FRANJEVCI U BOSNI I HERCEGOVINI

- Dr. MURADIF KULENOVIC -

POVIJESNI OKVIR

Dr. fra Marko Karamatic

Katolicanstvo u Bosni i Hercegovini tokom svoje duge povijesti bilo je usko povezano s djelovanjem
Franjevackog reda, koji je pocetkom XIII. stoljeca utemeljio sv. Franjo iz Asiza. Na tlu Bosne franjevci su
prisutni od 1291. godine, od kada kao duhovnici neprekidno djeluju sve do nasih dana. Prvobitno su
dosli sa zadatkom da u okrilje katolicanstva vrate bosanske krstjane - pripadnike heterodoksne Crkve
bosanske, poznate i pod imenima bogumila i patarena. Kasnije je djelatnost franjevaca, stjecajem
povijesnih okolnosti, postala puno obuhvatnija(?) nego sto je to proizlazilo iz same naravi njihova
poziva.

Ubrzo nakon svojeg dolaska, oni su se duboko ukorijenili na bosanskom tlu, prije svega u gradskim
naseljima. Postali su nezaobilazna duhovna snaga, stovise utjecajni i na vladarskom dvoru. God. 1340.
osnovali su Bosansku vikariju, koja se pod konac XIV. stoljeca prostirala od juzne Italije do Crnoga
mora(?).
Na tlu Bosne Vikarija je imala vise desetaka samostana. Time su postavljeni organizacijski okviri
franjevackoga djelovanja.

Padom Bosne pod tursku vlast 1463. nestalo je njezine samostalnosti. Znatan se dio katolickog
stanovnistva iselio ili islamizirao, dok su krstjani Crkve bosanske gotovo posve nestali vec uoci dolaska
Turaka. Franjevci su ipak nastojali sacuvati Bosnu i za katolike. Jamstvo za to bila je u nekoj mjeri i
povelja (ahdnama) koju im je dao sultan 1463. godine. Njihova spremnost na prilagodbu u novim
uvjetima postala je odsudnom za kasniju opstojnost katolicanstva na tim prostorima.

U osmanskom (turskom) razdoblju Bosnu i Hercegovinu su, uz muslimane, nastanjivali i stanovnici

katolicke i pravoslavne vjere. Oni su tokom vremena osnazili i brojcano nadmasili katolicku zajednicu,
napose nakon velikog eksodusa katolika pri koncu XVII. stoljeca, kada ih je vise od dvije trecine iselilo.
Muslimani su po svom etnickom porijeklu uglavnom islamizirano domace stanovnistvo, dok su
pravoslavni - kao pretezno vlaski etnicki element - od XVI. stoljeca doseljavali u Bosnu, gdje su bili u
vojnoj sluzbi turskih vlasti.

Politicke promjene uzrokovale su podjelu franjevacke Vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu, pod turskom
vlascu, i Bosnu Hrvatsku - zapadna Bosna i dio Hrvatske - na slobodnom podrucju. Tri godine kasnije obje
su podignute na stupanj provincija (redodrzava). Kako se turska vlast u XVI. stoljecu sirila novim
osvajanjima, prosirivala se istodobno i Bosna Srebrena, koja se uskoro opet prostirala od jadranskih do
crnomorskih obala. Nakon austrijsko-turskoga rata (1683.-1699.) Bosna Srebrena se nasla u granicama
triju drzava: Turske, Austrije i Mletacke Republike. To je bilo razlogom odvajanja dalmatinskih i
slavonskih samostana, tako da je ona sredinom XVIII. stoljeca svedena u granice danasnje BiH, odnosno
u one granice u koje je pod konac XVII. st. potisnuta turska vlast. Sredinom 19. stoljeca odvojili su se i
hercegovacki franjevci.

Za cetiristoljetne osmanske vladavine franjevci su bili gotovo jedini izobrazeni ljudi u narodu.

KNJIZEVNI RAD BOSANSKIH FRANJEVACA

Dr. fra Marko Karamatic

Starija hrvatska knjizevnost na tlu Bosne i Hercegovine vezana je iskljucivo uz franjevce, a njezin je
utemeljitelj fra Matija Divkovic (1563.-1631.). On je 1611. objavio Nauk krstjanski- prvu tiskanu knjigu na
narodnome (hrvatskom) jeziku u bosanskohercegovackim prostorima. S njim je zapoceo zivot hrvatske
knjizevnosti na tlu BiH.

Osim na hrvatskom franjevci su pisali i na latinskom jeziku. Najpoznatiji medu latinistima jest fra Juraj
Dragisic (r. u Srebrenici oko 1445.), pisac filozofskih i teoloskih rasprava i jedan od najucenijih ljudi
svojega doba. Djelovao je izvan domovine i sva je svoja djela napisao na latinskom jeziku. I kasnije je
medu franjevcima bilo latinista, kao sto su Ivan Ancic, Filip Lastric, Marijan Sunjic, Ambroz Matic Blaz
Josic i dr. Oni su usporedno pisali i objavljivali svoja djela na hrvatskom jeziku.

U povijesti knjizevnosti posebno mjesto imaju djela franjevaca na hrvatskome jeziku. U XVII. i XVIII. st.
ona su pretezito teoloskog sadrzaja i namijenjena su vjerskoj poduci i odgoju sirokih slojeva katolickoga
pucanstva. U to doba katolicka teologija u Europi nosi snazan pecat opceg crkvenog sabora, odrzanog u
Tridentu (1545.-1563.) kao odgovor na pojavu reformacije koju je inicirao Martin Luther u prvoj polovici
XVI. st. Odluke toga sabora potaknule su siroko zasnovanu katolicku obnovu.

U duhu te obnove pisali su bosanski franjevci tijekom XVII. i XVIII. stoljeca. Njihova je pisana rijec bila
unutar europskog kulturnog i duhovnog okvira, jer su koristili tada najrasirenija djela katolicke
provenijencije. Uglavnom su ih preradjivali ili prevodili. Zahvaljujuci tomu, u kulturni i duhovni krug
hrvatskoga katolicanstva dospijevali su likovi i sadrzaji klasicne i suvremene europske knjizevnosti, a
odjeka su imala i kulturna i duhovna zbivanja toga doba. Ti su sadrzaji tako postajali dio duhovne svijesti
Hrvata katolika. U franjevackim spisima osjeca se takodjer i odjek hrvatske glagoljske knjizevnosti, kao i
knjizevnosti hrvatskih pisaca iz Dubrovnika i Dalmacije.

Svoja djela franjevci su pisali jezikom hrvatskoga katolickog pucanstva u Bosni, ikavskog, ijekavskog ili
pak mijesanog ikavsko-ijekavskog oblika. Taj je narodni govor Divkovic, kao najizrazitiji predstavnik te
knjizevnosti, obogatio elementima jezicne tradicije iz drugih hrvatskih krajeva i time pridonio procesu
standardizacije hrvatskoga knjizevnog jezika. Tom procesu svoj su prinos dali i drugi franjevacki pisci.

U franjevackim djelima susrecemo dva pisma: bosanicu (zapadna varijanta cirilice) i latinicu. Divkovic je
sva svoja djela tiskao bosanicom. Sam je isao u Veneciju i tamo pomagao tiskaru u oblikovanju slova.
Medutim, u XVIII. stoljecu latinica je sve vise prevladavala, tako da je bosanica uskoro posve potisnuta iz
uporabe. Franjevacke su knjige bile jedine pristupacne hrvatskom katolickom puku u Bosni Srebrenoj.
One su zivjele u narodu i prenosile se s koljena na koljeno. Neke su od njih postigle iznimnu popularnost,
te su tiskane u velikom broju izdanja. Uz Divkovica, pisci takvih knjiga su bili fra Pavao Posilovic, fra Ivan
Bandulavic, fra Stjepan Matijevic, fra Ivan Ancic, fra Stjepan Margitic, fra Lovro Sitovic, fra Jerolim
Filipovic i dr.

Knjizevnom osebujnoscu izdvaja se fra Matija Divkovic. U svojim djelima, napose u knjizi propovijedi
(Razlike besjede svrhu evandelia nedjelinijeh priko svega godista, Mleci, 1616.), on se toplinom i
neposrednoscu obraca svojim citateljima - slusateljima. Iako se u svojem pisanju u velikoj mjeri drzao
stranih predlozaka, s unutrasnjim je zarom vjere u svoja djela unosio sama sebe. Uspijevao ih je
prilagoditi duhu naroda za koji je pisao. Postao je uzorom drugim franjevackim pisama, a knjige su mu
pretiskivane tijekom slijedecih dvaju stoljeca. Imao je brojno citateljstvo na podrucju Bosne i
Hercegovine, Dalmacije i Slavonije.

Tijekom XVIII. stoljeca pisana rijec bosanskih franjevaca i dalje je pretezito vjersko-poucnog karaktera.
Susrecemo, medjutim, i djela iz povijesti (F. Lastnic), jezikoslovlja (T. Babic, L. Sitovic) , analistike (B.
Benic, N. Lasvanin, M. Bogdanovic), a javili su se i prvi pisci stihova: fra Lovro Sitovic (Pisna od pakla) i fra
Vice Vicic, koji je svoje pobozne pjesme sam skladao.

Fra Filip Lastric (1700.-1783.) ide u red najucenijih franjevaca Bosne Srebrene XVIII. stoljeca. Uporno se
borio za prava Bosne Srebrene unutar Reda, kada su izbila neka nesuglasja. Zbog toga je putovao do
Beca i Rima. U tom kontekstu nastalo je njegovo djelo "Epitome vetustatum provinciae bosniensis
(Pregled starina bosanske provincije)", po kojemu je stekao visok ugled kao povjesnik i postao
utemeljiteljem povjesnicke znanosti na tlu BiH. Uz crkveno-povijesni pregled zbivanja dao je i opis Bosne,
kako sam kaze, s "gradjanskog gledista." Sudjelovao je, takodjer, u izradbi velike povijesti Danijela
Farlatija "Illyricum sacrum (Sveti Ilirik)", u koju je njegov prilog o Bosni usao bez ikakvih promjena. U
svojim povjesnickim radovima Lastric nije iznosio samo cinjenice, nego je u njih unio i notu
pripovjedacke zivosti koja te tekstove cini literarno zanimljivima. Napisao je i vise filozofskih i teoloskih
radova, medju kojima se izdvajaju zbirke propovijedi.

U XVIII. stoljecu nastali su ljetopisi fra Bone Benica, fra Nikole Lasvanina i fra Marijana Bogdanovica. To
su, zapravo, zapisi dogadjaja iz zivota pojedinih samostana i redodrzave Bosne Srebrene, iz zivota
franjevaca i katolika pod turskom vlascu, te zapisi drugih zanimljivih pojedinosti. Ljetopisi daju bogatu
gradju za stvaranje vjerodostojne povijesne slike o jednome vremenu i ljudima u njemu. Zanimljivi su i s
knjizevnog stajalista, jer se odlikuju neposrednom i iskrenom komunikacijom pisca s citateljem. Imali su
odjeka i u modernoj knjizevnosti: kao bogat izvor nadahnuca posluzili su Ivi Andricu u njegovu literarnom
stvaralastvu.

Knjizevnost bosanskih franjevaca u XIX stoljecu bitno je odredjena drustvenim i kulturnim previranjima.
Na karakter knjizevnih tema utjecale su nacionalnoosloboditeljske i preporodne ideje. Posebnu je ulogu
u tome odigrao hrvatski narodni preporod koji je medju franjevcima nasao vatrene zagovornike, kakvi su
fra Martin Nedic, fra Marijan Sunjic, fra Petar Bakula, fra Antun Knezevic te fra Ivan Franjo Jukic i fra
Grga Martic kao dvojica najistaknutijih medu njima. Tradiciju pisanja ljetopisa u XIX stoljecu nastavili su
fra Jako Baltic i fra Mato Mikic, a stihove na latinskom pisu fra Andrija Barukcic, fra Ambroz Matic i fra
Blaz Josic.

Fra Ivan Franjo Jukic (1818.-1857.) za svojega je kratkoga zivota bio djelatan kao prosvjetitelj, knjizevnik,
povjesnik, etnograf, zemljopisac, pokretac i urednik prvoga bosanskohercegovackoga casopisa "Bosanski
prijatelj", a, k tomu, i politicki vrlo angaziran. Svojim putopisima, kao najvrednijim knjizevnim
ostvarenjima, ubraja se u sam vrh proznih stvaratelja na tlu Bosne i Hercegovine. Izrazitim darom
zapazanja, zivahnim stilom pripovijedanja i svjezinom misli Jukic je trajno ostao zanimljivim i privlacnim
piscem.

Fra Grga Martic (1822.-1905.) knjizevni je rad, za razliku od drugih franjevacklh pisaca, shvacao svojim
pozivom. Bio je aktivan kao prosvjetitelj i politicki djelatnik te kao pisac proznih i pjesnickih djela.
Njegovo najvaznije pjesnicko djelo, kulturnopovijesno vrlo zanimljivo ali skromnijeg umjetnickog dosega,
jesu "Osvetnici". Taj opsezni spjev, pisan u duhu narodne epske pjesme, nadahnut je idejom stoljetne
borbe zitelja Bosne i Hercegovine za slobodu i pravednost. Martic je autor i memoarskoga djela
"Zapamcenja" koje, uz dokumentarne, posjeduje i literarne znacajke. S njegovim pjesnickim i proznim
djelom zatvara se krug starije hrvatske knjizevnosti u Bosni i Hercegovini.

NIZ NASA BASTINA

Zdravko Kujundzija

KNJIGA 1

UMJESTO PREDGOVORA

Godine 1991. stanovnici zemlje Bosne proslavili su 700. - tu obljetnicu dolaska reda franjevaca na ove
prostore.(?) Franjevacka provincija Bosna srebrena jest jedina organizirana ustanova na ovim prostorima
opstala kontinuirano sedam dugih bosanskih stoljeca. Tesko je objasniti zasto i kako? Jedno je sigurno,
povijest Bosne i franjevce u njoj nitko ne moze rastaviti. Stoljecima su fratri sakrivali u svom srcu Bosnu i
Bosna u svojoj (prirodnoj) dusi fratre - od neprijatelja. Tako su opstali. To je ta tajna. Tajna neprekinutog
i nikada iznevjerenog prijateljstva. I ako bismo sada zemaljskom rijecju htjeli navesti gdje lezi tajna
franjevacke dugovjecnosti, onda je to njihova osobna jednostavnost zivljenja i njihova tolerancija u
odnosu prema drugima i drugacijima, kao i spremnost i sposobnost na mijenjanje, ponajprije samog
sebe. Lijecnici, ucitelji, socijalni i politicki radnici... Sve sto je koristilo ovom narodu, a nije imao, fratar je
to bio - isao u tudjinu i naucio, i iz bogatog zapada vracao se u uvijek nesigurnu i nemirnu Bosnu. Trebalo
je Bosancu biti lijecnik, ucitelj... On je trebao nekoga tko ga voli i razumije. A fratar je znao uzjahati konja
i preko brda, do neke stare kucice i u njoj obicnog malog covjeka.
Fra Matija Divkovic u zoru sedamnaestog stoljeca odlazi u Veneciju tiskati knjige, a prije toga treba biti
majstor i izliti slova bosancice, jedina slova koja razumije njegov covjek. On je znao da je njegov narod
gladan knjige. Taj je fratar znao razumjeti svoje vrijeme i zivjeti potpuno u njemu i krenuti korak dalje.
Pisao je i tiskao knjige koje se citaju, knjige za obicnog covjeka. Kako J. Jelenic rece, znao je najteze i
najapstraktnije stvari sto popularnije izraziti. Jedan drugi fratar, po kojem i ovaj izdavac ima ime, Ivan
Franjo Jukic u prvoj polovici devetnaestog stoljeca prvi osniva skole, knjizevna drustva i casopise i zeli da
ovaj narod bude svoj na svome; i tjelesno i duhovno. I on, kao i mnogi drugi bosanski franjevci nije bio
pozvan samo da sluzi, nego da se drugi njim sluze. (Bila je cudna ta franjevacka upornost da nesto nauce
i ostave (usp. izlozbu Blago franjevackih samostana). Tako su nekada fratri ucili, krali su znanje od
svakoga i od svuda i prenosili ga svom narodu. Oni ga nikada nisu dijelili. Bio je to jedan narod s jednom
dusom u jednoj Bosni. I upravo razlike sluze ljepsoj harmoniji zajednickog zivota.)

Prvu knjigu Jukiceve biblioteke NASA BASTINA posvecujemo fra Matiji Divkovicu (1563-1631) ocu
hrvatske bosanske knjizevnosti. Na natjecaju za najbolje knjizevno djelo s franjevackom tematikom, a u
povodu godisnjice dolaska, prvu nagradu osvojio je Dzevad Karahasan za dramski komad o fra Matiji
Divkovicu - Kotac svete Katarine. Premijera ovog komada ocekuje se u sarajevskom Narodnom pozoristu
u ozujku ove godine. Sarajevski knjizevnik Ivan Lovrenovic napisao je pricu o Divkovicu, kao i kracu
biografiju. Fra Mile Babic prikazuje Divkovica kao teologa i filozofa, s posebnim osvrtom na njegovu
kristologiju. Za ovu prvu knjigu pripremili smo i nekoliko Divkovicevic besjeda - propovijedi.

Nadamo se da ce ova prva knjiga biblioteke NASA BASTINA naici na podrsku citatelja i tako omoguciti
otkrivanje i izdavanje drugih vrela duhovnog zivota covjeka na ovim prostorima.

Prilog o Matiji Divkovicu

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631):

Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam
lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u
Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha,
narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica,
Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za
historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do
polovice 19. stoljeca.

Tekst je izabran i objavljen u svom izvornom obliku.

Kratki dodatak:
Domace stanovnistvo je imalo svoje vlastito pismo bosancicu - bosanicu i vlastiti jezik - bosanski jezik.
Dakle, narodni jezik koji se njegovao i govorio u Bosni kao i pismo. Pisani tragovi na steccima koji
datiraju jos od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujucim universalnim
porukama za koje • Miroslav Krleza ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi. Bosna je bila jedini
primjer drzave u tadasnjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pucki ili prosto narodni
jezik bili su zanemareni i onemoguceni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je
sluzbeni jezik bio crkveni jezik: latinski, grcki, crkvenoslavenski, ruskoslavenski i njemacki.

Zabiljezeno je da je u Bosni 1180. godine otvoren drugi univerzitet u Evropi, poslije onog u Bolonji.
Mjesto mu je bilo u Arnautovicima kod Visokog, a na njemu su studirali uz domace i patareni sjeverne
Italije i juzne Francuske. Medju onima koji su bili na tom Visokom ucilistu nalazimo imena slikara i
zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Otvaranje univerziteta je omogucilo, a pamet pobjegla sa prostora,
stotinjak godina ranije, tacnije 1054.g. razdijeljenog krscanstva koja je ovdje nasla utociste. / Iz knjige
"Bosnjastvo na vjetrometini" - Sevko Kadric /.

Franjevci su, istina bili uceni ljudi, ali su govorili sluzbeni crkveni jezik, a to je bio - latinski jezik.
Bosansko stanovnistvo uopste nije razumjelo niti praktikovalo latinski jezik, tako da je svaka
djelatnost, bila ona duhovna, kulturna ili neka druga - na tom jeziku bila osudjena unaprijed na
propast.

Skolovali su se na teoloskim ucilistima u Italiji, Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj. U narodu su djelovali prije
svega kao duhovnici, ali takodjer i kao politicki predstavnici, prosvjetitelji, lijecnici, pisci... (op.a. H.C.)