Metodologija Komunikoloških Istraživanja

Definicija metodologije znanstveno – istraživačkog rada
Metodologija je nauka o metodama naučnog istraživanja.
U širem smislu metodologija je nauka o cjelokupnosti svih oblika i postupaka

istraživanja pomoću koji se dolazi do sistemskog i objektivnog znanja.
Metodologija je naučna disciplina u kojoj se kritički ispituju i eksplicitno izlažu različite

opće i posebne naučne metode.
Metodologija je nauka o metodama koje se primjenjuju u naučnom istraživanju pri

izlaganju rezultata takvih istraživanja.
Ciljevi metodologije: nove spoznaje, razvoj nove teorije, preciziranje ili negiranje
teorije, provjera funkcionisanja održivosti teorije u društvenoj praksi, unapređenje
učinkovitosti ljudskih intervencija, programa, političkih odluka, ustanova, kvalitete
proizvoda itd.
Polazi se od ontološkog pitanja što postoji i kako, a od odgovora na ta pitanja ovise

epistemološke pretpostavke o tome kako se, to što postoji, može spoznati, istražiti
(metode, postupci, instrumenti).
Etimološko značenje metodologije znanstveno – istraživačkog rada
Riječ metoda je grčkog porijekla (methodos=put, način, istraživanje) i označava planski

postupak ispitivanja i istraživanje neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje
nekog cilja na filozofskom, naučnom, političkom ili praktičnom području. Logos =
nauka.
Klasifikacija metodologije znanstveno – istraživačkog rada
1. Opća metodologija naučnog istraživanja izučava i prezentuje opće spoznaje o

procesima naučnog istraživanja, metodama i tehnikama koje se u takvim
istraživanjima primjenjuju. Treba je kombinirati sa posebnim metodologijama
naučnog istraživanja.
2. Posebne metodologije naučnog istraživanja izučavaju i prezentuju specijalistička

znanja o postupcima naučnog istraživanja, metodama i tehnikama koje se primjenjuju
u pojedinim naučnim područjima, naučnim poljima, naučnim granama i ograncima
nauke. Posebne metodologije naučnog istraživanja razlikuju se prema objektu
istraživanja. Tako npr. one mogu biti: metodologija naučnog istraživanja pedagogije,
metodologija naučnog istraživanja ekonomije, metodologija naučnog istraživanja
1
transporta i saobraćaja, metodologija naučnog istraživanja medicine, metodologija
naučnog istraživanja prava.
Znanstvene metode
Naučna metoda je skup različitih postupaka kojima se nauka koristi u naučno

istraživačkom radu da bi istražila i izložila rezultate naučnog istraživanja u određenom
naučnom području ili naučnoj disciplini. Naučnom metodom naziva se i svaki način
naučnog istraživanja koje osigurava sigurno, sređeno i tačno znanje.
Osnovne značajke naučnih metoda: objektivnost, pouzdanost, preciznost, sustavnost i

općenitost.
Podjela i vrste naučnih metoda: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize

sadržaja, metoda analize sinteze, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda
apstrakcije i konkretizacije, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije,
metoda deskripcije, metoda kompilacije, metoda komparacije, statistička metoda,
matematička metoda, metoda modeliranja, kibernetička metoda, eksperimentalna
metoda, dijalektična metoda, historijska metoda, generička metoda, empirijska
metoda, metoda anketiranja, metoda intervjuisanja.
Osnovne značajke znanstvenih metoda koje je obradio Midhat Šamić
Opće znanstvene metode spoznaje
Komparativna metoda – postupak upoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava,

procesa i odnosa, odnosno utvrđivanje njihove sličnosti i razlika u njihovom
ponašanju i intenzitetu. Omogućava istraživačima da dođu do novih zaključaka, koji
obogaćuju spoznaju.
Metoda deskripcije – postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja činjenica,

procesa i predmeta u prirodi i društvu, te empirijskih potvrđivanja njihovih odnosa i
veza, ali bez naučnog tumačenja i objašnjavanja. Koristi se u početnoj fazi naučnog
istraživanja.
Metoda kompilacije – postupak preuzimanja tuđih rezultata naučno istraživačkog

rada, odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja. Ova metoda se može
korisno upotrijebiti u kombinaciji sa drugim metodama u naučno istraživačkom radu,
uz uslov da se na uobičajen način citira sve ono što je preuzeto od drugih.
Metoda modeliranja – sistematski istraživački postupak pomoću kojeg se izgrađuje

neki stvarni ili idealni znakovni sistem (model). Najmlađa metoda koja se oslanja na
2
klasičnu metodu analogije. Upotrebljava se: u razrađivanju teorije nekog objekta,
istraživanju koje nije moguće zbog nedovoljnog znanja i prakse, u objašnjavanju
brojnih činjenica iz zakona u određenoj naučnoj disciplini, posebno ako o toj disciplini
još ne postoji opća teorija koja bi mogla objasniti neke činjenice i zakone, u
procjenjivanju i predviđanju ponašanja određene stvari u budućem vremenu, u
usavršavanju neke teorije za koju je dokazano da ima određene nedostatke, u primjeni
dovoljno razvijene teorije, ako je njena primjena otežana. Osnovne faze postupka
modeliranja: postavljanje zadataka, izbor ili stvaranje modela, istraživanje modela,
prijenos spoznaja s modela na original stvari ili pojave.
Statistička metoda – jedna od najvažnijih naučnih metoda, jer se vrlo često koristi u
naučno istraživačkom radu u svim naučnim područjima i naučnim disciplinama.
Statistika je nauka o metodama za istraživanje masovnih pojava pomoću brojčanog
istraživanja. Svakom naučniku statistika je potrebna zbog: praćenja naučne i stručne
literature, obrade rezultata prikupljenih istraživanjem ili eksperimentom, zaključivanja
iz konkretnog slučaja u opći zakon, planiranja istraživanja i eksperimenta. Najvažniji
statistički postupci: analiza atributivnih i geografskih nizova, analiza numeričkih nizova
(aritmetička sredina, momenti, mjere disperzije, mjere asimetrije, mjere zaobljenosti),
analiza vremenskih nizova (indeksi, srednje vrijednosti, geometrijska sredina, trend,
mjere sezonskih oscilacija), teorijske razdiobe (normalna, Studentova, binomna,
Poissonova, hipergeometrijska), metoda uzoraka, grafičko prikazivanje statističkih
podataka, korelacija (linearna, korelacija ranga, krivolinijska, parcijalna).
Metoda uzoraka – ispitivanje dijela skupa na temelju slučajnog izbora jedinica.

Osnovni cilj obrade podataka iz uzorka, odnosno njegove analize, sastoji se u tome da
se primjenom statističkih metoda ocijene nepoznati parametri statističkog skupa, iz
kojeg je uzorak izabran ili da se na temelju podataka o jedinicama iz uzorka provjeri
istinitost nekih pretpostavki (hipoteza) o određenoj karakteristici osnovnog skupa.
Kod primjene metode uzorka treba obratiti posebnu pažnju na: način izbora uzorka,
statističkoj ocjeni na temelju uzorka, statističkim testovima na temelju uzorka.
Povijesna metoda – postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata i dokaznog

materijala može egzaktno saznati ono što se u prošlosti dogodilo, i po mogućnosti
kako i zašto se to dogodilo. Naročito se uzima u obzir hronologija, razvoj i uzročno-
posljedične veze o predmetu istraživanja. Metoda koja se najčešće upotrebljava u
društvenom i humanističkom području.
Metoda idealnih tipova – počiva na pojmu idealnog tipa, kao apstraktnog teorijskog
modela određene vrste društvene pojave. Ova metoda ima ograničenu primjenu i to u
društvenim i humanističkim naukama.
3
Posebne znanstvene metode spoznaje
Analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, generalizacija i specijalizacija, apstrakcija i

konkretizacija itd.
Analitičko – sintetička metoda
Metod analize – misaono teorijsko i praktično rastavljanje svakog složenog predmeta

spoznaje na njegove činitelje ili sastavne dijelove, momente i aspekte, rastavljanje
općeg na posebne momente, te rastavljanje cjeline na dijelove. Cilj je traganje za
odgovorima na pitanja tipa od čega su sastavljene, kakva im je strukturan i sastavni
dijelovi, kako se ti dijelovi i skupovi jedinica integrišu u cjelovit sistem, šta je to što ih
drži na okupu, koji od elemenata je dominantan itd.
Metoda sinteze – za jedne je ona proces uopćavanja u kojem nastaju sve apstraktniji
pojmovi u usporedbi sa prethodnima, za druge je povezivanje analizom dobivenih
elemenata, treći u njoj vide proces spajanja dijelova i elemenata u cjelinu.
Razlike analize i sinteze:
1. Analiza je početni a sinteza završni proces spoznaje određenih pojava. Cilj analize je
spoznaja činitelja, dijelova, strana složenih pojava, a cilj sinteze je sastavljanje tih
dijelova i činitelja u cjelinu.
2. Pri kretanju mišljenja u njima analiza i sinteza su metodski suprotni procesi. Kod
analize se mišljenje kreće od cjeline prema dijelovima, a kod sinteze suprotno.
3. Suprotnost između analize i sinteze se manifestira i u onome što se njima otkriva.

Analizom se otkrivaju raznovrsnost i dijelovi, a sintezom jedinstvo i cjelina pojave.
Zajedničke odlike analize i sinteze:
1. Predmet istraživanja
2. Konačni cilj istraživanja
3. Međusobno se pretpostavljaju iz jednostavnog razloga jer se cjelina može razumjeti

jedino razumijevanjem dijelova, ali i dijelovi se mogu shvatiti samo kao dijelovi cjeline.
Metode apstrakcije i konkretizacije
Metoda apstrakcije je namjerno odvajanje nebitnih i siticanje bitnih elemenata i

osobina određenog predmeta, pojave ili istraživanja.
4
Metoda konkretizacije je misaoni postupak suprotan apstrakciji.
Metode generalizacije i specijalizacije
Metoda generalizacije je misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog

pojma dolazi do općenitijeg, koji je po gradaciji viši od ostalih pojedinačnih pojmova s
time da je vrijednost dobivenog pojma postojana.
Metoda specijalizacije je misaoni postupak kojem se od općeg pojma dolazi do novog

pojma, užeg po opsegu, a bogatijeg po sadržaju.
Metode klasifikacije
Klasifikacija je podjela ili rastavljanje jednog općeg na posebne pojmove koje je

sistematska, dosljedna i potpuna. Npr. klasifikacija nauke – nauka se dijeli na prirodne
i društvene; svaka od tih grupacija se dalje dijeli; društvene nauke mogu se podijeliti
na opće i posebne; svaka od tih grupa sastoji se od pojedinačnih naučnih disciplina
itd. Klasifikacija je dvostruki spoznajni proces. Ona je, s jedne strane, unutrašnja
klasifikacija pojava koje su predmet istraživanja ili pak nekih svojstava tih pojava. S
druge strane, klasifikacija podrazumijeva i određivanje mjesta istraženih pojava u
okviru nekih drugih pojava ili neke više kompleksnije klasifikacije.
Najznačajnija pravila klasifikacije:
1. Princip određenosti predmeta klasifikacije – opći pojam koji se klasificira mora biti
jasno određen i u pogledu obujma i u pogledu sadržaja.
2. Princip jedinstvenosti klasifikacije – čitava klasifikacija mora počivati na

jedinstvenom principu, principu diobe, osobini koja karakterizira čitavu klasu pojava.
3. Princip potpunosti, odnosno iscrpnosti i adekvatnosti – u protivnom klasifikacija

neće moći biti naučno validna.
4. Princip relativne posebnosti svakog člana podjele u okviru općeg pojma koji se dijeli
– članovi diobe moraju se međusobno razlikovati, moraju biti precizno i jasno
razgraničeni jedni od drugih.
5. Rad kao najviši pojam klasifikacije mora sadržavati karakteristiku sadržaja vrste,
odnosno svojstvo koje je karakteristično svim vrstama i podvrstama u okviru roda, ali i
svim članovima u okviru svake od vrsta ili podvrsta.
Metoda indukcije i dedukcije
5
Metoda indukcije je sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina mišljenja i
zaključivanja s ciljem dokazivanja ili otkrivanja istine. Njome se zaključuje iz
pojedinačnog na općenito, tj. iz učinaka na uzroke, iz činjenica na zakone, iz posljedica
na principe. Opći sud, zakon ili princip može se izvesti iz pojedinačnog ili više
pojedinačnih slučajeva. Četiri najbitnija faktora od kojih ovisi vrijednost i osnovanost
induktivnog zaključivanja: s povećanjem broja istraženih slučajeva i povećanjem broja
njihove raznovrsnosti raste i vrijednost induktivnog zaključivanja; induktivni zaključak
nikada ne može biti potpuno puzdan, on je uvijek samo manje ili više vjerovatan; bez
obzira na broj pozitivnih slučajeva, samo 1 negativan slučaj poništava istinitost
univerzalnog istinitog zaključka; u induktivnom zaključivanju zaključak je osnovaniji i
sigurniji ukoliko se korištene činjenice tiču bitnijih svojstava predmeta koji je predmet
izučavanja. Vrste indukcije: potpuna i nepotpuna indukcija.
Potpuna indukcija – u pitanju je zaključivanje koje nastaje kao rezultat poptunog

nabrajanja svih pojedinačnih slučajeva pojave koja je predmet istraživanja. Zaključci
koji nastaju primjenom potpune indukcije su potpuno istiniti.
Nepotpuna indukcija – indukcija koja zaključke stvara na osnovu određenog, manjeg

ili većeg, ali ograničenog, broja pojedinačnih slučajeva određene pojave. U stvarnosti
se svako zaključivanje o masovnim pojavama temelji na nepotpunoj indukciji.
Neposredna nepotpuna indukcija – relativno opći i vjerovatan zaključak formira se na
temelju izvjesnog broja primjeraka. Tipična ili prediktivna indukcija – zaključivanje od
jednog, poznatog broja slučajeva na drugi, nepoznati broj slučajeva neke pojave, ili od
jednog dijela populacije na drugi dio te iste populacije. Analoška indukcija – zaključci
se izvode po analogiji, dakle s jednog pojedinačnog slučaja na drugi pojedinačni
slučaj, ili s grupe slučajeva na drugu grupu slučajeva.
Metoda dedukcije – suprotna metodi indukcije. Temelji se na suprotnom,

deduktivnom načinu mišljenja i uvijek predstavlja spoznavanje posebnog i
pojedinačnog na temelju znanja o općim svojstvima. Postupak zaključivanja je obrnut,
iz općenitog na pojedinačno, tj. iz principa na posljedice, iz uzorka na učinke, iz zakona
na činjenice. Polazna tačka kod dedukcije je opća istina, zakon ili princip, pa iz njih
izvodimo partikularne istine.
Metoda dokazivanja i opovrgavanja
Dokazivanje – izvođenje istinitosti jednog stava na osnovu istinitosti nekog drugog ili
drugih stavova za koje se zna da su istiniti ili barem vjerovatno istiniti. U dokazivanju
su inkorporirane sve posebne metode i procesi spoznaje: analiza i sinteza, indukcija i
dedukcija, generalizacija i specijalizacija, apstrakcija i konkretizacija itd. Elementi od
6
kojih je sastavljeno dokazivanje: teza, argumenti i demonstracija. Teza – stav koji treba
dokazati, za kojeg se pretpostavlja da je istinit i za čije se dokazivanje koriste različiti
argumenti ili razlozi. Argumenti (razlozi) – činjenice, stavovi, sudovi pomoću kojih se
teza dokazuje. Demonstracija dokaza – uspostavljanje logičke veze između teze i
argumenata; misaono izlaganje argumentacije.
Induktivni i deduktivni dokaz. Induktivni dokaz je onaj koji slijedi induktivni oblik
zaključivanja, dokaz kod kojeg se navode određeni posebni stavovi kao argumenti koji
služe kao dokaz za unaprijed datu tezu. Deduktivno dokazivanje slijedi deduktivni
oblik zaključivanja, kod kojeg opći stavovi služe kao argument za jedan poseban stav
kao tezu.
Analitički i sintetički dokaz. Analitički dokaz je onaj u kojem se stav teze izvodi
analizom stavova argumenata. Dokazivanje ovog tipa počiva na analizi teze,
pronalaženju posljedica koje se u njoj skrivaju ili traženju pretpostavki za tu tezu.
Sintetički dokaz je onaj dokaz u kojem se teza izvodi sintezom stavova argumenata,
dokaz koji se izvodi povezivanjem posebnih stavova koji idu u prilog unaprijed
postavljene teze.
Neposredni i posredni (direktni i indirektni) dokaz. Neposredni dokaz je svaki dokaz

kod kojeg se dokaznim postupkom neposredno iz istinitosti stavova argumenata izvodi
istinitost stavova teze. Cilj mu je dokazivanje istinitosti teze. Posredni dokaz je dokaz u
kojem se istinitost teze dokazuje dokazom neistinitosti antiteze, u kojem se pobija
suprotnost teze.
Pravila dokazivanja: teze moraju imati određeno značenje za naučne spoznaje, a to

imaju ako imaju osnovu u ranije utvrđenom znanju i ako predstavljaju hipotezu
objašnjenja novih činjenica koje protivrječe starim teorijama; teze moraju biti jasno
određene i precizno formulisane jer, u protivnom, ni dokazivanje ne može biti
uspješno; argumenti teze moraju biti jasni, precizno formulisani i naučno vrijedni (ili
istiniti ili vjerovatni); argumenti dokaza teze moraju biti nezavisni od same teze jer, u
suprotnom, ne bi mogli predstavljati dokaz; dokazivanje mora biti sukladno pravilima
logičkog dokazivanja, strogo logički izvedeno; tokom cijelog postupka dokazivanja teza
mora ostati neizmijenjena.
Opovrgavanje – metodski postupak, suprotan dokazivanju istinitosti teze.

Opovrgavanjem se teza odbacuje, pobija. Dokazivanje neistinosti teze. I kod
opovrgavanja se može praviti razlika između posrednog i neposrednog. Neposredno
opovrgavanje sastoji se u dokazivanju lažnosti teze. Posredno opovrgavanje sastoji se
u dokazivanju netačnosti teze posrednim putem – dokazom istinitosti antiteze ili
7
izvođenjem pogrešnih posljedica iz teze koja se opovrgava, na osnovu čega se
dokazuje da takva teza ne može biti istinita, da se mora odbaciti.
Oblik i proces znanstvene spoznaje
naučni zakon, naučna deskripcija, naučna klasifikacija, naučno objašnjenje, naučno

previđanje
Naučni zakoni su iskustveni stavovi koji izražavaju neku opću osobinu pojava ili neki
njihov odnos koji nužno proizlaze iz njihove prirode i određenih uvjeta.
Naučnom deskripcijom postiže se opći uvid u pojavu ili proces koji je predmet
istraživanja. Njome se opisuje pojava, njen nastanak, razvoj i nestanak, kao i način
njenog izravnog doživljavanja.
Naučnom klasifikacijom dolazi se do bližih spoznaja o pojavama i procesima, bilo da

im se određuje vrsta ili da ih se dovodi u vezu s drugim pojavama i procesima. Da bi
naučna klasifikacija bila što bolja, mora udovoljavati nekim temeljnim teorijskim
zahtjevima: mora biti dosljedna, potpuna i iscrpna.
Naučno objašnjenje (eksplanacija) – utemeljeno na odgovoru na pitanja kako i zašto.

Ima dvije vrste ciljeva: otkrivanje povezanosti među pojavama, ali i smjera i
intenziteta te povezanosti. Smisao naučnog objašnjenja nalazi se u otkrivanju
uzorčno-posljedičnih veza među pojavama koje su predmet naučnog istraživanja.
Naučno predviđanje (prognoza) – prodire u dinamiku društvene pojave koja je

predmet istraživanja, a motivisano je potrebama ljudi da predvide postojanje
nepoznatih stvari i procesa, njihovog toka i stanja, te ishoda i rezultata odgovarajućih
akcija i djelovanja.
Znanstvene činjenice i znanstvena teorija
Naučne činjenice označavaju neko znanje o nečem pojedinačnom, o nekom predmetu

ili pojavi. Činjenice moraju biti valjanje, tačne i provjerene.
Naučna teorija može se odrediti kao na određen način povezani opći iskustveni
stavovi pomoću kojih ona sređuje iskustvene podatke i objašnjava iskustvene pojave
na području stvarnosti koje je predmet njenog istraživanja, te usmjerava dalja
istraživanja.
Znanstvena hipoteza
8
Postavljanje hipoteza je jedan od najznačajnijih dijelova ukupnog procesa istraživanja.
Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojeg su istraživanja poduzeta i može biti
provjerena u praksi. Hipoteza je misaona pretpostavka o predmetima koji se istražuju,
o njihovim osobinama, funkciji, stanju i odnosima s drugim predmetima.
Hipoteza je svojevrsni misaoni odgovor o problemu istraživanja, manje ili više

vjerovatna pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili kao posljedica neke druge
pojave.
Izvori iz kojih se hipoteze mogu crpiti:
1. nužnost da se postojeće spoznaje prošire
2. potreba da se valjanost stečenih spoznaja stalno provjerava
3. potreba da se nadvladaju nedostaci već stečenih spoznaja
Situacije kada se nove hipoteze nužno moraju postaviti:
1. neobjašnjenje ili nedovoljno objašnjenje pojave, događaji ili ponašanje ljudi, koji su
stalan izvor brojnih hipoteza o njihovim mogućim uzrocima i posljedicama
2. kada se istraživač susreće s novom i nepoznatom činjenicom, odnosno sa

nepoznatom pojavom u bilo kojoj oblasti ljudske spoznaje
3. uvijek kada postoje protivrječnosti između starih spoznaja, dakle starih teorija i
starih naučnih zakona o nekoj novoj vrsti pojava
Pravila i norme:
1. Hipoteza mora predstavljati logički i posebno naučno teorijski utemeljenu

pretpostavku spoznajno vrijednog odgovora na postavljeno pitanje.
2. Hipoteza se mora odnositi na predmet istraživanja.
3. Hipoteza ne smije biti preširoka, tj. mora biti dovoljno konkretna i pregledno
specificirana.
4. Hipoteza koja se odnosi na čitavu naučnu oblast (teorijska hipoteza) mora biti
dovoljno općenita, kako ne bi bila preuska.
5. Hipoteza pojmovno-jezično mora biti potpuno jasna i što preciznije formulisana.
6. Valjana hipoteza mora biti teorijski i iskustveno provjerljiva.
9
Hipotezu možemo podijeliti prema 4 bitna obilježja: prema predmetu (teorijske,
realne, fiktivne), po logičkoj prirodi (prosto-implikacijske, induktivne, reduktivne,
deduktivne), po općenitosti (opće, posebne, pojedinačne), te po spoznajnoj ulozi
(hipoteze ad hoc, radne, pomoćne, naučne).
Znanstveni zakon
Dvije osobine naučnih zakona:
1. Oni su apstraktni, a ne konkretno-opisni stavovi koji se odnose na neku strukturu.

Unutar određene strukture uvijek se izdvaja jedan odnos, a sama struktura se
pojednostavljuje na elemente bez kojih zakon ne može postojati.
2. Svi imaju historijski karakter, koji je kod različitih naučnih područja nejednako
zastupljen. U prirodnim naukama historičnost je mnogo manje uočljiva neko kod
nauka koje tretiraju dijelove stvarnosti u kojima su promjene brže.
Tri osnovne vrste zakona prema predmetu:
1. zakoni veze: funkcionalni i funkcionalno-genetički zakoni
2. strukturni zakoni, odnose se na strukturu tijela, spojeva, organizama itd.
3. zakoni skupa
Po gnoseološkoj funkciji moguće je razlikovati:
1. deskriptivne zakone kojima se konstatira određen suštinski odnos i međuovisnost

bilo predmeta i pojava, bilo njihovih osobina
2. eksplikativni zakoni koji objašnjavaju same pojave u njihovom nastanku, mijenjanju

i razvoju.
Prema kriteriju važenja možemo razlikovati: stroge (dinamički zakoni) i više ili manje
vjerovatne zakone (statistički zakoni).
Prema općenitosti njihovog važenja moguće je razlikovati: univerzalne (zakoni koji

vrijede za sveukupnu stvarnost), opće (zakoni pojedinih nauka ili grupa nauka) i
posebne naučne zakone (zakoni koji vrijede za suštinske odredbe unutar pojedinih
nauka, zakon o odbijanju i prelamanju svjetlosti).
Znanstvena teorija
10
istraživanja.
Njenu strukturu bitno određuju tri elementa:
1. osnovni rječnik naučne teorije koji sadrži izvjestan broj osnovnih pojmova, a koji se
javljaju u principima ili postulatima same teorije
2. određen broj principa ili postulata teorije
3. manji ili veći broj teorema, koje su izvedene iz postulata
Tipologizacija naučnih teorija prema 5 osnovnih kriterija: prema predmetnom

području, prema spoznajnom porijeklu, prema strukturi, prema općenitosti, prema
stepenu naučne utemeljenosti.
Naučna teorija temelji se na naučnim zakonima, ali i provjerenim iskustvenim

uopćavanjima. Osnovni zadatak teorije je da naučne zakone komentariše, međusobno
povezuje i tumači.
Naučna teorija mora biti iskustveno provjerljiva; mora udovoljiti kriteriju preciznosti;
treba povezivati, objašnjavati i tumačiti provjerena iskustvena uopćavanja i zakone;
treba biti spoznajno plodna; treba biti primjenljiva u nekom obliku ljudske prakse.
Ciljevi znanstvenog istraživanja
Cilj naučnog istraživanja jeste spoznaja dijela objektivne stvarnosti čijim istraživanjem
se bavi. Mogu se grupirati u dvije osnovne skupine: pragmatične (društvene) i naučne
(spoznajne).
Pragmatični ciljevi upućuju na koristi koje mogu proisteći iz istraživanja. Markiraju i

potencijalne korisnike rezultata istraživanja. Ovim tipom ciljeva odgovara se na pitanje
kako se potencijalni korisnici mogu služiti rezultatima istraživanja.
Naučni ciljevi postavljaju se u naučnom istraživanju. Po svojoj biti određuju nivo

spoznaje do kojeg treba doći u procesu istraživanja. Skupine naučnih ciljeva: naučna
deskripcija, naučna klasifikacija, naučno otkriće, naučno objašnjenje, naučno
predviđanje.
11

Naučno otkriće – otkrivanje i spoznaja određenie pojave je temeljni cilj naučnog

istraživanja. Razlikujemo 4 vrste naučnog otkrića: otkriće činjenica postojanja nekih
pojava, njihovih kvalitativnih i kvantitativnih osobina, međusobnih odnosa; otkrivanje
uvjeta, uzroka i motiva ljudskog ponašanja; otkrivanje zakona nastanka, razvoja i
nestanka istraživanih pojava; otkrivanje naučne teorije o nekoj vrsti prirodnih ili
društvenih pojava kao najvišeg nivoa naučnog otkrića.


Znanstvene i stručne publikacije
Naučna i stručna djela su rezultati naučnih istraživanja i redovno se objavljuju u

naučnim i stručnim publikacijama. Za rad koji je usmjeren uvođenju u nauku i naučni
rad od važnosti je da sadrži kratku klasifikaciju naučnih i drugih publikacija kao mjesta
izvora rezultata naučnih istraživanja mnogih naučnjika. Za neka naučna područja i
polja publikacije su možda i najvažniji izvor informacija koje su predmet obrade
nekom od metoda naučnog istraživanja. Stručni rad usmjeren je na primjenu
postojećeg znanja.
Zajednička obilježja naučnih i stručnih djela:
1. Bez obzira da li se radi o naučnom ili stručnom djelu, ono treba zadovoljiti kriterij
optimalnosti s obzirom na svoj obujam. Obujam treba biti takav da može odgovoriti
osnovnim zahtjevima, koji se pred naučni ili stručni rad postavljaju.
12
2. U svakom radu mora postojati jedinstvo, sklad i logička povezanost između svih
njegovih dijelova, odnosno svi dijelovi treba da se odnose na predmet istraživanja.
3. Nevrijedan je svaki rad ako ga ne odlikuje određena doza originalnosti, bez obzira
na to podrazumijeva li originalnost potpuno nove spoznaje o prirodi i društvu ili se
radi o novini u prezentaciji ranije dosegnutih znanja.
4. Rezultati istraživanja nemaju vrijednost ni kod naučnog ni kod stručnog rada ukoliko
nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi, odnosno potkrijepljeni različitim dokazima i
argumentima.
Vrste usmenog predstavljanja znanstvenog rada
Organizacija vlastitog naučnog i stručnog rada veoma često podrazumijeva i usmenu

prezentaciju ostvarenih naučnih postignuća. Usmeno izlaganje često neće uspjeti zbog
različitih razloga, kao što su nepovjerenje u vlastite sposobnosti, trema , prekidi tokom
izlaganja i sl. Treba voditi računa o tome da se izlaganje ne sastoji samo od jednog
dijela. Mogu se izdvojiti 3 cjeline izlaganja – uvod, centralni dio izlaganja i zaključak.
Uvod – svojevrsna forma uspostavljanja kontakta sa publikom. Mora biti struktuiran

na način da pobudi interes. Svaki uvod počinje otvorenjem (da se apostrofira neki
lokalni problem, da se pozove na određeni autoritet, da se postave određena pitanja,
da se iskoristi neki citat, da se kod publike izazove određeni šok i sl.). Nakon otvorenja
publiku je potrebno upoznati sa temom o kojoj će se dalje govoriti. Predavač treba biti
zanimljiv, govoriti provokativno i slikovito, te time održavati koncentraciju publike.
Centralni dio – čini glavninu ukupnog izlaganja te je ujedno i najznačajniji dio. I u

ovom dijelu se može izdvojiti manji ili veći broj zasebnih misaonih jedinica ili cjelina,
odnosno poglavlaja izlaganja. Predavač prije izlaganja treba utvrditi te cjeline ili
poglavlja, svakoj od njih dati naslov, i odrediti materiju koju će, u okviru svake od njih,
izložiti i planirati vrijeme u kojem će to učiniti. Izlaganje ima svoj kontinuitet, ne mogu
se praviti nepovezani skokovi/prijelazi s jedne cjeline na drugu. U sastav svake od
cjelina ili poglavlja izlaganja spada isticanje ključnih problema, odnosno problema koji
kriju najvažniji sadržaj predavanja. U vezi s njima se u tom dijelu izlaganja moraju
postaviti i ključna pitanja. Treba se voditi računa o vremenu. Vrijeme predviđeno za
svaku od misaonih cjelina izlaganja se mora kontrolisati.
Zaključak – završni dio svakog usmenog govora, predavanja, izlaganja. Koristi se, kako
bi se kroz formu sažetka, publici uputila neka kratka i jasna poruka. U praksi se koriste
različite vrste sažetaka – sumarne rekapitulacije, rekapitulacije pomoću pitanja, citata,
pozivom na akciju, sugestivne i dr. vrste rekapitulacija.
13
Primarne, sekundarne i tercijarne publikacije
Primarne publikacije u većoj ili manjoj mjeri sadrže rezultate naučnih istraživanja,
teorijskih ili eksperimentalnih istraživanja. Ove publikacije sadrže nove, izvorne
naučne spoznaje ili na novi način prezentiraju tumačenje već poznatih spoznaja,
stavova, činjenica ili ideja. U primarne publikacije ubrajaju se knjige, časopisi, novine,
naučni i tehnički izvještaji, magistarski radovi, doktorske disertacije, serijske i dr.
publikacije.
Sekundarne publikacije nastaju obradom primarnih publikacija i drugih primarnih

isprava. Osnovni zadatak im je da pomažu istraživačima u pronalaženju i otkrivanju
sadržaja primarnih dokumenata, da budu prigodni vodiči kroz naučnu, tehnološku i
drugu stručnu literaturu i dokumentaciju. U sekundarne publikacije ubrajaju se
bibliografije, bibliografski i referentni časopisi, indeksi, enciklopedije, biografski
rječnici, rječnici pojmova, pregledi, vodiči i dr. publikacije.
U tercijarne publikacije ubrajaju se razni priručnici, naučno popularne rasprave u

monografijama, časopisi o novinama, te razni adresari ustanova, bibliografije,
centralni katalozi biblioteka, bibliografski indeksi.
Periodične publikacije
Periodične publikacije nisu vremenski ograničene, izlaze u približno redovitim

vremenskim razmacima, i to su: časopisi, novine, almanasi, zbornici, godišnjaci,
periodične statistike, bibliografije.
Pretraživanje baze podataka
Baze podataka sadrže nove naučne spoznaje, koje su rezultat temeljnih i primijenjenih
istraživanja. Takve baze podataka karakteristične su za sva naučna područja, polja,
grane i ogranke, odnosno za sve naučne discipline. Baza podataka je zbirka zapisa koji
se daju na raspolaganje za interaktivno pretraživanje putem lokalnih ili udaljenih
računarskih terminala. Baza podataka najčešće podrazumijeva bazu bibliografskih
podataka. Struktura baze podataka određena je poljima pojedinog sloga i veličinom
svakog pojedinog polja, a logičnim povezivanjem više datoteka dobija se relacijska
baza podataka. Pristup bazama podataka ostvaruje se preko različitih neizravnih i
izravnih pristupnih tačaka, a ovisno o proizvođaču može biti besplatan ili uz određenu
novčanu naknadu.
Pretraživanje publikacija kataložnim listićima
14
Izrada kataloga, tehnička obrada publikacija i njihov smještaj u spremišta ili u otvoreni
prostor namijenjen korisnicima, u knjižnicama se obavlja istodobno. Knjižnični katalog
je popis građe prikupljene na jednom mjestu. Knjižnični katalozi se izrađuju da bi
odgovorili na uobičajena pitanja koja korisnici postavljaju knjižnici, te da bi knjižničari
mogli ustanoviti koju sve građu ima knjižnica. Za razliku od kompjuterizovane baze
podataka, koja omogućava pretraživanje na osnovu više upita, samo jedan klasičan
katalog ne može odgovoriti na sva navedena pitanja. Prema obliku katalog može biti
knjižni, u bilježnici, u bloku, na listićima, na mikrofišu, mikrofilmu, a u mašini se zapisi
mogu dobiti izravnim ili neizravnim traženjem na zaslonu, ispisani na listama, na
mikrooblicima ili na CD ROM-u.
Pretraživanje publikacija kompjuterom
Savremene informacijske tehnologije i učinkovite računarske mreže, te razvijeni

telekomunikacijski sistemi, stvorili su objektivne mogućnosti za međusobno
povezivanje vrlo udaljenih računarskih terminala i personalnih računara, kao i za
međusobno povezivanje više računara u računarsku mrežu. Informacijsko povezivanje
omogućava korisniku da izravno sa svog terminala ili putem online centra, online
pretraživača ispita određenu bazu podataka.
Neposredan pristup bazama podataka
U savremenom informacijskom okruženju sve češće se govori o slobodnom pristupu

koji u nauci označava neposredan, slobodan i neograničen online pristup digitalnoj
naučnoj građi, prvenstveno radovima u naučnim časopisima. Slobodan pristup postao
je moguć pojavom interneta.
Baze podataka na CD-u
Sistem CD-ova omogućava istraživaču da baze podataka nabavlja jednokratnom

pretplatom, po pristupačnoj cijeni, a može ih neograničeno koristiti. Može imati na
malom prostoru velike bibliografske fondove, bez pretraživanja štampanih publikacija.
CD-ovi su pogodni za izradu multimedijskih baza podataka u kojima se integrišu
klasični štampani i brojčani elementi s grafičkim, video i audio elementima.
Znanstvena djela (pojam i vrste)
Svako naučno djelo mora imati elemente originalnosti, odnosno mora iznijeti
originalne rezultate istraživanja i mora pridonositi svjetskoj riznici znanja. Originalnost
je bit i svrha naučnog istraživanja i naučnog djela. Originalno podrazumijeva novo, do
15
tada nepoznato, novo u svjetskoj naučnoj riznici znanja. Tu originalnost i kvalitet
naučnih djela mogu ocjenjivati samo dobro informisani naučnici svjetskog ugleda.
U skupinu naučnih djela mogu se ubrojiti: monografija, doktorska disertacija,

magistarski naučni rad, naučni članci, naučna studija, patenti.
Monografija
Monografija je naučna rasprava, odnosno naučno djelo u kojem se autor pozabavio

jednim užim područjem, predmetom, problemom neke nauke ili bibliografijom neke
osobe. U monografiji se na iscrpan, cjelovit i sveobuhvatan način razmatra određeno
pitanje ili problem. Za nju se često koristi termin omeđena publikacija, a to znači
publikacija koja je potpuno posvećena jednom naučnom predmetu. U prošlosti je
monografija bila dominantna vrsta naučnog djela, ali je danas uveliko zamjenjuju
zbornici radova, u kojima se po tematskim cjelinama obrađuju pojedina naučna
pitanja i koji nastaju u relativno kraćem vremenskom periodu.
Doktorska disertacija
Doktorska disertacija je izvorno, originalno naučno djelo, koje samostalno izrađuje

doktorant i koje je po primijenjenoj metodologiji i po doprinosu nauke prikladno za
utvrđivanje doktorantove sposobnosti da bude samostalni istraživač u naučnom
području i polju za koje se doktorant nauke opredjeljuje. Temelji se na
fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, ali i na primjeni raznovrsnih naučno
istraživačkih metoda, koje omogućuju otkrivanje novih naučnih činjenica, pojava,
zakonitosti, teorija. Doktorska disertacija je posljednji rad u sistemu obrazovanja, koji
se izrađuje i brani nakon doktorskog studija. Nakon doktorata nauka samostalnim
naučim radom postižu se naučna zvanja: naučni istraživač, viši naučni istraživač,
naučni savjetnik i akademik.
Magistarski znanstveni rad
Magistarski naučni rad je originalno naučno djelo koje diplomant samostalno izrađuje
uz nadzor mentora. Mora se temeljiti na solidnom znanju, osjetljivosti za probleme
struke i poznavanju metoda kako se oni rješavaju. U magistarskom radu student mora
izabrati odgovarajući problem istraživanja, teorijski obraditi taj problem,
objašnjavajući ga postojećom teorijom, navodeći njena ograničenja, potrebu i načine
naučnog rješavanja tih problema. Magistarskim radom postiže se naučno zvanje, pa je
nužno da se u njemu pokaže dobro poznavanje i umijeće korištenja tehnike naučnog
rada.
16
Znanstveni članci
Naučni članak je napisan i objavljen opis originalnih rezultata naučnog istraživanja u

publikaciji koja je lako dostupna međunarodnoj naučnoj javnosti, a napisan je tako da
se istraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti.
Obilježja znanstvenog članka
Naučni članak mora imati ove najvažnije elemente: naslov, sažetak, uvod, razradu
glavne tematike s rezultatima istraživanja, zaključak, pozivne bilješke (fusnote), popis
korištene literature i priloge (ako postoje).
Kategorizacija znanstvenih članaka
Svi naučni članci se hijerarhijski mogu sistematizirati u četiri kategorije i to: izvorni
naučni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak i izlaganje sa naučnih skupova.
Izvorni znanstveni članak
Izvorni naučni članak predstavlja originalno naučno djelo. Njime su prvi put iznijete
određene naučne činjenice, spoznaje i teorije. Odlika ovog tipa naučnog članka jeste
mogućnost ponavljanja istraživanja na temelju kojeg se iznose postignuti rezultati.
Prethodno saopćenje
Prethodno priopćenje ili naučna bilješka je prva kraća obavijest o određenom

istraživanju. Sadrži određene naučne informacije. Prethodno priopćenje nije krajnje
upoznavanje s rezultatima provedenog istraživanja. Istraživanje nije okončano i ono
još uvijek može dovesti do naučnih činjenica i spoznaja koje u prethodnom priopćenju
nisu dokučene.
Pregledni članak
Pregledni članak ne mora sadržavati originalne rezultate istraživanja. On na novi i

drugačiji način može prikazati rezultate već provedenog i javnosti prezentovanog
naučnog istraživanja. Za pregledni članak se može reći da čini formu sistematiziranja,
ocjene, komentarisanja i prezentovanja tuđih, ali i vlastitih rezultata istraživanja.
Izlaganje sa znanstvenih skupova
Za izlaganje sa naučnih skupova često se koristi termin konferencijsko priopćenje, jer

se takvi članci izlažu na naučnim skupovima i štampaju u zbornicima radova takvih
skupova. Da bi bilo tretirano kao neki od naučnih članaka, konferencijsko priopćenje
17
mora pratiti određena recenzija, odnosno naučna potvrda ili ocjena, da se radi o
nekom od naučnih članaka, koja treba biti prihvaćena od uredničkog ili redakcijskog
odbora naučnog skupa. Ukoliko nema takve ocjene, konferencijsko priopćenje se
tretira samo kao stručni članak.
Znanstvena studija (znanstveni projekat)
Naučna studija, u pravilu, predstavlja naučno djelo većeg broja naučnika, odnosno
tima naučnika, koje za potrebe zainteresovanog naručitelja izrađuju naučni instituti ili
naučno-nastavne organizacije, odnosno fakulteti. Ovaj tip naučnih djela bitno
određuje naučno istraživanje, koje se najčešće realizuje u dužem vremenskom
periodu, a koje za rezultat ima određeni originalni naučni doprinos, bilo da je on
teorijski ili praktični.
Patenti
Patenti podrazumijevaju inovacije, odnosno novi proizvod, novu i originalnu ideju u

tehničko-tehnološkom smislu koja inovatoru daje ekskluzivna prava eksploatacije na
određeno vrijeme. Patenti su važan izvor naučnih, tehničkih i tehnoloških informacija.
Oni omogućavaju pregled nekog izuma ili otkrića, iznose ocjenu sadašnjeg stanja i
daju smjernice u razvoju tehničkih i tehnoloških spoznaja.
Stručna djela
Stručnim djelom se ne otkrivaju nove, nego prikupljaju i interpretiraju već poznate

naučne činjenice, spoznaje i teorije, širi i popularizira već dostignute naučne spoznaje,
ali i traga za načinom njihove primjene. Stručna djela su: stručni članak, prikaz,
elaborat, ekspertiza i recenzija.
U stručnom članku se iznose već poznate spoznaje. U stručnom članku se može

opisivati i primjena onoga što je već negdje primijenjeno. Sadržaj stručnog članka nije
iznošenje novih naučnih spoznaja, nego informisanje o njima s ciljem njihove
primjene u praksi.
Prikaz je iznošenje stajališta ili shvatanja o nekom događaju, pojavi ili djelu. Najčešće
se radi o ocjeni određenog djela, knjige ili članka, i njihovog predstavljanja naučnoj i
stručnoj javnosti. Važno je da ta ocjena, slijedeći principe konciznosti, objektivnost,
jasnoće i uvjerljivosti, pridobije što veći broj čitateljske publike za prikazivano djelo.
Ekspertiza je oblik stručnog djela u kojem određeni ekspert ili ekspertni tim iznosi svoj
stručni sud o nekom predmetu ili praktičnom problemu, njegovom rješenju ili
ekspertnom viđenju.
18
Recenzija se može definisati kao pismena kritička ocjena određenog naučnog ili
stručnog djela, koju daje priznati ekspert, a kojom se postižu tri bitna cilja:
onemogućavanje objavljivanja nekvalitetnih naučnih i stručnih djela, osigurava se
citiranje relevantne literature, poboljšava se kvalitet dostavljenog rukopisa, njegov stil
i primijenjena terminologija, oblikovanje misli i način prezentiranja rezultata
istraživanja itd.
Znanstveno – stručna djela
Danas je teško pronaći naučno djelo, a da u njemu nema i elemenata stručnog djela.
Može se naići na situaciju da su u jednom djelu približno jednako zastupljeni elementi
i naučnog i stručnog djela (tj. poznate opisane naučne spoznaje). U tom slučaju
najprirodnije je govoriti o naučno-stručnim djelima. Tu ubrajamo: udžbenike,
enciklopedije, leksikone, praktikume, rječnike, zbornike radova, bibliografije.
Udžbenik je osnovno nastavno sredstvo koje se koristi u školama i na fakultetima, a u

kojem se đacima i studentima, na primjeran način, izlaže određeno gradivo prema
utvrđenom nastavnom planu i programu jedne discipline ili predmeta.
Enciklopedija je djelo koje, slijedeći abecedni poredak, na sažet način daje pregled
pojedinačnih ili skupnih grana ljudskog znanja.
Leksikoni su određena vrsta enciklopedijskih rječnika, odnosno rječnika u kojima je

određena masa pojmova, naziva, riječi i predmeta, pojava i činjenica poredana
abecednim redom.
Praktikum je specifična vrsta udžbenika, odnosno priručnika, namijenjenog

studentima ali i istraživačima i poslovnim ljudima. Oni predstavljaju vrstu instruktivnih
priručnika, odnosno vodiča u kojima se na jednostavan i jasan način iznose postupci,
zadaće i operacije kojima se, tačno utvrđenim redoslijedom, rješavaju određeni
problemi, poslovi, postupci itd.
Rječnik se može definisati kao korisno pomagalo u načnom i istraživačkom radu,

priručnik koji naučniku pomaže bolje razumjeti riječi koje susreće tokom rada.
Zbornici radova su naučno-stručna djela koja objedinjuju radove više autora u vezi s
nekom užom tematikom. Povodi nastajanju takvih radova mogu biti različiti –
obljetnice, simpoziji, naučni skupovi itd.
Bibliografija je tip stručno-naučnog djela za koji se koristi veći broj naziva, npr. registar,
indeks, biblioteka, katalog, lista i sl. U užem smislu riječi bibliografija podrazumijeva
određeni popis knjiga i drugih publikacija, koji može biti izrađen prema različitim
19
kriterijima. U širem smislu pod bibliografijom se podrazumijeva naučno sakupljanje
tekstova, njihovo proučavanje i sistematizacija.
Izrada znanstvenog i stručnog djela
Istraživanje tematike koja se tretira u naučnom problemu i predmetu istraživanja,

odnosno projektnom zadatku u vezi s objektima naučnog istraživanja i postavljene
hipoteze, mora se provoditi fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, ali uz
primjenu više naučnih metoda u odgovarajućim kombinacijama. Rezultatima
istraživanja, koji se predstavljaju u naučnim magistarskim radovima, slično doktorskoj
disertaciji, moraju se otkriti nove spoznaje, nove naučne činjenice, nove naučne
zakonitosti, novi naučni zakoni, nove teorije. To je, u pravilu, samostalno izrađeno
djelo i ono ne može biti rezultat timskog rada.
Izbor teme u izradi znanstvenog i stručnog djela
Izbor teme za naučni rad, naročito za rad većeg obima, nije ni jednostavan ni lak
posao, iz razloga što naučni rad zahtijeva iscrpno, sistematsko istraživanje i savjesno,
svestrano ispitivanje i proučavanje jednog pitanja, treba da da i odgovor na to pitanje,
da donese njegovo rješenje ili da doprinese rješenju. Solidno izrađen naučni rad uvijek
donosi nešto novo i time predstavlja i novi prilog riznici ljudskog znanja kao i značajan
doprinos nauci. Ukoliko on to ne učini, ukoliko ne obogati čitaoca i istraživača, rad ne
može biti kvalifikovan kao naučni. Nema dobrih i loših tema, kao što nema ni sasvim
novih i sasvim banalnih tema. Ponekad se o temi koja je naizgled loša i nezanimljiva,
može stvoriti nesvakidašnje, vrijedno i zanimljivo djelo, pod uslovom da se u njega
unese nešto novo: novi metod istraživanja, novi pristup temi, novo stanovište sa koga
se ona posmatra i tretira i sl. To će biti lakše ostvariti ukoliko se pronađe neka nova i
neistražena tema. U tu svrhu prvo se pažljivo pregleda postojeća literatura o tom
predmetu. Treba voditi računa o tome da tema ne bude preuska ili preširoka. Treba i
da bude savremenija, tj. da se odnosi na neki problem od interesa i od koristi za
savremenu teoriju i praksu izvjesne naučne discipline, grane i oblasti. Podrazumijeva
se i da kandidat treba da ima šire poznavanje naučne discipline iz oblasti iz koje je
tema uzeta, da dublje i šire poznaje određeni period, da poznaje jezike na kojima su
pisani glavni izvori i literatura. Bez problema istraživanja, nema ni istraživanja.
Plan znanstvenog istraživanja
1. Pripreme za istraživanje
2. Izbor teme istraživanja
20
3. Prikupljanje informacija (proučavanje literature)
4. Čitanje naučnih radova
5. Pravljenje bilješki
Pisanje bilješki
Pisanje bilješki omogućava nam vanjsko skladištenje informacija za kasnije korištenje.

Nerazumno je očekivati da ćemo se svih informacija koje smo čuli na predavanjima
uspjeti sjetiti kad nakon nekog vremena to gradivo budemo učili za ispit. Često se
događa i da nam se neke informacije ili primjeri koje čujemo na predavnjima čine
same po sebi razumljivima i ne želimo ulagati napor kako bismo ih zapisali, a kada
krenemo učiti za ispit, shvatimo da smo ih zaboravili. Pisanje bilješki pomaže našoj
koncentraciji ka usmjeravanju pažnje, pomaže nam da se fokusiramo na predavanje
koje slušamo ili tekst koji čitamo. Pomaže nam i da organiziramo informacije koje
primamo. Postoje razni načini na koje možemo praviti bilješke. Različitim ljudima
odgovaraju različiti načini, ovisno o tome kakve stilove učenja preferiraju.
Prikupljanja i obrada građe u istraživačkom radu
Fazom prikupljanja podataka naučno istraživanje dospijeva u područje objektivne

stvarnosti, u kojoj treba provjeriti ispravnost teorijskih postulata. Tehnike prikupljanja
podataka, utvrđene projektom istraživanja, koje mogu osigurati osluškivanje dijelova
stvarnosti o kojima se misli, se detaljno razrađuju. Takva razrada omogućava
planiranje i provođenje terenskog dijela istraživanja, nužnog za dobivanje traženih
podataka. Obradom podataka bavi se statistika.
Prikupljanje podataka podrazumijeva dvije značajne radnje:
1. Sređivanje podataka koji su na terenu skupljeni. To je pretpostavka da se dođe do

informacija o kvaliteti prikupljenog materijala.
2. Statističku obradu prikupljenih i sređenih podataka. Ona je nužan preduvjet za

svako naučno tumačenje dobivenih podataka. Pri tome je bitno voditi računa o tome
da se u statističkoj obradi primijene adekvatni statistički postupci.
Prilikom prikupljanja dokumentacije nužno je voditi računa da se predmet iscrpi.

Treba nastojati da se o nekom predmetu prikupi što više zabilježaka, jer ukoliko neko
ima više zabilježaka utoliko ima i veće šanse da iz njih odabere kvalitetne zabilješke i
napiše dobar rad. U prikupljanju dokumentacije ne smiju se prelaziti okviri teme.
21
Treba se ograničiti na građu koja je u vezi s temom, ne bilježiti ono što izlazi iz njenog
okvira.
Organizacija i kompozicija pisanog znanstvenog rada
Kada je građa prikupljena, prelazi se na etapu izrade djela. Sistematiziranje, sortiranje,

raspoređivanje prikupljene građe. Naučni rad treba da predstavlja zaokruženu,
harmoničnu cjelinu i prema tome treba da ima solidnu kompoziciju. Kompozicija
jednog naučnog djela jeste, ustvari, način i vještina raspoređivanja građe u jasnom i
prirodnom, logičkom i ubjedljivom redu. Dobro komponovati naučni rad znači izvršiti
prirodan i jasan, logičan i ubjedljiv raspored. Čvrsta, prirodna i logička kompozicija će
biti postignuta ako riječi budu čvrsto i logički povezane u rečenice, rečenice u
paragrafe, paragrafi u pododsjeke, a pododsjeci u cjelinu.
Prilikom organizacije i rasporeda građe treba posebno voditi računa o nekim

momentima od kojih su najznačajniji: sličnost, logički slijed i srazmjer dijelova.
Sličnost – slične tvari, ideje, činjenice i sl. treba međusobno povezati, sakupiti na
jedno mjesto.
Logički slijed – između pojedinih elemenata treba stalno pronalaziti neke logične
odnose: vremenske, uzročne, posljedične itd.
Srazmjer dijelova – svakom sastavnom dijelu rada treba dati onoliko prostora koliko ga
činjenice i ideje koje on sadrži zaslužuju po svojoj važnosti.
Svaki obimniji rad zahtijeva planiranje. Ukoliko bi plan izostao, izlaganje bi bilo bez
reda, nesistematično, nelogično, s nedostacima kao što su nesrazmjer dijelova,
ponavljanje i sl. Plan rada obezbjeđuje harmoniju i srazmjer dijelova prema njihovom
značaju, prirodnu povezanost pojedinih dijelova, jedinstvo cjeline, postupnost i
logičnost izlaganja. Svaka rečenica, svaki odlomak, svako poglavlje izvire iz prethodne
rečenice, prethodnog odlomka, poglavlja.
Citati i način njihove upotrebe
Svako naučno i stručno djelo u svom sastavu sadrži dvije vrste teksta – jednu koja
izražava autorovu misao, spoznaje i ideje, i drugu koja je manifestacija tuđih misli i
spoznaja. Korištenje tuđih misli, spoznaja, podataka i ideja nije zabranjeno. Procedura
koje se autor mora držati prilikom korištenja tuđih misli, spoznaja, podataka i ideja
naziva se citiranje. Citiranjem se ilustrira neki problem. Citat često služi i kao dokaz,
iako mu tu dimenziju treba izbjegavati jer dokazi moraju biti vlastiti, a ne tuđi
argumenti. Citat se svojim sadržajem mora uklapati u tekst na način da s njime čini
22
organsko jedinstvo, da se ne osjeća nikakav prelaz s vlastitog teksta na citat. Ako je
određeni dio iz drugog djela napisan na nekom od stranih jezika, moguće je citirati na
jeziku na kojem je napisan, a može se i prevesti na jezik djela u kojem se citira.
Preuzimanjem teksta drugog autora tekst se stavlja među znakove navođenja, a
potom se u fusnoti navodi djelo iz kojeg je citirano. Citatu se ponekad može nešto
dodati kako bi smisao citiranja bio upotpunjen. U tom slučaju dodatak se stavlja u
zagradu, a uz njega je moguće staviti inicijale autora kako bi se znalo da se radi o
njegovom dodatku, a ne dijelu citiranog teksta.
Napomene u znanstvenom djelu
Napomena označava bilješku koja se obično stavlja ispod teksta, pri dnu stranice, koja
je otisnuta sitnijim slovima od samog teksta i kojom se obično objašnjava nešto u vezi
s napisanim tekstom, nešto što bi u tekstu otežavalo čitanje i razumijevanje. Radi se o
objašnjenjima koja su korisna, ali ne i nužna za razumijevanje teksta. Prema sadržaju
moguće je razlikovati tri vrste napomena: dokumentarne, eksplikativne i uputne.
Dokumentarnom napomenom se navode bibliografski podaci izvora iz kojih su citai,

ideje ili činjenice preuzeti, a cilj joj je da pruži određenu garanciju istinitosti citiranih
činjenica, sudova i ideja, te da autorov tekst učini pouzdanijim, kao i da čitatelju
omogući da se, ako želi, podrobnije i temeljitije upozna sa citiranim izvorom, odnosno
da razvije svoje znanje.
Eksplikativnom napomenom se nudi dopunsko objašnjenje određene misli ili činjneice

iz teksta, u njemu iznijetih podataka, informacija, stavova itd.
Uputnom napomenom čitatelj se upućuje na neki drugi izvor koji tretira istu ili sličnu
problematiku ili na druge dijelove istog izvora.
Karakteristike znanstvenog stila
Po Šamiću je moguće govoriti o tri odlike dobrog stila i jezika jednog naučnog djela:
1. Jasnoća – sposobnost jezika da kod čitatelja razvija iste misli i osjećaje kao kod
autora u vrijeme dok je pisao djelo. To je moguće ako je autor, dok piše djelo, svjestan
da piše za druge i da misao treba izlagati na način da je čitatelj u potpunosti i bez
većih poteškoća razumije.
2. Jednostavnost, prirodnost, odmjerenost – dobar naučni stil ne smije biti

pretenciozan, ni patetičan (strastven), ni emfatičan (napuhan), ni bombastičan (kićen),
ni panegiričan (koji sve hvali), ni dijaboličan (koji sve negira), ni ironičan (koji se svemu
smije), ni skeptičan (koji u sve sumnja), ni polemičan (koji je sklon polemici u vezi sa
23
svim i svačim), ni hiperkritičan (koji pretjerano kritikuje), ni familijaran, ni retorski, ni
ležeran). Dobar naučni stil je onaj koji je jednostavan, prirodan, odmjeren, a kojem ne
fali ni živosti, topline i duha.
3. Konciznost – podrazumijeva racionalnost u izražavanju, te ekonomičnost i

konciznost izraza koja se može postići na različite načine (izbjegavanjem opisnog
načina kazivanja i tautologije, racionalnom upotrebom riječi i gramatičkih oblika,
poštivanjem generalnog pravila da ono što ničemu ne služi zapravo škodi).
Tehnička obrada i štampanje rukopisa
Ponekad, zbog loše tehničke obrade, rukopis vrijedne sadržine, bogat idejama i
originalnim zaključcima, može da ostavi loš utisak. Rukopis je odraz vrijednosti
umjetničkog ili naučnog djela. Treba pokloniti veliku pažnju tehničkoj strani rukopisa,
prirediti rukopis dobro, savjesno, tako da se svaki čitalac može u njemu lahko snalaziti.
Dobro tehnički pripremljen rukopis predstavlja važan uslov da bude dobro i
odštampan. Rukopis treba da bude tako potpun i konačan da autor u njemu nema
više šta mijenjati, dodati, izostaviti, ili da vrlo malo treba nešto izmijeniti. Najbolje je
da autor sam kuca svoj rukopis, ukoliko zna i ima vremena za to. Prilikom
prekucavanja autor će ga mjestimično popraviti i dotjerati, jer se neke greške i
neravnine tek tada uoče. Važno je obratiti pažnju na naslove, odnosno podnaslove
raznih dijelova rukopisa. Naslovi istog ranga treba da budu otkucani i obilježeni na isti
način: naslov otkucan u sredini ili na lijevoj strani, malim ili velikim slovima i sl.
Prezentiranje podataka ilustracijama
Ilustracijama se mogu nazvati svi prilozi, isprave, autorovi dokazi i sl. koji se
upotrebljavaju radi ilustriranja teksta nekog djela, kako bi se opširne deskripcije i
brojne složenije pojave jasnije predočile čitatelju. U naučno istraživačkom radu veoma
često upotrebljavaju se: tablice, grafikoni, crteži, zemljovidi, fotografije, sheme, slike.
Tablica je šematski pregled podataka i karakteristikama posmatrane pojave, koji su

dobiveni grupiranjem prikupljenih i obrađenih podataka. One se najviše
upotrebljavaju, i najpogodniji su oblik za prikazivanje brojčanih podataka dobivenih
anketiranjem, eksperimentima ili na drugi način. Svaka tablica mora imati naslov,
redni broj, izvor podataka, zaglavlje, redove, kolone i napomene.
Grafikon vrijedi kao hiljadu riječi ili brojeva jer se samo pomoću grafikona brojčani
podaci o vrlo složenim pojavama mogu učiniti shvatljivim, jasnim i pristupačnim.
Grafikonom se prikazuje, odnosno predočuje pojava pomoću znakova i geometrijskih
likova, tj. krivulja, crta, kvadrata, pravouglova, tačkica i sl.
24
Crtež se u naučno istraživačkom radu koriste veoma često. To posebno vrijedi za one
koji se bave naučnim istraživanjem u području tehničkih nauka. Crteži se mogu
podijeliti prema sadržaju, namjeni, načinu prikazivanja i tehnici izrade. Za istraživače
tehničke struke posebno su zanimljivi crteži prema namjeni, a najvažniji su: projektni
crtež, radionički crtež, sastavni ili montažni crtež, mjerna skica, crtež temelja,
instalacijski plan, patentni crtež. Svaki crtež treba imati redni broj i naslov.
Zemljovid se odnosi na zemljopisne atlase u kojima se primjenjuje kartografija kao

nauka koja se bavi prikazivanjem i crtanjem zemljovida. Postoji više vrsta zemljovida:
jednostavni, tematski, kartogrami, stigmogrami, piktogrami, kartodijagrami. Svaki
zemljovid, kao i svaka druga vrsta ilustracije, mora imati broj, naslov, izvor u mjerilo.
Fotografija se veoma često upotrebljava u pisanim djelima. U djelima sa tematikom

saobraćaja često se upotrebljavaju fotografije prevoznih sredstava, morskih luka,
pristaništa, kolodvora i sl. Fotografije se rade u crno-bijeloj tehnici ili u boji, na
kvalitetnom glatkom papiru. Moraju biti oštre, jasne i kontrastne. Svaka fotografija
mora imati broj, naslov i izvor. Najčešće se inkorporiraju na određeno mjesto u tekstu,
ali se mogu staviti i kao prilozi na kraju djela.
Šema se veoma često upotrebljava u naučnim i stručnim djelima svih naučnih

područja. Izraz šema potječe od grčke riječi „schema“, što u prevodu znači lik, oblik,
držanje, opis u osnovnim crtama, prikazivanje nečeg pojednostavljenog, šablonski. I
šeme moraju imati broj, naslov i potrebne napomene.
Slika je određena površina kojom se organizacijom crteža i boja stvara iluzija stvarnih
pojava prirode i prostora. Većina istraživača, naučnika i pisaca stručnih djela kada
upotrebljavaju razne ilustracije, npr. tablice, grafikone, fotografije i sl., koriste izraz
slika umjesto da za svaku od ilustracija koriste odgovarajući izraz.
Znanstvena znanja (istraživači i titule)
Literatura
1. Miroslav Vujević – Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih znanosti
2. Slavo Kukić / Brano Markić – Metodologija društvenih znanosti
3. Mithat Šamić – Kako nastaje naučno djelo
13 faza po Vujeviću
1. Izbor i definiranje problema istraživanja
25
2. Izbor područja naučne analize
3. Definiranje pojmova i pojmovna analiza
4. Određivanje ciljeva istraživanja
5. Postavljanje hipoteza
6. Identifikacija i klasifikacija varijabli
7. Operacionalizacija varijabli
8. Određivanje nacrta istraživanja
9.Metode prikupljanja podataka
10. Terenski rad
11. Sređivanje i obrada podataka
12. Interpretacija podataka
13. Pisanje naučnog izvještaja
Prvih pet faza čini teorijska aktivnost, od 6. do 11. razrađene su empirijske aktivnosti u
istraživačkom procesu. Interpretacija i pisanje naučnog djela su faze koje povezuju
teorijski i empirijski dio. Teorijski dio počinje problemom istraživanja a završava
hipotezama, koje su odgovor na pitanje u problemu. Istraživački proces je aktivnost u
kojoj teorijski dio obrađuje ono što će empirijski mjeriti, a rezultati empirijskog
mjerenja određuju istinitost teorijske misli.
Pojam i vrste stručnih djela
Stručnim djelom se ne otkrivaju nove, nego prikupljaju i interpretiraju već poznate

naučne činjenice, spoznaje i teorije, širi i popularizira već dostignute naučne spoznaje,
ali i traga za načinom njihove primjene. Stručna djela su: stručni članak, prikaz,
elaborat, ekspertiza i recenzija.
U stručnom članku se iznose već poznate spoznaje. U stručnom članku se može

opisivati i primjena onoga što je već negdje primijenjeno. Sadržaj stručnog članka nije
iznošenje novih naučnih spoznaja, nego informisanje o njima s ciljem njihove
primjene u praksi.
Prikaz je iznošenje stajališta ili shvatanja o nekom događaju, pojavi ili djelu. Najčešće
se radi o ocjeni određenog djela, knjige ili članka, i njihovog predstavljanja naučnoj i
26
stručnoj javnosti. Važno je da ta ocjena, slijedeći principe konciznosti, objektivnost,
jasnoće i uvjerljivosti, pridobije što veći broj čitateljske publike za prikazivano djelo.
Ekspertiza je oblik stručnog djela u kojem određeni ekspert ili ekspertni tim iznosi svoj
stručni sud o nekom predmetu ili praktičnom problemu, njegovom rješenju ili
ekspertnom viđenju.
Recenzija se može definisati kao pismena kritička ocjena određenog naučnog ili
stručnog djela, koju daje priznati ekspert, a kojom se postižu tri bitna cilja:
onemogućavanje objavljivanja nekvalitetnih naučnih i stručnih djela, osigurava se
citiranje relevantne literature, poboljšava se kvalitet dostavljenog rukopisa, njegov stil
i primijenjena terminologija, oblikovanje misli i način prezentiranja rezultata
istraživanja itd.
Pojam i vrste znanstveno – istraživačkih djela
Nuačno istraživački rad je sistematska stvaralačka aktivnost kojom se, primjenom

naučnih metoda, stječu nove naučne spoznaje, odnosno stvaralački koristi postojeće
znanje za nove primjene.
Razlikuju se tri vrste naučno istraživačkog rada, i to: fundamentalna, primijenjena i

razvojna istraživanja.
Fundamentalnim istraživanjem se smatraju istraživanja koja su izravno usmjerena ka

povećanju znanja. Njihov prvenstveni zadatak je otkrivanje određenih procesa,
uzročno-posljedičnih veza i zakonitosti u prirodi i društvu radi povećanja ljudskog
znanja i stvaranja spoznajnih pretpostavki za druga, buduća istraživanja.
Pod primijenjenim tipom istraživanja podrazumijevaju se istraživanja čiji je smisao

dvostruk. Osim povećanja kvantuma znanja o prirodi i društvu, njihov cilj je i
rješavanje nekog praktičnog zadatka, a to znači postizanje znanja koje će biti brzo i
neposredno praktično primijenjeno.
Razvojna istraživanja predstavljaju fazu procesa istraživanja koja se temelji na

fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, i u kojoj se razvijaju i testiraju ili
poboljšavaju stari postupci, proizvodi, usluge, poboljšava stara ili uvodi nova
organizacija. Imaju praktični cilj, koji od onih koji se bave ovakvim istraživanjima traži i
naučno i empirijsko znanje, kao i mnoštvo mašte i snalažljivosti, oštroumnosti,
profesionalne hrabrosti.
Pisanje koncepta
27
Način na koji se piše koncept je individualan. Zavisi od mnoštva raznih faktora i varira
od autora do autora. Pisanje pojedinih dijelova koncepta se vrši sa bilješkama i sa
podrobno izrađenim planom za određeni dio. Ukoliko je prethodno proučio građu za
određeni odlomak, autoru neće biti potrebno da stalno gleda u bilješke. Njegova
misao i način izražavanja biće samostalniji ukoliko bude pisao slobodnije, ne gledajući
stalno u bilješke. Autor konceptu treba posvetiti nekoliko sati svakog dana, na
mjestima gdje ima najviše mira. Nije poželjno suviše otezati pisanje koncepta, niti ga
prekidati duže vrijeme. Kada se počne sa pisanjem bolje je raditi svakodnevno u
kontinuitetu kako bi se što prije završio. Pri tome se ne treba mučiti oko tačnosti svih
pojedinosti, potpune adekvatnosti o dotjeranosti, gramatičke korektnosti. Onim čime
autor nije zadovoljan, može sa strane nakon revizije rukopisa obilježiti nekim slovom
ili znakom. Prilikom redigovanja koncepta pišu se fusnote.
Pojam, činjenice, hipoteza
Pojam je zamisao biti pojava i procesa. Bit je u logici ono čime se jedan pojam
razlikuje od drugog pojma, a u naci je bit ono čime se jedna vrsta pojava i procesa
razlikuje od druge vrste pojava i procesa. Skup bitnih označa čini sadržaj pojma.
Pojmovi koji objašnjavaju veći broj pojava i procesa imaju veći doseg. Pojmovi mogu
imati takav doseg da obuhvataju pojave i procese koji su u sklopu nižeg pojma. Viši
pojam koji obuhvata niže pojmove naziva se rodnim pojmom. Niži pojmovi
obuhvaćeni višim pojmom zovu se vrsni pojmovi.
Pojam treba razlikovati od činjenica. Osjetilni doživljaji objektivne stvarnosti bitno se

razlikuju od pojma o objektivnoj stvarnosti. Pojam daje uopćenu informaciju o
objektivnoj stvarnosti, a činjenica se odnosi na konkretan dio objektivne stvarnosti.
Naučni pojmovi odnose se i zasnivaju na činjenicama stvarnosti. Kako se obogaćuje

iskustvo, tako se mijenjaju i pojmovi. Ne mijenja se samo naše znanje nego i
objektivna stvarnost.
Postavljanje hipoteza je jedan od najznačajnijih dijelova ukupnog procesa istraživanja.

Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojeg su istraživanja poduzeta i može biti
provjerena u praksi. Hipoteza je misaona pretpostavka o predmetima koji se istražuju,
o njihovim osobinama, funkciji, stanju i odnosima s drugim predmetima. Hipoteza je
svojevrsni misaoni odgovor o problemu istraživanja, manje ili više vjerovatna
pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili kao posljedica neke druge pojave.
Metode za prikupljanje podataka
posmatranje, anketa, analiza sadržaja

28
Anketa, intervju i testovi
Anketa je posebna metoda za prikušljanje podataka pomoću koje možemo doći do

podataka o stavovima i mišljenjima ispitanika. Anketu određuju dvije bitne značajke:
podaci o stavovima i mišljenjima prikupljaju se pismenim putem pomoću upitnika, za
prikupljanje podataka koristi se uzorak, odnosno manji broj ispitanika koji se izdvajaju
iz ukupne populacije. Upitnik je instrument za provođenje ankete, prikupljanje
podataka, a sastoji se od niza pitanja u vezi s predmetom istraživanja na koja se traži
odgovor. Uzorak je dio ukupne populacije koji se podvrgava anketiranju.
Ističu se četiri načina anketiranja:
1. Individualni dodir s ispitanikom – pruža veću vjerovatnoću da su dobiveni podaci

vjerodostojni, jer se ispitanicima, radi lakšeg razumijevanja, mogu dati dodatna
pojašnjenja uz svako od pitanja.
2. Grupno anketiranje – podrazumijeva istodobno anketiranje većeg broja ispitanika.

Također osigurava visok stepen vjerodostojnosti, ali ima značajnu prednost – mnogo
je brže i jeftinije.
3. Poštanski upitnik – upitnik se ispitanicima dostavlja poštom, zajedno sa

adresiranom omotnicom koju će vratiti istraživaču. Prednost mu je jer zahtijeva
minimum napora i sredstava, jer omogućava širi geografski kontakt s ispitanicima.
Upitno je da li će ispitanici ispuniti i vratiti poslani upitnik, da li će ga popuniti onaj
kome je poslan ili će ga ta osoba dati nekom drugom da ga ispuni i sl.
4. Telefonsko anketiranje – radi se o anketiranju nasumičnim ili planiranim okretanjem

brojeva telefonskih pretplatnika. Ovaj tip anketiranja najčešće se koristi u ispitivanju
političkog raspoloženja birača. Najbrži oblik prikupljanja podataka koji istraživača
zanimaju. Podaci njime dobiveni su diskutabilni, jer se na njih istraživač ne može u
potpunosti osloniti niti računati s poudanošću zaključaka dobivenih ovim putem.
Intervju je tip ankete. On, kao i anketa, koristi pitanja da bi se došlo do odgovora o
predmetu istraživanja. U intervju se pitanja postavljaju usmeno, u razgovoru s
ispitanikom. Intervju podrazumijeva odgovor koji se sastoji od najmanje jedne
rečenice, a obično i od nekoliko njih. Za razliku od razgovora, intervju se vodi s
određenim ciljem i po tačno utvrđenom planu. U običnom razgovoru osobe koje
razgovaraju su međusobno ravnopravne. U intervju ta ravnopravnost se izostavlja jer
se tačno zna ko je voditelj razgovora, a ko ispitanik. Obilježavaju ga napetost sumnja,
bojaznost, rezerviranost. Posebno su relevantna dva tipa intervjua: standardizirani i
slobodni intervju.
29
Standardizirani intervju sadrži unaprijed utvrđena pitanja, i voditelj intervjua ih
svakom ispitaniku postavlja istim redom i u istom obliku. On ne poznaje nikakva
odstupanja od unaprijeg utvrđenog plana vođenja intervjua.
Slobodni intervju nema nikakvih, unaprijed pripremljenih pitanja. Voditelj intervjua

ima na umu samo nekoliko tema o kojima treba razgovarati, a pitanja slobodno
postavlja, sam ih oblikuje i traži od ispitanika da određene odgovore objasni i proširi.
Takav intervju asocira na običan razgovor, a podaci koji se njime dobiju obično se
smatraju manje pouzdanima, iako ovaj tip intervjua isključuje mogućnost nejasnoćam
a pruža mogućnost detaljnijeg upoznavanja sa stavovima i mišljenjima ispitanika.
Testovi su posebno izrađeni instrumenti za mjerenje znanja, sposobnosti i crta ličnosti.

Test se obično definiše kao standardizirani postupak, pomoću kojeg se izaziva neka
određena aktivnost, a onda se učinak te aktivnosti mjeri i vrednuje tako da se
individualni rezultat uporedi sa rezultatima koji su dobiveni kod drugih individua u
jednakoj situaciji. Test se posebno konstruiše i samostalno primjenjuje. Zato nije
instrument ankete, već vrsta ankete.
U izradi testa mogu se upotrijebiti različite vrste pitanja: zadaci dosjećanja (koji su
slični anketnim pitanjima otvorenog tipa), zadaci dopunjavanja, zadaci alternativnog
tipa (tačno/netačno), zadaci s višestrukim izborom, zadaci ispravljanja (donose
zadatak s određenim pogreškama, a ispitanici te greške trebaju uočiti i ispraviti),
zadaci sređivanja (redoslijed), zadaci povezivanja.
Pri izradi testa znanja treba postupiti na sljedeći način: definisati znanje iz područja za
koje želimo izraditi test, odrediti širinu znanja koje namjeravamo obuhvatiti testom,
izraditi veliki broj pitanja unutar određenog područja u skladu s definicijom znanja
koju smo prethodno dali, poredati pitanja prema vjerovatnoj težini, primijeniti pitanja
na dijelu ispitanika kojima je test namijenjen, izračunati aritmetičku sredinu za uzorak
ispitanika na kojem smo primijenili prvu verziju testa, na osnovu artimetičke sredine i
rezultata svakog pojedinca ispitanike treba podijeliti na iznadprosječne i
ispodprosječne, odrediti indeks diskriminativnosti za svaki zadatak, odrediti indeks
težine pitanja.
Ex post facto istraživanje
Ex post facto istraživanjima se na jeftin i jednostavan način može dovesti do veoma

dobrih rezultata istraživanja. U ovim istraživanjima se na poseban način
upotrebljavaju rezultati najrazličitijih mjerenja koja se vrše za najrazličitije potrebe. Svi
prethodni nacrti istraživanja odnose se na buduće aktivnosti koje istraživač treba
napraviti da bi došao do podataka potrebnih za provjeravanje njegovih hipoteza. U
30
njima istraživač sam prikuplja potake jednom od metoda za prikupljanje podataka:
posmatranjem, anketom ili analizom sadržaja. U naučnom istraživanju možemo se
koristiti dvjema vrstama podataka: primarni i sekundarni podaci. Primarni su oni koje
istraživač sam prikuplja uz pomoć metoda za prikupljanje podataka za potrebe
provjeravanja određenih hipoteza. Sekundarni su podaci koji su prikupljeni za neke
druge potrebe, a kojima se istraživač koristi u svom istraživanju. Ex post facto
istraživanje koristi se sekundarnim podacima. U prošlosti su se događale različite4
pojave o kojima postoje sačuvani podaci koji mogu poslužiti za provjeravanje
određenih hipoteza.
Izbor teme znanstvenog djela
Lektura i korektura
Lektura je pravopisno i jezično ispravljanje i uređivanje autorskog rukopisa,

prilagođavanje teksta duhu jezika te davanje savjeta autoru.
Korektura je ispravljanje pogrešaka u štamparskom slogu, tipfelera, interpunkcijskih

pogrešaka. Etape korekture: korektura koja se vrši na tekstu složenom na duge stupce
(špalte); korektura sloga sređenog u stranice, tj. na prelomljenom slogu (revizija);
korektura koja se ponovo vrši na ispravljenoj verziji (superrevizija).
31
Logika
Logika je disciplina o oblicima valjane misli i metodama spoznaje. Logika treba da

obuhvati ne samo opisivanje oblika valjane misli, nego i pitanje o primjeni te misli u
procesu spoznaje. Načine primjene oblika valjane misli u spoznajnom procesu
nazivamo metodama spoznaje.
Spoznaja
Naučna spoznaja je spoznaja do koje se dolazi primjenom metoda naučnog

istraživanja.
Sadržaj znanstvenog djela
Sadržaj je jasan i pregledan, u pravilo stepenito kreiran, popis naslova pojedinih

dijelova djela, s pripadajućim brojevima stranica, glava, poglavlja, odsjeka i
pododsjeka. Francuski pristupnaginje ka stavljanju sadržaja na kraju djela, a ako se
slijedi američki pristup sadržaj će se pozicionirati na samom početku djela. Sadržaj je
neka vrsta putokaza, pa mu je na početku knjige i pravo mjesto. Razlikujemo sadržaj
po linijskom principu i principu stepenovanja. Sadržaj svakog naučnog djela može se
posmatrati sa dva stajališta: sa stajališta autora i sa stajališta čitatelja. Sa stajališta
autora, sadržaj je kompas za njegov rad, orijentacijski plan ili uputstvo za redoslijed
izlaganja materije, kao i instrument pomoću kojeg planira koliko će prostora posvetiti
svakom zasebnom dijelu naučnog djela koje piše. Sa stajališta čitatelja, sadržaj je dio
knjige u kojem je dat pregled glava, podlavlja, odsjeka i pododsjeka prema stranicama
naučnog ili stručnog djela na kojima su smješteni – pregled za brzo pronalaženje
potrebnih informacija na stranicama teksta, na kojima su one i smještene, bez lutanja.
Ključne riječi u znanstvenom djelu
Šest najznačajnijih pojmova vezanih za djelo. Definišu se iz rječnika, leksikona,

eknciklopedija i izvor se navodi u fusnoti. Veliki broj naučnih časopisa traži da se iza
sažetka navede nekoliko najvažnijih riječi koje se odnose na rad. Te riječi ulaze u
različite indekse i pretraživače literature i olakšavaju traženje potrebne literature. Kod
izbora ključnih riječi potrebno je redoslijed navoda usmjeriti od širih pojmova prema
užim. Time se pretraživačima osigurava da sigurnije zahvate rad u navodima.
Znanstvena i stručna djela

32
postojećeg znanja.
argumentima.
Ciljevi naučnog rada
Cilj naučnog istraživanja jeste spoznaja dijela objektivne stvarnosti čijim istraživanjem
se bavi. Mogu se grupirati u dvije osnovne skupine: pragmatične (društvene) i naučne
(spoznajne).
Pragmatični ciljevi upućuju na koristi koje mogu proisteći iz istraživanja. Markiraju i

potencijalne korisnike rezultata istraživanja. Ovim tipom ciljeva odgovara se na pitanje
kako se potencijalni korisnici mogu služiti rezultatima istraživanja.
Naučni ciljevi postavljaju se u naučnom istraživanju. Po svojoj biti određuju nivo

spoznaje do kojeg treba doći u procesu istraživanja. Skupine naučnih ciljeva: naučna
deskripcija, naučna klasifikacija, naučno otkriće, naučno objašnjenje, naučno
predviđanje.

33
Naučno otkriće – otkrivanje i spoznaja određenie pojave je temeljni cilj naučnog

istraživanja. Razlikujemo 4 vrste naučnog otkrića: otkriće činjenica postojanja nekih
pojava, njihovih kvalitativnih i kvantitativnih osobina, međusobnih odnosa; otkrivanje
uvjeta, uzroka i motiva ljudskog ponašanja; otkrivanje zakona nastanka, razvoja i
nestanka istraživanih pojava; otkrivanje naučne teorije o nekoj vrsti prirodnih ili
društvenih pojava kao najvišeg nivoa naučnog otkrića.


Klasifikacija znanosti
pojam, sud, zaključak, definicija, divizija, naučno otkriće, dokaz
Pojam je zamisao biti pojava i procesa. Bit je u logici ono čime se jedan pojam
razlikuje od drugog pojma, a u nauci je bit ono čime se jedna vrsta pojava i procesa
razlikuje od druge vrste pojava i procesa. Skup bitnih oznaka čini sadržaj pojma.
Pojmovi koji objašnjavaju veći broj pojava i procesa imaju veći doseg. Pojmovi mogu
imati takav doseg da obuhvataju pojave i procese koji su u sklopu nižeg pojma.
Sudom se označava spoj dvaju pojmova, i to spoj u kojem se o odnosu jednog pojma
prema drugom nešto tvrdi ili odriče. Ovisno o tome da li se o odnosu dvaju pojmova
nešto tvrdi ili odriče sudovi mogu biti neistiniti ili istiniti.
Zaključak je skup od najmanje dva suda. Sudovi su elementi zaključka, povezani

strukturiranom složenom misli. Sudovi iz kojih se izvode novi sudovi označavaju
pretpostavkama ili premisama, a novi sud koji se izvodi iz premisa označava se kao
zaključak ili konkluzija.
Definicijom se označava sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj jednog pojma.

Definicija mora biti adekvatna odnosno ni preuska ni preširoka, mora sadržavati bitne
oznake kojima se sadržaj nekog pojma razlikuje od sadržaja drugog pojma.
34
Divizijom se označava postupak kojim se dolazi do diobenih članova, nižih pojmova od
kojih je sastavljen svaki konkretni pojam i koji ulaze u opseg tog pojma. Da bi postupak
divizije bio logički ispravan, mora se pridržavati tri temeljna principa: princip
adekvatnosti (ni preuska ni preširoka), princip jedinstvenosti (dioba provedena na
jedno načelu), princip postupnosti (da se dioba provede postupno, bez preskakanja
diobnih članova).
Naučno otkriće podrazumijeva svaku novu spoznaju u granicama jedne nauke. Njime
se korištenjem naučnih metoda dolazi do tada nepotnarog. Može za cilj imati
deskripciju, objašnjenje određene pojave, predviđanje njene procesualnosti.
Dokaz je logička forma dokazivanja, odnosno postupka čija je svrha utvrđivanje

istinitosti nekog suda. U tom se postupku sud koji se želi dokazati označava tezom ili
tvdnjom, a sudovi kojima se tvrdnja dokazuje označavaju se terminom razlozi ili
argumenti.
Naučni zakon
Dvije osobine naučnih zakona:
1. Oni su apstraktni, a ne konkretno-opisni stavovi koji se odnose na neku strukturu.

Unutar određene strukture uvijek se izdvaja jedan odnos, a sama struktura se
pojednostavljuje na elemente bez kojih zakon ne može postojati.
2. Svi imaju historijski karakter, koji je kod različitih naučnih područja nejednako
zastupljen. U prirodnim naukama historičnost je mnogo manje uočljiva neko kod
nauka koje tretiraju dijelove stvarnosti u kojima su promjene brže.
Tri osnovne vrste zakona prema predmetu:
1. zakoni veze: funkcionalni i funkcionalno-genetički zakoni
2. strukturni zakoni, odnose se na strukturu tijela, spojeva, organizama itd.
3. zakoni skupa
Po gnoseološkoj funkciji moguće je razlikovati:
1. deskriptivne zakone kojima se konstatira određen suštinski odnos i međuovisnost

bilo predmeta i pojava, bilo njihovih osobina
35
2. eksplikativni zakoni koji objašnjavaju same pojave u njihovom nastanku, mijenjanju
i razvoju.
Prema kriteriju važenja možemo razlikovati: stroge (dinamički zakoni) i više ili manje
vjerovatne zakone (statistički zakoni).
Prema općenitosti njihovog važenja moguće je razlikovati: univerzalne (zakoni koji

vrijede za sveukupnu stvarnost), opće (zakoni pojedinih nauka ili grupa nauka) i
posebne naučne zakone (zakoni koji vrijede za suštinske odredbe unutar pojedinih
nauka, zakon o odbijanju i prelamanju svjetlosti).
Naučna teorija
istraživanja.
Njenu strukturu bitno određuju tri elementa:
1. osnovni rječnik naučne teorije koji sadrži izvjestan broj osnovnih pojmova, a koji se
javljaju u principima ili postulatima same teorije
2. određen broj principa ili postulata teorije
3. manji ili veći broj teorema, koje su izvedene iz postulata
Tipologizacija naučnih teorija prema 5 osnovnih kriterija: prema predmetnom

području, prema spoznajnom porijeklu, prema strukturi, prema općenitosti, prema
stepenu naučne utemeljenosti.
Naučna teorija temelji se na naučnim zakonima, ali i provjerenim iskustvenim

uopćavanjima. Osnovni zadatak teorije je da naučne zakone komentariše, međusobno
povezuje i tumači.
Naučna teorija mora biti iskustveno provjerljiva; mora udovoljiti kriteriju preciznosti;
treba povezivati, objašnjavati i tumačiti provjerena iskustvena uopćavanja i zakone;
treba biti spoznajno plodna; treba biti primjenljiva u nekom obliku ljudske prakse.
Posveta u naučnom radu
Posveta predstavlja izraz potrebe autora da se nekome posebno zahvali za inspiraciju,

podršku, ukazano razumijevanje ili ljubav. U pravilu je posveta usmjerena prema
roditeljima, supružnicima, djeci, cijeloj obitelji, a može i uzorima, prijateljima i sl. Ako
36
se autor opredijeli za posvetu u svom djelu, mjesto joj je na samom početku knjige, iza
mota a ispred predgovora i sadržaja naučnog djela.
Prikupljanje znanstvene publikacije




okvira.
Predgovor u znanstvenom djelu
Predgovor je dio naučnog djela, po pravilu kratak i općeg karaktera, u kojem se obično
iznose razlozi koji su autora podstakli da napiše djelo, kao i eventualni dug koji ima
prema drugima – saradnicima na poslu, starijem kolegi, nastavniku ili rukovoditelju.
Formalne značajke predgovora: po pravilu treba biti kratak i jezgrovit; u njemu se

iznose općenite informacije, opći putokaz, upozorenje i slika o djelu od koje često
zavisi hoće li ono biti pročitano ili ne; po svom položaju u djelu predgovor je na
prednjem dijelu naučnog djela, a po redoslijedu pisanja se piše posljednji, nakon što
je djelo završeno; pisac predgovora je obično autor; u novim izdanjima predgovor se
prakticira zbog toga što je ranija naklada rasprodana, opredijelili se za novo izdanje
djela; ukoliko se prevodi djelo stranog autora, prakticira se predgovor u prevedenim
djelima, koji se objavljuje uz predgovor autora.
37
Sadržajne značajke predgovora: svrha, ciljevi i zadaci istraživanja koje autor u
predgovoru, što je moguće jasnije, markira; motivi/razlozi zbog kojih je autor djela
odlučio pisati o određenoj temi; kome je djelo namijenjeno (motiv i razlog zbog kojeg
je djelo napisano); upoznavanje čitatelja s poteškoćama na koje je autor naišao pri
pisanju djela; zahvalnost saradnicima (treba biti izražena diskretno, bez pretjerivanja i
bez ignorisanja dobijene pomoći).
Pisanje zaključka
Zaključak naučnog i stručnog djela je, uz uvod i centralni dio, najznačajniji dio svakog
naučnog djela. U njemu su istaknuti svi odgovori na pitanja postavljena u uvodu,
najvažnija rješenja postavljenog problema istraživanja. On predstavlja krunu čitavog
rada, sintezu svega što je prethodno analizirano – svih relevantnih spoznaja,
informacija, stavova, naučnih činjenica, teorija i zakona iznijetih u analitičkom dijelu
naučnog djela.
U pisanju zaključka treba voditi računa o tome da on ne bude ni prekratak, ali ni

preopsežan. Dužina mu je u izravnoj vezi s vrstom djela i složenošću teme koja se u
njemu obrađuje. Snaga zaključka manifestira se i u formi kojom je on izložen.
Zaključak je sinteza svega urađenog, dio u kojem autor sabire svoje misli, u kojem se
ponovo vraća u fokus čitateljeve pozornosti. Stoga se u zaključku ne preporučuje
navođenje citata drugih istraživača i naučnika, ali ni prakticiranje fusnota.
Preporučuje se korištenje konciznih i jezgrovitih formulacija, ali i izbjegavanje prakse
da se oni iznose istim riječima i rečenicama kao u izlaganju materije.
Zahvala u sklopu znanstvenog djela
Zahvala se najčešće stavlja između diskusije i literature. U ovom dijelu autori se

zahvaljuju svima koji su im na bilo koji način pomogli tokom njihovog istraživanja ili
pisanja rada. Naučna etika nalaže da se nikome ne zahvaljuje prije nego što se
konzultira sa tom osobom, odnosno prije nego što dobije odobrenje.
Citiranje u znanstvenim i stručnim radovima
Svako naučno i stručno djelo u svom sastavu sadrži dvije vrste teksta – jednu koja
izražava autorovu misao, spoznaje i ideje, i drugu koja je manifestacija tuđih misli i
spoznaja. Korištenje tuđih misli, spoznaja, podataka i ideja nije zabranjeno. Procedura
koje se autor mora držati prilikom korištenja tuđih misli, spoznaja, podataka i ideja
naziva se citiranje. Citiranjem se ilustrira neki problem. Citat često služi i kao dokaz,
iako mu tu dimenziju treba izbjegavati jer dokazi moraju biti vlastiti, a ne tuđi
38
argumenti. Citat se svojim sadržajem mora uklapati u tekst na način da s njime čini
organsko jedinstvo, da se ne osjeća nikakav prelaz s vlastitog teksta na citat. Ako je
određeni dio iz drugog djela napisan na nekom od stranih jezika, moguće je citirati na
jeziku na kojem je napisan, a može se i prevesti na jezik djela u kojem se citira.
Preuzimanjem teksta drugog autora tekst se stavlja među znakove navođenja, a
potom se u fusnoti navodi djelo iz kojeg je citirano. Citatu se ponekad može nešto
dodati kako bi smisao citiranja bio upotpunjen. U tom slučaju dodatak se stavlja u
zagradu, a uz njega je moguće staviti inicijale autora kako bi se znalo da se radi o
njegovom dodatku, a ne dijelu citiranog teksta.
Oblikovanje naslova znanstvenog djela
Naslov naučnog djela predstavlja svojevrsno ogledalo naučnog djela, njegov

najočevidniji i najčitaniji dio, dio na osnovu kojeg se čitatelj često odlučuje vrijedi li
djelo čitati ili ne, jer se njime izražava i osnovni sadržaj konkretnog djela. Naslov mora
istovremeno biti i koncizan i precizan i izrazit, tjč. u preciznom i sažetom obliku treba
što adekvatnije i potpunije odražavati i izražavati sadržaj i predmet djela. Naslov treba
biti kratak, ali ne i prekratak. Naslov ne smije biti ni predug, jer u tom slučaju
zamagljuje temu, zamara i izaziva dosadu. Postoji mogućnost izbjegavanja predugih
naslova. Radi se o tome da se naslov razlomi, te da se uz naslov iskoristi i podnaslov u
funkciji preciznijeg određivanja teme koja je predmet naučnog djela.
Odlike dobrog znanstvenog djela
U većini slučajeva kvalitet nekog naučnog djela ne zavisi od njegovog obima, poznata
su neka epohalna otkrića saopštena na malom broju stranica (Ajnštajnova teorija
relativiteta). Obim rada zavisi od mnogih faktora i može da varira za pojedine naučne
discipline, grane, teme, doprinoseći u većoj ili manjoj mjeri samom kvalitetu rada.
Ono što je pri tome od ogromnog značaja jeste činjenica da predmet bude iscrpljen,
da rad predstavlja koliko je god to moguće, da predstavlja definitivnu studiju o jednom
problemu, tako da se o tom problemu nakon nekoliko godina može ponovo pisati ili da
se može dopunjavati. U rad ne treba unositi ništa što nema veze sa temom. Mnogima
tokom pisanja padne na um neko pitanje koje je zanimljivo ali koje izlazi iz okvira
teme, pa umjesto da ga samo spomenu oni počnu pisati nadugo i naširoko o tom
pitanju. Rad ne treba pretrpavati beznačajnim pojedinostima. Ne ponavljati ono što je
već na neki način rečeno. Ne objašnjavati činjenice koje su same po sebi dovoljno
jasne i razumljive.
Analiza i sinteza
39
Metod analize – misaono teorijsko i praktično rastavljanje svakog složenog predmeta
spoznaje na njegove činitelje ili sastavne dijelove, momente i aspekte, rastavljanje
općeg na posebne momente, te rastavljanje cjeline na dijelove. Cilj je traganje za
odgovorima na pitanja tipa od čega su sastavljene, kakva im je strukturan i sastavni
dijelovi, kako se ti dijelovi i skupovi jedinica integrišu u cjelovit sistem, šta je to što ih
drži na okupu, koji od elemenata je dominantan itd.
Metoda sinteze – za jedne je ona proces uopćavanja u kojem nastaju sve apstraktniji
pojmovi u usporedbi sa prethodnima, za druge je povezivanje analizom dobivenih
elemenata, treći u njoj vide proces spajanja dijelova i elemenata u cjelinu.
Razlike analize i sinteze:
1. Analiza je početni a sinteza završni proces spoznaje određenih pojava. Cilj analize je
spoznaja činitelja, dijelova, strana složenih pojava, a cilj sinteze je sastavljanje tih
dijelova i činitelja u cjelinu.
2. Pri kretanju mišljenja u njima analiza i sinteza su metodski suprotni procesi. Kod
analize se mišljenje kreće od cjeline prema dijelovima, a kod sinteze suprotno.
3. Suprotnost između analize i sinteze se manifestira i u onome što se njima otkriva.

Analizom se otkrivaju raznovrsnost i dijelovi, a sintezom jedinstvo i cjelina pojave.
Zajedničke odlike analize i sinteze:
1. Predmet istraživanja
2. Konačni cilj istraživanja
3. Međusobno se pretpostavljaju iz jednostavnog razloga jer se cjelina može razumjeti

jedino razumijevanjem dijelova, ali i dijelovi se mogu shvatiti samo kao dijelovi cjeline.
Znanstvene i stručne publikacije

postojećeg znanja.
40
argumentima.
Znanstvena deskripcija
Deskripcija ili opis istraživane pojave je, simboličkim jezikom nauke, iskazan
neposredni dožilvljaj i prvi dojam u odnosu na predmet istraživanja. Deskripcijom
postižemo opći uvid u pojavu. Uvjeti koje naučna deskripcija mora zadovoljiti:
valjanost, objektivnost, potpunost, sistematičnost i preciznost.
Nužna pretpostavka za valjanost naučne deskripcije je precizno definisanje onoga što

se želi opisati, a potom i prikupljanje podataka koji se odnose na ono što želimo
opisati.
Najbolji način objektivnog opisivanja istraživanih pojava je prakticiranje logike da istu

pojavu istovremeno opisuje više osoba. Istovrsnost dobivenih rezultata je potvrda
objektivnog opisa.
Potpunost znači zahvaćanje opisivanih pojava i procesa u cjelini.
Sistematičnost naučne deskripcije znači pridržavanje plana u opisivanju istraživane

pojave ili procesa koji je prethodno utvrđen.
Preciznost u opisivanju znači opis pojave kojim se mogu identificirati sitnije razlike u
obilježju koje pratimo.
Znanstvena klasifikacija
Klasifikacija je podjela ili rastavljanje jednog općeg na posebne pojmove koje je

sistematska, dosljedna i potpuna. Npr. klasifikacija nauke – nauka se dijeli na prirodne
i društvene; svaka od tih grupacija se dalje dijeli; društvene nauke mogu se podijeliti
41
na opće i posebne; svaka od tih grupa sastoji se od pojedinačnih naučnih disciplina
itd. Klasifikacija je dvostruki spoznajni proces. Ona je, s jedne strane, unutrašnja
klasifikacija pojava koje su predmet istraživanja ili pak nekih svojstava tih pojava. S
druge strane, klasifikacija podrazumijeva i određivanje mjesta istraženih pojava u
okviru nekih drugih pojava ili neke više kompleksnije klasifikacije.
Najznačajnija pravila klasifikacije:
1. Princip određenosti predmeta klasifikacije – opći pojam koji se klasificira mora biti
jasno određen i u pogledu obujma i u pogledu sadržaja.
2. Princip jedinstvenosti klasifikacije – čitava klasifikacija mora počivati na

jedinstvenom principu, principu diobe, osobini koja karakterizira čitavu klasu pojava.
3. Princip potpunosti, odnosno iscrpnosti i adekvatnosti – u protivnom klasifikacija

neće moći biti naučno validna.
4. Princip relativne posebnosti svakog člana podjele u okviru općeg pojma koji se dijeli
– članovi diobe moraju se međusobno razlikovati, moraju biti precizno i jasno
razgraničeni jedni od drugih.
5. Rad kao najviši pojam klasifikacije mora sadržavati karakteristiku sadržaja vrste,
odnosno svojstvo koje je karakteristično svim vrstama i podvrstama u okviru roda, ali i
svim članovima u okviru svake od vrsta ili podvrsta.
Bilješke
Pisanje bilješki omogućava nam vanjsko skladištenje informacija za kasnije korištenje.

Nerazumno je očekivati da ćemo se svih informacija koje smo čuli na predavanjima
uspjeti sjetiti kad nakon nekog vremena to gradivo budemo učili za ispit. Često se
događa i da nam se neke informacije ili primjeri koje čujemo na predavnjima čine
same po sebi razumljivima i ne želimo ulagati napor kako bismo ih zapisali, a kada
krenemo učiti za ispit, shvatimo da smo ih zaboravili. Pisanje bilješki pomaže našoj
koncentraciji ka usmjeravanju pažnje, pomaže nam da se fokusiramo na predavanje
koje slušamo ili tekst koji čitamo. Pomaže nam i da organiziramo informacije koje
primamo. Postoje razni načini na koje možemo praviti bilješke. Različitim ljudima
odgovaraju različiti načini, ovisno o tome kakve stilove učenja preferiraju.
Da li je anketa zavisna ili nezavisna?
42
Anketa je zavisna varijabla. Zavisne varijable su varijebale na koje se djeluje ili koje
predstavljaju posljedice, varijable čiji se efekti mijenjaju uz promjene i utjecaj
nezavisnih varijabli.
Varijabla je svaka veličina koja se može mijenjati i razlikovati u vremenu i prostoru.
Intervju je nezavisna varijabla. Nezavisne varijable su varijable koje djeluju ili

predstavljaju uzroke, varijable čije promjene utječu na efekte zavisnih varijabli.
Prilozi
Prilozi dolaze na samom kraju naučnog djela – iza popisa literature, a ispred indeksa
pojmova i imena. U priloge ulazi sve što čitatelju može pomoći u čitanju osnovnog
teksta – zanimljivi prikazi, anketni upitnici, grafikoni, slike i tablice i sl.
Znanstveni članak
Naučni članak je napisan i objavljen opis originalnih rezultata naučnog istraživanja u

publikaciji koja je lako dostupna međunarodnoj naučnoj javnosti, a napisan je tako da
se istraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti. Naučni članak mora imati ove
najvažnije elemente: naslov, sažetak, uvod, razradu glavne tematike s rezultatima
istraživanja, zaključak, pozivne bilješke (fusnote), popis korištene literature i priloge
(ako postoje). Svi naučni članci se hijerarhijski mogu sistematizirati u četiri kategorije i
to: izvorni naučni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak i izlaganje sa
naučnih skupova.
Izvorni naučni članak predstavlja originalno naučno djelo. Njime su prvi put iznijete
određene naučne činjenice, spoznaje i teorije. Odlika ovog tipa naučnog članka jeste
mogućnost ponavljanja istraživanja na temelju kojeg se iznose postignuti rezultati.
Prethodno priopćenje ili naučna bilješka je prva kraća obavijest o određenom

istraživanju. Sadrži određene naučne informacije. Prethodno priopćenje nije krajnje
upoznavanje s rezultatima provedenog istraživanja. Istraživanje nije okončano i ono
još uvijek može dovesti do naučnih činjenica i spoznaja koje u prethodnom priopćenju
nisu dokučene.
Pregledni članak ne mora sadržavati originalne rezultate istraživanja. On na novi i

drugačiji način može prikazati rezultate već provedenog i javnosti prezentovanog
naučnog istraživanja. Za pregledni članak se može reći da čini formu sistematiziranja,
ocjene, komentarisanja i prezentovanja tuđih, ali i vlastitih rezultata istraživanja.
43
Za izlaganje sa naučnih skupova često se koristi termin konferencijsko priopćenje, jer
se takvi članci izlažu na naučnim skupovima i štampaju u zbornicima radova takvih
skupova. Da bi bilo tretirano kao neki od naučnih članaka, konferencijsko priopćenje
mora pratiti određena recenzija, odnosno naučna potvrda ili ocjena, da se radi o
nekom od naučnih članaka, koja treba biti prihvaćena od uredničkog ili redakcijskog
odbora naučnog skupa. Ukoliko nema takve ocjene, konferencijsko priopćenje se
tretira samo kao stručni članak.
Divizija
Divizijom ili diobom se označava postupak kojim se dolazi do diobnih članova, nižih
pojmova od kojih je sastavljen svaki konkretni pojam i koji ulaze u opseg tog pojma.
Da bi postupak divizije bio logički ispravan, mora se pridržavati tri temeljna principa:
princip adekvatnosti, jedinstvenosti i potpunosti. Princip adekvatnosti podrazumijeva
da dioba ne smije biti ni preuska ni preširoka, odnosno ne smije rezultirati ni s
premalo niti s previše članova diobe. Princip jedinstvenosti podrazumijeva da je dioba
provedena po jednom načelu, te da se članovi izvršene diobe međusobno isključuju.
Princip postupnosti podrazumijeva obavezu da se dioba provede postupno, bez
preskakanja diobnih članova.
Vrste metoda
Podjela i vrste naučnih metoda: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize

sadržaja, metoda analize sinteze, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda
apstrakcije i konkretizacije, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije,
metoda deskripcije, metoda kompilacije, metoda komparacije, statistička metoda,
matematička metoda, metoda modeliranja, kibernetička metoda, eksperimentalna
metoda, dijalektična metoda, historijska metoda, generička metoda, empirijska
metoda, metoda anketiranja, metoda intervjuisanja.
Bibliografija
Svako naučno djelo u svom sastavu ima popis korištene literature ili bibliografiju.
Popis literature obuhvata sve izvore koje je autor prilikom izrade svog djela na bilo koji
način koristio – knjige, članke, studije, priručnike, enciklopedije, rječnike, statistike,
propise, novine i sl. Treba se pridržavati pravila da popis literature treba biti potpun i
tačan, da su uneseni podaci pouzdani i provjereni. Treba biti i savremen, odnosno da
je u njemu korištena najnovija literatura. Treba biti i sistematičan, urađen pregledno i
po nekom usvojenom sistemu. Kriteriji sistematizacije: sistematizacija koja slijedi
alfabetski popis literature, sistematizacija prema vrsti djela, prema jeziku na kojem je
44
djelo napisano, prema vremenu nastajanja konkretnog izvora, prema zemljama
porijekla izvora. Svaki bibliografski izvor mora sadržavati prezime i ime autora (grupe
autora), naziv djela, izdavač, mjesto izdavanja, godina štampanja djela. Ako se radi o
naučnom članku, objavljenom u zborniku ili naučnom časopisu, bibliografska jedinica
mora sadržavati prezime i ime autora, naziv naučnog ili stručnog članka, ime naučnog
časopisa ili zbornika radova, izdavač, godina štampanja časopisa ili zbornika, kod
naučnog časopisa i broj časopisa, te stranice zbornika ili časopisa na kojima se članak
nalazi.
Razlika između anketnog upitnika i intervjua
Intervju kao i anketa koristi pitanja da bi se došlo do odgovora o predmetu

istraživanja. Ali se od ankete razlikuje u dvije značajke. U intervju se pitanja postavljaju
usmeno, u razgovoru s ispitanikom. Za razliku od ankete, koja u većini slučajeva
predviđa veoma kratke odgovore ili da/ne odgovore, intervju podrazumijeva odgovor
koji se sastoji od najmanje jedne rečenice, a obično i od nekoliko njih.
Znanstvena zvanja i istraživači
Glavni nositelji svih aktivnosti naučno istraživačke djelatnosti jesu naučnici i istraživači,
iako uz njih, na sveučilištu i nacionalnoj akademiji nauka i umjetnosti, naučno
istraživačku djelatnost obavljaju i sveučilišni nastavnici i saradnici kao i uvaženi
akademici. Sve relevantne značajke o naučnicima i istraživačima koje bi trebali
poznavati akademici i magistri, doktori, naučnici i istraživači, nastavnici i saradnici u
nastavi, ali i ostali intelektualci, moguće je sistematski i koncizno svrstati u tri
tematske jedinice: naučnici u naučnim zvanjima, istraživači u istraživačkim zvanjima,
izbor naučnika i istraživača.
Sud
Sudom se označava spoj dvaju pojmova, i to spoj u kojem se o odnosu jednog pojma
prema drugom nešto tvrdi ili odriče. Ovisno o tome da li se o odnosu dvaju pojmova
nešto tvrdi ili odriče, sudovi mogu biti istiniti i neistiniti.
Po predmetu razlikujemo atributivne, relacione, procesne i čnjenične sudove.

Atributivni – sudovi koje karatkeriše neka atributivna odredba (kvantitativna ili
kvalitativna). Relacioni – sudovi kojima su predmet određene relacije. Procesni –
sudovi čiji je predmet proces, radnja ili događanje. Činjenični – sudovi o činjenicama.
Po logičkom sadržaju (prema onom što se zamišlja, kako se zamišlja i u kojem se

opsegu zamišlja) razlikujemo sudove prema kvantiteti i prema kvaliteti logičkog
45
sadržaja. Prema kvantiteti (obujmupojma subjekta) razlikujemo generalne,
individualne i sl. Prema kvaliteti razlikujemo afirmativne ili potvrdne, negativne i
upitne.
Po stepenu složenosti suda razlikujemo jednostavne, složene i spojene sudove.
Metod
Riječ metoda je grčkog porijekla (methodos=put, način, istraživanje) i označava planski

postupak ispitivanja i istraživanje neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje
nekog cilja na filozofskom, naučnom, političkom ili praktičnom području.
Naučna metoda je skup različitih postupaka kojima se naučnik koristi u naučno

istraživačkom radu da bi istražio i izložio rezultate naučnog istraživanja u određenom
naučnom području, polju, grani, ogranku ili naučnoj disciplini. Naučna metoda može
se označiti kao način i put dolaska do naučne spoznaje o pojavama u prirodi ili
društvu.
Metoda komparacije
Komparativna metoda je postupak upoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava,

procesa i odnosa, odnosno utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju iintenzitetu i
razlika među njima. Sastoji se u činjenici bez upoređivanja nije moguće konstatirati ni
sličnosti, niti razlike i suprotnosti između nekih pojava i objekata. A bez toga nema ni
naučne spoznaje. Da bi se komparacija mogla primijeniti nužan uvjet jepostojanje istih
ili bar sličnih osobina kod više vrsta pojava. Te sličnostii različitosti mogu se ticati
različitih osobina – njihovog sadržaja, oblika, kvalitete, strukture, funkcija, načina
nastanka i sl.
Komparativnu metodu bitno određuje nekoliko momenata: utvrđivanje određenih

osnovnih sličnosti kod pojava poznatih od ranije i novih koje se istražuju; postavljanje
osnovne hipoteze da i nova pojava ima slične osobine, strukturu organizaciju, oblike,
pocese, odnose i ponašanja kao i poznata pojava; provjeravanje postavljene osnovne
hipoteze i njenih specifičnosti u oblasti nove pojave; sistemsko i što potpunije
upoređivanje osobina od ranije poznate pojave i nove pojave; klasifikacija nove pojave
ili vrste pojava u okviru ili sistemu proširene spoznaje.
Prednosti komparativne metode – mogućnost dobivanja cjelovitih podataka o

oblicima društva, čovjeku postaje dostupno i sagledavanje društvene strukture, kao i
činjenice u vezi s razvojem pojedinih ljudskih cjelina.
46
Poteškoće i nedostaci komparativne metode – poteškoće u vezi s formiranjem
pouzdane komparativne evidencije, ograničenja koja su u vezi s vremenom i
prostorom, istraživač ne smije biti opterećen predrasudama, rješavanje samo
praktičnih problema a zanemarivanje teorijskih istraživanja, nepouzdanost podataka,
često se dobiveni podaci nedovoljno kritički provjeravaju i ocjenjuju itd.
Navođenje literature znanstvenog djela
Svako naučno djelo u svom sastavu ima popis korištene literature ili bibliografiju.
Popis literature obuhvata sve izvore koje je autor prilikom izrade svog djela na bilo koji
način koristio – knjige, članke, studije, priručnike, enciklopedije, rječnike, statistike,
propise, novine i sl. Treba se pridržavati pravila da popis literature treba biti potpun i
tačan, da su uneseni podaci pouzdani i provjereni. Treba biti i savremen, odnosno da
je u njemu korištena najnovija literatura. Treba biti i sistematičan, urađen pregledno i
po nekom usvojenom sistemu. Kriteriji sistematizacije: sistematizacija koja slijedi
alfabetski popis literature, sistematizacija prema vrsti djela, prema jeziku na kojem je
djelo napisano, prema vremenu nastajanja konkretnog izvora, prema zemljama
porijekla izvora. Svaki bibliografski izvor mora sadržavati prezime i ime autora (grupe
autora), naziv djela, izdavač, mjesto izdavanja, godina štampanja djela. Ako se radi o
naučnom članku, objavljenom u zborniku ili naučnom časopisu, bibliografska jedinica
mora sadržavati prezime i ime autora, naziv naučnog ili stručnog članka, ime naučnog
časopisa ili zbornika radova, izdavač, godina štampanja časopisa ili zbornika, kod
naučnog časopisa i broj časopisa, te stranice zbornika ili časopisa na kojima se članak
nalazi.
Mikrostruktura znanstvenog rada: odnos rečenica, organizacija i karakteristike

ulomaka (članaka i poglavlja)
Rečenica je stilska jedinica pomoću koje se saopćava misao. Dvije najznačajnije

osobine rečenica: koherentnost i raznolikost. Rečenica je koherentna ako je odnos
između pojedinih dijelova i riječi u njoj logičan: sadržaj jedne takve rečenice čitalac
shvata brzo, bez većih napora, ne mora je čitati dva ili više puta. Da bi izbjegao
monotoniju stila, autor u svoje rečenice unosi raznolikost. Talentovan pisac to čini
nesvjesno, on varira svoje rečenice instinktivno, konstruišući ih. To variranje rečenica
može se ticati raznih vidove njihove strukture (kombinovanje složenih rečenica sa
prostim), dužina (kombinovanje dužih rečenica sa kraćim) i reda riječi (odmjenjivanje
običnog reda riječi sa inverzijom). Veza između pojedinih rečenica treba biti čvrsta,
logična, prirodna. Ta veza može biti spoljašnja (kada su rečenice među sobom
47
povezane veznicima, prilozima) i unutrašnja (ako su nanizane bez spoljašnjih znakova i
raspoređene tako da čitalac može lahko shvatiti njihovu logičku povezanost).
Prikupljanje i obrada građe u istraživačkom radu




okvira.
Znanstvenici u metodologiji koji su doprinijeli razvoju metodologije
Miroslav Vujević – Uvođenje u znanstveni rad na području društvenih znanosti
Midhat Šamić – Kako nastaje naučno djelo
Slavo Kukić, Brano Markić – Metodologija društvenih znanosti
Moto i posveta u znanstvenom radu
Pod motom se podrazumijeva oštroumna ili duhovita izreka, citat, fraza, poslovica
kojom se želi poslati određena poruka ili izraziti karakter teme. Stavlja se na početku,
odmah iza naslova naučnog djela. Može se prakticirati i na početku svakog poglavlja,
odmah ispod naslova poglavlja. Moto se ne prakticira u doktorskim disertacijama i
magistarskim radovima.
48
Posveta predstavlja izraz potrebe autora da se nekome posebno zahvali za inspiraciju,
podršku, ukazano razumijevanje ili ljubav. U pravilu je posveta usmjerena prema
roditeljima, supružnicima, djeci, cijeloj obitelji, a može i uzorima, prijateljima i sl. Ako
se autor opredijeli za posvetu u svom djelu, mjesto joj je na samom početku knjige, iza
mota a ispred predgovora i sadržaja naučnog djela.
Izbor teme u znanstvenom radu
Osnovni oblici znanstvene spoznaje
naučni zakon, naučna deskripcija, naučna klasifikacija, naučno objašnjenje, naučno

predviđanje

49


Šta je znanost?
Nauka se određuje kao sistematizirana i argumentovana suma znanja u određenom

historijskom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom
određenih objektivnih metoda. Iz ove definicije proizlaze dva bitna elementa bez kojih
se nauka ne može uobličiti. Jedan je predmet izučavanja, odnosno dio objektivne
stvarnosti čije je izučavanje u sferi interesa određene nauka, a drugi naučna metoda,
odnosno put ili način da se dođe do istine o dijelu objektivne stvarnosti.
Ciljevi istraživanja
Rasvjetljavanje konkretnog problema, pronalaženje odgovora na ono što je definirano

kao nepoznato.
Dijelovi znanstvenog djela
Nema naučnog djela bez tri temeljna dijela koja ga čine: uvod, razrada i zaključak.
Međutim, djelo u stvarnosti sadrži više dijelova od tri navedena, a to su: naslov,
sadržaj, uvod, centralni dio naučnog djela, zaključak, sažetak, popis literature, indeks
pojmova i imena, moto, posveta, predgovor, prilozi.
Skaliranje
Skaliranje je jedan od oblika prikupljanja podataka tehnikom istraživanja, korištenjem

različitih skala, kao instrumenata kojima se ovaj postupak, odnosno tehnika koristi.
Skaliranjem se procjenjuje stepen izraženosti onih svojstava, koje je teško ili
nemoguće kvantificirati.Pogodno je za proučavanje stavova, interesa, kvalitete
određenih proizvoda i sl. Podaci o proučavanim pojavama prikupljaju se putem
posrednog mjerenja – rangiranjem i kategorizacijom
50
Survey metoda
Survey metoda je metoda koja se veoma često primjenjuje u istraživanjima. Pomoću

ove metode ostvarujemo pregledan uvid (survey) u različita svojstva populacije kao
što su: znanja, stavovi, mišljenja, uvjerenja ili interesi ljudi, te je pogodan okvir za
korištenje različitih tehnika, među kojima su najčešće: tehnike upitnika, intervjua I
skale stavova.
Tehnike istraživanja
analiza dokumentacije, anketiranje, skaliranje, posmatranje, fokus – grupa, statističke

tehnike obrade prikupljenih podataka
Organizacija i tok istraživanja
Tok i organizacija istraživanja sastoji se od niza koraka:
Prvi od koraka je prikupljanje potrebne i adekvatne literature koja se odnosi na

ispitivanu i analiziranu problematiku, kako bismo naučno postavili teorijski dio
istraživanja, odnosno temeljito se upoznali sa teorijskim pristupom problema.
Drugi korak je izrada metodološkog koncepta kao osnove za empirijsko istraživanje

problema, te izrada instrumenata istraživanja i odabir uzorka.
Treći korak je istraživanje, odnosno prikupljanje podataka vezanih za postavljeni cilj.
Četvrti korak je posvećen analizi i interpretaciji prikupljenih podataka.
Peti korak predstavlja izradu prezentacije istraživanja.
Eksperiment
Eksperiment podrazumijeva naučno istraživačku metodu koja utvrđuje uzročno-

posljedične vezei odnose između pojava; tehnika prikupljanja naučnih podataka.
Metod teorijske analize
Ova metoda nalazi svoju primjenu u različitim naučnim istraživanjima, a posebnu

primjenu ima u proučavanju komunikoloških fenomena za koje postoje pouzdani
teorijski izvori. Kao izvori koji mogu pružiti korisnu građu za metod teorijske analize
koriste se: medijske publikacije, monografije, priručnici, opća i stručna komunikološka
literatura, naučna djela, naučni članci i rasprave itd. Ovaj metod je osnov u teorijskim
proučavanjima.
51
Metoda teorijske analize u naučno istraživačkom djelu koristi se pri određivanju i
izradi teorijskog okvira istraživanja, odnosno kod uopćavanja i sistematizacije
teorijskog okvira istraživanja, zatim pri postavljanju hipoteza, te pri analizi i
interpretaciji rezultata istraživanja.
Posmatranje
Posmatranje je osnovna tehnika prikupljanja podataka svake nauke. To je prikupljanje

podataka o pojavama putem njihovog neposrednog čulnog opažanja, obavještavanje
o pojavama u njihovom spontanom događanju, toku. Posmatranjem se proširuje
istraživačevo primarno iskustvo. Olakšava istraživaču stjecanje osjećaja cjeline
izučavanog predmeta. Treba praviti razliku između običnog i naučnog posmatranja.
Obično posmatranje nije planirano. Ono je slučajno, nesistematizirano i rezultati mu

mogu biti netačni. Prema tome, ne može biti siguran temelj za naučno zaključivanje.
Naučno posmatranje je sistematsko i planski vođeno. U njegovom planiranju utvrđuje

se predmet posmatranja, kao i vrijeme i prostor u kojem će ono biti izvršeno, te
instrumenti koji će pri tome biti korišteni. Ovim pristupom omogućava se dobivanje
kompleksne slike pojave ili procesa koji se posmatra, njihove evolucijske
transformacije, pozitivni i negativni utjecaji, koje na posmatranu pojavu/proces imaju
pojedini faktori, uslovi itd.
Podjela naučnog posmatranja: izravno i neizravno (neposredno i posredno),

pojedinačno i masovno, sa sudjelovanjem i bez sudjelovanja.
Prikupljanje i obrada građe u znanstvenom djelu

Prilikom prikupljanja dokumentacije nužno je voditi računa da se predmet iscrpi. Ako
je autor savjesno tragao za dokumentima, otkrio i proučio glavnu dokumentaciju
(izvore i napise o nekom predmetu), može biti skoro siguran da se upozna s osnovnom
građom koja o određenom predmetu postoji i da mu, prema tome, nije izmaklo ništa
bitno. Treba nastojati da se o nekom predmetu prikuši što više zabilježaka. Ukoliko
neko ima više zabilježaka, utoliko ima više izgleda da iz njih izabere dobre zabilješke i
napiše dobar rad. Da bi se sakupila dovoljna dokumentacija, tako da se od nje može
stvoriti dobar naučni rad, djelo, može da potraje mjesecima, godinama, što zavisi od
obima istraživanja. U prikupljanju dokumentacije ne smiju se prelaziti okviri teme,
Treba se striktno ograničiti na građu koja je u vezi s temom, ne bilježiti ono što izlazi iz
njenog okvira, ma koliko bilo zanimljivo i privlačno.
52

Metodologija Komunikoloških Istraživanja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Metodologija Komunikoloških Istraživanja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Definicija metodologije znanstveno – istraživačkog rada

Metodologija je nauka o metodama naučnog istraživanja.

U širem smislu metodologija je nauka o cjelokupnosti svih oblika i postupaka

Metodologija je naučna disciplina u kojoj se kritički ispituju i eksplicitno izlažu različite

Metodologija je nauka o metodama koje se primjenjuju u naučnom istraživanju pri

Polazi se od ontološkog pitanja što postoji i kako, a od odgovora na ta pitanja ovise

Etimološko značenje metodologije znanstveno – istraživačkog rada

Riječ metoda je grčkog porijekla (methodos=put, način, istraživanje) i označava planski

Klasifikacija metodologije znanstveno – istraživačkog rada

1. Opća metodologija naučnog istraživanja izučava i prezentuje opće spoznaje o

2. Posebne metodologije naučnog istraživanja izučavaju i prezentuju specijalistička

Naučna metoda je skup različitih postupaka kojima se nauka koristi u naučno

Osnovne značajke naučnih metoda: objektivnost, pouzdanost, preciznost, sustavnost i

Podjela i vrste naučnih metoda: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize

Osnovne značajke znanstvenih metoda koje je obradio Midhat Šamić

Opće znanstvene metode spoznaje

Komparativna metoda – postupak upoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava,

Metoda deskripcije – postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja činjenica,

Metoda kompilacije – postupak preuzimanja tuđih rezultata naučno istraživačkog

Metoda modeliranja – sistematski istraživački postupak pomoću kojeg se izgrađuje

Metoda uzoraka – ispitivanje dijela skupa na temelju slučajnog izbora jedinica.

Povijesna metoda – postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata i dokaznog

Analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, generalizacija i specijalizacija, apstrakcija i

Analitičko – sintetička metoda

Metod analize – misaono teorijsko i praktično rastavljanje svakog složenog predmeta

Razlike analize i sinteze:

3. Suprotnost između analize i sinteze se manifestira i u onome što se njima otkriva.

Zajedničke odlike analize i sinteze:

2. Konačni cilj istraživanja

3. Međusobno se pretpostavljaju iz jednostavnog razloga jer se cjelina može razumjeti

Metode apstrakcije i konkretizacije

Metoda apstrakcije je namjerno odvajanje nebitnih i siticanje bitnih elemenata i

Metode generalizacije i specijalizacije

Metoda generalizacije je misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog

Metoda specijalizacije je misaoni postupak kojem se od općeg pojma dolazi do novog

Klasifikacija je podjela ili rastavljanje jednog općeg na posebne pojmove koje je

Najznačajnija pravila klasifikacije:

2. Princip jedinstvenosti klasifikacije – čitava klasifikacija mora počivati na

3. Princip potpunosti, odnosno iscrpnosti i adekvatnosti – u protivnom klasifikacija

Metoda indukcije i dedukcije

Potpuna indukcija – u pitanju je zaključivanje koje nastaje kao rezultat poptunog

Nepotpuna indukcija – indukcija koja zaključke stvara na osnovu određenog, manjeg

Metoda dedukcije – suprotna metodi indukcije. Temelji se na suprotnom,

Metoda dokazivanja i opovrgavanja

Neposredni i posredni (direktni i indirektni) dokaz. Neposredni dokaz je svaki dokaz

Pravila dokazivanja: teze moraju imati određeno značenje za naučne spoznaje, a to

Opovrgavanje – metodski postupak, suprotan dokazivanju istinitosti teze.

Oblik i proces znanstvene spoznaje

naučni zakon, naučna deskripcija, naučna klasifikacija, naučno objašnjenje, naučno

Naučnom klasifikacijom dolazi se do bližih spoznaja o pojavama i procesima, bilo da

Naučno objašnjenje (eksplanacija) – utemeljeno na odgovoru na pitanja kako i zašto.

Naučno predviđanje (prognoza) – prodire u dinamiku društvene pojave koja je

Znanstvene činjenice i znanstvena teorija

Naučne činjenice označavaju neko znanje o nečem pojedinačnom, o nekom predmetu

Hipoteza je svojevrsni misaoni odgovor o problemu istraživanja, manje ili više

Izvori iz kojih se hipoteze mogu crpiti:

1. nužnost da se postojeće spoznaje prošire

2. potreba da se valjanost stečenih spoznaja stalno provjerava

3. potreba da se nadvladaju nedostaci već stečenih spoznaja

Situacije kada se nove hipoteze nužno moraju postaviti:

2. kada se istraživač susreće s novom i nepoznatom činjenicom, odnosno sa

1. Hipoteza mora predstavljati logički i posebno naučno teorijski utemeljenu

2. Hipoteza se mora odnositi na predmet istraživanja.