na zraku koji je po njima
polegao poput mokre deke,Lisey im svejedno zavidi dok stoji u prvim redovima i kuha
se na vakuumskoj tenesijevskoj popodnevnoj jari. Dovoljno je stresno to što mirno stoji
odjevena u najsvečaniju odjeću za vrućinu i znoji se od pomisli da će joj uskoro izbiti
tamni krugovi ispod pazuha svijetlosmeđeg platnenog kaputića ispod kojeg ima plavu
prozračnu bluzu bez rukava. Ima na sebi komotni grudnjak za vrućine, no svejedno joj
se usijeca ispod dojki kao šašav. Sretnih li dana, babyluv.
Scott za to vrijeme balansira na jednoj nozi,a njegova kosa,straga preduga - hitno se
treba ošišati,ona zna da on u zrcalu vidi rokersku zvijezdu ali kad ona pogleda u njega
vidi tek potepuha iz pjesama Woodieja Guthrieja - zavijori na povremenom zapahu
vrućeg povjetarca. Jako je susretljiv dok fotograf kruži oko njega. Vraški susretljiv.
Slijeva mu stoji mladić po imenu Tony Eddington, koji će napisati ljigavo pohvalnu
reportažu za nekakvo studentsko glasilo, a zdesna njegov zamjenski domaćin, uzdanica
Katedre za anglistiku po imenu Roger Dashmiel. Dashmiel izgleda puno starije no što
jest ne samo zato što je izgubio puno kose a dobio puno kilograma,nego zato što ga
okružuje aura gotovo tjeskobne serioznosti. Lisey čak i duhovitosti takvog tipa ljudi
zvuče poput čitanja odredbi police osiguranja.Situaciju dodatno otežava to što
Dashmielu njezin muž nije simpatičan.Lisey je to odmah osjetila (što nije teško jer je
inače Scott muškarcima uglavnom simpatičan),pa je tome pripisala svoju nelagodu. Jer

19
doista osjeća nelagodu, i to duboku. Već si je pokušala reći da je to samo zbog vlage u
zraku i oblaka koji se dovlače sa zapada, najavljujući popodnevno orkansko nevrijeme
ili možda i uragane: niski atmosferski tlak. Ali živa u barometru u Maineu nije bila
nisko kad je jutros ustala iz kreveta u petnaest minuta do sedam; već je bilo predivno
ljetno jutro i istom izašlo sunce iskrilo je u milijardi kuglica rose između kuće i Scottova
radnog prostora. Ni oblačka na nebu, ono što bi stari Dandy Dave Debusher nazvao
"danom od formata".No čim su joj stopala dodirnula hrastov parket poda spavaće sobe
a misli joj se okrenule putu u Nashville - odlazak na Portland Jetport u osam, polazak s
Deltom u devet četrdeset - nekakva ju je prepast stegnula oko srca a njezin jutarnje
prazni želudac, najčešće miran, pjenio se od neutemeljenog straha. Te su je slutnje
iznenadile i zbunile jer je inače rado putovala, osobito sa Scottom: njih bi dvoje
druželjubivo sjedili jedno pokraj drugog, on sa svojom otvorenom knjigom, ona sa
svojom. Katkad bi joj on pročitao ulomčić iz svoje knjige a kadšto bi mu ona vratila milo
za drago. Ponekad bi ona osjetila njegov pogled,podigla svoj i pogledi bi im se sreli. On
bi je mirno i ozbiljno gledao, kao da mu je ona još neproniknuta tajna. Da, ponekad bi
bilo i turbulencija, ali se Lisey i to sviđalo.Podsjetilo bi je na lunapark u Topshamu kad
su ona i njezine sestre bile male i vozile se u Poludjelim šalicama ili na Serpentini. Ni
Scottu nikad nisu smetale te turbulentne međuigre. Sjećala se jednog osobito navrat-
nanos prilaza Denveru - jaki vjetrovi, olujni oblaci, njihov mali "prigradski" propelerski
zrakoplov kojim kao da je pilotirao još Crveni barun bacalo je po nebu poput čunka - i
kako je Scott doslovce skakutao po sjedištu kao na pogo-štapu,poput djeteta kojemu je
sila na zahod, i blentavo se smješkao. Ne, Scott se više pribojavao mirnih utonuća u
tamu koja bi mu se katkad dogodila u gluho doba noći.Povremeno bi se raspričao -
lucidno, pa i nasmiješeno - o tome što se vidi u ekranu ugašenog televizora.Ili u visokoj
čaši nagneš li je pod odgovarajućim kutom. Protrnula bi kad bi takvo što čula iz
njegovih usta. Jer je to bila ludost, i jer je nekako znala što on želi reći, premda to nije
željela.
Dakle,ujutro je nije mučio niski atmosferski tlak,a još manje to što ju je čekao ukrcaj
u još jedan zrakoplov.Ali je u kupaonici, pružajući ruku prema prekidaču za svjetlo
iznad umivaonika, što je bez problema činila iz dana u dan svih tih osam godina koliko
su živjeli na Sugar Top Hillu - otprilike tri tisuće dana minus vrijeme provedeno na
putu - nadlanicom odalamila čašu u kojoj su držali četkice za zube. Čaša je pala na
keramičke pločice i razbila se u otprilike tri tisuće glupih komada.
"Jedi govna i hebene repete!"vrisnula je prestrašeno,srdita što se prestrašila... jer ona
ne vjeruje u znamenje, ni kao Lisey Landon piščeva supruga,a ni kao Lisey Debusher iz
Sabbatus Roada u Lisbon Fallsu. Znamenje je za irsku sirotinju.
Scott, koji se upravo u tom trenutku vratio u njihovu spavaću sobu noseći dvije
šalice kave i tanjur prepečenca namazanog maslacem, stao je kao ukopan. "Štosto
razbila, babyluv?"
"Ništa što je ispalo iz pasjeg dupeta", bijesno će Lisey, a onda se pomalo
zaprepasti.Bješe to jedna od uzrečica None Debusher,koja je istinski vjerovala u
znamenja,no ta se irska puca našla na betonskoj ploči u mrtvačnici kad je Lisey imala
nepune četiri godine. Je li moguće da se Lisey još toga sjeća? Činilo se da je tako, jer dok

20
je stajala i gledala u krhotine čaše za četkice prisjetila se točne formulacije tog
praznovjerja, izrečenog glasom None D promuklim od duhana... a ponovno i sad, dok
stoji i gleda svog susretljivog muža u njegovu najprozračnijem ljetnom sportskom
sakou (na kojem će mu svejedno ispod pazuha uskoro izbiti znojne mrlje).
- Razbijena čaša ujutro, slomljeno srce navečer.
Da, to bješe evanđelje po Noni D, a koje je najmanje jedna djevojčica upamtila i
pohranila u sjećanje prije no što je Nona D zahroptala i srušila se ispred
kokošinjca,pregače pune hrane za kokoši svezane oko struka, vrećice duhana za
žvakanje zagurane u rukav.
Znači tako.
Nije to bilo zbog pripeke, putovanja ili Dashmiela koji je morao uskočiti u odbor za
doček samo zato što je predstojnik katedre anglistike bio u bolnici jer mu je dan prije
hitno izvađen kamenac iz mokraćnog mjehura... Bilo je to zbog razbijene...hebene...čaše
za četkice za zube u sprezi s uzrečicom odavna pokojne bake Irkinje. A vic je bio u tome
(na što će joj poslije Scott ukazati) da je to bilo taman dovoljno da Lisey otvori četiri oka.
Taman da bude kao napola napeta puška.
Ponekad,reći će joj nedugo zatim, iz bolničkog kreveta (lako je i on mogao završiti na
betonskoj ploči u mrtvačnici, i došao bi kraj njegovim besanim noćima
kontemplacije)svojim novim,šaputavim, napinjućim glasom, ponekad je taman dovoljno
taman dovoljno. Kako se kaže.
A ona će točno znati o čemu on govori.

4.
Rogeru Dashmielu danas je puna kappa, Lisey to zna,premda joj zbog toga nije ništa
simpatičniji. Ako je i postojao scenarij za svečanost polaganja kamena temeljca, profesor
Hegstrom (kojemu je hitno izvađen kamenac iz mokraćnog mjehura) bio je previše
postoperativno omamljen da bi Dashmielu ili ikome drugome rekao što je njime
predviđeno ili gdje je sinopsis. Stoga je Dashmiel znao tek vrijeme radnje i podjelu
uloga te da je zvijezda programa pisac koji mu je bio nesimpatičan na prvi pogled. Kad
je grupica uzvanika izašla iz Inmanove dvorane i pošla u kratku premda iznimno vruću
šetnju do gradilišta buduće Shipmanove knjižnice, Dashmiel je rekao Scottu da će više-
manje morati improvizirati. Scott je dobrohotno slegnuo ramenima. Njemu to ne
predstavlja problem. Scott Landon živi ravnajući se po sluhu.
"Predstavit ćuh vas",reče čovjek kojeg će Lisey poslije prozvati kukavičkim
južnjačkim pizdekom. Rekao je to putem do užarenog i od vrućine treperavog komada
zemljišta gdje će niknuti nova knjižnica (odnosno knjižniCAH na dashmielovskom).
Dežurni fotograf zadužen da ovjekovječi sve ovo nemirno je obigravao oko njih, uporno
okidao, vrijedan kao uš. Lisey je vidjela pravokutnik svježe smeđe zemlje malo ispred
njih, po njezinoj procjeni dimenzija tri s metar i pol, dopremljene jutros jer je tek počela
blijedjeti. Nitko se nije sjetio postaviti nadstrešnicu, pa se površina svježe zemlje
prevukla sivkastom glazurom.
"Netko bi to trebao učiniti", reče Scott.

21
 Rekao je to veselo, ali se Dashmiel namrštio kao da se uvrijedio zbog neke
nezaslužene objede. A onda duboko uzdahne i nastavi. "Nakon predstavljanjah slijedi
pljesak—"
"Kao što dan slijedi noć", promrmlja Scott.
"—i vi ćete ondah reći riječ-dvijeh",dovrši Dashmiel. Iza užarene pustopoljine koja je
čekala knjižnicu svježe asfaltirano parkiralište treperi na suncu: glatka smola i užegle
žute crte. U njegovu dnu Lisey ugleda nestvarno mreškanje nepostojeće vode.
"Sa zadovoljstvom", reče Scott.
Postojana raspoloženost njegovih odgovora kao da je zabrinula Dashmiela. "Nadam
se da nećeteh osjetiti potrebuh da govorite previšeh", reče on Scottu kad su došli
nadomak konopcima ograđenoj zoni. U nju je bio zabranjen pristup ali se okupljeno
mnoštvo protezalo od nje pa sve do parkirališta. Još je više ljudi krenulo za Dashmielom
i Landonima iz Inmanove dvorane. Uskoro će se te dvije grupe stopiti. Lisey - kojoj
inače mnoštva nisu smetala kao ni turbulencije na visini od šest kilometara - ni to nije
bilo po volji. Toliko ljudi u tako vrući dan mogli bi isisati sav kisik iz zraka. Glupa
pomisao ali—
"Pakleno je vrućeh, čak i za Nashville u kolovozuh, zar ne, Toneh?"
Tony Eddington pokorno kimne glavom ali ne reče ništa. Dosad je otvorio usta tek
toliko da identificira neumornog obigravajućeg fotografa kao Stefana Queenslanda iz
nešvilskog Imenama - također bivšeg studenta ovog sveučilišta, generacija '85. "Nadam
seh da ćete mu svi ići na ruhuh koliko možeteh", Tony Eddington reče Scottu kad su
krenuli.
"Kad vi kažete svojeh", reče Dashmiel, "slijedi druga rundah pljeska. Onda,
gospodineh Landon—"
"Scott."
Dashmiel je tad na trenutak zgrčeno rastegnuo usta. "A ondah ćete, Scott, lopatom
prevrnuti tuh najvažniju prvu grudu zemljeh." Ondah? Tuh? Zemljeh? zamisli se Lisey
nad Dashmielovim poluuvjerljivim južnjačkim naglaskom.
"Zvuči mi u redu", odgovori Scott. Nije uspio reći još nešto jer stigoše.

5.
Vjerojatno je to posledica one razbijene čaše,onog praznovjernog osjećaja - ali
komad nasute zemlje Lisey sliči na grob: XL, kao za nekog orijaša. Dvije grupe
okupljenih malaksalo se spoje u jednu oko navezene zemlje i izazovu osjećaj
vakuumske jare u središtu. Na svakom ćošku ukrasne prepreke od baršunastog užeta
ispod kojeg su se Dashmiel, Scott i "Toneh" Eddington provukli sad stoji jedan
pripadnik fakultetskog osiguranja.Queensland, fotograf, neumorno obigrava oko njih s
glomaznim Nikonom ispred lica. Dojavljujem Weegeeju,2 pomisli Lisey i shvati da mu

2 Nadimak znamenitog američkog fotografa poljskog podrijetla Arthura (Ushera) Felliga (1899.-
1968.).

22
zavidi.Tako je nesputan, skakuće poput uši po vrućini; ima dvadeset pet godina i sve
mu još radi kao urica. No Dashmiel ga gleda sve nestrpljivije; Queensland se pretvara
da to ne primjećuje dok nije dobio fotografiju kakvu je želio. Lisey se čini da je na njoj
samo Scott, stopala položenog na tu smiješnu srebrnu lopatu,kosa mu vijori na
povjetarcu. U svakom slučaju, Weegee mlađi naposljetku spusti svoj glomazni aparat i
odmakne se do ruba okupljenog mnoštva. Dok svojim ponešto čežnjivim pogledom
prati Queenslandovo kretanje, Lisey prvi put ugleda luđaka. Izgleda - poslije će napisati
jedan lokalni novinar - "poput Johna Lennona u posljednjim danima njegove romanse s
heroinom: upale, smotrene oči u neobičnoj i uznemirujućoj suprotnosti s inače
djetinjastim sjetnim licem."
U tom trenutku Lisey primijeti tek slap mladićeve plave kose.Danas nije
raspoložena za promatranje ljudi.Samo želi da ovo završi da može naći zahod u zgradi
katedre anglistike na drugoj strani parkirališta i izvući buntovno donje rublje između
guzova. A mora se i popiškiti, no zasad je to sporedno.
"Dame i gospodoh!"Dashmiel kaže zvonkim glasom. "Veliko mi je zadovoljstvoh
predstaviti gospodinah Scotta Landona,dobitnika Pulitzerove nagradeh za Relikte i
National Book Awarda za Ribarsku kćer. Došao jeh iz dalekog Mainea sa svojom
dražesnom suprugom Lisom da svečanoh obilježi početak izgradnjeh - da, tako jeh,
konačno - naše Shipmanove KNJIŽniceh.Narodeh,poželimo Scottu Landonu topluh
nešvilsku dobrodošlicuh!"
Okupljeni zaplješću istog trenutka,con brio. Dražesna se supruga pridruži, zalupa
dlanovima, gledajući u Dashmiela i misleći: Dobio je NBA za Ribarevu kćer. Ribarevu a
ne Ribarsku. I mislim da ti to znaš. Mislim da si zahebo namjerno. Zašto ti je nesimpatičan,
gnjido mala?
A onda slučajno pogleda pokraj njega i ovaj put pošteno zamijeti Gerda Allena
Colea: veličanstvena plava kosa pada mu do obrva,rukavi bijele košulje prevelike za
njega zavrnuti su mu do substandardnih bicepsa. Skut košulje nije mu zataknut u hlače
i visi gotovo do izbijeljenih koljena njegovih traperica. Na nogama ima čizme poput
onih prometne policije, s kopčom sa strane. Lisey se čini da u njima mora biti
grozomorno vruće. Plavušan ne plješće; ruke je pomalo smjerno sklopio pred sobom a
na usnama, koje se lagano miču kao u nijemoj molitvi, treperi mu sablasno mili
smiješak.Ne skida pogled sa Scotta.Lisey istog trenutka svrsta Plavušana.Ima tipova -
gotovo redovno muškog spola - koje ona zove Scottovim "izvangalaktičkim kaubojima".
Izvangalaktički kauboji imaju štošta reći. Žele čvrsto uhvatiti Scotta za ruku i reći mu da
shvaćaju tajne poruke njegovih djela; spoznali su da su ona zapravo vodiči do Boga,
Sotone, ili možda gnostičkih evanđelja. Izvangalaktički kauboji često su na ti sa
scijentologijom,numerologijom ili (u jednom slučaju) kozmičkim lažima Brighama
Younga.3 Kadšto žele govoriti o drugim svjetovima. Prije dvije godine jedan je
izvangalaktički kauboj autostopom doputovao iz Texasa u Maine da bi sa Scottom

3
Brigham Young (18 01.-1877.), jedna od najvažnijih figura u povijesti Crkve Isusa Krista Svetaca
posljednjih dana, popularno zvane Mormonska crkva.

23
porazgovarao o nečemu što je on nazvao spomenje. Njih se najčešće nalazi, rekao je on,
na nenastanjenim otocima južne polutke. Zna da je Scott zapravo o njima pisao u
Reliktima. Pokazao je Scottu podcrtane riječi koje su to dokazivale. Duboko je uznemirio
Lisey - bilo je u njemu nekakve škiljave odsutnosti - ali je Scott popričao s njim, ponudio
ga pivom,upustio se u kraću raspravu s njim o monolitima s Uskršnjih otoka,uzeo par
njegovih pamfleta,potpisao mu nedavno kupljeni primjerak Relikta i poslao ga kući,
sretnog. Ma što sretnog! Klinac je hodao po oblacima! Kad Scott zapne, začudan je.
Nema bolje riječi.
Mogućnost nasilja - da Plavušan planira njezinu mužu učiniti što je Mark David
Chapman učinio Lennonu - ne pada Lisey na um.
Mozak mi ne radi na toj valnoj duljini, možda bi rekla. Samo mi se nije sviđalo kako su mu
se micale usne.
Scott zahvali na pljesku - i na nekoliko buntovničkih povika -širokim smiješkom
Scotta Landona koji se pojavio na milijunima omota knjiga, ne skidajući nogu s ruba
smiješne lopate koja polako propada u navezenu zemlju.Dopusti da pljesak potraje
deset-petnaest sekundi, vođen intuicijom (a njegova intuicija malokad griješi),a onda
mahne rukom. Pljesak prestane. Istog trenutka. Fum. Fora, na pomalo jeziv način.
Progovori glasom ni izbliza snažnim kao Dashmielov, ali Lisey zna da će i bez
mikrofona ili megafona na baterije (to što danas popodne nema ni jednog ni drugog
vjerojatno je nečiji previd), njegov glas doprijeti do zadnjih redova. A okupljeni ćule uši
da čuju svaku riječ. Među njima je "slavna osoba". Mislilac i pisac. Sad će prosuti biserje
mudrosti.
Biseri pred svinje, pomisli Lisey. I k tome znojne svinje. Ali nije li joj otac jednom rekao
da se svinje ne znoje?
Sučelice njoj,Plavušan pažljivo makne kosu sa svog finog bijelog čela. Ruke su mu
bijele kao i čelo i Lisey pomisli: "Ovaj se praščić zadržava uglavnom u kući. Kućni praščić, a
kako i ne bi bio? Ta motaju mu se po glavi svakojake sulude ideje."
Ona prebaci težinu s jedne noge na drugu i svila njezina donjeg rublja samo što joj
ne zacvili između guzova. Da poludiš! Ponovno zaboravi na Plavušana,pokušavajući
izračunati bi li uspjela... dok Scott zbori... naravno, krajnje diskretno...
Majčica se oglasi. Strogo i suhoparno. Tri riječi. Bespogovorno.
Lisey, nemoj. Pričekaj.
"Neće meni niko pridikovat", kaže Scott i ona prepoznaje govor Gully
Foylea,glavnog lika romana Alfreda Bestera Zvijezde moje odredište4, Scottova najdražeg
romana. "Prevruće je za to."
"Scotty,teleportiraj nas!" zajuška netko u petom ili šestom redu parkirališnog krila
okupljenog mnoštva. Prisutni se nasmiju i zakliču.
"Ne mogu, brate", kaže Scott. "Transporteri su u kvaru i ponestalo nam je kristala
litija."

4
Alfred Bester (1913.-1987.), poznati američki pisac znanstvene fantastike. Jedna od legendarnih
rečenica iz kultnog serijala Star Trek (nikad izrečena baš tim riječima!). Montgomerv "Scotty" Scott, bio je
u tom serijalu glavni inženjer stroja na USS Enterprise, zadužen za teleportiranje.

24
 Nazočni, kojima je ovo pariranje novost (Lisey ga je čula najmanje pedeset puta),
zakliču u znak odobravanja i zaplješću. Iza njih neuznojeni se Plavušan blijedo smiješi;
dugim prstima desne ruke uhvati svoje krhko lijevo zapešće. Scott makne nogu s lopate,
ne kao da mu je dojadila nego kao da je - barem nakratko - lopati namijenio korisniju
ulogu. Čini se da jest.Lisey gleda,očarana,jer ovo je Scott u svom najboljem izdanju,
improvizirajućem.
"Godina je tisuću devetsto osamdeset osma i svijet je zavila tama", kaže on.Lako
gurne kratki drveni držak svečane lopate kroz opušteno stisnutu šaku.Odsjaj sunca s
metalnog dijela lopate namigne Lisey,a onda ga mahom sakrije rukav Scottova
perolakog sakoa. Tako skrivene lopate, tanki drveni držak služi mu kao štap za
pokazivanje kojim štrigulira nevolje i tragedije u zraku ispred sebe.
"U ožujku te godine Oliver North i viceadmiral John Poindexter optuženi su za
urotu - u predivnom smo svijetu Irangatea, u kojem oružje vlada politikom a novac
svijetom.U Gibraltaru su pripadnici britanskih specijalnih postrojbi zračnih snaga ubili
tri nenaoružana pripadnika IRA-e. Možda bi trebali promijeniti svoje geslo iz 'Tko
riskira profitira' u 'Pucaj pa pitaj'."
Iz mnoštva se začuje mrmor smijeha. Roger Dashmiel preznojava se i kao da je na
muci zbog ovog neočekivanog predavanja o aktualnim događajima, ali Tony Eddington
naposljetku nešto zapisuje.
"Ili bi to moglo postati i naše geslo. U srpnju zabunom oborimo iranski civilni
zrakoplov s dvjesto devedeset putnika, od čega šezdeset šestero djece.Epidemija AIDS-a
ubija na tisuće, a zaraženo je... e pa, to ne znamo, zar ne? Stotine tisuća? Milijuni
ljudi?Svijet obavija tama. Krvava plima gospodina Yeatsa buja. Raste. Do kritičnog
vodostaja."
On pogleda u prazno, u posivjelu zemlju, i Lisey obuzme strah da on možda tamo
vidi stvora beskrajnog ljuskavog pirgavog boka, da će zanijemjeti, ili se slomiti. Ona zna
da se on toga boji (zapravo se ona boji koliko i on). Prije no što joj srce može učiniti
nešto više nego ubrzati, on podigne glavu, nasmije se poput djeteta u lunaparku i izbaci
držak lopate do polovice.To je atraktivan potez biljarskog šampiona i prvi redovi
okupljenog mnoštva zadivljeno udahnu. Ali Scott nije završio. Ispruži lopatu preda se i
prstima vješto zavrti držak, a potom ubrza do nevjerojatnog broja okretaja. To zadivljuje
poput mažoretkinjine vrtnje palicom - zbog zvrka srebrne lopate na suncu - a ujedno je i
dražesno neočekivano.U braku je s njim od 1979. i nije pojma imala da on na repertoaru
ima tako skulirani potez.(Koliko godina treba proteći, razmišljat će dvije večeri potom,
sama u krevetu svoje substandardne motelske sobe, slušajući lavež pasa ispod užarenog
narančastog mjeseca, prije no što glupa težina rutine naposljetku isiše vatromet iz
braka? Koliko sreće moraš imati da bi tvoja ljubav pretekla tvoje vrijeme?) Srebrna
vrteška konkavne lopate odašilje budničke odbljeske po licima ošamućenima od sunca i
ljepljivima od znoja. Liseyin je muž odjednom Scott Akviziter, i nikad joj nije toliko
laknulo zbog tog njegova potpuno nepouzdanog smiješka manipulatora u stilu dušo,
koja sam ja faca. Zatravio ih je, a sad će im pokušati prodati gutljaj sumnjivog eliksira, i
nada se da će ih onda otpraviti kućama. Ona misli da će oni zagristi, bez obzira na vruće
kolovoško popodne. Kad je ovakav, Scott bi mogao Inuitima prodati hladnjake, kako se

25
ono kaže... a neka je blagoslovljen jezični studenac iz kojeg svi pijemo, kako bi Scott
nedvojbeno dodao (i kao što jest).
"Ali ako je svaka knjiga svjetlašce u toj tami - a ja to vjerujem, moram vjerovati,
makar zvučalo sladunjavo, jer ja ih pišem dovraga, zar ne? - onda je svaka knjižnica
veličanstven vječni plamen oko kojeg se danomice okupi i ogrije deset tisuća ljudi. Ona
ne grije na 451 stupanj Fahrenheita. Možda na četiri tisuće Fahrenheita, jer to nisu
kuhinjski štednjaci već dobre stare talioničke peći mozga,užarene talionice uma.Danas
popodne slavimo paljenje takvog veličanstvenog plamena i čast mi je biti dio toga. Time
pljujemo u lice zaboravu i udaramo neznanje u njegova smežurana stara cojones.5 Hej
fotografu!"
Stefan Oueensland stane u stav mirno, nasmiješen.
Scott, također nasmiješen, kaže: "Snimi ovo. Urednici je možda neće objaviti ali se
kladim da ćeš je ti rado ubaciti u svoju mapu."
Scott ispruži prigodničarsku alatku kao da je namjerava ponovno zavrtjeti. Publika
veselo suzdahne ali ovaj put on ih samo draži. Lijeva mu ruka klizne do dna drška, on
nagazi na lopatu i zarije je u zemlju, utopivši njezin užareni sjaj u njoj.Odbaci tovar
zemlje ustranu i klikne: "Proglašavam gradilište Shipmanove knjižnice OTVORENIM!"
U usporedbi s aplauzom kojim je ovo bilo pozdravljeno, prethodni su bili uljudno
tapšanje na teniskim mečevima u privatnim školama. Lisey ne zna je li mladi gospodin
Oueensland uhvatio svečani prvi zahvat lopate, ali kad je Scott tu smiješnu srebrnu
lopaticu podigao visoko u zrak poput olimpijskog pobjednika, Oueensland je to bez
sumnje dokumentirao, smijući se pritom iza fotoaparata. Scott ostane trenutak u toj pozi
(Lisey pogleda u Dashmiela i opazi kako taj gospodin koluta očima prema gospodinu
Eddingtonu - Tonehu). A onda Scott spusti lopatu i zadrži je tako, veselo se smiješeći.
Fini grašci znoja iskočili su mu na obrazima i čelu. Aplauz počne jenjavati. Okupljeni
misle da je završio. Lisey misli da je tek ubacio u drugu.
Kad zna da ga ponovno mogu čuti, Scott zabije lopatu u zemlju. "Ova je za Divljeg
Billa Yeatsa!" vikne. "Koji je letio iznad kukavičjeg gnijezda! 6 A ova je za Poea, poznatog
i kao Baltimore Eddie!7 Ova je za Alfieja Bestera, a ako ga niste čitali, sram vas bilo!"
Zvuči zadihano i Lisey se zabrine. Tako je vruće. Ona se pokušava sjetiti što je jeo za
objed - tešku ili laganu hranu?
"A ova... " On zarije lopatu u sad već pristojno udubljenje i podigne posljednji kup
zemlje. Prednjica njegove košulje potamnjela je od znoja. "A da se vi sjetite nekoga tko je
napisao prvu dobru knjigu koju ste pročitali? Neku koja se podvukla pod vas poput
letećeg čilima i podigla vas s tla. Znate na što mislim?"
Znaju. To se vidi na svakom licu okrenutom prema njemu.
"Onu koju bi u nekom savršenom svijetu prvu posudili kad Shipmanova knjižnica
naposljetku otvori svoja vrata.Ova je lopata za autora te knjige." On posljednji put
slavljenički zatrese lopatom, okrene se Dashmielu,koji bi trebao biti zadovoljan
5
Muda (španj.).
6
Referenca na lik Randlea McMurphyja iz romana Kena Keseva "Let iznad kukavičjeg gnijezda".
7
Edgar Allan Poe je umro u Baltimoreu (gdje je stanovito vrijeme i živio) 1849. godine. Uzrok
njegove smrti nikad nije pouzdano utvrđen.

26
Scottovim šoumenstvom -zamoljen da improvizira Scott je to besprijekorno odigrao - ali
ovaj izgleda upareno i srdito."Mislim da smo ovdje završili",kaže Scott i pokuša
Dashmielu pružiti lopatu.
"Ne,vaša jeh",kaže Dashmiel."Za uspomenuh,i u znak našeh zahvalnosti.Zajedno s
vašim honorarom,dakakoh." Njegov grčeviti smiješak pojavljuje se i iščezava poput tika.
"A da krenemo i priuštimo si malo klimatiziranog prostorah?"
"Naravno", kaže Scott zabavljeno, a onda proslijedi lopatu Lisey, kao što joj je u
proteklih dvanaest godina slave proslijedio toliko puno neželjenih suvenira: od
prigodničarskih vešala i kapica bostonskih Red Soxa u kockama od pleksiglasa, do
maski Komedije i Tragedije... ali uglavnom kompleta nalivpero-kemijska olovka.Koliko
samo takvih kompleta: Waterman, Scripto, Schaeffer, Mont Blanc, nema što nije dobio.
Lisey gleda u blještavu srebrnu lopatu, zabavljena koliko i njezin ljubljeni (još je njezin
ljubljeni). Na ugraviranim slovima POČETAK, SHIPMANOVA KNJŽNICA je nekoliko
grudica zemlje i Lisey ih otpuhne. Gdje će tako čudnovata rukotvorina završiti? Tog
ljeta Scottov se radni prostor još uređuje, premda je adresa već aktivirana,i on već
pohranjuje stvari po pregradama i odjeljcima štale u prizemlju.Na mnogim je
kartonskim kutijama velikim potezima crnog flomastera napisao SCOTT! RANE
GODINE. Vjerojatno će srebrna lopata završiti među tim stvarima i u polutami potratiti
svoj sjaj. Možda će je ona tamo staviti i na nju objesiti ceduljicu SCOTT! SREDNJE
GODINE kao vic... ili nagradu. Šašavi, neočekivani dar koji Scott naziva —
Ali Dashmiel je krenuo. Ne rekavši više ni riječi - kao da mu se sve ovo grusti pa je
čvrsto naumio to privesti kraju što prije - on krupnim koracima zagrabi preko
četverokuta prekopane zemlje i zaobiđe udubinu koju je Scott svojim posljednjim
zahvatom lopate zamalo pretvorio u rupu. Svakim teškim korakom potpetice
Dashmielovih ulaštenih crnih cipela koje poručuju da je on izvanredni a uskoro i
redovni profesor, molim lijepo da se to ne smetne s uma, tonu duboko u zemlju.
Dashmiel jedva održava ravnotežu i Lisey pretpostavlja da to nimalo ne poboljšava
njegovo raspoloženje. Zamišljeni Tony Eddington slijedi ga u stopu. Scott zastane
trenutak kao da nije sasvim siguran što se događa, a onda krene i on, ubacivši se
između svog domaćina i svog privremenog biografa. Lisey po običaju hoda za njima.
Oduševio ju je Scottov nastup, pa ja zaboravila na onaj svoj praznovjerni osjećaj (razbijena
čaša ujutro) nakratko, ali se sad vratio (slomljeno srce navečer) i to intenzivan. Jamačno su
joj zato sve pojedinosti tako upečatljive. Sigurna je da će se svijet vratiti u normalu
nakon što se nađu u rashlađenom prostoru. I nakon što iz dupeta izvuče tu pokoru od
tkanine.
Još malo pa gotovo, podsjeti se ona i - kako život zna biti smiješan - upravo u tom
trenutku dan iskoči iz kolosijeka.
Pripadnik osiguranja,stariji od ostalih danas dežurnih (osamnaest godina poslije
ona će ga uz pomoć Queenslandove novinske fotografije identificirati kao kapetana S.
Heffernana), podigne ukrasno uže na drugoj strani slavljeničkog pravokutnika zemlje.
Jedino što Lisey primjećuje na njemu jest da na košulji kaki boje ima nešto što bi njezin
muž vjerojatno nazvao cepelinski veee-lkom službenom sraćkom. Njezin suprug i njegova

27
bočna pratnja sagnu se i provuku ispod užeta tako sinkroniziranom kretnjom kao da je
koreografirana.
Okupljeni odlaze prema parkiralištu za glavnim likovima... uz jednu iznimku.
Plavušan ne ide prema parkiralištu. Plavušan još stoji na parkirališnoj strani budućeg
gradilišta. Nekoliko ga ljudi trkne i to ga ipak odgura natrag na spaljenu usahlu zemlju
gdje će 1991. godine stajati Shipmanova knjižnica (naravno, ako se može vjerovati
obećanjima izvođača radova). A onda krene protiv struje, odlijepi ruku jednu od druge
da bi odgurnuo neku djevojku slijeva a potom i nekog mladića zdesna. Usne mu se još
miču. Isprva Lisey misli da izgovara nijemu molitvu, no potom začuje nepovezano
ćeretanje -poput nečeg što bi mogao napisati loš imitator Jamesa Joycea - i ona se prvi
put aktivno usplahiri. Plavušanov pogled nekako čudnih plavih očiju uperen je u
njezina muža, samo u njega, ali je Lisey jasno da on ne želi raspravljati o spomenju ili
skrivenom vjerskom podtekstu Scottovih romana.Ovo nije puki Izvangalaktički kauboj.
"Crkvena zvona doploviše niz Anđeosku ulicu", kaže Plavušan - kaže Gerd Allen
Cole - koji je, ispostavit će se, veći dio svoje sedamnaeste godine proveo u jednoj skupoj
virginijskoj psihijatrijskoj ustanovi, odakle je otpušten kao izliječen. Lisey čuje svaku
njegovu riječ, jer one presijecaju sve jači žamor okupljenih i brujanje razgovora, poput
noža neki prhki, slatki kolač. "Taj žvrgoljeći zvuk, poput kiše na limenom krovu! Prljavo
cvijeće, prljavo i slatko, eto kako ta crkvena zvona zvuče u mom podrumu kao da niste
znali!"
Ruka koja kao da se sastoji samo od dugih blijedih prstiju maši se ispod skuta bijele
košulje i Lisey je potpuno jasno što se događa. Vidi to u stenografskim televizijskim
slikama iz njezina djetinjstva. Pogleda u Scotta ali Scott razgovara s Dashmielom.
Dashmiel gleda u Stefana Oueenslanda. Netrpeljivo mrštenje Dashmielova lica poručuje
da mu je Na! Vrh! Glave! Fotografija! Za jedan dan! Hvala! Oueensland gleda u svoj
aparat, nešto namješta, a Anthony "Toneh" Eddington bilježi nešto u notes. Lisey ugleda
onog postarijeg pripadnika osiguranja, onoga u uniformi kaki boje s cepelinski veee-lkom
službenom sraćkom,koji gleda u publiku ali u hebeno pogrešni dio.Nije moguće da ona
vidi sve njih i Plavušana, ali ih vidi, doista, vidi i kako Scottove usne oblikuju riječi
mislim da je sve prošlo u najboljem redu, uvodni komentar koji često rabi nakon ovakvih
događanja i - o Isuse i mila Majko Božjakovina - ona pokušava dreknuti Scottovo ime i
upozoriti ga, ali joj se grlo zakočilo, postalo suha duplja bez sline, ne može ništa reći;
Plavušan je podigao skut svoje široke bijele košulje ispod koje Lisey ugleda pasić bez
remena i plosnati bezdlaki trbuh, trbuh pastrve; na tu bijelu kožu prislonjen je kundak
pištolja koji Plavušan sad uzme u ruku i ona začuje kako on govori, primičući se Scottu
zdesna: "Začepi li ovo klopotac zvona, postići će svoju zadaću. Oprosti, tata."
Lisey trči,odnosno pokušava trčati, ali ima tako cepelinski napad olovnih nogu, a i
netko se ubaci pred nju, kršna studentica podignute kose, povezane širokom bijelom
svilenom vrpcom na kojoj plavim slovima obrubljenim crvenim piše NASHVILLE
(vidite kako Lisey sve vidi?). Lisey je odgurne rukom u kojoj drži onu srebrnu lopatu i
studentica grakne: "Hej!", samo što to zvuči sporije i otegnutije, kao da je taj Hej
snimljen na 45 okretaja pa odsviran na 33 ili čak i 16 okretaja. Svijet se pretvorio u vrući
katran i kršna studentica s NASHVILLEOM u kosi blokira Lisey pogled na Scotta cijelu

28
vječnost; vidi samo Dashmielovo rame. I Tonyja Eddingtona koji prelistava svoj glupi
blok.
A onda ona studentica najzad oslobodi Liseyno vidno polje i kad joj ponovno pukne
pogled na Dashmiela i njezina muža Lisey ugleda kako se glava profesora engleske
književnosti trgnula a tijelo uzbunilo. Sve se dogodilo u sekundi. Lisey vidi što vidi i
Dashmiel.
Vidi Plavušana s pištoljem (Ladysmith kalibra 22 proizveden u Koreji i kupljen na
sajmištu u južnom Nashvilleu za trideset sedam dolara) uperenim u njezina muža koji
je naposljetku uočio opasnost i stao. Mjereno Liseynim vremenom sve se ovo događa
vrlo polako. Ona ne vidi kako metak izlijeće iz cijevi pištolja - to ipak ne - ali čuje kako
Scott kaže, krajnje blago, kao da razvlači te riječi deset pa i petnaest sekundi:
"Popričajmo, sinko, može?" A onda vidi kako je plamen procvjetao iz niklovane cijevi
pištolja u obliku šatiranog žuto-bijelog buketića. Začuje prasak - glup i ništavan, kao da
je netko dlanom lupio po napuhanoj papirnatoj vrećici. Vidi kako je Dashmiel, taj
južnjački kukavički pizdek, kukavički odgambao nalijevo. Vidi kako je Scotta odbacilo i
on se zanjihao na petama, istodobno izbacivši bradu.Ta je kombinacija čudna i
graciozna, poput figure na plesnom podiju.Na desnoj strani njegova ljetnog sportskog
sakoa uz treptaj zine crna rupa. "Sinko, tako ti Boga, ovo ti nije pametno", kaže on
svojim glasom razvučenim u Liseynu vremenu, no čak i tako ona čuje kako mu glas
blijedi svakom riječju i naposljetku zvuči poput probnog pilota u hiperbaričnoj komori.
No svejedno Lisey misli da on još nije svjestan da je ranjen. Gotovo je sigurna. Sako mu
se rastvorio poput dvokrilnih vrata kad je zapovjednim pokretom ispružio ruku kao da
poručuje prekini s tim, i ona shvaća dvije stvari istodobno. Prva je da se košulja ispod
njegova sakoa boji crveno a druga da je ona naposljetku uspjela kako-tako potrčati.
"Moram zaustaviti to zvončarenje", kaže Gerd Allen Cole besprijekornom
razdražljivom jasnoćom. "Moram zaustaviti to silno zvončarenje za frezije." Lisey je
odjednom uvjerena da će se nakon što Scott izdahne, nakon što zlo bude učinjeno,
Plavušan ubiti ili se pretvarati da je pokušao. No zasad mora dovršiti svoj posao. Posao
s piscem. Plavušan malko zakrene zapešće tako da je dimeća cijev Ladysmitha kalibra
22 uperena u lijevu stranu Scottovih grudi; u Liseynu vremenu taj je pokret gladak i
spor. Već je pogodio pluća; sad cilja srce. Lisey zna da to ne smije dopustiti. Želi li da
njezin muž ima ikakvih izgleda da preživi, ovom se smrtonosnom manijaku ne smije
dopustiti da spraši još olova u njega.
Kao da je opovrgava, Gerd Allen Cole kaže: "Nikad tome neće doći kraj dok ti ne
padneš. Ti si odgovoran za sva ta ponavljanja, stari moj. Ti si pakao, ti si majmun, a sad
si moj majmun!"
Ovaj je govor najbliži suvislom, i to što ga je održao daje Lisey dovoljno vremena da
najprije srebrnu lopatu uhvati poput palice - njezino tijelo zna što mu je činiti i ruke su
joj već našle položaj blizu vrha metar dugačkog drška lopate - a potom njome i
zamahne. Svejedno, bilo je napeto. Da je to konjska utrka na displeju bi nesumnjivo
žmigala poruka ČUVAJTE LISTIĆE PRIČEKAJTE FOTOFINIŠ.Ali kad se utrkuju
muškarac s pištoljem i žena s lopatom ne treba vam fotografija. U usporenom Liseynu
vremenu ona vidi kako je srebrna lopata kresnula po pištolju i podigla mu cijev u

29
trenutku kad je onaj plameni buketić ponovno procvjetao (ovaj put vidi ga tek djelomice
a cijev je potpuno skrivena lopatom). Vidi kako radni dio prigodničarske lopate
nastavlja putanju zamaha i drugi metak bezopasno odlazi u vruće kolovoško nebo. Vidi
kako pištolj leti iz Plavušanove ruke i ima vremena pomisliti Hebote, kako sam ga
raspalila! a onda lopata odalami Plavušana po licu. Ruka mu je još podignuta ispred lica
(tri dugačka i tanka prsta bit će slomljena), ali srebrna ploha lopate svejedno ga pošteno
zvizne, slomi mu nos,smrska desnu jagodičnu kost i koščatu arkadu zurećeg desnog
oka i razbije devet zuba. Mafijaški batinaš s mjedenim bokserom ne bi bolje obavio
posao.
A onda - još polako, i dalje u Liseynu vremenu - sastavnice nagrađivane fotografije
Stefana Oueenslanda počnu se povezivati u cjelinu.
Kapetan S. Heffernan vidio je što se događa samo sekundu-dvije nakon Lisey, ali i
on ima problema s publikom - u njegovu slučaju debelim pristavim mladićem u
bermudama i majici kratkih rukava s motivom nasmiješenog Scotta Landona. Kapetan
Heffernan mišićavim ramenom odgura mladića ustranu.
Plavušan tad već pada na zemlju (i izvan rubova buduće fotografije) ošamućenog
pogleda jednog oka dok iz drugog brizga krv. Krv lipti i iz rupe koja bi mu jednog dana
ponovno mogla poslužiti kao usta. Heffernanu je potpuno promakao Liseyn udarac.
Roger Dashmiel,koji se možda prisjetio da bi trebao biti meštar ceremonije a ne stari
zeko, okrene se natrag svom protežeu Eddingtonu i svom problematičnom počasnom
gostu Landonu, na vrijeme da zauzme mjesto u drugom planu buduće fotografije u
obliku izbečenog, mutnog lica.
Za to vrijeme Scott Landon u šoku otetura izvan okvira fotografije koja bi fotografu
mogla priskrbiti nagradu. Hoda kao da ne primjećuje žegu, grabi prema parkiralištu i
Nelsonovu paviljonu iza njega, milosrdno klimatiziranom sjedištu Katedre za
anglistiku. Hoda iznenađujuće žustro, barem u početku,i glavnina publike kreće se
zajedno s njim,uglavnom nesvjesni da se nešto dogodilo. Lisey to istodobno gnjevi i ne
čudi. Ta koliko je njih vidjelo Plavušana s tim pišuljastim pištoljčićem u ruci? Koliko ih
je u prascima puknuća papirnate vrećice prepoznalo pucnjeve? Rupa na Scottovu sakou
mogla bi biti grumen zemlje od štihanja a krv koja mu je natopila košulju još je
nevidljiva za vanjski svijet. Svaki put kad udahne proizvede neobičan, sipljiv zvuk ali
koliko njih to čuje? Ne, oni gledaju u nju - barem neki od njih - ludu žensku koja je
neobjašnjivo zamahnula svečanom lopatom i zveknula nekog tipa po licu. Puno ih se
zapravo veselo smiješi, kao da smatraju da je sve to dio igrokaza priređenog njima u čast
- Putujuće kazalište Scotta Landona. E pa, neka se nose u materinu i oni i Dashmiel, i
fakultetski murjak sporopalećih svjećica sa svojom cepelinski veee-lkom službenom
sraćkom. Sad joj je jedino do Scotta. Ne sasvim naslijepo ona pruži lopatu udesno i
Eddington,njihov rent-a-Boswell, je prihvati - ili će je uzeti ili će dobiti njome po nosu. A
onda, još u tom užasnom usporenom filmu, Lisey potrči za mužem čija je žustrost
isparila čim je stupio na jaru parkirališta. Iza nje Tony Eddington zirka u srebrnu lopatu
kao da je riječ o granati, Geigerovu brojaču ili spomenju neke napredne i odavno iščezle
rase. Prilazi mu kapetan S. Heffernan, pogrešno zaključivši tko je današnji junak. Lisey
nije svjesna tog dijela, neće ništa znati o tome dok osamnaest godina potom ne bude

30
vidjela Queenslandovu fotografiju,a bilo bi joj svejedno i da jest znala:sva joj je
pozornost usredotočena na supruga koji je na parkiralištu upravo pao na sve četiri. Ona
se pokušava otresti Liseyna vremena i brže potrčati. U tom trenutku Queenslandov
aparat škljocne i uhvati samo jednu polovicu jedne cipele u desnom kutu fotografije,
nešto što on neće primijetiti ni tad a ni poslije.

6.
Dobitnik Pulitzerove nagrade, Enfant Terrible koji je prvi roman objavio mlad kao
rosa s dvadeset dvije godine, se skljoka. Odnosno, kako se kaže, Scott Landon poljubi
ledinu.
Lisey se napne do krajnjih granica da se izvuče iz izluđujućeg vremenskog ljepila u
koje kao da je zaglibila.Mora se iskobeljati, jer ne stigne li do Scotta prije no što ga
okruži mnoštvo i ispriječi joj se na putu, oni će ga vrlo vjerojatno ubiti svojom
brižnošću. Pomajčinskom ljubavlju.
—Raaanjeeen jeee, netko vikne.
Ona u sebi vrisne na sebe
(zapni DA SI ODMAH SAD ZAPELA)
i to je naposljetku trgne iz obamrlosti. Više nije oblijepljena tim ljepilom. Iznenada
ona siječe zrak; svijet se pretvorio u galamu, vrućinu, znoj i koškajuća tijela. Ona
blagoslivlja tu brzometnu stvarnost premda lijevom rukom mora zgrabiti lijevi guz i
potegnuti, iščeprkati proklete gaće između guzova. Eto, barem nešto u ovom naopakom
i upropaštenom danu je sad na svom mjestu.
Studentica u topu naramenica svezanih na ramenima u obliku velikih mlitavih
mašni prijeti da će joj se naći na sve užem puteljku do Scotta, ali se Lisey baci na asfalt i
provuče ispod nje. Tek će puno kasnije shvatiti da je ogulila i nažuljala koljena - zapravo
tek će u bolnici jedan ljubazni bolničar to primijetiti i staviti melem na njih, nešto tako
hladno i blažeće da će joj doći da zavapi od olakšanja. Ali to tek predstoji. Sad kao da su
ovdje samo ona i Scott, sami na rubu užarenog parkirališta, tog užasnog crno-žutog
poda plesne dvorane na kojem je najmanje pedeset stupnjeva a možda i šezdeset.
Mozak joj pokušava odaslati sliku jaja koje se peče na oko u maminoj staroj crnoj tavi,
ali je ona odagna.
Scott gleda u nju.
Lice mu je sad voštano blijedo osim čađavocrnih mrlja koji mu niču ispod
bademastih očiju i debele pruge krvi koja mu curi iz desnog kuta usta niz čeljust.
"Lisey!" Tim piskutavim, hripavim glasom hiperbarične komore. "Je li me ovaj stvarno
upucao?"
"Nemoj pokušavati govoriti." Ona mu položi ruku na prsa. Košulja mu je - o Bože
moj! - natopljena krvlju; Lisey osjeća kako mu ispod nje srce kuca brzo i plitko, ne poput
čovječjeg nego ptičjeg. Golubinje bilo, pomisli ona i u tom trenutku ona djevojka s
mlohavim mašnama na ramenima padne na nju. Pala bi na Scotta, ali Lisey ga je
nagonski zaklonila, podmetnuvši leđa i podnijevši glavninu djevojčine težine ("Hej!
Kvragu! JEBIGA!" neugodno iznenađena djevojka drekne). Djevojčina je težina pritišće

31
samo trenutak a onda popusti. Lisey vidi kako je djevojka strelovito ispružila ruke da
ublaži pad - o božanstveni refleksi mladosti, pomisli ona kao da je metuzalem a ne
tridesetjednogodišnjakinja - i djevojka u tome uspije, ali onda zajauče "Au, au, AU!" kad
joj je asfalt opekao kožu.
"Lisey",šapne Scott. Bože, kako mu dah zviždi kad ga uvuče, poput vjetra u
dimnjaku.
"Tko me gurnuo?" strogo upita djevojka s mašnama na ramenima. Čuči, kosa iz
razvaljenog konjskog repa pada joj na oči,plače od šoka, bola i srama.
Lisey se prigne Scottu.Vrućina kojom isijava prestravi je i ispuni sažaljenjem
dubljim no što je ikad mislila da je kadra osjetiti. No on zapravo drhturi na vrućini.
Nespretno, služeći se samo jednom rukom, ona skine svoju jaknu. "Da, ranjen si. I zato
nemoj govoriti i ne pokušavaj — "
"Tako mi je vruće", kaže on i još jače zadrhti. Što je sljedeće na redu, grčenje?
Njegove bademaste oči zure u njezine plave. Krv mu curi iz kuta usta.Lisey osjeća
njezin miris.Čak mu se i ovratnik košulje natopio crvenim. Njegova ljekovita čajna kupka
ne bi ovdje pomogla, pomisli ona, ne znajući baš o čemu je riječ. Ovaj put je previše krvi,
hebiga. "Lisey, tako mi je vruće, molim te daj mi leda."
"Hoću", kaže ona i podmetne mu svoju jaknu pod glavu. Hvala Bogu da ima na sebi
svoj sportski sako, pomisli ona, a onda joj nešto padne na um. Zgrabi čučeću, uplakanu
djevojku za ruku. "Kako se zoveš?"
Djevojka blene u nju kao da je luda, ali odgovori. "Lisa Lemke."
Još jedna Lisa, kako je svijet mali, pomisli Lisey ali prešuti to. Umjesto toga reče:
"Lisa,muž mi je ranjen. A da odeš u..." Ne može se sjetiti naziva zgrade, samo njezine
funkcije. "... u Katedru anglistike i nazoveš hitnu? Nazovi 911 — "
"Gospođo? Gospođo Landon?" Fakultetski policajac s cepelinski veee-lkom
službenom sraćkom probija se kroz okupljene uz zdušnu pomoć svojih mesnatih
laktova. Čučne pokraj nje i koljena mu zapucketaju. Glasnije od Plavušanova pištolja,
pomisli Lisey. U jednoj ruci drži voki-toki. Govori polako i razgovijetno kao da se
obraća uplašenom djetetu. "Gospođo Landon nazvao sam fakultetsku ambulantu.Stižu
sa svojim vozilom kojim će vašeg supruga prebaciti do Memorijalne bolnice u
Nashvilleu. Razumijete li me?"
Ona razumije i njezina zahvalnost (po Liseynu mišljenju policajac se više nego
iskupio za propušteno) duboka je gotovo koliko i sažaljenje koje osjeća za svog muža
koji leži na užarenom asfaltu i drhturi poput psa oboljelog od štenećaka. Ona kimne
glavom, brišući prvu u bujici suza koje će isplakati prije no što Scotta vrati u Maine - ne
redovnom linijom nego privatnim zrakoplovom i u pratnji medicinske sestre, a na
terminalu portlandske zračne luke dočekat će ih drugo vozilo hitne i druga medicinska
sestra. Sad se okrene maloj Lemkeovoj i kaže: "Užasno mu je vruće - ima li leda, dušo?
Možeš li se sjetiti gdje bi moglo biti leda? Igdje?"
Ona to kaže, ne nadajući se puno, pa se zapanji kad Lisa Lemke istog trenutka
kimne glavom. "U kantini ima automat za Coca-Colu." Pokaže prema Nelsonovu
paviljonu, koji Lisey ne vidi. Vidi tek gustu šumu golih nogu, dlakavih i glatkih,
preplanulih i opaljenih suncem. Shvaća da su potpuno zagrađeni, da pruža pomoć

32
ranjenom suprugu na krpici prostora oblika velike vitaminske ili šumeće tablete, i osjeća
laganu paniku zbog stiješnjenosti. Zove li se to agorafobija? Scott bi znao.
"Ako mu možeš donijeti leda, molim te učini to", kaže Lisey. "Požuri." Okrene se k
policajcu koji čini se opipava Scottovo bilo, po Liseynu mišljenju potpuno beskorisna
radnja. Sad je jedino važno je li živ ili mrtav. "Možete li ih malo odmaknuti?" upita ona
gotovo molećivo. "Tako je vruće a —"
Nije uspjela ni reći do kraja a on skoči na noge poput jopca i drekne: "Odmaknite
se!Propustite djevojku!Odmaknite se i pustite da djevojka prođe! A da mu date zraka
ljudi?"
Okupljeni se odmaknu... vrlo nevoljko, učini se Lisey. Kao da ne žele da im
promakne koja kap krvi.
Vrućina isijava iz asfalta. Napola je očekivala da će se naviknuti na nju kao što se
čovjek navikne na vrući tuš, ali ništa od toga. Osluškuje hoće li začuti zavijanje vozila
hitne ali ne čuje ništa. A onda ipak začuje nešto - kako je Scott zaziva. Hropcem.
Istodobno se trza na njezinu znojem natopljenom topu (grudnjak joj se sad ocrtava na
svili poput otečene tetovaže). Pogleda u njega i ugleda nešto što joj nimalo nije po volji:
Scott se smiješi. Krv mu je optočila usne zagasitom crvenom bojom slatkiša, gornju i
donju usnu, od jednog do drugog kuta, i taj njegov smiješak zapravo više sliči
klaunovskom cerenju. Nitko ne voli klauna u ponoć, pomisli ona i upita odakle joj to. Tek
će se u jednom trenutku tijekom duge i uglavnom besane noći koja je sad tek čeka,
slušajući kako gotovo svi psi u Nashvilleu laju na vrući kolovoski mjesec, sjetiti da je to
bio epigraf Scottova trećeg romana, jedinog koji se nije svidio ni njoj ni kritičarima,no
koji ih je učinio bogatima: Ispražnjeni zlodusi.
Scott uporno nateže njezin plavi svileni top. Oči su mu još sjajne i grozničave u
crnećim dupljama. Želi nešto reći i - nevoljko - ona se prigne da čuje. On uvlači dah
malim, polovičnim gutljajima, i glasno, od čega je podilazi jeza. Miris krvi još je jači
ovako izbliza. Ogavan, mineralni miris.
To je smrt. Miris smrti.
Kao da to potvrđuje, Scott kaže:"Vrlo je blizu, dušo. Ne vidim ga ali ja..." Još jedan
dugački, šišteći udisaj. "Čujem ga kako se gosti. I rokće." Smiješeći se tim svojim
krvavim klaunovskim smiješkom.
"Scotte, ne znam o čemu gov—"
U ruci koja joj poteže top ipak je ostalo nešto snage. Uštipne je za slabinu, i kad je
puno kasnije u motelskoj sobi skinula top, ugledat će - kako je to okrutno - masnicu u
obliku srca.
"Ti..." Hripavi dah. "Znaš..." Još jedan šišteći dah, dublji. Još veselo nasmiješen kao
da dijele neku užasnu tajnu. Ljubičastu tajnu, boje masnica. Boje stanovitog cvijeća koje
raste na stanovitim
(tiho Lisey tiho)
da, na stanovitim obroncima. "Ti... znaš... pa nemoj... vrijeđati moju... inteligenciju."
Još jedan hripavi, šišteći dah. "Ili svoju."
Ona vjerojatno doista zna dio toga. Dugonja, tako ga Scott zove. Stvor beskrajnog
pirgavog boka. Jednom je namjeravala u rječniku pogledati značenje riječi pirgav ali je

33
zaboravila - zaboravljanje je vještina koju je imala razloga njegovati sve ove godine koje
su ona i Scott zajedno. Ali ona zna o čemu on govori.
Scott pusti njezin top ili možda samo gubi snagu da se drži. Lisey se malo odmakne
- ali ne daleko. Njegove je oči gledaju iz dubokih i crnećih duplji. Sjajne su kao inače, ali
ona vidi i da su pune prepasti te (a to je najviše plaši) nekakve bijedne, neobjašnjive
veselosti. Još govoreći tiho - vjerojatno kako bi samo ona čula, a možda samo zato što ne
može jače - Scott kaže: "Poslušaj, mala Lisey. Sad ću oponašati kako zvuči kad se pirgavi
okrene."
"Scott, nemoj - moraš prestati."
On se ogluši. Uvuče još jedan šišteći udisaj, napući vlažne crvene usne u čvrsti O i
ispusti tih i nevjerojatno ogavan pućkav zvuk kojim istisne vodoskok sitnih kapi krvi iz
stisnutog grla u vrući zrak. Neka djevojka to primijeti i vrisne. Ovaj put okupljene nije
morao policajac zamoliti da se odmaknu; oni to učine samoinicijativno, pa oko Lisey,
Scotta i kapetana Heffernana načine obruč širine najmanje jedan metar.
Taj je zvuk - mili Bože, doista zvuči poput hropca - milosrdno kratak. Scott kašlje,
grudni mu se koš nadima, iz rane se ritmično izlijeva krv, i on joj prstom da znak da se
ponovno prigne. Ona to učini, podbočivši se o asfalt svojim užarenim rukama. Na to je
prisiljavaju njegove upale oči i smrtni cer.
Scott okrene glavu, ispljune grudicu napola zgrušane krvi na vrući asfalt, pa se
ponovno okrene njoj. "Mogao bih... ga tako dozvati", šapne on. "Došao bi. A ti bi... se
riješila mog... vječnog... klepetanja."
Ona shvaća da on misli ozbiljno i na trenutak (jamačno zbog snage njegova
pogleda) ona vjeruje da je to istina. On će ponovno proizvesti taj zvuk, samo malo
glasnije, a u nekom drugom svijetu onaj dugonja, vladar besanih noći, okrenut će svoju
neizrecivu gladnu glavu. Trenutak potom, u ovome svijetu,Scott Landon će zadrhtati na
asfaltu i umrijeti. Na smrtovnici će pisati nešto suvislo ali će ona znati: njegov ga je
podzemni stvor najzad vidio, došao po njega i pojeo ga živog.
I tako je došao red na stvari koje više nikad neće spominjati, ni drugima ni među
sobom. Preužasne su. Svaki brak ima dva srca, jedno svijetlo a drugo tamno.Ovo je
tamno srce njihova braka, bezumna istinska tajna. Ona mu se nagne bliže, njemu koji
leži na užarenom asfaltu, uvjerena da umire, no svejedno odlučna da to spriječi ako
ikako može. Ako to podrazumijeva da se uhvati ukoštac s dugonjom - oboružana samo
noktima, ako dođe do toga - učinit će to.
"Onda... Lisey?" Smiješi se tim odbojnim, rječitim, užasnim smiješkom. "Što...
kažeš... na... to?"
Ona se prigne još bliže u taj njegov drhtavi vonj znoja i krvi. Prignula se toliko da je
udahnula jedva osjetan zapah šampona kojim je jutros oprao kosu i kreme za brijanje
kojom se obrijao. Pa još niže, sve dok mu usnama nije dodirnula uho. Ona šapne: "Šuti,
Scott. Barem jednom u životu budi tiho."
Kad mu je ponovno pogledala u lice oči su mu drukčije. U njima više nema one
mahnitosti. Gubi se, ali možda je to dobro, jer ponovno izgleda priseban. "Lisey...?"
I dalje šapće, gledajući ga u oči. "Ostavi tog hebenog stvora na miru i otići će."Na
trenutak zamalo doda: "Poslije se možeš pozabaviti tim sranjem", ali je ta pomisao

34
besmislena - jedino što Scott može učiniti za sebe jest ne umrijeti. Pa ona kaže: "Da se
više nikad nisi onako oglasio."
Scott obliže usne.Lisey ugleda krv na njegovu jeziku i želudac joj se okrene,ali se
ona ne odmakne od njega.Nema kuda dok ga ne otpremi vozilo hitne ili on prestane
disati ovdje na ovom vrućem asfaltu stotinjak metara od mjesta njegova najnovijeg
trijumfa;pregrmi li ona ovo, vjerojatno može izdržati sve.
"Tako mi je vruće", kaže Scott. "Kad bih barem imao komad leda za cuclanje... "
"Uskoro", kaže Lisey,ne znajući obećava li neostvarivo,ali joj je svejedno. "Naručila
sam ga." Barem čuje kako se vozilo hitne zavijajući primiče. I to je nešto.
A onda - čudo!Ona djevojka s mašnama na ramenima i svježim ogrebotinama na
dlanovima probije se kroz mnoštvo. Sopće kao da se utrkivala i znoj joj se slijeva niz
obraze i vrat, ali u rukama drži dvije velike papirnate šalice. "U povratku sam prolila
pola usrane Coca-Cole", kaže ona i preko ramena osine okupljene pogledom, "ali sam
uspjela donijeti led. Led je — " A onda prevrne očima i zaglavinja natraške, poput
krpene lutke u tenisicama. Fakultetski policajac - o mnogostruko blagoslovljen bio on i
njegova veee-lka službena sraćka - zgrabi je, zadrži da ne padne i uzme joj iz ruke jednu
papirnatu šalicu koju da Lisey, a drugoj Lisi reče da popije malo tekućine iz druge
šalice. Lisey Landon ne mari za to. Poslije, dok će se prisjećati svega što se dogodilo,
pomalo će je zadiviti vlastita jednostranost. Sad jedino misli Redarstveniče Simpatiko,
samo pazite da opet ne padne na mene ako se onesvijesti, i ponovno se okrene Scottu.
On drhti još jače, pogled mu se muti, oči gube kontakt s njezinima. On svejedno
pokušava. "Lisey... tako vruće... led... "
"Imam ga. A da sad konačno barem jednom u životu zatvoriš taj svoj klopotac?"
"Jedna na sjever prhne, druga na jug", najprije on zahriplje a onda - osmog li čuda -
on je posluša. Možda je rekao sve što je imao reći, što bi Scottu Landonu bilo prvi put u
životu.
Lisey zavuče ruku duboko u šalicu pa se Coca-Cola podigne do ruba i prelije.
Njezina je hladnoća neugodna ali i očaravajuća. Uhvati punu šaku zdrobljenog leda.
Kako je to ironično, pomisli ona: kadgod ona i Scott stanu na nekom odmorištu uz
autocestu i ona kupi napitak u automatu koji izbacuje sok u šalicama a ne u limenkama
ili bocama, uvijek odlučno i pravednički pritisne tipku BEZ LEDA; neka drugi
dopuštaju da ih zli proizvođači osvježavajućih napitaka varaju tako što im prodaju pola
šalice napitka a pola šalice leda, ali ne i najmlađa kći Davea Debushera. Kako je ono
stari Dandy rado govorio? Nisam s eja jučer rodio! A sad bi ona da leda ima više a Coca-
Cole manje... premda ne misli da će to nešto promijeniti. Ali se u tome prevarila.
"Scott, evo. Led."
Oči su mu sad napola sklopljene ali otvori usta. Čim mu je usne protrljala šakom
leda pa mu na krvavi jezik položila jedan topeći grumen, njegova drhtavica iznebuha
prestane.Kao čarobnim štapićem. Osokoljena, ona svojom promrzlom i mokrom rukom
protrlja njegov desni pa lijevi obraz a zatim i čelo, odakle kapi vode obojene Coca-
Colom kapaju po njegovim obrvama pa mu se slijevaju s obje strane nosa.
"O Lisey, ovo je rajski", kaže on, pa premda još kreštav, Lisey se čini da mu je glas
prisebniji... više tu.Vozilo hitne zaustavilo se slijeva od okupljenog mnoštva uz izdišući

35
jauk sirene i nekoliko trenutaka potom nestrpljivi muški glas vikne: "Bolničari!
Propustite nas! Bolničari! A da nas pustite da prođemo i radimo svoj posao?"
Dashmiel, kukavički južnjački pizdek, odabere upravo taj trenutak da progovori u
Liseyno uho.Zbog zabrinutosti u njegovu glasu,a u suprotnosti s brzinom kojom je malo
prije odmaglio, dođe joj da zaškrguće zubima. "Kako mu jeh, mila?"
Ne okrenuvši se, Lisey odgovori: "Pokušava preživjeti."

7.
"Pokušava preživjeti",promrmlja ona,prešavši dlanom preko sjajnog papira
Godišnjaka Sveučilišta Tennessee u Nashvilleu,preko Scottove fotografije na kojoj drži nogu
na toj šašavoj srebrnoj lopati.
Ona s praskom zatvori godišnjak i baci ga na prašnjava leđa trakavice. Njezina glad
za fotografijama - za uspomenama - bila je više no utažena za jedan dan. U desnom joj
oku počne bolno kuckati. Željela je popiti nešto protiv toga, ali ne pederski Tylenol nego
ono što je njezin pokojni muž nazivao "čavoglavima". Dva njegova Excedrina je to što se
traži, ako im nije odavno istekao rok trajanja. A onda će malo prileći u njihovoj spavaćoj
sobi dok ta glavobolja u zametku ne prođe. Možda i malo odspava.
Još je doživljavam kao našu spavaću sobu, razmišljala je Lisey prilazeći stubama koje su
se spuštale u štalu, koja sad i nije bila štala već niz skladišnih odjeljaka... premda je još
odisala mirisom sijena, užeta i ulja za traktore, slatko-tvrdoglavim nekadašnjim seoskim
mirisima. I nakon dvije godine.
Pa što? U čemu je problem?
Ona slegne ramenima. "Ni u čemu, pretpostavljam."
Malo je zaprepasti mumljav i pripit prizvuk tih riječi. Sva ta živopisna sjećanja
vjerojatno su je izmorila. Ponovno proživljeni stres. Na jednom je bila zahvalna: nijedna
druga Scottova fotografija u trbuhu trakavice ne bi mogla prizvati tako stresna sjećanja,
ranjen je samo jedanput, a nijedan od tih fakulteta ne bi mu poslao fotografije njegova
oc —
(daj začepi budi tiho)
"Tako je", složi se ona u podnožju stuba a da nije točno znala na rubu koje pomisli
(Skote, ti mali Skote)
je bila. Glavu je jedva držala uspravnom i kao da je bila oblivena znojem, poput nekoga
tko je upravo izbjegao prometnu nesreću. "Kuševski, kad je dosta onda je dosta."
Kao da ga ja njezin glas aktivirao, iza zatvorenih drvenih vrata njoj zdesna zazvoni
telefon. Lisey zastane u glavnom prolazu štale. Nekoć se kroz ta vrata ulazilo u
konjušnicu dovoljno prostranu za tri konja. Sad je na njima pisalo VISOKI NAPON! To
je bila Liseyna ideja, njoj se to činilo jako smiješno. Planirala je tu prostoriju pretvoriti u
mali radni prostor gdje bi držala arhivu i plaćala režije (imali su - ona još ima - vlastitog
računovođu, ali on živi u New Yorku i ne može se očekivati da će se brinuti za sitnice
kao što su njezin mjesečni račun u Hilltop Grocery). Uspjela je ubaciti radni stol, telefon,
faks i nekoliko ladičara... a onda je Scott umro. Je li otad bila tamo? Jednom, koliko se
sjeća. Rano proljetos. Potkraj ožujka, dok je na zemlji još bilo nekoliko ustajalih stola

36
snijega a njezina misija bila samo izbrisati poruke s telefonske sekretarice.Na displeju je
tom prigodom ugledala broj 21.Poruke od jedan do zaključno sedamnaest te od
devetnaest do zaključno dvadeset jedan bile su od muteža koje je Scott nazivao
"telefonske uši". Osamnaesta (što Lisey nije nimalo iznenadilo) bila je od Amande.
"Samo sam željela znati jesi li uopće aktivirala ovu spravicu", rekla je. "Dala si meni,
Darli i Canty ovaj broj prije Scottove smrti." Stanka. "Pretpostavljam da jesi." Stanka.
"Aktivirala sekretaricu." Stanka. A potom, žurno: "Ali je prošlo jako dugo između
izlazne poruke i blipa, ajme, sigurno imaš puno poruka, mala Lisey, trebala bi ih
preslušavati u slučaju da ti netko želi pokloniti porculanski servis ili nešto
takvo."Stanka."Pa... pozdrav."
A sada, dok stoji ispred zatvorenih vrata svoje nesuđene radne sobe i osjeća kako joj
bol kucka u desnom oku u ritmu otkucaja srca, sluša kako je telefon zazvonio treći, pa
četvrti put. Usred petog zvona začuje se škljocaj a onda njezin glas kako govori osobi na
drugom kraju da su dobili 727-5932. Nije bilo lažnog obećanja da će ih se nazvati, pa ni
poziva da ostave poruku nakon onoga što je Amanda nazvala blip. Uostalom, čemu?
Tko bi nazvao ovdje da razgovara s njom? Scottovom smrću kuća je izgubila pokretačku
snagu. Ostala je samo mala Lisey Debusher iz Lisbon Fallsa, sad udova Landon. Mala
Lisey živi sama u kući prevelikoj za nju i piše popise za kupovinu, a ne romane.
Stanka između poruke i zvučnog signala bila je tako duga da je pomislila da je
vrpca za snimanje dolaznih poruka jamačno puna. I da nije, osobi koja zove dojadit će
pa će spustiti slušalicu i kroz zatvorena će vrata Lisey začuti samo taj najiritantniji od
svih snimljenih telefonskih glasova, ženu koja vam kaže (zapravo vas grdi): "Želite li
ostvariti poziv... prekinite vezu i nazovite operatera!" Ne doda tikvane ili kretenu, ali
Lisey uvijek to sluti u pozadini - ono što bi Scott nazvao "podtekst".
Umjesto toga, muški glas izgovori tri riječi. Nije bilo razloga da Lisey zbog njih
premre, ali jest. "Pokušat ću opet", reče glas.
Začuje se škljocaj.
A potom tajac.

8.
Ovo je puno lepša sadašnjost,pomisli Lisey, ali zna da nije riječ ni o prošlosti ni o
sadašnjosti; ovo je samo san. Ležala je na velikom bračnom krevetu u
(našoj našoj našoj našoj našoj)
spavaćoj sobi ispod sporo vrtećih lopatica stropnog ventilatora; zaspala je usprkos
sto trideset miligrama kofeina u dva Excedrina (rok valjanosti: 10-07) koje je uzela iz
topeće zalihe Scottovih lijekova u kupaoničkom ormariću. Ako imalo sumnja da sanja,
mora samo pogledati gdje je - na odjelu za intenzivnu skrb na drugom katu bolnice
Nashville Memorial - i u svoje jedinstveno prijevozno sredstvo: iznova jezdi na velikom
komadu platna na kojem velikim slovima piše NAJFINIJE PILLSBURY BRAŠNO.
Ponovno se razveseli primijetivši da su vrhovi ovog priprostog letećeg ćilima na kojem
sjedi ruku kraljevski sklopljenih ispod grudi povezani u čvor poput rupčića. Lebdi tako
blizu stropa da kad je njezin ćilim zaplovio ispod jednog od sporo vrtećih stropnih

37
ventilatora (u njezinu snu oni izgledaju baš kao onaj u njezinoj spavaćoj sobi), mora se
priljubiti uz ćilim da je lopatice ventilatora ne bi zahvatile i istamburale. Ta lakirana
drvena vesla uporno se glasaju šup, šup, šup u svojoj sporoj i na neki način
dostojanstvenoj vrtnji. Ispod nje, medicinske sestre dolaze i odlaze u obući cvilećih
potplata.Neke na sebi imaju šarene kute koje će jednog dana prevladati u njihovoj
branši, ali ove mahom još nose bijele kute, bijele hulahupke i kapice koje Lisey uvijek
podsjete na punjene grlice. Dva liječnika - pretpostavlja da su liječnici premda jedan
izgleda premlad da bi se brijao - čavrljaju pokraj stupa za vodu. Zidovi obloženi
keramičkim pločicama svježe su zelene boje. Dnevna vrućina kao da se ovdje ne
uspijeva zadržati. Vjerojatno osim ventilatora radi i klima, ali je Lisey ne čuje.
Naravno da ne u mom snu, kaže si ona, i to zvuči razborito. Malo dalje je soba broj 319
u kojoj se Scott oporavljao nakon što su mu izvadili metak. Bez problema stigne do
njezinih vrata ali tad shvati da leti previsoko da bi prošla kroz njih. A želi ući. Nije mu
uspjela reći: "Poslije ćeš misliti na ostalo, sad samo odmaraj", no je li to uopće bilo
potrebno? Ta Scott Landon nije od jučer. Čini joj se da je sad najvažnije pitanje koja je
ispravna čarobna riječ da leteći ćilim prizemlji?
Ona se sjeti.Nije to riječ koju želi čuti iz vlastitih usta (jer je to Plavušanova riječ), ali
čovjek snuje a vrag određuje - kao što je Dandy također govorio - i tako...
"Frezije", kaže Lisey a izblijedjela tkanina začvoranih vrhova poslušno propadne
metar sa svojih visina ispod bolničkog stropa. Lisey pogleda kroz otvorena vrata i
ugleda Scotta. Prošlo je nekih pet sati od operacije i on leži u uskom ali iznenađujuće
lijepom krevetu dražesno obloženog uzglavlja i podnožja. Monitori koji zvuče poput
telefonskih sekretarica piste i piskutaju. Dvije vrećice nečeg prozirnog vise na stalku
između njega i zida. Čini se da spava. S druge strane njegova kreveta sjedi Lisey iz 1988.
godine u stolcu ravnog naslona i drži muža za ruku. U drugoj ruci Lisey iz 1988. drži
džepnu knjigu koju je ponijela sa sobom u Tennessee - nije očekivala da će je pročitati
tako puno. Scott čita autore kao što su Borges, Pynchon, Tylerova i Atwoodova;Lisey
čita Maeve Binchy,Colleen McCullough, Jean Auel (premda joj malo na živce idu
pohotljivi špiljski ljudi gospođice Auel), Joyce Carol Oates i odnedavno Shirley Conran.
U sobi 319 čita Divljake, najnoviji roman potonje spisateljice, i jako joj se sviđa. Stigla je
do dijela gdje se žene izgubljene u džungli uče služiti grudnjacima kao praćkama. Što
omogućuje lycra u njima. Lisey ne zna jesu li američki čitatelji ljubica spremni za
najnoviji Conraničin uradak, ali ona misli da je hrabar i na svoj način prilično lijep. Nije
li hrabrost uvijek na neki način i lijepa?
Svjetlost na izmaku dana slijeva se kroz sobni prozor u poplavi crvene i zlatne
svjetlosti,zloslutne i ljupke.Lisey iz 1988.jako je umorna: emocionalno, fizički i
boravkom na američkom Jugu. Obrati li joj se još netko s pomozbog, počet će vrištati. A
dobra strana toga? Ona neće biti ovdje koliko i oni jer... ovaj... ima razlog znati da
Scottove rane brzo zacjeljuju, neka ostane na tome.
Uskoro će se vratiti u motel i pokušati unajmiti istu sobu koju su dobili prije (Scott
im gotovo uvijek unajmi neko skrovište, čak i kad je riječ o gaži koju on zove "staro
dobro unutra-van"). No misli da od toga neće biti ništa - odnose se sasvim drukčije
prema tebi kad si s muškarcem, slavnim ili ne - ali motel je prilično blizu bolnice i

38
koledža, i važno joj je samo da dobije nekakvu sobu. Doktor Sattherwaite, zadužen za
Scottov slučaj, obećao joj je da može izbjeći novinare tako da večeras i idućih dana izađe
na stražnji ulaz. Kaže da će joj gospođa McKinney s prijamnog naručiti taksi da je čeka
ispred dostavnog ulaza kantine "čim joj date zeleno svjetlo". Lisey bi već otišla, ali je
Scott posljednjih sat vremena nemiran. Sattherwaite je rekao da će Scott spavati barem
do ponoći, ali Sattherwaite ne zna Scotta kao ona, i Lisey se ne iznenadi kad je on uoči
zalaza sunca na mahove počeo dolaziti k sebi. Dvaput ju je prepoznao, dvaput upitao
što se dogodilo, i dvaput mu je rekla da je na njega pucala duševno poremećena osoba.
Drugi put je rekao: "Đi-ha, hebeni Srebrenko", pa odmah ponovno sklopio oči, i to je
uspije nasmijati. Sad želi da dođe k svijesti još jedanput kako bi mu mogla reći da se ne
vraća u Maine već samo u motel, i da će doći ujutro.
Lisey iz 2006. sve to zna. Pamti. Sluti. Što već. Sa svog mjesta na letećem ćilimu od
vreće NAJFINIJEG PILLSBURY BRAŠNA ona pomisli: On otvara oči. Pogleda me. Kaže:
"Bijah izgubljen u tami a ti si me našla. Gorio sam - plamtio - a ti si mi dala leda."
No je li doista rekao baš to? Je li se baš tako dogodilo? A ako ona skriva nešto -
skriva od sebe - zašto to čini?
U krevetu, na rujnoj svjetlosti zalaska, Scott otvori oči. Pogleda u svoju ženu koja
čita knjigu. Dah mu više ne šišti ali se svejedno začuje šuplji zvuk kad je on uvukao dah
najdublje što može i napola šapnuo,napola zahroptao njezino ime. Lisey iz 1988. odloži
knjigu i pogleda ga.
"Hej, ponovno si budan", kaže ona. "Evo kviz pitanja. Sjećaš se što ti se dogodilo?"
"Upucan", šapne on. "Klinac.Cjevčica.Leđa.Boli."
"Uskoro ćeš moći dobiti nešto protiv bolova", kaže ona. "Zasad, bi li htio — "
On joj stisne ruku, poručivši joj time da može zašutjeti. Sad će mi reći da bješe
izgubljen u tami a da sam mu ja dala leda, pomisli Lisey iz 2006.
Ali on svojoj ženi - koja mu je tog dana spasila život tresnuvši luđaka po glavi
srebrnom lopatom - kaže samo: "Bilo je vruće, zar ne?" Ležernim tonom. Nije ju važno
pogledao; kao da je to rekao tek da nešto kaže. Da im prođe vrijeme dok rujna svjetlost
tamni a uređaji piste i piskutaju; sa svoje promatračnice na vratima bolničke sobe Lisey
iz 2006. vidi kako je drhtaj - jedva primjetan ali ipak primjetan - prožeo njezino mlađe
ja; vidi kako je kažiprst lijeve ruke njezina mlađeg ja skliznuo sa svog mjesta u njezinu
džepnu izdanju Divljaka.
Pomislih: "Ili se ne sjeća ili se pretvara da se ne sjeća što je rekao dok je ležao na asfaltu -
kako bi ga mogao zazvati kad bi htio, kako bi mogao pozvati dugonju kad bih ga se ja željela
riješiti - i što sam ja odgovorila na to, da bi trebao začepiti i ne dirati u to... da će stvor otići bude
li on kuš. Pitam se je li doista riječ o amneziji - onako kako je zaboravio da je netko pucao na
njega - ili je to nekakvo naše specijalno zaboravljanje, kad sranja pometeš u kutiju i zaključaš je.
Pitam se je li to uopće važno, samo da se on sjeća kako se oporaviti."
Ležeći na svom krevetu (i lebdeći na letećem ćilimu u vječnoj sadašnjosti svog sna),
Lisey se promeškolji i pokuša zazvati svoje mlađe ja, pokušava viknuti da je to važno,
itekako! Ne dopusti mu da se tek tako izvuče! pokušala je dreknuti. Ne možeš vječno
zaboravljati! Ali joj je pala na um još jedna izreka iz prošlosti, ova iz njezinih beskrajnih
ljetnih partija herčeva i vista na obalama jezera Sabbath Day, povik koji bi se čuo svaki

39
put kad bi neki igrač želio pogledati u odbačene karte dalje od jednog štiha: Ne diraj
to!Ne možeš oživiti mrtve!
Ne možeš oživiti mrtve.
Svejedno ona pokuša još jedanput. Cijelom svojom popriličnom snagom uma i volje
Lisey iz 2006. nagne se naprijed na svom letećem ćilimu i pošalje telepatsku poruku
svojem mlađem ja:Glumata! SCOTT SVE PAMTI!
Jedan čudnovati trenutak čini joj se da poruka stiže do mlade Lisey ... zna da je tako
jer se Lisey iz 1988. trzne u stolici, knjiga joj sklizne iz ruke i padne na pod uz mukao
udarac. Ali prije no što se njezina inačica uspjela osvrnuti, Scott Landon zagledao se u
ženu koja lebdi na vratima, inačicu njegove žene koja će ga nadživjeti i postati njegova
udovica. Ponovno je naškubio usne,ali umjesto da proizvede onaj ogavni pućkavi zvuk,
on puhne. Nije osobito jako dahnuo; kako bi i mogao s obzirom na sve kroz što je
prošao? Ali je dovoljno da leteći čilim NAJFINIJEG PILLSBURY BRAŠNA prhne
natraške,propadajući i podižući se poput kalavca mlječike na orkanskom vjetru.Lisey se
grčevito drži za čilim dok zibajući bolnički zidovi promiču pokraj nje, ali ta se prokleta
stvarca naginje i ona pada i…

9.
Lisey se probudi i uspravi u krevetu. Znoj joj se sušio na čelu i ispod pazuha.
Zahvaljujući stropnom ventilatoru, ovdje je bilo razmjerno svježe, ali joj je svejedno
vruće kao da je u...
Pa, kao da je u vakuumskoj pećnici.
"Što god to bilo", reče ona i nesigurno se nasmije.
Onaj se san već raspadao u dronjke - jedino čega se mogla iole jasno sjetiti bila je
sablasna rumena svjetlost nekakvog zalazećeg sunca - ali se probudila sumanuto
svjesna jedne nužnosti, ludog imperativa: mora naći tu hebenu motiku. Tu srebrnu
lopatu.
"Zašto?" upita ona praznu sobu. Podigne sat s noćnog stolića i prinese ga licu,
uvjerena da će joj pokazati da je prošlo sat vremena, možda dva. Zapanji se shvativši da
je spavala točno dvanaest minuta. Vrati sat na noćni stolić i obriše ruke o prednjicu
bluze kao da je uhvatila nešto prljavo i crvljivo. "Zašto baš tu lopatu?"
Nema veze. Bješe to Scottov a ne njezin glas. Malokad ga je ovih dana čula tako jasno,
ali kako ga je sad čula! Glasno i jasno. To se tebe ne tiče. Samo je nađi i stavi tamo gdje... znaš
već...
Naravno da je znala.
"Gdje mogu zapeti i upotrijebiti je",promrmlja Lisey,protrlja lice rukama i tiho se
nasmije.
Tako je, babyluv, složi se njezin muž. Uvijek kad izgleda potrebno.

40
 TREĆE POGLAVLJE
LISEY I SREBRNA LOPATA
(ČEKATI DA ZAPUŠU NEKI DRUGI VJETROVI)
1.
Njezin živopisni san nije izbavio Lisey od sjećanja na Nashville,osobito jednog:
Gerd Allen Cole ne cilja Scottu u pluća (što bi Scott mogao preživjeti) nego u srce (što
bez sumnje ne bi). Dotad je već cijeli svijet usporio,i ono na što joj se misli neprestance
vraćaju - kao što se jezik uporno vraća na površinu jako okrhnutog zuba - je kako je ta
kretnja bila iznimno glatka, kao da je pištolj bio postavljen na kardanski prsten.
Lisey usisa dnevni boravak - kojega nije trebalo usisavati -a onda stavi prati rublje
koje nije ni napola popunilo bubanj; sad kad je ostala samo ona košara za rublje puni se
jako polako. Prošle su dvije godine a ona se još ne može naviknuti na to. Naposljetku
navuče svoj stari jednodijelni kupaći kostim i nekoliko puta prepliva bazen u stražnjem
dvorištu: pet, pa deset, onda i petnaest, pa sedamnaest puta, a onda joj ponestane daha.
Čvrsto se uhvati za rub na plitkoj strani bazena a noge pusti da plutaju iza nje. Soptala
je,tamna joj se kosa poput sjajne kacige lijepila za obraze,čelo i vrat, no svejedno je
vidjela kako se blijeda dugoprsta ruka zanjihala, ugleda Ladysmith (nemoguće ga je
bilo doživljavati kao obični pištolj nakon što mu znaš smrtonosno pišuljasto ime) i kako
se mali crni otvor u kojem čuči Scottova smrt pomiče ulijevo, a srebrna je lopata tako
teška. Činilo joj se nemoguće da bi mogla njome zamahnuti na vrijeme, preteći Coleovo
ludilo.
Polako je micala nogama, lagano burkajući vodu. Scott je obožavao ovaj bazen ali je
zapravo malokad plivao u njemu; on je više volio plutati na zračnom jastuku s knjigom i
pivom u ruci. Naravno, kad nije bio na putu. Ili pisao u svojoj radnoj sobi, s glazbom do
daske. Ili sjedio u stolcu za ljuljanje u gostinskoj sobi u ucviljenom srcu zimske noći,
umotan do brade u vuneni pačvork-pokrivač Majčice Debusher, u dva ujutro,
razrogačenih očiju, dok vani huji hladan vjetar koji vije od Yellowoknifea - to je bio onaj
drugi Scott; jedan na sjever prhne, drugi na jug, a ona ih je voljela obojicu, svejednako.
"Prestani", razdražljivo će Lisey. "Odalamila sam ga na vrijeme, jesam, pa se okani
toga. Pucanj u pluća bio je sve što je tom pacijentu uspjelo." No u glavi (gdje je prošlost
uvijek sadašnjost), ona ponovno ugleda kako se Ladysmith pomaknuo i Lisey se odrazi
i podigne iz bazena u pokušaju da fizički odagna taj prizor.Uspije, ali se Plavušan vratio
dok je stajala u svlačionici i brisala se ručnikom nakon brzog tuširanja; Gerd Allen Cole
se vratio, tu je, govori Moram zaustaviti to silno zvončarenje za frezije, i Lisey iz 1988.
zamahuje srebrnom lopatom ali je ovaj put hebeni zrak u hebenom Liseynu vremenu
hebeno gust, pa će ona zakasniti djelić sekunde, vidjet će cijeli drugi plameni buketić a
ne samo jedan njegov dio, crna će rupa zinuti i na Scottovu lijevom reveru a sportski će
mu sako postati mrtvački —
"Prestani!" zareži Lisey i baci ručnik u košaru za prljavo rublje. "Dosta više!"

41
 Odmaršira natrag u kuću gola, noseći odjeću pod mišicom - eto čemu služi visoka
daščana ograda oko cijelog dvorišta.

2.
Bila je gladna nakon plivanja – zapravo gladna kao vuk – pa iako još nije bilo ni pet
sati ona odluči smazati obilan obrok nečega prženog. Ono što bi Darla, druga po starosti
kći Debusherovih, nazvala utješnom hranom a što bi Scott - s veseljem - nazvao hrdanje.
U hladnjaku nađe pola kilograma mljevene govedine a na stražnjoj polici u ostavi čučao
je predivni hrdajući asortiman polugotovih faširanaca. Lisey to ubaci u tavu zajedno s
mljevenom govedinom.Dok se to sve pirjalo,ona spravi vrč napitka u prahu s okusom
limete i u to umiješa dvostruku količinu šećera. U pet i dvadeset mirisi iz tave ispunili
su kuhinju a svaka pomisao na Gerda Allena Colea isparila joj je iz glave,barem
trenutačno. Mogla je misliti samo na hranu.Pojela je dvije velike porcije složenca od
mljevenog mesa i popila dvije velike čaše napitka. Nakon druge porcije i druge čaše (od
kojih je ostao samo bijeli talog šećera na dnu čaše) ona se zvonko podrigne i reče: "Da
mi je barem kakva hebena cigareta."
Istina, malokad je tako žudjela za cigaretom. Mentol Salem Light. Scott je pušio kad
su se upoznali na Sveučilištu Maine,gdje je on bio i postdiplomac i ono što je zvao
najmlađim domicilnim piscem na svijetu. Ona je bila izvanredna studentica (to nije dugo
potrajalo) a redovna konobarica u Pat's Cafeu u središtu grada, gdje je okretala pizze i
pljeskavice. Navikom pušenja zarazila se od Scotta koji je isključivo pušio Tareytonice.
Zajedno su se odrekli pljuga i pružali su si psihičku podršku. To je bilo 1987., godinu
dana prije no što je Gerd Allen Cole jasno i glasno pokazao da cigarete nisu jedini
problem koji netko može imati s plućima. Svih tih godina Lisey ih se danima ne bi
sjetila a onda bi zapala u bezdane apstinentske krize.No na neki je način razmišljanje o
cigaretama predstavljalo poboljšanje. U svakom slučaju bolje od razmišljanja o
(Moram zaustaviti to zvončarenje za frezije, kaže Gerd Allen Cole besprijekorno
razdražljivom jasnoćom i lagano pomakne zapešće)
Plavušanu
(glatko)
i Nashvilleu
(tako da je dimeća cijev Ladysmitha uperena u lijevu stranu Scottova prsnog koša)
i hebiga, evo nje opet, ponovno to čini.
Za desert si je pripremila kupljeni biskvit s tučenim slatkim vrhnjem - vjerojatno
vrhunac hrdanja - ali je Lisey bila odveć sita da bi se na to odlučila. Usto ju je jedilo što
su joj se vraćala ta trula, stara sjećanja premda se nakrkala pikantne, visokokalorične
hrane. Sad shvaća s čime se moraju nositi ratni veterani. To je bila njezina jedina bitka
ali
(nemoj Lisey)
"Prestani", šapne ona i odgurne tanjur
(nemoj babyluv)
srdito od sebe. Isuse, ala želi

42
 (znaš da ne bi smjela)
cigaretu. A još više od šiljka želi da sva ta stara sjećanja nesta —
Lisey!
Bješe to Scottov glas, ovaj put tako jasan da je odgovorila glasno preko kuhinjskog
stola i bez trunke skanjivanja: "Što kažeš, mili?"
Nađi srebrnu lopatu i sve će ovo sranje ispariti... poput smrada željezare kad bi vjetar
promijenio smjer i zapuhao s juga. Sjećaš se?
Naravno da se sjećala.Imala je stan u gradiću Cleaves Millsu, samo jedan gradić
istočno od Oronoa.U Cleavesu zapravo više i nije bilo željezara dok je Lisey tamo živjela
ali ih je bilo puno u Oldtownu, pa kad bi vjetar zapuhao sa sjevera - osobito u oblačan i
vlažan dan - smrad je bio užasan. Ali ako bi zapuhali neki drugi vjetrovi... Bože! Osjetio
bi miris oceana i preporodio se. Stanovito je vrijeme rečenica čekati da zapušu neki drugi
vjetrovi postala dio njihova bračnog govora, poput zapeti,i hebiga umjesto jebiga. Negdje
putem je izašla iz mode i godinama se nije sjetila te fraze: čekati da zapušu neki drugi
vjetrovi, u značenju strpi se, dušo. U značenju ne odustaj još.Možda je bila riječ o nekoj
vrsti dražesnog optimističnog odnosa kakav može opstati samo u netom sklopljenom
braku. Ne zna. Scott bi možda uspio ponuditi kakvo pametno objašnjenje; vodio je
dnevnik već i tad, u njihovim
(RANIM GODINAMA.)
kad su kuburili, zapisivao bi u njega petnaest minuta svake večeri dok bi ona
gledala humoristične serije ili se bavila kućnim računovodstvom. A katkad, umjesto da
gleda televiziju ili ispisuje čekove, gledala bi u njega. Sviđalo joj se to kako mu svjetlost
sja u kosi a na obraze mu baca duboke trostrane sjene dok sjedi glave pognute nad svoj
dnevnik. Tad mu je kosa bila duža i tamnija, neobilježena sjedinama koje su mu počele
nicati potkraj života. Sviđale su joj se njegove priče, ali joj se jednako sviđalo i to kako
mu kosa izgleda na prolivenoj svjetlosti svjetiljke. Po njezinu mišljenju njegova kosa na
svjetlosti svjetiljke bila je priča za sebe, samo što toga nije bio svjestan. A sviđao joj se i
osjet njegove kože pod njezinom rukom.
Glava ili glavić, oboje joj je godilo. Ne bi mijenjala jedno za drugo. Njoj se sviđao
cijeli paket.
Lisey! Nađi lopatu!
Pospremila je stol,pa ostatak složenca stavila u Tupperwareovu posudu. Bila je
uvjerena da ga nikad neće pojesti, sad kad ju je minulo ludilo, ali ga je ostalo previše da
bi ga bacila u svežderski zahod; kako bi Majčica Debusher koja ju je još pozivala na red
u njezinoj glavi vrištala zbog takvog razbacivanja! Puno ga je bolje sakriti u hladnjak iza
šparoge i jogurta gdje će tiho zreti. Dok je obavljala te jednostavne kućanske poslove,
pitala se kako bi u ime Isusovo i Majke Božjakovine to što će naći tu glupu
prigodničarsku lopatu moglo pridonijeti njezinu duševnom miru. Možda nešto u vezi s
magijskim svojstvima srebra? Sjetila se kako je s Darlom i Cantatom gledala neki film u
sklopu Noćnog programa, nekakav navodno jezivi film o vukodlaku... samo što se Lisey
nije naročito prestrašila, ako se uopće prestrašila. Vukodlak joj je izgledao žalosno a ne
jezivo, a osim toga vidjelo se da su mu filmaši mijenjali lice tako što bi svako malo
zaustavili kameru pa mu nanijeli novi sloj šminke a onda iznova pokrenuli kameru.

43
Moralo im se odati priznanje za trud, ali završni proizvod nije bio osobito uvjerljiv,
barem po njezinu skromnom mišljenju. No zaplet je bio donekle zanimljiv. Prvi dio filma
odigravao se u jednom engleskom pubu, i jedan od nazočnih cugera rekao je da se
vukodlaka može ubiti jedino srebrnim metkom. A nije li Gerd Allen Cole bio neka vrsta
vukodlaka?
"Zbroji se," reče ona, poplahnuvši tanjur i ubacivši ga u gotovo praznu suđericu,
"možda bi to Scott mogao prodati ljudima u nekoj svojoj knjizi, ali lovačke priče nikad
nisu bile tvoj resor. Zar ne?" Ona potmulo zalupi vratima suđerice.Brzinom kojom se
puni,uključit će je oko Dana nezavisnosti. "Želiš li potražiti tu lopatu, daj se na posao!
Želiš li to učiniti?"
Prije no što je uspjela odgovoriti na to potpuno retoričko pitanje ponovno se začuje
Scottov jasni glas.
Ostavio sam ti poruku, babyluv.
Lisey se skameni, posežući za kuhinjskom krpom da obriše ruke. Bio joj je poznat taj
glas, naravno da jest. Još ga je čula tri-četiri puta tjedno kad bi svojim glasom oponašala
njegov, malo neškodljivog društva u velikoj praznoj kući. Ali to što ga čuje tako brzo
nakon tog sranja o lopati...
Kakvu poruku?
Kakvu poruku?
Lisey obriše ruke i vrati krpu da se suši na prečki. A onda se okrene leđima prema
umivaoniku tako da je vidjela cijelu kuhinju. Bila je puna divne ljetne svjetlosti (i arome
mljevenog mesa, sad puno manje njam-njam nakon što je utažila glad za njim). Zatvori
oči, nabroji do deset, pa ih ponovno naglo otvori. Kasna dnevna ljetna svjetlost grune
oko nje. U nju.
"Scott?" reče ona,osjetivši se apsurdno poput njezine starije sestre Amande. Drugim
riječima, napola ćaknuta. "Nisi mi se pretvorio u duha, je li?"
Nije očekivala odgovor - ne mala Lisey Debusher koja je klicala gromovima i
munjama i smijala se vukodlaku iz Noćnog programa, otpisavši ga kao nevjestu
intervalsku fotografiju. Ali iznenadan zapah vjetra kroz otvoreni prozor iznad sudopera
- nadima zavjese, podiže vrhove njezine još vlažne kose i donosi dirljiv miomiris cvijeća
- gotovo da se mogao shvatiti kao odgovor. Ona ponovno zatvori oči i kao da začuje
jedva čujnu glazbu, ne onu sfera, već stari country napjev Hanka Williamsa: Goodbye Joe,
me gotta go, me-oh-my-oh...
Ruke joj se naroguše od žmaraca.
A onda povjetarac zamre i ona je ponovno bila samo Lisey. Ne Mandy, Ne Canty, a
ni Darla; svakako ne
(jedna na jug prhne)
u Miami odbjegla Jodi. Bila je skroz-naskroz moderna Lisey, Lisey iz 2006., udova
Landon. Nije bilo duhova. Bila je Lisey Samotna.
Ali doista želi naći tu srebrnu lopatu, onu koja je spasila njezina muža pa je poživio
još šesnaest godina i sedam romana. A da ne spominjemo naslovnicu Newsweeka iz 1992.
s psihodeličnim Scottovim portretom i slovima u stilu Petera Maxa MAGIJSKI

44
REALIZAM I LANDONOV KULT. Upita se kako su se Rogeru "Zecu" Dashmielu
svidjele takove jabuke.
Lisey odluči odmah potražiti lopatu dok još ima dugotrajne svjetlosti ranoljetne
večeri.S duhovima ili bez njih, ne želi biti ovdje u štali - ili u radnom prostoru iznad nje
- nakon što padne noć.

3.
Odjeljci nasuprot njezinoj nikad dovršenoj radnoj sobi bile su mračne i prašnjave
niše u kojima se nekad držalo alat, čavle i pričuvne dijelove za poljoprivredna vozila i
strojeve u vrijeme kad je dom Landonovih bio farma Sugar Top. U najvećem je odjeljku
bio peradarnik, pa iako ga je profesionalna tvrtka za čišćenje oribala a Scott potom
okrečio (uz česte reference na Toma Sawyera), svejedno je jedva osjetno vonjao na
amonijak odavno iščezle peradi. Bješe to miris kojeg se Lisey sjećala iz najranijeg
djetinjstva i mrzila... vjerojatno zato što se njezina Nona D srušila i umrla hraneći
kokoši.
U dva su odjeljka stajale visoke hrpe kutija - uglavnom iz prodavaonica alkoholnih
pića - ali nije bilo alatki za kopanje, srebrnih ili nekih drugih. U negdašnjem se
kokošinjcu nalazio bračni krevet, jedini podsjetnik na njihov kratki devetomjesečni
njemački eksperiment. Taj su krevet kupili u Bremenu a njegov prijevoz do Amerike
platili suhim zlatom - ali Scott je inzistirao. Sasvim je zaboravila na bremenski krevet.
E, to je nešto što je ispalo iz pasjeg dupeta, pomisli Lisey s nekom vrstom bijednog
ushićenja, a potom reče glasno: "Scott, ako misliš da ću ikad spavati u krevetu nakon što
je dvadeset i nešto godina čamio u nekakvom usranom kokošinjcu—"
"—onda se ljuto varaš!" namjeravala je dovršiti ali ne uspije jer je prasnula u smijeh.
Isuse, prokletstvo novca! Hebeno prokletstvo! Koliko je taj krevet koštao?Tisućicu
američkih?Recimo tisuću.A koliko prijevoz preko velike bare?Još tisućicu? Možda. A
sad čuči ovdje u sjeni kokošjeg govna, iju-ju, naprijed naši! rekao bi Scott. Što se nje tiče
mogao bi ijuju, naprijed naši! tu i ostati do smaka svijeta ognjem ili ledom. Cijela ta
epizoda s Njemačkom bila je takav fijasko: Scott nije napisao knjigu, svađa s gazdom
maltene je prerasla u tučnjavu, čak su i Scottova predavanja bila loše primljena, publika
ili nije imala smisla za humor ili nije shvatila njegov a—
A iza vrata prekoputa, onih na kojima je stajao natpis VISOKI NAPON! telefon se
ponovno prodere. Lisey se skameni i još više naježi. No osjeti i nekakvu neizbježivost,
kao da se ovdje nije našla zbog srebrne lopate nego da se javi na telefon.
Okrene se kad je telefon drugi put zazvonio i prijeđe preko polutamnog središnjeg
prolaza. Stigne do vrata na treće zvono. Palcem gurne starinski zasun i vrata se lako
otvore, tiho zacviljevši na nerabljenim šarkama: dobro došla u grobnicu mala Lisey,
umiremo od želje da te upoznamo, he-he-he. Propuh zašumi oko nje i zalepeta joj
bluzom po križima. Lisey napipa prekidač za svjetlo i pritisne ga, ne znajući što da
očekuje, ali se stropno svjetlo upali. Naravno da se upalilo. Što se tiče elektroprivrede
Mainea sve ovo bilo je Radna soba, RFD #2, Sugar Top Hill Road. Kat ili prizemlje, za
MEP je ovo bio nedvosmisleni slučaj svejednakog.

45
 Telefon na radnom stolu zazvoni četvrti put. Prije no što je peto zvono uspjelo
probuditi telefonsku sekretaricu,Lisey naglo podigne slušalicu. "Halo?"
Na trenutak je carevala tišina. Upravo se spremala ponoviti halo, kad to umjesto nje
učini glas na drugom kraju. Glas je bio zbunjen ali ga je Lisey svejedno prepoznala. Ta
jedna riječ bila je dovoljna. Svoje poznaš.
"Darla?"
"Lisey - ipak si ti!"
"Naravno da sam ja."
"Gdje si?"
"U Scottovoj staroj radnoj sobi."
"Ne, nisi. Već sam te nazvala tamo."
Lisey je samo kratko morala razmišljati o ovome. Scott je volio glasno slušati glazbu
- zapravo ju je volio slušati na decibelima koje bi normalni ljudi smatrali sumanutima -
pa se telefon na katu nalazio u zvučno izoliranom prostoru koji je on iz vica nazvao
Moja tapecirana samica. Nije ni čudo da nije čula zvonjavu telefona. No činilo joj se da
se ništa od toga ne isplati objašnjavati njezinoj sestri.
"Darla, gdje si dobila taj broj i zašto zoveš?"
Još jedna stanka. A onda Darla reče: "Kod Amande sam. Našla sam broj u njezinu
adresaru. Ima četiri tvoja broja. Nazivala sam ih redom. Ovaj je bio posljednji."
Lisey osjeti kako ju je nešto stegnulo u grudima i želucu. U djetinjstvu su Amanda i
Darla bile ljute suparnice. Stalno su se čerupale - zbog lutaka, knjiga iz knjižnice, odjeće.
Posljednji i najneukusniji sukob dogodio se zbog dečka po imenu Richie Stanchfield i
bio dovoljno ozbiljan da Darla završi na traumatološkom odjelu opće bolnice Central
Maine gdje je bilo potrebno šest šavova da joj se zatvori duboka ogrebotina iznad
lijevog oka. Još ima ožiljak na tom mjestu, tanki bijeli potez. Kao odrasle slažu se bolje
jedino utoliko što se i dalje često svađaju ali bez prolijevanja krvi. Klone se jedna druge
koliko je to moguće. Nedjeljni objedi jednom ili dvaput mjesečno (sa supružnicima) ili
sestrinski objedi u restoranima Olive Garden ili Outback znaju biti naporni, premda
Manda i Darla ne sjede jedna do druge, a Lisey i Canty posreduju u slučaju spora. To
što Darla zove iz Amandine kuće nije dobar znak.
"Darl, nešto nije u redu s njom?" Glupo pitanje. Jedino primjereno pitanje bilo bi
koliko nije u redu.
"Gospođa Jones čula ju je kako vrišti, divlja i razbija. Jedan od njezinih VHI-ja."
Velikih histeričnih ispada. Naravno.
"Najprije je pokušala nazvati Canty, ali Canty i Rich su u Bostonu. Kad je gospođa
Jones čula poruku na njihovoj telefonskoj sekretarici, nazvala je mene."
To je imalo smisla. Canty i Rich žive kilometar-dva sjeverno od Amande niz
autocestu 19; Darla živi oko tri kilometra južnije. Na neki je način to bilo u skladu s
očevom starom rimom: jedna na sjever prhne, druga na jug, a u treće jezik dug. Lisey je,
pak, bila nekih osam kilometara dalje. Gospođa Jones, koja je stanovala prekoputa
Mandyne solidno izolirane kućice, bi dakako najprije nazvala Canty, i to ne samo zato
što je Canty bila bliže sa stajališta udaljenosti.
Vrišti, divlja i razbija.

46
 "Kako je loše ovaj put?" Lisey začuje kako pita ravnodušnim, neobično poslovnim
tonom glasa. "Da dođem?" Što je naravno značilo: Koliko brzo da dođem?
"Ona je... mislim da je zasad dobro", reče Darla. "Ali ponovno je počela s onim. Po
rukama, a i na par mjesta visoko na bedrima. Sa... znaš već."
Lisey je znala, i te kako. U tri prethodna navrata Amanda je pala u stanje koje je Jane
Whitlow,njezina psihijatrica,nazvala "pasivna polukatatonija". Drukčije od onoga što se
dogodilo
(tiho budi)
(neću)
od onoga što se dogodilo Scottu 1996., ali svejedno prilično vraški zastrašujuće. A
svaki su put tom stanju prethodili napadi uzbuđenosti - kakvu je Manda iskazivala u
Scottovoj radnoj sobi, shvati Lisey -a zatim histeriziranje pa kratka razdoblja
samosakaćenja. U jednom od tih napada Manda si je čini se pokušala izrezati pupak,
oko kojeg joj je ostalo sablasno vilinsko kolo ožiljkastog tkiva. Lisey je jednom
predložila plastičnu operaciju, ne znajući je li ona uopće moguća, ali želeći da ona -
Manda - zna da bi ona - Lisey - bila voljna platiti ako Amanda makar poželi istražiti tu
mogućnost. Amanda je odbila, podsmješljivo zagraktavši: "Sviđa mi se taj prsten", rekla
je. "Dođem li ikad ponovno u napast da se sjeckam, možda ću pogledati u nj i prestati."
S naglaskom na možda.
"Darl, koliko je ozbiljno? Stvarno?"
"Lisey... mila... "
Lisey usplahireno shvati (a vitalni joj se organi dodatno zgrče) da se njezina starija
sestra bori sa suzama. "Darla! Udahni duboko i reci mi."
"Dobro sam.Samo... imala sam naporan dan."
"Kad se Matt vraća iz Montreala?"
"Za dva tjedna.I da me nisi molila da ga nazovem - zarađuje za naše zimovanje u St
Bartu dogodine i ne smije ga se uznemiravati. Možemo ovo riješiti same."
"Možemo li?"
"Bez sumnje."
"Onda mi reci s čime imamo posla."
"U redu. Dobro." Lisey začuje kako je Darla udahnula. "Posjekotine na nadlakticama
su plitke, mogu se sanirati flasterima. Ali one na njezinim bedrima su dublje i ostavit će
ožiljke, ali se krv zgrušala, hvala Bogu. Nije presjekla nikakvu arteriju. Ovaj... Lisey?"
"Što je? Daj više zap... pljuni."
Gotovo je rekla Darli da zapne, što bi njezinoj starijoj sestri značilo frišku figu. Što
god joj Darla mora reći, bit će nešto loše. Osjetila je to po Darlinu glasu koji je ulazio i
izlazio kroz Liseyne uši od malih nogu. Pokuša se pripremiti za to. Nasloni se na radni
stol, svrne pogled... i Majko Božja Presveta, eno je u kutu, oslonjena ležerno pokraj još
jedne hrpe kutija od alkoholnih pića (doista označenih naljepnicama SCOTT/ RANE
GODINE).U kutu gdje se sjeverni zid spaja s istočnim stajala je srebrna lopata iz
Nashvillea, vraški velika. Osmo čudo da je nije vidjela čim je ušla, jamačno bi je i spazila
da nije jurila dočepati se telefona prije no što se uključi telefonska sekretarica. S mjesta
na kojem je stajala mogla je pročitati riječi ugravirane u srebrni lim:

47
POČETAK SHIPMANOVA KNJIŽNICA. Gotovo da je čula kako kukavički južnjački
pizdek govori njezinu mužu da će Toneh napisati članak za godišnjak, i želi li primjerak.
I kako Scott odgovara—
"Lisey?" Darla je prvi put zazvučala uzdrmano i Lisey se žurno vrati u sadašnjost.
Naravno da je Darla zvučala uzdrmano. Canty je otišla u Boston na tjedan dana ili
možda više, u kupovinu, i ostavila muža da vodi njihovu veleprodaju automobila i
kupuje vozila na aukcijama, službena vozila i vozila kojima je istekao lizing u mjestima
kao što su Malden i Lynn. Darlin Matt, pak, u Kanadi zarađuje novac za njihov godišnji
predavanjima o migracijskim obrascima sjevernoameričkih indijanskih plemena. Darla
je jednom rekla Lisey da je to iznenađujuće unosan posao. Premda im novac sad ne bi
pomogao. Sad je sve na njima dvjema. Sestrinskim leđima."Lisey, jesi me čula?Još si t—"
"Tu sam", reče Lisey. "Samo što sam te na nekoliko sekundi izgubila, oprosti.Možda
zbog telefona,ovim se nitko već dugo nije služio.U prizemlju sam štale. Tamo gdje je
trebala biti moja radna soba, prije no što je Scott umro?"
"A, da. Naravno." Darla je zvučala potpuno zbunjeno. Nema hebenog pojma o čemu
pričam, pomisli Lisey. "Čuješ li me sad?"
"Jasno ko dan." Reče to zagledana u srebrnu lopatu. Misleći na Gerda Allena Colea.
Misleći Moram zaustaviti to zvončarenje za frezije.
Darla duboko udahne. Lisey to zazvuči poput vjetra koji je zapuhao kroz telefonske
linije. "Lisey, ona ne želi to priznati ali mislim da je... ovaj put pila vlastitu krv,usne i
brada su joj bili krvavi kad sam stigla a u ustima nije imala posjekotina. Izgledala je kao
mi kad bi nam Majčica dala da se igramo nekim njezinim ružem."
No Lisey pred očima ne bijesnu prizori iz tih davnih dana odijevanja majčine odjeće
i šminkanja nego ono vruće popodne u Nashvilleu i Scott kako leži na asfaltu i drhturi,
usana umrljanih kričavocrvenom krvlju. Nitko ne voli klauna u ponoć.
Slušaj, mala Lisey. Sad ću oponašati kako zvuči kad se okrene.
Ali u kutu se ljeskala ona srebrna lopata... je li udubljena? Sigurna je da jest. Ako
ikad posumnja da je zamahnula na vrijeme... probudi li se ikad u tami, oznojena,
uvjerena da je zakasnila djelić sekunde i da su shodno tome preostale godine njezina
braka otišle u nepovrat...
"Lisey, hoćeš li doći? Kad je prisebna, traži tebe."
U Liseynoj glavi zazvoni na uzbunu. "Kako to misliš, kad je prisebna? Mislila sam
da si rekla da je dobro."
"Ona je... Mislim da jest." Stanka. "Tražila je tebe i tražila je čaja. Skuhala sam ga i
popila ga je. To je bilo dobro, je li?"
"Da", reče Lisey. "Darla, znaš li što je izazvalo taj napad?"
"Nego što nego da znam. Vjerojatno to već i vrapci u gradu znaju, iako ja nisam
znala dok mi gospođa Jones nije rekla preko telefona."
"Što?" Ali Lisey je mislila da zna.
"Charlie Corriveau se vratio u grad", reče Darla. A onda, tiše: "Dobri stari
Prdo.Bankar stoljeća.Dovukao je nekakvu curu sa sobom.Malu francusku razglednicu iz
St. John Valleya." Izgovorila je to po maineski pa je zazvučalo šušljavo-lirično, gotovo
kao Sendžun.

48
 Lisey je stajala i gledala u srebrnu lopatu i čekala da čuje ostatak. Nije ni sumnjala
da to nije bilo sve.
"Lisey, oženili su se", reče Darla i kroz telefon se začuje niz prigušenih grgljaja koje
je Lisey isprva pogrešno doživjela kao zatomljene jecaje. Trenutak potom ona shvati da
joj se sestra pokušava smijati a da je ne čuje Amanda, koja je bila Bog te pitaj gdje u kući.
"Dolazim najbrže što mogu", reče Lisey. "Darla?"
Nema odgovora, samo još onih prigušenih zvukova - vig, vig, vig, tako su zvučali
preko telefona.
"Čuje li te da se smiješ, sljedeća osoba na kojoj će oštriti nož bit ćeš ti."
Ono smijuckanje prestane. Lisey začuje kako je Darla duboko udahnula da se smiri.
"Znaš, njezine psihijatrice više nema", naposljetku će Darla. "One Whitlowice?One koja
je povazdan nosila krunicu?Mislim da je odselila na Aljasku."
Lisey je mislila da je odselila u Montanu, ali je to bilo nevažno. "Vidjet ćemo kako joj
je loše. Scott se raspitivao o jednoj ustanovi... Greenlawnu u Blizancima8 — "
"O, Lisey!" Glas njihove Majčice, pljunuti.
"Lisey što?" strogo će Lisey. "Lisey što?Hoćeš li se ti doseliti k njoj i spriječiti da si
sljedeći put kad šizne ureze inicijale Charlieja Corriveaua po sisama? Ili si možda
predbilježila Candy za taj posao."
"Lisey, nisam mislila—"
"Ili se možda Billy može vratiti kući s Tuftsa i brinuti za nju. Jedan dobitnik
rektorove nagrade više-manje."
"Lisey—"
"Pa što onda predlažeš?" Začuje rabijatan prizvuk u svom glasu i bude joj to mrsko.
Još jedna stvar koju ti novac učini nakon deset ili dvadeset godina - pomisliš da imaš
pravo siledžijski se iskobeljati iz svakog škripca u kojem se nađeš. Sjeti se kako je Scott
rekao da se ljudima ne bi smjelo dopustiti da imaju kuće s više od dva zahoda u kojima
će kenjati jer si počnu umišljati da su nešto posebno. Ponovno pogleda u lopatu. Žarila
se. Umirivala ju. Spasila si ga, govorila je. Samo preko tebe mrtve, poručivala je. Je li to bilo
istina? Nije se mogla sjetiti. Je li to bila još jedna stvar koju je namjerno zaboravila?Ni to
se nije mogla sjetiti.Da krepaš. Od kiselog smijeha.
"Lisey, oprosti... samo sam — "
"Znam." Ono što je znala bilo je da je umorna,zbunjena, i da se stidi svog
ispada."Smislit ćemo nešto. Dolazim odmah. U redu?"
"Da." Olakšanje u Darlinu glasu. "U redu."
"Taj Francuz", reče Lisey. "Koji kreten. Neka je sa srećom tom smeću."
"Dođi što prije."
"I hoću. Bok."
Lisey spusti slušalicu. Ode u sjeveroistočni kut prostorije i čvrsto uhvati držak
srebrne lopate. Kao da to čini prvi put, no je li to tako čudno? Kad joj je Scott dodao
lopatu pozornost joj je privukao samo ljeskavi lim i ugravirana poruka, a kad je postala
spremna zamahnuti tom prokletom stvarcom ruke su joj se pokrenule same od sebe...

8 U ovom slučaju misli se na gradove Auburn i Lewiston u Maineu.

49
barem se tako činilo; vjerojatno je njezinim rukama u ime ostatka njezina tijela - u ime
potpuno moderne Lisey - upravljao neki bazični, za preživljavanje zaduženi dio njezina
mozga.
Prijeđe dlanom po glatkom drvu, uživajući u klizanju ruke, a kad se nagnula pogled
joj ponovno padne na tri kutije poslagane jedna na drugu i njihovu razdraganu poruku
ispisanu crnim flomasterom kojom je svaka bila rasparana sa strane: SCOTT/RANE
GODINE/ U kutiji na vrhu nekoć su bile boce Gilbey's Gina; njezini su preklopi bili
spušteni ali ne i zalijepljeni. Lisey rukom obriše prašinu, čudeći se debljini njezina sloja
kao i spoznaji da posljednje ruke koje su dodirivale tu kutiju - napunile je, spustile
zaklopce i stavile je na vrh ostalih - sad leže sklopljene, i to ispod zemlje.
Kutija je bila puna papira. Rukopisa, pretpostavi ona. Naslov na blago požutjelom
gornjem listu bio je napisan velikim slovima, podcrtan i centriran. Ispod je bilo uredno
natipkano Scottovo ime, također centrirano. Sve je to prepoznala, kao što bi prepoznala
njegov smiješak - bio je to njegov stil predstavljanja kad ga je upoznala kao mladića, i to
se nije promijenilo. No nije prepoznala naslov:
IKE STIŽE KUĆI
Scott Landon
Roman? Kratka priča? Bilo je nemoguće odrediti ovako odoka. Ali je u kutiji bilo
najmanje tisuću ili još i više stranica, uglavnom u jednoj debeloj hrpi ispod spomenute
naslovne stranice, ali ih je bilo još, zaguranih postrance u dva smjera, poput obloge. Ako
je bila riječ o romanu i u ovoj se kutiji nalazi cijeli, duži je od Zameo ih vjetar. Je li to
moguće? Moglo bi biti, zaključi Lisey. Scott bi joj uvijek pokazao svoje knjige nakon što
bi ih napisao, a rado bi joj pokazao i što tek piše ako bi ona izrazila želju (povlastica
koju nitko drugi nije uživao, pa ni njegov dugogodišnji urednik Carson Foray), no ako
ne bi to tražila, najčešće bi to što radi držao za sebe. A bio je plodan pisac do smrti. Na
putu ili kod kuće, Scott Landon je pisao.
Ali mrcina od tisuću stranica? To bi jamačno spomenuo. Kladim se da je ovo samo kratka
priča, neka koja mu se nije svidjela. A ostatak papira u ovoj kutiji, oni ispod i zagurani sa strane?
Vjerojatno kopije njegovih prvih par romana. Ili špalte. Ono što je običavao zvati "nečist".
Ali nije li svu nečist poslao natrag Sveučilištu Pittsburgh nakon što bi doradio
zbirku Scotta Landona u njihovoj knjižnici? Drugim riječima, da bi inkunkanci nad tim
slinili? Ako ove kutije sadržavaju kopije njegovih ranih rukopisa,kako to da na katu ima
još kopija(uglavnom indigo, srednjovjekovnih) u ormarima s natpisom ARHIVA. Kad
bolje promisli, što je s odjeljcima s obje strane nekadašnjeg kokošinjca? Što je pohranjeno
u njima?
Ona pogleda u strop, kao da je Supergirl i može vidjeti odgovor svojim
rendgenskim očima.U tom trenutku telefon na njezinu radnom stolu ponovno zazvoni.

4.
Ona priđe stolu i dohvati slušalicu s mješavinom prepasti i razdraženosti... s time
da je jezičac vage bio puno više na strani razdraženosti. Moguće - jedva - da si je
Amanda odlučila otfikariti uho a la Van Gogh ili si možda prerezati grkljan a ne samo

50
bedro ili nadlakticu, ali je Lisey sumnjala u to. Cijelog života Darla je bila sestra koja će
ponovno nazvati za tri minute i reći Sad sam se sjetila ili Zaboravila sam ti reći.
"Darla, što je?"
Trenutak-dva vladao je tajac a onda muški glas - koji joj se učinio poznat - reče:
"Gospoja Landon?"
Sad je bio red na Lisey da šuti i odvrti popis muških imena. Prilično kratak popis
ovih dana; zapanjujuće koliko ti muževa smrt skreše katalog znanaca. Na njemu su
ostali Jacob Montano, njihov odvjetnik iz Portlanda; Arthur Williams, računovođa iz
New Yorka koji ne bi pustio dolar dok orao ne bi zakriještao: "Predajem se!" (ili umro od
gušenja); Deke Williams - nije u rodu s Arthurom - građevinac iz Bridgtona koji je
preuredio prazni štagalj iznad štale u Scottov radni prostor i prvi kat njihove kuće,
preobrazivši prethodno polutamne sobe u vilinsku zemlju svjetlosti; Smiley
Flanders,vodoinstalater iz Mottona s neiscrpnom zalihom viceva, pristojnih i prostih;
Charlie Haddonfield, Scottov agent, koji bi s vremena na vrijeme nazvao poslovno
(uglavnom inozemna prava i antologije kratkih priča); te šačica Scottovih prijatelja koji
su ostali u vezi s njom. Ali nitko od njih ne bi nazvao ovaj broj, naravno, i da je u
imeniku. Je li u imeniku? Nije se mogla sjetiti. U svakom slučaju nijedno se ime nije
uklapalo u to kako zna (ili misli da zna) taj glas. Ali dovraga —
"Gospoja Landon?"
"Tko je to?" upita ona.
"Moje je ime nevažno,gospoja",odgovori glas i Lisey se iznenada živopisno ukaže
Gerd Allen Cole,kako mu se usne miču u nečemu što je mogla biti molitva da nije bilo
pištolja u njegovoj dugoprstoj pjesničkoj ruci.Dobri Bože,ne daj da je to još jedan od
tih,pomisli ona.Ne daj da je to još jedan Plavušan.No primijeti da ponovno u ruci drži
srebrnu lopatu - nesvjesno ju je uhvatila za drveni držak kad je podigla slušalicu - i to
kao da joj je obećavalo da je riječ ipak o još jednom Coleu.
"Meni je važno", reče ona i zaprepasti je njezin poslovni ton. Kako takva
žustra,energična rečenica može izaći kroz takva iznenada suha usta?A onda - vum! -
kao grom iz vedra neba, sjeti se gdje je već čula taj glas: tog istog popodneva, na
telefonskoj sekretarici spojenoj baš na ovaj telefon. Nije ni čudo da nije odmah uspjela
povezati glas s tom porukom jer je u poruci glas izgovorio tek tri riječi: Pokušat ću
ponovno. "Da ste se predstavili ili ću spustiti slušalicu."
Na drugom se kraju začuje uzdah, i umoran i dobroćudan. "Gospoja, nemojte mi
otežavat; pokušavam vam pomoć, zbilja."
Lisey pomisli na prašnjave glasove iz Scottova omiljenog filma Posljednja kino
predstava;ponovno se sjeti Hanka Williamsa i njegove "Jambalaye". Dress in style, go hog-
wile, me-oh-my-oh. Ona reče: "Spuštam slušalicu, zbogom, ugodan život vam želim." Iako
nije pomaknula slušalicu s uha. Ne još.
"Gospoja, možete me zvat Zack. Ništa ne fali tom imenu. U redu?"
"Zack i kako još?"
"Zack McCool."
"A-ha, a ja sam Liz Taylor."
"Htjeli ste ime i ja sam vam ga dao."

51
 Snašao se. "A kako ste došli do ovog broja, Zack?"
"Služba informacija." Znači, broj jest u imeniku, to sve objašnjava.
Možda. "Hoćete me sad minutu poslušat?"
"Slušam." Sluša... i steže srebrnu lopatu... čekajući da zapušu neki drugi
vjetrovi.Možda to najviše od svega. Jer promjena se sprema. To joj poručuje svaki živac
u tijelu.
"Gospoja,pred neki dan vas je obišao jedan čovjek da pregleda papire vašeg
pokojnog muža,i dopustite mi da kažem da mi je žao zbog vašeg gubitka."
Lisey se ogluši na ovo posljednje. "Puno me ljudi tražilo da im dopustim da
pregledaju Scottove papire nakon njegove smrti." Nadala se da njezin sugovornik neće
uspjeti pogoditi ili naslutiti kako joj tuče srce. "Svima sam im rekla isto: jednog ću ih
dana podijeliti s —"
"Gospoja,taj je čovjek s nekadašnjeg koledža vašeg pokojnog supruga. Kaže da je on
logičan izbor jer da će ti papiri ionako na kraju završit tamo."
Na trenutak Lisey ne reče ništa.Zamislila se nad tim kako je njezin pozivatelj
izgovorio riječ suprug - gotovo kao sprug. I kako joj se obraća s gospoja. Nije iz Mainea,
nije sjevernjak, i vjerojatno nije ni obrazovan, barem ne u smislu u kojem bi Scott
upotrijebio tu riječ; ona zaključi da "Zack McCool" nikad nije studirao. Također zaključi
da su doista zapuhali neki drugi vjetrovi. Više se nije bojala. Ono što je osjećala, barem
trenutačno, bila je srdžba. I više od toga. Bila je bijesna kao ris.
Tihim,prigušenim i jedva prepoznatljivim glasom,ona reče: "Woodbody. Na njega
mislite, je li? Josepha Woodbodyja. Tu inkunkansku gnjidu."
Na drugom kraju zavlada muk.A onda njezin novi prijatelj reče: "Gospoja, ne
razumijem."
Lisey osjeti kako je plavi gnjev i ona mu se obraduje. "Mislim da me sasvim dobro
razumijete. Profesor Joseph Woodbody, kralj inkunkanaca, angažirao vas je da nazovete
i pokušate me strahom privoljeti da... učinim što? Predam vam ključeve muževe radne
sobe kako bi on mogao prekapati po Scottovim rukopisima i uzeti što želi? Je li to...
misli li on zaista... " Obuzda se. Nije bilo lako. Njezin je bijes bio gorak ali i sladak, i
željela se opijati njime. "Recite mi, Zack. Da ili ne. Radite li za profesora Josepha
Woodbodyja?"
"Gospoja, to se vas ne tiče."
Lisey na to nije mogla odgovoriti. Zanijemjela je, barem privremeno, od drskosti tog
odgovora. Ono što bi Scott mogao nazvati cepelinski veee-lkom
(ne tiče vas se)
glupošću toga.
"I nitko me nije angažirao da probam i učinim ništa." Stanka. "Odnosno, nešto. A sad
gospoja, da budete kuš i poslušate. Me slušate?"
Ona je stajala i držala telefonsku slušalicu sklupčanu na uho, zamislivši se nad time
- Me slušate? - i ne reče ništa.
"Čujem da dišete, pa znam da slušate. To je dobro. Gospoja, kad mene angažiraju,
ovaj majčin sin ne probava nego radi. Znam, ne znate me, al to je vaš problem, ne moj. To
nije... pusta hvala. Ja ne probavam, ja radim. Dat ćete tom čovjeku što želi,dobro?On će

52
me nazvat telefonom il mi emailom poslat specijalnu šifriranu poruku i reć: 'Sve je u
redu, dobio sam što želim.' Ako se to... ako se ne dogodi u stanovitom roku, ja ću doć
gdje jeste i nanijet vam bol. Nanijet ću vam bol na mjestima po kojima niste dali dečkima da
vas pipaju na srednjoškolskim plesnjacima."
Lisey je u nekom trenutku zatvorila oči tijekom te govorancije koja je zvučala poput
napamet naučenog predloška. Osjetila je kako joj se vruće suze kotrljaju niz obraze i nije
znala jesu li to suze gnjeva ili...
Stida?Jesu li to mogle biti suze stida? Da, bilo je nečeg ponižavajućeg u tome što
jedan neznanac tako razgovara s njom. Kao da si u novoj školi a učiteljica te izgrdi već
prvi dan.
Zahebi to, babyluv, reče Scott. Znaš što treba učiniti.
Naravno da je znala. U takvoj situaciji ili zapneš da se iz nje izvučeš ili ne. Zapravo
nikad nije bila u ovakvoj situaciji, ali je to svejedno bilo više nego očito.
"Gospoja? Shvaćate li što sam vam upravo rekao?"
Znala je što mu želi reći, ali možda ne bi razumio pa se Lisey odluči za narodskiju
opciju.
"Zack?" Lisey će jako tiho.
"Da,gospoja."I on odmah počne govoriti tiho.Što je vjerojatno doživljavao kao
uzajamno urotnički ton.
"Čujete li me?"
"Malo ste tihi, ali... da, gospoja."
Ona duboko udahne. Na trenutak zadrži dah, zamišljajući tog čovjeka koji govori
gospoja,sprug i probava umjesto pokušava.Zamisli ga sa slušalicom čvrsto zašarafljenom na
uho, kako se napinje da bi je bolje čuo. Nakon što joj je ta slika bila jasna u glavi,ona iz
petnih žila drekne u to isto uho: "ONDA LIJEPO ODJEBITE!"
Lisey tresne slušalicu u ležište dovoljno jako da se s njega podigne oblačić prašine.

5.
Telefon ponovo počne zvoniti gotovo odmah, ali Lisey nije imala želje nastaviti
razgovor sa "Zackom McCoolom". Pretpostavljala je da su izgledi za ono što televizijski
praznoglavi brbljavci nazivaju dijalogom bili nikakvi. Što ne znači da joj je uopće bilo do
dijaloga.A ne želi ga slušati ni s telefonske sekretarice da vidi je li skinuo krinku
umorne dobroćudnosti i sad je želi nazvati gadurom, pičkom ili kurvetinom. Pođe za
telefonskom žicom do zida - utičnica je bila blizu one hrpe kutija - i iščupa utikač.
Telefon zanijemi usred trećeg zvona. Toliko što se tiče "Zacka McCoola", barem zasad.
Možda će se poslije morati baktati s njim - ili oko njega - ali sad se mora pobrinuti za
Mandu. Da i ne spominje Darlu, koja je čeka i računa na nju. Vratit će se u kuhinju,
dohvatiti svoje ključeve od auta s vješalice... i dvije će minute odvojiti na to da zaključa
kuću, na što danju nije uvijek gubila vrijeme.
Kuću i štalu / radnu sobu.

53
 Da,osobito radnu sobu,premda je odbija doživljavati kao vlastitu imenicu i pisati
velikim slovom kao što je to činio Scott, kao da je bila nešto ekstra. No kad je već riječ o
ekstra stvarima...
Uhvati se kako ponovno gleda u onu gornju kutiju. Nije spustila zaklopce pa je bilo
lako zaviriti unutra.
IKE STIŽE KUĆI
Scott Landon
Znatiželjna - ta ovo će potrajati samo sekundu - Lisey nasloni srebrnu lopatu na zid,
podigne naslovnu stranicu i pogleda ispod. Na drugom listu papira pisalo je sljedeće:
Ike izbombavši stiže kući, i sve bude u redu.
FANT! KRAJ!
I ništa više.
Lisey je gledala u taj papir gotovo minutu premda sam Bog zna da je imala važnog
posla. Ponovno se naježila ali joj je ovaj put taj osjećaj gotovo godio... zapravo, i više
nego gotovo, zar ne? Na ustima joj je poigravao blijed, zbunjen smiješak. Otkad je
počela raspremati njegov radni prostor - odnosno, preciznije govoreći, nakon što je
prolupala i demolirala ono što je Scott rado nazivao svojim "spomenarskim kutkom" -
osjećala je njegovo prisuće...ali nikad tako blisko. Nikad tako neposredno. Zavuče ruku u
kutiju i prelista debeli svežanj listova u njoj, prilično sigurna što će otkriti. I otkrije. Sve
su stranice bile prazne. Prelista i svežanj papira zaguranih postrance: i oni su bili
prazni. U Scottovu dječjem leksikonu bombanje je bio kratki izlet, a fant... e pa, to je bilo
malo složenije, ali u ovom kontekstu gotovo je sigurno značilo vic ili bezazlenu
podvalu. Ovaj masivni lažni roman pokazivao je kako je Scott Landon zamišljao
urnebesno smiješni vic.
Jesu li i druge dvije kutije s ove hrpe neslana šala? Kao i one u nišama i odjeljcima
prekoputa? Je li podvala bila tako pomno smišljena? A ako jest, kome se trebalo
podvaliti?Njoj?Inkunkancima poput Woodbodyja? U tome je bilo neke logike jer se
Scott volio sprdati s ljudima koje je zvao "tekstovnim luđacima",ali je ta teorija
ukazivala na prilično užasnu mogućnost: da je možda naslutio vlastiti
(umro mlad)
predstojeći kolaps
(prije vremena)
a da njoj nije ništa rekao.Što je dovede do pitanja: bi li mu ona povjerovala da joj je
rekao? Prvi joj je poriv bio da kaže ne, da kaže - makar samo sebi - ja sam bila praktična,
pregledavala mu prtljagu da vidim ima li dovoljno donjeg rublja i nazivala provjeriti polijeću li
zrakoplovi na vrijeme. Ali se sjeti kako mu je krv na usnama smiješak pretvorila u
klaunovski cer; kako joj je jednom prilikom tumačio - naizgled besprijekorno lucidno -
da nije uputno jesti bilo kakvo svježe voće nakon zalaska sunca, te da hranu svih vrsta
treba izbjegavati između ponoći i šest sati. Prema Scottovu mišljenju "noćna hrana"
često je otrovna, a kad je to rekao zazvučalo je logično. Jer —
(tiho)

54
 "Povjerovala bih mu,i točka",šapne ona, pogne glavu i zatvori oči, boreći se sa
suzama koje nisu potekle.Oči koje su se orosile nakon naučene govorancije "Zacka
McCoola" sad su bile suhe kao kamen. Glupe hebene oči!
Rukopisi u pretrpanim ladicama njegovih radnih stolova i glavnog ladičara na katu
ni u kojem slučaju nisu bili podvala; Lisey je toliko znala. Neki su bili kopije objavljenih
kratkih priča a neki alternativne inačice tih istih priča. U radnom stolu koji je Scott
nazvao Slonićev Dambo-Rambo obilježilaje najmanje tri nedovršena romana i nešto što
je izgledalo kao dovršena novela - Woodbodyju bi slina pocurila na usta. Tu je bilo i šest
završenih kratkih priča koje se Scott nije potrudio ponuditi za objavljivanje, a sudeći po
tipu slova čamile su tamo priličan broj godina.Nije bila kvalificirana da kaže što je od
toga smeće a što blago,premda je bila uvjerena da bi sve ovo bilo zanimljivo onima koji
proučavaju Landonov lik i djelo. No ovo... ovaj fant, kako bi rekao Scott...
Čvrsto je stezala držak srebrne lopate, konkretan predmet u iznebuha paučinastom
svijetu. Ona ponovno otvori oči i reče: "Scott, je li ovo bila samo podvala ili se još
zafrkavaš sa mnom?"
Ne bude odgovora.Naravno. A ona ima dvije sestre kojima se valja pozabaviti. Scott
bi joj jamačno oprostio to što će ona sve ovo zasad gurnuti u drugi plan.
U svakom slučaju, odluči ponijeti lopatu sa sobom.
Sviđao joj se osjećaj te lopate u ruci.

6.
Lisey uključi telefon pa žurno iziđe prije no što je ta prokleta stvar uspjela ponovno
zazvoniti. Vani je zalazilo sunce i ojačao zapadnjak, čime se moglo objasniti propuh koji
je prohujao pokraj nje kad je otvorila vrata da bi se javila na prvi od njezina dva
uznemirujuća telefonska poziva: nema tu duhova, babyluv. Današnji dan izgledao je
dug najmanje mjesec dana, ali ovaj vjetar ugodan, sličan onome iz njezina sinoćnjeg sna,
tješi je i osvježava. Prijeđe razdaljinu između štale i kuhinje, ne strepeći da "Zack
McCool" vreba u blizini.Znala je kako pozivi s mobitela zvuče u ovoj zabiti: krckavo i
jedva čujno. Prema Scottovim riječima to je zbog dalekovoda (koje je rado nazivao
"NLO tankirnim postajama"). No njezin kompa "Zack" čuo se jasno kao dan.Taj
Izvangalaktički svemirski kauboj služio se fiksnom linijom,a čisto sumnja da mu je
njezin prvi susjed posudio svoj telefon da bi joj on mogao prijetiti.
Ona uzme ključeve od auta i gurne ih u bočni džep traperica (ne primijetivši da u
stražnjem džepu još nosi Amandinu Malu knjigu prisilnih radnji - premda će postati
toga svjesna,sve u svoje vrijeme). Uzme i masivniji kolut sa svim ključevima domaćeg
kraljevstva Landonovih, svaki još označen urednim rukopisom Scotta Landona.
Zaključa kuću pa otklipše natrag zaključati klizna vrata štale kao i vrata Scottove radne
sobe na vrhu vanjskih stuba.Tad krene prema svom autu,noseći lopatu na ramenu;
njezina duga sjena razvukla se pokraj nje po prašini dvorišta na posljednjim zrakama
blijedeće crvene lipanjske svjetlosti.

55
 ČETVRTO POGLAVLJE
LISEY I KRVNI FANT
(SVA TA GNJILOBA)
1.
Vožnja do Amandine kuće niz nedavno proširenu i asfaltiranu autocestu 17
potrajala je samo petnaest minuta, čak i s usporavanjem kod signalnog narančastog
svjetla na raskrižju autoceste 17 i Deep Cut Roada za Harlow. Lisey je i protiv svoje
volje mislila o fantovima općenito, a o jednom osobito: prvom. Taj nije bio šala mala.
"Ali glupačica iz Lisbon Fallsa svejedno se udala za njega", reče ona smijući se pa
skine nogu s gasa. Eno Patelova marketa slijeva - Texacove samoposlužne pumpe na
čistom crnom asfaltu ispod zasljepljujućih bijelih svjetala - i ona osjeti zapanjujuće
snažan poriv da svrati i kupi kutiju cigareta. Stare dobre Salem Lights. A usput bi
mogla kupiti nekoliko onih Nissenovih krafni koje Manda voli,onih kašastih, a možda i
nekoliko HoHo kolačića za sebe.
"Luda si sto gradi",reče ona, smiješeći se, i ponovno nagazi na gas. Patelov market
polako se gubio iz vida. Sad je vozila s upaljenim malim svjetlima iako je još bilo
dovoljno predvečernje svjetlosti.Pogleda u retrovizor,ugleda onu smiješnu srebrnu
lopatu na stražnjem sjedištu i ponovi, ovaj put smijući se: "Luda si sto gradi, joj da!"
Pa što ako i jest? Pa što onda?

2.
Lisey se sprakira iza Darlina Priusa.Dospjela je tek na pola puta do vrata Amandine
zgodne kućice kad je Darla izjurila iz nje, pokušavajući ne plakati.
"Hvala Bogu da si stigla",reče ona,a kad je Lisey ugledala krv na Darlinim rukama
ponovno se sjeti fantova, sjeti se kako njezin budući muž izranja iz tame pružajući joj
svoju ruku, samo što više nije izgledala kao ruka.
"Darla, što — "
"Ponovno je to učinila! Ta se munjara ponovno posjekla! Ja sam samo otišla u
zahod...Ostavila sam je u kuhinji da pije čaj... 'Dobro si, Manda', rekla sam... i..."
"Polako", reče joj Lisey, prisilivši se da barem zvuči smireno. Ona je oduvijek bila
smirena sestra, odnosno ona koja je navlačila takvu masku; ona koja bi rekla Polako i
Možda nije tako strašno. Nije li to bila zadaća najstarijeg djeteta? Pa možda i ne ako je
najstarije dijete udareno mokrom krpom.
"Ma neće umrijeti, ali koji svinjac", reče Darla i ipak se rasplače.
Naravno, sad kad sam ovdje, daj si oduška, pomisli Lisey. Nikad nijedna ne pomisli da bi
mala Lisey mogla imati svojih problema, je li?
Dvaput nedamski zatrubivši, Darla ispuše najprije jednu a potom i drugu nosnicu
na Amandin tamneći travnjak. "Kojeg li svinjca, možda si u pravu,možda je mjesto
poput Greenlawna odgovor...to jest,ako je privatno... i diskretno... naprosto ne znam...

56
možda možeš učiniti nešto s njom, vjerojatno možeš,tebe sluša, uvijek te slušala,ja sam
na izmaku snaga... "
"Dođi Darla", utješno će Lisey i shvati snagom otkrivenja da zapravo ne želi
cigarete.Cigarete su jučerašnja loša navika.Pokojne poput njezina pokojnog muža,koji se
srušio na domjenku nakon književne večeri prije dvije godine i preminuo uskoro potom
u nekoj bolnici u Kentuckyju, fant, kraj. Ono što želi držati u ruci nije cigareta Salem
Light već držak srebrne lopate.
A to je utjeha koju ne moraš ni pripaliti.

3.
Lisey,to je fant!
Ona ponovno začuje tu rečenicu kad je upalila svjetlo u Amandinoj kuhinji.I
ponovno ga ugleda,prilazi joj preko sjenovita travnjaka iza njezina stana u Cleaves
Millsu. Scott, koji je mogao biti lud, Scott koji je znao biti hrabar, Scott koji je mogao biti
oboje istodobno, u povoljnim okolnostima.
I to ne bilo kakav fant, nego krvni fant!
Iza stana u kojem je ona njega naučila kako se ševi a on nju da kaže hebiga, a
uzajamno da pričekaju da zapušu neki drugi vjetrovi, Scott gazi kroz teški i opojni miris
miješanog cvijeća jer će skoro ljeto, staklenik Parks je malo niže, njegova su ventilacijska
rebra raširena i propuštaju noćni zrak. Scott izlazi iz tog miomirisnog isparavanja, te
kasnoproljetne večeri, na svjetlost stražnjih vrata na kojima stoji ona i čeka. Bijesna na
njega ali ne jako;zapravo je gotovo spremna za pomirbu.Ta nije joj prvi put da je izvisila
(iako nikad s njim), kao ni da joj frajer na sudar dođe pijan (uključujući i njega). O, a kad
ga je ugledala—
Njezin prvi krvni fant.
A sad evo drugog.Amandina je kuhinja natrackana,umrljana i poprskana onime što
je Scott katkad rado nazivao - najčešće lošom imitacijom pokojnog sportskog
komentatora Howarda Cosella -"rujna krvca". Crvene su se kapi nizale po Mandinoj
žutoj radnoj ploči prevučenoj ultrapasom; krvava mrlja zamutila je staklena vrata
mikrovalne pećnice; bilo je točkica i kružića,pa i jedan krvav otisak noge na linoleumu.
Kuhinjska krpa bačena u sudoper bila je natopljena krvlju.
Lisey sve to obuhvati pogledom i osjeti kako joj srce ubrzava. Prirodno, reče si:
pogled na krv izaziva u ljudi takvu reakciju.Osim toga je na izmaku dugog i stresnog
dana. Moraš znati da gotovo sigurno izgleda gore no što jest. Možeš se kladiti da je Amanda krv
razmazala hotimice - njezin osjećaj za dramatične geste nije poremećen. A vidjela si i gorih
stvari, Lisey. Primjerice, to što je učinila svom pupku. Ili Scott sebi u Cleavesu. U redu?
"Što?" upita Darla.
"Ništa nisam rekla",odgovori Lisey. Stajale su na vratima i gledale u svoju stariju
sestru nesretnicu koja je pognute glave sjedila za kuhinjskim stolom - također
obloženog veselim žutim ultrapasom. Kosa joj je padala na lice.
"Jesi. Rekla si u redu."

57
 "U redu, rekla sam u redu", Lisey će srdito. "Majčica je govorila da ljudi koji govore
sami sa sobom imaju novca u banci budući da nemaju pameti." Što je i imala.
Zahvaljujući Scottu, imala je oko dvadeset milijuna, ovisno o stanju na tržištu državnih
obveznica i nekih dionica.
No pojam novca nema težinu kad stojiš u krvlju umrljanoj kuhinji. Lisey se upita je
li razlog zbog kojeg se Mandy nije nikad poslužila drekom naprosto taj što se tog nije
sjetila.Ako je bilo tako, to je prava pravcata sreća, zar ne?
"Maknula si noževe?" ona upita Darlu, sotto voce.
"Naravno da jesam", ogorčeno će Darla... ali jednako tiho. "Učinila je to krhotinama
svoje usrane šalice za čaj, Lisey. Dok sam ja piškila."
Lisey je to već sama dokučila i usput si rekla da zapamti da prvom prilikom ode u
WalMart po nove šalice. Po mogućnosti žute, da pristaju uz ostatak kuhinje,ali je
najvažniji uvjet da budu plastične,s malim naljepnicama na kojima piše
NESLOMLJIVO.
Klekne pokraj Amande i posegne za njezinom rukom.Darla reče: "Lisey, to si je
razrezala. Oba dlana."
Vrlo nježno Lisey odlijepi Amandine ruke iz njezina krila. Okrene ih i lecne
se.Posjekotine su prestale krvariti ali se od pogleda na njih Lisey svejedno okrenulo u
želucu.Naravno, ponovno su je podsjetile na Scotta koji izlazi iz ljetne tame ispružene
krvave ruke poput kakvog vražjeg ljubavnog žrtvenog dara,čin okajanja za užasne
grijehe:napio se i zaboravio na njihov sudar. A Colea su proglasili ludim?
Amanda se porezala poprečno od podnožja palca do podnožja malog prsta,
presjekavši linije srca, ljubavi i ostale linije između. Lisey je mogla shvatiti kako je
razrezala prvi dlan, ali drugi? To je sigurno bila teška rabota (kako se kaže). Ali je
uspjela, a onda krenula u obilazak kuhinje poput žene koja ledenom kremom oblaže
tortu u stilu Ludog šeširdžije - Hej, poglejte me! Poglejte! Nisi ti luda sto gradi neg ja!
Manda je luda sto gradi, pa to ti je! Dok je Darla bila u WC-u, tek toliko da štrcne malo
limunade i obriše stari grm, kapa dolje Amanda, nema Bržeg Gonzalesa od tebe.
"Darla dušo,ove se ne mogu sanirati flasterima i hidroperoksidom. Mora na hitnu."
"U kurac", jadno će Darla i ponovno se rasplače.
Lisey pogleda u Amandino lice, još jedva vidljivo kroz krila paravana njezine kose.
"Amanda", reče ona.
Ništa. Ni makac.
"Manda."
Ništa. Amandina glava padne poput lutkine. Prokleti Charlie Corriveau! pomisli
Lisey. Prokleti hebeni Frenchy Corriveau! Ali naravno, da nije bilo Prde,bio bi netko drugi
ili nešto drugo.Jer su Amande ovog svijeta tako nasađene.Stalno očekuješ da padnu i
misliš da je pravo čudo kad se to ne dogodi,no naposljetku se to čudo umori od
ponavljanja,skljoka, skvrči i umre.
"Manda-Mica."
Naposljetku je trgne to dječje ime. Amanda polako digne glavu. Na njezinu licu
Lisey ne ugleda okrvavljenu, tupu prazninu koju je očekivala (premda su Amandine
usne bile crvene, a to na njima nije bio Max Factor) nego iskričavi, djetinjasti,

58
eksplozivni izraz nadmenosti i pakosti koji je značio da je Amanda podmetnula leđa i da
slijede suze za nekoga.
"Fant",šapne ona i tjelesna temperatura Lisey Landon kao da se u sekundi
strmoglavila cijeli stupanj.

4.
Odvedu je u dnevni boravakAmanda je poslušno hodala između njih. Posjednu je
na kauč. A onda se Lisey i Darla povuku do kuhinjskih vrata odakle su je mogle držati
na oku i usput se dogovarati da ih ona ne čuje.
"Lisey, što ti je rekla? Blijeda si kao duh."
Lisey bi bilo draže da je Darla rekla kao krpa. Nije joj bilo drago čuti riječ duh,
osobito sad nakon zalaska sunca. Glupo ali istinito.
"Ništa", reče ona. "Zapravo, rekla je... fant. Kao u: 'Fantastično, Lisey, oblivena sam
krvlju, kako ti se to sviđa?' Slušaj Darla, nisi ti jedina koju je ovo potreslo."
"Odvedemo li je na hitnu, što će joj učiniti?Držati je pod samoubilačkom stražom ili
nešto takvo?"
"Mogli bi", prizna Lisey. U glavi joj se razbistrilo. Ta riječ, taj fant, djelovao je na nju
čudno, poput šamara, ili zapaha mirisnih soli. Naravno, i prestrašila ju je nasmrt ali...
ako joj Amanda ima nešto reći, Lisey želi to znati. Imala je osjećaj da je sve što joj se
dogodilo, čak i telefonski poziv "Zacka McCoola",nekako povezano...S čime?Sa
Scottovim duhom? Glupost. Ili sa Scottovim krvnim fantom? Možda s time?
Ili s njegovim dugonjom? Stvorom beskrajnog pirgavog boka?
Lisey, taj stvor ne postoji, nikad i nije izvan Scottove mašte... koja je ponekad bila dovoljno
jaka da se nadvije nad njegove najbliže i baci sjenu na njih. Dovoljno jaka da se, primjerice,
ustručavaš jesti voće nakon što padne mrak iako znaš da je to bilo nekakvo dječje praznovjerje
koje on nikad nije sasvim odbacio. A i dugonja je takav. To ti je jasno, je li?
Je li?Pa zašto joj se onda kad se zamislila nad tom idejom nekakva maglica prevukla
preko misli i ometala ih?Zašto joj taj unutarnji glas govori da zašuti?
Darla ju je čudno gledala.Lisey se pribere i vrati u sadašnjost, nazočnima,sadašnjem
problemu.Prvi put primijeti kako Darla izgleda umorno: utori oko usta i tamni
podočnjaci ispod očiju.Uhvati sestru za nadlaktice i ne svidi joj se njihova koščatost, ni
olabavjelost naramenica Darlina grudnjaka,ni preduboka udubljenja Darlinih
ramena.Lisey se sjećala s koliko je zavisti gledala kako njezine starije sestre odlaze u
srednju školu Lisbon,sjedište momčadi Greyhoundsa. A sad je Amanda na pragu
šezdesete, a Darla ne zaostaje puno. Doista su postale stare rage.
"Mila, slušaj", Lisey reče Darli, "ne zovu to samoubilačkom stražom - to je
zlobno.Zovu to promatranje."Nije bila sigurna odakle to zna,ali je svejedno bila sigurna.
"Mislim da ih promatraju dvadeset četiri sata. Možda četrdeset osam."
"Mogu li to bez dopuštenja?"
"Mislim da ne, osim ako osoba nije počinila kakav zločin pa su je priveli policajci."
"Možda bi trebala nazvati svog odvjetnika i provjeriti.Onog iz Montane."

59
 "On se preziva Montano, i sad je vjerojatno kod kuće. Njegova broja nema u
imeniku.Imam ga u svom adresaru ali mi je adresar kod kuće. Slušaj Darla,odvedemo li
je u bolnicu Stephens Memorial u No Soapi, mislim da će to biti u redu."
No Soapa je bio nadimak ovdašnjih žitelja za spojene gradiće Norway i South Paris
u susjednom okrugu Oxford, mjesta dan vožnje od proširenja na cesti egzotičnih imena
kao što su Mexico, Madrid, Gilead, China i Corinth. Za razliku od gradskih bolnica u
Portlandu i Lewistonu, Stephens Memorial bila je usnula mala bolnica.
"Mislim da će joj previti ruke i dopustiti da je odvedemo kući bez puno priča." Lisey
posuti. "Ako."
"Ako?"
"Ako je želimo povesti kući. I ako ona želi poći. Hoću reći, nećemo lagati ni izmišljati
nekakvu bajku, u redu? Budu li pitali - a sigurna sam da hoće - reći ćemo istinu. Da je to
već činila kad je depresivna, ali da već dugo nije."
"Pet godina nije tako dugo — "
"Sve je relativno", reče Lisey. "A ona može objasniti da joj se bivši dečko s kojim je
živjela nekoliko godina upravo pojavio u gradu s novom ženicom i da je zbog toga malo
popizdila."
"A odbije li govoriti?"
"Odbije li govoriti,mislim da će je vjerojatno zadržati najmanje dvadeset četiri sata, i
mi ćemo obje potpisati dopuštenje. Hoću reći, želiš li da je vrate ovamo ako još lebdi u
međuzvjezdanom prostoru?"
Darla razmisli o tome, uzdahne i odmahne glavom.
"Mislim da puno ovisi o Amandi",reče Lisey. "Prvi korak je da je dovedemo u red. Ja
ću s njom pod tuš ako je potrebno."
"Aha",reče Darla i prođe prstima kroz svoju kratko ošišanu kosu. "Vjerojatno je tako
najbolje." Iznenada zijevne, razjapivši usta iznenađujuće široko: vidjele bi joj se mandule
da ih je imala. Lisey ponovno pogleda u tamne podočnjake ispod sestrinih očiju i shvati
nešto što bi možda primijetila puno prije da nije bilo "Zackova" poziva.
Ponovno uhvati Darlu za mišicu, lagano ali nepopustljivo. "Gospođa Jones te nije
nazvala danas, zar ne?"
Darla zatrepće poput iznenađene buljine. "Nije", reče. "Jučer. Kasno jučer popodne.
Došla sam, previla je najbolje što sam mogla i probdjela s njom veći dio noći. Nisam ti to
rekla?"
"Nisi. Mislila sam da se ovo sve događalo danas."
"Budalasta Lisey", reče Darla i blijedo se nasmiješi.
"Zašto me nisi prije nazvala?"
"Nisam ti htjela dodijavati. Toliko činiš za sve nas."
"Nije istina", reče Lisey. Uvijek bi je povrijedilo kad bi Darla ili Canty (pa i Jodotha,
preko telefona) rekla nekakvu takvu glupost. Znala je da je to ludost, ali ludost ili ne,
što je tu je. "To je samo Scottov novac."
"Ne,Lisey. To si ti. Uvijek ti." Darla posuti pa odmahne glavom. "Nije važno. Mislila
sam da ćemo to nekako riješiti,samo nas dvije. Prevarila sam se."

60
 Lisey poljubi sestru u obraz, zagrli je, pa ode do Amande i sjedne pokraj nje na
kauč.

5.
"Manda." Ništa.
"Manda-Mica?"
Hebi ga,prije je djelovalo. I doista, Amanda podigne glavu.
"Što. Želiš."
"Moramo te odvesti u bolnicu, Manda-Mica."
"Ne. Želim. Tamo. Ići."
Lisey je kimala glavom već na polovici ovog kratkog ali tegotnog govora i počela
otkapčati Amandinu krvlju poprskanu bluzu. "Znam, ali tvojim jadnim starim rukama
potrebno je više krpanja no što im Darla i ja možemo pružiti. Pitanje je želiš li se vratiti
ovamo ili prenoćiti u bolnici u No Soapi. Ako se želiš vratiti ovdje, dobit ćeš mene za
cimericu." Pa ćemo možda čavrljati o fantovima,s posebnim naglaskom na krvne. "Što kažeš,
Manda? Želiš li se vratiti ovdje ili misliš da bi neko vrijeme trebala ostati u bolnici?"
"Želim. Se. Vratiti. Ovdje." Kad je Lisey rekla Amandi da ustane kako bi skinula
njezine široke platnene hlače, Amanda ju je pokorno poslušala ali netremice zagledana
u stropno svjetlo. Ako to nije bilo ono što je njezina psihijatrica zvala "polukatatonijom",
bilo je po Liseynu mišljenju neugodno blizu toga,i ona osjeti silno olakšanje kad su
Amandine sljedeće riječi zazvučale više ljudske a manje robotske: "Ako idemo...
nekamo... zašto me skidaš?"
"Jer te moramo provući kroz tuš",reče Lisey i povede je prema kupaonici."A i
potrebna ti je čista odjeća.Ova je... prljava." Okrene se i ugleda Darlu kako kupi
Amandine odbačene bluzu i hlače.Amanda je, pak, bosonoga poslušno tapkala prema
kupaonici. Lisey stisne oko srca kad ju je ugledala s leđa. Ne zbog Amandina krastavog
i ožiljcima nagrdenog tijela nego zbog stražnjeg dijela njezinih običnih bijelih bokserica.
Amanda je godinama nosila muške bokserice jer su pristajale njezinu uglatom tijelu, čak
bile i seksi.Večeras se na desnoj strani bokserica koje je imala na sebi vidjela
tamnosmeđa mrlja.
O, Manda, pomisli Lisey. Ajme meni.
A onda Amanda prođe kroz kupaonička vrata: asocijalni rendgenski snimak u
grudnjaku, gaćama i bijelim soknicama. Lisey se okrene i pogleda u Darlu. Na trenutak
se prisjeti svih tih godina sestrinstva i začuje larmu glasova Debusherovih.Potom se
okrene i ode u kupaonicu za Debushericom koju je nekoć zvala velka sisterica Manda-
Mica, a koja je stajala na kupaoničkom otiraču pognute glave, obješenih ruku, i čekala
da je se do kraja razodjene.
Lisey je pružila ruku prema kopčicama Amandina grudnjaka, kad se ova iznebuha
okrene i zgrabi je za ruku. Ruke su joj bile užasno hladne. Na trenutak je Lisey bila
uvjerena da će velka sisterica Manda-Mica propjevati, izverglati sve o krvnim
fantovima i ostalom. No ona pogleda u Lisey očima potpuno bistrima,potpuno

61
prisebnima, i reče: "Moj Charles je oženio drugu." A onda položi svoje voštano hladno
čelo na Liseyno rame i zaplače.

6.
Ostatak te večeri podsjetio je Lisey na ono što je Scott nazivao Landonovo pravilo
nevremena: kad se odlučiš utaboriti u kući jer očekuješ da će tornado okrenuti prema
moru,on zakači otok i odnese ti krov kuće. Kad ustaneš rano i zabiješ daske na sve
otvore u očekivanju snježne mećave, padne tek pokoja pahulja snijega.
Pa čemu se onda truditi?upitala je Lisey.Ležali su u krevetu - nekom njihovu krevetu,
jednom od prvih - gnijezdili se malaksali nakon vođenja ljubavi,on s jednom od svojih
Herbert Tareytonica i s pepeljarom na grudima.Vani je zavijao vjetar.U kojem krevetu,
koji vjetar i koja oluja, ili koje godine, više se nije sjećala.
Zbog ZUKIP-a, odgovorio je on - toga se sjeća, iako je isprva pomislila da je pogrešno
čula ili razumjela.
Zukipi? Kakvi zukipi?
On je ugasio cigaretu i odložio pepeljaru na stol pokraj kreveta. Uhvatio joj je lice
rukama, poklopio joj uši i dlanovima je na minutu izolirao od vanjskog svijeta.Poljubio
joj usta. A onda maknuo ruke da bi ga mogla čuti. Scott Landon je uvijek volio da ga se
čuje.
ZUKIP, babyluv - Zapni Uvijek Kad Izgleda Potrebno.
Prevrtala je to u glavi - nije bila klikerašica poput njega, ali bi najčešće naposljetku
skopčala - i shvatila da je ZUKIP primjer onoga što je on zvao agronim. Zapni Uvijek Kad
Izgleda Potrebno. Sviđalo joj se. Bilo je šašavo, pa time i draže. Počela se smijati. Scott se
smijao s njom, i uskoro je bio u njoj, baš kao što su oni bili u toj kući dok je vani vihor
baukao i drmusao.
Sa Scottom se uvijek puno smijala.

7.
Prije nego što je završila njihova mala eskurzija na hitnu i one se vratile u
Amandinu hermetički izoliranu kuću između Castle Viewa i Harlow Deep Cuta, Lisey
se nekoliko puta sjetila Scottova pravila o tome kako te nevrijeme zaobiđe baš kad se za
nj pošteno pripremiš. Kao prvo, Amanda je pomogla time što se prilično raspoložila.
Možda je to bila morbidna pomisao ali Lisey je to podsjećalo na žarulju koja na izdisaju
katkad bljesne jakim žarom sat-dva prije no što zauvijek pregori. Ta je promjena nabolje
počela dok se Amanda tuširala. Lisey se skinula i stala pod tuš zajedno sa sestrom, koja
je isprva stajala pognutih ramena i majmunski klatećih ruku. Premda se služila ručnim
nastavkom za tuš i pazila,Lisey je svejedno uspjela toplom vodom zaliti Mandin
rasječeni lijevi dlan.
"Au!Au!"zavapila je Manda i povukla ruku."To boli, Lisey! A da pripaziš kamo to
okrećeš, ha?"

62
 Lisey je odvratila istim tonom - Amanda ne bi drugo ni očekivala iako su obje bile
kao od majke rođene - ali ju je razveselio sestrin gnjev. Poručivao da je pri svijesti. "E pa,
Bože mi oprosti, ali nisam si ja ruku sredila usranom šalicom."
"Pa nisam mogla srediti njega, zar ne?" reče Amanda a onda izbljuje bujicu
zapanjujućih uvreda na račun Charlieja Corriveaua i njegove nove žene - mješavinu
odraslih prostota i dječjih psovki koja Lisey ispuni čuđenjem, veseljem i divljenjem.
Kad je zastala da povrati dah Lisey reče: "Serator, ha? Svaka čast!"
Amanda, nadureno: "A i ti se jebi, Lisey."
"Želiš li se vratiti domu svome ja bih se klonila takvih riječi pred doktorom koji će ti
sanirati ruke."
"Misliš da sam glupa, je li?"
"Ne mislim.Samo...bit će dovoljno da kažeš da si se razbjesnjela na njega."
"Iz ruku mi ponovno krvari."
"Jako?"
"Samo malo. Mislim da bi mi ih trebala namazati s malo vazelina."
"Stvarno? Neće boljeti?"
"Ljubav boli", ozbiljno će Amanda... a onda se, tiho frknuvši, nasmije i Lisey lakne.
Kad su je ona i Darla utrpale u Liseyin BMW i krenule za Norway, Manda se
raspitivala kako Lisey napreduje s raspremanjem Scottova radnog prostora kao da je
svršetak nekog običnog dana.Lisey nije spomenula poziv "Zacka McCoola" ali im je
rekla za "Ike stiže kući" i citirala onaj jedini redak: "Ike izbombavši stiže kući, i sve bude
u redu. FANT! KRAJ!" Željela je upotrijebiti tu riječ,fant, pred Mandy. Vidjeti kako će
reagirati.
Darla je reagirala prva. "Lisa, udala si se za čudaka", reče ona.
"Reci mi nešto što ne znam, mila." Lisey pogleda u retrovizor. Amanda je sjedila
sama na stražnjem sjedištu. Samotnjački veličanstvena, rekla bi Majčica. "Što ti misliš,
Manda?"
Amanda slegne ramenima i isprva Lisey pomisli da će to biti njezina jedina reakcija.
A onda se iz nje izlije bujica.
"On je bio takav, to je sve. Jednom me povezao u grad - on je trebao u papirnicu a
meni su trebale nove cipele, čvrste, za pješačenje po šumi, nešto takvo. Prošli smo
pokraj drangulijarnice-dućana šaljivih igračaka. Dotad ga nije zamijetio i zapeo je kao
mazga, morao se zaustaviti i ući. Kao da mu je bilo deset godina! Trebale su mi
gojzerice da mogu hodati po šumi a da me ne oplete otrovni bršljan, a on navalio kao da
će isprazniti police u tom dućanu,jebote.Svrabljivi puder,zujalice, paprene kaugume,
plastični izbljuvci, rendgenske naočale, sve živo, naslagao je to sve na tezgu pokraj onih
lizalica koje kad ih pocuclaš u sredini ostane gola ženska. Lisey, nakupovao je tih Made-
in-Taiwan kenjaca za brat-bratu sto dolara. Sjećaš se?"
Sjećala se. A najbolje se sjećala toga kako je Scott izgledao kad se tog dana vratio
kući, ruku punih vrećica iscrtanih nasmijanim stripovskim licima i riječima DA
KREPAŠ. Ozaren. A nazvao je te trice kenjcima, ne sranjem nego kenjcima,jedina riječ
koju je on pokupio od nje, da ne povjeruješ.E pa,svako sito dođe na rešeto, rado je
govorila Majčica, premda je kenjac bila tatina riječ, kao što bi Dandy Dave Debusher

63
katkad ljudima rekao da nešto nije dobro pa sam to vrgnuo. Kako se to Scottu svidjelo,
rekao je da zvuči kao da ti je teret pao s jezika, s čime se pa sam to bacio ili čak i zafrljačio
nikad neće moći mjeriti.
Scott sa svojim ulovom iz jezičnog studenca, pripovjedačkog studenca, mitološkog
studenca.
Hebeni Scott Landon.
Katkad bi prošao cijeli dan a da ne bi pomislila na njega niti bi joj nedostajao. A
zašto i bi? Imala je prilično ispunjen život, a osim toga život s njim često je bio naporan i
težak.Pravi podvig, rekli bi sjevernjački starosjedioci poput njezina ćaleta.A onda bi
došao dan, siv (ili sunčan), kad bi joj nedostajao tako silno da se osjećala praznom, ne
više kao žena nego mrtvo stablo ispunjeno hladnim novembarskim sokom.I sad se tako
osjećala,došlo joj je da ga urlanjem doziva i dozove,smučilo joj se od pomisli na godine
pred njom,pa se upita kakve koristi od ljubavi ako završi ovako, da se ovako osjećaš
makar deset sekundi.

8.
Oraspoložena Amanda bila je prva dobra stvar.Druga dobra stvar bila je da
Munsinger,dežurni liječnik, nije bio prosijedi veteran. Nije izgledao mlad kao
Jantzen,liječnik kojeg je Lisey upoznala tijekom Scottove terminalne bolesti, ali jako bi je
iznenadilo da je odavna prevalio tridesetu. Treća dobra stvar - premda ni u ludilu ne bi
povjerovala da joj je to netko rekao - bio je dolazak sudionika prometne nesreće koja se
dogodila nedaleko, u Swedenu.
Nije ih bilo tamo kad su Lisey i Darla dopratile Amandu na odjel hitne u bolnicu
Stephens Memorial; tad se u čekaonici nalazio samo klinac od desetak godina i njegova
majka. Dječak je imao osip i majka je graktala na njega da se ne češe. Graktala je na
njega i nakon što su njih dvoje pozvali u jednu od ordinacija.Pet minuta potom dječak
izađe zamotanih ruku i turobnog izraza lica. Mama je u rukama imala testere nekoliko
ljekovitih masti i još ceketala.
Medicinska sestra prozove Amandu. "Doktor Munsinger će vas sad primiti, mila."
Posljednju je riječ izgovorila po maineski, milah.
Amanda,zažarenih obraza,na svoj nadmeni način kraljice Elizabete najprije pogleda
Lisey,a potom i Darlu. "Radije bih se našla s njim nasamo", reče.
"Naravno, Vaša uzvišena tajanstvenosti", reče Lisey i isplazi joj jezik. U tom joj je
trenutku bilo svejedno hoće li tu mršavu, nemoguću prznicu zadržati u bolnici jednu
noć, tjedan dana, ili godinu i jedan dan. Tko haje za to što je Amanda šapnula za
kuhinjskim stolom dok je Lisey klečala pokraj nje? Vjerojatno je doista rekla fantastično,
kao što je rekla Darli. Da je rekla i onu drugu riječ, želi li se Lisey doista vratiti u
Amandinu kuću, spavati u istoj sobi s njom i udisati njezine kužne pare, a u svojoj kući
ima krevet kojemu ništa ne fali? Babyluv, slučaj zaključen, hebiga, rekao bi Scott.
"Samo upamti što smo se dogovorile", reče Darla. "Razbjesnjela si se i sasjekla sebe
jer on nije bio tamo. No sad si bolje. Prošlo te."

64
 Amanda pogleda u Darlu pogledom koji Lisey nije uspjela proniknuti. "Tako je",
reče. "Prošlo me."

9.
Sudionici prometne nesreće iz gradića Swedena stigli su uskoro potom. Lisey to ne
bi ubrojila u dobre stvari da je netko od njih bio teže ranjen ali se činilo da nije tako. Svi
su bili pokretni, a dvojica muškaraca su se čak nečemu i smijali. Samo je jedno od njih -
djevojka od sedamnaestak godina - plakalo. Imala je krvi u kosi i šmrklja na gornjoj
usni. Ukupno ih je bilo šestero, gotovo sigurno iz dva različita vozila, a ona dvojica
nasmijanih bazdjeli su po pivu; jedan je čini se iščašio ruku. Taj su sekstet dopratila dva
bolničara u civilnoj odjeći i jaknama spasilačke službe iz East Stonehama i dva policajca:
jedan pripadnik redovne a jedan konjičke policije.Odjedanput u maloj čekaonici
ponestane zraka. Sestra koja je Amandu oslovila s mila iznenađeno poviri u čekaonicu, a
trenutak potom to učini i mladi doktor Munsinger. Nedugo zatim onu djevojku
spopadne histerični napad i ona objavi gradu i svijetu da će je njezina maćeha zakantati.
Nekoliko trenutaka potom sestra dođe po nju (histeričnoj se tinejdžerici nije obratila s
mila, primijeti Lisey), a onda Amanda izađe iz ORDINACIJE 2, nespretno noseći svoje
tubice masti. Iz lijevog džepa njezinih vrećastih traperica virila su dva preklopljena
recepta.
"Mislim da možemo krenuti", reče Amanda s ohološću velike dame.
Lisey pomisli da je to predobro da bi bila istina usprkos relativnoj mladosti
dežurnog liječnika i priljeva novih pacijenata, i imala je pravo. Sestra proviri iz
ORDINACIJE 1 poput strojovođe iz lokomotive i reče: "Vi ste sestre gospođe
Debusher?"
Lisey i Darla kimnu glavom.Krive po svim točkama optužnice,časni suče.
"Doktor bi želio s vama nakratko popričati prije no što odete." Tad ponovno uvuče
glavu u ordinaciju gdje je ona djevojka još jecala.
Na drugoj strani čekaonice ona dva pivska brata ponovno prasnu u smijeh. Lisey
pomisli: Što god da im jest, oni nisu skrivili nesreću. I doista, policajci su se usredotočili na
problijedjelog mladića, vršnjaka djevojke krvave kose. Jedan je drugi mladić prisvojio
telefonsku govornicu. Imao je gadno rasječen obraz koji će se morati šivati, zaključi
Lisey. Treći je čekao na red da i on telefonira. Taj mladić nije imao vidljivih povreda.
Amandini su dlanovi bili premazani bjelkastom mašću. "Rekao je da bi šavovi
odmah popucali", reče im gotovo ponosno. "A zavoji vjerojatno olabavjeli. Trebam ovo
držati na dlanovima - uh, kako smrdi - i namakati ih triput dnevno iduća tri dana.
Imam jedan recept za mast a jedan za otopinu. Rekao je da pokušam što manje svijati
dlanove. I da podižem predmete prstima, ovako." Uhvati prapovijesni primjerak Peoplea
s dva prsta desne ruke, kao pincetom, malo ga podigne pa pusti.
Izađe medicinska sestra. "Doktor Munsinger vas sad može primiti. Jednu ili obje."
Njezin je ton poručivao da nema vremena za gubljenje. Lisey je sjedila Amandi s jedne a
Darla s druge strane. One se pogledaju preko nje. Amanda to nije primijetila. S iskrenim
se zanimanjem zagledala u ljude na drugoj strani čekaonice.

65
 "Idi ti, Lisey", reče Darla. "Ja ću ostati s njom."

10.
Sestra uvede Lisey u ordinaciju 2,a onda se vrati ridajućoj djevojci. Tako je čvrsto
stisnula usta da su gotovo iščezla. Lisey sjedne na jedinu stolicu u ordinaciji i zagleda se
u jedinu sliku u njoj: kitnjasti kokeršpanijel na polju punom narcisa.Nakon samo
nekoliko trenutaka (bila je uvjerena da bi morala dulje čekati da nije bilo nešto što je
trebalo što brže obaviti), žurno uđe doktor Munsinger. Zatvori vrata zvuku
tinejdžeričinih glasnih jecaja i smjesti mršavi guz na stol za preglede.
"Ja sam Hal Munsinger", reče on.
"Lisa Landon."Ona pruži ruku.Doktor Hal Munsinger nakratko je stisne.
"Želio bih doznati puno više toga o stanju vaše sestre - radi povijesti bolesti,jasno -
ali, kao što sam uvjeren da shvaćate, malo sam u stisci. Pozvao sam ispomoć, no dotad
imam ludnicu."
"Cijenim što ste uopće našli imalo vremena", reče Lisey. Ono što je cijenila još više
bio je smireni glas koji je začula iz vlastitih usta, glas koji je poručivao sve je pod
kontrolom. "Voljna sam posvjedočiti da moja sestra ne predstavlja opasnost po sebe, ako
vas to muči."
"I to me malo muči, aha, malo, ali ću vam vjerovati na riječ. I njoj. Nije maloljetna, a
ovo očito nije bio pokušaj samoubojstva." Dotad je bio gledao u nešto u svom
notesu.Sad pogleda u Lisey,neugodno prodornim pogledom. "Ili jest?"
"Nije."
"Nije. S druge strane, ne mora se biti Sherlock Holmes da se vidi da vašoj sestri ovo
nije bio prvi pokušaj samosakaćenja."
Lisey uzdahne.
"Rekla mi je da se liječila ali da je njezina psihijatrica otišla u Idaho."
Idaho?Aljasku? Mars? Koga briga kamo, gadure s krunicom više nema. Glasno reče:
"Mislim da je to istina."
"Gospođo Landon, ona mora ponovno početi raditi na sebi, u redu? I to uskoro.
Samosakaćenje nije suicid, kao što to nije ni anoreksija, ali je oboje suicidalno, ako
shvaćate što želim reći." On izvadi notes iz džepa svoje bijele kute i počne nešto švrljati.
"Preporučio bih vama i vašoj sestri jednu knjigu. Zove se Oblici samosakaćenja, a autor se
zove —"
" — Peter Mark Stein", reče Lisey.
Doktor Munsinger pogleda u nju, iznenađeno.
"Moj ju je suprug našao nakon Mandina posljednjeg... nakon onoga što doktor Stein
zove... "
(njezin fant njezin posljednji krvni fant)
Mladi doktor Munsinger gledao je u nju, čekajući da dovrši rečenicu.
(hajde, Lisey, reci to, reci fant, reci krvni fant)
Ona silom šapne svoje leteće misli. "Nakon onoga što bi doktor Stein nazvao
njezinim posljednjim puštanjem krvi.On rabi taj izraz, zar ne? Puštanje krvi?" Glas joj je i

66
dalje bio miran ali je osjetila majušne koprive znoja u udubinama sljepoočnica. Jer je taj
glas u njoj bio u pravu. Nazvali mi to puštanjem krvi ili krvnim fantom, svodi se na isto.
Svejednako.
"Mislim da je tako," reče Munsinger, "ali je prošlo nekoliko godina otkad sam
pročitao tu knjigu."
"Kao što rekoh, moj ju je suprug našao, pročitao a onda natjerao i mene da je
pročitam. Naći ću je negdje i dati svojoj sestri Darli. A imamo još jednu sestru koja živi u
blizini. Trenutačno je u Bostonu, ali kad se vrati pobrinut ću se da je i ona pročita. Držat
ćemo Amandu na oku. Zna biti teška, ali je volimo."
"U redu, dogovoreno." On spuzne svojim mršavim butom sa stola za preglede.
Papirnata presvlaka zašušti. "Landon. Vaš je muž bio onaj pisac."
"Da."
"Moja sućut."
Bješe to jedna od čudnijih nuspojava braka sa slavnim muškarcem: i dvije godine
nakon njegove smrti ljudi su joj još izražavali sućut.
Vjerojatno će biti tako i nakon još dvije godine. A možda i deset. Ta ju je pomisao
deprimirala. "Hvala vam, doktore Munsinger."
On kimne glavom pa se vrati svom poslu,zbog čega Lisey lakne. "Povijesti slučajeva
ovakve vrste u odraslih žena vrlo su rijetke. Samosakaćenje je uglavnom nešto što
čine—"
Lisey je uspjela samo zamisliti kako će liječnik završiti svoju rečenicu - klinke poput
tog cmoljavog derleta u susjednoj prostoriji - a onda se iz čekaonice začuje silan tresak a
potom i kakofonija povika. Vrata ORDINACIJE 2 naglo se otvore i na njima se ukaže
medicinska sestra. Nekako je izgledala krupnija, kao da se od muke napuhnula.
"Doktore, možete li doći?"
Munsinger se ne ispriča, samo strugne. Služi mu na čast, pomisli Lisey: ZUKIP.
Lisey stigne do vrata baš kad je dobri doktor zamalo srušio onu tinejdžericu koja je
izašla iz ORDINACIJE 1 da vidi što se događa, a onda gurnuo zureću Amandu sestri u
naručje tako snažno da su obje zamalo pale.Pripadnici redovne i konjičke policije stajali
su oko naizgled nepovrijeđenog mladića koji je malo prije čekao svoj red da telefonira.
Sad je ležao na podu onesviješten ili u nesvijesti.Mladić rasječena obraza nastavio je
telefonirati kao da se ništa nije dogodilo. Lisey to podsjeti na pjesmu koju joj je Scott
jednom pročitao - predivnu, užasnu pjesmu o tome kako se svijet nastavlja kotrljati a da
mu se živo
(kenja)
fućka koliko se ti trapiš. Tko ju je napisao? Eliot? Auden9? Onaj koji je napisao i
pjesmu o smrti topnika? Scott bi joj znao reći. U tom bi trenutku dala sve na svijetu
samo da se može okrenuti prema njemu i upitati ga koji je od njih napisao tu pjesmu o
patnji.

9
Referenca na Audenovu pjesmu "You are never forgotten"

67
 11.
"Sigurna si da ćeš se snaći?" upita Darla.Stajala je na otvorenim vratima Amandine
kućice nakon otprilike sat vremena.Blagi lipanjski noćni povjetarac pirkao im je oko
gležnjeva i listao časopis na stolu u predvorju.
Lisey iskrivi lice. "Upitaš li me to još jednom izbacit ću te na— glavce. Snaći ću se.
Malo kakaa - ja ću joj pomoći budući da će joj u sadašnjem stanju biti preteško baratati
šalica —"
"Dobro", reče Darla. "S obzirom na to što je učinila s posljednjom."
"A onda u krpe. Dvije usidjelice Debusher, a nijednog vibratora."
"Jako smiješno."
"A sutra ustajanje u cik zore!Kava!Žitne pahuljice!U ljekarnu po Amandine lijekove!
Povratak i namakanje Amandinih ruku! A onda Darla, mila moja, počinje tvoje
dežurstvo!"
"Ako si sigurna... "
"Jesam. Idi kući nahraniti mačku."
Darla je posljednji put sumnjičavo pogleda, usnama joj okrzne obraz i privuče u svoj
patentirani postranični zagrljaj. Potom krene niz kamenom popločani prilaz prema
svom tutaču. Lisey zatvori vrata, zaključa ih i pogleda u Amandu koja je sjedila na
kauču u pamučnoj spavaćici: izgledala je spokojno i smireno. Naslov jedne stare gotičke
romanse zaplovi joj kroz glavu... možda ju je pročitala kao tinejdžerica. Gospođo, hoćete li
progovoriti?
"Manda?" tiho će ona.
Amanda je pogleda.Njezine su debusherovski plave oči bile tako krupne i pune
povjerenja da Lisey nije imala snage navesti Amandu da priča o onome što
ona,Lisey,želi slušati:o Scottu i fantovima,Scottu i krvnim fantovima. Spomene li
Amanda to sama od sebe,možda dok budu zajedno ležale u tami, to bi bilo nešto drugo.
Ali navesti je na to, nakon svega što je Amanda danas pregrmjela?
A ni tvoj dan nije bio mačji kašalj, mala Lisey.
Istina, ali to ipak ne znači da smije poremetiti mir koji je sad vidjela u Amandinim
očima.
"Što je, Lisey?"
"Bi li popila malo kakaa prije spavanja?"
Amanda se nasmiješi pa je izgledala puno mlade. "Ne bi bilo loše popiti kakao prije
spavanja."
I tako su popile kakao,a kad se Amanda ušeprtljala sa šalicom u kuhinjskom si
elementu nađe sumanuto sfrkanu plastičnu slamku koja bi se lijepo uklopila na
policama dućana šaljivih igračaka.Prije no što je zagnjurila jedan njezin kraj u kakao,
podigne je (s dva prsta, kao pincetom, baš kako joj je liječnik pokazao) i reče: "Pogledaj,
Lisey, to je moj mozak."
Na trenutak Lisey blene: nije mogla povjerovati da je doista čula da se Amanda
našalila. A onda prasne u smijeh. Obje prasnu.

68
 12.
Popiju kakao,naizmjence operu zube baš kao nekoć davno na roditeljskoj farmi,pa
odu na spavanje. Nakon što su ugasile noćnu svjetiljku i soba se našla u tami, Amanda
zazove sestru.
Isusek, počinje, nelagodno pomisli Lisey. Još jedna filipika protiv dobrog starog Charlieja.
Ili je riječ o... fantovima? Ipak nešto o tome? A ako jest, želim li to doista čuti?
"Što je, Manda?"
"Hvala ti na pomoći", reče Amanda. "Ruke su mi puno bolje od toga čime mi je
doktor namazao ruke." I onda se okrene na svoju stranu.
Lisey se ponovno zapanji - je li to doista sve? Činilo se da je tako jer se nakon
minutu-dvije Amandino disanje uspori do učestalosti karakteristične za duboki san.
Možda će se noću probuditi i zatražiti Tylenol, ali zasad je u carstvu snova.
Lisey nije očekivala da će imati toliko sreće. Nije spavala s nekime od noći uoči
posljednjeg suprugova puta i izgubila je tu naviku. A usto joj iz glave nije išao "Zack
McCool", a osobito "Zackov" poslodavac, inkunkanski govnar Woodbody.Uskoro će
popričati s Woodbodyjem.Zapravo, već sutra.Dotad bi se trebala pomiriti s mogućnošću
da je čeka nekoliko neprospavanih sati, možda i besana noć, i da će posljednja dva-tri
sata pred zoru provesti u Amandinu stolcu za ljuljanje u prizemlju... pronađe li na
Amandinim policama nešto vrijedno čitanja...
Gospođo, hoćete li progovoriti? pomisli ona. Možda je Helen MacInnes napisala tu knjigu.
U svakom je slučaju nije napisao onaj koji je napisao pjesmu o topniku...
I s tom mišlju ona utone u dubok san. Nije sanjala o letećem ćilimu od vreće
NAJFINIJEG PILLSBURY BRAŠNA. A i ni o čemu drugom.

13.
Probudila se u najdubljoj jaruzi noći,kad mjesec zađe i deveti je sat. Jedva je bila
svjesna da je budna i da se priljubila uz Amandina topla leđa kao nekad uz Scottova, da
je koljena gurnula u udubinu Amandinih kao što je nekoć činila sa Scottom,u njihovoj
bračnoj postelji ili u stotini motelskih kreveta. Ma što - u petsto, a možda i sedamsto
kreveta, čujem li to tisuću,daje li tko tisuću,dajmo tisuću.Mislila je na fantove i krvne
fantove. Na ZUKIP i kako ponekad jedino što možeš jest pognuti glavu i pričekati da
zapušu neki drugi vjetrovi.Mislila je, ako je tama voljela Scotta, onda je to bila prava
ljubav, zar ne, jer je i Scott volio nju; vrtio se s njom po plesnoj dvorani godina dok
naposljetku nije otplesao iz nje.
Lisey pomisli: Ponovno se upuštam u to.
A Scott u njezinoj glavi (barem je mislila da je to bio Scott, ali kako znati) reče: U što,
Lisey? U što se upuštaš, babyluv?
Ona pomisli: Povratak u sadašnjost.
A Scott reče: Film se zvao Povratak u budućnost. Zajedno smo ga gledali.
Ona reče: To nije bio film, to je naš život.
A Scott reče: Mila, jesi zapela za to?

69
 Lisey pomisli: Zašto sam zaljubljena u takvu…

14.
On je takva budala,razmišlja Lisey. On je luda a ja druga kad s njim imam posla.
Svejedno i dalje stoji zagledana u stražnji travnjak, ne želeći ga zazvati, ali je polako
obuzima nervoza jer je izašao kroz kuhinjska vrata i sišao niz stražnji travnjak u noćne
sjene prije gotovo deset minuta, a što bi mogao tamo raditi? Tamo je samo živica i —
Iz nevelike daljine začuje se škripa automobilskih guma, razbijanje stakla,pseći
lavež,pijani bojni poklič.Drugim riječima, zvuci sveučilišnog grada petkom navečer. A
ona dolazi u napast da ga urlajući zazove, no učini li to, drekne li makar samo njegovo
ime on će znati da se ona više ne ljuti na njega. Barem ne više tako jako.
Zapravo se i ne ljuti. No izabrao je stvarno loš petak da šesti ili sedmi put na sudar
dođe trešten pijan i da usto prvi put jako zakasni. Dogovorili su se da će pogledati film
nekog švedskog redatelja za koji se Scott zapalio a ona se jedino nadala da će biti
sinkroniziran na engleski a ne titlovan. I zato je nakon povratka s posla na brzinu u sebe
ubacila salatu jer je mislila da će je Scott nakon kina izvesti u Medvjeđi brlog na
hamburger.(Ne izvede li on nju, ona će izvesti njega.) A onda je zazvonio telefon i ona se
ponadala da je to on, da se predomislio i da je želi odvesti na onaj film s Redfordom u
multipleks u Bangoru (Bože, molim te samo bez plesa u hotelu The Anchorage nakon
što je osam sati provela na nogama). No bila je to Darla koja je "nazvala samo da
popriča", ali onda prešla na stvar i počela grintati (ponovno) jer da je Lisey pobjegla u
Zemlju Nigdjezemsku (Darlin izraz) i ostavila nju,Amandu i Cantatu da se nose s
problemima (pod čime je podrazumijevala Majčicu kojaje 1979. bila Tusta Majčica,
Slijepa Majčica i - najgore od svega - Senilna Majčica) dok se Lisey "igra sa studentima".
Kao da je svakodnevno osmosatno konobarenje školski odmor. Za Lisey je Zemlja
Nigdjezemska pizzerija pet kilometara od studentskog naselja Sveučilišta Maine, a
Izgubljeni dječaci mahom članovi bratstva Delta Tau koji su joj uporno pokušavali
zavući ruku pod suknju. Sam Bog zna da je njezine maglovite snove da će upisati
nekoliko kolegija - možda večernje - zameo vjetar. Nije joj nedostajalo pameti već
vremena i energije. Slušala je Darlino kvocanje i pokušavala zadržati mir, ali je,
naravno, u jednom trenutku pukla i na kraju su njih dvije urlale jedna na drugu kroz
dvjesto kilometara telefonskih žica i zajedničku životnu povijest. Njezin bi dečko to bez
sumnje nazvao totalnom hebadom, a po običaju je završilo tako da je Darla rekla što i
uvijek: "Čini što hoćeš, ionako će tako biti, uvijek je tako."
Nakon toga joj nije bilo do sirnice koju je donijela iz restorana za desert a još manje
do nekog filma Ingmara Bergmana... ali je željela Scotta. Da. U posljednja dva mjeseca, a
osobito posljednjih četiri-pet tjedana postala je ovisna o Scottu na neki čudan način.
Možda je to otrcano - vjerojatno jest - ali osjeti sigurnost kad je on zagrli kakvu nije
osjetila ni sa jednim drugim dečkom;s njima i za njih uglavnom je osjećala ili
nestrpljivost ili nepovjerljivost. (Katkad prolaznu pohotu.) Ali u Scottu ima neke
blagosti i otprve je u njega osjetila zanimanje - zanimanje za nju - i jedva mogla to
povjerovati,budući da je bio puno pametniji i silno talentiran.(Lisey je blagost važnija od

70
pameti i talenta.) Ali ipak vjeruje u to. Usto on govori jezikom koji je ona željno usvojila
od prvog trenutka njihove veze. Nije to jezik Debusherovih, ali joj je svejedno dobro
poznat - kao da njime govori u snovima.
Ali kakve vajde od govora i specijalnog jezika ako nemaš s kime razgovarati?Ili
barem plakati?A to joj je večeras potrebno. Nije mu ništa ispričala o svojoj sjebanoj
obitelji - oprostite, Scottovim jezikom to se kaže shebanoj obitelji - ali večeras hoće. Mora,
u protivnom će puknuti od jada. I onda, naravno, od svih večeri on odabere baš ovu da
se ne pojavi. Dok je čekala, pokušavala se uvjeriti da Scott nema pojma da se ona
počupala sa svojom gadurom od starije sestre ali kad je prošlo šest, pa sedam i osam
sati, čujem li to devet, nudi li tko devet, dajmo devet, pa nakon što je još malo
pročeprkala po onoj sirnici pa je bacila jer je bila odveć hebeno... ne,jebeno bijesna da bi
jela, ponuđeno je devet, nudi li tko deset, ponuđeno je deset sati,a ispred njezina stana u
North Main Streetu nikako da se zaustavi
Ford iz 73. jednog žmigavog prednjeg svjetla, ona se ražesti još više, nudi li tko
razgnjevi.
U trenutku kad je njezin bijes prešao u gnjev sjedila je s jedva taknutom čašom vina
pokraj sebe i gledala kroz televizor na kojem su prikazivali neki dokumentarac o svijetu
prirode. U istom tom trenutku shvati i da je Scott neće ostaviti na cjedilu. On će se
naslikati, kako se kaže. Doći će on, u nadi da će ovlažiti šiljak. Još jedan Scottov ulov iz
jezičnog studenca u koji svi bacamo mreže, i kako je to zvučalo dopadljivo! Kako su svi
zvučali dopadljivo! Primjerice,proroštati peć, umočiti stijenj, igrati se mame i tate, hoblati i
vrlo profinjeni uvaliti metak. Kako listom nigdjezemski! Dok je sjedila i osluškivala hoće
li začuti zvuk Ford Fairlanea iz 1973. godine njezina Izgubljenog dječaka - ne možeš
prečuti njegov grleni brbot od rupe u ispušnoj cijevi ili tako nečeg - sjeti se kako je Darla
rekla Čini što želiš, uvijek je tako. Da, a sad mala Lisey, kraljica svijeta, čini što želi: sjedi u
ovom ogavnom stančiću i čeka dečka koji će zakasniti i doći pijan - ali će joj svejedno
htjeti uvaliti metak jer oni svi to žele, već je postalo vic: Hej pipničarko, donesi mi karosan,
šalicu snoščaja i malo tvog buta. I tako Lisey sjedi na kvrgavoj stolici koja umalo nije
završila na glomaznom otpadu: na jednom je kraju bole noge a na drugoj joj čekića u
glavi, dok na televiziji - ekran je pun snijega jer sobna antena iz Kmarta osigurava frišku
figu od prijama - gleda kako hijena jede uginulu tekunicu. Lisey Debusher, kraljica
svijeta, vodi glamurozan život.
No kad su kazaljke sata puževim korakom prešle preko oznake deset sati nije li
osjetila kako se u nju uvlači nekakva niskonaponska sreća? Dok sad zabrinuto gleda niz
sjenoviti travnjak Lisey se čini da je odgovor potvrdan. Zna da je odgovor potvrdan. Jer
dok tako sjedi s glavoboljom i s čašom trpkog crnog vina i gleda kako si hijena masti
brk dok pripovjedač poje: "Grabežljivac zna da možda danima neće pojesti nešto tako
ukusno", Lisey je prilično sigurna da ga voli i da zna stvari koje bi njega mogle duboko
raniti.
Recimo, da i on voli nju? Je li to jedna od njih?
Da,ali pritom je njegova ljubav za nju sporedna. Važno je to kako ga ona vidi: licem
u lice. Njegovi prijatelji vide njegov talent i to ih zaslijepi. A ona vidi kako je njemu
katkad teško gledati neznancima u oči. Shvaćala je da ga ona - usprkos njegovim

71
pametnim (a katkad i genijalnim) rečenicama, usprkos njegovim dvama objavljenim
romanima - može gadno ujesti za srce ukoliko poželi. Tatinim riječima, Scott izaziva
vraga. Cijeli svoj bajkoviti hebeni - trenutak samo - cijeli svoj jebeni bajkoviti život. No
večeras će bajci doći kraj. A tko će biti zaslužan za to? Ona.
Mala Lisey.
Ugasila je televizor,odnijela onu čašu vina u kuhinju i izlila vino u sudoper. Više joj
nije bilo do vina. Osim trpkog, sad joj je ostavljao i kiseo okus u ustima. Ti ga pretvaraš u
kiseliš, pomisli ona. Time koliko šiziš. Nije ni sumnjala u to. Na prozorskoj dasci iznad
sudopera opasno se naherio stari Philco, radio napuklog kućišta. Nekoć je bio
Dandyjev; držao ga je u štali i slušao dok je šeprtljao po njoj. To je jedino njegovo što
Lisey još posjeduje, a drži ga na prozoru jer je to jedino mjesto gdje prima lokalne
postaje. Radio je Dandyju jednog Božića poklonila Jodotha; i tad je bio polovni, ali
nakon što ga je Dandy odmotao i vidio o čemu je riječ, lice samo da mu se nije
raspolutilo od veselog smiješka.A kako joj je samo zahvaljivao! Unedogled!Jodi mu je
odvajkada bila miljenica,a upravo je Jodi jedne nedjelje za stolom objavila roditeljima -
objavila svima njima - da je noseća i da je dečko koji ju je u to stanje doveo pobjegao i
prijavio se u ratnu mornaricu.Upitala je bi li je teta Cynthia iz Wolleboroa u New
Hampshireu mogla primiti dok se bebu ne ponudi na usvojenje - tako se Jodi izrazila, kao
da je riječ o nečemu sa sajmišta.Njezinu je objavu popratio neuobičajen muk za
stolom.Koliko se Lisey sjećala, bješe to jedna od rijetkih prigoda - možda jedina - da je
utihnulo neprekidno čavrljanje noževa i vilica po tanjurima dok sedam gladuša obitelji
Debusher tamani pečenje. Naposljetku je Majčica upitala: Jodotha, jesi li se obratila Bogu
da vidiš što on kaže? Na što je Jodi otpovrnula Majčici ni pet ni šest: U to me stanje doveo
Don Cloutier a ne Bog. U tom je trenutku tata ustao bez riječi i okrenuo leđa stolu i svojoj
kćeri miljenici, ne osvrnuvši se. Nekoliko trenutaka potom Lisey je začula zvuk - jedva
čujan - njegova radija iz štale. Tri tjedna potom doživio je prvi moždani udar. Jodi je u
međuvremenu otišla (premda još ne u Miami,to se tek imalo dogoditi) i Lisey mora
trpjeti Darline bijesne pozive,mala Lisey,a zašto?Jer je Canty na Darlinoj strani,a
telefonski razgovori s Jodi samo ih iznerviraju. Jodi je drukčija od ostalih sestara
Debusher. Darla tvrdi da je hladna, Canty sebična,a obje tvrde da ne mari ni za koga, ali
Lisey misli da je riječ o nečemu drugome - nečemu boljem i proćućenijem. Od svih pet
kćeri Jodi je jedina neuništiva, potpuno imuna na dimne signale krivnje koji se dižu iz
starog obiteljskog vigvama. Najprije je Nona D raspirivala tu vatru,potom njihova
majka,a sad su Darla i Canty spremne preuzeti kormilo: svjesne su da proglasiš li taj
otrovni, ovisnički dim "dužnošću", nitko ti neće reći da ugasiš vatru. Lisey, pak, želi
samo da je sličnija Jodi, da se može kad je Darla nazove samo nasmijati i reći: Živo mi se
fućka, Darla - kako si prostrla, tako sad i spavaj.

15.
Lisey stoji na kuhinjskim vratima. Gleda niz dugački obronak stražnjeg dvorišta.
Želi vidjeti Scotta kako se vraća iz tame. Želi ga urlanjem dozvati - više no ikad - ali
tvrdoglavo drži njegovo ime za jezikom. Čekala ga je cijelu večer. Pričekat će još malo.

72
 Ali samo malo.
Pomalo je obuzima zebnja.

16.
Dandyjev radio prima isključivo AM postaje.Postaja WGUY prestaje s radom sa
zalaskom sunca i odavno je prestala emitirati, ali WDER je puštala stare hitove dok je
ispirala čašu - neki doajen pedesetih pjevao je o mladenačkoj ljubavi.Kad se vratila u
dnevni boravak - bingo! - Scott je stajao na vratima: u jednoj ruci drži limenku piva a na
licu ima svoj nahereni smiješak. Vjerojatno nije čula zvuk njegova Forda zbog glazbe. Ili
zbog bubnjanja svoje glavobolje. Ili zbog jednog i drugog.
"Hej, Lisey", reče on.Oprosti što kasnim. Stvarno mi je žao. Nekolicina nas iz
Davidova naprednog seminara zakačila se zbog Thomasa Hardyja i—"
Ona mu bez riječi okrene leđa i vrati se u kuhinju, natrag u zvuk iz Philca. Sad su
neki dečki pjevali "Sh-Boom". Scott pođe za njom.
Znala je da će on poći za njom, tako to ide. Osjećala je kako joj se sve što mu je
morala reći tiska u grlu, žučljive riječi, otrovne, i neki joj samotni, prestrašeni glas reče
da to ne čini, ne ovom čovjeku, no ona vrgne taj glas. U svom bijesu nije mogla učiniti
ništa drugo.
Scott tržne palcem prema radiju i reče, glupo ponosan svojim beskorisnim znanjem:
"To su Chordsi. Originalna crnačka verzija."
Ona se okrene k njemu: "Misliš da mi se živo fućka tko pjeva na radiju nakon što
sam odradila osam sati pa tebe čekala još pet? A ti se konačno pojaviš u petnaest do
jedanaest, nasmiješen od uha do uha, s pivom u ruci i pričom o tome kako je neki mrtav
pjesnik bio važniji od mene?"
Veseli mu smiješak nije sišao s lica ali se polako gasio i izblijedio do razine
podignutog kuta usta i plitke jamice. Usput su mu se oči ovlažile. Onaj izgubljeni
prestrašeni glas ponovno ju je pokušavao upozoriti, ali se ona ogluši na nj.Ovdje se igra
na nož. I po blijedećem smiješku i po rastućoj boli u njegovim očima shvaćala je koliko
je voli i znala da joj to povećava moć nad njim. Ipak će mu zariti nož u srce. A zašto? Jer
može.
Dok sad stoji na kuhinjskim vratima i čeka da se on vrati, ne može se sjetiti što je sve
rekla, samo da je svaka riječ bila gora od prethodne, i malo savršenije skrojena da mu
zada bol. U jednom se trenutku zaprepastila shvativši koliko zvuči poput Darle u
najgorem izdanju - još jedna pridikujuća Debusherica - a dotad njegov smiješak više nije
visio ni o niti. Gledao je u nju ozbiljno a ona se užasnula golemošću njegovih očiju
uvećanih kapima koje su im svjetlucale na površini; naposljetku oči kao da su mu
progutale lice.Zašutjela je usred komentara o tome kako su mu nokti uvijek prljavi i da
ih glođe poput štakora dok čita. Zašutjela je i u tom se trenutku više nije čuo zvuk
automobilskih motora ispred barova Shamrock i Mili u središtu mjesta, ni cvilež guma,
pa ni tihi zvuk benda koji ovog vikenda nastupa u klubu Rock. Tišina je bila silna i ona
shvati da se želi povući, ali i da nema pojma kako to učiniti. Najjednostavnije rješenje -
Scott, svejedno te volim, dođi u krevet - palo joj je na pamet tek poslije. Tek nakon fanta.

73
 "Scott... ja—"
Nije imala pojma kako nastaviti a činilo se i da nema potrebe. Scott je podigao
kažiprst lijeve ruke poput učitelja koji namjerava reći nešto silno važno i onaj mu je
smiješak ponovno osvanuo na ustima. Odnosno, nekakav smiješak.
"Čekaj", reče on.
"Da čekam?"
Scott je izgledao zadovoljno,kao da je ona shvatila neki teški pojam. "Stani."
Prije no što je uspjela reći još nešto on se zaputio u tamu, uspravnih leđa,
pravocrtno (alkohol je ispario iz njega). Uski su mu se bokovi njihali u trapericama.
Lisey ga je jedanput zazvala: "Scott?", ali je on samo ponovno podigao kažiprst: čekaj. A
onda su ga sjene progutale.

17.
Lisey sad stoji i tjeskobno gleda preko travnjaka.Ugasila je kuhinjsko svjetlo -
možda će ga tako lakše vidjeti - ali i uz pomoć rasvjetnog stupa u susjednom dvorištu
sjene zavladaju već na polovici obronka. U susjednom dvorištu promuklo laje pas. To je
Pluton, a ona to zna jer povremeno čuje susjede kako ga dozivaju, premda kakve koristi
od te informacije. Misli o zvuku lomljave stakla koji je čula prije minutu: zazvučalo je
blizu koliko i Plutonov lavež. Bliže od drugih zvukova kojima je napučena ova burna,
nesretna noć.
Zašto, o zašto ga je morala tako popljuvati? Pa uopće joj se i nije gledalo taj glupi
švedski film! I zašto je u tome toliko uživala? Tako se opako i prljavo naslađivala?
Na to ona nema odgovora. Kasnoproljetna noć diše oko nje; koliko je on već tamo u
tami?Tek dvije minute? Možda pet? Čini se duže. I taj zvuk lomljave stakla, ima li kakve
veze sa Scottom?
Tamo dolje je staklenik Parks.
Nema razloga da joj zbog toga srce zalupa brže, ali je tako. Tek što je osjetila to
ubrzanje bila ona ugleda nekakvo micanje iza crte gdje njezine oči gube sposobnost da
vide puno. Trenutak potom taj se obris prometne u čovjeka. Lisey osjeti olakšanje, ali se
njezin strah ne rasprši. Uporno misli na onaj zvuk lomljave stakla.A nešto nije u redu
niti s njegovim hodom. Od njegova gipkog, pravocrtnog hoda nije ostalo ništa.
Sad ga ona ipak zazove, ali se oglasi tek šaptom. "Scott?" Istovremeno rukom
naslijepo pipa po zidu, tražeći prekidač kojim se pali svjetlo iznad trijema.
Zazvala ga je tiho, ali lik iz sjene koji klipše po travnjaku - da, to je klipsanje, Scott
ne hoda nego klipše - podigne glavu baš kad su Lisevni neobično odrvenjeli prsti
pronašli prekidač i pritisnuli ga."Lisey, to je fant! vikne on kad se svjetlo upalilo, i je li
bolje mogao isplanirati tajming? Lisey misli da nije. U njegovu glasu ona začuje
bezumno slavodobitno olakšanje, kao da je sve sredio. "I to ne bilo kakav fant, nego krvni
fant!"
Nikad prije nije čula tu riječ, ali nije pomislila da je pogrešno čula, fantastičan ili
fantom ili nešto slično. Rekao je fant, još jedan scottizam, i to ne bilo kakav fant nego
krvni fant.Kuhinjsko svjetlo odskakuće niz travnjak preda nj.On joj pruža lijevu ruku

74
kao na dar, ona je sigurna da on to smatra darom,baš kao što je prilično sigurna daje na
kraju te ruke još šaka, o molim te presvijetli stolaru Isuse i Majko Božjakovina da je
tamo negdje šaka,u protivnom će knjigu na kojoj radi plus sve koje će možda još
napisati tipkati jednoruk. Jer na mjestu njegove lijeve šake sad se vidi tek crvena i
mokra kaša.Krv klizi između raširene morske zvijezde za koju Lisey pretpostavlja da su
njegovi prsti,i dok mu ona leti ususret na nogama koje mucajući silaze niza stube
stražnjeg trijema, ona broji te pružene crvene krake, jedan dva tri četiri i, hvala Bogu,
onaj peti je palac. Sve je još na broju ali su mu traperice poprskane krvlju. On joj i dalje
pruža svoju krvavu i rasječenu ruku, onu koju je gurnuo kroz debelo staklo staklenika,
probivši se do njega kroz živicu u podnožju travnjaka. Sad joj pruža svoj dar, svoju
žrtvu okajanja jer je zakasnio, svoj krvni fant.
"Za tebe", kaže on, a ona strgne bluzu sa sebe i omota je oko te crvene i mokre kaše.
Osjeti kako je istog trenutka natopila tkaninu, osjeti njezinu bezumnu toplinu, znajući -
naravno! - zašto je onaj njezin unutarnji glasić bio prestravljen zbog svega što mu je
izgovorila, a što je znao cijelo vrijeme: osim što je taj čovjek zaljubljen u nju,napola je
zaljubljen i u smrt i više nego spreman složiti se sa svakim opakim i pakosnim
komentarom o sebi.
Svakim?
Ne sasvim.Nije baš toliko ranjiv. Samo iz usta voljenih osoba. A Lisey iznenada
shvati da ona nije jedina koja nije ispričala gotovo ništa o svojoj prošlosti.
"Ovo je za tebe. Da ti kažem da mi je žao i da se neće ponoviti. To je fant. Mi — "
"Scott, pst! Sve je u redu. Ja ne — "
"Mi to zovemo krvni fant. To je nešto posebno. Tata je rekao meni i Paulu—"
"Ne ljutim se na tebe. Nisam se uopće ljutila na tebe."
On se zaustavi u podnožju okrhnutih stražnjih stuba i blene u nju. Izgleda poput
desetogodišnjaka. Njezina je bluza nespretno omotana oko njegove ruke poput vitezove
rukavice; nekoć žuta, sad je pokrivena krvavim cvjetovima. Lisey stoji na travnjaku u
grudnjaku, osjeća golicanje trave po golim gležnjevima. Sumračna žuta svjetlost iz
kuhinje koja pljušti po njima načinila joj je između dojki duboku zakrivljenu sjenu.
"Hoćeš li ga prihvatiti?"
Gleda u nju preklinjućim pogledom djeteta. Trenutačno u njemu nema ni traga
odraslom muškarcu. Ona u njegovu dugom i čežnjivom pogledu vidi bol i zna da ta bol
nije od njegove rasječene ruke, ali ne zna što bi rekla. Nije dovoljno pametna.Dobro je
postupila kad je nekom vrstom kompresivnog zavoja povezala taj užas koji je načinio
južno od zapešća, ali sad se skamenila.Postoji li neka primjerena riječ u ovakvoj
situaciji? Još i važnije: postoji li neprimjerena riječ? Koja će ga potaknuti da ponovi što je
učinio?
On joj pomogne. "Prihvatiš li fant - osobito krvni fant - onda je dovoljno reći oprosti.
Tata je tako kazao. Tata je to uporno kazivao Paulu i meni." Ne govorio nego kazivao.
Vratio se dijalektu svog djetinjstva. Isusek. Bogek moj.
Lisey kaže: "U tom slučaju prihvaćam, jer mi se uopće nije išlo gledati nekakav
ćaknuti švedski titlovani film. Bole me noge. Samo sam htjela u krevet s tobom. A
umjesto toga sad moramo na hitnu, hebote."

75
 On odmahne glavom, polako ali odlučno.
"Scott— "
"Ako nisi bila ljuta zašto si urlala i zasula me gnjilobom?"
Gnjilobom. Sigurno još jedna razglednica iz njegova djetinjstva. Ona to pohrani u
sjećanje; poslije će razmisliti o tome.
"Jer se više nisam mogla derati na sestru",kaže ona. To joj se učini smiješnim i ona
prasne u smijeh. Smije se grohotom i taj je zvuk tako zgrozi da se rasplače. A onda joj se
zavrti u glavi. Sjedne na stube trijema jer joj se čini da bi se mogla onesvijestiti.
Scott sjedne pokraj nje. Ima dvadeset četiri godine, kosa mu pada gotovo do
ramena, lice mu je zapušteno od dvodnevne brade, a mršav je kao ravnalo. Oko lijeve
ruke nosi njezinu bluzu čiji se rukav odmotao i visi. On poljubi uzbubnjalu udubinu
njezine sljepoočnice, a onda pogleda u nju s nježnim razumijevanjem. Kad je
progovorio, zazvučao je gotovo ponovno kao svoj.
"Razumijem", kaže on. "Obitelji su jeza."
"Aha jesu", šapne ona.
Scott je obgrli jednom rukom - lijevom, koju ona već doživljava kao ruku krvnog
fanta, njegov poklon njoj, njegov sumanuti dar za petak koji je zahebao.
"Ne moraju biti važne", kaže on čudnovato smirenim glasom, kao da lijevu ruku nije
pretvorio u komad sirovog i krvavog mesa. "Slušaj, Lisey: ljudi mogu sve zaboraviti."
Ona ga pogleda sumnjičavo: "Doista?"
"Da. Ovo je sad naše vrijeme. Ti i ja. To je važno."
Ti i ja.Želi li ona to?Sad kad vidi koliko je krhka njegova uravnoteženost?Sad kad
ima predodžbu o tome kako bi život s njim mogao izgledati?A onda se sjeti osjeta
njegovih usana u udubini njezinih sljepoočnica, kako su dodirnule to posebno tajno
mjesto, i pomisli:
Možda želim. Zar u središtu svakog tornada ne vlada zatišje?
"Doista?" upita Lisey.
On nekoliko trenutaka ne kaže ništa.Samo je drži zagrljenu.Iz kukavnog središta
gradića Cleavesa čuje se zvuk automobilskih motora,povici i grohot.Petak je navečer i
Izgubljeni se dječaci igraju. Ali to nije ovdje. Ovdje postoje samo miris dugačke padine
njezina stražnjeg vrta koji se priprema za ljetni san, zvuk Plutonova laveža ispod
susjedova rasvjetnog stupa i osjećaj njegove ruke oko nje. Čak je i topao vlažni pritisak
njegove ranjene ruke utješan i poput žiga utiskuje se u obnaženu kožu njezina struka.
"Dušo", kaže on naposljetku.
Pošuti.
Pa potom: "Babyluv."
Za dvadesetdvogodišnju Lisey Debusher,umornu od svoje obitelji i jednako umorne
od samostalnog života, to je dovoljno. Najzad dovoljno. Urlanjem ju je dozvao kući i u
tami ona se prepusti Scottu u njemu. Od tog trenutka do samog kraja više se neće
osvrtati.

76
 18.
Kad su se ponovno našli u kuhinji ona odmota bluzu i pregleda štetu. Ugledavši
njegovu ruku, osjeća kako je još jedan val slabosti najprije podiže prema jarkom
stropnom svjetlu a onda spušta prema tami; mora se truditi ostati pri svijesti i to joj
uspijeva tako što si ponavlja Treba me. Treba me da ga odvezem u hitnu u bolnicu Derry
Home.
Nekako je uspio ne prerezati vene koje leže tako blizu zapešća - osmo čudo - ali je
dlan rasječen najmanje na četiri različita mjesta, komadi kože vise poput tapeta, a
porezao je i tri prsta koje je njezin tata zvao "tustim prstima". Piece de resistance je
grozomorna posjekotina na njegovoj podlaktici iz koje poput peraje morskog psa strši
trokut debelog zelenog stakla. Lisey nesvjesno jaukne kad je on taj rbak izvukao -
gotovo ležerno - i bacio u smeće.Pritom ispod šake i ruke drži njezinu krvlju natopljenu
bluzu da ne bi uprljao pod njezine kuhinje. Nekoliko kapi ipak padne na linoleum ali
poslije je bilo iznenađujuće malo toga za očistiti. U kuhinji se nalazi barski stolac na
kojem ona katkad sjedi dok guli povrće, pa i dok pere posuđe (kad si na nogama osam
sati dnevno sjedneš gdje stigneš), i Scott ga zakvači nogom i privuče k sebi da može
sjesti i ruku držati iznad sudopera. Kaže da će joj reći što joj je činiti.
"Moraš na hitnu", kaže mu ona. "Scott, budi razuman! Ruke su pune tetiva i svega
ostalog! Želiš li da ostaneš bez nje? Jer bi ti se to moglo dogoditi! Stvarno! Ako te brine
što će oni na hitnoj reći možeš smisliti nekakvu priču, smišljanje priča je tvoj poziv, a ja
ću potvrditi tv — "
"Budeš li i sutra htjela da idemo, otići ćemo", kaže joj on. Sad je potpuno normalan,
razborit, simpatičan i gotovo hipnotički uvjerljiv. "Noćas neću umrijeti od ovoga,
krvarenje je već gotovo stalo, a osim toga - znaš li kako hitne izgledaju petkom navečer?
Parada pijanaca! Kudikamo bolje da odemo rano u subotu ujutro." Sad joj se veselo
smiješi tim svojim razdraganim smiješkom kojim kao da poručuje draga, ja sam kuler koji
gotovo da zahtijeva da mu uzvratiš smiješak; ona pokušava odoljeti ali gubi tu bitku.
"Osim toga svim Landonima rane brzo zacjeljuju. Nije bilo druge. Pokazat ću ti što da
učiniš."
"Ponašaš se kao da si već gurnuo ruku kroz desetke staklenika."
"Ne", kaže Scott, a smiješak mu se malo pokoleba. "Večeras sam prvi put grunuo
šakom kroz staklenik. Ali sam dosad već naučio nešto o bolu. I Paul i ja."
"On ti je bio brat?"
"Aha. Mrtav je. Lisey, napuni lavor toplom vodom, može? Toplom ali ne vrućom."
Ona ga želi štošta pitati o tom bratu
(tata je uporno kazivao Paulu i meni)
za kojeg dosad nije ni znala da ga je imao, ali sad nije trenutak. A neće ga više ni
gnjaviti da odu na hitnu, ne sad odmah. Kao prvo, kad bi pristao otići ona bi ga morala
odvesti a nije sigurna bi li to mogla, osjeća slabost. A on ima pravo što se tiče
krvarenja,usporilo je. Hvala Bogu na malim uslugama.
Lisey izvadi svoj bijeli plastični lavor (kupljen u diskontu za sedamdeset devet
centi) ispod sudopera i napuni ga toplom vodom. Scott gurne svoju rasječenu ruku u

77
nju. Isprva ona to dobro podnosi - krvave vitice koje se vijugajući dižu na površinu ne
smetaju je - ali kad on u vodu gurne i drugu ruku i počne njome obzirno trljati ranjenu,
voda poprimi ružičastu boju i Lisey okrene glavu, upitavši ga zašto zaboga ponovno
otvara rane.
"Da budem siguran da su čiste",kaže on."Trebaju biti čiste kad odem— " Pošuti,pa
dovrši rečenicu: " — u krevet.Mogu ostati ovdje,zar ne? Lijepo prosim?"
"Da", kaže ona, "naravno da možeš." A pomisli: To nisi namjeravao reći.
Kad je dovoljno namakao ruku, izlije krvavu vodu da ne bi morala ona, pa joj
pokaže ruku. Mokre i ljeskave posjekotine izgledaju manje opasno ali i nekako užasnije,
poput ribljih škrga, a meso u njima tamni iz ružičaste u crvenu boju.
"Lisey, mogu li se poslužiti tvojom kutijom čaja?Kupit ću ti drugu, obećavam. Stiže
mi autorski honorar. Više od pet tisuća. Agent se kune na grob svoje majke. Rekao sam
mu da mi je novost da je uopće i imao majku. Inače, to je vic."
"Znam da je vic, nisam toliko glupa—"
"Uopće nisi glupa."
"Scott, što će ti cijela kutija vrećica čaja?"
"Izvadi je i doznat ćeš."
Ona izvadi čaj. Još sjedeći na barskom stolcu i radeći jednoruko pažljivo, Scott
natoči u lavor još ne odveć vruće vode. Onda otvori kutiju čaja Lipton u vrećicama.
"Paul se ovoga dosjetio", uzbuđeno će. Uzbuđeno poput djeteta, pomisli Lisey. Vidi
krasnu maketu aviona koju sam sam izradio, vidi nevidljivu tintu koju sam smiješao uz pomoć
svojeg školskog pribora za kemiju. Ubaci vrećice čaja u lavor, svih osamnaest ili tu negdje.
One odmah počnu tonuti na dno lavora i bojiti vodu zagasitom bojom jantara. "Malo
peče ali je zbilja, zbilja djelotvorno. Gledaj!"
Zbilja, zbilja djelotvorno, primijeti Lisey.
Scott umoči ruku u slabi čaj koji je spravio i na trenutak mu se usne zategnu i ogole
zube, neravne i blago požutjele. "Malo boli", kaže on, "ali djeluje. Zbilja, zbilja djeluje,
Lisey."
"Da", kaže ona.Bizarno je,ali doista bi moglo spriječiti infekciju ili pospješiti
zacjeljivanje, ili oboje.Chuckie Gendron, kuhar u restoranu gdje ona radi veliki je
obožavatelj časopisa Insider, i ona katkad zaviri u nj. Prije samo dva tjedna pročitala je
članak na jednoj od zadnjih stranica o tome kako je čaj dobar za svašta. Naravno, na
istoj toj stranici objavljen je i članak o tome da su Bigfootove kosti nađene u Minnesoti.
"Da, vjerojatno si u pravu."
"Ne ja, nego Paul." Scott je uzbuđen i boja mu se vratila u lice.
Kao da se uopće nije izranjavao, pomisli Lisey.
Scott tržne bradom prema svom prednjem džepiću. "Nabaci pljugu, babyluv."
"Bi li trebao pušiti s obzirom na to da ti je ruka sva —"
"Dakako da bih."
Pa ona izvadi cigarete iz njegova prednjeg džepa, stavi mu jednu u usta i pripali je.
Mirisni se dim (uvijek će obožavati taj miris) podigne u obliku plavog stoga prema
kuhinjskom uleknutom i vodenim mrljama pokrivenom stropu.Želi ga pitati o
fantovima,a osobito o krvnim fantovima. Počinje zaokruživati sliku.

78
 "Scott, jesu li tvoji tata i mama odgojili tebe i tvog brata?"
"Ne." U jednom mu kutu usta visi cigareta i škilji na jedno oko da mu u nj ne bi
ulazio dim. "Mama je umrla pri porodu. Tata je uvijek govorio da sam je ubio jer sam
bio pospanac i utovio se." Nasmije se kao da je riječ o najsmješnijem vicu na svijetu, ali
pomalo i nervozno, onako kako se djeca nasmiju prostom vicu koji ne razumiju sasvim.
Ona ne kaže ništa. Boji se bilo što reći.
Scott gleda u mjesto gdje mu ruka iščezava u lavoru koji je sad pun krvlju
umrljanog čaja.Brzo pućka svoju Tareytonicu i pepeo postaje dugačak. Još škilji na
jedno oko zbog čega izgleda nekako drukčije. Ne kao neznanac ali drukčije. Kao...
Recimo kao stariji brat. Onaj koji je umro.
"Al je tata rekao da nisam ja kriv što se nisam probudio kad je došlo vrijeme da
izađem. Rekao je da me ona trebala šamarat da se probudim al nije, pa sam se utovio a
ona zato umrla, fant i kraj." On se nasmije. Pepeo cigarete pada po radnoj ploči. On kao
da to ne primjećuje. Gleda u svoju ruku u mutnom čaju ali ne kaže više ništa.
Zbog čega se Lisey nađe u nedoumici. Da upita još što ili ne? Boji se da on neće
odgovoriti, da će se obrecnuti na nju (a ona zna da on zna prasnuti; povremeno bi otišla
na njegove seminare iz moderne književnosti). A boji se i da će odgovoriti. Zapravo, misli
da hoće.
"Scott?" Kaže to jako tiho.
"Mmm?" Tri četvrtine njegove cigarete već su popušene do nečega što izgleda poput
filtra ali na Tareytonici je to neka vrsta piska. "Je li tvoj tata pravio fantove?"
"Krvne fantove, naravno. Kad se ne bismo nešto usudili ili da ispustimo gnjilobu.
Paul je smišljao dobre fantove. Zabavne fantove. Kao lov na blago. Slijedi tragove.'Fant!
Kraj!' i dobiješ nagradu. Recimo slatkiš ili Royal Crown Colu." Pepeo mu ponovno
padne s cigarete. Scott gleda u krvavi čaj u lavoru. "Ali tata da pusu." On pogleda u nju
i ona odjedanput shvaća da on zna što se sve ona ustručava upitati i da odgovara
najbolje što može. Koliko se usudi. "To je tatina nagrada. Pusa kad prestane boljeti."

19.
U ormariću s lijekovima nema zavoja koji joj izgledaju kao da bi mogli poslužiti
svrsi pa Lisey naposljetku otrgne dugačke komade plahte. Plahta je stara, ali Lisey
svejedno tuguje zbog njezina preminuća - s obzirom na konobarsku plaću (dopunjenu
škrtim napojnicama Izgubljenih dječaka i tek malčice izdašnijim napojnicama profesora
koji objeduju u restoranu Pat's), ne može si priuštiti da harači po policama s
posteljinom. Ali kad se sjeti križaljke posjekotina na njegovu dlanu - i dubljih i duljih
škrga na njegovoj podlaktici - ne oklijeva.
Scott zaspi gotovo prije no što mu je glava pala na jastuk na njegovoj strani njezina
komično uskog kreveta; Lisey misli da neće moći odmah zaspati jer će mozgati o tome
što joj je ispričao, no zaspi gotovo odmah.
Noću se probudi dvaput, prvi put jer joj se pripiškilo. Krevet je prazan. Mjesečareći
do kupaonice zadiže preveliku majicu s logom Sveučilišta Maine u kojoj spava i govori:
"Scott, požuri, može, stvarno mi je s —" Ali kad uđe u kupaonicu noćno svjetlo koje

79
uvijek ostavlja upaljeno pokazuje joj praznu prostoriju.Scott nije unutra. A ni zahodska
daska nije podignuta, kako je on uvijek ostavi nakon što se olakša.
Lisey više nije morala na zahod.Prestravila se da ga je bol u ruci probudila,da se
sjetio svega što joj je ispričao i da su ga dotukle - kako ih zovu u Chuckiejevu Insideru? -
oživljena sjećanja.
Jesu li doista oživljena ili ih je samo držao za sebe? Ne zna pouzdano, ali zna da je
taj djetinjasti način na koji je on večeras govorio bio jeziv... a ako je ponovno otišao do
staklenika dovršiti posao?Ovaj put vrat umjesto ruke?
Lisey se okrene prema polutamnom ždrijelu kuhinje - stan se sastoji samo od
kuhinje i spavaće sobe - i ugleda ga sklupčanog u krevetu. Spava u svom uobičajenom
položaju fetusa, koljena gotovo priljubljenih uz bradu, čelom dodiruje zid (kad u jesen
odu iz ovog stana tamo će ostati svijetla ali primjetljiva mrlja - Scottova punca).
Nekoliko mu je puta rekla da bi imao puno više mjesta da spava s vanjske strane,ali on
to odbija. Sad se promeškolji, opruge zacvile, i na žaru ulične svjetlosti koja se slijeva
kroz prozor Lisey vidi kako mu je tamno krilo kose palo na obraz.
Nije bio u krevetu.
Ali eno ga u njemu,spava okrenut prema zidu.Ako ona sumnja u to, mogla bi ruku
zavući ispod pramena kose u koji gleda, podići ga, osjetiti njegovu težinu.
Možda sam samo sanjala da ga nije bilo?
U tome ima logike - recimo - ali kad se vratila u kupaonicu i sjela na zahodsku
školjku ona ponovno pomisli:Nije bio tamo.Kad sam ustala, hebeni je krevet bio prazan.
Podigne zahodsku dasku nakon što se pomokrila jer ustane li on noću, bit će previše
pospan da to učini. A onda se vrati u krevet, već napola spavajući. On je sad pokraj nje,
i to je važno. To je jedino važno.

20.
Drugi se put nije probudila sama od sebe."Lisey."Scott je drmusa. "Lisey, mala
Lisey."
Ona se opire, imala je težak dan - težak tjedan - ali je on uporan.
"Lisey, probudi se!"
Ona očekuje da će joj jutarnja svjetlost probosti oči, ali je još noć.
"Scott. Oe?"
Želi ga upitati krvari li ponovno,ili mu je pao zavoj kojim mu je omotala ruku, ali se
te pretpostavke čine odveć velike i složene za njezin pospani mozak. Zasad je dovoljno
oe.
Njegovo lice nadnosi se nad njezino,potpuno rasanjeno.Izgleda uzbuđeno ali ne i
zbunjeno ili kao da trpi bol. Kaže: "Ne možemo nastaviti živjeti ovako."
To je skoro potpuno razbudi,od straha.Što on to govori?Da želi prekinuti?
"Scott?" Ona prepipa pod,podigne svoj Timex,zaškilji u nj. "Četiri i petnaest ujutro!"
Zvuči uzrujano, zvuči ojađeno, i osjeća se tako, ali se i boji.
"Lisey, trebali bismo nabaviti pravu kuću. Kupiti je." On odmahne. "Ne, to je
naopako. Mislim da bismo se trebali oženiti."

80
 Preplavi je olakšanje i ona se ponovno zavali u krevet. Sat joj ispadne iz olabavjelih
prstiju i zaklopara na podu.Nema veze: kako kažu u reklami, Timex možeš kamenom
tucati on će i dalje kucati. Nakon olakšanja uslijedi čuđenje: upravo je isprošena, poput
djeve u povijesnom romanu. Olakšanje potom zamijeni blaga tjeskoba. Mladić koji je
prosi (i to u četiri i petnaest ujutro) isti je onaj koji joj sinoć nije došao na sudar, pa si
staklom razrovao ruku kad se zbog toga izderala na njega (no dobro, i zbog još nekih
stvari, to je istina), pa joj prišao preko travnjaka, pružajući tu izranjavanu ruku prema
njoj kao da joj prinosi nekakav hebeni božićni dar. To je čovjek za čijeg je mrtvog brata
doznala tek noćas, i koji je navodno ubio vlastitu majku jer se - kako se ono izrazila naša
nova književna nada? - utovio.
"Lisey?"
"Scott, daj šuti. Razmišljam." Ali teško je razmišljati kad je mjesec zašao i deveti je
sat, bez obzira na to što kaže tvoj pouzdani Timex.
"Volim te", kaže on blago.
"Znam. I ja volim tebe. Nije problem u tome."
"Mogao bi biti",kaže on. "To da me voliš.Možda je problem upravo u tome.Nitko me
nije volio osim Paula."Duga stanka. "A i tate, pretpostavljam."
Lisey se podigne na lakat. "Scott,puno te ljudi voli. Na promociji tvoje posljednje
knjige - i one koju sad pišeš—" Ona nabora nos. Nova se zove Ispražnjeni zlodusi, i ne
sviđa joj se ono što je od nje pročitala i što je čula njega čitati. "Došlo je gotovo petsto
ljudi! Morali su te prebaciti u najveću dvoranu! A na svršetku su ti priredili ovacije!"
"To nije ljubav", kaže on, "već znatiželja. U povjerenju, i pomalo cirkus. Kad objaviš
prvi roman u dvadeset prvoj, otkriješ pravo značenje riječi cirkus, čak i da knjigu
kupuju samo knjižnice i nema džepnog izdanja. Ali tebi je svejedno to s čudom od
mladića—"
"Nije mi svejedno—" Lisey je sad budna, odnosno gotovo budna.
"Da ali... Nabaci pljugu, babyluv." Njegove su cigarete na podu, u pepeljari u obliku
kornjače koju ona drži samo zbog njega. Pruži mu pepeljaru, tutne mu cigaretu u usta i
pripali je. On nastavi govoriti. "Ali ti je i do toga perem li zube—"
"E pa, sad—"
"I imam li od šampona koji rabim manje ili više prhuti—"
To je podsjeti na nešto. "Kupila sam bočicu Tegrina o kojem sam ti pričala. U tuš-
kabini je. Pokušaj s njim."
On prasne u smijeh. "Eto! Shvaćaš? Savršen primjer. Imaš holistički pristup."
"Nije mi poznata ta riječ", namršti se Lisey.
On ugasi tek do četvrtine popušenu cigaretu. "To znači da kad me ti vidiš od glave
do pete i okolo-naokolo i za tebe je sve jednake težine."
Ona razmisli o tome pa kimne glavom. "Vjerojatno je tako."
"Ti ne znaš kako je to. U djetinjstvu sam bio samo... kad sam bio jedno. Posljednjih
šest godina sam nešto drugo. Nešto bolje ali za većinu ljudi ovdje i nekad na Pittu, Scott
Landon je samo... džuboks. Ubaciš dva dolara a izađe nekakva hebena priča." Ne zvuči
srdito ali ona osjeća da bi se mogao razljutiti. Jednog dana. Ne bude li imao sigurno

81
utočište gdje će biti sveden na pravu mjeru. Da, ona bi mogla biti ta osoba. Ona bi
mogla stvoriti takvo mjesto. On bi joj u tome pomogao. Unekoliko su to već učinili.
"Ti si drukčija,Lisey.Znao sam to od prvog trenutka kad smo se upoznali, na večeri
bluesa na faksu - sjećaš se?"
Isuse i Majko Božjakovina, naravno da se sjeća. Te je večeri otišla na sveučilište
pogledati Hartgenovu izložbu ispred Haucka, začula glazbu iz salona, sprdnula se i
ušla. On je ušao nekoliko minuta nakon nje, pogledao po više-manje popunjenom
auditoriju i upitao je li druga strana kauča na kojem je ona sjedila zauzeta. Zamalo da
nije otišla na koncert. Da nije otišla na koncert, mogla je stići na autobus za Cleaves s
polaskom u pola devet. Malo je nedostajalo da večeras u krevetu bude sama. Od te se
pomisli osjeća kao kad s visokog prozora gleda u dubinu.
Ne kaže ništa od toga, samo kimne glavom.
"Za mene ti si poput..." Scott posuti pa se nasmiješi. Smiješak mu je božanstven,
usprkos nepravilnim zubima i ostalome. "Ti si poput studenca na koji svi odlazimo piti
vodu. Jesam li ti pričao o tom studencu?"
Ona ponovno kimne glavom.Sad se i ona smiješi. Nije joj pričao izrijekom, ali ga je
čula glagoljiti o tome na njegovim književnim večerima i predavanjima kojima je
nazočila na njegov zdušni nagovor, sjedeći u zadnjim redovima fakultetskih dvorana.
Kad spomene studenac uvijek ispruži ruke kao da bi umočio ruke u nj kad bi mogao ili
nešto iz njega izvukao - možda nekakve jezične ribice. Njoj je to dražesna, dječačka
gesta. Katkad rabi naziv mitološki studenac a katkad besjedni studenac. Svaki put kad
za nekoga kažete da je zlato od čovjeka ili jabuka razdora, kaže on, otpili ste gutljaj iz
tog studenca ili uhvatili punoglavca na njegovu rubu; svaki put kad pošaljete neko
dijete u rat ili smrt jer volite zastavu i naučili ste to dijete da je i ono voli, zaplivali ste u
tom studencu... ali daleko od obale, tamo gdje plivaju mrcine od riba gladnih zuba.
"Stanem pred tebe i ti me sagledaš cijelog", kaže on. "Voliš me obuhvatno,a ne samo
zbog nekakve priče koju sam napisao.Kad se tvoja vrata zatvore i svijet ostane ispred
njih, mi se nađemo oči u oči."
"Scott, ti si puno viši od mene."
"Znaš što želim reći."
Vjerojatno i zna. A previše je tronuta da bi u gluho doba noći pristala na nešto zbog
čega bi ujutro mogla požaliti. "Razgovarat ćemo o tome sutra", kaže ona.Uzme njegov
pribor za pušenje i vrati ga na pod. "Onda me ponovno zaprosi, budeš li još želio."
"O, željet ću", kaže on potpuno uvjeren.
"Vidjet ćemo. Zasad spavaj."
On se okrene na svoju stranu. Sad leži gotovo pruženo ali, tonući u san, počet će se
svijati: koljena će privući na svoj uski prsni koš, a čelo iza kojeg se praćakaju sve te
egzotične ribice-priče priljubit će uza zid.
Poznam ga. Zapravo, upoznajem.
Tad je preplavi još jedan val ljubavi za njega pa mora zatvoriti usta da ne bi izlanula
opasne riječi. One koje je teško povući nakon što se izgovore. Možda i nemoguće.
Zadovolji se time da mu pritisne dojke na leđa a trbuh na golu stražnjicu. Nekoliko

82
okasnjelih cvrčaka zapjeva ispred prozora a Pluton nastavi lavežom odrađivati još
jednu noćnu smjenu. Lisey ponovno počne tonuti u san.
"Lisey?" Njegov glas kao da dolazi iz nekoga drugog svijeta.
"Hmmm?"
"Znam da ti se Zlodusi ne sviđaju—"
"Mzimh", uspije ona protisnuti, najbliže kritičnoj ocjeni za koju je kadra u svom
sadašnjem stanju, jer tone u san.
"Aha, a nećeš biti jedina. Ali se mom uredniku jako sviđaju. Kaže da su ljudi iz
Sayler Housea zaključili da je to priča strave. Meni ne smeta. Kako glasi ona stara
izreka? 'Zovi me kako želiš samo me nemoj zvati prekasno na večeru.'
Lisey tone u san. Scottov glas plovi niz dugački i mračni hodnik.
"Ne mora mi Carson Foray ili moj agent reći da ću od Ispražnjenih zloduha moći
poplaćati puno računa.Lisey, gotovo je sa zajebancijom. Krenuo sam svojim putem ali
ne želim njime kročiti sam. Želim da ti pođeš sa mnom."
"Šu, Sko. Spaaj."
Lisey ne zna je li on zaspao, ali začudo (osmog li čuda), Scott Landon doista zašuti.

21.
Lisey Debusher probudi se u subotu ujutru u nemoguće dokoličarskih devet sati.
Osjećao se miris pržene slanine. Blještava pruga sunca polegla je po podu i krevetu.
Lisey ode u kuhinju. Scott prži slaninu. Na sebi ima samo gaće, i ona užasnuta shvati da
je skinuo zavoje kojima mu je ona tako brižljivo zamotala ruku. Ona se pobuni, no Scott
reče da ga je svrbjelo.
"Osim toga," kaže on, pruživši ruku prema njoj (što je toliko podsjeti na njegov
sinoćnji izlazak iz sjena da je morala suspregnuti drhtaj), "ne izgleda tako strašno na
dnevnoj svjetlosti, zar ne?"
Ona uzme njegovu ruku, nagne se nad nju kao da mu namjerava gatati iz dlana,i
ostane zagledana dok je on nije povukao, rekavši da će mu slanina zagorjeti ne okrene li
je. Ona nije zaprepaštena, nije ni začuđena; te su emocije vjerojatno rezervirane za crne
noći i polumračne sobe a ne za sunčana neradna jutra dok Philco na prozoru svira
pjesmu "Low Rider" benda War koju nikad nije razumjela ali koja joj se uvijek sviđala.
Nije zaprepaštena ili začuđena... ali jest zbunjena. Može jedino zaključiti da joj se
vjerojatno učinilo da su posjekotine puno gore no što se naposljetku ispostavilo. Da se
uspaničila. Ne bi se moglo reći da su rane na njegovoj ruci puke ogrebotine,ali su puno
manje ozbiljne no što je u prvi mah pomislila.
Ne samo da su prestale krvariti nego su se počele stvarati i kraste. Da ga je odvela na
hitnu vjerojatno bi joj rekli da se nosi dovraga.
Svim Landonima rane brzo zacjeljuju. Nije bilo druge.
Scott je za to vrijeme vilicom vadio prhku slaninu iz tave na dvostruki sloj
kuhinjskih ubrusa. Što se Lisey tiče, on je možda dobar pisac, ali izvanserijski barata
tavom s vrućim uljem. Barem kad ga uhvati volja. No treba mu novo donje rublje:
stražnji dio njegovih gaća objesio se prilično komično,a lastiku na životu održavaju

83
samo aparati.Pokušat će ga nagovoriti da si kupi nove kad mu stigne obećani honorar.
Naravno, donje joj rublje uopće nije prvo na pameti; mozak joj želi usporediti ono što je
vidjela sinoć - one duboke i mučne škrge,ružičasta put prelazi u tamnocrvenu - s onime
što se jutros nudi. Riječ je o razlici između običnih posjekotina i dubokih rana, i misli li
ona doista da rane ikome mogu tako brzo zacijeljeti osim u biblijskim pričama? Vjeruje li
doista? Ta nije on ruku gurnuo kroz prozorsko staklo, nego kroz stakleničko, što je
podsjeti da će oni morati nadoknaditi štetu, Scott će morati—
"Lisey."
Ona se trgne iz snatrenja: sjedila je za kuhinjskim stolom i nervozno gnječila majicu
među nogama. "Što je?"
"Jedno ili dva jaja?"
Ona razmisli. "Dva. Mislim."
"Jače pečena ili da te gledaju?"
"Jače pečena", reče Lisey.
"Onda, ženimo se?" upita on istim tonom, zdravom rukom razbije oba jaja i ubaci ih
u tavu - plop.
Lisey se slabašno smiješi, ne njegovu činjeničnom tonu već blago arhaičnom
prizvuku te njegove rečenice, i shvati da se nije nimalo iznenadila. Očekivala je taj...
kako se tome kaže, nastavak; jamačno je njegovu bračnu ponudu i u snu prevrtala u
primozgu.
"Siguran si?" pita ona.
"Najsigurniji", kaže on. "Što misliš, babyluv?"
"Babyluv misli da to nije loš plan."
"Dobro", kaže on. "To je dobro." Posuti a onda reče: "Hvala ti."
Minutu-dvije nijedno od njih ništa ne kaže. Na prozorskoj dasci stari i napuknuti
Philco svira glazbu kakvu tata Debusher nikad nije slušao. U tavi, jaja praskaju. Lisey je
gladna. I sretna.
"Ujesen", kaže ona.
Scott kimne glavom i maši se tanjura. "Dobro. Listopad?"
"Možda prebrzo. Recimo oko Dana zahvalnosti, potkraj studenog. Je li ostalo jaja za
tebe?"
"Ostat će jedno, a jedno mi je sasvim dovoljno."
Lisey kaže: "Neću se udati za tebe ne kupiš li si novi donji veš."
On se ne nasmije. "Odsad će mi to biti prioritet."
Stavi tanjur pred nju. Slanina i jaja. Jako je gladna. Navali na jelo, a on razbije
posljednje jaje u tavu.
"Lisa Landon", kaže on. "Kako ti zvuči?"
"Ne zvuči loše.To je... kako se zove ono kad sve riječi počinju istim slovom?"
"Aliteracija."
"Da, to." Ona ponovi. "Lisa Landon." Baš kao i jaja, u slast joj je.
"Mala Lisey Landon", kaže on i baci svoje jaje u zrak. Ono se dvaput prevrne u
zraku i prizemlji u masti od slanine - pljas!
"Scott Landon, prisežeš li da ćeš zapeti i na svoju ženicu navaliti?" pita ona.

84
 "Zapeti u dobru i zapeti u zlu", potvrdi on i oni se počnu smijati kao dvije budale
dok radio svira na suncu.

22.
Sa Scottom se uvijek puno smijala.Tjedan dana potom, posjekotine na njegovoj šaci,
pa i ona na nadlaktici, više-manje su zarasle. Nisu ostali ni ožiljci.

23.
Kad se Lisey ponovno probudilaviše ne zna kad je – onda ili sad. No u sobu se
uvuklo dovoljno ranojutarnje svjetlosti da bi vidjela svježe plave tapete i morski krajolik
na zidu. Znači, u Amandinoj je sobi, i to je u redu ali nekako i pogrešno; čini joj se da je
ovo san o budućnosti koji sniva u svom uskom krevetu, onome koji još većinu noći
dijeli sa Scottom, i koji će dijeliti do njihova vjenčanja u studenom.
Što ju je probudilo?
Amanda joj je bila okrenuta leđima i Lisey se još gnijezdila uz nju poput žlice: grudi
pritisnute na Mandina leđa, trbuh na Mandinoj oskudnoj stražnjici. Što ju je probudilo?
Ne mora na zahod... odnosno nije joj jako sila... pa što onda... ?
Amanda, nešto si rekla? Želiš nešto? Popiti vode, možda? Komad stakla sa staklenika da si
prerežeš žile?
To joj je prošlo kroz glavu ali Lisey zapravo nije željela ništa reći jer joj je palo na um
nešto čudno: da je zapravo u krevetu sa Scottom, premda vidi rapidno sijedeću čupu
Amandine kose i volan oko vratnog izreza Amandine spavaćice. Da je noću u nekom
trenutku Scott... učinio što? Zavukao se kroz leće Liseynih sjećanja u Amandino tijelo?
Tako nekako. Komična ideja, dakako, ali ona svejedno ne želi ništa reći jer se boji da bi
Amanda mogla odgovoriti Scottovim glasom.A što će onda ona učiniti?Vrisnuti?Tako
glasno da bi mogla probuditi mrtve,kao što se kaže?Naravno,ta je pomisao apsurdna ali
—
Ali pogledaj je. Pogledaj je kako spava, visoko podignutih koljena i pognute glave. Da se tu
nalazi zid, dodirivala bi ga čelom. Nije ni čudo što misliš—
A onda u pet sati, u toj jaruzi cika zore, lica okrenutoga tako da ga Lisey ne vidi,
Amanda progovori.
"Baby", kaže ona.
Potom tajac.
A onda: "Babyluv."
Ako je prošle večeri Lisey imala osjećaj da joj je temperatura tijela pala za stupanj,
sad joj se čini da joj je pala dva, jer iako je glas kojim je Amanda izgovorila tu riječ bio
nedvojbeno ženski, ujedno je i Scottov. Lisey je živjela s njim više od dvadeset godina.
Poznat joj je Scottov glas.
Ovo je san,reče si. Zato ne mogu odrediti događa li se ovo onda ili sad. Osvrnem li
se,ugledat ću leteći ćilim od vreće NAJFINIJEG PILLSBURY BRAŠNA kako lebdi u kutu.
Ali se nije mogla osvrnuti. Zapravo se dugo nije mogla ni pomaknuti. Ono što je
naposljetku prisili da progovori jest sve jača svjetlost. Noć je na izmaku. Ako se Scott

85
vratio - ako je ona doista budna i ovo nije tek san - u tom slučaju mora postojati razlog.
A razlog ne bi bio da joj učini kakvo zlo. Nikad. Barem ne... hotimice. Ali Lisey shvaća
da ne može izgovoriti ni njegovo ni Amandino ime. Nijedno ne zvuči na mjestu. Zamisli
se kako hvata Amandu za ramena i okreće je. Čije će lice ugledati ispod Mandinih
polusijedih šiški? Recimo da bude Scottovo? O, mili Bože, recimo.
Sviće. Iznenada je sigurna da će se dveri između prošlosti i sadašnjosti zatvoriti
dopusti li da sunce izađe a da ona dotad ne progovori, i da će nestati i najmanji izgledi
da dozna odgovore.
Zaboravi imena. Nevažno tko je u toj vražjoj spavaćici.
"Zašto je Amanda rekla fant?" upita ona. Njezin glas u toj spavaćoj sobi - još
polutamnoj ali sve svjetlijoj - zvuči promuklo, prašnjavo.
"Ostavih ti fant", objavi ta druga osoba u krevetu, ona uz čiju je stražnjicu Lisey
priljubila trbuh.O, Bože, moj Bože, ako ovo nije gnjiloba, onda ne znam što jest—A potom:
Saberi se. Zapni i smiri se. I to odmah.
"Je li to..." Glas joj je bio još suši i prašnjaviji. Sobu kao da prebrzo plavi svjetlost.
Sunce će se svaki tren odlijepiti od istočnog obzora. "Je li to krvni fant?"
"Slijedi ti jedan krvni fant", kaže joj glas s jedva primjetnim žaljenjem. O, zvuči baš
poput Scottova. No ujedno je zazvučao i poput Amandina, što Lisey dodatno
prestraši.A potom se glas razvedri. "To je dobar fant, Lisey. Ali u lovu na njega moraš iza
ljubičastila. Već si nabasala na prve tri postaje. Još nekoliko i dobivaš nagradu."
"A to bi bila?" pita Lisey.
"Napitak", odgovori glas kao iz topa.
"Coca-Cola? RC?"
"Tiho. Želimo gledati trandovilje."
Glas je to izgovorio nekako čudnovato i beskrajno čežnjivo, i što je u tome poznato?
Zašto zvuči kao ime još nečeg osim ukrasnog grma? Skriva li se još što iza ljubičastog
zastora koji katkad drži njezina sjećanja na sigurnoj udaljenosti? Nije bilo vremena o
tome razmisliti a kamoli nešto upitati jer je nakošeni snop sunčane svjetlosti pustio
pipke kroz prozor. Lisey osjeti kako vrijeme ponovno gusne i premda se bojala, osjeti
bodac žaljenja."Kad stiže taj krvni fant?" upita. "Reci mi barem to."
Ne bude odgovora.Znala je da ga neće biti no svejedno se njezina ojađenost pojača i
ispuni prostor koji su njezina prestravljenost i zbunjenost zauzimale prije no što je sunce
provirilo iznad obzora i prosulo svoje zrake koje su rastjerale tamu.
"Kad stiže?Proklet bio, kada?" Sad je vikala i drmusala rame u bijeloj spavaćici tako
jako da je Amandina kosa počela poskakivati... no svejedno ne bude odgovora. Liseyn
bijes oslabi. "Ne draži me, Scotte, kada?"
Ovaj put nije samo prodrmala nego i cimnula rame u spavaćici i to se drugo tijelo u
krevetu mlitavo prevrne. Bješe to Amanda, naravno. Oči su joj bile otvorene i još je
disala, čak su joj i obrazi bili prigušeno rumeni, ali Lisey prepozna taj u kilometarsku
daljinu zagledani pogled: još jedan razlaz velke sisterice Mande-Mice sa stvarnošću. I ne
samo njezin. Lisey više nije znala je li joj se to doista obratio Scott ili se ona u polusnu
zavaravala tom nadom, ali u jedno je bila sigurna: u nekom je trenutku noćas Amanda
ponovno odlutala. Ovaj put možda i zauvijek.

86
 DRUGI DIO
ZUKIP
"Ona se okrene i ugleda kako je krupan bijeli mjesec prati pogledom preko
brežuljka. Njezina mu se grud rastvori i njegova je svjetlost raskoli poput
prozirnog dragulja. Stajala je prožeta punim mjesecom, nudeći se. Dojke joj se
raskrile da ga propuste, tijelo joj se rascvjeta poput uzdrhtale šumarice; mjesecom
dirnut podatni, nabubreni poziv."
D. H. Lawrence, Duga

PETO POGLAVLJE
LISEY I JAKO DUGI ČETVRTAK
(POSTAJE FANTA)
1.
Lisey nije trebalo dugo da shvati da je ovo puno gore od Amandina tri prethodna
razlaza sa stvarnošću-njezinih razdoblja"pasivne polukatatonije" riječima njezine
psihijatrice. Kao da je njezina gnjavatorica od sestre postala velika lutka koja diše. Lisey
je uspjela (jako teško) naglim trzajem podići Amandu u sjedeći položaj i okrenuti je tako
da sjedne na rub kreveta, ali žena u bijeloj pamučnoj spavaćici - koja možda jest a
možda i nije u svanuće prozborila glasom Liseyna pokojnog supruga - nije reagirala na
zvuk svog imena kad ju je Lisey zazvala,a potom i dreknula, gotovo očajno, u lice.Samo
je sjedila ruku sklopljenih u krilu i netremice gledala u svoju mlađu sestru. A nakon što
se Lisey odmaknula, Amanda ostane zagledana u prostor koji je Lisey dotad zauzimala.
Lisey ode u kupaonicu namočiti mali ručnik hladnom vodom. Amanda se za to
vrijeme ponovno prevalila u ležeći položaj tako da je gornjim dijelom tijela polegla na
krevet a nogama doticala pod. Lisey je počne ponovno podizati no prestane kad je
Amandina stražnjica, ionako blizu ruba kreveta, počela kliziti s njega. Nastavi li je Lisey
natezati, Amanda će završiti na podu.
"Manda-Mica!"
Ovaj put ne bude reakcije na taj dječji nadimak. Lisey se odluči za tešku artiljeriju.
"Velka sisterica Manda-Mica!"
Ništa. Umjesto straha (koji će se ubrzo javiti),Lisey preplavi gnjev kakav Amanda
gotovo nikad ni namjerno nije uspjela izazvati u svoje mlade sestre.
"Prestani! Prestani s tim i odguraj dupe natrag na krevet da možeš sjesti!"
Šipak. Nula. Lisey se sagne, obriše Amandino bezizražajno lice hladnim ručnikom -
bez rezultata.Amandine oči nisu trepnule ni kad je ručnik prešao preko njih. Lisey se
sad istinski prestraši. Pogleda na digitalni radiosat pokraj kreveta: šest sati. Mogla bi
nazvati Darlu bez bojazni da će probuditi Matta koji spava snom pravednika u

87
Montrealu, ali nije željela to učiniti.Ne još.Nazvati Darlu značilo bi priznati poraz a ona
nije bila spremna za to.
Zaobiđe krevet, uhvati Amandu ispod pazuha i povuče je natrag. To je bilo teže no
što je očekivala s obzirom na Amandino kržljavo tijelo.
Zato što je ona sad mrtvi teret, babyluv. Zato.
"Začepi", reče ona, nemajući pojma kome se obraća. "Da te nisam čula."
Lisey se popne na krevet pa koljenima obujmi Amandina bedra a rukama Amandin
vrat.U tom dominantnom ljubavničkom položaju mogla je pogledati ravno u sestrino u
strop zureće lice. Za prethodnih slomova Manda je bila poslušna... gotovo poput
hipnotizirane osobe, činilo se tad Lisey. No ovo je izgledalo puno drukčije. Lisey se
mogla samo nadati da nije tako jer se ujutro mora obaviti jutarnja toaleta. Naravno, ako
ta osoba želi nastaviti živjeti samostalno u svojoj ljupkoj kućici.
"Amanda!" drekne ona u sestrino lice. A onda, da si ne bi spočitavala da nije
pokušala sve premda je sama sebi bila pomalo smiješna (ta u kući su samo njih dvije):
"Velka... sisterica... Manda-Mica!Želim da... ustaneš... ustaNEŠ! ...i odeš u semjak... i sjedneš
na TUTU! Sjedni na TUTU, Manda-Mica! Na tri! JEDAN... i DVA!... i TRI!"Lisey ponovno
cimne Amandu u sjedeći položaj, ali se Amanda svejedno nije uspravila.
U jednom trenutku,oko šest i dvadeset,Lisey je Amandu odigla s kreveta u nekakav
polučučanj. Osjećala se kao kad je nabavila svoj prvi auto, Pinto iz 1974., čiji bi se motor
nakon dvije beskrajne minute roštanja po bravici paljenja najzad upalio i pokrenuo
trenutak prije no što bi akumulator crknuo. Ali umjesto da ustane i dopusti Lisey da je
odvede u kupaonicu, Amanda se svali natrag na krevet, i to nahereno, tako da se Lisey
morala pružiti, uhvatiti je ispod pazuha i odgurnuti, psujući, da ne bi pala na pod.
"Glumataš, gaduro!" vikne ona na Amandu, znajući jako dobro da nije tako. "E pa,
samo izvoli! Samo se pretvaraj i—" Shvati koliko je postala glasna - probudit će gospođu
Jones prekoputa ne pripazi li - i prisili se da se stiša. "Samo ti lijepo lezi.Naravno. Ali
ako misliš da ću cijelo jutro plesati oko tebe,onda se ljuto varaš. Idem u kuhinju skuhati
kavu i zobenu kašicu. Ako nešto od toga fino zamiriše Vašoj kraljevskoj visosti,
dreknite. Ili pošaljite svog hebenog lakaja po dostavu."
Lisey nije znala je li što zamirisalo velkoj sisterici Mandi-Mici, ali je fino zamirisalo
Lisey, osobito kava. Popije jednu šalicu bez mlijeka i šećera prije no što je pojela zdjelicu
zobene kaše, a onda popije još jednu, s dva vrhnja i šećerom. Pijuckajući tu drugu kavu,
Lisey pomisli: Sad mi samo treba pljuga, hebena Salemica, i dan bi mi mogao proteći glatko kao
po loju.
U mislima se pokuša okrenuti svojim snovima i sjećanjima na proteklu noć
(SCOTTILISEYRANE GODINE! moš si mislit, pomisli ona), ali si ne dopusti.A nije si
dopustila ni razbijati glavu time što joj se dogodilo prilikom buđenja. Možda će poslije
imati vremena razmišljati o tome, ali ne i sad. Sad se mora postarati za velku sistericu.
Pretpostavimo da je velka sisterica našla slatku ružičastu jednokratnu britvicu na vrhu
ormarića s lijekovima i odlučila si prerezati žile? Ili grkljan?
Lisey žurno ustane od stola, pitajući se je li se Darla sjetila maknuti oštre predmete
iz kupaonice na katu... ili ostalih soba na katu, kad smo već kod toga. Gotovo trkom

88
krene uza stube, strepeći od toga što bi mogla otkriti u velikoj spavaćoj sobi, psihički se
pripremivši da će u krevetu zateći samo par udubljenih jastuka.
Amanda je još ležala u njemu,još zagledana u strop. Kao da se nije pomaknula ni
centimetar. Liseyno olakšanje zamijeni zla slutnja. Sjedne na krevet i uhvati sestrinu
ruku. Bila je topla ali nepomična.
Lisey svim srcem poželi da se Mandini prsti sklope oko njezinih, ali oni ostanu
mlitavi. Voštani.
"Amanda, što ćemo s tobom?"
Ne bude odgovora.
A onda, budući da u sobi osim njih dvije i njihovih odraza u zrcalu nije bilo više
nikog, Lisey reče: "Ovo nije učinio Scott, je li, Manda? Molim te reci da ovo nije Scott
učinio tako što je... ne znam... ušao?"
Amanda ne reče ništa i nakon nekog vremena Lisey ode pročešljati kupaonicu u
potrazi za oštrim predmetima.Zaključi da je Darla ipak pregledala kupaonicu,jer nađe
samo škarice za nokte duboko otraga u donjoj ladici Mandina ne jako toaletnog
toaletnog stolića. Naravno, i one bi bile dovoljne u nekoj odlučnoj ruci. Pa i Scottov je
otac
(tiho, Lisey, nemoj, Lisey)
"U redu",reče ona usplahirena zbog panike koja joj preplavi usta okusom bakra,
ljubičaste svjetlosti koja kao da joj se rascvjetala iza vjeđa i načina na koji je rukom
grčevito stezala te škaričice. "U redu, nema veze. Zanemari to pitanje."
Sakrije škare iza grozda prašnjavih šamponskih testera visoko u Amandinu
ormariću za ručnike a onda se - budući da se nije mogla sjetiti ničega drugog - istušira.
Kad je izašla iz kupaonice primijeti da se oko Amandinih bokova raširila velika vlažna
mrlja i shvati da je to nešto s čime se sestre Debusher neće moći same nositi. Gurne
ručnik ispod Amandine mokre stražnjice.Potom pogleda na sat na noćnom
stoliću,uzdahne, podigne slušalicu i nazove Darlin broj.

2.
Lisey je dan prije čula Scotta u svojoj glavi jasno i glasno:Ostavio sam ti poruku,
babyluv.Oglušila se na to,proglasila to vlastitim glasom koji oponaša njegov.Možda je i
bilo tako - vjerojatno i jest - ali u tri sata tog dugog i vrućeg popodneva,dok je s Darlom
sjedila u Pop's Cafeu u Lewinstonu, u jedno je bila sigurna: ostavio joj je vraški
posthumni dar. Odnosno, vrašku fantovsku nagradu, da se posluži scottizmom. Bješe to
oduran četvrtak, ali bi bio puno gori bez Scotta Landona, premda već dvije godine
pokojnog.
Darla je izgledala umorno koliko se Lisey osjećala umorno. U nekom je trenutku
našla vremena da nabaci malo šminke ali u neseseru nije imala dovoljno streljiva da
sakrije podočnjake. U svakom slučaju nije bilo ni traga gnjevnoj
tridesetineštogodišnjakinji čija je misija potkraj 1970-ih bila jednom tjedno nazvati Lisey
i održati joj prodiku o obiteljskim dužnostima.
"Da mi je znati o čemu razmišljaš, mala Lisey", reče Darla.

89
 Lisey je upravo posegnula za zdjelicom s paketićima zaslađivača. Na zvuk Darlina
glasa ona promijeni smjer,maši se starinske doze za šećer i usipa si pozamašnu hrpicu u
šalicu. "Razmišljala sam kako je danas Kaveni četvrtak", reče ona. "Uglavnom kave sa
šećerom.Ovo mi je valjda deseta šalica."
"Vrijedi za obje", reče Darla. "Bila sam zahodu šest puta, a ponovno ću tamo prije
odlaska iz ovog ljupkog lokala. Hvala Bogu da postoje sredstva protiv žgaravice."
Lisey promiješa svoju kavu,iskrivi lice pa ponovno otpije. "Sigurna si da želiš
spakirati stvari za nju?"
"E pa, netko mora, a ti izgledaš kao smrt na dopustu."
"Hvala ti ko sestri."
"Ako ti neće sestra reći istinu, tko će?"
Lisey je tu rečenicu od Darle čula puno puta, zajedno s Dužnost ne traži dopuštenje i
broj jedan na Darlinoj hit paradi svih vremena, Život nije fer. Danas je ta rečenica ne
zasmeta.Čak joj izmami i blijed smiješak. "Darla, ako ti se to da, neću se jagmiti za tu
povlasticu."
"Nisam rekla da mi se da, nego da hoću. Ti si prenoćila kod nje i ustala s njom
ujutro.Rekla bih da si odradila svoje.Ispričaj me, moram potrošiti krajcar."
Lisey se zagleda za njom misleći, Eto još jedne uzrečice. U obitelji Debusher, u kojoj je
za sve postojala uzrečica, za mokrenje se govorilo potrošiti krajcar a za veliku nuždu -
čudno ali istinito - zakopati kvekera. Scott je obožavao tu posljednju, rekao da vjerojatno
ima staroškotske korijene. Moguće, jer su Debusherovi uglavnom pristigli iz Irske a svi
Andersonovi iz Engleske, barem je tako Majčica tvrdila,ali u svakoj obitelji ima nekoliko
pasa lutalica, zar ne? No nije joj to bilo zanimljivo. Zanimljivo joj je bilo to što su potrošiti
krajcar i zakopati kvekera bili ulov iz istog studenca, Scottova, a od jučer joj se čini da joj je
Scott tako hebeno blizu...
Lisey, to jutros bio je san... to ti je jasno, zar ne?
Nije bila sigurna što zna a što ne o tome što se jutros dogodilo u Amandinoj sobi -
sve se činilo kao san,i to što je pokušala Amandu natjerati da ustane i ode u kupaonicu -
ali u jedno je mogla biti sigurna: Amanda je sad primljena u rehabilitacijski centar
Greenlawn na najmanje tjedan dana. Prošlo je lakše no što su se ona i Darla mogle i
nadati, a sve zahvaljujući Scottu. Sad i
(ijuju)
ovdje, to joj se čini dovoljno.

3.
Darla je stigla u Mandinu udobnu i toplu kućicu prije sedam ujutru. Njezina inače
uredno frizirana kosa sad je bila jedva počešljana a jedno puce na bluzi otkopčano tako
da joj je ružičasti grudnjak drsko provirivao. Dotad se Lisey već uvjerila da Amanda
odbija i jesti. Dopustila je da joj Lisey u usta ugura žlicu kajgane nakon što ju je
natezanjem podigla u sjedeći položaj i podbočila o uzglavlje kreveta, i to je kod Lisey
probudilo žižak nade - ta Amanda ipak guta,možda će progutati i kajganu - ali to bješe
jalova nada.Nakon što je tridesetak sekundi kajgana virila između usana (Lisey je taj

90
jezičac žutog izgledao prilično jezivo, kao da je njezina sestra pokušala pojesti
kanarinca),Amanda ju je naposljetku jezikom izgurala.Nekoliko joj se komadića
zalijepilo za bradu a ostatak skotrljao niz prednji dio spavaćice.Amandine su oči
nastavile nepomućeno zuriti u daljinu. Ili u mistično, ako ste obožavatelj Vana
Morrisona. A Scott je to svakako bio,premda je njegova zacopanost u veličanstvenog
Vana poprilično jenjala početkom devedesetih kad se Scott počeo polako vraćati Hanku
Williamsu i Loretti Lynn.
Darla je odbila povjerovati da Amanda neće jesti dok i ona nije izvela eksperiment s
jajima. U tu je svrhu morala ispeći još jaja;ostatke prvog para jaja Lisey je sastrugala u
smeće. Amandina zagledanost u kilometar daleku točku lišila ju je želje, koju je možda
imala, za ostacima kajgane njezine velke sisterice.
U trenutku kad je Darla umarširala u sobu Amanda je ponovno skliznula iz svog
podbočenog položaja - scijedila se - i Darla je pomogla Lisey da je ponovno usprave.
Lisey je bila zahvalna na toj pomoći jer su je već boljela leđa. Jedva je mogla zamisliti
rastuće troškove danonoćne skrbi za osobu u ovakvu stanju na neodređeno vrijeme.
"Amanda,želim da ovo pojedeš",reče Darla svojim strogim, bespogovornim tonom
kojeg se Lisey sjećala iz mnogih telefonskih razgovora iz svoje mladosti. Taj ton, u
sprezi s izbočenošću Darline čeljusti i držanjem tijela, jasno su poručivali da smatra da
Amanda folira. Izvodi kerefeke,rekao bi Dandy,jedan u nizu njegovih veselih,živopisnih,
besmislenih izričaja.Ali (razmišljala je Lisey) ne bi li Darla gotovo uvijek donijela takav
zaključak kad ne biste učinili ono što ona želi? Da izvodite kerefeke?
"Amanda, želim da pojedeš ova jaja - sad odmah!"
Lisey je zaustila da će nešto reći ali se predomisli. Brže će stići tamo gdje će
neminovno završiti uvjeri li se Darla osobno. A gdje će završiti? Vjerojatno u
Greenlawnu. Centru za rehabilitaciju Greenlawn u Auburnu. Ustanovi u koju su ona i
Scott nakratko svratili nakon Amandina prvog puštanja krvi, u proljeće 2001. Samo što
se ispostavilo da su Scottovi odnosi s Greenlawnom zadirali malo dublje no što je
njegova supruga bila svjesna, Bogu hvala.
Darla je nekako utrpala jaja u Amandina usta pa pogledala u Lisey sa začetkom
pobjedonosnog smiješka."Eto! Mislim da joj je samo bila potrebna čvrsta ru — "
Uto se vršak Amandina jezika pojavi između njezinih mlitavih usana, iznova
gurajući jaja boje kanarinca pred sobom i - plop. Skotrljaju se niz prednjicu njezine
spavaćice još vlažne od prethodnog brisanja spužvom.
"Što si ono željela reći?" obzirno upita Lisey.
Darla se zagleda u svoju stariju sestru. Kad je ponovno pogledala u Lisey,od one
odlučno izbočene brade više nije bilo traga. Izgledala je kao ono što je i bila: sredovječna
žena koju je obiteljska kriza prerano izvukla iz toplog kreveta. Nije plakala, ali je bila na
rubu suza; njezine oči, jasnoplave boje zajedničke svim Debushericama, plivale su u
suzama. "Ovo nije kao prije, zar ne?"
"Ne."
"Je li se noćas što dogodilo?"
"Ne." Lisey reče, ne trepnuvši.
"Histerični plač ili ispad?"

91
 "Ne."
"O mila, što ćemo?"
Lisey je na to imala praktičan odgovor, što nije bilo ni čudno: Darla možda misli
drukčije,ali Lisey i Jodi su oduvijek bile praktične sestre. "Ponovno je polegnuti u
krevet, pričekati početak radnog vremena a onda nazvati onaj centar",reče
Lisey."Greenlawn. I nadati se da u međuvremenu neće ponovno zapisati krevet."

4.
Dok su čekale,pile su kafu i igrale Cribbage,igra koju su sve Debusherove kćeri
naučile od Dandyja puno prije no što su prvi put sjele u žuti školski autobus. Svako
treće-četvrto dijeljenje jedna bi otišla pogledati kako je Amanda. Uvijek je bila u istom
položaju: ležala na leđima i zurila u strop.U prvoj partiji Darla je slistila svoju mlađu
sestru; u drugoj joj se posrećilo s talonom, pa se Lisey našla u govnima. Lisey se zamisli
nad činjenicom da je Darlu to oraspoložilo iako Manda vegetira na katu... ali nije to bilo
nešto što bi željela reći glasno. Čeka ih dug dan i ako ga Darla počne sa smiješkom na
licu - super! Lisey odbije odigrati treću partiju i njih dvije odgledaju nekog country
pjevača u posljednjem segmentu Todaya. Lisey kao da je čula Scotta: Taj neće izbaciti iz
igre starog dobrog Hanka. Naravno, to se odnosilo na Hanka Williamsa. Kad je bila riječ o
country glazbi za Scotta je postojao stari dobri Hank... pa svi ostali.
U devet sati i pet minuta Lisey sjedne za telefon i od informacija dozna broj
Greenlawna.Blijedo se i nervozno nasmiješi Darli. "Darla, drži mi fige."
"Držim. Vjeruj mi."
Lisey nazove. Telefon na drugoj strani zazvoni točno jedanput. "Halo", reče ugodan
ženski glas. "Dobili ste Centar za oporavak i rehabilitaciju Greenlawn,ugovornu
zdravstvenu ustanovu u sklopu Feddersove zdravstvene korporacije."
"Halo, ovdje —" Lisey je stigla reći samo toliko prije no što je spomenuti ugodni
ženski glas počeo nabrajati sve moguće službe koje se moglo dobiti... ukoliko ste vlasnik
digitalnog telefona. Bješe to snimljena poruka. Lisey su zafantali.
Istina,ali tehnologija je silno napredovala,pomisli ona i pritisne 5 za informacije o
prijamu pacijenata.
"Molimo pričekajte. Vaš se poziv preusmjerava", reče joj ugodan ženski glas koji
zamijeni Prozacov orkestar u izvedbi nečeg maglovito sličnog pjesmi Paula Simona
"Homeward Bound".
Lisey se okrene da kaže Darli da su je stavili na čekanje ali je Darla otišla pogledati
kako je Amanda.
Frišku figu, pomisli ona. Nije mogla podnijeti nape—
"Halo, ja sam Cassandra, kako vam mogu pomoći?"
Ako je ime znamen, ne piše nam se dobro, babyluv, oglasi se Scott koji je u njezinoj glavi
vodio glavnu riječ.
"Ovdje Lisa Landon... supruga Scotta Landona?"
Svih tih godina bračnog života predstavila se kao supruga Scotta Landona možda
najviše šest puta,a u dvadeset šest mjeseci njezina udovištva nijedanput. Nije bilo teško

92
shvatiti zašto je to sad učinila: primjer onoga što je Scott nazivao "adutom slave", a koji
bi i on vrlo rijetko odigrao. Djelomice, rekao je, jer se onda osjeća poput umišljenog
seronje a djelomice jer se boji da od toga nikakve koristi, i da će nakon što promrmlja
nešto u stilu Zar ne znate tko sam? u uho šefa sale, šef sale promrmljati u njegovo Ne
monsieur - a tko zte vi?
Dok je Lisey opisivala prijašnje sestrine epizode samosakaćenja i polukatatonije te
jutrošnji veliki skok naprijed,čula je tiho kuckanje kompjutorske tipkovnice.Kad je Lisey
zašutjela Cassandra reče: "Razumijem vašu zabrinutost,gospođo Landon,ali Greenlawn
je trenutačno popunjen."
Lisey protrne. Istog trenutka zamisli Amandu u sobičku veličine ormara u bolnici
Stephens Memorial u No Soapi, u hranom umrljanoj pidžami, zagledanu kroz
prozorske rešetke u narančasto signalno svjetlo na raskrižju Route 117 i 19. "O. Tako
dakle. Ovaj... sigurni ste? To ne ide preko osiguranja ili nečeg takvog - naime platila bih
gotovinom..." Hvatanje za slamke. Zvuči glupo. Kad sve drugo propadne, pozovi se na
lovu. "Ako to što mijenja na stvari", neuvjerljivo dovrši ona.
"Ne mijenja,gospođo Landon." Lisey se učini da sad u Cassandrinu glasu osjeća
stanovito zahlađenje i dodatno premre. "Pitanje je prostora i obveza. Znate, mi imamo
samo—"
Lisey tad začuje jedva čujan bing! Zvuk vrlo sličan onome koji ujutro proizvede
njezin toster kad su pogačice s pekmezom ili burritos gotovi.
"Gospođo Landon, mogu li vas zamoliti da pričekate?"
"Ako morate, naravno."
Začuje se tih škljocaj i vrati se Prozacov orkestar, ovaj put s melodijom koja je nekoć
možda bila tema iz Shafta. Lisey je slušala s blagim osjećajem nestvarnosti. Da Isaac
Hayes ovo čuje, pomisli Lisey, vjerojatno bi legao u kadu s plastičnom vrećicom na
glavi. Ovaj put ostave je na čekanju tako dugo da je posumnjala da su zaboravili na nju -
to joj se znalo dogoditi, osobito kad bi pokušavala kupiti aviokarte ili promijeniti
dogovor za najam automobila. Darla siđe i pruži ruke u kretnji koja je poručivala: Što se
događa?Daj više! Lisey odmahne glavom što je značilo i Ništa i Ne znam.
U tom trenutku ona užasna glazba umukne i Cassandra se vrati. Iz glasa joj je
nestalo hladnoće i prvi put ona zazvuči kao ljudsko biće. Zapravo, na neki joj način
zazvuči poznato. "Gospođo Landon?"
"Da?"
"Oprostite što ste čekali tako dugo ali na računalu sam imala poruku da nazovem
doktora Albernessa u slučaju da vi ili vaš suprug nazovete. Doktor Alberness je baš sad
u svojoj ordinaciji. Da vas spojim?"
"Da", reče joj Lisey. Sad je znala točno na čemu je. Znala je da će joj doktor Alberness
najprije izraziti sućut, kao da je Scott umro prošli mjesec ili prošli tjedan. A ona će mu
zahvaliti. Zapravo, obeća li doktor Alberness da će im problematičnu Amandu skinuti s
vrata usprkos trenutačnoj popunjenosti kapaciteta u Greenlawnu, Lisey bi vjerojatno
sva sretna pala na koljena i pjevušeći mu ga popušila. Od te pomisli samo što nije
prasnula u smijeh i nekoliko je trenutaka morala čvrsto stisnuti usta. A i znala je zašto
joj je Cassandra odjedanput zazvučala tako poznato: tako bi ljudi zazvučali kad bi

93
prepoznali Scotta, shvatili da imaju posla s nekim tko je, hebote, bio na naslovnici
Newsweeka. A ako ta slavna osoba drži ruku oko nečijeg ramena, znači da je i ta druga
osoba slavna, premda samo posredno. Odnosno, kako je Scott jednom rekao, posrano.
"Halo?" reče ugodno promukli muški glas. "Ovdje Hugh Alberness. Vi ste gospođa
Landon?"
"Da, doktore", reče Lisey i da znak Darli da sjedne i prestane hodati ispred nje.
"Ovdje Lisa Landon."
"Gospođo Landon, dopustite da vam najprije izrazim sućut. Vaš mi je suprug
potpisao pet svojih knjiga i čuvam ih kao oko u glavi."
"Hvala, doktore Alberness", reče Lisey a Darli pokaže krug načinjen od palca i
kažiprsta: Sređeno. "Baš ste ljubazni."

5.
Nakon što se darla vratila iz WC-a Lisey reče da ne bi bilo zgorega da i ona ode - do
Castle Viewa je trideset kilometara a popodne je promet često gust. Za Darlu će to biti
tek prva etapa. Nakon što spakira torbu za Amandu - što su jutros obje zaboravile
učiniti - morat će se odmah vratiti u Greenlawn. A nakon što isporuči torbu slijedi
druga povratna vožnja u Castle Rock. Skrenut će - naposljetku - na svoj kolni prilaz
negdje oko pola devet, posluže li je sreća - i promet.
"Na tvome bih mjestu duboko udahnula i začepila nos", reče Darla.
"Loše?"
Darla slegne ramenima, pa zijevne. "Bila sam i u gorima."
Kao i Lisey, osobito na putovanjima sa Scottom. Napne bedra i naprći stražnjicu nad
školjku - temeljito je svladala zahodski čučanj književnih turneja - pusti vodu, opere
ruke, poprska si lice vodom, počešlja se, pa se pogleda u zrcalo. "Nova žena",reče svom
odrazu. "Američka ljepotica." Iskesi se samoj sebi skupom zubnom protetikom. No oči
iznad tog krokodilskog cera izgledale su sumnjičave.
"Gospodin Landon je rekao upoznam li vas ikad da vas upitam— "
Nemoj o tome, pusti to.
"Da vas upitam kako je nasamario medicinsku sestru—"
"Samo što Scott nije rekao nasamario", reče ona svom odrazu.
Šuti, mala Lisey!
"—kako je nasamario medicinsku sestru u Nashvilleu."
"Scott je rekao zafantao. Zar ne?"
Ponovno taj bakreni okus u ustima, okus kovanica i panike. Da, Scott je rekao
zafantao. Naravno. Scott je doktoru Albernessu rekao da upita Lisey (upozna li je ikad)
kako je onomad zafantao medicinsku sestru u Nashvilleu; Scott je savršeno dobro znao
da će ta poruka stići do nje.
Je li joj slao poruke? Je li, već tada?
"Pusti to", šapne ona svom odrazu i izađe iz WC-a. Bilo bi lijepo držati taj glas u
stupici svojih misli ali u posljednje vrijeme kao da je uvijek tu. Dugo je šutio, jer je ili
spavao ili se slagao s Liseynim zaključkom da se o nekim stvarima ne govori, da neke

94
teme ne potežu ni razne inačice vlastitog ja. Primjerice o onome što je medicinska sestra
rekla onaj dan nakon što je Scott ranjen. Ili
(tiho budi tiho)
što se dogodilo
(Kuš!)
zimi 1996.
(DA SI KUŠ!)
I osmog li čuda! Glas posluša... ali je ona osjećala da motri i osluškuje, i bojala se.

6.
Lisey izađe iz zahoda kad je Darla spuštala telefonsku slušalicu.
"Nazvala sam onaj motel prekoputa Greenlawna", reče ona. "Izgledao je čisto pa
sam rezervirala sobu za noćas. Doista ne želim voziti do Castle Viewa,a mogu i Mandu
obići odmah ujutro.Morat ću samo kao kokoš pretrčati preko ceste." Pogleda u mladu
sestru tjeskobna izraza lica koji se Lisey učini nestvaran s obzirom na sve te godine koje
je provela slušajući Darlu kako pridikuje, najčešće kreštavim, neumoljivim glasom.
"Misliš da je to smiješno?"
"Mislim da je to izvrsna ideja." Lisey stisne Darlinu ruku i od Darlina je smiješka
olakšanja stegne oko srca. Pomisli: Još nešto što novac čini. Pretvori te u glavu obitelji.
Šeficu. "Idemo, Darla. Ja ću voziti natrag, može?"
"Nemam ništa protiv", reče Darla i krene za svojom mlađom sestrom u gasnući dan.

7.
Povratna vožnja u Castle View otegnula se baš kao što se Lisey pribojavala; zapeli
su iza prekrcanog, ljuljajućeg kamiona za prijevoz drvene celuloze,a na uzbrdicama i u
zavojima nije bilo mjesta za pretjecanje.Najbolje što je Lisey mogla bilo je voziti na
odstojanju da ne gutaju poluprokuhane ispušne plinove. To joj je dalo vremena da
razmisli o proteklom danu. Barem to.
Razgovor s doktorom Albernessom bio je kao da stigneš na utakmicu u sudačkoj
nadoknadi, ali to nije bilo ništa novo; igra "hvatanja konaca" bila je sastavni dio života
sa Scottom. Recimo dan kad je banuo dostavni kamion iz Portlanda s trosjedom na
rasklapanje od dvije tisuće dolara. Scott je bio u svojoj radnoj sobi i pisao uz glazbu
navijenu do uobičajene zaglušujuće razine - usprkos zvučnoj izolaciji Steve Earle i
njegova "Guitar Town" tiho se čuo - a prekinuti ga u poslu značilo bi dodatnih dvije
tisuće dolara zbog oštećenja njezina sluha. Dostavljač je rekao da im je "gospodin" rekao
da će im ona reći kamo da stave taj novi komad pokućstva. Lisey im žurno reče da
postojeći trosjed - kojemu ama baš ništa nije falilo - odnesu u štalu a novi stave na
njegovo mjesto. Barem se bojom uklapao u prostoriju, pa joj lakne. Znala je da ona i
Scott nisu nikad razgovarali o kupnji novog trosjeda, na rasklapanje ili u komadu, baš
kao što je znala da će Scott izjaviti - i to kako uvjereno - da jesu. Bila je sigurna da je on o

95
tome s njom razgovarao u svojoj glavi, samo bi katkad te razgovore zaboravio izgovoriti
glasno. Zaboravljanje bješe umijeće koje je on dotjerao do savršenstva.
Njegov objed s Hughom Albernessom mogao je biti još jedan primjer toga. Možda je
namjeravao to reći Lisey, i da ste ga upitali nakon šest mjeseci ili godinu dana možda bi
vam rekao da joj i jest ispričao: Ručak s Albernessom? Naravno, ispričao sam joj iste večeri do
u tančine. A zapravo je te večeri otišao u svoju radnu sobu, pustio novi Dylanov album i
počeo raditi na nekoj novoj kratkoj priči.
Ili je možda taj put bilo drukčije - ne samo da je zaboravio (kao što je jednom
zaboravio da imaju sudar, ili kao što joj je zaboravio ispričati o svom iznimno shebanom
djetinjstvu), nego je sakrio tragove koje će ona otkriti tek nakon njegove smrti koju je
već predvidio, postavljao ono što bi on nazvao "postaje fanta".
Ovako ili onako, Lisey je već i prije bila u situacijama da hvata Scottove konce pa je
u telefonskom razgovoru s doktorom Albernessom većinu rupa u svom znanju
popunila tako da bi ubacila Aha i
Nije valjda! i Znate, to zaboravih!
Kad si je Amanda u proljeće 2001. pokušala izrezati pupak a potom sedam dana
provela u psihičkoj baruštini koju je njezina psihijatrica nazvala polukatatonijom, obitelj
je raspravljala o mogućnosti da je se pošalje u Greenlawn (ili nekakvu psihijatrijsku
ustanovu) jedne duge, intenzivne a katkad i žučljive obiteljske večere koje se Lisey jako
dobro sjećala. A sjećala se i da je Scott bio neuobičajeno mučaljiv te večeri i da je samo
prebirao po hrani. Kad je diskusija bila privedena kraju rekao je da će on, ako nitko
nema ništa protiv, prikupiti oglase i brošure da ih pregledaju.
"Govoriš kao da je riječ o krstarenju", rekla je Cantata - prilično podmuklo, pomislila
je Lisey.
Scott je slegnuo ramenima, prisjećala se Lisey, vozeći za kamionom pokraj mecima
izbušenog znaka na kojem je pisalo DOBRO DOŠLI U OKRUG CASTLE! "Sad nije pri
sebi,to je jasno", rekao je Scott. "Ali bi moglo biti važno da joj netko pokaže put kući dok
se još želi vratiti."
Cantyn je suprug na to frknuo. To što je Scott svojim knjigama zaradio milijune nije
sprečavalo Richarda da ga uporno smatra naivnim sanjarom, a kad bi Rich iznio
nekakvo mišljenje znalo se da će Canty Lawlor to mišljenje podržati. Lisey ni u jednom
trenutku nije palo na um da im kaže da Scott zna o čemu govori ali kad razmisli, ni njoj
tog dana nije baš bilo do jela.
U svakom slučaju Scott je donio puno brošura i letaka o Greenlawnu; Lisey se
sjećala da ih je našla razbacane po kuhinjskoj radnoj ploči. Na jednoj se vidjela
fotografija velike zgrade koja je podsjećala na Taru iz filma Zameo ih vjetar a naslov je
glasio Duševne bolesti, vaša obitelj i vi. No nije se sjećala daljnjih rasprava o Greenlawnu,
a kako i bi? Nakon što se Amanda počela oporavljati, brzo je prizdravila. A Scott nikad
nije spomenuo svoj objed s doktorom Albernessom u listopadu 2001., nekoliko mjeseci
nakon stoje Amanda nastavila živjeti za nju normalnim životom.
Prema riječima doktora Albernessa (toliko je Lisey shvatila preko telefona iz reakcija
na njezine pristojne Aaove, Valjda neove i Zaboravih toove), Scott mu je za tim njihovim
objedom rekao da je uvjeren kako Amandi Debusher predstoji ozbiljniji raskid sa

96
stvarnošću, vjerojatno i konačan, te da je, nakon što je pročitao brošure o Greenlawnu i s
dobrim doktorom obišao centar, uvjeren da bi Greenlawn bio pravo mjesto za nju dođe
li do toga. To da je Scott iskamčio obećanje doktora Albernessa da će osigurati mjesto za
njegovu šogoricu kad i ako kucne čas - a sve to u zamjenu za jedan objed i nekoliko
potpisanih knjiga - nije nimalo iznenadilo Lisey. Ne nakon što je tolike godine gledala
kako slava opojno djeluje na neke ljude.
Pruži ruku prema radiju. Zaželjela se malo lijepe i glasne country glazbe (još jedna
loša navika koju je stekla posljednjih nekoliko godina života sa Scottom a koje se još nije
riješila), pa pogleda u Darlu i shvati da je Darla zaspala glave naslonjene na suvozački
prozor. Nije baš dobar trenutak za Shooter Jenningsa ili duo Big & Rich. Uzdahnuvši,
Lisey makne ruku s radija.

8.
Doktor Alberness želio je natenane osvježiti sjećanja na objed sa slavnim Scottom
Landonom i Lisey mu je rado izišla ususret, usprkos Darlinoj opetovanoj ručnoj
signalizaciji, uglavnom u smislu
Možeš li ga požuriti?
Lisey bi vjerojatno mogla, ali je smatrala da to ne bi bilo dobro za njih. Osim toga,
bila je radoznala. Još i više, bila je gladna. Čega? Novih saznanja o Scottu. Na neki je
način slušati doktora Albernessa bilo kao da gleda stare uspomene skrivene u knjižnoj
trakavici u Scottovoj radnoj sobi. Nije znala čini li ukupnost Albernessovih sjećanja jednu
od Scottovih "postaja fanta" - pretpostavljala je da ne - ali je znala da su u nje izazvala
oporu premda snažnu bol. Zar je to sve što ostane od žalovanja nakon dvije godine? Taj
pepeljasti talog nemilosrdne tuge?
Najprije je Scott Albernessa nazvao telefonom. Je li unaprijed znao da je doktor
njegov cepelinski veeelki obožavatelj ili to bješe puka slučajnost? Lisey nije vjerovala da
je bila riječ o .slučajnosti premda je to bilo malo... ovaj... preslučajno, ali ako je Scott
znao, kako je znao? Nije uspjela smisliti način na koji bi to upitala a da ne prekine
liječnikovu bujicu reminiscencija, i to je bilo u redu jer je vjerojatno nevažno. U svakom
slučaju, Albernessu je Scottov poziv silno polaskao (zapravo se rastopio, kako se kaže), te
bješe krajnje susretljiv i glede Scottovih pitanja u vezi s njegovom šogoricom i glede
poziva na ručak.Smije li, upitao je doktor Alberness, donijeti nekoliko njemu najdražih
Landonovih djela na potpis? I više nego u redu, odgovorio je Scott, bit će mu
zadovoljstvo.
Alberness je donio njemu najdraža Landonova djela; Scott je donio Amandinu
povijest bolesti. Na što se Lisey, ni kilometar od Amandine ljupke drvene kućice, upita:
kako je Scott došao do nje? Je li zašarmirao Amandu? Ili Jane Whitlow, psihijatricu s
krunicom? Obje? Lisey je znala da je to moguće. Scottov šarm nije djelovao na sve ljude
- Dashmiel, južnjački kukavički pizdek, bio je živi dokaz – ali bi mu mnogi podlegli.
Amanda je svakako bila jedna od njih, iako je Lisey bila uvjerena da njezina sestra nikad
nije sasvim vjerovala Scottu (Manda je pročitala sve njegove knjige, čak i Ispražnjene

97
zloduhe... nakon čega je cijeli tjedan spavala upaljenih svjetala). Što se tiče Jane Whitlow,
Lisey nije imala pojma je li Scottov šarm djelovao na nju.
To kako je Scott došao do Amandine povijesti bolesti mogla bi biti još jedna stvar
glede koje Liseyna znatiželja nikad neće biti zadovoljena. Možda će se morati
zadovoljiti spoznajom da je Scott uspio nabaviti Amandinu povijest bolesti, daju je
doktor Alberness spremno proučio i da se složio sa Scottovim mišljenjem: Amandi
Debusher vjerojatno predstoji jača kriza.A u nekom trenutku (vjerojatno puno prije no
što su pojeli desert) Alberness je svojem omiljenom piscu obećao da će za gospođicu
Debusher naći mjesta u Greenlawnu dođe li do tog kobnog sloma.
"Baš lijepo od vas",toplo mu je rekla Lisey.A sad - skrenuvši na Amandin kolni
prilaz drugi put toga dana - upita se kad je doktor upitao Scotta odakle crpi svoje ideje.
Na početku ili na kraju? Uz predjelo ili uz kavu?
"Darla-Šarla, probudi se", reče Lisey i ugasi motor. "Stigle smo."
Darla se uspravi, pogleda u Amandinu kuću i reče: "Joj, sranje."
Lisey prasne u smijeh. Nije se mogla suzdržati.

9.
Pakiranje Mandinih stvari neočekivano ih obje rastuži.Nađu njezine putne kovčege
u niši na drugom katu koja joj je služila kao tavan. Tamo su bila samo dva izgrebena
Samsonitea, još s ceduljicama Miami International Airporta,kad je otišla na Floridu
posjetiti Jodothu...kad?Prije sedam godina?
Ne, pomisli Lisey, prije deset. Žalosno se zagleda u kovčege pa izvuče veći.
"A da uzmemo oba",sumnjičavo će Darla, a onda si obriše lice. "Uf! Koja vrućina tu
gore!"
"Uzmimo samo veliki",reče Lisey.Zamalo dometne da joj se čini da Amanda ove
godine neće na bal katatonika, ali si pregrize jezik. Bio je dovoljan jedan pogled na
Darlino umorno, znojno lice da shvati da je ovo potpuno pogrešan trenutak za
duhovitost. "Možemo u nj potrpati dovoljno stvari za najmanje tjedan dana.A ona neće
daleko. Sjećaš se što je rekao doktor?"
Darla kimne glavom i ponovno obriše lice. "Uglavnom će biti u svojoj sobi, barem u
početku."
U normalnim bi okolnostima iz Greenlawna poslali liječnika da Amandu pregleda
in situ, ali zahvaljujući Scottu,Alberness je preskočio posrednike. Nakon što je provjerio
da se doktorica Whitlow odselila a da Amanda ili ne može ili ne želi hodati (i da je
inkontinentna), reče Lisey da će po Amandu poslati bolničko vozilo - bez oznaka,
napomene on. Izgleda poput dostavnog kombija. Lisey i Darla vozile su se za njim do
Greenlawna u Liseynu BMW-u i obje bile silno zahvalne - Darla doktoru Albernessu,
Lisey Scottu. No činilo se da je pregled doktora Albernessa potrajao puno duže od
četrdeset minuta, a njegovo izvješće nije nimalo ohrabrivalo. Jedini njegov dio na koji se
Lisey sad imala volje usredotočiti bio je onaj koji je Darla upravo spomenula:Amanda će
veći dio prvog tjedna biti pod strogim nadzorom,u svojoj sobi ili na terasici ispred nje -
ako će je uspjeti nagovoriti da tako daleko hoda.Neće odlaziti ni u dnevni boravak u

98
dnu hodnika osim u slučaju naglog i drastičnog poboljšanja. "Što ne očekujem", rekao
im je doktor Alberness. "Događa se,ali rijetko. Ja smatram da treba govoriti istinu, moje
dame, a istina je ta da gospođici Debusher predstoji dugotrajan boravak."
"Osim toga", reče Lisey, ogledavajući veći kovčeg, "želim joj kupiti nove kofere. Ovi
su zgnječeni."
"Dopusti da ih ja kupim", reče Darla muklog i drhtavog glasa. "Ti toliko činiš,
Lisey.Draga mala Lisey." Ona uhvati Liseynu ruku, podigne je k svojim ustima i
cmokne.
Lisey se iznenadi - gotovo zgrane. Ona i Darla zakopale su ratnu sjekiru ali ovakav
oblik izljeva ljubavi svejedno nije bio tipičan za njezinu stariju sestru.
"Doista to želiš?"
Darla mahnito zakima glavom, zausti da će nešto reći, ali onda ponovno počne
brisati lice od znoja.
"Dobro si?"
Darla kao da će potvrdno kimnuti ali onda odmahne glavom. "Novi koferi!" zavapi
ona."Dobar vic! Misliš li da će joj više ikad zatrebati? Ta čula si ga - nikakve reakcije na
pucketanje prstima, nikakve reakcije na glasne udarce, nikakve reakcije na bockanje!
Znam kako sestre zovu ljude poput nje, zovu ih munjole, i pišam ti ja na sve to njegovo
trabunjanje o terapiji i čudotvornim lijekovima, ako se ona ikad oporavi bit će to osmo
čudo!"
Kao što se kaže, pomisli Lisey i nasmiješi se... ali samo u sebi, gdje je bilo sigurno
smiješiti se. Povede svoju umornu i zaplakanu sestru niz kratke i strme tavanske stube i
ispod zone vrućine. A onda, umjesto da joj kaže dok je života ima nade, ili da se u kišni
dan skloni ispod kišobrana smiješka, ili da je noć najcrnja prije zore, ili nešto drugo
istom ispalo iz pasjeg dupeta, samo ju je zagrlila. Jer ponekad je zagrljaj ono najbolje.
Jedna od stvari koje je naučila od čovjeka čije je prezime uzela kao svoje - da je kadikad
najbolje šutjeti, staviti lokot na usta i čekati da prođe ono najgore.

10.
Lisey ponovno upita Darlu da li dosita ne želi društvo za ponovnu vožnju do
Greenlawna i Darla odmahne glavom. Na kazeti ima snimljen neki stari roman
Michaela Noonana, reče, i ovo će biti dobra prilika da zagrize u nj. Umila se u Mandinoj
kupaonici, popravila šminku i povezala kosu pa je izgledala dobro,a koliko Lisey
zna,žena koja izgleda dobro najčešće se tako i osjeća. I tako ona lagano stisne Darlinu
ruku, reče joj da pažljivo vozi i pogledom isprati njezin auto.A onda polako obiđe
Amandinu kuću, najprije iznutra a onda i izvana, provjeravajući je li sve zaključano:
prozori, vrata, podrumski ulaz, garaža. Dva garažna prozora ostavi odškrinuta da se
garaža ne bi pregrijala. To je Scott naučio nju, a njega njegov otac, strahotni Frcko
Landon... koji ga je naučio i čitati (već s dvije godine), računati na crnoj pločici pokraj
kuhinjskog štednjaka, skočiti s klupe u ulaznom predvorju uz povik Geronimo!... kao i
sve o krvnim fantovima, naravno.
"Postaje fanta - poput postaja križnog puta, pretpostavljam."

99
 Rekavši to, on se nasmije. Nervoznim smijehom, kao da se pritom bojažljivo osvrće, onako
kako se dijete smije prostom vicu.
"Aha,baš tako",promrmlja Lisey i zadrhti usprkos vrućini kasnog popodneva.
Uznemiruje način na koji se ta stara sjećanja poput mjehurića dižu na površinu
sadašnjosti. Kao da se prošlost nije upokojila, kao da se na nekoj razini visoke kule
vremena sve još događa.
Ne valja tako razmišljati, takav način razmišljanja uvalit će te u gnjilobu.
"I ne sumnjam", reče Lisey pa se i sama nervozno nasmije. Krene prema svom autu,
noseći kolut Amandinih ključeva - iznenađujuće težak, teži od njezina, premda je
Liseyna kuća puno veća - nataknut na kažiprst desne ruke. Imala je osjećaj da je već u
gnjilobi. Amanda u žutoj kući tek je početak.Jer tu su i "Zack McCool" i onaj ljigavi
inkunkanac, profesor Woodbody. Današnji su događaji potisnuli tu dvojicu iz njezinih
misli, ali to nije značilo da su prestali postojati.Osjećala se odveć umorno i bezvoljno da
bi se večeras baktala s Woodbodyjem, preumorna i previše bezvoljna da bi slijedila trag
do njegova legla... ali zaključi da bi ipak to trebala učiniti, ako ni zbog čega drugog a
ono jer je njezin telefonski frend "Zack" zazvučao kao da bi mogao biti stvarno opasan.
Uđe u auto, ubaci ključeve svoje velke sisterice Mande-Mice u pretinac za rukavice i
krene natraške niz kolni prilaz. Zapadajuće sunce prebaci po unutarnjoj strani krova
auta blještavu mrežu odsjaja od nečeg iza nje. Lisey se lecne, nagazi na kočnicu, okrene
se i ugleda onu srebrnu lopatu. POČETAK, SHIPMANOVA KNJIŽNICA. Lisey pruži
ruku iza sebe, dodirne drveni držak i osjeti kako joj se misli smiruju. Pogleda lijevo-
desno niz cestu, ne ugleda nikakvo vozilo i krene kući. Gospođa Jones sjedila je na
prednjem trijemu pa podigne ruku u znak pozdrava. Lisey podigne svoju. A onda
ponovno zavuče ruku između BMW-ovih sjedala kako bi čvrsto uhvatila držak lopate.

11.
Želi li si iskreno priznati,pomisli ona na početku svoje kratke vožnje kući, mora
priznati da je više plaše ta povratnička sjećanja - osjećaj da se događaju iznova, sada - od
onoga što se u cik zore možda a možda je i nije dogodilo u Amandinu krevetu.To bi
mogla proglasiti (recimo) snom napola probuđenog tjeskobnog uma.Ali donedavno već
dugo nije pomislila na Gerda Allena Colea, a da su je upitali kako se zvao Scottov otac
ili gdje je radio, rekla bi da se ne sjeća, časna riječ.
"U U.S. gipsari", reče. "Samo što ju je Frcko zvao U.S. lopovara." A onda, tiho i
bijesno, gotovo zarežavši, Lisey reče: "Prestani. Dosta. Da si prestala."
No može li?To se mora upitati.To je najvažnije pitanje jer nije samo njezin pokojni
suprug potisnuo neke bolne i zastrašujuće uspomene.I ona je podigla neku vrstu
mentalnog zastora između SADAŠNJE LISEY i LISEY! RANE GODINE!, i uvijek ga
smatrala neprozirnim, ali večeras nije baš sigurna u to. U najmanju je ruku pun rupa, i
zavirite li kroz njih izlažete se opasnosti da ćete u ljubičastoj maglici iza njega ugledati
stvari koje možda ne želite vidjeti. Bolje je ne gledati, kao što je bolje ne pogledati se u
zrcalo nakon što padne noć osim ako su upaljena sva svjetla u prostoriji u kojoj se zrcalo
nalazi, ili pojesti

100
 (noćnu hranu)
naranču ili zdjelicu jagoda nakon zalaska sunca. Neka su sjećanja dobra, no druga
su opasna.Najbolje je živjeti u sadašnjosti. Jer dohvatiš li se pogrešnog sjećanja možeš —
"Možeš što?" Lisey se upita srditim, drhtavim glasom,a onda odmah doda: "Ne
želim znati."
Iz suprotnog smjera i zapadajućeg sunca izroni PT Cruiser i čovjek za volanom joj
lagano mahne.Lisey odmahne iako se nije mogla sjetiti nijednog svog znanca koji bi
imao PT Cruiser. Nema veze: ovdje u selendri uvijek odmahneš, to nalaže provincijska
pristojnost. Ionako su joj misli negdje drugdje. Zapravo si ne može priuštiti taj luksuz i
odbaciti sva svoja sjećanja samo zato što ima nekih stvari
(Scott u stolici za ljuljanje, pretvorio se u oči a vani zavija silovit vjetar koji vije od
Yellowknifea)
s kojima se nije kadra suočiti. A nisu ni sva izgubljena u ljubičastoj izmaglici; neka
su jednostavno pospremljena u njezinu vlastitu mentalnu knjižnu trakavicu, i lako su
dostupna. Primjerice to s fantovima. Scott joj je jednom prigodom rastumačio što su
fantovi, nije li?
"Da", reče Lisey pa spusti štitnik da joj zapadajuće sunce ne bliješti u oči. "U New
Hampshireu.Mjesec dana prije vjenčanja.Ali se ne sjećam točno gdje."
Zove se Antlers.
U redu, dobro, pa što? Pansion Antlers.A Scott je boravak u njemu proglasio
njihovim uvodnim medenim mjesecom ili nečim sličnim —
Predujamnim medenim mjesecom. On to zove njihovim predujamnim bračnim putovanjem.
Kaže: "Hajde, babyluv, zapni i spakiraj se."
"A kad je babyluv upitala kamo idemo — " promrmlja Lisey.
—a kad Lisey pita kamo idu on kaže: "Znat ćemo kad stignemo." I doista tako i bude. Nebo je
tad već bijelo i na radiju kažu da se sprema snijeg, premda to zvuči nevjerojatno jer je lišće još na
drveću i tek počinje mijenjati...
Otišli su tamo proslaviti objavljivanje džepnog izdanja Ispražnjenih zloduha, te
užasne, stravične knjige koja je Scotta Landona prvi put dovela na liste najprodavanijih
knjiga i učinila ih bogatima. Ispostavilo se da su jedini gosti. Zadesi ih hir prirode -
ranojesenska snježna mećava. U subotu obuju gojzerice, utabaju stazu kroz šumu i
sjednu ispod
(njam-njam stabla)
stabla, posebnog stabla, on pripali cigaretu i reče da joj mora nešto reći, nešto
nezgodno, i ako se ona zbog toga predomisli i ne uda za njega bit će mu žao... i više od
toga, srce će mu prepući, hebiga ali—
Lisey naglo skrene i zaustavi se uz rub ceste, hrskajući podigavši oblak prašine iza
sebe. Dnevna je svjetlost još bila jaka ali se mijenjala i pretakala u svilenkastu i neobičnu
snovitu svjetlost u isključivom autorskom vlasništvu lipanjskih večeri Nove Engleske,
ljetni žar koji je najupečatljivija životna uspomena ljudi rođenih sjeverno od
Massachusettsa.
Ne želim se vraćati u Antlers i tom vikendu. Ni snijegu koji nam se činio tako magičan, ni
pod to njam-njam stablo gdje smo jeli sendviče i pili vino, ni u krevet koji smo te noći dijelili, ni

101
njegovim pričama - o klupama, fantovima i ludim očevima. Tako se bojim da će me ta dostupna
sjećanja odvesti do svega što se ne usuđujem vidjeti. Molim te, nemoj više.
Lisey postane svjesna da to ponavlja tihim glasom: "Nemoj više. Nemoj više. Nemoj
više."
Ali je ona već krenula u lov na fant i možda je prekasno reći nemoj više. Prema
riječima stvora koji je s njom jutros bio u krevetu već je nabasala na prve tri postaje. Još
nekoliko njih i može zatražiti svoju nagradu. Katkad čokoladicu! A katkad sok, Colu ili
Royal Colu! A redovno karticu na kojoj piše FANT! Kraj!
Ostavio sam ti fant, rekao je stvor u Amandinoj spavaćici... a sad kad sunce zapada
njoj je ponovno teško povjerovati da je taj stvor doista bio Amanda. Ili samo Amanda.
Stiže ti krvni fant.
"Ali najprije dobar fant", promrmlja Lisey. "Još nekoliko postaja i dobivam nagradu.
Piće. Dupli viski, molim." Ona se ćaknuto nasmije. "Ali ako postaje fanta zalaze iza
ljubičastog zastora, kako to dovraga može biti dobro? Ne želim zaći iza."
Jesu li njezina sjećanja postaje fanta? Ako jesu, mogla bi nabrojiti tri živopisna
sjećanja iz protekla dvadeset četiri sata: nokautirala je onog luđaka,kleči pokraj Scotta
na užarenom asfaltu,Scott izranja iz tame, pružajući svoju okrvavljenu ruku prema njoj
poput žrtvenog dara... a to mu je i bila namjera.
Fant, Lisey! I to ne bilo kakav, nego krvni fant!
Ležeći na asfaltu rekao joj je da je njegov dugonja - stvor beskrajnog pirgavog boka -
jako blizu. Ne vidim ga, ali čujem kako se gosti, rekao je.
"Ne želim više o tome misliti!" Lisey gotovo vrisne ali glas kao da joj je dopirao iz
užasne daljine, preko užasnog ponora; stvarni svijet naglo je otančao, poput leda. Ili
zrcala u koje se ne usudiš gledati dulje od sekunde-dvije.
Mogao bih ga tako prizvati. Došao bi.
Sjedeći za upravljačem svojeg BMW-a Lisey se sjeti kako je njezin muž kumio da mu
se donese leda i kako je led stigao - osmo čudo -i uhvati se rukama za lice. Izmišljanje je
bila Scottova a ne Liseyna jača strana, ali kad ju je doktor Alberness upitao za onu
medicinsku sestru u Nashvilleu, Lisey se potrudila i smislila nešto o tome kako je Scott
zadržao dah i razrogačio oči - drugim riječima pretvarao se da je mrtav - a Alberness se
nasmijao kao da nije čuo ništa smješnije. Lisey nije pozavidjela ljudima kojima je on bio
šef, ali se uz pomoć te pričice barem riješila Greenlawna i dospjela ovamo, na rub ceste,
gdje joj stare uspomene laju oko nogu poput gladnih pasa i trgaju njezin ljubičasti
zastor... njezin mrski no dragocjeni ljubičasti zastor.
"Čovječe, izgubljena sam", reče ona i spusti ruke. Uspije se slabašno nasmijati.
"Izgubljena u najdubljoj, najtamnijoj hebenoj šumi."
Ne, mislim da je najdublja i najtamnija šuma još ispred - tamo gdje su stabla gusta, njihov
miris sladak a prošlost sejoš događa. Zanavijek događa. Sjećaš li se kako si hodala za njim tog
dana?Kroz snijeg koji je hirom prirode pao već u listopadu, i u šumu?
Naravno da se sjeća.On je utirao stazu a ona hodala za njim, pokušavajući ubaciti
svoje krplje u tragove njezina zbunjujućeg mladića. A ovo je jako slično tome,zar
ne?Samo što,ako ona to doista namjerava učiniti, treba joj još nešto. Još jedan ulomak
prošlosti.

102
 Lisey ubaci u prvu brzinu, provjeri u retrovizoru nailazi li kakvo vozilo, pa se
okrene i odveze putem kojim je došla, neštedimice potjeravši svoj BMW.

12.
Naresh Patel,vlasnik Patelova marketa,bio je dežuran kad je Lisey ušla malo nakon
pet sati tog predugačkog četvrtka. Sjedio je za blagajnom u plastičnom stolcu, jeo curry i
gledao kako Shania Twain vrti bokovima na Country Music Television. On odloži jelo i
ustane Lisey u čast. Na njegovoj je majici pisalo JA V JEZERO DARK SCORE.
"Molim kutiju Salem Lights", reče Lisey. "Zapravo, dajte mi dvije."
Gospodin Patel bio je dućandžija gotovo četrdeset godina - najprije šegrt u očevu
marketu u New Jerseyu a onda i vlasnik vlastite trgovine - i znao je da se njega ne tiče
kad očigledni trezvenjaci iznebuha počnu kupovati cugu ili očigledni nepušači
iznebuha počnu kupovati cigarete. On na svojim dobro opskrbljenim policama nade
otrov koji je gospođa zatražila,stavi ga na tezgu i prokomentira ljepotu dana.Pravio se
da ne primjećuje šok na licu gospođe Landon kad je vidjela koliko njezin otrov košta,
što je ukazivalo na dužinu razdoblja između prestanka i ponovnog početka
pušenja.Ova si barem može priuštiti svoj otrov; gospodin Patel ima mušterije koje
vlastitoj djeci otimaju zalogaj iz usta da bi mogli kupovati cigarete.
"Hvala vam", reče ona.
"Nema na čemu, molim dođite opet", reče gospodin Patel i ponovno se ugodno
namjesti pred televizorom: Darryl Worley pjevao je pjesmu "Awful, Beautiful Life",
jednu od njemu najdražih.

13.
Lisey je parkirala pokraj Patelove trgovine tako da ne ometa pristup benzinskim
crpkama - bilo ih je četrnaest, na sedam besprijekorno čistih uzdignutih otoka - i nakon
što se vratila za upravljač svojeg auta upali motor da spusti prozor. Istog se trenutka
upali i XM radio ispod kontrolne ploče (kako bi se Scottu svidjeli toliki glazbeni kanali)
i tiho zasvira. Bio je namješten na postaju "The 50s on 5", i Lisey se ne iznenadi začuvši
"Sh-Boom". Premda ne u izvedbi Chordsa; ovo je bila novija izvedba kvarteta koji je
Scott uporno zvao Četiri bljedolika. Osim kad je bio pijan. Onda ih je zvao Četiri
pristojna bjelušana.
Ona potrga gornji dio jedne od netom kupljenih kutija cigareta i ubaci Salemicu
među prste prvi put u... kad je to posljednji put učinila? Prije pet godina?Sedam?Kad je
upaljač BMW-a iskočio ona njime pritisne vrh cigarete i oprezno potegne dim
aromatiziran mentolom. Odmah ga iskašlje a oči joj zasuze.Pokuša potegnuti još jedan
dim. Ovaj put prođe nešto bolje, ali joj se zavrti u glavi. Kad je povukla treći dim uopće
ne zakašlje ali joj se učinilo da bi se mogla onesvijestiti. Prevali li se na upravljač truba
će zapevati a gospodin Patel izjuriti da vidi što se događa. Možda će stići na vrijeme da
je spriječi da se, glupača, opeče - zove li se takva smrt auto da fe ili defenestracija? Scott

103
bi znao, baš kao što je znao tko je snimio crnačku verziju "Sh-Booma" - Chordsi - i tko je
bio vlasnik biljarnice u Posljednjoj kinopredstavi - Sam Lav.
Ali više nema ni Scotta, ni Chordsa ni Sama Lava.
Ona ugasi cigaretu u donedavno besprijekorno čistoj pepeljari. Nije se mogla sjetiti
ni imena motela u Nashvilleu, onoga u koji se vratila nakon što je naposljetku otišla iz
bolnice ("Jašta, vraćaš se ko pijanac svome vinu i pseto svojoj bljuvotini", začuje kako
Scott u njezinoj glavi deklamira), osim da joj je recepcionar dao jednu od lošijih stražnjih
soba iz koje se pružao pogled samo na visoku daščanu ogradu, iza koje kao da su se
sjatili svi nešvilski psi i neumorno lajali. U usporedbi s tim psima nekadašnji je Pluton
zvučao kao pikzibner. Ležala je u jednom od dva kreveta svjesna da neće zaspati, da će
svaki put kad sklopi oči ugledati kako se otvor cijevi Plavušanova pišuljastog pištoljčića
okreće prema Scottovu srcu, čuti kako Plavušan govori Moram zaustaviti to zvončarenje
zafrezije i istog se trenutka probuditi kao našpranjena.Ali je naposljetku ipak zaspala,
uhvatila dovoljno sna da preživi sljedeći dan - tri, možda četiri sata - a kako joj je uspio
taj izvanredni pothvat? Uz pomoć srebrne lopate, eto kako. Položila ju je na pod pokraj
kreveta gdje je mogla ispružiti ruku i dotaknuti je svaki put kad bi pomislila da je mogla
zakasniti ili biti prespora. Ili da se Scottu stanje noću moglo pogoršati. To je bilo još
nešto čega se nije sjetila svih ovih godina. Lisey sad pruži ruku iza sebe i dotakne
lopatu. Slobodnom rukom pripali još jednu Salemicu i sjeti se kako ga je sljedeće jutro
otišla posjetiti u bolnicu,po već silnoj sparini popela se na odjel intenzivne njege na
drugom katu jer je ispred jedina dva dizala za pacijente na toj strani bolnice stajao
natpis NE RADI. Razmišljala je o tome što se dogodilo dok je prilazila Scottovoj sobi.
Glupost, zapravo, jedna od onih

14.
Jedna od onih glupih situacija kad nekog posve nenamjerno nasmrt prestrašiš. Lisey
hoda niz hodnik od stubišta u dnu bolničkog krila a medicinska sestra izlazi iz sobe 319
s pladnjem u rukama, namršteno gledajući preko ramena u sobu. Lisey pozdravi sestru
(koja ne može imati više od dvadeset tri godine a izgleda i mlađe) da bi joj dala do
znanja da je tu. Pozdrav je obziran, bok od male Lisey, ali sestra piskutavo vrisne i
pladanj joj padne iz ruke. Tanjur i šalica za kavu preživjeli su pad - žilave kafeterijske
ptičice - ali čaša za sok se smrska i sok od naranče poprska linoleum i sestrinu
prethodno snježnobijelu obuću. Sestra pogleda u Lisey razrogačenih očiju poput jelena
osvijetljenog farovima; na trenutak je izgledalo kao da će podbrusiti pete, no onda se
pribere i reče uobičajeno: "Oprostite, prestrašili ste me." Čučne, rub uniforme zadigne joj
se iznad koljena obloženih bijelim čarapama kao u lutke Nancy Nurse, pa vrati tanjur i
šalicu na pladanj. A onda, gipkošću koju odlikuju brzina i oprez, počne kupiti staklene
krhotine. Lisey čučne da pomogne.
"Gospođo, ne morate", reče sestra dubokim južnjačkim naglaskom. "Ja sam kriva.
Nisam gledala kuda hodam."

104
 "Sve u redu", kaže Lisey. Uspije preteći mladu sestru, pokupiti nekoliko krhotina i
staviti ih na pladanj. A onda ubrusom počne upijati proliveni sok. "To je pladanj s
doručkom mog muža.Osjećala bih se krivom da ne pomognem."
Sestra je čudno pogleda - u stilu udani ste za NJEGA? - pogled na koji se Lisey više-
manje navikla,ali to nije samo takav pogled. A onda ponovno pogleda u pod i krene u
lov na komadiće stakla koji su joj možda promaknuli.
"Jeo je, zar ne?" kaže Lisey, smiješeći se.
"Da, gospođo. Jako dobro, s obzirom na to kroz što je prošao. Popio je pola šalice
kave - koliko mu je trenutačno dopušteno -i pojeo jedno pečeno jaje, malo jabučne
kašice i zdjelicu pudinga. Nije popio sav sok. Kao što vidite." Ustane s pladnjem.
"Donijet ću papirnate ubruse iz sestrinske sobe i obrisati ostatak."
Mlađahna sestra postajkuje, a onda se blijedo i nervozno nasmiješi.
"Vaš je muž pomalo i mađioničar, zar ne?"
Lisey bezrazložno pomisli ZUKIP: Zapni uvijek kad izgleda potrebno. Ali se samo
nasmiješi i kaže: "O da, pun je trikova. Bolestan ili zdrav. Kojim je trikom vas zaskočio?"
A negdje duboko prisjeća se noći prvog fanta, kako baulja prema kupaonici u svom
stanu u Cleaves Millsu i usput govori Scott, požuri, jer je on sigurno u kupaonici, budući
da više nije s njom u krevetu?
"Otišla sam pogledati kako mu je", kaže sestra "i mogla bih se zakleti da je krevet bio
prazan.Hoću reći, stalak za IV je bio tamo, i vrećice su još visjele na njemu ali... Mislila
sam da si je izvadio iglu i otišao na zahod. Znate, pacijenti svašta izvode kad su na
lijekovima."
Lisey kima glavom,nadajući se da joj na licu još treperi blijedi zainteresirani
smiješak. Onaj koji poručuje Već sam čula tu priču ali mi još nije dosadila.
"Pa odem u kupaonicu, kad ono - prazna. A kad sam se okrenula— "
"On je ležao u krevetu", dovrši Lisey umjesto nje,tiho, još s tim polusmiješkom na
usnama. "Ćiribu-ćiriba." I fant, kraj, pomisli.
"Da, kako ste znali?"
"Pa," Lisey se još smiješi. "Scott se zna stopiti s okolinom."
To bi trebalo zazvučati izvanredno glupo - loša laž nemaštovite osobe - ali nije tako.
Jer to uopće i nije laž. Lisey Scotta stalno gubi u supermarketima i robnim kućama
(mjestima gdje ga iz nekog razloga nitko nikad ne prepozna), a jednom je u knjižnici
Sveučilišta Maine tragala za njim gotovo pola sata prije no što ga je ugledala u čitaonici,
koju je već dvaput pretražila. Kad ga je prekorila što ju je ostavio čekati i tražiti na
mjestu gdje ga ne smije glasno zazvati, Scott je slegnuo ramenima i rekao da nije kriv jer
je cijelo vrijeme bio u čitaonici i listao nove književne časopise. Najgore je bilo to što
Lisey nije smatrala da on frizira istinu a kamoli da laže. Naprosto ga je nekako...
previdjela.
Sestra se ozari i kaže joj: "To je rekao i Scott - da se stopi s okolinom." Sestra
pocrveni. "Rekao nam je da ga zovemo Scott. Praktički zahtijevao. Nadam se da ne
zamjerate,gospođo Landon." Iz usta ove mlade medicinske sestre gospođa je zazvučalo
kao gospođah, ali njezin naglasak ne iritira Lisey kao Dashmielov.
"Sve je u redu. On to kaže svim djevojkama, osobito zgodnima."

105
 Sestra se nasmiješi i dodatno porumeni. "Rekao je da me vidio u prolazu i da sam
pogledala u njega. Rekao je nešto kao: 'Odvajkada sam bio bijel kao ljiljan ali nakon što
sam izgubio toliko krvi sigurno sam među prvih deset po bjeloputnosti.'"
Lisey se pristojno nasmije ali joj se želudac okreće.
"A zbog bijele posteljine i bijele pidžame koju ima na sebi... " Sestrin govor počinje
usporavati. Ona želi u to povjerovati i Lisey ne sumnja da je ona doista u to i vjerovala
dok joj je Scott to govorio i gledao u nju svojim svijetlim bademastim očima, ali da sad
počinje naslućivati apsurdnost u pozadini svojih riječi.
Lisey joj priskoči u pomoć. "Osim toga, može biti jako nepomičan", kaže, iako je Scott
najnemirnija osoba koju zna. I dok čita knjige stalno se meškolji u stolcu, grize nokte
(navika koje se nakratko riješio nakon njezine tirade da bi ponovno počeo), češe se po
rukama poput narkomana u apstinenskoj krizi, a katkad i vježba bučicama od dva
kilograma koje uvijek drži ispod svojeg omiljenog naslonjača. Vidjela ga je mirnog
jedino u dubokom snu i dok mu pisanje ide posebno dobro od ruke. No sestra još
izgleda sumnjičavo pa Lisey nastavi cifrati, govoreći veselim tonom koji zvuči užasno
lažno u njezinim vlastitim ušima. "Katkad, tako mi svega, kao da je komad pokućstva.
Koliko sam samo puta prošla pokraj njega, ne vidjevši ga." Lisey dotakne djevojčinu
ruku. "Dušo, sigurna sam da se upravo to dogodilo."
Uopće nije sigurna u takvo što, ali joj se medicinska sestra zahvalno nasmiješi i time
tema Scottova izbivanja bude zaključena.
Ili smo je izbacile iz glave, bolje rečeno, misli Lisey. Poput malog bubrežnog kamenca.
"Danas mu je puno bolje", kaže sestra. "Doktor Wendlestadt bio je rano ujutro u
viziti i zaprepastio se."
Lisey se kladi da je tako. Kaže sestri što je Scott njoj rekao prije mnogo godina, u
njezinu stanu u Cleaves Millsu. Tad je pomislila da je to jedna od onih stvari koje se tek
tako kažu, ali sad u to vjeruje.O da, sad u to potpuno vjeruje.
"Svim Landonima rane brzo zacjeljuju", kaže ona, a onda ude obići muža.

15.
On leži zatvorenih očiju i glave okrenute u stranu,jako blijed čovjek u jako bijelom
krevetu - taj dio je istina - ali je nemoguće ne primijetiti tu čupu tamne kose koja mu
seže do ramena. Stolac na kojem je sinoć sjedila tamo je gdje ga je ostavila i ona
ponovno zauzme mjesto pokraj njegova kreveta. Izvadi svoje štivo - Divljaci Shirley
Conran. Skida omot kojim je označila gdje je stala, kad osjeti Scottov pogled i podigne
svoj.
"Kako si jutros, najmiliji?" pita ga ona.
On dugo ništa ne kaže. Pišti mu u grlu ali više mu ne vrišti kao dok je ležao na onom
parkiralištu i preklinjao da mu se donese leda. Doista je bolje, misli ona. A onda, teškom
mukom, on pomakne ruku i naposljetku poklopi njezinu. Stisne je. Njegove usne (koje
izgledaju užasno suho, donijet će mu nekakvu mast za njih) razdvoje se u smiješku.
"Lisey", kaže on. "Mala Lisey."

106
 On ponovno zaspi, još držeći svoju ruku na njezinoj i Lisey to nimalo ne smeta.
Može okretati stranice i jednom rukom.

16.
Lisey se trgne poput žene koja je zadrijemala,pogleda kroz suvozački prozor BMW-
a i primijeti da se sjena njezina automobila primjetno izdužila na čistom crnom asfaltu
gospodina Patela.
U pepeljari nisu samo opušak ili dva,nego tri. Ona pogleda kroz vjetrobran: s jednog
od prozorčića u stražnjem dijelu marketa, jamačno skladišnom dijelu, gledalo ju je neko
lice. Iščezlo je prije no što je uspjela razabrati je li bila riječ o Patelovoj ženi ili jednoj od
njegove dvije kćeri tinejdžerice, ali je imala vremena očitati izraz na tom licu: znatiželja
ili zabrinutost. Što god da je bilo, vrijeme je za pokret. Lisey krene natraške, zadovoljna
što je barem cigarete ugasila u pepeljari a ne ih izbacila na taj nestvarno čisti asfalt, i
ponovno krene kući.
Sjećanje na taj dan u bolnici - i što je medicinska sestra rekla - to bješe još jedna postaja
fanta.
Da? Da.
Nešto jest jutros bilo s njom u krevetu i zasad će živjeti u uvjerenju da to bješe Scott.
Iz nekog ju je razloga poslao u lov na fant, poput onih koje je osmišljavao njegov veliki
braco Paul dok su bili par nesretnih dječaka na selu u Pennsylvaniji. Samo što umjesto
malih zagonetki koje bi je vodile od jedne postaje do druge, nju se vodi...
"Vodiš me u prošlost", reče ona tiho. "Ali zašto bi to činio? Zašto, kad je tamo
gnjiloba?"
Ti si u lovu na dobri fant. Koji te vodi iza ljubičastih.
"Scott, ne želim zaći iza ljubičastila." Bila je nadomak kuće. "Ni za što na svijetu ne
želim zaci tamo."
Ali mislim da nemam izbora.
Ako je to bilo istina i ako sljedeća postaja fanta znači ponovno proživjeti vikend koji
su proveli u pansionu Antlers - Scottov predujamni medeni mjesec - u tom slučaju želi
kutiju od cedrovine Majčice Debusher. Jedino što joj je ostalo od majke nakon što više
nema
(pačvaraka)
pačvork pokrivača, i Lisey zaključi da je to njezina skromnija inačica spomenarskog
kutka u Scottovu radnom prostoru. Bješe to mjesto na kojem je ona pohranila
raznorazne suvenire iz
(SCOTT I LISEY! RANE GODINE!)
prvih deset godina njihova braka: fotografije, razglednice, ubrusi, šibice, podmetači
i slične bedastoće. Koliko je skupljala te stvari?
Deset godina? Ne tako dugo. Najviše šest. Vjerojatno i manje. Nakon Ispražnjenih
zloduha zaređale su se promjene - ne samo njemački eksperiment već sve. Njihov je
bračni život počeo sličiti poludjelom vrtuljku (mala igra riječima: vrtuljak-bračna
vrteška) na kraju Hitchcockova filma Nepoznati iz Nord Expressa. Prestala je skupljati

107
predmete kao što su ubrusi i šibice-suveniri jer je bilo previše hotelskih predvorja i
previše restorana u previše hotela. Uskoro potom prestat će skupljati i ostalo. A kutija
od cedrovine koja je mirisala tako fino kad je se otvorilo, gdje je ona? Negdje u kući, bila
je uvjerena u to, i namjerava je naći.
Možda će se ispostaviti da je to sljedeća postaja fanta, pomisli Lisey, a onda ispred sebe
ugleda svoj poštanski sandučić. Vratašca sandučića bila su spuštena i za njih je
gumicom bio pričvršćen svežanj pisama. Radoznala, Lisey se zaustavi pokraj stupa na
kojem je stajao sandučić. Dok je Scott bio živ ona bi često na povratku kući našla puni
sandučić, ali nakon njegove smrti njezina se pošta prorijedila i najčešće je naslovljena na
STANARE ili GOSPODINA I GOSPOĐU VLASNIKE. I današnji je svežanj izgledao
prilično tanko: četiri omotnice i razglednica. Gospodin Simmons, ovdašnji poštar,
jamačno je ugurao nekakav paket u sandučić, premda bi ih po lijepom vremenu
gumicom-dvije pričvrstio za čvrstu metalnu zastavicu. Lisey pogledom preleti po
pismima - računi, reklame i razglednica od Cantate - a onda zavuče ruku u sandučić.
Dotakne nešto mekano, krzneno i vlažno. Vrisne iznenađeno, strelovito povuče ruku,
ugleda krv na prstima i ponovno vrisne, ovaj put užasnuto. U prvom je trenutku bila
uvjerena da ju je nešto ugrizlo: nešto se popelo po stupicu od cedrovine i zavuklo u
sandučić. Možda štakor a možda i nešto gore - nešto bijesno, recimo svizac ili mladunče
rakuna.
Otare ruku o bluzu sopćući i na rubu jauka, a onda nevoljko digne ruku da vidi
koliko će rana nabrojiti. I koliko su duboke. Na trenutak je toliko uvjerena da ju je nešto
ugrizlo da je umislila da vidi tragove ugriza. A onda trepne i stvarnost prevagne. Ruke
su joj umrljane krvlju ali na koži nema posjekotina, ugriza ili puknuća. Nešto je bilo u
sandučiću, istina, nekakvo užasno dlakavo iznenađenje, ali dani kad je ono moglo
nekoga ugristi prošli su.
Lisey otvori pretinac za rukavice i iz njega ispadne neotvorena kutija cigareta.
Prekapala je dok nije našla malu jednokratnu bateriju koju je prenijela iz pretinca za
rukavice prethodnog automobila, Lexusa, koji je vozila četiri godine. Bio je krasan auto,
taj Lexus. Zamijenila ga je drugim samo zato što ga je povezivala sa Scottom koji ga je
zvao Liseyn seksi Lexus. Zanimljivo koliko sitnice mogu boljeti kad ti umre netko
blizak; eto ti živog primjera kraljevne i hebenog zrna graška. Sad se samo nadala da
baterija još radi.
Radila je.Snop svjetla bljesne postojano i samopouzdano. Lisey se pomakne u
stranu, duboko udahne i posvijetli u sandučić. Bila je nejasno svjesna da usta stišće tako
jako da je boli. Isprva ugleda samo tamni obris i zeleno svjetlucanje - poput odbljeska
svjetlosti od pikule - i vlagu na valovitom metalnom dnu sandučića. Vjerojatno krv koja
joj se našla na prstima. Pomakne se još više ulijevo, navali se lijevim bokom na vozačka
vrata i oprezno gurne bateriju dublje u sandučić. Onom tamnom obrisu nikne krzno,uši
i njuškica koja bi na dnevnoj svjetlosti vjerojatno bila ružičasta.Oči su mogle pripadati
samo jednoj životinji; premda zamagljene u smrti, zadržale su prepoznatljiv oblik. U
Liseynu sandučiću ležala je mrtva mačka.
Lisey se počne smijati,ne baš sasvim normalnim smijehom ali histeričnim. U njemu
je bilo istinske veselosti. Nije joj bio potreban Scott da joj kaže da je zaklana mačka u

108
njezinu sandučiću kao iz filma Kobna privlačnost. To nije bio švedski intelektualni film s
titlovima i gledala ga je dvaput. Najsmješnije je bilo to što Lisey nije imala mačku.
Dopusti da je smijeh mine,a onda pripali Salemicu i skrene na svoj kolni prilaz.

109
 ŠESTO POGLAVLJE
LISEY I PROFESOR
(ETO ŠTO TI TO PRISKRBI)
1.
Lisey se više nije bojala,a njezin privremeni ispad veselja zamijeni nerazrijeđena
jarost. Ostavi BMW ispred zaključanih vrata štale i ukočenih nogu zagrabi prema kući,
pitajući se hoće li poslanicu svoga novog prijatelja naći na kuhinjskim ili ulaznim
vratima.Nije ni trenutka posumnjala da će je negdje naći,i nije se prevarila.Nađe je na
stražnjim vratima,bijelu službenu omotnicu zataknutu između zaštitnih vrata i
dovratka.Cigarete prignječene između prednjih zuba,Lisey potrga omotnicu i rastvori
list papira. Poruka je bila napisana na pisaćoj mašini.
Gospoja: žao mi je što to radim jer jako volim životinje al bolije vaša mačka neg Vi.
Ne želim Vam naudit. Ne želim to al trebate nazvat 412-298-8188 i reći "Njemu" da
donirate papire o kojima smo razgovarali školskoj knjižnici preko Njega. Ne želimo
gospoja da nas obraste mahovina dok vi to napravite pa ga nazovite večeras do 8 i on će
se javiti meni. Obarimo taj poslić da niko ne strada osim vaše jadne Mace zbog čega mi
je jako ŽAO.
Vaš prijatelj, Zack

PS: Opće se ne ljutim što ste me poslali u k... Znam da ste bili uzdrujani.
Z

Lisey pogleda u Z kojim je završavalo priopćenje "Zacka McCoola" i zamisli Zorroa

koji galopira kroz noć a pelerina vijori za njim. Oči su joj počele suziti.Načas pomisli da
plače,no onda shvati da je to od dima. Cigareta između njezinih zuba izgorjela je do
filtra. Ona je ispljune na cigle pješačkog prilaza i smrknuto smrvi potpeticom. Pogleda u
visoku daščanu ogradu koja je opasivala njihovo stražnje dvorište... isključivo zbog
simetrije, budući da su susjede imali jedino na južnoj strani, odnosno Lisey slijeva dok
je stajala kod kuhinjskih vrata, držeći u ruci dršku i loše natipkanu poslanicu "Zacka
McCoola" - njegov hebeni ultimatum. S druge strane ograde živjeli su Gallowayevi, a
oni su držali šest mačaka -u ovom dijelu svijeta zvalo ih se "lunje". Katkad bi upale u
dvorište Landonovih u potrazi za hranom, osobito kad nikog ne bi bilo kod kuće. Lisey
nije ni sumnjala da je u njezinu poštanskom sandučiću jedna od lunja Gallowayevih,
baš kao što je bila sigurna da je Zack sjedio za volanom onog PT Cruisera koji je prošao
pokraj nje nedugo nakon što je zaključala Amandinu kuću i krenula kući. Gospodin PT
Cruiser išao je na istok, gotovo izronio iz zapadajućeg sunca tako da ga nije uspjela
dobro vidjeti. Govnar je imao drskosti mahnuti joj. Pozdrav gospoja, ostavio sam vam
sitnicu u poštanskom sandučiću! A ona mu je odmahnula jer je takav običaj u ovoj
selendri.

110
 "Drkadžijo",promrmlja ona, tako bijesna da nije ni znala koga psuje, Zacka ili onog
ludog inkunkanca koji je nahuškao Zacka na nju. No budući da joj je Zack tako
velikodušno ustupio Woodbodyjev telefonski broj (odmah je prepoznala pozivni za
Pittsburgh), znala je s kime se najprije želi obračunati, i shvati da se tome raduje. Ali
prije no što se s ikime obračuna, mora obaviti jedan gadljiv poslić.
Lisey tutne pismo "Zacka McCoola" u stražnji džep, nakratko nesvjesno opipa
Amandinu Malu knjigu prisilnih radnji, pa izvuče ključeve kuće. Još je bila previše
bijesna da bi razložno razmišljala, uključujući i mogućnost da na pismu ima
pošiljateljevih otisaka. A nije joj palo na um ni nazvati ured okružnog šerifa, premda je
to prije bilo na njezinoj listi prioriteta. Gnjev je suzio suvislo razmišljanje na nešto slično
snopu svjetla baterijice kojom se poslužila da pogleda u poštanski sandučić i zasad je
ograničilo na samo dvije pomisli: pobrini se za mačku a onda nazovi Woodbodyja i reci
mu neka se pobrine za "Zacka McCoola".Skine joj ga s vrata. U protivnom...

2.
Iz kuhinjskog elementa ispod sudopera ona izvadi dvije kante, nekoliko čistih krpa,
stari par gumenih rukavica i vreću za smeće koju zatakne u stražnji džep traperica.
Uštrca sredstvo za čišćenje u jednu kantu, napuni je vrućom vodom pa se posluži
produžetkom tuša da brže zapjeni vodu a onda izađe, zastavši tek toliko da uzme
mašice iz onoga što je Scott nazivao Ladicom kuhinjskih potrepština - one krupne, koje
bi koristila u rijetkim prigodama kad bi se odlučila za roštiljanje. Začuje se kako uporno
pjeva početni stih "Jambalave" dok obavlja te sumorne posliće: "Son of a gun, we'll have
big fun on the bayou!"
Luda zabava. Nema sumnje.
Vani napuni drugu kantu hladnom vodom iz crijeva za polijevanje vrta pa krene niz
kolni prilaz s kantom u svakoj ruci, krpa prebačenih preko ramena, dok su joj dugačke
mašice virile iz jednog stražnjeg džepa a vreća za smeće iz drugog. Kad je stigla do
sandučića spusti kante i nabora nos. Osjeća li miris krvi ili joj se to samo pričinja? Zaviri
u sandučić. Teško je nešto vidjeti jer svjetlost dopire s pogrešne strane. Trebala sam
ponijeti bateriju, pomisli ona, ali ne vraća se po nju. Ne sad kad je spremna zapeti.
Lisey opipa mašicama,zastane kad su udarile o nešto što nije bilo mekano ali ne i
jako tvrdo. Rastvori mašice koliko se moglo, stisne ih i povuče. Isprva se ništa ne
dogodi. A onda mačka - zapravo samo osjećaj težine na kraju njezine ruke - počne
nevoljko puzati naprijed.
Mašice ispuste plijen i škljocnu.Lisey ih izvuče. Na lopatastim krajevima - Scott ih je
nazivao "ćapalicama" - bilo je krvi i nekoliko sivih dlaka. Lisey se sjeti kako je Scottu
rekla da su ćapalice ribe koje je on jamačno našao kako uginule plutaju po površini
njegova dragocjenog studenca.To ga je nasmijalo.
Lisey se sagne i zaviri u sandučić. Mačka je izašla dopola i sad ju se dobro
vidjelo.Bila je neodređene sive boje,jamačno jedna od lunja Gallowayovih.Lisey dvaput
škljocne mašicama - za sreću - i baš kad se spremala ponovno gurnuti mašice u sandučić
začuje kako s istoka nailazi automobil. Ona se okrene a u želucu je uhvati grč. Nije samo

111
pomislila da se Zack vraća u svom sportskom malom PT Cruiseru -znala je. Zaustavit će
se uz rub ceste, nagnuti kroz prozor i upitati je trebal pomoć. Neće reći treba li joj
pomoći. Gospoja, reći će trebal vam pomoć. Ali bješe to neki terenac za čijim je
upravljačem sjedila žena.
Postaješ paranoična, mala Lisey.
Vjerojatno. No s obzirom na okolnosti, ima na to pravo.
Obavi to. Došla si to obaviti, pa obavi.
Ponovno gurne mašice u sandučić, ovaj put gledajući što radi, a kad je raširila
ćapalice i uhvatila njima jednu šapu sve ukočenije nesretne lunje sjeti se Dicka Powella
kako u nekom starom crnobijelom filmu reže puricu i pita: Tko želi batak? Da, osjeća
miris mačkine krvi. Želudac joj se nadme, ona sagne glavu i pljune si između tenisica.
Obavi to.
Lisey stisne ćapalice (to uopće nije loša riječ nakon što se s njom saživiš) i povuče.
Drugom rukom naslijepo raširi zelenu vreću za smeće i mačka se strmoglavi u nju.
Lisey zavrti vreću nekoliko puta pa sveže vrh u čvor, budući da je glupa mala Lisey
zaboravila ponijeti i žutu plastičnu vezicu. A onda odlučno počne ribati svoj poštanski
sandučić da opere svu krv i krzno.

3.
Nakon što je oprala sandučić,Lisey otegli kante natrag niz kolni prilaz na dugoj
večernjoj svjetlosti. Za doručak je pojela kavu i zobenu kašu, za objed žlicu tunjevine i
majoneze na listiću salate pa je bila gladna kao vuk usprkos uginuloj mački. Odluči
odgoditi poziv Woodbodyju dok ne ubaci nešto u trbuh. Pomisao da bi mogla nazvati
šerifov ured - ili bilo koga u plavoj uniformi - nije joj ponovno pala na um.
Prala je ruke tri minute u vrućoj vodi, pazeći da joj ispod nokata ne ostane ni kap
krvi. Potom nađe ostatke složenca u mikrovalnoj posudi, sastruže ih u tanjur i sprži
napalmom mikrovalne. Dok je čekala da mikrovalna zaciliče, iščeprka Pepsi iz
hladnjaka. Sjeti se kako je pomislila da neće uspjeti pojesti faširance nakon što utoli
početnu glad. Možeš to dodati duuugačkom popisu stvari u kojima se Lisey prevarila, pa
što? Piš me vrit, kako je Cantata rado govorila kao tinejdžerica.
"Nikad nisam tvrdila da sam mozak operacije", Lisey reče praznoj kuhinji a
mikrovalna zapišti kao da potvrđuje istinitost te tvrdnje.
Podgrijane splačine bile su gotovo prevruće za jelo, ali ih Lisey svejedno halapljivo
pojede, hladeći usta mjehurićastim gutljajima ledeno hladne Pepsi. Gutajući posljednji
zalogaj sjeti se tihog šapta mačjeg krzna dok ju je vukla kroz limeni tuljac sandučića i
čudnog cimanja koje je osjetila kad se mačje truplo nevoljko pokrenulo. Jamačno ga je
nabio unutra, pomisli ona i ponovno joj padne na um Dick Powell, crnobijeli Dick
Powell, koji ovaj put govori I uzmite malo nadjeva!
Ustala je i jurnula do sudopera tako brzo da je prevrnula stolicu na kojoj je dotad
sjedila, sigurna da će povratiti sve što je upravo pojela, da će otpjevati rigoleto, poslužiti
riganac, baciti peglu, donirati ručak. Nagne se nad sudoper zatvorenih očiju, otvorenih
usta, zgrčenih i napinjućih trbušnih mišića.Nakon bremenite stanke od pet sekundi ona

112
se gromoglasno podrigne (to je zbog Pepsi), zacvrčavši poput šturka. Ostane nagnuta
nad sudoper još trenutak da bude potpuno sigurna da je to sve. Potom ispere usta,
pljune i izvuče pismo "Zacka McCoola" iz džepa traperica. Vrijeme da nazove Josepha
Woodbodyja.

4.
Očekivala je da će dobiti njegov cabinet na Pittu – Tko bi Dilajli kao što je njezin
novi frend Zack dao svoj privatni broj? - i bila sprema na Woodbodyjevoj telefonskoj
sekretarici ostaviti što bi Scott vjerojatno nazvao "cepelinski provokativnom porukom".
No nakon drugog zvona javi se ženski glas,prilično ugodan i vjerojatno podmazan
nezaobilaznim prvim pićem prije večere, i reče Lisey da je dobila Woodbodyjeve pa
upita tko zove. Lisey se drugi put tog dana predstavi kao žena Scotta Landona.
"Molim profesora Woodbodyja", reče ona glasom blagim i ugodnim.
"U vezi s čim?"
"S papirima mog pokojnog supruga", reče Lisey, vrteći otvorenu kutiju cigareta
Salem Lights na stoliću za kavu ispred sebe. Shvati da ponovno ima cigarete ali ne i
vatre. Što je vjerojatno upozorenje da bi ipak ponovno trebala prestati pušiti prije no što
ta navika pusti svoje male žute pipke u njezinu primozgu. Namjeravala je dometnuti
Uvjerena sam da će željeti razgovarati sa mnom ali se predomisli. Njegova žena to ionako
zna.
"Trenutak, molim."
Lisey pričeka. Nije isplanirala što će reći, u skladu s još jednim pravilom
Landonovih: planiraš što ćeš reći isključivo kad je riječ o nesuglasicama. Kad si stvarno
bijesan - kad nekome želiš probušiti novi šupak, kako se kaže - najčešće je najbolja metoda -
zini i ožeži!
I tako je sjedila prazne glave i vrtila svoju kutiju cigareta. Okolo -naokolo.
Naposljetku ugodan muški glas koji joj se učinio poznat reče: "Halo, gospođo
Landon,ugodnog li iznenađenja."
ZUKIP, pomisli ona. ZUKIP, babyluv. "Ne," reče Lisey, "nimalo neće biti ugodno."
Nastane tajac. A onda će Woodbody oprezno: "Oprostite? Je li to Lisa Landon?
Udovica Scotta L —"
"Slušajte me, dripac jedan. Neki me čovjek uznemirava. Mislim da je opasan. Jučer
mi je zaprijetio da će mi nanijeti bol."
"Gospođo Landon—"
"Na mjestima po kojima na srednjoškolskim plesnjacima nisam davala dečkima da
me pipaju, mislim da se tako izrazio. A večeras—"
"Gospođo Landon ne znam—"
"Večeras mi je u poštanskom sandučiću ostavio krepanu mačku a u vrata zataknuo
pismo, a pismo je sadržavalo telefonski broj, ovaj broj, pa mi nemojte samo reći da
nemate pojma o čemu govorim jer znam da znate!" Izgovarajući tu posljednju riječ Lisey
postrance rukom raspali kutiju cigareta, kao badmintonsku lopticu. Kutija odleti na
drugu stranu prostorije, pritom rasipajući Salemice. Lisey je disala teško i brzo ali širom

113
otvorenih usta.Nije željela da Woodbody čuje kako ona teško diše i pogrešno protumači
njezin bijes kao strah.
Woodbody ne odgovori. Lisey mu je dala vremena. Kad dugo nije progovorio Lisey
reče: "Tamo ste? Nadam se da jeste."
Znala je da joj je odgovorio isti čovjek, samo ništa nije ostalo od ležernog i
uvježbanog tona sveučilišnog predavača. Ovaj je čovjek zvučao i mlađe i nekako starije.
"Gospođo Landon, stavit ću vas na čekanje i preuzeti poziv u svojoj radnoj sobi."
"Želite reći gdje ne može čuti vaša žena."
"Pričekajte trenutak, molim."
"Nemojte da vas načekujem Drveni Marijan, jer ću —"
Začuje se škljocaj a potom tajac. Da je barem nazvala s bežičnog telefona u kuhinji,
pomisli Lisey, jer bi se tamo mogla ushodati, možda dohvatiti jednu od svojih cigareta i
pripaliti je na plinskom štednjaku. No možda je ovako bolje. Ovako se ne može
ispuhati. Ovako mora zapeti do bola.
Prođe deset sekundi.Dvadeset.Trideset.Bila je na rubu da spusti slušalicu kad se
začuje još jedan škljocaj i Kralj inkunkanaca obrati joj se ponovno svojim novim
starmalim glasom. U glas mu se uvuklo i nekakvo smiješno tiho štucavo drhtanje.
Njegovo bilo, pomisli ona. Bila je to njezina misao ali kao da je bio Scottov zapažaj. Srce
mu tuče tako jako da ga čujem. Željela sam ga prestrašiti? E pa, jesam. No zašto bi to trebalo
plašiti mene?
Da, iznenada se počne bojati; taj je strah bio poput žute niti protkane kroz
kričavocrveni pokrivač njezina gnjeva.
"Gospođo Landon, zove li se taj čovjek Dooley? James ili Jim Dooley? Visok i mršav,
laganog brđanskog naglaska? Kao da je iz zapadne Vir—"
"Ne znam kako se zove. Preko telefona se predstavio kao Zack McCool i tim se
imenom potpisao na svoje—"
"Jebiga",reče Woodbody. Samo što je on to rastegnuo -jeeebi-gaaa - i pretvorio u nešto
gotovo slično zazivu. Nakon toga uslijedi zvuk koji je možda bio jauk. U Liseynoj glavi
druga se kričavožuta nit pridruži prvoj.
"Što je?" strogo će ona.
"To je on", reče Woodbody. "Ne može biti nitko drugi. Email adresa koju mi je dao
glasila je Zack991."
"Vi ste mu rekli da mi utjera strah u kosti kako bih vam predala Scottove
neobjavljene papire, zar ne? Takav je bio dogovor."
"Gospođo Landon, ne shvaća—"
"Mislim da shvaćam. Nakon Scottove smrti imala sam posla s popriličnim brojem
šašavaca, i tek toliko da znate, sveučilišni profesori šišaju kolekcionare,ali u usporedbi s
vama, Drvenim Marijanom, ostali profesori izgledaju normalno.Vjerojatno razlog zbog
kojeg ste isprva uspijevali prikriti svoje ludilo.Istinski luđaci moraju to znati. Umijeće
preživljavanja."
"Gospođo Landon, kad biste mi dopustili da obj—"
"Meni prijete a za to ste vi odgovorni,nema potrebe da mi to objašnjavate. I zato me
poslušajte, i to dobro: opozovite ga odmah. Još vas nisam prijavila vlastima, ali mislim

114
da vam je najmanja briga to što bih policiji mogla reći vaše ime. Primim li još jedan
poziv, još jedno pismo, ili još jednu crkotinu od tog Izvangalaktičkog kauboja, obratit ću
se medijima." Trenutak nadahnuća. "A počet ću s onima iz Pittsburgha. Oduševit će se.
POLUDJELI SVEUČILIŠNI PROFESOR PRIJETI UDOVICI SLAVNOG PISCA. Kad se to
pojavi na prvoj stranici, nekoliko pitanja murjaka iz Mainea bit će vam najmanji
problem. Pa-pa profesuri."
Lisey se činilo da je njezina govorancija dobro zvučala a sakrila je i one žute niti
straha - barem trenutačno.Nažalost, Woodbodyjeve riječi ponovno ih otkriju, još
kričavije.
"Gospođo Landon, ne shvaćate. Ne mogu ga opozvati."

5.
Na trenutak je Lisey bila odveć zaprepaštena da bi nešto rekla. A onda reče: "Kako
to mislite, ne možete?"
"Želim reći da sam već pokušao."
"Imate njegovu email adresu! Zack999 ili kako već —"
"Zack991sail.com, kao da to što mijenja na stvari. Mogu mu baš pisati i na tri nule.
Ne funkcionira. Funkcioniralo je prva dva puta ali otad mi se poruke vraćaju s oznakom
NEMOGUĆE ISPORUČITI."
Počne torokati o tome kako će pokušati ponovno, ali Lisey jedva da je obraćala
pozornost. U glavi je ponovno odvrtjela svoj razgovor sa "Zackom McCoolom" -
odnosno Jimom Doolevem, ako mu je to pravo ime. Rekao je da će ili Woodbody
nazvati njega ili —
"Imate li nekakvu posebnu email adresu?" Lisey prekine Woodbodyja usred
rečenice. "Rekao je da ćete mu poslati email na nekakav poseban način i reći mu kad
dobijete što želite. Pa gdje je to? U vašem kabinetu na fakultetu? Internet cafeu?"
"Ne!" Woodbody malne zavapi. "Slušajte me - naravno da imam email adresu na
Pittu,ali je nikad nisam dao Dooleyu!To bi bila ludost! Imam dva postdiplomca koji
redovno tamo pregledavaju poruke, a da ne spominjem tajnicu katedre anglistike!"
"A kod kuće?"
"Dao sam mu svoju kućnu email adresu,ali se nikad njome nije poslužio."
"A telefonski broj koji imate za njega?"
Trenutak tišine na drugom kraju, a kad je Woodbody ponovno progovorio
zazvučao je iskreno zbunjeno. To je prestraši još i više. Pogleda u široki prozor dnevnog
boravka i primijeti da nebo na sjeveroistoku poprima svijetloljubičastu boju. Skoro će
noć. Obuzimala ju je slutnja da bi mogla biti vrlo duga.
"Telefonski broj?" Woodbody reče. "Nije mi dao nikakav telefonski broj. Samo email
adresu koja je funkcionirala dvaput a onda - ništa. Ili je lagao ili fantazirao."
"Koje od toga, što vi mislite?"
Woodbody gotovo šapne: "Ne znam."
Lisey pomisli da je ovo Woodbodyjev kukavički način da pokuša ne priznati što
stvarno misli: da je Dooley lud.

115
 "Trenutak." Lisey krene da će spustiti telefon na trosjed, ali se tad predomisli.
"Profesore, da ste bili tamo kad se vratim."
Nije bilo potrebe da se posluži plinskim štednjakom: u mjedenoj pljuvačnici pokraj
alata za kamin nalazile su se dugačke ukrasne šibice za pripaljivanje kamina. Lisey
podigne jednu Salemicu s poda i upali jednu dugačku šibicu zagrebavši njome po
kaminu. Uzme keramičku vazu kao privremenu pepeljaru, izvadi cvijeće iz nje i pomisli
(ne prvi put, doduše) da je pušenje jedna od ogavnijih navika na svijetu. A onda se vrati
do trosjeda, sjedne i podigne slušalicu: "Ispričajte mi što se dogodilo."
"Gospođo Landon, žena i ja večeras smo planirali izaći —"
"Planovi su vam se upravo promijenili",reče Lisey. "Počnite od početka."

6.
Naravno u početku behu Inkunkanci,ti beznabožački štovatelji izvornih tekstova i
neobjavljenih rukopisa, i profesor Joseph Woodbody, po Liseynu mišljenju - njihov
kralj. Sam Bog zna koliko je znanstvenih članaka on objavio o radovima Scotta
Landona, ili koliko ih još i sad skuplja prašinu u trakavici iznad štale. A nije hajala ni za
to koliko profesora Woodbodyja ždere pomisao na neobjavljene Scottove radove koji
možda također skupljaju prašinu u Scottovoj radnoj sobi. Važno je bilo to što je
Woodbody imao naviku dvije-tri večeri u tjednu na povratku s posla popiti koje pivce
za živce, uvijek u istom baru, lokalu zvanom Mjesto. U okolici Pitta bilo je puno
studentskih ugostiteljskih objekata; neki su bili špelunke gdje se pivo toči na krigle a
drugi, pak, pomodni kafići u koje su zalazili profesori i staleški osviješteni
postdiplomci, lokali u čijim je izlozima bilo zelenih ljiljana a u džuboksu Bright Eyes
umjesto My Chemical Romance. Mjesto je bio radnički bar kilometar i pol od sveučilišta
u kojem je najsličnije rokenrolu što se moglo čuti s džuboksa bio duet Travis Tritt-John
Mellencamp. Woodbody reče da voli tamo ići jer je radnim danom popodne i predvečer
mirno, a i zato što ga ambijent podsjeća na oca koji je radio u željezari U.S. Steela. (Lisey
se živo fućkalo za Woodbodyjeva ćaleta.) U tom je baru upoznao čovjeka koji se
predstavio kao Jim Dooley. Dooley je bio još jedan popodnevni/predvečernji cuger,
nenametljiv čovjek koji je rado nosio plave pamučne radničke košulje i radničke hlače s
manšetama kakve je nosio Woodbodyjev otac.Woodbody je Dooleya opisao kao
visokog oko metar osamdeset tri, suhonjavog, malko pogrbljenog, prorijeđene kose koja
mu je često padala na čelo. Čini mu se da ima plave oči,ali nije siguran,iako su zajedno
pili šest tjedana i postali ono što je Woodbody opisao "neke vrste kompića". Nisu si
ispričali životne povijesti već krpice životnih povijesti, kako muškarci to čine u
barovima. Woodbody je tvrdio da je on ispričao istinu. No sad ima razloga sumnjati da
je Dooley učinio isto. Da, Dooleyje možda doista prije dvanaest ili četrnaest godina iz
zapadne Virginije došao u Burg trbuhom za kruhom, i vjerojatno otad obavljao niz
slabo plaćenih fizičkih poslova. Da, možda je doista odsjedio stanovito vrijeme u
zatvoru; izgledao je tako, uvijek bi pogledao u zrcalo iza šanka kad bi se mašio piva,
okrenuo se barem jedanput na putu do WC-a. I da, možda je brazgotinu odmah iznad
desnog zapešća doista zaradio u kratkoj ali opakoj tučnjavi u zatvorskom vešeraju. A

116
možda i nije. Hej, možda se spotaknuo o svoj tricikl kao dijete i nezgodno pao. Jedino
što je Woodbody pouzdano znao bilo je da je Dooley pročitao sve knjige Scotta Landona
i znao o njima inteligentno razglabati. A i sa suosjećanjem je saslušao Woodbodyjevu
žalosnu priču o nepopustljivoj udovi Landon koja navodno sjedi na intelektualnoj
škrinji blaga neobjavljenih Landonovih rukopisa - među inima i, kako se šuškalo,
dovršeni roman. No suosjećanje je bila preblaga riječ.Dooley je slušao Woodbodyja a
gnjev je bujao u njemu.
Dooley ju je počeo zvati Yoko, reče Woodbody.
Woodbody je njihove sastanke u Mjestu opisao kao "povremene, s tendencijom
prerastanja u redovne". Lisey je raščlanila to intelektualno preseravanje i zaključila da se
njihovo druženje zapravo svelo na seanse jamranja o Yoko Landon na relaciji
Woodbody Dooley četiri ili pet popodneva na tjedan, a kad je Woodbody rekao "pivo-
dva" vjerojatno je mislio kriglu-dvije. I tako se naš obrazovno nespojiv par oblokavao
skoro svakog radnog dana; isprva su komentirali kako su Scottove knjige izvrsne a
onda logično prešli na to kako je njegova udovica pokazala svoju bijednu škrtareću
stranu.
Woodbody je tvrdio da je Dooley skretao njihove razgovore u tom smjeru. Lisey,
koja je znala kako Woodbody zvuči kad mu se uskrati nešto što želi, sumnjala je da ga je
Dooley morao na to dugo nagovarati.
U nekom je trenutku Dooley Woodbodyju rekao da bi on, Dooley, mogao nagovoriti
udovicu da se predomisli glede tih neobjavljenih rukopisa. Ta neće je biti teško
urazumiti kad će Scottova dokumentacija ionako završiti u knjižnici Sveučilišta
Pittsburgh, zajedno s ostatkom Landonove zbirke? On zna ljude nagovoriti da se
predomisle, reče Dooley. To mu leži. Kralj inkunkanaca (gledajući u svog novog
kompića lukavim i zakrvavljenim očicama pijanca,Lisey bješe sigurna) upitao je
Dooleya koliko bi tražio za takvu uslugu. Dooley je rekao da ne želi ništa zaraditi. Riječ
je o usluzi ljudskom rodu, zar ne? Otet će veliko blago iz kandži kvočke preglupe da bi
shvatila vrijednost zlatnih jaja na kojima sjedi. Ovaj... da,odgovorio je Woodbody,ali
majstora svog zanata slijedi zaslužena plaća. Dooley se zamislio nad tim pa rekao da će
voditi dnevnik troškova.A onda,kad se nađu i on preda papire Woodbodyju,mogu
razgovarati o honoraru. Na to je Dooley svojem novom prijatelju pružio ruku preko
šanka,baš kao da su dogovorili neki razuman posao. Woodbody je ruku prihvatio,s
veseljem i prezirom. U tih pet-sedam tjedana koliko je poznavao Dooleya često je o
njemu razmišljao, Woodbody reče Lisey.Neke bi dane zaključio daje Dooley rođeni
siledžija,samouki zatvorski intelektualac čije su jezovite priče o pljačkama, tučnjavama i
zatvorskim ubojstvima improviziranim noževima istinite. No bilo je dana (dan
rukovanja bio je jedan od tih) kad je bio uvjeren da je Jim Dooley jak samo na jeziku, i
da je najozbiljniji zločin koji je počinio bila krađa par kanti razrjeđivača u WalMartu u
Monroevilleu gdje je 2004. godine radio nekih šest mjeseci. I tako je to za Woodbodyja
bilo tek nešto malo više od pripite šale, osobito nakon što je Dooley više-manje izjavio
da će nagovoriti Lisey da ustupi muževe papire umjetnosti radi. Tako je barem Kralj
inkunkanaca rekao Lisey tog lipanjskog popodneva.Naravno, to je bio isti Kralj
inkunkanaca koji je pripit sjedio za šankom s čovjekom kojeg jedva da je poznavao a

117
koji je po vlastitom priznanju bio "okorjela zatvorska ptičica", koji su nju zvali Yoko i
slagali se u zaključku da ju je Scott držao samo zbog jedne jedine stvari, jer zašto bi mu
inače trebala? Woodbody je rekao da je s njegove strane cijeli taj slučaj bio samo
zafrkancija, dva čovca baljezgaju za šankom. Istina da je taj dvojac razmijenio email
adrese, ali danas gotovo svatko ima email adresu, zar ne?Kralj inkunkanaca se nakon
velikog rukovanja sa svojim vjernim podanikom sastao još samo jednom, dva
popodneva poslije. Dooley se tom prigodom ograničio na samo jedno pivo; rekao je
Woodbodyju da "prolazi obuku". Nakon tog piva spuznuo je s barskog stolca, rekavši
da ima sastanak, da se mora "naći s nekim tipom". Također je Woodbodyju rekao da će
se vjerojatno naći s njim sutra, a sljedeći tjedan svakako. Ali Woodbody više nikad nije
vidio Jima Dooleya. Nakon dva tjedna prestao ga je tražiti. A email adresa Zack911
prestala je raditi. Na neki način, reče Woodbody, to što je izgubio vezu s Jimom
Dooleyem bila je dobra stvar jer počeo je previše piti, a osim toga Dooley je nekako bio
čudan. (Shvatio si to malo prekasno, zar ne? kiselo pomisli Lisey.) Woodbodyjeva
konzumacija pića pala je na prijašnju razinu jednog-dva piva tjedno i gotovo je
neplanirano počeo zalaziti u bar dvije ulice dalje. Tek je poslije shvatio (kad mu se u glavi
razbistrilo, tako se on izrazio) da nesvjesno povećava udaljenost između sebe i
posljednjeg mjesta gdje je vidio Dooleya; da se zapravo pokajao zbog svega. Naravno,
ako je to bilo ikad išta više od sljeparije, samo još jedna kula u zraku Jima Dooleya koju
mu je Joe Woodbody omogućio konkretizirati dok je u piću utapao posljednje tjedne još
jedne ogavne pittsburške zime. Eto što je on mislio, završi Woodbody, zaključivši svoju
priču usrdno poput odvjetnika čijem klijentu prijeti otrovna injekcija zariba li on
obranu. Došao je do zaključka da je većina priča Jima Dooleya o hajdučiji i
preživljavanju u kaznionici Brushy Mountain bila čista izmišljotina, a zamisao da će
privoljeti gospođu Landon da ustupi rukopise njezina pokojnog muža samo još jedna
od njih. Njihov sporazum bio je tek dječja igra "što ako".
"Ako je to istina, recite mi nešto", reče Lisey. "Da se Dooley pojavio s kamionom
Scottovih priča, bi li vas to spriječilo da ih uzmete?"
"Ne znam."
To je zapravo pošteno, pomisli Lisey, pa ga upita još nešto. "Znate li što ste učinili?
Što ste pokrenuli?"
Na to profesor Woodbody ne reče ništa, i ona pomisli da je i to pošteno. Pošteno,
možda, koliko je on mogao biti.

7.
Lisey nakratko razmisli pa reče:"este li mu dali broj na koji me nazvao? Mogu li i to
također zahvaliti vama?"
"Ne! Nikako! Nisam mu dao nikakav broj, kunem se!"
Lisey mu je povjerovala. "Profesore, učinit ćete nešto za mene", reče ona. "Javi li vam
se Dooley ponovno, možda samo da vam kaže da je nadomak cilja, da se stvari dobro
razvijaju, reći ćete mu da vaš dogovor otpada. Sasvim."

118
 "Hoću."Woodbodyjeva usrdnost bila je gotovo bijedna."Vjerujte mi, ja —" Prekine
ga ženski glas - ženin, bez sumnje, pomisli Lisey - nekakvim pitanjem. Začuje se
nekakvo šuškanje kad je Woodbody rukom pokrio donji dio slušalice.
Lisey je to bilo svejedno. Zbrajala je aspekte situacije u kojoj se nalazi i nije joj se
sviđao zbroj. Dooley joj je rekao da bi si ga mogla skinuti s vrata kad bi Woodbodyju
dala Scottove papire i neobjavljene rukopise. Profesor bi tad nazvao manijaka, rekao mu
da je sve u najboljem redu, i to bi bilo to. Samo što je bivši Kralj inkunkanaca izjavio da
on više nema načina doći do Dooleya i Lisey mu je vjerovala. Je li to bio Dooleyev
previd? Mana njegova plana?Ne bi baš rekla.Dooley se doista možda namjeravao
pojaviti u Woodbodyjevu kabinetu (ili prigradskom dvorcu) sa Scottovim papirima... ali
prije toga najprije želi njoj utjerati strah u kosti a onda je povrijediti na mjestima po
kojima nikad ne bi dopustila dečkima da je pipaju na srednjoškolskim plesovima. A
zašto bi on to učinio, nakon što se iskilavio da uvjeri i profesora i samu Lisey da postoji
nepogrešiv kočni sustav koji će spriječiti da kola krenu nizbrdo bude li surađivala?
Možda zato što si treba osigurati opravdanje.
To joj se učini logičnim. A poslije - nakon što ona možda bude mrtva ili tako
unakažena da će poželjeti da je mrtva - savjest Jima Dooleya moći će se uvjeriti da je za
sve kriva Lisey. Pružio sam joj priliku, pomislit će njezin prijatelj "Zack". Za sve je kriva
samo ona. Morala je biti Yoko do zadnje sekunde.
Onda neka mu bude.Pojavi li se, ona će mu predati ključeve štale i radnog prostora i
reći mu da si uzme što god želi. Reći ću mu da se slobodno posluži, nek mu je sa srećom.
Ali od te se pomisli Liseyne usne utanje u neveseli polumjesec smiješka koji bi
primijetili jedino njezine sestre i njezin pokojni muž,koji ga je nazivao Liseyna "bura od
smiješka". "E neću, hebote", promrmlja ona i osvrne se da vidi gdje je srebrna lopata. Ne
ugleda je. Ostavila ju je u autu. Želi li je imati uza se,ne bi bilo loše da izađe i uzme je
prije no što se sasvim smra —"
"Gospođo Landon?" oglasi se profesor, još zabrinutije. Lisey je potpuno zaboravila
na njega. "Još ste tamo?"
"Aha", reče ona. "Eto što vam to priskrbi."
"Kako molim?"
"Znate vi dobro o čemu govorim.Sve to čega ste se toliko željeli dočepati, što ste
smatrali da morate imati? Eto što vam priskrbi. To kako se sad osjećate.I k tome,
naravno,i pitanja na koja ćete morati odgovoriti nakon što spustim slušalicu."
"Gospođo Landon, ja ne—"
"Nazove li vas policija želim da im ispričate sve što ste rekli meni. Što znači da bi
vam bilo pametno najprije odgovoriti na ženina pitanja, nije li tako?"
"Gospodo Landon,preklinjem vas!"Woodbody je sad zvučao usplahireno.
"Sami ste se u ovo uvalili. Vi i vaš prijatelj Dooley."
"Prestanite ga zvati mojim prijateljem!"
Ona se bura pojačala u Liseynu smiješku, usne se utanjile tako da su joj provirili
vršci zuba a oči se suzile do veličine plavih iskri. Bješe to zvjerski izraz a la Debusher.
"Ali on to jest!" drekne ona. "Vi ste drvarili s njim, vi ste mu ispričali svoju čemernu
priču i smijali se kad bi me on zvao Yoko Landon. Vi ste ga nahuckali na mene, premda

119
možda ne izrijekom, a sad se ispostavlja da je on lud sto gradi i da ga ne možete
opozvati. I zato da, profesore, nazvat ću okružnog šerifa i - o itekako da - dat ću im vaše
ime, reći im sve što će im pomoći da nadu vašeg prijatelja, jer on nije rekao svoje, to
znamo i vi i ja, jer on ne želi da ovome dođe kraj, on se hebeno dobro zabavlja, eto što vam
to priskrbi. Tako ste si prostrli pa sad i ležite! Dobro? Dobro?"
Nije bilo odgovora, ali je Lisey čula vlažan zvuk disanja i znala da bivši Kralj
inkunkanaca pokušava ne zaplakati.Ona spusti slušalicu,srdito zgrabi još jednu cigaretu
s poda i pripali je. Vrati se do telefona no tad odmahne glavom. Nazvat će šerifov ured
za minutu. Najprije će iz bembure donijeti srebrnu lopatu,i to odmah, prije no što dan
zgasne a njezin dio svijeta zamijeni dan noću.

8.
U bočnom dvorištu – koje će ona verovatno do groba zvati ulazno dvorište - već je
neugodno tamno, premda se Danica, zvijezda padalica, tek treba pojaviti na nebu. Sjene
na spojištu štale i alatnice osobito su duboke, a BMW je parkiran nekih sedam metara
dalje. Naravno, Dooley se ne skriva u tom bunaru sjena, a ako se doista vrzma oko kuće
mogao bi biti bilo gdje: priljubljen uz kabinu pokraj bazena, zaviruje iza ugla kuće gdje
se nalazi kuhinja, čuči iza dvorišnog podrumskog ulaza...
Lisey se na tu pomisao strelovito okrene, ali je još bilo dovoljno svjetla da vidi da
nema ničega ni sa jedne strane podrumskog ulaza. Podrumska su vrata bila zaključana
pa se nije morala bojati da je Dooley u podrumu. Osim ako, naravno, nije nekako
provalio u kuću i sakrio se u podrumu prije no što je ona stigla kući.
Prestani, Lisey, strašiš samu se—
Ona zastane prstiju svijenih oko ručke stražnjih vrata BMW-a. Ostane tako stajati
nekoliko sekundi a onda pusti da joj cigareta padne iz slobodne ruke pa zgnječi opušak.
Netko je stajao u dubokom kutu spojišta štale i alatnice. Jako visok i nepomičan.
Lisey otvori bemburina stražnja suvozačka vrata i pograbi srebrnu lopatu. Svjetlo u
autu ostalo je upaljeno kad je ponovno zatvorila vrata. Zaboravila je da svjetlo u
novijim tipovima automobila ostaje upaljeno još koji trenutak, takozvana odgoda
gašenja, ali nije bilo ničega odgodivog u tome što Dooley nju vidi a ona njega više ne
zahvaljujući tome kako joj to hebeno svjetlo muti vid.Odmakne se od auta, držeći držak
lopate poprečno preko torza. Svjetlo u BMW-u naposljetku se ugasi. Na trenutak joj se
od toga dodatno zamuti vid pa je vidjela samo svijet nejasnih ljubičastih obličja ispod
blijedećeg svijetloljubičastog neba; bila je sigurna da će je Dooley zaskočiti, zazvati je
gospoja i upitati zašto nije poslušala. Njegove će joj se ruke sklopiti oko vrata i ona će
ispustiti posljednji hropac.
To se nije dogodilo i nakon dvije-tri sekunde oči joj se ponovno prilagode na slabu
svjetlost.Iznova ga ugleda,visokog i uspravnog, ozbiljnog i nepomičnog, u kutu između
velike i male zgrade. S nečim pod nogama. Nekakvim četvrtastim paketom. Možda
kovčegom.

120
 Blagi Bože, ta ne misli valjda da može potrpati sve Scottove rukopise u to? pomisli ona i
načini još jedan smotren korak ulijevo, držeći srebrnu lopatu tako čvrsto da joj je
kuckalo u šakama. "Zack, to ste vi?" Još jedan korak. Pa dva. I tri.
Lisey začuje zvuk automobila i shvati da će njegova prednja svjetla uskoro pomesti
dvorište i osvijetliti ga.A kad se to dogodi, Zack će je zaskočiti. Ona snažno zamahne
srebrnom lopatom, baš kao što je učinila i u kolovozu 1988.; lopata je dosegnula najvišu
točku putanje kad je nadolazeći automobil stigao na vrh Sugar Top Hilla i zabljesnuo
dvorište svojim svjetlima te osvijetlio motornu kosilicu koju je Lisey osobno ostavila u
kutu između štale i alatnice. Sjena njezina drška poskoči uz bočni zid štale pa izblijedi
kad je i svjetlost automobilskih farova izblijedjela.Ponovno je kosilica mogla biti čovjek
s kovčegom pod nogama, pomisli Lisey, premda, nakon što si vidio o čemu je riječ...
U nekom filmu strave, pomisli ona, u ovom bi trenutku čudovište iskočilo iz tame i ščepalo
me. Baš kad se počinjem opuštati.
Ništa ne iskoči da je ščepa,ali nije zgorega ponijeti srebrnu lopatu u kuću,zaključi
Lisey,makar samo za sreću.Uhvati je rukom nisko,na spojištu drška i srebrne lopate, pa
uđe u kuću nazvati Norrisa Ridgewicka, šerifa okruga Castle.

121
 SEDMO POGLAVLJE
LISEY I ORGANI REDA
(OPSJEDNUTOST I NAPAĆENI UM)
1.
Žena koja se javila na Liseyn poziv predstavila se kao Soamesova, djelatnica odjela
za vezu,i rekla da ne može Lisey spojiti sa šerifom Ridgewickom jer se šerif Ridgewick
oženio prije tjedan dana. On i njegova mlada su na otoku Mauiju, gdje će provesti
idućih deset dana.
"Kome se onda mogu obratiti?" upita Lisey. Nije joj se sviđao kreštav prizvuk u
njezinu glasu, ali joj je bio potpuno razumljiv. Nije mogao biti razumljiviji. Današnji je
dan bio vraški dug.
"Pričekajte, gospođo", reče vezistica Soamesova. Potom Lisey provede neko vrijeme
u zapećku s McGruffom, policijskom psećom maskotom, koja je zborila o kvartovskim
patrolama.Bješe to velik korak naprijed u odnosu na Koncert za dvije tisuće komatoznih
gudača,zaključi Lisey. Nakon minute McGruffa, javi se policajac čije bi ime oduševilo
Scotta.
"Ovdje pomoćnik Andy Clutterbuck.Gospođo,kako vam mogu pomoći?"
Treći put toga dana - treća sreća rekla bi Majčica, bez treće nema sreće - Lisey se
predstavi kao supruga Scotta Landona.A onda zamjeniku Clutterbucku ispriča ponešto
skraćenu inačicu priče o Zacku McCoolu, počevši od sinoćnjeg telefonskog poziva
zaključno s večerašnjim razgovorom, tijekom kojeg je upecala ime Jim Dooley.
Clutterbuck ju je saslušao do kraja, zadovoljivši se tek s ponekim a-ha i varijacijama
na tu temu, a onda je upita tko joj je dao drugo, vjerojatno pravo ime "Zacka McCoola".
Uz blagu grižnju savjesti
(tužibaba reza dobi komad mesa ni joj bilo dost' dobila je kost)
koja joj pruži i trenutak kiselog veselja,Lisey oda ime Kralja inkunkanaca. (Nije ga
nazvala Drveni Marijan.)
"Zamjenice Clutterbuck, porazgovarat ćete s njim?"
"Mislim da se to podrazumijeva, zar ne?"
"Pretpostavljam", reče Lisey, pitajući se što bi - ako išta - vršilac dužnosti šerifa
okruga Castle uspio izvući iz Woodbodyja što ona nije uspjela iščeprkati.Vjerojatno bi
se našlo toga - njoj je zasmetao bijes. Također je shvatila da to nije ono stoje najviše
muči. "Uhapsit ćete ga?"
"Na temelju toga što ste mi ispričali? Nikako. Možda imate temelja za građansku
tužbu - morali biste pitati svog odvjetnika - ali siguran sam da bi na sudu on izjavio da
je taj Dooley, koliko je njemu poznato, namjeravao samo banuti na vaš kućni prag i
iskušati malo agresivniju prodavačku tehniku. Tvrdio bi da ništa ne zna o uginulim
mačkama u poštanskim sandučićima ni o fizičkim prijetnjama... a govorio bi i istinu,
koliko zaključujem po ovome što ste upravo ispričali. Nije li tako?"
Lisey potvrdi, prilično malodušno, da je doista tako.

122
 "Trebat će mi pismo koje je ostavio taj vaš vrebač," reče Clutterbuck, "a trebat će mi i
mačka. Što ste učinili s njezinim posmrtnim ostacima?"
"Uz kuću smo dogradili nekakvu drvenu kištru", reče Lisey.
Podigne cigaretu, zagleda se u nju, pa je ponovno spusti. "Moj ju je suprug nekako
zvao - moj je muž imao riječ za gotovo sve - ali je se ni za živu glavu ne mogu sjetiti.
Dakle, ta stvarca drži rakune dalje od komposta. Ubacila sam mačku u vreću za smeće a
vreću u nadgrađe." Sad kad je se nije trudila sjetiti, Scottova joj riječ sama od sebe padne
na um.
"A-ha, a-ha, imate škrinju?"
"Da..." Već strepeći od toga što će joj reći da učini.
"Gospođo Landon, stavite mačku u škrinju. Slobodno je ostavite u vreći. Netko će
sutra doći po nju i odnijeti je Kendallu i Jeppersonu. To su veterinari koji rade za okrug.
Oni će pokušati odrediti uzrok smrti— "
"Ne bi trebalo biti teško", reče Lisey. "Sandučić je bio pun krvi."
"A-ha.Šteta što niste snimili nekoliko fotografija prije no što ste počistili."
"E pa, ispričavam se odavde do vječnosti!" vikne Lisey, uvrijeđena.
"Smirite se", reče Clutterbuck. Mirno. "Shvaćam da ste bili uzrujani. Svatko bi bio."
Ne i ti, ogorčeno pomisli Lisey. Ti bi bio hladan kao... kao crknuta mačka u škrinji.
Ona reče: "Time smo riješili pitanje profesora Woodbodyja i uginule mačke. A što je
sa mnom?"
Clutterbuck joj reče da će joj odmah poslati jednog pomoćnika - Boeckmana ili
Alstona, ovisno koji je bliže - da preuzme pismo. A kad je već tamo, reče on, pomoćnik
koji će doći k njoj mogao bi snimiti nekoliko polaroida uginule mačke. Svi policajci nose
polaroid fotoaparate u svojim automobilima.A onda će se pomoćnik (a poslije i njegova
zamjena u jedanaest navečer) parkirati na autocesti 19 tako da vide njezinu kuću.
Naravno, ne bude li hitnih poziva - prometna nesreća ili takvo što. "Svrati" li
Dooley(kako se Clutterbuck neobično delikatno izrazio) vidjet će policijski automobil i
produžiti.
Lisey se nadala da je Clutterbuck u pravu.
Tipovi poput Dooleya, nastavi Clutterbuck, najčešće laju a ne ujedaju. Ne uspiju li
strahom od nekoga iznuditi što žele, najčešće zaborave cijelu stvar. "Rekao bih da ga
više nećete vidjeti."
Lisey se nadala da je i u tome u pravu.Jer ona nije bila sigurna. Neprestance je
razmišljala o tome kako je "Zack" posložio sve figurice tako da ga nitko ne može
opozvati, barem ne čovjek koji ga je angažirao.

2.
Ni dvadeset minuta nakon završetka razgovora s pomoćnikom Clutterbuckom
(kojeg je njezin umorni mozak uporno želio zvati ili pomoćnik Pičuljak ili - vjerojatno
zbog polaroid fotoaparata - pomoćnik Ptičica), vitak muškarac odjeven u uniformu kaki
boje s velikim pištoljem na boku pojavi joj se na vratima. Predstavi se kao pomoćnik
Dan Boeckman i reče joj da je dobio uputu da preuzme "stanovito pismo" i fotografira

123
"stanovitu preminulu životinju". Lisey je uspjela zadržati ozbiljan izraz lica, iako je
morala jako zagristi u mekanu unutrašnju oblogu svojih obraza da joj taj pothvat uspije.
Boeckman ubaci pismo (zajedno s njegovom običnom bijelom omotnicom) u plastičnu
vrećicu koju mu je Lisey dala a onda upita je li Lisey "preminulu životinju" stavila u
škrinju. Lisey je to učinila čim je završila razgovor s Clutterbuckom, ubacila je zelenu
vreću za smeće u lijevi kut svoje prostrane škrinje u kojoj se sad nalazila samo postarija
hrpa losovih odrezaka u injem obloženim plastičnim vrećicama, dar njoj i Scottu od
njihova majstora Smileyja Flandersa. Smiley je osvojio dozvolu za lov na losove na
lovačkoj lutriji 2001. ili 2002. - Lisey se nije mogla sjetiti koje godine - i ukebao "je'nog
po'nošlji'o vel'kog" u St John Valleyu. Gdje je Charlie Corriveau ukebao svoju nevjestu,
kad smo već kod toga. Pokraj tog mesa, koje ona gotovo sigurno nikad neće staviti u
usta (osim možda u slučaju nuklearnog rata), nalazilo se jedino mjesto za mrtvu lunju
Gallowayovih i ona reče Boeckmanu da mačku vrati tamo i nigdje drugdje nakon što
završi s fotografiranjem. On krajnje ozbiljno obeća da će "udovoljiti njezinu zahtjevu" i
ona se ponovno morala ugristi za unutrašnju stranu obraza, premda joj je malo falilo da
prasne u smijeh. Čim je policajac tromo kloparajući krenuo niz podrumske stube, Lisey
se okrenula zidu poput zločestog djeteta, naslonila čelo na nj, rukama poklopila
razjapljena usta i počela šaptavo cičati.
Kad je taj napad smijeha počeo jenjavati, ona se ponovno sjeti kutije od cedrovine
Majčice Debusher (Liseyne više od trideset pet godina, ali je nikad nije doživljavala kao
svoju). Sjećanje na tu kutiju i sve spomene ututkane u nju pomogle su ublažiti histeriju
koja je fermentirala u njezinoj utrobi. Još je više pomogla njezina rastuća uvjerenost da
je kutiju stavila na tavan. Što je, naravno, bilo savršeno logično. Šuta Scottova radnog
života nalazila se u štali i radnom prostoru; šuta života kojim je ona živjela dok je on
radio bit će ovdje, u kući koju je ona odabrala a oboje zavoljeli.
Na tavanu su se nalazila najmanje četiri skupocjena turska saga koje je nekoć
obožavala a od kojih ju je u jednom trenutku, iz njoj neshvatljivih razloga, počela
hvatati jeza...
Zatim najmanje tri kompleta umirovljenih putnih kovčega koji su prošli sito i rešeto
prijevoza zračnim lađama dvadeset i nešto aviokompanija, često tek škrebetavih čunaka
za prijevoz radnog naroda; ti kovčezi bijahu prekaljeni ratnici koji su zaslužili odličja i
mimohode, ali će se morati zadovoljiti časnom tavanskom mirovinom (dečki, ruku na
srce, ipak je to stoput bolje od gradskog otpada...)
Pa skandinavski dizajnirano pokućstvo za dnevni boravak za koje je Scott rekao da
izgleda pretenciozno. Kako se ona ljutila na njega, uglavnom zato što je mislila da je
vjerojatno u pravu...
Rolo pisaći stol, "jeftilenka" za koju se ispostavilo da ima jednu kraću nogu koju se
moralo podbočiti, samo što bi podmetač stalno ispadao a onda se jednog dana rolo
poklopac "odrolao" njoj po prstima i to je bio kraj, druškane, ideš ti meni lijepo na
tavan...
Pepeljare na stalcima iz njihovih pušačkih dana...
Scottov stari pisaći stroj IBM Selectric koji je njoj služio za prepisku dok nije postalo
problem naći vrpce i trake za korekcije...

124
 Stvarca sim, stvarca tam, stvarca sim i tam. Jedan drugi svijet, zapravo, ali opet i
nekako iju-ju, barem ode. A negdje - vjerojatno iza hrpe časopisa ili na stolcu za ljuljanje
nepouzdanog raskoljenog naslona - nalazit će se kutija od cedrovine. Pomisao na nju
bješe poput razmišljanja o hladnoj vodi kad žedate u vrući dan. Nije znala zašto bi to
trebalo biti tako, ali bilo je.
Kad se pomoćnik Boeckman popeo iz podruma sa svojim polaroidima, jedva je
čekala da ode. No on nikako da krene (dosadan ko uš, rekao bi tata Debusher); najprije joj
je rekao da je mačka čini se ubodena nekakvim alatom (vjerojatno odvijačem), a onda joj
obećao da će biti parkiran ispred njezine kuće. Možda na vozilima njihova voznog
parka (upravo je tako rekao, voznog parka) ne piše SLUŽITI I ŠTITITI, ali se to
podrazumijeva, i on želi da se ona osjeća potpuno sigurno. Lisey reče da se osjeća tako
sigurno da zapravo razmišlja o tome da ode u krevet: dan je bio dug, morala je riješiti
obiteljsku krizu, pa onda ovo s vrebačem - krepana je. Pomoćnik Boeckman naposljetku
shvati poruku i ode, ali tek nakon što joj je još jednom ponovio da je potpuno sigurna,
sigurna kao u bunkeru i da nema potrebe da se trza na svaki sušanj. A onda je
zakloparao niz Liseyne ulazne stube jednako tromo kao maloprije niz podrumske,
posljednji put pregledavajući svoje fotografije uginule mačke dok je još dovoljno svjetla.
Minutu-dvije potom Lisey začuje kako je dvaput zaturiralo nešto što je zazvučalo kao
cepelinski veeelki motor. Prednja svjetla zapljusnu travnjak i kuću a onda zgasnu. Lisey
zamisli pomoćnika Daniela Boeckmana kako sjedi na drugoj strani ceste u svom
policijskom vozilu upadljivo parkiranom uz rub ceste pa se nasmiješi. A onda se popne
na tavan, i ne sluteći da će dva sata potom ležati na krevetu potpuno odjevena,
iscrpljena i uplakana.

3.
Napaćeni um lako podlegne opsjednutosti,i nakon pola sata uzaludne potrage na
tavanu, gdje je zrak bio vruć i nepomičan, svjetlost slaba, a sjene čini se lukavo odlučne
sakriti svaki kutak koji je željela pregledati, Lisey nesvjesno padne kao žrtva
opsjednutosti. Nije imala određeni razlog zbog kojeg bi joj ta kutija uopće i trebala, tek
snažnu slutnju da je nešto što se nalazi u njoj, nekakav suvenir iz prvih godina njezina
braka, iduća postaja fanta.Ali nakon nekog vremena sama kutija postane joj cilj, kutija
od cedrovine Majčice Debusher.Fućkaš fantove:ne nađe li tu kutiju od cedrovine - dugu
tridesetak centimetara,široku dvadesetak i visoku petnaest - neće moći zaspati. Ležat će
u krevetu i razbijati glavu mislima o uginulim mačkama,pokojnim muževima i praznim
krevetima, inkunkanskim ratnicima, sestrama koje sakate sebe i očevima koji sakate —
(tiho Lisey tiho)
Samo bi ležala u krevetu i točka.
Jednosatna potraga bila je dovoljna da je uvjeri da kutija od cedrovine ipak nije na
tavanu.Dotad je postala sigurna da je najvjerojatnije u rezervnoj spavaćoj sobi.Bilo je
logično pretpostaviti da je promijenila boravište i preselila tamo... samo što ju je
dodatnih četrdeset minuta (uključujući i pretraživanje gornje police u ormaru stojeći na
klimavim ljestvama) uvjerilo da je i ta soba još jedna "jalova" bušotina. Što je značilo da

125
je kutija dolje u podrumu.Mora biti.Vjerojatno si je našla počinka iza stuba gdje su u
hrpi kartonskih kutija bile pohranjene zavjese,ostaci tapisona, komponente za stare
glazbene linije i nekoliko komada sportske opreme: klizaljke, komplet za kroket,
prošupljena mreža za badminton. Žurno silazeći niz podrumske stube (i ne sjetivši se
uginule mačke koja sad leži pokraj hrpe okamenjene losovine u njezinoj škrinji), Lisey
se uvjeri da je tu kutiju čak i vidjela tamo. Tad je već bila jako umorna, ali tek nejasno
svjesna te činjenice.
Trebalo joj je dvadeset minuta da izvuče sve kartonske kutije iz njihova dugoročnog
počivališta. Neke su bile vlažne i raspadale se na dodir. Kad je završila s pregledom
stvari u njima udovi su joj drhtali od umora, odjeća se lijepila za nju,a u zatiljku joj je
zabubnjala podmukla glavobolja. Neraspadnute kutije gurne natrag,a raspadnute ostavi
gdje jesu. Kutija Majčice Debusher ipak je na tavanu. Mora biti, cijelo je vrijeme tamo.
Dok je ona gubila vrijeme ovdje dolje među zahrđalim klizaljkama i zaboravljenim
slagalicama,kutija od cedrovine strpljivo je čekala gore. Lisey se sjeti šest mjesta na
tavanu koja je propustila pregledati, uključujući i uski prostor duboko ispod greda.
Kutija je najvjerojatnije tamo. Vjerojatno ju je stavila tamo a onda zaboravila na —
Ta se misao naprasno prekine kad je shvatila da netko stoji iza nje. Vidjela ga je
kutom oka. Zvao se on Jim Dooley ili Zack McCool, učas će joj spustiti ruku na znojno
rame i osloviti je s gospoja. A onda će Lisey imati stvarni problem.
Taj je osjećaj bio tako stvaran da je Lisey začula šušljanje Dooleyevih nogu.
Munjevito se okrenula, ruke podigla da si zaštiti lice, i u tom djeliću sekunde uspije
ugledati usisavač koji je baš ona izvukla ispod stuba. A onda se spotakne o pljesnivu
kartonsku kutiju u koju je bila ugurana stara mreža za badminton.Zalomi rukama da
povrati ravnotežu, gotovo joj uspije,ponovno je izgubi,uspije pomisliti ti bigulicu,a onda
ljosne. Potiljkom za dlaku promaši donju stranu stuba, što nije bilo loše jer bi joj lubanja
pukla kao orahova ljuska, možda dovoljno da padne u nesvijest. A i pogine,ako bi
udarila glavom dovoljno jako o cementni pod.Lisey se nekako uspjela dočekati na ruke;
jednim je koljenom sigurno prizemljila na elastičnu strunjaču sagnjile badmintonske
mreže no drugim - puno neugodnije - na podrumski pod. Na svu sreću još je na sebi
imala traperice.
Taj je pad zapravo bio sretna okolnost zbog još nečeg, razmišljala je petnaest minuta
poslije ležeći na krevetu, još odjevena ali ne više onako jako zaplakana; dotad je plač
jenjao do razine izoliranih jecaja i kukavnih, vodnjikavih soptaja - mamurluka jakih
emocija. Njezin pad - i prepast koja mu je prethodila, zaključi ona - razbistrili su joj
misli. Mogla je ustrajati u potrazi za kutijom još dva sata, a i dulje, ako je ne bi izdala
snaga: natrag na tavan, pa u rezervnu sobu, pa u podrum. Povratak u budućnost, jamačno
bi dometnuo Scott; imao je dara za duhovitosti u neprimjerenom trenutku. Odnosno
najprimjerenijem trenutku, kako bi se poslije ispostavilo.
Dakle, lako se moglo dogoditi da bi Lisey nastavila tražiti kutiju dok ne svane dan i
naposljetku bi u jednoj ruci imala puno vrućeg zraka a u drugoj hrpu govana.Lisey je
sad bila uvjerena da je kutija na nekom tako vidljivom mjestu da je ili već pet puta
prošla pokraj nje ili da je naprosto nema, možda ju je ukrala neka pospremačica koja je
radila kod njih ili neki majstor koji je ju je uvrebao i pomislio da bi njegova žena rado

126
imala neku takvu lijepu kutiju te da gospoja g. Landona (komično kako joj se ta riječ
uvukla u glavu) neće ni primijetiti da je nema.
Piš te vrit, mala Lisey, reče Scott sa svog mjesta u njezinoj glavi.
Razmišljaj o tome sutra, jer sutra je novi dan.
"Aha", reče Lisey pa se uspravi u sjedeći položaj, iznenada shvativši da se pretvorila
u uznojenu, usmrđenu ženu u znojnoj, prljavoj odjeći. Brže-bolje se ispili iz nje, ostavi je
na hrpi u podnožju kreveta i krene pod tuš. Kad se u podrumu u padu dočekala na
ruke ogrebla je oba dlana, ali se sad nije obazirala na peckanje u njima; dvaput
našamponira kosu i dopusti da joj se sapunica cijedi niz obraze. A onda, nakon što je
pod tušem zamalo odrijemala pet minuta, ona odlučno okrene polugicu tuša na H i
ispere kosu gotovo ledeno hladnim igličastim sprejem, pa izađe iz tuš-kade hvatajući
zrak. Obriše se velikim ručnikom, a kad ga je bacila u košaru za rublje ona shvati da je
došla k sebi i da je spremna dopustiti današnjem danu da završi.
Legne u krevet.Posljednja njezina misao prije no što ju je san kao reketom ispucao u
tamu ticala se pomoćnika Boeckmana na straži. Bješe to utješna misao, osobito nakon
što se nasmrt prestrašila u podrumu. Spavala je dubokim besanim snom dok je nije
probudilo kreštanje telefona.

4.
Bješe to Cantata;zvala je iz Bostona.Naravno.Darla ju je nazvala. Darla uvijek
nazove Canty kad se pojavi kakav problem -češće prije no kasnije. Canty je htjela znati
treba li doći kući. Lisey uvjeri svoju sestru da nema ama baš nikakvog razloga za
prijevremeni povratak iz Bostona koliko god Darla možda zvučala uzrujano. Amanda je
zbrinuta i Canty nema što tu tražiti. "Možeš je posjetiti, ali ukoliko ne dođe do velike
promjene - a doktor Alberness nam je rekao da je ne očekujemo - nećeš moći znati je li
ona uopće svjesna da si tamo."
"Isuse", reče Canty. "To je živi užas, Lisa."
"Da.Ali je ona s ljudima koji razumiju njezinu situaciju - ili barem razumiju kako
skrbiti za ljude u njezinoj situaciji. A Darla i ja ćemo te izvješ—"
Lisey je dotad hodala po sobi s bežičnim telefonom u ruci, no sad stane zureći u
notes koji je napola iskliznuo iz desnog stražnjeg džepa njezinih odbačenih traperica.
Bješe to Amandina Mala knjiga prisilnih radnji, samo što je sad Lisey osjećala prisilu da
je uzme.
"Lisa?" Canty ju je jedina tako redovno zvala i Lisey bi se uvijek tad osjetila poput
pomoćnica voditelja koje u televizijskim kvizovima ili nečem sličnom pokazuju nagrade
- Lisa, pokažite Hanku i Marthi što su osvojili! "Lisa, još si tamo?"
"Jesam, draga." Zagledana u notes. Zavijuci spirale ljeskaju na suncu. Mali čelični.
"Rekoh da ćemo te Darla i ja svakako redovno izvještavati." Notes je još bio ulubljen od
otiska stražnjice uz koju je bio priljubljen mnoge sate, i dok je Lisey gledala u nj, Cantyn
glas kao da je blijedio. Lisey se začuje kako govori da je uvjerena da bi Canty učinila isto
da se ona našla na licu mjesta. Sagne se i izgura notes iz džepa traperica. Reče Cantati
da će je nazvati navečer, reče joj da je voli, reče zbogom i baci bežični telefon na krevet, i

127
ne pogledavši kamo. Nije skidala pogled s prignječenog notesa - sedamdeset devet centi
u bilo kojoj papirnici.A odakle ta njezina opčinjenost?Zašto sad, kad je jutro a ona
odmorna?Čista i odmorna? Sad kad se svježa sunčana svjetlost slijeva kroz
prozor,njezina sinoćnja opsesivna potraga za kutijom od cedrovine čini joj se budalasta,
puka ponašajna eksternalizacija dnevnih stresova, ali joj ovaj notes ne izgleda
budalasto, nimalo.
Da bi unio dašak veselja Scottov joj glas prozbori jasnije no ikad. Bože, kako je taj
glas razgovijetan! I gromak.
Babyluv, ostavio sam ti poruku. Ostavio sam ti fant.
Lisey se sjeti Scotta ispod njam-njam stabla, Scotta na listopadnom snijegu, hiru
prirode, priča joj kako bi ga Paul kadikad dražio kakvim teškim fantom... ali nikad
preteškim. Godinama se nije tog sjetila. Potisnula je to, naravno, zajedno s ostalim
stvarima o kojima nije željela razmišljati; gurnula iza svojeg ljubičastog zastora. Ali što
je u tome loše?
"Nikad nije bio zao", rekao je Scott. U očima mu je bilo suza ali ne i u glasu, jasnom i
mirnom. Kao uvijek kad bi imao priču za ispričati, želio je da ga se čuje. "Dok sam bio
mali, Paul nikad nije bio zao prema meni kao ni ja prema njemu.Držali smo si štangu.
Morali smo. Volio sam ga, Lisey. Jako sam ga volio."
Dotad je već prelistala stranice sa znamenkama,brojkama jadne Amande,luđački
sitno ispisanima.Iza njih nade samo prazne stranice. Lisey ih je prelistavala sve brže a
njezina uvjerenost da će na njima nešto naći slabjela je, no tad stigne do stranice blizu
kraja na kojoj je pisala samo jedna riječ:
Trandovilj
Zašto joj je to poznato? Isprva se nije uspjela sjetiti, a onda se ipak sjeti. Koja je moja
nagrada? upitala je stvora u Amandinoj spavaćici,stvora okrenutog joj leđima. Piće,
rekao je. Coca-Cola? RC? upitala je ona a onda je stvor rekao —
"Rekao je... ona ili on su rekli... 'Kuš budi, želimo gledati trandovilje'", promrmlja
Lisey.
Da, tako je, ili otprilike tako; u svakom slučaju, dovoljno dobro da se ne vidi iz
aviona. To joj nije značilo ništa, a opet nekako i jest. Zagleda se u tu riječ još trenutak-
dva, a onda prelista do kraja notesa. Sve su stranice bile prazne. Namjeravala je baciti
notes, kad ugleda obris riječi iza zadnje stranice. Ona preklopi ostatak listova: na
ulubljenoj unutrašnjoj strani stražnjih korica notesa tiskanim je slovima pisalo
4.postaja – Pogledaj ispod kreveta
Ali prije no što se sagnula i zavirila pod krevet, Lisey najprije prelista natrag do
brojki na početku notesa, a onda ponovno otvori stranicu s TRANDOVILJEM, šest
stranica od kraja. Uvjeri se u ono što je već znala: Amanda četvorke piše pravokutno
nakošene crtice, kako su ih učili u školi: Scott je, pak, pisao četvorke koje su sličile znaku
&:4.Scott je svoje o-ove pisao kao osmice i običavao podvlačiti svoje bilješke i
podsjetnike. A Amanda je oduvijek pisala majušna štampana slova... s malko lijenim
okruglim slovima, C-ovima, G-ovima, ipsilonima i S-ovima.

128
 Lisey se prebacivala s TRANDOVILJA na 4. postaju: pogledaj ispod kreveta. Kad bi ta
dva primjerka rukopisa stavila pred Darlu i Canty, bila je uvjerena da bi one bez
oklijevanja prvi pripisale Amandi a drugi Scottu.
A onaj stvor jučer ujutro s njom u krevetu...
"Zvučao je poput njih oboje",šapne Lisey. Ježila se. "Ljudi bi me proglasili ludom, ali
je doista zvučao kao njih oboje."
Pogledaj ispod kreveta.
Naposljetku ona posluša uputu iz poruke. Jedini fant koji je ugledala bile su stare
pustene papuče.

5.
Lisey Landon sjedila je u kocki jutarnjeg sunca prekriženih goljenica, ruku
podbočenih na koljenim čašicama. Spavala je gola i takva je sad i sjedila; sjena trakastih
zavjesa navučenih na istočni prozor ležala je na njezinu vitkom tijelu poput sjene
čarape. Ona ponovno pogleda u poruku koja ju je usmjeravala prema četvrtoj postaji
fanta - kratki lov na fant, na dobri fant, još nekoliko postaja i slijedi je nagrada.
Katkad bi me Paul dražio teškim fantom... ali nikad preteškim.
Nikad preteškim. Imajući to na umu ona s praskom zatvori notes i pogleda stražnje
korice notesa. Na njima je majušnim crnim slovima ispod Dennisonova loga pisalo:
mein gott
Lisey ustane i brzo se počne odijevati.

6.
Stablo ih zatvara u njihov vlastiti svijet.Izvan stable je snijeg. A ispod njam-njam
stabla je Scottov glas, Scottov hipnotični glas, i zar je mislila da su Ispražnjeni zlodusi
Scottova priča strave? Ovo je njegova priča strave, i osim suza kad govori o Paulu i kako
su se držali skupa sve to vrijeme ranjavanja, užasa i krvi na podu, on je priča bez
zapinjanja.
"Nikad nismo išli u lov na fant kad je tata bio kod kuće", kaže on, "samo dok je bio
na poslu."Scott se uglavnom riješio naglaska zapadne Pennsylvanije ali mu se ovaj sad
ponovno uvlači u govor, ima puno dublje korijene od Liseyna sjevernjačkog naglaska,i
zvuči nekako dječje iskrivljeno. "Paul bi uvijek prvi fant postavio blizu. Možda s
porukom '5 postaja fanta' - da ti kaže koliko tragova ima - a onda nešto kao 'Pogledaj u
ormar'. Prvi je trag rijetko bio zagonetka,ali su ostali gotovo redovno to bili. Sjećam se
jednog - 'Odi gdje je tata nogom mačku', a to je naravski bilo kod starog bunara. Na
drugom je pisalo 'Idi gdje radimo na farmi cijeli dan'. Uskoro sam skontao da misli na
stari Farmallov traktor na istočnom polju pokraj kamenog zida, i zbilja, na sjedištu
traktora, pritisnuta kamenom, nalazila se postaja fanta. Jer je ta postaja bila samo
presavinut papirić s uputom. Gotovo uvijek bih riješio zagonetke, ali ako bih zapeo,
Paul bi mi dao još natuknica dok ne bih riješio. A na kraju bih dobio nagradu u obliku
Coca-Cole, RC Cole ili čokoladice."

129
 Pogleda u nju. Iza njega bjelina - bijeli zid. Njam-njam stablo - zapravo je riječ o
žalosnoj vrbi - objesilo se oko njih u obliku čarobnog kruga i odvojilo ih od ostatka
svijeta.
On kaže: "Ponekad kad bi tatu uhvatila gnjiloba nije bilo dovoljno da se poreže da to
izađe iz njega.Jednog dana kad je bio u takvom stanju podigao me...

7.
...na klupicu u hodniku,to je Scott rekao zatim,sad se sjećala (htjela-ne htjela), ali prije no
što je uspjela za tom uspomenom zaći dublje u ljubičastilo gdje je sve ovo vrijeme bila
skrivena, na stražnjem trijemu ugleda nekog čovjeka. Muškarca, ne kosilicu ili usisavač,
nego stvarnog čovjeka. Na svu sreću imala je dovoljno vremena primijetiti da je i
on,premda nije Boeckman,odjeven u kaki uniformu okružnog policajca,pa se nije
osramotila i vrisnula poput Jamie Lee Curtis u nekom od filmova iz serije Noć vještica.
Njezin se posjetitelj predstavi kao pomoćnik Alston. Došao je odnijeti uginulu
mačku iz Liseyne škrinje i usput joj priopćiti da će tijekom dana svratiti i provjeriti kako
je. Upita je ima li mobitel i Lisey reče da ima. U BMW-u je i čini joj se da bi mogao biti i
napunjen. Pomoćnik Alston preporuči joj da ga stalno drži uza se i da broj šerifova
ureda stavi na brzo biranje. Alston primijeti njezin izraz lica i reče joj da je voljan to
učiniti umjesto nje ako ona "nije upoznata s tom funkcijom".
Lisey, koja se malokad uopće i služila mobitelom, povede Alstona do svog BMW-a.
Mobitel je bio samo napola napunjen, ali je punjač bio u stupu između sjedišta. Alston
pruži ruku da će isključiti upaljač, no ugleda mrvice pepela oko njega pa zastane.
"Samo naprijed", reče mu Lisey. "Mislila sam da ću se vratiti toj navici ali se čini da
sam se predomislila."
"Vjerojatno pametna odluka, gospođo", reče Alston, ne nasmiješivši se. Isključi
bemburin upaljač i uključi punjač. Lisey nije imala pojma da se to može; kad bi se uopće
sjetila da treba napuniti svoju Motorolicu, uvijek bi to učinila u kuhinji.Dvije godine,a
još se nije naviknula na pomisao da nema muškarca u kući da pročita upute i dokuči
značenje Crteža 1 i Crteža 2.
Upita Alstona koliko će potrajati punjenje mobitela.
"Do kraja?Ne više od sat vremena,možda i manje.Hoćete li u međuvremenu biti
dostupni na fiksnoj liniji?"
"Da, trebam nešto obaviti u štali. Tamo imam telefon."
"Dobro. Nakon što se mobitel napuni zataknite ga za remen ili objesite na pasicu
hlača. Bude li ikakvog razloga za paniku, pritisnite tipku 1 i bam! - razgovarate s
policajcem."
"Hvala vam."
"Nema na čemu. Kao što rekoh, obilazit ću vas. Danu Boeckmanu će i noćas baza
biti ispred vaše kuće, osim ako ga nekamo ne pozovu. Što će se vjerojatno dogoditi - u
gradićima poput ovog petkom navečer je živo - ali imate telefon i naš broj na brzom
biranju, a on će se uvijek vratiti ovdje."
"U redu. Jeste li doznali išta o čovjeku koji mi dodijava?"

130
 "Ni slovca,gospođo", reče Alston ležerno... naravno, on si može dopustiti ležernost,
nitko nije njemu zaprijetio da će mu nanijeti zlo, a vjerojatno nitko i neće. Visok je metar
devedeset tri, ima u njemu brat bratu sto trideset kila žive vage. Možda i sto četrdeset, u
punoj ratnoj spremi, dodao bi njezin otac;u Lisbonu je Dandy Debusher bio poznat po
takvim duhovitostima.
"Dočuje li što Andy - odnosno pomoćnik Clutterbuck, on je glavni i odgovorni dok
se šerif Ridgewick ne vrati s medenog mjeseca -siguran sam da će vam odmah
javiti.Dotad vi samo morate poduzeti neke mjere opreza. Dok ste u kući, zaključavajte
vrata, dogovoreno? Osobito kad padne mrak."
"U redu."
"I držite taj mobitel nadohvat ruci." "Hoću."
Alston podigne palac i nasmiješi se kad je ona odmah podigla svoj. "A sad odoh po
onu macu. Kladim se da jedva čekate da je više ne gledate."
"Da", reče Lisey ali ono čega se najviše željela riješiti, barem trenutno, bio je
pomoćnik Alston. Da bi mogla otići u štalu i pogledati ispod kreveta. Onoga koji je
posljednjih dvadesetak godina čamio u okrečenom kokošinjcu. Onoga koji su kupili
(mein gott)
u Njemačkoj. U Njemačkoj gdje...

8.
... sve što može poći po zlu i polazi po zlu.
Lisey se ne sjeća gdje je čula tu frazu i to je, naravno, nevažno, ali joj u njihovih
devet mjeseci u Bremenu ona sve češće pada na um: Sve što može poći po zlu i polazi po
zlu.
Sve što može, hoće.
Kuća na Bergenstrasse Ringu u jesen je puna propuha, zimi hladnoće, a kad
naposljetku stigne vlažni i mamurni jad od proljeća, krov prokišnjava. Oba tuša su
mušičava. Zahod u prizemlju jezivo se cereka. Gazda najprije obećava da će nešto
poduzeti, a onda prestane odgovarati na Scottove pozive.Naposljetku Scott za
astronomske honorare angažira jednu njemačku odvjetničku tvrtku - uglavnom,kaže on
Lisey, jer ne može dopustiti tom govnaru od gazde da se nekažnjeno izvuče, ne može
podnijeti da mu dopusti pobijediti. Govnar od gazde, koji katkad Lisey važno namigne
kad Scott ne gleda (nikad se nije to usudila reći Scottu jer ovaj nema smisla za humor
kad je riječ o govnaru od gazde), nije pobijedio. Pod prijetnjom tužbe on izvrši neke
popravke: krov prestane prokišnjavati a zahod u prizemlju prestane se manijakalno
cerekati u gluho doba noći. Čak je zamijenio i peć centralnog grijanja. Osmo čudo. A
onda jedne noći bane pijan i počne se derati na Scotta na mješavini njemačkog i
engleskog, nazivati ga američkim komunističkim zakuhavačem, frazom koju će njezin muž s
toplinom pamtiti do kraja života. Scott - i on sve samo ne trijezan (u Njemačkoj Scott i
trijeznost nisu si na ti) - u jednom trenutku govnara od gazde ponudi cigaretom i kaže
mu Samo tajte, samo tajte, mein Fuhrer, bitte, bitte! Tu godinu Scott loče, Scott se šali, i
Scott huška odvjetnike na govnare od gazdi, ali Scott ne piše. A ne piše jer je uvijek

131
pijan ili je uvijek pijan jer ne piše?Lisey ne zna. Malo ot ovog, malo ot onog. Do svibnja,
kad je njegovoj predavačkoj gaži najzad - milosrdno - došao kraj, njoj je svejedno. U
svibnju jedino želi biti negdje gdje joj razgovori u supermarketu ili u trgovinama koje se
nižu duž glavne ulice ne zvuče poput glasanja poluljudi iz filma Otok doktora Moreaua.
Ona zna da to nije fer, ali zna i da nije stekla nijednog prijatelja u Bremenu, ni među
profesorskim suprugama koje govore engleski, a muž joj je cijele dane na fakultetu.
Previše je zatvorena u toj kući punoj propuha, umotana u šal ali svejedno mahom zebe,
gotovo uvijek sama i jadna, gleda televizijske emisije koje ne razumije i sluša kamione
kako brundaju oko kružnog toka na uzbrdici. Od glomaznih, Peugeotovih, podrhtavaju
podovi. Nije joj ništa lakše zbog toga što je i Scott jadan i što mu predavanja nailaze na
loš odjek. A zašto bi zaboga i bilo? Onaj tko je rekao jad voli društvo kenja kvake. No onaj
koji je smislio Sve što može poći po zlu i polazi po zlu... e, taj je bio na dobrom tragu.
A kad je Scott kod kuće onda se mota po njoj više no što je Lisey navikla jer se ne
povlači u sumornu izbu koju je proglasio radnom sobom da bi pisao. Isprva se trudi
pisati, ali do prosinca njegovi pokušaji postaju sporadični a do veljače je sasvim
odustao. Čovjek koji inače može pisati u motelu Z kategorije dok vozila tutnje ispred
prozora u osam voznih trakova a na katu tulumari studentsko bratstvo ovdje je
potpuno nezapet. Ali njega to ne muči, barem ona to na njemu ne primjećuje. Umjesto da
piše on provodi duge, urnebesne i sve u svemu iscrpljujuće vikende sa svojom ženom.
Često ona pije s njim i napije se s njim jer, osim da se ševi s njim, to je jedino što joj pada
na pamet. U tužne mamurne ponedjeljke Lisey je zapravo drago kad on ujutro izađe iz
kuće iako kad dođe deset navečer a njega još nema, ona se natandrči pokraj prozora
dnevnog boravka s pogledom na cestu i zabrinuto čeka da stigne Audi koji je Scott uzeo
na lizing, pitajući se gdje je on i s kime pije. Koliko pije. Nekad je subotom nagovori da
se s njim igra napornih igara skrivača u njihovoj velikoj kući punoj propuha; kaže da će
ih to barem zagrijati ako ništa drugo, i u tome ima pravo. Ili bi se igrali lovice, jurili
gore-dolje po stubištu ili tutnjali po hodnicima u njihovim komičnim lederhosen, smijali
se kao ćaknuta (i k tome uspaljena) klinčadija, izvikujući svoje njemačke lozinke:
Achtung! i Jawohl! i Ich habe Kopfschmerzen! i - najčešće - Mein got! Te budalaste igre
najčešće završe seksom. S cugom ili bez nje (ali najčešće sa) Scott te zime i proljeća
uvijek želi seks,i ona je uvjerena da će se prije no što se isele iz te propuhane kuće u
Bergenstrasse poseksati u svim sobama,većini kupaonica (uključujući i onu sa
zahodskom školjkom koja se grohotom smije), pa i u nekim ormarima. Toliki seks jedan
je od razloga zbog kojeg je nikad (no dobro, gotovo nikad) ne muči pomisao da on ima
ljubavnicu, premda izbiva iz kuće, premda cuga, premda ne radi ono za što je stvoren, a
to je da piše.
Ali, naravno, ni ona ne radi ono za što je ona stvorena, i ima trenutaka kad je ta
spoznaja ošine. Ne može reći da joj je lagao, ili je zavaravao; ne, to ne može nikako reći.
Rekao joj je samo jedanput, ali je taj jedini put bio krajnje jasan: ništa od djece. Osjeća li
ona da mora imati djecu - a on zna da je ona iz velike obitelji - u tom se slučaju ne mogu
oženiti. To bi mu slomilo srce, ali ako bi ona tako osjećala, tad bi morali raskinuti. Rekao
joj je to ispod njam-njam stabla gdje su sjedili okruženi hirom prirode, snijegom u
listopadu. Ona si dopušta prisjetiti se tog razgovora jedino u deveti sat samotnih

132
bremenskih popodneva radnih dana, kad je nebo gotovo uvijek bijelo a kamioni
neprestance brundaju u prolazu i krevet podrhtava ispod nje. Krevet koji je on kupio i
koji će poslije dovući u Ameriku. Često leži na njemu ruke prebačene preko očiju i
razmišlja kako je ovo bila doista užasna ideja usprkos urnebesnim vikendima i njihovu
strastvenom (kadikad i grozničavom) seksu. U seksu su činili stvari koje Lisey još do
prije šest mjeseci ne bi ni pale na um; Lisey zna da te varijacije nemaju puno veze s
ljubavlju nego s dosadom,nostalgijom, cugom i čemerom. Njegovo opijanje, uvijek
teško, sad poprima zastrašujuće razmjere. Ona zna da mu predstoji neizbježivi slom ne
pritegne li malo uzde. Praznina njezine utrobe počne je tištati.Naravno, dogovor je
dogovor, ali ispod njam-njam vrbe nije shvaćala da godine prolaze i da vrijeme ima
težinu. Scott će možda ponovno početi pisati nakon povratka u Ameriku, ali što će ona
raditi? Nikad mi nije lagao, misli ona ležeći na bremenskom krevetu ruke preko očiju ali
predviđa trenutak - u ne jako dalekoj budućnosti - kad joj ta činjenica više neće biti
dovoljna, i taje mogućnost plaši. Katkad poželi da nije sjela pod tu hebenu vrbu sa
Scottom Landonom.
Katkad poželi da ga nije ni srela.

9.
"Nije istina",šapnula je štali punoj sjena i osjetila mrtvi teret njegova radnog prostora
iznad nje kao demanti - tolike knjige, tolike priče, cijeli taj protekli život. Nije požalila
zbog svog braka, ali da, kadikad doista poželi da nije upoznala svog napaćenog i
napornog čovjeka. Da je srela nekoga drugog. Primjerice, nekog simpatičnog,
neproblematičnog kompjutoraša, čovjeka koji bi zarađivao sedamdeset tisuća godišnje i
podario joj troje djece. Dva dječaka i djevojčicu, jedno već odraslo i u braku, drugo
dvoje još školaraca. Ali to nije bio život koji je našla. Ili koji je našao nju.
Umjesto da odmah krene prema bremenskom krevetu (što joj se učinilo previše,
prebrzo), Lisey krene prema svom jadu od radne sobe, otvori vrata i prođe pogledom
po njoj. Što je namjeravala ovdje raditi dok je Scott na katu pisao svoje knjige? Nije se
mogla sjetiti, ali je znala što ju je sad ovamo privuklo: telefonska sekretarica. Pogleda u
1 koje je žarilo na ekrančiću i u slova NEPRESLUŠANE PORUKE ispod njega, pa se
upita bi li trebala nazvati pomoćnika Alstona da je presluša. Zaključi da ne bi. Ako je
poruka Dooleyeva, može mu je poslije pustiti.
Naravno da je Dooleyeva - ta čija bi bila?
Psihički se pripremi za nove prijetnje izrečene tim mirnim, površinski razboritim
glasom i pritisne tipku PLAY. Trenutak potom mlada žena po imenu Emma
objašnjavala je kakve bi sve izvanredne uštede Lisey mogla ostvariti prelaskom na mrežu
MCI. Lisey prekine tu ekstatičnu poruku, pritisne tipku za brisanje i pomisli: Toliko o
ženskoj intuiciji.
Ode iz ureda, smijući se.

133
 10.
Lisey bez tuge ili sjete pogleda u debelo umotano obličje bremeskog kreveta premda
su ona i Scott u tom krevetu vodili ljubav - ili se barem poševili; nije se mogla sjetiti
koliko je zapravo ljubavi bilo u razdoblju SCOTT I LISEY U NJEMAČKOJ - vjerojatno
stotinama puta. Stotinama? Je li to bilo moguće u samo devet mjeseci, osobito kad je bilo
dana, a katkad i cijelih radnih tjedana, kad Scotta ne bi vidjela od trenutka kad bi u
sedam ujutro poput mjesečara odbauljao kroz vrata, noseći aktovku koja ga je lupkala
po koljenu u ritmu njegova hoda, pa do trenutka kad bi se krepan dovukao
kući,najčešće pod gasom,u deset navečer ili petnaest do jedanaest? Da, vjerojatno je bilo
moguće ako bi cijele vikende proveli u onome što je Scott katkad nazivao
"heberamama". Zašto bi ona gajila tople osjećaje prema toj nijemoj i plahtama umotanoj
grozoti, bez obzira na to koliko su često hopacupali po njoj? Ima više razloga mrziti taj
krevet,jer je na neki način koji nije bio intuitivan već proizvod podsvjesne logike
shvaćala (Lisey je vraški pametna dok toga nije svjesna, Scott je rekao nekome na nekoj
zabavi a ona to slučajno čula, i nije znala da li da se osjeti polaskana ili postiđena) da se
njihov brak gotovo raspao na tom krevetu. Bez obzira na to koliko njihov seks bio
opako ugodan, ili kako ju je Scott lako dovodio do višestrukih orgazama ili joj draškao
čmar tako da bi pomislila da će se raspomamiti od ugode; bez obzira na to što je
napipala mjesto koje je mogla dotaknuti kad bi on trebao svršiti, od čega bi ga kadikad
samo prožeo drhtaj a ponekad bi zavapio a nju bi od toga proželi srsi,i kad bi bio
duboko u njoj i vruć kao...pa, vruć kao vakuumska pećnica. Pravo budi toj prokletinji da
je umotana poput orijaškog leša jer - barem u njezinu sjećanju - sve što se na tom
krevetu između njih dogodilo bilo je pogrešno i nasilno,jedan hrvački zahvat za drugim
oko vrata njihova braka. Ljubav? Vođenje ljubavi? Možda. Možda nekoliko puta. No
uglavnom se sjećala niza epizoda ružnog seksa.Stisak oko vrata bi se pojačao... pa
popustio. Stisak... pa popuštanje. A svaki bi put stvorenju zvanom Scott - i-Lisey trebalo
više vremena da dođe do zraka. Naposljetku su otišli iz Njemačke. Isplovili su iz
Southamptona za New York na QEII. Drugog se dana vratila iz šetnje palubom i zastala
ispred njihove kabine s ključem u rukama, nagnute glave, osluškujući: iznutra se čulo
sporo ali postojano kuckanje pisaće mašine, i Lisey se nasmiješila.
Nije si dopustila pomisliti da je sve u redu, ali stojeći ispred tih vrata, začuvši da se
Scott ponovno prihvatio pisanja, znala je da bi moglo biti. I bilo je. Kad joj je rekao da se
pobrinuo za prekooceanski prijevoz onoga što je nazvao Mein Gott krevetom nije rekla
ništa, znajući da više nikad neće u njemu spavati ni voditi ljubav. Da je Scott predložio
da to učine - Zamo jetanput mala Leezie, za topra stara fremena! - odbila bi. Zapravo, rekla
bi mu da odhebe. Ako je ikad neki komad pokućstva bio uklet, taj je krevet to bio.
Ona mu priđe, klekne, podigne rub plahte kojom je krevet bio pokriven i zaviri
ispod.U tom pljesnivom,tijesnom prostoru kamo se ponovno uvukao smrad kokošjeg
izmeta (kao pseto svojoj bljuvotini, pomisli ona), nalazilo se ono što je tražila.
U sjenama ispod kreveta nalazila se kutija od cedrovine Majčice Debusher.

134
 OSMO POGLAVLJE
LISEY I SCOTT
(ISPOD NJAM-NJAM STABLA)
1.
Istom je ušla u svoju sunčanu kuhinju,čvrsto stežući kutiju od cedrovine u
rukama,kad zazvoni telefon.Lisey odloži kutiju na stol i javi se rastresenim halo, više ne
strepeći od Dooleyeva glasa. Ako je to on, reći će mu da je pozvala policiju a onda
spustiti slušalicu. Trenutačno ima previše posla da bi se bojala.
No bila je to Darla a ne Dooley. Nazvala je iz salona za posjetitelje u Greenlawnu, i
Lisey nije iznenadilo to da se Darla još grize što je nazvala Canty u Boston. A da je bilo
obratno, da je Canty bila u Maineu a Darla u Bostonu? Bilo bi više-manje isto, zaključi
Lisey. Ne zna koliko se Canty i Darla još vole, ali jedna drugoj i dalje služe kao što
pijancima služi cuga. Dok su bile male Majčica je govorila da bi Darlanna dobila
temperaturu kad bi Cantata dobila gripu.
Lisey je pokušavala ispravno odgovarati na Darlina pitanja, baš kao i na Cantyna,iz
istog razloga:da se riješi te kenjaže i nastavi s poslom. Vjerojatno će joj poslije ponovno
postati važno kako joj se sestra osjeća - nadala se da će biti tako - ali joj je sad Darlin
osjećaj krivnje značio koliko i Amandina ukomiranost. Koliko i to gdje se trenutačno
nalazi Jim Dooley, kad je već kod toga, samo dok nije u istoj prostoriji s njom i ne vitla
nožem.
Ne,uvjeravala je Darlu,nije pogriješila što je nazvala Canty. Da, ispravno je
postupila kad je rekla Canty da se ne miče iz Bostona. I da, Lisey će popodne posjetiti
Amandu.
"Užas",reče Darla.Usprkos svojoj rastresenosti Lisey začuje jad u Darlinu glasu.
"Ona je užas." A potom odmah, žurno: "Nisam tako mislila, nije ona užasna, naravno da
nije, nego je užasno vidjeti je. Samo nepomično sjedi, Lisey. Sunce joj je tuklo u obraz dok
sam bila kod nje, jutarnje sunce, i koža joj izgleda tako sivo i staro..."
"Nemoj to toliko uzimati k srcu,mila moja",reče Lisey jagodicama prstiju prelazeći
po glatkoj,lakiranoj površini kutije od cedrovine. Premda je kutija bila
zatvorena,svejedno je osjećala njezin slatkasti miris.Kad je otvori, zaronit će licem u taj
miomiris, i kao da će udahnuti prošlost.
"Hrane je kroz cjevčicu", reče Darla. "Uguraju je pa izvade. Ne počne li samostalno
jesti pretpostavljam da će je prestati vaditi." Plačljivo i glasno šmrcne. "Hrane je kroz
cjevčicu a ionako je mršava i odbija govoriti. Razgovarala sam sa sestrom koja je rekla da
ponekad znaju ostati takvi godinama, a ponekad nikad ne dođu k sebi, o Lisey, mislim da
to ne mogu podnijeti!"
Lisey se na to blijedo nasmiješi a prsti joj napipaju šarke na poleđini kutije.Bješe to
smiješak olakšanja.Darla Kraljica dramatiziranja,Darla primadona, što je značilo da su
ponovno na sigurnom terenu, dvije sestre s dobro uvježbanim tekstovima u rukama. Na

135
jednom kraju žice je Osjetljiva Darla. Molim jedan pljesak za nju, dame i gospodo. Na
drugoj strani Mala Lisey, mala ali žilava. Zaplješćimo i njoj.
"Darla,ja ću je obići popodne i ponovno popričati s doktorom Albernessom. Dotad
će imati jasniju sliku njezina stanja—"
"Stvarno?" sumnjičavo će Darla.
Lisey,koja nije imala blagog pojma, reče: "Naravno. A ti trebaš kući, odmoriti se.
Možda i malo odrijemati."
Darla dramatično objavi: "O, Lisey, ne bih mogla zaspati!"
Lisey se živo fućkalo hoće li Darla jesti, sprašiti džoint ili se posrati po begonijama.
Želi samo da se skine s telefona. "Mila moja, kreni kući i predahni. Moram sad
prekinuti, nešto imam u pećnici."
Darla se istog trenutka oduševi. "O, Lisey! Ti?" Lisey to ujede za srce, kao da u
životu nije skuhala ništa zahtjevnije od... konzerve fileka. "Kruh od banana?"
"Bila si blizu. Kruh od brusnica. Moram ga pogledati."
"Ali ćeš poslije obići Mandu, je li?"
Lisey dođe da vrisne. Umjesto toga reče: "Tako je. Danas popodne."
"Dobro onda..." Sumnja se vratila. Uvjeri me, poručivala je.
Ostani na telefonu još petnaestak minuta i uvjeri me. "E pa, onda idem ja kući."
"Pametno. Bok, Darla."
"I stvarno misliš da nisam pogriješila što sam nazvala Canty?"
Stvarno mislim!Nazovi Brucea Springsteena! Nazovi Hala Holbrooka! Nazovi hebenu
Condi Rice! Samo me OSTAVI NA MIRU!
"Nimalo nisi pogriješila. Mislim da je dobro da si to učinila. Da bude..." Lisey se sjeti
Amandine Male knjige prisilnih radnji. "Da bude u toku."
"Onda... dobro. Bok, Lisey. Vjerojatno ćemo se još vidjeti."
"Bok, Darla."
Škljoc. Najzad.
Lisey sklopi oči, otvori kutiju i udahne jaku aromu cedra. Na trenutak si dopusti da
ponovno bude petogodišnjakinja u kratkim hlačicama koje je naslijedila od Darle i
vlastitim iznošenim ali obožavanim kaubojskim čizmicama Li'l Rider,onima koje su sa
strane imale izblijedjele ružičaste vitičaste ukrase.
A onda pogleda u kutiju da vidi što u njoj ima i kamo će je to odvesti.

2.
Na vrhu se nalazio smotuljak alufolije dužine petnaestak centimetara, širok desetak
centimetara a visok oko pet. Foliju su grbile dvije kvrge. Nije znala o čemu je riječ dok je
to vadila iz kutije, no tad osjeti blag zapah metvice - je li ga već i prije osjetila zajedno s
mirisom cedrovine? - i sjeti se što je to i prije no što je odmotala jedan kraj i ugledala
poput kamena tvrd komad svadbene torte.U nj su bile ututkane dvije plastične figurice:
muška lutkica u fraku i s cilindrom na glavi te ženska lutkica u bijeloj vjenčanoj haljini.
Lisey je namjeravala čuvati taj komad torte godinu dana pa ga pojesti sa Scottom na

136
prvu godišnjicu braka. Nije li takav praznovjerni običaj?Ako jest,trebala je tortu staviti u
škrinju.Umjesto toga,završila je ovdje.
Lisey noktom otkrhne komad ledene kreme i ubaci ga u usta. Bio je gotovo bljutav,
osjećala se tek natruha slatkog i izdisaj metvice. Vjenčali su se u Newmanovoj kapeli
Sveučilišta Maine, u građanskom obredu. Došle su sve njezine sestre, čak i Jodi. Lincoln,
jedini živući brat tate Debushera, došao je iz Sabbatusa predati mladu. Bili su tamo
Scottovi prijatelji s Pitta i SM-a,a njegov je agent bio vršitelj dužnosti kuma.Naravno,
nije bilo nikoga od Landonovih; Scottova je obitelj bila pokojna.
Ispod okamenjenog komada torte nalazile su se dvije pozivnice za vjenčanje.Ona i
Scott napisali su ih vlastoručno,svaki pola,i Lisey je sačuvala jednu koju je napisao Scott
i jednu koju je napisala ona. Ispod njih nađe preklopne šibice-suvenir. Isprva su
namjeravali pozivnice i šibice dati tiskati, bio je to izdatak koji bi vjerojatno uspjeli
podnijeti premda novac od prodaje džepnog izdanja Ispražnjenih zloduha još nije počeo
pritjecati, ali naposljetku su zaključili da bi one kućne izrade bile prisnije (a bogami i
štosnije).Sjeti se kako je u trgovini IGA-e u Cleaves Millsu kupila veleprodajnu kutiju
običnih šibica i ispisala ih vlastitom rukom tankim crvenim flomasterom. Preklopne
šibice u njezinoj ruci bile su vjerojatno posljednji primjerak svoje vrste i ona ih počne
razgledavati s radoznalošću arheologa i bolom zaljubljenika.
Scott i Lisa Landon 19. studeni 1979.
"Sad smo par."
Lisey u očima zapeku suze. Sad smo par bila je Scottova zamisao, rekao je da je to
parafraza naslova jedne knjige o Medvjediću Winnieju. Odmah se sjetila na koju je
knjigu mislio - koliko je puta dodijavala Jodothi ili Amandi da je čitanjem prenesu u
Winniejevu šumicu? - i pomislila kako je rečenica Sad smo par fenomenalna, savršena.
Poljubila ga je kao nagradu za to što se toga dosjetio. A sad se jedva uspijevala prisiliti
pogledati u preklopne šibice i njihovu budalasto hrabru krilaticu.Ovo je drugi kraj
duge,sad je jedna,a kako je to glup broj. Gurne šibice u prednji džep bluze pa obriše
suze s obraza.Nekoliko ih se ipak uspjelo preliti. Istraživanje prošlosti je, čini se, plačljiv
posao.
Što mi se to događa?
Dala bi svoju skupu bemburu, pa i više, da dozna odgovor na to pitanje. A činilo se
da joj tako dobro ide!Oplakala ga je i nastavila živjeti; pospremila crninu i krenula dalje.
Više od dvije godine ona stara pjesma Billie Holiday zvonila joj je u uhu tako istinito:
tako se dobro snalazim bez tebe. A onda je počela raspremati njegov radni prostor i to je
uskrsnulo njegova duha, ne u nekakvu eteričnom onostranom svijetu duhova nego u
njoj. Znala je kada i gdje je to počelo: na izmaku prvog dana, u onom nepravilnom
trokutastom kutu koji je Scott rado nazivao svojim spomenarskim kutkom.Tamo su na
zidu,uokvirene,visjele njegove književne nagrade:National Book Award,Pulitzerova
nagrada za beletristiku, World Fantasy Award za Ispražnjene zloduhe. I što se dogodilo?
"Slomila sam se", reče Lisey utanjenim, prestrašenim glasom i ponovno umota
fosilizirani komad svadbene torte u foliju.
Nije bilo druge riječi za to. Slomila se. Nije se kristalno jasno sjećala toga, samo da je
počelo jer je bila žedna. Otišla je po čašu vode u tu hebenu barsku nišu - glupu,jer Scott

137
više nije cugao,premda su njegove pustolovine s alkoholom ohoho nadživjele njegovo
ljubovanje s pljugama - no voda nikako da poteče,ništa osim izluđujućeg zvuka
brektavih cijevi koje izbacuju mjehure zraka. Mogla je pričekati da voda nadođe, a
nadošla bi, ali umjesto toga je zavrnula slavine i vratila se u prolaz između niše i
takozvanog spomenarskog kutka.Stropno je svjetlo bilo upaljeno ali spojeno na reostat i
podešeno na nisku vrijednost. Na takvoj je svjetlosti sve izgledalo normalno -
svejednako, ha-ha. Gotovo kao da bi Scott svaki čas mogao otvoriti vrata s vanjskog
stubišta, ući, naviti mjuzu do daske i početi pisati. Kao da nije odapeo za vijeke vjekova.
I što je očekivala da će osjećati? Tugu? Nostalgiju? Zar stvarno? Nešto tako pristojno,
tako damski, poput nostalgije?Ako je tako, to je da crkneš od smijeha, jer ono što ju je u
tom trenutku preplavilo, grozničavo vruće i ledeno hladno, bilo je

3.
Što ju je preplavilo – praktičnu lisey,Lisey koja bi uvijek zadržala mir (osim možda
onog dana kad je morala zamahnuti srebrnom lopatom, a laska si da se i tog dana
suzdržala), mala Lisey koja ne gubi glavu kad svi oko nje gube svoju - jest nekakva
nepomućena i nabujala srdžba, božanski gnjev koji kao da joj potiskuje razum i
preuzima nadzor nad njezinim tijelom.No (ne zna je li to proturječno ili nije) taj gnjev
kao da joj i bistri misli,jamačno, jer je ona naposljetku shvatila. Dvije godine je puno
vremena ali joj se svjećica upalila. Pohvatala je konce. Prosvijetlila joj se pamet.
On je otegnuo papke, kako se kaže. (Sviđa vam se?)
Prdnuo na svijeću. (Nije li divno?)
Zabo nos u ledinu. (Krupna riba koju sam upecala u jezičnom studencu iz kojeg svi
pijemo i u njemu pecamo.)
A kad zagrebeš do kosti,što ostane? On joj je okrenuo leđa. Klisnuo. Dignuo
sidro.Odmaglio. Dao petama vjetra.Zbrisao. Nogirao je. Zgiljao. Ostavio ženu koja gaje
voljela svakom stanicom svoga tijela i mozga u svojoj ne baš pametnoj glavi i sve što
ona sad ima je ova usrana... hebena... ljuštura.
Ona se slomi.Lisey se slomi. Kad se zaletjela u njegov glupi hebeni spomenarski
kutak učinilo joj se da ga čuje kako govori ZUKIP, babyluv - Zapni uvijek kad izgleda
potrebno, a onda i to prestane i ona počne bacati njegova priznanja, slike i uokvirene
članke sa zidova. Uzme Lovecraftovo poprsje koje mu je žiri za dodjelu nagrade World
Fantasy dodijelio za Ispražnjene zloduhe, tu mrsku knjigu, i baci ga na drugu stranu
prostorije, vrisnuvši: "Jebi se, Scott, jebi se!" Jedna od rijetkih prilika nakon one večeri
kad je Scott rukom razbio okno staklenika - večeri krvnog fanta - da je upotrijebila tu
riječ bez lakiranja u "hebi se". I tad je bila bijesna na njega ali nikad u životu nije bila
bijesna na njega kao što je sad; da je ovdje, mogla bi ga ponovno ubiti. Bjesni uraganski,
baca sve to beskorisno sujetno sranje sa zidova dok ne ostanu goli (malo se toga što je
pobacala razbilo na podu zbog debelog tapisona - sva sreća, pomislit će poslije, nakon
što je razum ponovno prevladao). Dok pustoši po sobi poput orkanske pijavice uporno
vrišti njegovo ime - Scott Scott Scott - viče zbog boli, zbog gubitka, viče zbog gnjeva;
traži da joj objasni kako ju je mogao tek tako ostaviti, plače da joj se vrati, o da se vrati.

138
Fućkam ti ja na to svejednako, ništa nije jednako bez njega, mrzi ga, nedostaje joj, u njoj je
rupa, vjetar hladniji od onoga koji je vijao od Yellowknifea sad huji kroz nju, svijet je
tako prazan i lišen ljubavi kad u njemu nema nikoga tko bi te urlanjem zazivao i
urlanjem dozvao. Naposljetku dohvati monitor računala koje čami u spomenarskom
kutku i nešto u njezinim leđima zaškripi u znak upozorenja kad ga je podigla, ali zahebi
njezina leđa, ogoljeli joj se zidovi rugaju i ona bjesni. Nespretno se okrene na peti, držeći
monitor u rukama, i baci ga u zid. Začuje se šuplji zvuk rasprsnuća - PUUUMP!, tako
nekako - a potom ponovno zavlada tišina.
Ne - vani se čuju šturci.
Lisey klone na tapison pun krša, slabašno jecajući, potrošena. I je li ga uspjela nekako
prizvati natrag?Dozvati ga natrag u svoj život čistom snagom svog jarosnog i
odgađanog jada?Je li nadošao poput vode kroz odavna praznu cijev? Ona misli da je
odgovor na to

4.
"Ne",promrmlja Lisey.Jer – premda možda zvuči ludo - čini se da je Scott za nju
rasporedio postaje ovog lova na fant davno prije smrti. Primjerice, stupio u kontakt s
doktorom Albernessom, njegovim cepelinski veeelkim obožavateljem.Koji se - za Boga
miloga! - nekako dočepao Amandina bolesničkog kartona i donio ga na onaj ručak. A
onda točka na i: Gospodin Landon je rekao,upoznam li vas, da vas upitam kako je on onomad
prevario medicinsku sestru u Nashvilleu.
Kad je stavio kutiju od cedrovine Majčice Debusher ispod bremenskog kreveta u
štali?Jer je to jamačno učinio Scott,ona je sigurno nije tamo stavila.
1996.?
(tiho)
Zimi 1996. kad je Scott doživio slom a ona je
(BUDI KUŠ LISEY!)
No dobro... u redu, šutjet će o zimi 1996. - zasad - ali joj se činilo da bi to mogla biti
istina. I...
Lov na fant.Ali zašto?Čemu?Da joj omogući da se postupno suoči s nečime s čime se
ne može suočiti odjedanput?Možda.Vjerojatno. Scott je imao iskustva s takvim stvarima,
jamačno bi suosjećao s umom koji želi sakriti svoja najužasnija sjećanja iza zastora ili ih
pohraniti u mirisne kutije.
Dobar fant.
O, Scott, što ima dobroga u ovome? Što ima dobroga u ovom bolu i tuzi?
Kratki lov.
Ako je tako, onda je kutija od cedrovine svršetak tog lova ili nadomak svršetku, i
imala je osjećaj da neće biti povratka krene li u potragu puno dalje.
Baby, uzdahne Scott... ali samo u njezinoj glavi. Nije bilo duhova. Samo sjećanje.
Samo glas njezina mrtvog muža. Bila je uvjerena; znala je. Može zatvoriti kutiju. Navući
onaj zastor. Pustiti da prošlost bude prošlost.
Babyluv.

139
 Njegova će uvijek biti zadnja. Čak i mrtav, njegova će biti zadnja.
Lisey uzdahne - jadni,osamljeni zvuk - i odluči nastaviti. Ipak odglumiti Pandoru.

5.
Jedina druga stvarca s njihova diskontnog,necrkvenog vjenčanja (no svejedno se
brak održao, bio solidan) koju je pospremila u ovu kutiju bila je fotografija sa svadbe
održane u baru The Rock - najrazvratnijoj, najštemerskijoj rokenrol rupčagi u Cleaves
Millsu. Na fotografiji su ona i Scott na podiju na početku prvog plesa. Ona je u svojoj
haljini od bijele čipke, Scott u jednostavnom crnom odijelu - mom pogrebničkom odijelu,
tako ga je nazvao - kupljenom za tu prigodu (a koje je te zime iznosio na promotivnoj
turneji Ispražnjenih zloduha). U pozadini ugleda Jodothu i Amandu,obje nemoguće
mlade i zgodne, podignute kose, ruku zamrznutih usred pljeska. Lisey je gledala u
Scotta a on joj se smiješio odozgo, ruku oko njezina struka. Bože, kako mu je kosa bila
duga, gotovo mu sezala do ramena, zaboravila je to.
Lisey jagodicama prstiju otare površinu fotografije. Prelazila je njima po ljudima
koji su njih dvoje bili u fazi SCOTT I LISEY, POČETAK! i shvati da se sjeća čak i imena
benda iz Bostona (Svingerski Johnsonovi, prilično smiješno) i pjesme na koju su plesali
pred prijateljima: obrada pjesme "Prekasno za odustajanje" od Cornelius Brothersa i
Sister Rose.
"O,Scott", reče ona.Još joj jedna suza spuzne niz obraz i ona je rastreseno obriše.
Potom odloži fotografiju na suncem obasjan kuhinjski stol i prekopa dublje. Tanka
hrpica jelovnika, šankovskih ubrusa i preklopnih šibica iz motela na srednjem zapadu
Amerike, zatim program Sveučilišta Indiana u Bloomingtonu kojim se najavljuje
književna večer Scotta Lindena, na kojem će on čitati ulomke iz Ispražnjenih zloduha.
Sjetila se da je taj program sačuvala zbog tipfelera, rekla Scottu da će jednog dana taj
program vrijediti suho zlato, na što je Scott odgovorio Ne očekuj puno, babyluv. Datum na
programu bio je 19. ožujak 1980. ... a gdje su njezini suveniri iz Antlersa? Zar nije ništa
uzela? U to bi vrijeme gotovo uvijek nešto uzela, bješe to neka vrsta hobija, i mogla bi se
zakleti—
Izvadi program "Scott Linden" i tad ugleda tamnoljubičasti jelovnik na kojem je
zlatnim slovima bilo otisnuto The Antlers i Rome,New Hampshire. I tad začuje Scotta
jasno kao da joj govori na uho: Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani. Rekao je to one
večeri u hotelskom restoranu (u kojem su bili samo oni i jedna konobarica), dok je
naručivao specijalitet kuće za njih oboje. I ponovio poslije, u krevetu, kad je pokrio
njezino golo tijelo svojim.
"Ponudila sam se da ću ga platiti", promrmlja Lisey, pokazujući jelovnik svojoj
suncem okupanoj, praznoj kuhinji, "ali su mi rekli da si ga uzmem. Jer smo im jedini
gosti. I zbog mećave."
Mećave u listopadu, hira prirode. Ostali su dvije noći umjesto planirane jedne, a
druge noći ležala je budna dugo nakon što je Scott zaspao. Hladna fronta koja je
donijela taj preuranjeni snijeg već je odmicala i Lisey je slušala kako se snijeg topi i kapa
sa strehe. Ležalaje u tom nepoznatom krevetu (prvom od mnogih nepoznatih kreveta

140
koje će dijeliti sa Scottom) i razmišljala o Andrewu "Frcku" Landonu, Paulu Landonu i
Scottu Landonu - preživjelom Scottu.
O fantovima. Dobrim fantovima i krvnim fantovima. A razmišljala je i o ljubičastim.
I o tome.
U jednom se trenutku oblaci raziđoše i sobu preplavi vjetrovita mjesečina. Na toj je
svjetlosti naposljetku zaspala. Sutradan, u nedjelju, vozili su se kroz krajolik koji se
vraćao iz zime u jesen, a za manje od mjesec dana plesali su na pjesmu "Prekasno za
odustajanje" u izvedbi Svingerskih Johnsonovih.
Otvori jelovnik sa zlatnim slovima da vidi što je bio specijalitet kuće te davne večeri
i iz njega ispadne fotografija. Lisey je se odmah sjeti. Vlasnik hotela snimio ju je
Scottovim malim Nikonom.Čovjek je odnekud iščeprkao dva para krplji (njegove
kroskantri skije još su bile u skladištu u North Conwayu, reče on, zajedno s njegovim
četverima motornim sanjkama) i navalio na Scotta i Lisey da odu u šetnju po prtini iza
svratišta. Šume su čarobne pod snijegom, rekao im je on tad, a imat ćete ih za sebe - nema
skijaša ni ralica. Životna prilika.
Čak im je spakirao i lanč-paket i bocu crnog vina na račun kuće.
I tako su na tom foto-portretu umotani u nepromočive hlače i debele jakne, na
ušima imaju naušnjake koje je vlasnikova prijazna ženica pronašla za njih (Liseyna je
jakna komično prevelika i seže joj do koljena), a stoje ispred tog seoskog pansiona usred
nečega što izgleda poput mećave iz kakve holivudske radionice specijalnih efekata, u
krpljama, i veselo se blentavo smiješe. Ruksak u kojem je Scott nosio njihovo jelo i bocu
vina bio je još jedan posuđeni dio opreme. Scott i Lisey na putu za njam-njam vrbu,
premda to tad nisu znali. Na putu za šetnju niz Ulicu sjećanja. Samo što je za Scotta
Landona Ulica sjećanja bila Ulica užasa, i nije ni čudo što se rijetko odlučivao krenuti
niz nju.
Svejedno, pomisli ona, kližući jagodicama prstiju preko te fotografije baš kao i malo
prije preko fotografije njihova svadbenog plesa,jamačno si znao da ćeš morati to učiniti
barem jedanput prije no što se udam za tebe, sviđalo se to tebi ili ne. Morao si mi nešto ispričati,
zar ne? Priču kojom ćeš obrazložiti svoj jedini bezuvjetni uvjet. Sigurno si tjednima tragao za
prikladnim mjestom. A kad si ugledao to stablo, tu vrbu pognutu od snijega tako nisko da je
načinila grotu, znao si da si ga našao i nisi to više mogao odlagati. Koliko si nervozan bio,pitam
se?Koliko si se bojao da ću te saslušati a onda reći da se ipak ne želim udati za tebe?
Lisey zaključi daje sigurno bio nervozan. Sjećala se kako je mučao u autu. Nije li već
i tad pomislila da ga nešto tišti? Da, jer je Scott inače bio jako pričljiv.
"Ali si me dotad sigurno poznavao već dovoljno dobro..." počne ona, pa zašuti.
Prednost razgovora samog sa sobom jest da uglavnom ne moraš dovršiti misao.U
listopadu 1979. sigurno ju je već dovoljno dobro poznavao da bude siguran da će ostati
s njim. Zapravo, kad mu nije rekla da se nosi nakon što si je na stakleniku ruku
pretvorio u rezance, jamačno je zaključio da će ona s njim ostati na duge staze. No je li
ga uhvatila nervoza zbog toga što će morati ta stara sjećanja izvući na vidjelo, dodirnuti
te drevne gole žice?Vjerojatno je bio više nego nervozan.Rekla bi da je umirao od straha,
hebote.

141
 Svejedno ju je uhvatio za ruku u rukavici i rekao: "Zamezimo tamo, Lisey -
zavucimo se ispod one

6.
"Zamezimo ispod one vrbe ",kaže on i Lisey je više nego voljna pristati na taj plan.
Kao prvo, gladna je kao vuk. Kao drugo, bole je noge - osobito potkoljenice - jer nije
navikla na napore hodanja u krpljama: podigni, zakreni, otresi... podigni, zakreni, otresi.
No uglavnom se želi odmoriti od gledanja u snijeg koji neumorno pada. Šetnja je bila
veličanstvena baš kao što je vlasnik svratišta obećao, a tajac u šumi pamtit će do kraja
života: jedini su zvuči škripanje njihovih krplji, njihovo disanje i nemirno kuckanje
udaljenog djetlića.No taj postojani pljusak (nema bolje riječi) golemih pahulja počeo ju je
plašiti.Padaju tako gusto i brzo da joj to remeti koncentraciju, pa se osjeća
dezorijentirano i pomalo ošamućeno. Vrba raste na rubu čistine a njezine još zelene
hvoje pognule su se pod teretom debelog premaza bijele ledene kreme.
Zovu li ih hvoje?pita se Lisey. Upitat će Scotta dok budu jeli. Scott će znati. No nije ga
upitala. Iskrsnulo je nešto drugo.
Scott stigne do vrbe a Lisey za njim: diže noge, zavrne ih da otrese krplje pa zagazi
u vjerenikove tragove.Kad je stigao do vrbe Scott razmakne snijegom pokrivene - hvoje,
grane, što god da jesu - poput zavjesa i zaviri unutra. Njegova traperom obložena guza
prči izazovno prema njoj.
"Lisey!" kaže Scott. "Ovo je prilično zgodno! Čekaj da vidiš —"
Lisey podigne krplju A i gurne njome traperom obloženo dupe B. Vjerenik C istog
trenutka iščezne ispod snijegom pokrivene vrbe D (uz iznenađenu psovku). To je
zabavno, doista prilično zabavno, i Lisey počne hihotati na pljuštećem snijegu.
Prekrivena je njime, čak su joj i trepavice otežale.
"Lisey?" Čuje se ispod ovješenog bijelog kišobrana.
"Da?"
"Vidiš li me?"
"Ne", kaže ona.
"Onda priđi."
I ona priđe,stajući u njegove otiske, znajući što je očekuje, ali kad njegova ruka sune
kroz snijegom pokrivenu zavjesu lišća i zgrabi je za zapešće, ona se svejedno iznenadi i
vrisne od smijeha jer se nije samo prepala već se zapravo malo i boji. On je povuče
naprijed, hladna joj bjelina zapahne lice i na trenutak zaslijepi. Kapuljača njezine jakne
sad je spuštena pa joj snijeg klizi niz vrat, ledeno hladan na njezinoj toploj koži.
Naušnjaci su joj se naherili. Začuje prigušen flump kad su teški ugrušci snijega pali sa
stabla iza nje.
"Scott!" naglo udahne ona. "Scott, prestrašio si me nasm — " Ali tad zašuti.
On kleči pred njom.Kapuljaču jakne je spustio i vidi se tamna kosa duga gotovo
koliko i njezina. Naušnjake je spustio oko vrata poput slušalica. Ruksak je pokraj njega,
naslonjen o deblo. On gleda u nju, nasmiješen, i čeka da ona skuži. Što se i dogodi.
Skužila je maksimalno. Svatko bi, pomisli ona.

142
 Kao da joj je dopušten ulazak u klub u kojem su se njezina starija sestra Manda i
njezine frendice igrale gusarki —
Zapravo i bolje od toga jer ne odiše mirisom prastarog drva, memljivih časopisa i
pljesnivih mišjih brabonjaka. Kao da ju je uveo u potpuno drugi svijet, uvukao je u tajni
krug, bijelu kupolu koja pripada samo njima. Ima promjer od oko sedam metara. U
središtu je vrbino deblo. Trava koja raste iz njega još je besprijekorne zelene boje ljeta.
"O, Scott", kaže ona, a iz usta joj ne izađe para.Unutra je toplo,shvati ona. Snijeg na
obješenim granama toplinski je izolirao prostor ispod.Ona raskopča jaknu.
"Zgodno, zar ne? A sad poslušaj tišinu."
Scott zašuti. Zašuti i Lisey. Isprva joj se čini da se ne čuje ama baš ništa, ali nije
sasvim tako. Čuje se jedan zvuk, spori doboš prigušen baršunom - njezino srce. Scott
pruži ruke, skine joj rukavice, uhvati je za ruke. Poljubi je u oba dlana, u samo središte.
Trenutak nijedno ne kaže ništa. Lisey razbije tišinu: zakruli joj u crijevima. Scott prasne
u smijeh, nasloni se na deblo vrbe i upre prstom u nju.
"I ja imam isti problem", kaže on. "Želio sam zguliti te skijaške hlače s tebe i poševiti
te tu unutra - dovoljno je toplo - ali nakon toliko napora pregladnio sam."
"Možda poslije", kaže ona. Znajući da će poslije ona gotovo sigurno biti presita za
seks, ali ništa zato: nastavi li snijeg ovako padati gotovo će sigurno u Antlersu provesti
još jednu noć, i ona nema ništa protiv.
Lisey otvori ruksak i poslaže hranu: dva debela sendviča od piletine (s puno
majoneze), salata i dvije pozamašne kriške nečega za što se ispostavi da je pita od
grožđica. "Njam", kaže on kad mu je ona dodala papirnati tanjur.
"Pa kad smo ispod njam-njam stabla", kaže ona.
Scott se nasmije. "Ispod njam-njam stabla. To mi se sviđa." A onda mu smiješak
izblijedi i on je ozbiljno pogleda. "Ovdje je ugodno, jel da?"
"Da, jako ugodno."
On se nagne preko hrane; ona se nagne njemu ususret, pa se poljube iznad salate.
"Volim te, mala Lisey."
"I ja tebe." U tom trenutku, dok su skriveni od svijeta u tom zelenom i tajnom krugu
tišine, nikad ga nije više voljela. Ovo je sada.

7.
Uprkos izjavi da je gladan kao vuk Scott je pojeo samo pola svog sendviča i
nekoliko zalogaja salate. Nije ni taknuo pitu od grožđica ali je zato popio više od
polovine vina. Lisey je zdušnije prionula na jelo ali ne halapljivo kao što je mislila. Grize
je crv nelagode. Što god da tišti Scotta bit će mu teško to reći a njoj još možda teže
slušati. Ono što je najviše muči jest što se ne može dosjetiti o čemu bi mogla biti riječ.
Okapanje sa zakonom u provincijskom gradiću u zapadnoj Pennsylvaniji u kojem je
odrastao? Je li nekoj curi napravio dijete? Ili se možda oženio kao maloljetnik, sklopio
nekakav brzopotezni brak koji je završio razvodom ili poništenjem nakon dva mjeseca?
Ili je riječ o Paulu, umrlom bratu? Što god da je posrijedi, uskoro slijedi. Baš kao kiša

143
nakon groma, uvijek je govorila Majčica. Scott gleda u svoj komad pite,kao da razmišlja
da li da odgrize zalogaj,ali umjesto toga izvadi svoje cigarete.
Ona se prisjeti kako je rekao da su obitelji pljuga i pomisli Riječ je o fantovima. Doveo
me ovdje da mi ispriča o fantovima. Ne iznenađuje je to što je ta pomisao silno plaši.
"Lisey",kaže on."Moram ti nešto objasniti.A ako se zbog toga predomisliš i više se ne
budeš željela udati za m — "
"Scott, nisam sigurna želim li čuti — "
Njegov je široki osmijeh i smotren i prestrašen. "Kladim se da ne želiš. A ja znam da
ne želim ispričati. Ali to je kao injekcija u liječničkoj ordinaciji... ne, još i gore, kao
istiskivanje čira ili čišćenje granuloma. Neke se stvari moraju učiniti." Njegove iskričave
bademaste oči pilje u njezine. "Lisey, ako se oženimo ne možemo imati djecu.I amen.Ne
znam koliko ih silno trenutačno želiš, ali ti si iz velike obitelji i pretpostavljam da bi za
tebe bilo nešto najprirodnije jednog dana poželjeti veliku kuću napuniti vlastitom
velikom obitelji. No budeš li sa mnom, moraš znati da od toga neće biti ništa. A ne
želim da za pet ili deset godina urlaš na mene: 'Nisi mi rekao da je to dio pogodbe.'"
Uvuče dim pa izbaci mlazove dima kroz nosnice koji odlaze u zrak u obliku
plavosivog oblačića. Scott se ponovno okrene k njoj. Jako je blijed u licu, oči su mu
goleme. Poput dragulja, očarano pomisli ona. Prvi i jedini put izgleda joj ne samo zgodno
(što on nije, premda pod pravilnim osvjetljenjem može biti markantan) već lijepo, onako
kako neke žene znaju biti lijepe. To je fascinira, ali iz nekog razloga i užasava.
"Lisey, previše te volim da bih ti lagao. Volim te svim onime što nazivam svojim
srcem. Pretpostavljam da takva vrsta neograničene ljubavi s vremenom ženi postane
teret, ali je to jedina vrsta ljubavi koju mogu pružiti. Mislim da ćemo financijski biti
prilično dobro potkoženi, ali ću ja nedvojbeno cijeli život biti emocionalni siromah.
Novac ću nam priskrbiti, ali što se tiče ovog drugog, imam tek toliko koliko dostaje za
tebe, i neću to nikad ukaljati ili razvodniti lažima.Ni riječima koje ću izreći glasno, ni
onima koje ću zadržati za sebe." On uzdahne - dugo, drhtavo - i položi donji dio
zapešća ruke u kojoj drži cigaretu nasred čela, kao da ga boli glava. A onda je odmakne
i ponovno pogleda u nju. "Lisey, neće biti djece. Ne možemo. Ja ne mogu."
"Scott, jesi li... je li neki liječnik... "
Scott odmahuje glavom. "Ništa somatski. Slušaj, babyluv. To je ovdje." On se lupne
po čelu,između očiju. "Ludilo i Landoni idu zajedno kao jagode i šlag,a pritom ne
mislim na pripovijesti Edgara Allana Poea ili viktorijanske romane za fine gospođe o
ludim tetama na tavanu, nego o stvarnoj, opasnoj vrsti ludila u krvi."
"Scott, nisi ti lud—" Ali se sjeti kako je izašao iz tame, pružajući prema njoj svoju
krvavu i rasječenu ruku, a glas mu je ječao od razdraganosti i olakšanja. Sumanutog
olakšanja. Sjeća se što je pomislila dok je zamatala tu ruku svojom bluzom: da je možda
doista zaljubljen u nju, ali da je i napola zaljubljen u smrt.
"Jesam", tiho će on. "Lud sam. Imam priviđenja. Samo što ih ja stavljam na papir.
Zapišem ih, a ljudi mi plaćaju da ih čitaju."
Na trenutak je ona odveć zaprepaštena ovime (ili možda sjećanjem na njegovu
unakaženu ruku koje je hotimice potisnula) da bi odgovorila. On govori o svom umijeću

144
- tako on to naziva na svojim predavanjima, nikad svojom umjetnošću nego umijećem -
kao o opsjeni. A to jest ludo.
"Scott," naposljetku će Lisey, "pisanje je tvoj posao."
"Misliš da to razumiješ," kaže on, "ali ne razumiješ protekli dio. Nadam se da će te
poslužiti sreća, mala Lisey, i da će tako i ostati. A ja ti neću ovdje ispod ovog stabla
ispričati povijest Landonovih, jer znam samo jedan njezin mali dio. Istražio sam do tri
generacije unatrag, no prepao sam se sve te krvi na zidovima pa sam odustao. Nagledao
sam se dovoljno krvi - dijelom i vlastite - kao dijete. A što se tiče ostalog, vjerovao sam
tati na riječ. Dok sam bio klinac tata je rekao da se Landoni - kao i Landreauovi prije
njih - dijele na dva tipa: munjole i gnjilobe. Bolje je kad si gnjilobajer to možeš istisnuti
iz sebe rezanjem. Morao si se rezati, ako nisi želio provesti život u žutoj kući ili bajbuku.
Rekao je da je to jedini način."
"Scott, govoriš li ti to o samosakaćenju?"
On slegne ramenima,kao da nije siguran.A ni ona nije sigurna. Jer vidjela ga je
golog.Ima nešto brazgotina po tijelu, no vrlo malo. "Krvni fantovi?" upita ona.
Ovaj put je on odrješitiji. "Krvni fantovi, aha."
"One večeri kad si gurnuo ruku kroz staklenik, ispuštao si gnjilobu?"
"Vjerojatno. Naravno. Na neki način." On zgazi cigaretu u travi. Ne žuri se, i ne
gleda u nju. "To je komplicirano. Moraš znati kako sam se te večeri užasno osjećao,
puno mi se toga složilo —"
"Nikad nisam — "
"Ne," kaže on, "dopusti da kažem do kraja. Mogu ovo ispričati samo jedanput."
Lisey se utiša.
"Bio sam pijan, osjećao sam se užasno a nisam - to - dugo istiskivao iz sebe. Nisam
morao. Uglavnom zbog tebe, Lisey."
Lisey ima sestru koja je kao dvadesetogodišnjakinja imala stravičan napad
samosakaćenja. Amanda je prošla tu fazu - hvala Bogu – ali nosi ožiljke, uglavnom
visoko s unutrašnje strane nadlaktica i bedara. "Scott, ako si se sakatio, ne bi li trebao
imati ožiljke —"
Kao da je nije čuo. "A onda, proljetos, premda sam odavna pomislio da je začepio
zauvijek, eto ti njega opet, ponovno mi se počeo obraćati. 'To ti je u krvi, Scott', čuo bih
ga. 'Kola ti krvlju poput biljnog soka. Nije li tako?'"
"Tko to, Scott? Tko ti se počeo obraćati?" Znajući da je riječ ili o Paulu ili o njegovu
ocu, ali vjerojatno ne o Paulu.
"Tata. Kaže: 'Skote, želiš li ostati na pravom putu, bolje ti je da ispuštaš tu
gnjilobu.Počni odmah,hebote, ne čekaj." Pa sam počeo. Malo... pomalo..." Ilustrira to
kratkim zarezima - jedan po obrazu, drugi po ruci. "A onda one večeri kad si ti
popizdila... " On slegne ramenima. "Ispustio sam ostatak. Da se riješim.Van s tim.I bili
smo si dobri. Dobri smo si bili. Samo da znaš, prije bih iskrvario kao svinja nabijena na
kolac nego tebe povrijedio. Ikad." Lice mu se objesi u izrazu prezira koji dotad nije
vidjela. "Nikad još nisam bio kao on. Moj ćale." A onda gotovo sikne: "Jebeni gospodin
Frcko."

145
 Ona ne kaže ništa. Ne usudi se. A nije ni sigurna da bi uspjela što reći. Prvi put
nakon mnogih mjeseci pita se kako si je on mogao tako jako rasjeći ruku a da mu ostane
tako malo ožiljaka. Ta to je nemoguće. Nije samo porezao ruku, nego je unakazio.
U međuvremenu je Scott pripalio još jednu Tareytonicu rukama koje se jedva
primjetno tresu. "Ispričat ću ti jednu priču", kaže on. "Samo jednu priču kao tipičnu za
sve priče iz djetinjstva stanovitog čovjeka. Jer su priče moje zanimanje." Gleda u dim
cigarete koji se diže u zrak. "Vadim ih mrežom iz studenca. Rekao sam ti za studenac,
zar ne?"
"Jesi. Iz kojeg svi pijemo."
"Aha. I u koji bacamo mreže. Ponekad se iznimno odvažni ribari -austinovice,
dostojevskijevci, faulknerovci - otisnu barkom na pučinu gdje plivaju stvarno krupne
ribe, ali je studenac varljiv. Veći je no što izgleda, neizmjerno dubok, a i mijenja izgled,
osobito nakon što padne mrak."
Lisey na to ne kaže ništa. Scottova ruka spuzne oko njezina vrata. U nekom
trenutku zavuče joj se ispod otvorene jakne i sklopi oko dojke. Ne pohotljivo, Lisey je
sigurna, već utjehe radi.
"U redu", kaže on. "Vrijeme za priču. Sklopi oči, mala Lisey."
Ona ih zatvori. Na trenutak je ispod njam-njam stabla tamno i tiho, ali se ona ne
boji; osjeća njegov miris i njegovo obličje; osjeća njegovu ruku koja u tom trenutku
počiva na izbočenju njezine ključne kosti. Mogao bi je lako pridaviti tom rukom, ali ne
mora joj on reći da joj nikad ne bi nanio zlo, barem ne fizički; to je nešto što Lisey
jednostavno zna. On će joj nanijeti bol, to da, ali uglavnom jezikom. Njegovim klopocem.
"Počinjemo", kaže čovjek za kojeg će se Lisey udati za manje od mjesec dana. "Priča
bi mogla imati četiri poglavlja. Prvo se zove 'Skot na klupi'.
Nekad davno živio dječak, prestrašeni mršavko po imenu Scott. Kad njegova oca
uhvati gnjiloba on ga zove Skot. Jednog dana -jednog lošeg, bezumnog dana - dječak je
stajao na visokom i gledao u ulašteno drveno prostranstvo daleko ispod sebe, gledao
kako bratova krv...

8.
... polako teče niz pukotinu između dvije podne daske.
- Skoči, kaže mu otac. Ne prvi put. - Skači, kilavac jedan, usrani trtarošu, da si odmah
skočio!
- Tata, bojim se! Previsoko je!
- Nije, i fućka mi se je l se bojiš il ne, skoči majku ti hebem, il ćeš požalit a tvoj kompa još i
više, idemo, padobranci iskaču!
Tata zastane trenutak, osvrne se, a jabučice mu u dupljama kolutaju kao i uvijek kad
ga obuzme gnjiloba,gotovo poput klatna, a onda ponovno pogleda u trogodišnjaka koji
se trese od straha na dugačkoj klupi u ulaznom predvorju velike trošne seljačke kuće s
milijun rupa kroz koje propuhuje vjetar.Stoji na klupi leđa priljubljenih uz uzorak lišća
na ružičastom zidu ove kuće u dubokoj zabiti gdje ljudi gledaju svoja posla.

146
 - Skote, možeš viknut Geronimo ako hoćeš. Kažu da to nekad pomaže. Ako zaurlaš stvarno
glasno kad skočiš iz aviona.
Pa Scott to i učini, dobro će mu doći svaka pomoć, vrisne GEROMINO! - što nije
potpuno ispravno i ne pomaže jer on svejedno ne može skočiti s klupe na ulaštenu
drvenu nizinu daleko ispod njega.
- Aaah, za pet trtaroških rana Isusovih.
Tata potegne Paula.Paul ima šest godina,u sedmoj je, visok, tamnoplave kose, duge
sprijeda i sa strane, treba se šišati, treba gospodinu Baumeru u brijačnicu u
Martensburgu, gospodinu Baumeru s losovom glavom na zidu i izblijedjelim natpisom
u izlogu s motivom 'meričke zastave i riječima SLUŽIO SAM, ali proći će podosta
vremena prije no što oni vide Martensburg, i Scott to zna. Ne idu u grad kad tatu uhvati
gnjiloba, a tata neće neko vrijeme ni ići na posao u U.S. Lopovaru jer je na godišnjem
odmoru.
Paul ima plave oči i Scott ga voli najviše na svijetu, više no sebe. Jutros su Paulove
ruke krvave, ispresijecane posjekotinama, i sad se tata ponovno maši svog džepnog
noža, mrskog džepnog noža koji im je popio toliko krvi i podigne ga na svjetlost
jutarnjeg sunca. Tata je sišao u prizemlje urlajući: Fant! Fant! Dolazite ovamo, vas dvojica!
Ako je fant Paulov, onda tata poreže Scotta, a ako je Scottov onda poreze Paula. Čak i
pun gnjilobe tati je jasan pojam ljubavi.
- Oćeš skočit, kukavice, il ga moram opet rezat?
- Tata, nemoj! vrisne Scott. - Molim te, ne reži ga više, skočit ću!
- Pa onda skači, hebo te ja! Tatina se gornja usna zadigne i pokažu mu se zubi. Oči mu
kolutaju u dupljama, kolutaju kao da traži ljude po mračnim zakucima, a možda to i
čini, vjeratno to čini, jer ga katkad čuju kako razgovara s ljudima kojih tamo nema.
Katkad ih Scott i njegov brat zovu Družba od gnjilobe a kad što Družba krvnog fanta.
- Hajde, Skote! Skoči, dobrica Skote! Drekni Geronimo, a onda se prevali preko ruba! U ovoj
familiji neće bit trtaroških čifuta. Da si odmah skočio!
- GEROMINO! drekne Scott, pa iako mu stopala drhte a noge se trzaju, svejedno se
ne može prisiliti na skok. Kukavičke noge, kukavičke Čifutske noge. Tata mu ne pruži
još jednu priliku već zasiječe duboko u Paulovu ruku i krv zapljusne pod. Nešto krvi
zalije Paulove kratke hlače, nešto tenisice,no najviše završi na podu. Paul iskrivi lice, ali
ne zavapi. Pogledom preklinje Scotta da tome učini kraj, ali usta ne otvara. Njegova usta
neće preklinjati.
U U.S. Gipsari (koju dječaci zovu U.S. Lopovara jer je tako zove i njihov tata) kolege
Andrewa Landona zovu Frcko ili kadikad gospodin Frcko. Sad se njegovo lice nadvija
iznad Paulova ramena, njegova paperjasta čupa prosijede kose strši u zrak kao da se sva
letrika s kojom radi zavukla u njega, pokazuje svoje grbave zube u vještičjem osmijehu a
oči su mu prazne jer njihova tate nema, on je izgubljen, u njegovim je cipelama sad samo
gnjiloba, više nije ni čovjek ni tata već samo krvni fant s očima.
- Ostaneš li gore, odsjeć ću mu uho, kaže stvor s tatinom lektričnom kosom, stvor koji
stoji u tatinim cipelama. -A ostaneš li gore i posije toga zaklat ću ga, fućka mi se. Ovisi o tebi,
Skote, dobrico Skote. Kažeš da ga voliš al ga ne voliš tolko da me spriječiš da ga nastavim sjeckat,

147
ha? A samo moraš skočit s klupe visoke jedan metar, hebote!Što veliš ti na to,Paul?Što imaš za
reć svom trtarošu od brace?
Ali Paul ne kaže ništa,samo gleda u brata,tamnoplave oči fiksiraju bademaste,i taj će
pakao potrajati još dvije tisuće petsto dana, sedam beskrajnih godina. Učini što možeš a
ostalo nema veze, Paulove oči poručuju Scottu i to mu slomi srce; kad je naposljetku
skočio s te klupe (u smrt, čvrsto je uvjeren jednim svojim dijelom), nije skočio zbog
očevih prijetnji već zato što su mu bratove oči dale dopuštenje da ostane gdje jest ako ga
je naprosto previše strah skočiti.
Da ostane na klupi makar će Paul Landon to platiti glavom.
Scott skoči i padne na koljena u krv na podnim daskama i počne plakati, od šoka što
je još živ, a onda ga obgrli očeva ruka, snažna očeva ruka ga podiže, s ljubavlju a ne
srdito. Očeve usne nađu mu se najprije na obrazu a ona mu se čvrsto utisnu u kut usta.
- Vidiš, Skote, dobrico Skote? Znao sam da možeš.
A onda tata kaže da je svršeno, da je krvni fant završio i da se Scott može postarati
za brata. Otac mu kaže da je hrabar,hrabar mali dripac, otac mu kaže da ga voli i u tom
trenutku pobjede Scottu ne smeta ni krv na podu, i on voli svog oca, voli svog ludog
ćaleta od krvnog fanta jer je dopustio da ovaj završi premda zna, i s tri godine zna, da će
toga biti još.

9.
Scott zašuti,osvrne se,uvreba vino.Ne gubi vrijeme na traženje čaše već potegne iz
boce. "Nije to bila neka visina", kaže on i slegne ramenima. "Ali je trogodišnjaku
izgledalo jako visoko."
"Bože moj", kaže Lisey. "Koliko je često bio takav?"
"Prilično često.Puno sam toga potisnuo. No to s klupom, tog se kristalno jasno
sjećam. A kao što rekoh, taj incident ilustrira ostale."
"Je li to bilo uslijed... je li bio pijan?"
"Ne. Gotovo da i nije pio.Lisey, jesi spremna za drugo poglavlje moje priče?"
"Ako sliči prvom, nisam sigurna da jesam."
"Ne brini.Naslov drugog poglavlja glasi 'Paul i dobri fantovi'.Ne, povlačim to,
naslov glasi 'Paul i najbolji fant', a dogodio se samo nekoliko dana nakon što me stari
natjerao da skočim s one klupe. Pozvali su ga u gipsaru i čim se njegov kamionet
izgubio iz vida Paul mi reče da budem dobar dok on ode Mulieju." Scott prekine
priču,nasmije se i zamaše glavom kako ljudi čine kad shvate da su budalasti. "Muelleru.
Zapravo se tako zvalo. Rekao sam ti da sam se vratio u Martensburg kad je banka
stavila kuću na dražbu? Neposredno prije no što sam tebe upoznao?"
"Nisi, Scott."
On izgleda zbunjeno - na trenutak gotovo zastrašujuće izgubljeno. "Nisam? "
"Nisi." Ovo nije trenutak da mu kaže da joj je o svom djetinjstvu ispričao skoro pa
ništa —
Skoro pa ništa?Ništa i - točka.Sve do danas, ovdje ispod njam-njam stabla.

148
 "Dakle," kaže on (pomalo sumnjičavo), "dobio sam pismo od tatine banke - Prve
seljačke pennsylvanijske... kao da negdje postoji Druga seljačka... javljaju mi da je nakon
svih tih godina slučaj napokon sudski riješen i da mi pripada dio novca od prodaje. Pa
rekoh zašto ne, hebiga, i vratim se. Prvi put u sedam godina. Maturirao sam u lokalnoj
srednjoj školi sa šesnaest godina. Položio milijun testova, dobio papino razrješenje. Ma
to sam ti sigurno ispričao."
"Nisi, Scott."
On se nelagodno nasmije. "E pa, maturirao sam. Naprijed Gavrani, pozobljite ih!"
Zagrakće, nasmije se još usiljenije pa svojski potegne iz boce. Boca je gotovo prazna.
"Naša se kuća prodala za sedamdeset cigli, otprilike, od čega je mene zapalo tri tisuće i
dvjesto, kako sam se obogatio, ha? Dakle, prije dražbe provozao sam se po našem dijelu
Martensburga, i ta je trgovina još bila tamo, kilometar i pol od naše kuće, a da mi je kao
klincu netko rekao da je riječ o pukih kilometar i pol rekao bih mu da kenja kvake.
Trgovina je bila prazna,obložena daskama,ispred je stajao znak NA PRODAJU ali tako
izblijedio da ga se jedva moglo pročitati. Natpis na krovu je zapravo bio u boljem stanju
i na njemu je pisalo MUELLEROVA TRGOVINA MJEŠOVITOM ROBOM.Samo što smo
je mi uvijek zvali Muliejeva trgovina jer ju je tako tata zvao.Kao što je čeličanu U.S. Steel
zvao Kako-se-kalio-lopov... Burg Burag... i... dovraga, Lisey, jel ja to plačem?"
"Da." Vlastiti joj glas zvuči dalek.
Scott uzme jednu od salveta priloženih uz lanč-paket i obriše oči. Kad je spustio
salvetu, smiješi se. "Paul mi je rekao da budem dobar dok je on u Mulieju i ja sam ga
poslušao. Kao uvijek. Shvaćaš?"
Ona kimne glavom. Dobar si onima koje voliš. Želiš biti dobar onima koje voliš jer
znaš da će vrijeme koje ćeš provesti s njima biti prekratko, bez obzira na broj godina.
"Dakle, kad se vratio vidio sam da je donio dvije boce Royal Cole i znao sam da će
smisliti dobar fant, i bio sam sretan zbog toga. Rekao mi je da odem u svoju sobu i
gledam svoje knjige dok on sve pripremi. Trebalo mu je dugo i znao sam da će to biti
dugački lov na dobri fant, pa sam i zbog toga bio sretan.Naposljetku je dreknuo da
dođem u kuhinju i pogledam na stol."
"Je li te on ikad zvao Skot?" pita Lisey.
"On nikad. Dok sam ja stigao u kuhinju njega više nije bilo. Skrivao se. Ali sam znao
da me promatra. Na stolu je stajao komad papira na kojem je pisalo FANT! A ispod toga
—"
"Trenutak samo", reče Lisey.
Scott je pogleda podignutih obrva.
"Ti si imao tri godine... on šest... možda bio u sedmoj — "
"Tako je-"
"Ali je on znao napisati manju zagonetku a ti si je mogao pročitati. Ne samo pročitati
nego i odgonetnuti."
"Da?" Podignute obrve pitaju što je u tome tako čudno.
"Scott, je li tvoj ludi tata shvaćao da zlostavlja dva vunder-kinda?"
Scott je iznenadi kad je zabacio glavu i nasmijao se. "To bi mu bila najmanja briga!"
kaže on. "Slušaj dalje, Lisey. Jer, koliko se sjećam, to je bio najbolji dan mog djetinjstva,

149
možda zato što je bio tako dug dan. Vjerojatno je netko u gipsari nešto zajebao pa je stari
morao guliti prekovremeno, ne znam, ali smo imali kuću za sebe od osam tog jutra do
sumraka—"
"Niste imali sitericu?"
Scott ne odgovori, samo se zagleda u nju kao da joj fali daska u glavi.
"Neku susjedu koja bi vas obišla?"
"Najbliži susjedi bili su šest kilometara od nas. Muliejeva je trgovina bila bliže. To je
odgovaralo tati, a, vjeruj mi, to je odgovaralo i mještanima."
"U redu. Ispričaj mi drugo poglavlje. 'Scott i dobri fantovi'."
"Paul i dobri fantovi. Super fantovi. Izvrsni fantovi." Lice mu se zagladi od te
uspomene, protuteže onom užasu s klupom. "Paul je imao veliku bilježnicu s plavim
crtama, tvrdih korica, s naljepnicom, i kad bi postavljao postaje fanta iščupao bi list iz
nje pa ga preklopio tako da ga je mogao trgati na rezance. Da bi bilježnica duže
potrajala, shvaćaš?"
"Da."
"Samo što je tog dana jamačno iščupao dva lista ili čak i tri - Lisey, bilo je tako puno
fantova!" Lisey je vidjela dijete kakvo je Scott nekoć bio u užitku kojim se tog
prisjećao."Na rezancu papira koji je stajao na kuhinjskom stolu pisalo je FANT! - uvijek
bi to pisalo na prvom i posljednjem - a onda, odmah ispod —

10.
Odmah ispod Fant!Paulovim krupnim i pažljivim tiskanim slovima piše sljedeće:
1 NAĐI ME BLIZU U NEČEM SLATKOM! 16
Ali prije no što je razmislio o zagonetki, Scott se zagleda u broj, uživajući u tom
16.Šesnaest postaja!Ispunjavaju ga žmarci ugodnog uzbuđenja. Najbolje u tome jest što
zna da ga Paul nikad ne zafrkava. Obeća li šesnaest postaja, znači da će biti petnaest
zagonetki. A ne uspije li Scott neku riješiti, Paul će pomoći. Paul će zazvati iz svog
skrovišta jezivim strašnim glasom (ćaleglasom,glasom njihova oca, premda će Scott to
shvatiti tek nakon puno godina dok bude pisao jezivu i strašnu priču Ispražnjeni zlodusi),
i pomagati mu dok se Scott ne dosjeti rješenja. No Scottu sve češće nije potrebna pomoć.
Brzo svladava umijeće odgonetanja baš kao što Paul brzo napreduje u umijeću
zagonetanja.
Nađi me blizu u nečem slatkom.
Scott se osvrne i gotovo odmah spazi veliku bijelu zdjelu koja je stajala na stolu na
pritki jutarnjeg sunca punoj zrnaca prašine. Mora stati na stolac da bi je dohvatio i
zahihoće kad se Paul oglasi svojim jezivim ćaleglasom: Da nisi rasipao, majku ti tvoju!
Scott podigne poklopac: na šećeru leži drugi rezanac papira na kojem je bratovim
čitkim velikim slovima ispisana druga poruka:
2 TAMO SAM GDJE SE CLYDE IGRAO ŠPULAMA NA SUNCU
Do svog nestanka u proljeće te godine, Clyde je bio njihov mačak i oba su ga dječaka
obožavala, ali ga tata nije volio jer je Clyde povazdan maukao da ga se pusti unutra ili
van. Premda nijedan od njih to ne kaže glasno (a nijedan se nikad ne bi usudio pitati

150
tatu), prilično su sigurni da je Clydea dohvatilo nešto puno opakije od lisice ili kune. U
svakom slučaju Scott i te kako dobro zna gdje se Clyde običavao igrati na suncu pa sad
pohita tamo, otkasa niz ulazno predvorje do stražnjeg trijema i ne pogledavši krvave
mrlje pod svojim nogama ili onu klupu užasa (no dobro, možda je ipak pogledao kutom
oka). Na stražnjem trijemu je golem kvrgavi kauč koji ispušta čudne mirise kad sjednete
na nj. – Smrdi po zapečenim prcima, Paul reče jednog dana i Scott se toliko smijao da se
upisao. (Da je tata bio kod kuće, popisati se u gaće značilo bi VELIKU FRKU, ali je tata
bio na poslu.) Scott priđe kauču na kojem je Clyde ležao na leđima i igrao se špulama
konca koje bi mu Paul i Scott klatili iznad glave. Posezao bi za njima prednjim šapama i
bacao na zid orijašku sjenu mačke-boksača. Scott se sad spusti na koljena i zaviri redom
pod sve kvrgave jastuke dok ne nađe treći papirić, treću postaju fanta, koji ga pošalje—
Nevažno kamo. Važan je taj dugi, otegnuti dan: dva dječaka provode jutro bazajući
po gurećoj i mrzovoljnoj seljačkoj kući i oko nje, u dubokoj provinciji, dok se sunce
polako penje po nebu prema plošnom podnevnom zenitu. Ovo je jednostavna priča o
povicima, smijehu, dvorišnoj prašini i soknama koje kližu sve dok se ne namreškaju oko
prljavih gležnjeva; priča o dječacima koji nemaju vremena otići piškiti u zahod pa
zalijevaju šipak na južnoj strani kuće. O klincu koji tek što se riješio pelena a već skuplja
papiriće u podnožju ljestvi koje vode na sjenik, pa ispod stuba ulaznog trijema, iza
odbačene muzejske Maytagove perilice za rublje u stražnjem dvorištu, te ispod kamena
blizu stare septičke jame. (- Nemoj pasti u nju, šmokljo! kaže jezivi ćaleglas iz visokog
korova na rubu polja graha koje je ove godine ostavljeno na ugaru.) Naposljetku Scott
dobije sljedeću uputu:
15 JA SAM ISPOD SVAKOG TVOG SNA
Ispod svakog mog sna, razmišlja Scott. Ispod svakog mog sna... gdje je to?
- Treba ti pomoć, šmrkljo? zapoje onaj jezivi glas. - Jer mi počinje kruljiti u želucu.
I Scott je gladan. Prošlo je podne, satima se igra ovog, ali zamoli još minutu. Jezivi
ćaleglas ga obavijesti da ima još trideset sekundi.
Scott bjesomučno razmišlja. Ispod svakog mog sna... ispod svakog mog...
Na svu sreću još nije razvio svijest o podsvijesti ili idu, ali je već počeo razmišljati u
metaforama, i odgovor mu sine u obliku božanske, sretne munje. Pojuri uza stube
najbrže što su ga njegove nožice nosile a kosa mu zavijori s njegova preplanula i garava
čela. Priđe krevetu u sobi koju dijeli s Paulom, pogleda ispod jastuka i doista, tamo je
njegova boca RC Cole - i to velika! - zajedno s posljednjim papirićem koji poručuje što i
uvijek:
16 FANT! KRAJ!
Scott podigne bočicu na način na koji će puno kasnije podići izvjesnu srebrnu lopatu
(jer osjeća se kao junak), a onda se okrene. Paul se doklati kroz vrata,noseći svoju bocu
RC Cole i otvarač iz kuhinjske Ladice potrepština.
- Nije loše, Scottiću. Trebalo ti je malo duže, ali si je našao.
Paul otvori svoju bocu pa Scottovu. Kucnu se dugim grlima. Paul kaže da je to kao
"uzimanje hostije" i da pritom moraš nešto zaželjeti.
- Što ti želiš, Scott?
- Da ovog ljeta dođe bibliobus. A što ti želiš, Paul?

151
 Brat mirno pogleda u nj.Uskoro će sići u prizemlje i napraviti im sendviče od
maslaca od kikirikija i pekmeza; donijet će hoklicu sa stražnjeg trijema gdje je nekoć
spavao i igrao se njihov pogubno bučni kućni ljubimac,da bi s gornje police u smočnici
dohvatio novu staklenku Sheddova maslaca od kikirikija. I on kaže

11.
Ali tu Scott zašuti.Pogleda u bocu vina ali boca je prazna. On i Lisey skinuli su jakne
i stavili ih sa strane. Ispod njam-njam stabla je i više nego toplo; vruće je, zapravo na
rubu zagušljivog, i Lisey pomisli: Morat ćemo uskoro krenuti. U protivnom će se snijeg s
lišća otopiti i poklopiti nas.

12.
Sjedeći u svojoj kuhinji s jelovnikom iz Antlersa u rukama,Lisey je pomislila:I ja ću
se morati uskoro okaniti tih sjećanja,u protivnom će me poklopiti nešto puno teže od snijega.
Ali zar to nije bila Scottova namjera? Njegov plan? A nije li ovaj lov na fant njezina
prilika da zapne i počne se prisjećati?
O, ali bojim se. Jer sam sad tako blizu.
Blizu čemu? Blizu čemu?
"Tiho", šapne ona i zadrhti kao pred naletom hladnog vjetra. Vjerojatno onog koji
vije sve tamo od Yellowknifea. Ali onda, jer je bila neodlučna i kolebljiva: "Još samo
malo."
Opasno je. Opasno, mala Lisey.
Znala je da je tako, već vidjela kako komadići istine prosijavaju kroz rupe u njezinu
ljubičastom zastoru. Sjaje poput očiju. Čula je glasove koji šapću da postoje razlozi zašto
se čovjek ne smije gledati u zrcalo ako baš ne mora (osobito nakon što padne mrak a
nikad u sumrak), razlozi zašto treba izbjegavati svježe voće nakon zalaska sunca i postiti
između ponoći i šest ujutro.
Razlozi zašto se ne smije otkopavati umrle.
Ali ona nije željela otići ispod njam-njam stabla. Ne još.
Nije željela ostaviti njega.
On je poželio bibliobus, već kao trogodišnjak imao je jako scottovsku želju. A Paul?
Što je Paul

13.
"Što?" pita ga ona. "Što je Paul zaželio??"
"Rekao je: 'Želim da tata pogine na poslu.Da ga stepe letrika i da umre.'"
Lisey gleda u Scotta, zanijemjela od užasa i sažaljenja.
Iznebuha, Scott počne trpati stvari natrag u ruksak. "Krenimo odavde prije no što se
skuhamo", kaže on. "Lisey, mislio sam da ću ti moći ispričati puno više,ali ne mogu. I

152
nemoj reći da ja nisam kao moj ćale, jer nije problem u tome,dobro?Problem je u tome
da svakoga u mojoj obitelji zapadne malo toga."
"I Paula?"
"Ne znam ni mogu li više govoriti o Paulu."
"U redu", kaže ona. "Vratimo se. Malo ćemo odspavati a onda načiniti snjegovića ili
nešto."
Zbog pogleda duboke zahvalnosti koji joj je dobacio ona se postidi, jer je zapravo
bila spremna da on prekine s pričom - čula je koliko može podnijeti, barem zasad.
Jednom riječju, prestravila se. Ali ne može to ni pustiti tek tako, jer joj se čini da zna
kako glasi ostatak priče. Čini joj se da bi je mogla dovršiti umjesto njega. Ali najprije ima
jedno pitanje.
"Scott, kad je tvoj brat tog jutra otišao po RC Cole... nagrade za dobar fant... "
Scott kima glavom, smiješi se. "Super fant."
"A-ha. Kad je otišao u taj dućančić... Muliejev... zar se nikome nije učinilo čudno što
šestogodišnji klinac ima posjekotine po cijelom tijelu? Čak i da su bile pokrivene
flasterima?"
Scott prestane pritezati kopče na ruksaku i silno se ozbiljno zagleda u nju. Još se
smiješi, ali je rumen iz njegovih obraza izblijedjela gotovo potpuno; koža mu izgleda
blijedo, gotovo voštano. "Landonima rane brzo zacjeljuju", kaže on. "Zar ti to nisam već
rekao?"
"Da", potvrdi ona. "Jesi." A onda, prestravljena ili ne, ona ode korak dalje. "Još
sedam godina", kaže ona.
"Da,sedam." On je pogleda, držeći ruksak između koljena obloženih traperom.
Očima je pita koliko ona želi znati. Koliko se usuđuje znati.
"A Paul je umro s trinaest godina?"
"Trinaest.Da." Glas mu je miran ali mu se rumen sasvim iscijedila iz lica, iako Lisey
vidi da mu se niz obraze cijedi znoj i lijepi mu kosu. "Skoro četrnaest."
"A tvoj otac, je li ga on ubio onim svojim nožem?"
"Ne," kaže Scott tim istim mirnim glasom, "nego puškom. Njegovom. Karabinom
kalibra 30-06. U podrumu. Ali, Lisey, nije to što misliš."
Nije ga ubio u afektu, eto što ona smatra da joj on pokušava reći. Ne u afektu već
hladnokrvno. To je njezin zaključak ispod njam-njam stabla, kad još misli da naslov
trećeg poglavlja priče njezina vjerenika glasi "Ubojstvo starijeg brata-sveca".

14.
Tiho Lisey,tiho mala Lisey reče si ona u kuhinji – sad u velikom strahu, ne samo zato
što se jako prevarila glede toga kako je umro Paul Landon. Bojala se jer joj je postajalo
jasno - prekasno - da nema povratka na staro i da se s onim što pamti čovjek mora
nekako saživjeti.
I kad su sjećanja sumanuta.
"Ne moram se sjećati",reče ona brzo svijajući jelovnik u rukama. "Ne moram,ne
moram, ne moram uskrsavati mrtve, takva se kenjaža ne događa, nije...

153
 15.
"Nije to što misliš."
No ona će misliti što misli; možda i voli Scotta Landona, ali nije vezana za kotač
njegove užasne prošlosti i mislit će što misli. Znat će što zna.
"A ti si imao deset godina kad se to dogodilo? Kad je tvoj otac — "
"Da."
Samo deset godina kad mu je otac ubio obožavanog starijeg brata. Kad mu je otac
umorio obožavanog starijeg brata. A četvrto poglavlje ove priče posjeduje nekakvu
mračnu neizbježnost,zar ne? Ona u to nimalo ne sumnja. Zna što zna. To što je on imao
samo deset godina ništa ne mijenja na stvari. Jer u koječemu je bio napredan za svoju
dob.
"Scott, jesi li ti ubio njega? Jesi li ti ubio svog oca? Jesi, zar ne?"
Scott sjedi pognute glave. Kosa mu visi, zastire mu lice. A onda se ispod te tamne
zavjese začuje jedan jedini bolan i suh štucavi jecaj. Nakon toga zavlada tišina, ali ona
vidi kako mu se prsa nadimaju u pokušaju da se prestanu grčiti. A potom:
"Sprašio sam mu kramp u glavu dok je ćorio a onda ga ubacio u staru septičku
jamu. To je bilo u ožujku, padala je jaka susnježica. Odvučem ga van za noge. Pokušao
sam ga odvuć gdje je Paul zakopan al nisam mogao. Probavao sam i probavao, ali,
Lisey, on nikako da krene. Kao kad počneš kopati, prva je lopata najteža. I tako sam ga
iskipao u septičku. Kolko znam još je tamo, iako kad je farma stavljena na dražbu ja sam
se... ja... Lisey... ja... ja... bojao sam se..."
On je naslijepo zagrli, i da nije bila tamo prevalio bi se, ali ona jest tamo, a onda su
Oni su
Nekako su...

16.
"Ne"zareži Lisey.Baci jelovnik koji je tako uporno svijala da sad gotovo ima oblik
valjka natrag u kutiju od cedrovine i s treskom spusti poklopac. Ali prekasno. Otišla je
predaleko. Bilo je prekasno jer su...

17.
Nekako su se našli vani na snježnom pljusku. Zagrlila ga je ispod njam-njam stabla
a onda
(Bum! Fant!)
vani su na snijegu.

18.
Lisey je sjedila u svojoj kuhinji zatvorenih očiju.Kutija od cedrovine ležala je na
stolu ispred nje. Sunčana svjetlost koja se slijevala kroz istočni prozor prodirala joj je

154
kroz vjeđe, umiješavši tamnocrvenu pivsku juhu koja se micala u ritmu njezina bila -
trenutačno malčice prebrzom.
Ona pomisli: No dobro, ovo se sjećanje uspjelo provući. Jedno mogu preživjeti. Samo jedno
neće me ubiti.
Probavao sam i probavao.
Ona otvori oči i pogleda u kutiju od cedrovine na stolu. Kutiju koju je tako marljivo
tražila. I sjeti se nečeg što je otac rekao Scottu.
Landoni - kao i Landreauovi prije njih - dijele se na dva tipa:munjole i gnjilobe.
Gnjiloba je - između ostalog - bila i vrsta ubilačke manije.
A munjole? Scott joj je te večeri ukratko opisao što su to. Munjole su ono što se zove
katatonici, poput njezine sestre u Greenlawnu.
"Scott,ako je sve ovo samo radi Amandina spasa," šapne Lisey, "ne moraš se truditi.
Ona mi je sekica i volim je, ali ne toliko. Scott, vratila bih se u taj... taj pakao... za tebe, ali
ne i za nju ili nekoga drugog."
U dnevnom boravku zazvoni telefon.Lisey poskoči na stolici kao probodena nožem,
i vrisne.

155
 DEVETO POGLAVLJE
LISEY I CRNI PRINC INKUNKANACA
(ŠTO LJUBAV NALAŽE)
1.
Ako Lisey I nije zvučala najprisebnije,Darla to nije primetila. Previše ju je grizla
savjest. A bila je i previše sretna, pao joj je kamen sa srca. Canty se vraća iz Bostona
"pomoći oko Mandy". Kao da bi ona to mogla. Kao da bi itko mogao, uključujući Hugha
Albemessa i cijelo osoblje Greenlawna, pomisli Lisey, slušajući Darlino ćeretanje.
Ti možeš pomoći, promrmlja Scott - Scott, čija je uvijek zadnja. Kao da ga ni smrt neće
u tome spriječiti. Ti možeš, babyluv.
" — potpuno njezina ideja", Darla je uvjeravala.
"A-ha", reče Lisey. Mogla je ukazati na činjenicu da bi Canty još uživala na odmoru
s mužem, potpuno nesvjesna toga da Amanda ima problema, da Darla nije osjetila
potrebu da je nazove (da nije gurala svoj nos, kako se kaže), ali Lisey sad nije do
prepirke. Sad samo želi vratiti prokletu kutiju od cedrovine pod mein gott krevet i
vidjeti hoće li uspjeti zaboraviti da ju je uopće i našla. U razgovoru s Darlom padne joj
na um još jedna Scottova maksima: što se više mučiš da otvoriš neki paket nevažnije ti je
što je unutra. Bila je uvjerena da bi se to pravilo moglo primijeniti i na nestale predmete
- primjerice kutije od cedrovine.
"Njezin avion stiže na Portland Jetport malo nakon podneva", govorila je Darla
nadušak. "Rekla je da će unajmiti auto ali sam ja rekla da ne bude smiješna, da ću doći
po nju." Ovdje Darla načini stanku i prikupi snagu za posljednji skok. "Lisey, mogla bi i
ti doći.Ako želiš. Mogle bismo na ručak u Snow Squall - samo mi cure, kao u dobra
stara vremena. A onda bi mogle do Amande."
A koja bi to bila dobra stara vremena? pomisli Lisey. Ona kad si me čupala za kosu ili ona
kad me Canty naganjala i zvala me Lizika ravna šizika? No ona reče: "Darl, vas dvije otiđite
a ja ću vam se pridružiti uzmognem li. Imam ovdje neodloživog posla—"
"Ponovno kuhaš?" Sad kad je priznala da je uspjela Cantatu dovući na sjever,
izazvavši u nje osjećaj krivnje, Darla je zvučala krajnje nestašno.
"Ne,već nešto u vezi s doniranjem Scottovih starih spisa." U neku je ruku to bilo
istina.Jer bez obzira na to kako će završiti slučaj Dooley/McCool,želi isprazniti Scottovu
radnu sobu.Dosta je bilo odlaganja. Neka papiri odu na Pitt, tamo im je mjesto, ali pod
uvjetom da njezin profesorski kompić ne sudjeluje u tome. Drveni Marijan nek se slika.
"O", reče Darla. Zvučala je primjereno impresionirana. "U tom slučaju... "
"Pridružit ću vam se uzmognem li", ponovi Lisey. "Ako ne, vidimo se popodne u
Greenlawnu."
Darlu ovo zadovolji.Prenese Lisey informacije o Cantynu letu koje Lisey poslušno
zapiše. Možda i ode do Portlanda. U najgorem slučaju to će je izvući iz kuće - dalje od
telefona, kutije od cedrovine i većine sjećanja koja sad kao da joj vise nad glavom poput
sadržaja nekakve grozomorne krcate pinate.

156
 A onda, prije no što ga je uspjela spriječiti, još jedno sjećanje ispadne iz pinate. Ona
pomisli: Lisey, niste vi tek tako izašli ispod vrbe na snijeg. Bilo je tu još nečeg. On te zagrlio—
"NE!" vikne ona i pljasne po stolu.Zvuk njezina povika bio je zastrašujući ali je
postigao svrhu,jer je glatko i u korijenu sasjekao taj opasni tijek misli. No mogao bi
ponovno niknuti - u tome je nevolja.
Lisey pogleda u kutiju od cedrovine na stolu poput žene čiji ju je obožavani pas
bezrazložno ugrizao. Ideš natrag pod krevet, pomisli. Natrag pod mein gott krevet, a onda
što?
"Fant i kraj", reče ona. Onda izađe iz kuće, prijeđe preko dvorišta do štale,držeći
kutiju od cedrovine pred sobom kao da je u njoj nešto lomljivo ili jako eksplozivno.

2.
Vrata njezina ureda bila su otvorena.Od njihova praga po podu štale polegao je
svijetli pravokutnik električne svjetlosti. Posljednji put kad je Lisey bila unutra izašla je
nasmijana. No nije se sjećala je li vrata ostavila otvorena ili zatvorena. Činilo joj se da je
svjetlo bilo ugašeno jer ga nije ni upalila. No u jednom je trenutku bila potpuno
uvjerena i da je kutija od cedrovine na tavanu, zar ne? Je li moguće da je jedan od
policajaca zavirio u ured i ostavio upaljeno svjetlo?Vjerojatno je tako,zaključi Lisey.
Vjerojatno je sve moguće.
Stežući kutiju od cedrovine na trbuh gotovo zaštitnički, ona priđe otvorenim
vratima ureda i pogleda unutra. Ured je bio prazan... izgledao prazan... ali...
Nimalo bojažljivo ona zalijepi jedno oko za prorez između dovratka i vrata. "Zack
McCool" nije stajao iza vrata. Tamo nije nitko stajao. Ali kad je ponovno zavirila u ured
primijetila je da se na displeju za poruke na telefonskoj sekretarici ponovno crveno žari
brojka 1. Ona uđe, tutne kutiju pod pazuho i pritisne tipku PLAY. Trenutak tišine a
onda progovori smireni glas Jima Dooleya.
"Gospoja, mislio sam da smo se dogovorili za osam sati sinoć", reče on. "A sad
vidim murju oko vaše kuće. Ko da ne shvaćate ozbiljnost ove stvari, a čovjek bi pomislio
da će mrtvu mačku u poštanskom sandučiću bit teško ne shvatit." Stanka. Lisey pogleda
u telefonsku sekretaricu, očarana. Čujem njegovo disanje, pomisli ona. "Vidimo se,
gospoja", reče on.
"Hebite se", šapne Lisey.
"Gospoja to nje - nije - lijepo", reče Jim Dooley i na trenutak Lisey pomisli da joj je
telefonska sekretarica... odgovorila. A onda shvati da je ta druga inačica Dooleyeva
glasa "uživo" i da joj se oglasila iza leđa. Ponovno se osjetivši poput sudionika nekog od
svojih snova,Lisey Landon se okrene i nađe oči u oči s njim.

3.
Zbuni je njegova neuglednost.Premda stoji na vratima njezina nesuđenog ureda u
štali s pištoljem u ruci (u drugoj drži nešto slično vrećici za gablec), nije bila sigurna da
bi ga uspjela prepoznati u policijskoj vrsti, pod pretpostavkom da bi i ostali muškarci u

157
njoj bili vitki, odjeveni u laganu radnu odjeću kaki boje i na glavi imali kapicu
portlandske bejzbolske momčadi Sea Dogs. Lice mu je usko i glatko, oči jasnoplave -
drugim riječima, lice milijuna sjevernjaka, da se ne spominje šest ili sedam milijuna
južnjačkih gorštaka. Mogao je biti visok metar osamdeset, a možda i koji centimetar
manje. Uvojak kose koji se izvukao ispod okruglog ruba bejzbolske kapice bio je
neupadljive boje pijeska.
Lisey pogleda u crnu zjenicu pištolja u Dooleyevoj ruci i osjeti kako joj noge klecaju.
Ovo nije jeftini pištolj iz zalagaonice, ovo je prava stvarca, automatska (učinilo joj se da
je automatska) mrcina kalibra 22 koja bi načinila veliku rupu. Sjedne na rub svog
radnog stola. Da nije bilo stola, prilično je uvjerena da bi se složila na pod.Na trenutak je
bila gotovo sigurna da će se popiškiti u gaće, ali se uspije suzdržati. Barem zasad.
"Uzmite što želite", šapne ona kroz usne koje kao da su bile umrtvljene
Novocainom. "Uzmite sve."
"Dođite gore, gospoja", reče on. "O tome ćemo na katu."
Pomisao na to da bude u Scottovoj radnoj sobi s ovim čovjekom ispuni je užasom i
gađenjem. "Ne. Samo uzmite njegove papire i idite. Ostavite me na miru."
On se strpljivo zagleda u nju.Na prvi je pogled izgledao kao 35-ogodišnjak.A onda
biste primijetili lepezice bora u kutovima očiju i usta i shvatili da je pet godina stariji,
najmanje pet. "Gore, gospoja, osim ako ne hoćete da počnete s metkom u stopalu. To bi
bili bolni poslovni razgovori. U stopalu ima puno kosti i tetiva."
"Nećete... nećete se usuditi... buka... " Glas joj je svakom riječju zvučao udaljeniji.
Kao da je u vlaku a vlak kreće s kolodvora; glas joj se naginje kroz prozor da bi joj
poželio sretan ostanak. Pa-pa, mala Lisey, glas te sad mora ostaviti, uskoro ćeš biti nijema.
"O,buka me ne bi omela",reče Doolev podsmješljivo. "Vaših prvih susjeda nema kod
kuće - pretpostavljam da su na poslu - a vaš najdraži policajac je na zadatku." Smiješak
mu izblijedi,ali je svejedno izgledao podsmješljivo. "Posivjeli ste u licu.Rekao bi da ste
se išokirali.Rekao bi, gospoja,da ćete se načisto onesvijestit.Tako bi mi možda mogli
uštedjet truda."
"Prestanite... prestanite me zvati..." Gospoja, tako je htjela dovršiti, ali kao da su je
omatala sve tamnija siva krila. Prije no što su postala pretamna i pregusta da bi vidjela
kroz njih, postane nejasno svjesna da Dooley gura pištolj u pasicu hlača (raznesi si muda,
pospano pomisli Lisey, učini svijetu uslugu) i priskoči joj da je uhvati. Nije znala je li
uspio. Prije no što se ta dilema razriješila, Lisey se onesvijestila.

4.
Osjeti da je po licu miluje nešto vlažno i isprva je pomislila da je liže neki pas -
možda Louise. Samo što je Lou bila njihov škotski ovčar još u Lisbon Fallsu, a Lisbon
Falls se dogodio jako davno. Ona i Scott nikad nisu imali psa, možda zato što nisu imali
djece, a to dvoje kao da prirodno ide zajedno kao maslac od kikirikija i pekmez, ili
jagode i šl —
Pođite gore, gospoja... osim ako ne hoćete da počnete s metkom u stopalu.

158
 To je brzo osvijesti. Otvori oči i ugleda Dooleya. Čučao je pred njom, držeći u jednoj
ruci vlažni ručnik, i promatrao je: te jasnoplave oči. Ona se pokuša odmaknuti od
njih.Začuje se štropot, a potom osjeti tup bubotak bola u ramenu kad se nešto zategne i
cimne je.
"Au!"
"Nemojte potezat i nećete se ozljedit",reče Dooley,kao da je to najrazboritija stvar na
svijetu.Psihopatu kao što je on,pomisli Lisey, vjerojatno i jest.
Kroz Scottovo ozvučenje čula se glazba prvi put nakon Bog zna koliko vremena,
možda od travnja ili svibnja 2004., posljednji put kad je on bio ovdje i pisao: "Waymore's
Blues". Ne dobri stari Hank, nego neka druga izvedba - možda Cricketsi. Ne
superglasno, ne do daske kao što je Scott slušao glazbu, ali prilično glasno. Imala je
prilično jasnu sliku
(nanijet ću vam bol)
zašto je gospodin Jim "Zack McCool" Dooley navio glazbu. Nije željela
(na mjestima po kojima niste dali dečkima da vas pipaju)
na to misliti - zapravo je željela ponovno biti u nesvijesti - ali kao da si nije mogla
pomoći. "Ljudski je um majmun", govorio je Scott i Lisey se i sad,dok sjedi na podu kod
šanka po svemu sudeći jednog zapešća lisičinom privezanog za cijev ispod sudopera,
sjećala odakle mu to: Dog soldiers Roberta Stonea.
Izađi iz klupe i stani ispred razreda, mala Lisey! Naravno, ako možeš ikamo otići, ikad.
"Nijel to krasna pjesma?" reče Dooley, sjedajući na prag niše u turski sijed. Njegova
smeđa papirnata vrećica za gablec našla se u romboidnoj rupi koju su oblikovale
njegove noge. Pištolj je ležao na podu pokraj njegove desne ruke. Dooley je iskreno
gledao u nju. "A i istinita je. Znate, to što ste pali u nesvjest, učinili ste si uslugu." Sad je
čula južnjački naglasak u njegovu glasu; nije afektirao kao onaj kukavički pizdek iz
Nashvillea, nego je to izviralo iz njega: Znateh... sih usluguh.
Iz vrećice izvadi bočicu od majoneze na kojoj je još bila Hellmansova etiketa. U njoj
je u lokvici prozirne tekućine plutala zgužvana bijela krpa.
"Kloroform", reče on,zazvučavši ponosno kao Liseyn vodoinstalater Smiley
Flanders na svog losa. "Neki tip koji je tvrdio da se kuži rekao mi je kako se s tim barata,
al je rekao i da je lako zaribat. U najboljem slučaju probudili bi se s jakom glavoboljom,
gospoja. Al sam znao da se nećete htjet popet gore. Tuicija."
On uperi prst u nju poput pištolja, smiješeći se pritom, a kroz zvučnike Dwight
Yoakam zapjeva "A Thousand Miles from Nowhere". Dooley je jamačno našao neki
Scottov sprženi CD honky-tonk glazbe.
"Gospodine Dooley, mogu li dobiti vode?"
"Ha? Ma naravno! Malo su vam suha usta, šta ne? Kad organizam doživi šok,to se
događa svaki put." On ustane i ostavi pištolj na mjestu - vjerojatno izvan njezina dosega
i kad bi nategnula lanac lisičina do kraja... a pokušati ga se dočepati a ne uspjeti, bio bi
stvarno loš potez.
Doolev otvori slavinu. Cijevi zabrboću i zaklokoću. Trenutak-dva potom ona začuje
kako slavina počinje pijuckati vodu. Da, pištolj je vjerojatno izvan dohvata, ali

159
Dooleyeve prepone su joj točno iznad glave, ni trideset centimetara od nje. A jedna joj je
ruka slobodna.
Kao da joj čita misli,Dooley reče: "Vjerojatno bi me mogli svojski kresnut po
zvončićima kad bi htjeli. Al ovo na nogama imam Doc Martensice a vi na rukama
nemate opće ništa." Iz Dooleyevih usta na rukama je zazvučalo kao jedna riječ: narukam.
"Pamet u glavu, gospoja, i zadovoljite se s čašom fine ladne vode.Iz ove pipe nije već
dugo ništa curilo,al se voda brzo bistri."
"Poplahnite čašu prije no što počnete točiti u nju", reče ona. Glas joj je zazvučao
promuklo, na rubu puknuća. "Ni njih se nije puno koristilo."
"Primljeno na znanje, učinjeno." Najprijazniji čovjek na svijetu. Podsjeti Lisey na
ovdašnje ljude. Zapravo, podsjeti je na njezina oca. Naravno, Dooley je podsjeti i na
Gerda Allena Colea, protoluđaka. Na trenutak zamalo da je ipak posegnula i prignječila
mu muda samo zato što se usudio dovesti je u ovakav položaj. Jedva se uspijevala
suzdržati.
A onda se Dooley prigne i pruži joj jednu tešku čašu Waterford. Bila je tričetvrt
puna,pa premda se voda nije sasvim razbistrila izgledala je dovoljno čista za
piće.Izgledala je predivno. "Samo polako", skrbno će Dooley. "Dat ću vam da držite
čašu, al ako je bacite u mene morat ću vam slomit gležanj. Pogodite li me slomit ću vam
oba gležnja, makar me ne i raskrvarili. Ozbiljno vam kažem, jel jasno?"
Lisey kimne glavom i otpije vode. Dwight Yoakam prepusti mikrofon Hanku
starijem koji postavi vječna pitanja: Zašto me ne voliš kao nekad? Kako to da postupaš
sa mnom kao s iznošenom cipelom?
Dooley čučne, stražnjicom gotovo dodirnuvši podignute pete svojih čizama. Jednom
rukom omota koljena kao da je farmer koji gleda kako neka krava pije vodu iz potoka
na njegovu imanju. Bio je na oprezu, procijeni Lisey, ali ne i u stanju najviše
pripravnosti. Nije očekivao da će ga ona gađati glomaznom čašom za vodu i bio je u
pravu, naravno. Lisey nije željela da joj netko lomi gležnjeve.
Ta nisam još otišla na taj prevažni prvi sat klizanja, pomisli ona, a utorkom navečer su
Samačke večeri na klizalištu Oxford Skate Central.
Nakon što je utažila žeđ,ona mu vrati čašu.Dooley je uzme pa se zagleda u nju.
"Gospoja, sigurni ste da nećete tih - ta - dva zadnja gutljaja?" Izgovorio je to bez
južnjačkog naglaska pa i Lisey tuitivno nešto shvati: Dooley pretjeruje s ljubaznošću,
možda namjerno a možda i nesvjesno, što se odrazilo u ispravnijem govoru; da je išlo u
drugom smjeru, da se njegov govor još iskvario,jednostavno ne bi bilo prirodno.Je li to
važno? Vjerojatno nije.
"Dovoljno sam popila."
Dooley strusi ta dva zadnja gutljaja. Adamova jabučica klizila mu je po mršavom
vratu. A onda je upita osjeća li se bolje.
"Osjećat ću se bolje kad odete."
"Imate pravo.Neću vas dugo zadržavat." Ponovno zatakne pištolj u pasicu i ustane.
Koljena mu zapucketaju i Lisey ponovno pomisli (zapravo se začudi): Ovo nije san. Ovo
mi se doista događa. Ustajući, Dooley nogom udari čašu i ova se otkotrlja na bisernobijeli
tapison glavne radne sobe. Podigne hlače. "Gospoja, ionako se ne mogu dugo tu vrzmat.

160
Vaš će se murjak vratit svaki čas,on il neki drugi, a čini mi se da ste i usred nekve krize s
trknutom sestrom, nije li tako?"
Lisey ne odgovori.
Dooley slegne ramenima kao da želi reći Nek vam bude, a onda se nagne iz barske
niše.Za Lisey u tome bješe nečeg nestvarnog jer je puno puta vidjela Scotta kako čini to
isto: rukama se čvrsto drži za dovratak bez vrata, stoji na golom drvenom podu niše a
glava i torzo su mu u radnoj sobi. Ali Scotta ne bi ni mrtvog uhvatili u kaki hlačama; on
je bio vjeran trapericama do posljednjeg daha. Osim toga, nije imao ćelavi krug na
potiljku. Muž mi je umro još guste kose, pomisli ona.
"Užasno lijepi prostor",reče Doolev."Što je to?Preuređeni štagalj? Sigurno."
Lisey ne reče ništa.
Dooley se nagne još više, sad se lagano ljuljajući naprijed-natrag, pa pogleda najprije
lijevo a onda desno. Gospodar svega dokle mu pogled seže, pomisli ona.
"Stvarno zgodan prostor", reče on. "Otprilike ono što bi očekivao. Tri sobe - poštene
sobe - i tri svjetlarnika, pa ima puno prirodnog svjetla. Tamo odakle sam ja vakve kuće
u kojima su sve sobe prolazne zovemo spojene posude, al ovdje to ne smeta, ha?"
Lisey ne reče ništa.
On se okrene prema njoj ozbiljna izraza lica. "Al nije da sam kivan na njega, gospoja
- il na vas, sad kad je on pokojni. Odgulio sam svoje u kaznionici Brushy Mountain.
Možda vam je Profa to rekao. Vaš mi je čovjek pomogao da se izvučem iz najgorih
kriza. Pročitao sam sve njegve knjige, i znate koja mi se najbolje svidjela?"
Naravno, pomisli Lisey. Ispražnjeni zlodusi. Vjerojatno si je pročitao devet puta.
Ali je Dooley iznenadi."Ribareva kći.Ne samo da mi je bila dobra, gospoja, bila mi je
izvrsna. Odredio sam si da pročitam tu knjigu svake dvje-tri godine otkad sam je našao
u zatvorskoj knjižnici, i mogao bi vam citirat čitave dugačke odlomke iz nje. Znate koji
mi se dio najviše sviđa? Kad Gene konačno odbrusi ocu i kaže da odlazi sviđalo se to
starom ili ne. Znate što on kaže tom bijednom starom prdonji,oprostite mi što
prostačim?"
Da nikad nije shvaćao što ljubav nalaže, pomisli Lisey, ali ne reče ništa. Činilo se da
Dooley ne haje; uživio se, zanio.
"Gene kaže da njegov stari nikad nije shvaćao što ljubav nalaže. Što ljubav nalaže!
Nije li to prekrasno? Kolki smo mi osjetili nešto takvo al nismo znali to iskazat?A vaš
čovjek jest. Za sve nas koji bi inače ostali nijemi, tako je rekao Profa.Bog je sigurno volio
vašeg čovjeka,gospoja, kad ga je obdario takvim jezikom."
Doolev pogleda u strop. Žile na vratu mu iskoče.
"ŠTO! LJUBAV! NALAŽE! A one koje Bog voli prve k sebi pozove, da budu s
njim.Amen." Dooley nakratko pogne glavu. Iz stražnjeg džepa virila mu je lisnica. Na
lancu. Naravno.Muškarci poput Jima Dooleya uvijek nose lisnice na lancu pričvršćenom
za petljice. Potom ponovno podigne glavu, pogleda je i reče: "Zaslužio je vako lijepu
kuću.Nadam se da je u njoj uživao, kad se nije trapio zbog svojih djela."
Lisey se sjeti Scotta kako sjedi za pisaćim stolom koji je zvao Slonićev Dambo-
Rambo ispred velikog ekrana svog Maca i smije se nečemu što je upravo napisao.
Gricka plastičnu slamku ili vlastite nokte. Katkad pjeva zajedno s izvođačima. Prdi

161
pazuhom ako je ljeto i vruće a on gol do pasa. Eto kako se on trapio zbog svojih hebenih
djela. Ali i ovaj put ona ne reče ništa. Hank stariji ustupi mikrofon Hanku mlađem koji
zapjeva "Whiskey Bent and Hell Bound".
Dooley reče: "Stara dobra metoda šutnje? Nek vam je sa srećom, al vam neće ni jotu
pomoć, gospoja. Slijedi vam mali ukor. Neću vam pokušavat prodat onu foru da će
mene boljet više nego vas, al moram kazat da mi se u ovo malo vremena kolko vas znam
smililo to što se ne date, pa ću reć da će boljet - boljeti - oboje. A želim kazat i da ću bit
nježan kolko se može jer ne želim slomit vaš duh. Svejedno - nešto smo se dogovorili a
vi niste održali obećanje."
Dogovorili? Lisey osjeti kako joj studen prožima tijelo. Tek je sad shvatila dubinu i
složenost Dooleyeva ludila. Ona siva krila zaprijetila su da će joj zastrti vid i ovaj put im
se žestoko othrva.
Dooley začuje zveket lanca lisičina (jamačno je lisičine donio u onoj vrećici zajedno
sa staklenkom od majoneze) i okrene se k njoj.
Samo polako, babyluv, bez panike, promrmlja Scott. Razgovaraj s čovjekom - navij svoj
klopotac.
Bješe to savjet koji Lisey gotovo da i nije trebao. Dok razgovor traje, ukor se odgađa.
"Poslušajte me,gospodine Dooley.Nismo se ništa dogovorili,varate se — " Ona
primijeti kako mu se čelo naboralo a lice smračilo, pa ubrza. "Katkad je teško utanačiti
nešto telefonom, ali sad sam sprema surađivati s vama." Ona proguta slinu i začuje
glasan škljocaj u grlu. Bila je spremna za još vode, veliku čašu punu hladne
osvježavajuće vode, ali joj se ovo nije činio pogodan trenutak za takvu molbu. Ona se
nagne naprijed, zapilji u njega, svojim plavim očima u njegove plave, i progovori
najusrdnije i najiskrenije što je mogla. "Želim reći da sam sa svoje strane shvatila u čemu
je problem. Znate što? Upravo ste gledali rukopise koje... ovaj... vaš kolega osobito želi.
Jest li primijetili crne ladičare u središnjoj prostoriji?"
Dooley ju je gledao visoko podignutih obrva a na ustima mu je poigravao
nepovjerljiv smiješak...ili je to možda samo izraz njegove spremnosti na kompromis.
Lisey si dopusti ponadati se. "Učinilo mi se da je i u prizemlju poprilična gomilica
kutija",reče on. "Još njegovih knjiga, sudeći po izgledu."
"To su—" Što će mu reći?Da su to fantovi a ne knjige?Vjerojatno uglavnom i jesu, ali
Dooley ne bi razumio. To su neslane šale, Scottova inačica svrabljivog praška i plastičnog
izbljuvka? To bi razumio ali vjerojatno ne bi povjerovao.
Još ju je gledao tim sumnjičavim smiješkom. Nije izgledao nimalo sklon
kompromisima. Ne, taj je izraz poručivao: Gospoja, kad ste već počeli, a da vidite hoće li vam
proć još jedna takva fora?
"U tim kartonskim kutijama dolje nema ničeg osim indigo kopija, fotokopija i
praznih papira", reče ona i to zazvuči kao laž jer i jest bila laž, a što je trebala
reći?Gospodine Dooley, previše ste ludi da shvatite istinu? Umjesto toga ona ubrza. "Stvari
koje Drveni Marijan želi - sve dobre stvari - ovdje su gore. Neobjavljene priče... pisma
drugim piscima... njihova pisma njemu... "
Dooley zabaci glavu i nasmije se. "Drveni Marijan! Gospoja, vješti ste na riječima ko
vaš čovjek." A onda taj smijeh utihne, pa premda mu smiješak nije silazio s usta u očima

162
mu nije bilo veselja. Oči su mu bile poput plavog leda."I onda,što mislite da bi trebao
napravit?Trknut do Oxforda ili Mechanic Fallsa i unajmit kamion za selidbe, pa se vratit
i utovarit te ladičare? A da zamolite nekog od vaših murjaka da mi pomogne?"
"Ja_"
"Kuš." Upirući u nju prstom. Smiješku gotovo više ni traga. "Da odem pa se vratim,
vi bi mi dotle navukli za vrat deset murjaka. Strpali bi me iza rešetaka i da znate,
gospoja, zaslužio bi novih deset godina u bajbuku samo zato što sam u takvo što
povjerovao."
"Ali — "
"Osim toga,nismo se tak - tako - dogovorili. Dogovor je bio da ćete nazvat Profu,
starog Drvenog Marijana - curo, to mi se sviđa - a on bi meni poslao email našim tajnim
kanalom,a onda bi se on dogovorio za papire. Jel tako?"
Nekim je svojim dijelom on u ovo doista vjerovao. Moralo je tako biti jer zašto bi on
u protivnom ustrajao u tim tvrdnjama premda su sad ovdje samo njih dvoje?
"Gospoja?" Dooley je upita naizgled skrbno. "Gospoja?"
Ako neki njegov dio mora ustrajati u lažima premda su ovdje samo njih
dvoje,možda je to zato što je nekom njegovu dijelu potreba lagati. Ako je tako,to je dio
Jima Dooleya do kojeg Lisey treba doprijeti. Dio koji je možda još normalan.
"Gospodine Dooley,poslušajte me."Ona progovori duboko i polako. Tako se
obraćala Scottu kad bi on bio na rubu da plane zbog nečeg, loše kritike ili loše
vodoinstalacije. "Profesor Woodbody ne može stupiti u vezu s vama, i negdje u duši vi
to znate.Ali ja mogu.Već jesam. Sinoć sam ga nazvala."
"Lažete", reče on, ali ovaj put nije lagala i on je znao da ona ne laže, i iz nekog ga je
razloga to uzrujalo. Ta je reakcija bila suprotna onoj koju je Lisey željela izazvati - željela
ga je umiriti - ali zaključi da mora nastaviti, nadajući se da je razboriti dio Jima Dooleya
negdje u njemu i da sluša.
"Ne lažem", reče ona. "Ostavili ste mi njegov broj i nazvala sam ga." Ne skidajući
pogled s Dooleya. Smogne posljednju trunku iskrenosti na putu natrag u Zemlju
izmišljotina. "Obećala sam mu rukopise i rekla da vas opozove, a on je rekao da ne može
jer više ne može stupiti u vezu s vama, rekao je da su prve dvije email poruke prošle, ali
da su se nakon toga počele vraća—"
"Jedan laže a drugi na laž priseže", reče Jim Dooley, a onda događaji zaredaju
brzinom i žestinom koje su se Lisey učinile nevjerojatne,premda joj se svaki trenutak
batina i sakaćenja koji su uslijedili živo urezao u sjećanje do kraja života, sve do zvuka
njegova suhog i brzog disanja, do načina na koji se njegova smeđa košulja zatezala na
pucetima pa joj je bijela majica koju je imao ispod nje namigivala dok ju je šamarao,
dlanom pa nadlanicom, i tako ukupno osam puta, osam-osam-nos-ti-posran, skandirale su
kao djeca dok su preskakale preko užeta u prašnjavom dvorištu; zvuk njegove kože na
njezinoj zvučao je kao da netko lomi suharke preko koljena, pa iako na ruci kojom ju je
ćuškao nije bilo prstena - barem to - četvrti i peti udarac raskrvarili su joj usne, od
šestog i sedmog krv je prsnula iz njih, a posljednjim ju je udarcem dohvatio dovoljno
visoko da je opauči po nosu pa joj i iz njega brižne krv. Tad se već rasplakala od straha i
bola. Glava joj je potmulo udarala o donju stranu sudopera u barskoj niši pa joj je

163
zvonilo u ušima. Začuje se kako je zavapila da prestane, da bi mogao dobiti sve što želi
samo kad bi prestao. On tad prestane i ona se začuje kako govori: "Mogu vam dati
rukopis novog romana, njegova posljednjeg, dovršen je, završio ga je mjesec dana prije
smrti i nije ga stigao revidirati, pravi je dragulj, Drvenom Marijanu će se jako svidjeti."
Stigla je pomisliti Prilično inventivno, što ćeš učiniti ako ti on povjeruje na riječ, ali Jim
Dooley nije povjerovao nijednoj njezinoj riječi. Klečao je ispred nje i soptao - ovdje gore
već je bilo vruće,da je znala da će danas pobrati batine u Scottovoj radnoj sobi svakako
bi uključila klimu - i ponovno prekapao po svojoj papirnatoj vrećici. Ispod pazuha širili
su mu se veliki kolutovi znoja.
"Gospoja, vraški mi je žao zbog ovog al vam barem neću dirat mindžu", reče on, a
Lisey je uspjela uočiti dvije stvari prije no što joj je on širokim pokretom lijeve ruke
rastrgao bluzu i jednim joj trzajem otkopčao kopču na prednjoj strani grudnjaka tako da
su joj male dojke ispale iz košarica. Prva je bila da mu nije nimalo žao. A druga da je
predmet u njegovoj desnoj ruci gotovo sigurno potjecao iz njezine Ladice potrepština.
Scott je taj predmet zvao Liseyn yuppijevski otvarač. Bješe to njezin otvarač konzervi Oxo,
onaj s robusnim gumenim ručicama.

164