GRIČKI TOP pisac: Dubravka Horvatić

Vrsta djela: legenda

Vrijeme radnje:16 st.
Mjesto radnje: Sisak i Zagreb
Glavni lik: Hasan
Sporedni likovi: zagrepčani, begovi, age i vojnici
Kratak sadržaj:

S kule Lotrščak u dijelu starog Zagreba sto se zove Grič svaki dan točno u podne opali top. Stranci
i neupućeni došljaci se uplaše i iznenade, golubovi se razbježe, a Zagrepčani se osmjehnu i ravnaju
svoje satove. O čemu se radi? Krajem šesnaestoga stoljeća Turci su odlučili zauzeti cijelo hrvatsko
kraljevstvo. Tadašnji sultanov namjesnik u Bosni Hasan-pasa Predojević, koji je imao titulu
beglerbega, najprije je oteo hrvatskom vladaru na prijevaru Bihać, a onda se s vojskom uputio
prema Sisku. Opsjedao ga je i napadao 1591. do 1593. tri puta i to svaki put po nekoliko tjedana ili
nekoliko mjeseci. I dok je njegova vojska plandovala oko opkoljenog Siska, Hasan-pasa je s dvije
ili tri tisuće konjanika upadao u okolna sela te palio i pljačkao, a uhvaćeno stanovništvo odvodio u
roblje prodajući ga u dalekim krajevima Turskog Carstva ili tražeći golem otkup za bogataše, ako
bi koga od njih zarobio. Sa svojih obrambenih zidova i kula Zagrepčani su sa zebnjom promatrali
kako gore sela na drugoj obali Save. Zagrepčani nemaju top koji bi s Griča mogao dobaciti preko
Save. Zato je Hasan-pasa Predojević bezbrižno razapeo šatore i uživao u turskoj glazbi i
plesačicama. A njegovi vojnici radili uobičajene vježbe i vojničke poslove. Hasan-pasa bio je u
izviđanju da procijeni mogućnosti osvajanja bogatoga grada, ali tek kad osvoji Sisak. Zagrepčani
su naslućivali sto namjerava pa su se iz dana u dan utvrđivali i nabavljali sto vise oružja. Jednog
dana dok su Turci plandovali na savskoj obali, a Hasan-pasa uživao u svom šatoru, Zagrepčani su
iz bečke ljevaonice krišom dopremili top velikog dometa i pomoću dizalica i kolotura ga digli na kulu
Lotrsčak. Cijev su mu usmjerili prema Savi.
Točno na šator opasnog i silnog Hasan-pase Predojevića. I dok je jednog lijepog proljetnog dana
Hasan-pasa sjedio u svom šatoru okružen agama i begovima za niskim stolićem, a glavni kuhar
mu na srebrnom pladnju donosio golemog turopoljskog pijetla, najednom je odjeknuo strahovit
prasak, a debeli pijetao istog trena ispari iz kuharevih ruku zajedno s pladnjem. Kroz šator je
prohujao vihor kao da je udario grom iz vedra neba. Od siline vihora porušili su se svi šatori, a age,
begovi i posluga popadali po zemlji od straha. Jedva su se iskoprcali ispod šatora i dali se u paničan
bijeg. To je opalio top s Griča, a kugla je odnijela Hasan-pašina pijetla i od njezine silne brzine
nastao je zračni kovitlac koji je porušio šatore sto su joj bili na putu. Zagrepčani i nisu znali kakav
je učinak imao njihov top. To su saznali tek od turskih zarobljenika poslije bitke kod Siska:
prestrašeni turski voda pobjegao je sto dalje od Zagreba, a poraz kod Siska zaustavio je sva daljnja
turska napredovanja. Tako Zagreb nikad nije pao u turske ruke. A Gricki top i danas svakog dana
točno u podne grune u sjecanje na taj davni i slavni hitac.
Opis likova:
Od stvarnih osoba nešto vise se ističe HASAN-PASA PREDOJEVIC, o kojem na temelju piščeva
pripovijedanja možemo zaključiti da je uporan, samouvjeren, sklon dobrom jelu i uživanju, no u
kritičnim trenucima ne ponaša se bas junački: Sretan sto je spasio glavu, prestrašen i razdražen
odjahao je na obale Kupe.
Bilješke o piscu:
Dubravko Horvatić rođen je u Zagrebu, gdje je završio klasičnu gimnaziju i filozofski fakultet
(komparativnu književnost i povijest umjetnosti). Svoj je rad započeo kao voditelj Galerije
Studentskog centra, zatim prelazi u Društvo književnika Hrvatske i postaje njihovim tajnikom, te se
ističe kao urednik nekoliko dječjih časopisa i listova. Počevši s godinom 1972. slovi kao istaknut,
ali isto tako rado prešućivan, pa čak i progonjen hrvatski književnik (otac mu je bio domobranski
časnik), čija su djela bila zabranjivana gotovo dvadeset godina. U to je vrijeme, usto što neumorno
piše i stvara djela koja će se tek kasnije moći nesmetano čitati, na visokim dužnostima u Matici
hrvatskoj čiji će, godine 1992., postati potpredsjednik. Tri je godine glavni urednik tjednika za
kulturu Hrvatsko slovo (1995.-1998.). Autor je preko 50 knjiga u kojima pronalazimo mnoštvo
pjesama, novela, putopisa, eseja, kritika te književnih radova za djecu. Bio je ugledan član Hrvatske
demokratske zajednice.
Grički top
AUTOR: DUBRAVKO HORVATIĆ

Autor Dubravko Horvatić u jednoj je knjizi napisao najpoznatije hrvatske

legende iz nekih hrvatskih krajeva. One se uglavnom tiču nastanka nekih
gradova, rijeka ili jezera ili se bave pitanjima kako su nastala imena nekih
danas poznatih i gusto naseljenih gradova. Također, one govore o nekih
poznatim bitkama, seobama i običajima.

Narod je od davnina pokušavao objasniti kroz priču događaje i okolinu u kojoj

je živio. Ta objašnjenja nisu bila znanstvena već nadahnuta pjesmom i
ispričana kroz maštu ljudi. Ona su ponekad nastala i iz snova pojedinih ljudi.

Legende ovdje prepričane autor je prenio iz različitih izvora i knjiga, a neke

od njih je i sam čuo pa ih je prenio i tako ispričao.

Knjiga se sastoji od dvadeset legendi, a nosi naslov prema imenu jedne od

njih – Grički top. One donose niz zanimljivih priča kao što su nastanak pulske
Arene, nastanak rijeka u Istri, o sestrama Tugi i Bugi koje su zaslužne za
dolazak Hrvata na današnje prostore i po kojima je grad Gospić dobio ime, o
Plitvičkim jezerima, o Uzdah kuli i Uzdah gradu, o Crvenom jezeru i mnoge
druge.

Kada je pisao knjigu autoru je cilj bio da priče budu prenesene kao u narodnoj
predaji jer na njima se i temelje te da pripovijedanje bude neposredno i
pomalo naivno.

Legende su kratke pripovijesti, uglavnom usmene predaje, a govore o

nastanku nekih naselja, imena gradova i mjesta, o ratnim borbama i junacima
i drugim srodnim temama. Pripovjedač u njih unosi nestvarne i bajkovite
elemente pa često imaju oblike fantastične pripovijesti. Možemo često vidjeti,
pogotovo u starijim legendama, da autor za glavne junake ima vile, vještice,
divove ili neke druge slične likove koji su nam poznati i iz narodnih bajki.

Iako nam se u prvi mah čini da su legende poučne i da nas obavještavaju o

nekih događajima, one su i plod mašte autora pa tako nisu previše pouzdan
izvor povijesnog događaja. Kada koristimo naziv “legenda” obično njime
označujemo neki izmišljen ili maštom prenesen događaj.

Opisat ćemo četiri legende iz knjige “Grički top” – priče “Grički top”, “Oranje
diva Dragonje”, “Lijek iz zaleđena jezera”, “Krvavi most”.
Grički top

Svaki dan u podne u Zagrebu u starom dijelu grada koji se zove Grič s Kule
Lotrščaka opali top. Svi oni koji ne znaju, stranci i došljaci, jako se iznenade
i prestraše, a Zagrepčani s ponosom i smiješkom rihtaju svoje satove.

Kako je zapravo došlo do ove legendarne priče?

Naime, potkraj 16. stoljeća Turci su odlučili kako će zaposjesti cijeli hrvatsko
kraljevstvo. Hasan-paša Predojević bio je tadašnji Sultanov namjesnik u
Bosni te je imao i titulu beglerbega. Na prevaru je oteo hrvatskom vladaru
Bihać, a sada je odlučio učiniti isto sa Siskom.

U razdoblju između 1591. do 1593. godine zaposjeo je Sisak tri puta i to je

svaki puta trajalo od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.

I dok se njegova vojska nalazila u Sisku on je sa svojim konjanicima kojih je

bilo od dvije do tri tisuće pljačkao po selima, ubijao ili odvodio nedužno
stanovništvo u roblje. U Turskom carstvu prodavao je robove, a ako bi se
dogodilo da bi uspio uhvatiti pokojeg bogataša, za njega bi tražio velik otkup.

Za to vrijeme Zagrepčani su gledali prema drugoj obali Save, kako gore sela.
Bili su zabrinuti jer nisu imali top koji bi s Griča mogao opaliti tako daleko.
Hasan-paša Predojević to je i znao te je bezbrižno postavi šatore i uživao s
plesačicama. Njegova vojska izvodila je uobičajene vježbe.

Sve je teklo po planu za Hasan-pašu. Otišao je u izvidnicu kako bi mogao

procijeniti koje su mu mogućnosti za osvajanje grada Zagreba, ali to je imao
u planu tek kada osvoji Sisak.

Zagrepčani su znali što Hasan-paša smjera pa su svakoga dana radili na

tome da dopreme što više oružja kako bi se mogli obraniti. Tako su jednoga
dana kada Hasan-paša nije gledao jer je uživao u svom šatoru, dopremili iz
Beča, iz tamošnje ljevaonice, veliki top i postavili ga na kulu Lotrščak. Cijev
topa usmjerili su upravo na šator Hasan-paše.

Jednog proljetnog dana kada Hasan-paša nije ništa slutio te je uživao s

agama i begovima, a kuhar mu je donosio pijetla na srebrnom pladnju,
odjeknulo je nešto poput vihora i svi šatori su se srušili, a Hasan, begovi, age
i svi ostali popadali su na pod. Od straha su jedva ustali i dali se u bijeg.

Opalio je top s Griča! Kugla iz topa je odnijela pijetla kojeg se Hasan

spremao pojesti, a zračni kovitlac koji se stvorio srušio je sve šatore.
Zagrepčani još dugo nisu znali kakav je učinak imao top. Saznali su to tek od
turskih zarobljenika nakon što je bila okončana bitka kod Siska.

Turski vođa se toliko prestrašio da je pobjegao što dolje od Siska i od

Zagreba. Bitka kod Siska prekinula je sva daljnja turska napredovanja, a
Zagreb nikada nije bio u rukama Turaka.

Grički top od tada svakoga dana točno u podne podsjeti na taj davni hitac
koji je spasio grad Zagreb.

Vrijeme radnje: 16. stoljeće

Mjesto radnje: Zagreb, Sisak

Likovi: Hasan-paša Predojević, Zagrepčani, Turci…

Analiza likova

U legendi se niti jedan lik posebno ne ističe. Zagrepčani i Turci djeluju kao
kolektiv, Zagrepčani da obranili svoj grad, a Turci da bi ga zaposjeli.

Glavna radnja vrti se oko topa jer on je na kraju zaslužan za obranu grada.

Od svih likova možemo istaknuti samo Hasan-pašu Predojevića.

Hasan-paša Predojević – uporan, tvrdoglav i samouvjeren kada vodi i kada

se bori protiv nemoćnih. Volio je uživati u ženama, jelu i piću. Kada je top
opalio više nije bio toliko hrabar te je pobjegao glavom bez obzira.
Oranje diva Dragonje

U današnjem istarskom mjestu Ćićarija koje se nalazi u sjevernom djelu

Istre nekada davno prostiralo se veliko jezero. Ljudi koji su živjeli uz njega
nisu niti najmanje oskudijevali vodom, dok su se ostala mjesta borila jer
vode nikada nisu imali dovoljno. Ljudi i njihova stoka u tim bezvodnim
dijelovima jedva su preživljavali, a isto tako niti bilje nije htjelo rasti. Zbog
svega toga krajevi uz jezero bili su gusto naseljeni dok su sva ostala mjesta
u Istri bila nenastanjena.

U špilji nadomak jezera živio je veliki div imenom Draganja. On je bio dobar
i plemenit i često je pomagao svima oko sebe jer mu je zbog svoje veličine i
snage bilo lakše nositi stvari. Tako je znao gurati kamenje za gradnju niz
planinu, čupati stabla s korijenjem i prenositi ih gdje je to potrebno ili odnijeti
vodu s jezera do ljudi koji su živjeli u udaljenijim, sušnim mjestima.

Pošto je Dragonja bio velik, morao je jesti i piti velike količine hrane i pića.
Tako je za doručak znao pojesti dva janjeta, za ručak cijeloga vola, a za
večeru ponovo dva janjeta. Popio bi čak do dvije bačve vina na dan.

Pošto je dugo gledao kako se ljudi u sušnim mjestima muče bez vode,
predložio je prijedlog i svoju pomoć. Naime, odlučio je da će potjerati vodu
iz jezera sve do mora. Predložio je tako glavarima da će izorati duboku i
široku brazdu kojom će voda iz jezera poteći do mora. Jedino što je tražio
šezdeset volova jer trebat će vući plug koji će izorati tu duboku brazdu.

Glavari su pristali na njegove uvjete i prijedlog, a on je sam odlučio iskovati

plug koji će mu biti potreban za taj zadatak. I izradio je golem plug te se dao
na posao. Već sljedećeg dana orao je između kamenja i stijena zaobilazeći
duboke ponore. Volovi su također odradili odličan posao, vukli su plug, a
iznad njihovih leđa vidjeli su se samo bič i Dragonja. Iza Dragonje ostajala
je velika brazda koja se punila vodom iz jezera.

Radeći cijeli dan, na kraju dana, Dragonja je već bio došao do mora. Rijeka
koju je ostavio iza sebe potekla je u more, a ljudi su se oduševljeno počeli
naseljavati uz rijeku. Sada su imali vode koliko su htjeli. Pošto je Dragonja
bio zaslužan za rijeku, mještani su odlučili rijeku nazvati upravo po njemu –
Dragonja.

Nakon nekog vremena Dragonja je odlučio još jednu rijeku provesti do mora
i pogodio se za novih šezdeset volova. Orao je ponovo cijeli dan, a iza
njega je protjecala mirna rijeka. Ljudi su se odmah nastanili i uz nju te su je
prozvali Mirna. Obje rijeke protjecale su prema zapadu.
Kada je sve dobivene volove pojeo, odlučio se nagoditi za treću rijeku i
nove volove. Sada je trebalo izorati put koji će činiti prostor rijeci prema
jugu. Oranje treće brazde bilo je jako teško. Put je bio stjenovit i strm te pun
ponora. Zato se Dragonja morao stalno uzmicati s glavnog puta i krivudati.
Stijene i težak teren onemogućavao mu je da plug radi duboke brazde.

Kada je Dragonja došao do središnjeg dijela Istre, do grada Pazina,

tamošnji kapetan ga je jako izgrdio vičući s visokih zidina da nije zaslužio
volove jer to što je učinio nije bio dobro obavljen posao. Put je bio suviše
plitak i krivudao te zato sve to što teče iza njega ne može nazvati nikakvom
rijekom.

Dragonja se tada jako naljutio, ispregao volove da odlučio poći nazad

prema jezeru. No, voda je protjecala sve do pazinske kule i preplavila je
cijelu dolinu. Ljudi su se jako prestrašili i počeli su vikati za divom da stane i
zaustavi vodu jer mu oni nisu ništa krivi.

Dragonji je bilo žao ljudi pa se vratio, gazeći po vodi do koljena, udario

nogom u tlo te napravio tako veliku rupu gdje je sva voda potekla. Tako je
nastala rijeka Fojba – ponornica, vrtača ili kraška jama.

Mjesto radnje: Istra

Likovi: div Dragonja, stanovnici Istre

Analiza likova

Div Dragonja – glavni je lik ove legende. Dobroćudan je i plemenit, rado se

brine i pomaže svojim sumještanima u nevolji. Živi u velikoj špilji nadomak
velikog jezera. Ne voli nepravdu i kada je osjeti, jako se naljuti. Velik je i
snažan te je zbog toga radio razne teške poslove bez imalo muke. Ovaj lik
simbol je istarskog naroda – snažan je, marljiv, dobar, ali i prgav i jako
osjetljiv na nepravdu.

Lijek iz zaleđena jezera

Kako su nastala Plitvička jezera

Jednom davno na lički je kraj sunce sasulo mnogo svojih zraka pa je

nastala i suša. Suša i vrućina su bile goleme, takve da su od njih mogli
umrijeti i ljudi i biljke i životinje. Ljudi su zvali upomoć. I pristigla im je Crna
kraljica. Iako je imala tmurno ime, ona je zapravo bila dobra vila s Velebita.
Pomogla im je tako da je pred izvorom Crne rijeke podigla branu, a nakon
toga dozvala velike količine kiše koja je danima padala. Tako je na tom
mjestu nastalo Prošćansko jezero. Ime je dobilo iz razloga što je jezero bilo
zamoljeno (prositi – Prošćansko jezero) od ljudi.

Uz Prošćansko jezero nizala su se još petnaest jezera i jezerca koji su bili

međusobno povezani slapovima.

Uz samo jezero živjela je starica – travarka. Ona je cijeli svoj život brala,
skupljala i sušila trave i posjedovala je veliko znanje o njima. Pomogla je
ljudima koji su imali bilo kakve tegobe, većina se obraćala njoj. No, postojali
su i oni koji su od nje zazirali jer su smatrali da je vještica. Ipak, djeca su je
jako voljela.

Jedne se noći na vratima bakine brvnare začuje nestrpljivo lupanje. Jedan

je čovjek iz dalekog mjesta došao do starice zamoliti za pomoć. Njegova je
kćer bila jako bolesna, danima je imala temperaturu i nitko joj nije znao
pomoći. Bio je uvjeren da će joj baka pomoći i da će imati lijeka za nju.
Kada je ispričao cijelu priču, čovjek se srušio od umora i zaspao.

Baka je odmah znala da djevojčici treba svelijek – odoljen. No, kada je

pretražila svoje zalihe vidjela je da joj je ponestalo spomenute trave. Nije
znala što učiniti. Vani je padao snijeg i bila je jaka zima. Baka se pitala gdje
će sada po snijegu naći biljku koja će pomoći djevojčici.

Baka je dobro razmislila, odjenula se te je otišla u duboku noć, u hladnu

zimu i dubok snijeg. Nakon dubokog i teško prohodnog puta, baka je
konačno stigla do pećine. Uvukla se unutra i na mjestima gdje nije snijeg
mogao ući, našla je biljku – odoljen.

Da bi što prije stigla nazad do djevojčica, odlučila se vratiti prečacom. Tako

je otišla preko jezera koje je bilo zaleđeno. I kada se činilo da je jezero
uspješno prošla, na kraju druge obale, led se polomi i baka upadne u
ledenu vodu.

Za to vrijeme u kolibi je postalo sve hladnije jer se vatra gasila. Čovjek se

probudio i počeo je zazivati baku. Kada je vidio da je nema, izašao je van i
uputio se za njezinim koracima u snijegu. Stigavši do jezera ugledao je
zaleđenu ljudsku ruku kako viri iz jezera, a u ruci stručak biljka odoljena.

Djevojčica je ozdravila, a otac joj je tada ispričao kako je baka zaslužna za

njezino ozdravljenje i kako je tražeći za nju lijek, upala u zaleđeno jezero i
zaledila se. Ipak, u ruci je na površini jezera zadržala ljekovito bilje samo
kako bi nju spasila.
Djeca pastiri su jezero gdje se baka utopila nazvala Bakinovac.

Vrijeme radnje: davno prije, jedne zime

Mjesto radnje: Lika (područje oko Plitvičkih jezera)

Likovi: baka, djevojčica, otac bolesne djevojke, Crna kraljica, Ličani

Analiza likova

Baka – skromna i dobra. Živjela je u trošnoj kolibi odmah do jezera. Cijeli je

život posvetila biljkama, tražila ih je, skupljala i sušila. Znala je svaku
travku. Živjela je samotno, ljudi su obično navraćali do nje onda kada bi im
bila potreba pomoć od nje. Neki su smatrali da je baka čak i vještica jer
obično bi kuhala trave u noći kada su svi spavali. Ipak, kada niti jedan drugi
lijek ne bi pomogao, svi su dolazili do nje. Nitko nije znao kada je došla u
ovaj kraj niti da se zove Tihomila. Živjela je samozatajno. Bila je jako
plemenita, kada je došao nepoznati čovjek s kćerkom do nje zamoliti za
pomoć, baka se uputila u najjaču zimu da bi pronašla lijek za djevojčicu.
Požrtvovna i nesebična i kada se vraćala kući preko zaleđenog jezera što je
bilo jako rizično, baka je mislila samo na bolesnu djevojčicu i kako će što
prije stići do nje. I kada je upala u jezero imala je snage ostaviti ruku izvan
njega kako bi se sačuvala biljka.

Krvavi most

Kada je Ladislav Kumanac, prvi Hrvatsko-ugarski kralj umro, nije imao

nasljednika. Njegovi rođaci su se odmah nakon njegove smrti počeli boriti
za prijestolje. Najuporniji su bili Andrija zvan Mlečanin i Karlo Martel. Svaki
od njih nastupao je sa svojim pristašama i saveznicima.

Započele su velike borbe koje su i po Hrvatskoj i po Mađarskoj trajale

godinama.

Upravitelj biskupskog Medvedgrada, Grdun pridružio se u početku Andriju,

a nakon toga Karlu. Razlog zbog kojeg se kasnije opredijelio za Karla bio je
taj što je on bivao sve jači, ali i Ružica. Naime, Ružica je bila sestra
knezova Gising koji su bili Karlovi saveznici. Grdun je htio oženiti Ružicu jer
je bila lijepa i mlada, a uz sve to nadao se i da će dobiti dio imetka Gising.

Ružica je živjela u samostanu klarisa na Gradecu. Tamo je njezina teta

Margita bila predstojnica. Jednoga dana na bedemu ju je ugledao mladi
vitez i od tada je dolazio svaki dan kako bi je gledao i bacao ruže, sve dok
mu i ona nije uzvratila.

Jedne noći došlo je do vatre u samostanu. Ružica se već skoro ugušila od

dima kada je naišao onaj vitez koji ju je svaki dan gledao i spasi je u zadnji
tren. Pošto im je to bio prvi susret, on joj se i predstavi kao Pavao Slavinić.

Od tog susreta Ružica i Pavao svaki dan su se nalazili i šetali su vrtom. I

teta Margita je bila zadovoljna i s blagoslovom je gledala na ovu vezu.

Ružici su nakon požara došla u posjetu starija braća Henrik i Ivan. Priopćili
su joj da se mora udati za Grduna. Ružica se nakon toga jako rastuži i
počne plakati, a teta Margita se usprotivi i kaže da on neće dobiti Ružicu.

Grdun je želio saznati zašto se Ružica ne želi udati za njega pa je odlučio

poslati uhode ne bi li saznao. Tako je saznao za Pavla pa je odlučio kako
ga se mora riješiti. Namjerno je na njega natjerao neke bandite, ali Pavao ih
se uspješno riješio te tako izbjegao čak par pokušaja ubojstva.

Grdun je već bio jako ljut zbog toga što se nije uspio riješiti Pavla pa odluči
uništiti Gradec i Kaptol. U početku odluči opljačkati biskupski Kaptol.

Kada su čuli buku s Kaptola, građani s Gradeca pohitali su im u pomoć.

Uzeli su oružje, a vodio ih je Pavao Slavinić. Na mostu su se sukobili s
pljačkašima, a nakon velike borbe Slavinić nadjača Grduna i ubije ga. Kada
je borba bila gotova, Ružica dođe i zagrli ga.

Vrijeme radnje: 13. stoljeće

Mjesto radnje: Zagreb

Likovi: Ružica, Pavo Slavinić, Grdun, Margita

Analiza likova

Ružica – lijepa kneginjica obitelji Gising. Ima sedamnaest godina i lijepo se

slaže s tetom Margitom. Teta je podupire u vezi Pavla Slavinića u kojeg je
zaljubljena. Braća Ivan i Henrik žele je udati za opakog Grduna, ali ona to
odbija.

Pavao Slavinić – mladi vitez, lijepe, bujne plave kose. Vlasnik je mlinova
na potoku Medveščak. Uporan je oko Ružice, posjećuje je svaki dan i
donosi joj ružu dok se i ona ne zagleda i zaljubi u njega. Hrabar je vojnik,
plemenit i častan, dobra srca.

Grdun – lažljiv, karijerist, prevrtljiv i gleda samo materijalno, čak i u ljubavi.

Priključuje se stranama onako kako mu odgovara i s obzirom na korist koju
može izvući. Nasilnik, sve riješava silom. Tako se želi rješiti i Pavla jer mu
smeta da bi bio s Ružicom. Pljačkaš, nema dobrih osobina.

Bilješka o autoru

Dubravko Horvatić rodio se 1939. godine u Zagrebu. u Zagrebu je završio i

osnovnu školu i gimnaziju, a pohađao je i fakultet. Završio je na
Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i komparativnu književnost.

Radio je cijeli svoj život kao književnik. Pisao je eseje, romane, pjesme,
pripovijetke, scenarije i igrokaze. Radio je i kao novinar i kao urednik u
raznim časopisima.

Za svog života napisao je preko četrdeset knjiga, od kojih je većina za

odrasle te nešto manji broj za djecu. Najpoznatije su: “Grički top”, “Katarina
Kosača”, “Stanari u slonu” i mnoge druge.

Umro je u Zagrebu 2004. godine.