SUMERANI

Sumerani se smatraju prvom civilizacijom u povijesti, a njihovo podrijetlo nije u

potpunosti jasno. Naime, teško je pratiti njihovu kronologiju budući da oni na povijest gledaju
drukčije nego neki drugi narodi, kao što bi bili kršćani ili pripadnici islamskog naroda.
Sumerani nemaju neki događaj prema kojem bi računali svoje vrijeme pa se zbog toga pri
izučavanju sumerske kronologije mora služiti raznim izvorima i usporedbama.
Sumerska civilizacija se počinje razvijati u drugoj polovici 4. tisućljeća prije Krista.
Prvo razdoblje, zvano razdoblje Uruka, biva između kraja 4. i početka 3. tisućljeća prije
Krista. Ovo razdoblje specifično je po razvoju gradova-država, monumentalnom graditeljstvu,
te razvoju poljoprivrede i trgovine. Drugo razdoblje naziva se Džamdat Nasr i obilježava ga
proizvodnja bronce, širenje Sumerana prema sjeveru i produbljenje društvenih razlika.
Sredinom 3. tisućljeća prije n.e. nastupa I urska dinastija. U to vrijeme trgovački
procvat doživljava grad Lagaš. Ovdje imamo prvi pokušaj ujedinjenja Sumera, zbog zaštite od
drugih susjednih naroda. Ipak ih pokoravaju Akađani oko 2350. pr. Krista, a poslije toga i
Gutejci, narod poznat po rušilačkoj snazi i nemilosrdnosti.
Nakon oslobađanja od gutejske vlasti, nastupa razdoblje sumerske renesanse, gdje
nastupa obnova gradova država, ali duga vlast stranaca ostavlja trag u Sumeru. Stvorene su
velike društvene razlike, što biva razlogom pobuna, a i narod se izmijenio tako da Sumerani
više nisu većina. Najzastupljeniji jezik je Akadski, a imena vladar su semitska. Usprkos
pokušajima za očuvanjem, sumerska civilizacija propada napadom Amorićana, koji 1955.
osvajaju Ur, a posljednji vladar Ibbisin bježi u Elam. Iako Sumerana nestaje kao civilizacije,
mnogi njihovi tragovi ostati će u kasnijim civilizacijama.
Kraj koji su naseljavali Sumerani zarana iz močvara pretvaraju u plodno područje
voćnjaka, livada, vrtova, između kojih grade kanale za navodnjavanje. Uz poljoprivredu,
razvijaju i stočarstvo i ribolov, a važan dio gospodarstva biva i trgovina. Dok su se ljudi na
selima bavili pretežno poljoprivredom i stočarstvom, u gradovima su bili zastupljeni obrti kao
drvodjelstvo, kovanje, pekarstvo, mesarstvo, kamenoklesarstvo itd. Sumerani zarana počinu
putovati i trgovati s susjednim narodima, nudeći svoje proizvode u zamjenu za sirovine koje
nisu imali. Nisu imali ruda niti dobrog građevnog materijala pa su sumerski trgovci već po
osnutku gradova - država počeli putovati sa domaćom robom u druge krajeve i svojim
obrtnicima donositi sirovine. Zarana se razgranala i unutrašnja i vanjska trgovina. Sredstvo
razmjene je bilo žito, a kasnije srebro, zlato, a vrijednost se određivala prema težini. Postojala
1
su brojna sajmišta na kojima se moglo svega kupiti, nadzirali su ih redari, a tu su bili pri ruci i
pisari za ugovore i bankari za pozajmice.
Najvažnija za Sumer je bila vanjska trgovina. Sumerani su u drugim krajevima držali
poslovne zastupnike, osnivali trgovačke ispostave i kolonije te tako širili i svoj kulturni
utjecaj. Služili su se i kreditnim pismom, prvim oblikom vrijednosnog pisma u povijesti.
Sumer ima i odlike kapitalističkog društva jer nalazimo ne samo novac i tržište, nego i
zajmodavce, poduzetnike i najamnike.
Središte života je bio hram boga grada - države, u krugu hrama su bili obori, staje,
tamo su se strigle ovce, bile su tu i klaonice, pivnice i pekare, radionice i trgovački arhiv i
skladišta najraznovrsnije robe. Hram je bio i vlasnik zemljišta. Kasnije su se tek javili
vladarski i privatni posjedi. Obrtnici su bili „ljudi hrama“ ili „ljudi kralja“ a neki su imali i
vlastite radionice. Bili su organizirani u cehove s upravom i glavarom. Glavar ceha je bio
posrednik sa vlašću pa je davao popis članova i plaćao poreze, a uprava je raspodjeljivala
poslove s obzirom na zahtjeve, nadzirala kvalitetu, ispunjavanje rokova i sl.
U početku su isključivo pravo nad trgovinom imali hramovi, ali zarana je uvedeno
načelo materijalne zainteresiranosti tako da se trgovcima dopuštao udio u poslu te su se tako
zapravo osamostalili. No da ne bi izgubila nadzor nad trgovinom, vlast, hram je zahtijevala
pismeno svjedočanstvo o svakom i najmanjem trgovačkom poslu.
Društvenu raslojenost nalazimo u Sumeru od početka, a sve veća urbanizacija samo ju
je uvećala. Izvan grada živjeli su niži slojevi, zemljoradnici, stočari i ribari, u gradu srednji i
viši, obrtnici, trgovci, pisati, učitelji, umjetnici, državni službenici, vojni zapovjednici,
svećenici i pripadnici dvora. Raslojenost je počivala na zanimanju, vlasništvu, snalažljivosti
ali i na rođenju. Pravno gledano postojale su 2 osnovne skupine - slobodni ljudi i robovi.
Zemljoradnik je mogao raditi kao najamnik na imanjima hrama ili dvora, za njih su
radili i pastiri, ribari i obrtnici. Mogli su imati komad zemlje na uživanje ali su od nje morali
davati 1/3 prihoda.
Trgovci su pripadali povlaštenom dijelu društva. Unosan i ugledan je bio i vojnički
poziv, u početku su u slučaju rata vojsku činili obrtnici i slobodni stanovnici sela, ali se
kasnije javlja jaka vojska najamnika s velikim povlasticama.
Kako je Hram imao središnje mjesto u državi Svećenici su također imali istaknuto
mjesto, škole su doduše otvorile mogućnost i drugima da dođu do utjecaja, počeli su ih
polaziti i oni koji nisu namjeravali ići u svećenike, nego u državne službenike, upravitelje,
suce, arhivare, učitelje.
2
 Vrh društvene piramide činio je dvor s vladarom na samom vrhu. Stvoren je utjecajan
sloj birokracije. Iz škola se regrutirao i manji broj uglednih pisara bez velikog utjecaja.
Za Sumerane možemo reći kako su bili prvo izrazito klasno društvo. Osim slobodnih
ljudi, postojali su i robovi, izvor kojih je bio većinom rat, ali su i Sumerani mogli postati
robovi padom u dug. Takvi su robovi bili u boljem položaju od nesumerana, a i ropstvo je bilo
vremenski ograničeno. Sumerani su lakše mogli doći do roba, nego do zemljišta jer se rob
svrstavao u pokretno vlasništvo. Vlasnik je mogao posjedovati roba, ali ga nije smio ubiti jer
je korisnost roba bila velika tako da su u biti robovi bili u boljem položaju nego to formalno
izgleda. Za akadske dinastije cijena roba nije bila veća od cijene vola ili magarca.
Položaj žene je u mnogočemu bio ravnopravan muškarcu i što se tiče djece i
raspolaganja imovinom iako je otac bio vlast u obitelji, mogle su čak biti i svećenice.
U društvenoj piramidi gdje je pripadnost sloju određivala sudbinu čovjeka posve je
različit bio život roba i siromaha od života bogata čovjeka. U Sumeru je bilo plača sirotinje,
nepravde, pada u dugove, bilo je i dosta uzrečica Siromah čovjek nema moći.; Dok bogati
nose odjeću od vune i lana , siromasi nose od lišća, trave i trske.
Gledajući društvenu povijest vidimo da se ona odvija u sve većem bogaćenju i moći
hramova, dvora i viših slojeva i u sve lošijem položaju nižih, što je bio i jedan od glavnih
razloga propasti Sumera.
Sumerani su živjeli u gradovima – državama. Jedan takav grad – država, Lagaš imao
je na početku 24. st. pne. 36 000 žitelja. Gradovi su bili „vlasništvo“ njegova boga zaštitnika.
Njemu se podizao hram na uzvisini u samom gradu, tako da se mogao vidjeti iz svakog dijela
države. Hram je bio središte cjelokupnog života, duhovnog, gospodarskog i upravnog. U
ranom razdoblju Uruka nalazimo hram božice Inanne, u čijem su zidovima bile desetine
stanova u kojem su stanovali vladar sa obitelji, svećenici i upravitelji te prostorija za vođenje
upravnog i gospodarskog života. Obrtnici su bili organizirani u cehove, a trgovci pak u neku
vrstu trgovačke komore. Javni radovi bili su obavezni npr. kopanje kanala, čišćenje, gradnja
cesta. Određeni broj je morao služiti vojsku. Npr. u radionicama su postojale pločice radnika
na kojima nalazimo, obračun o materijalu koji je primio, plaćanje u naravi, zapise o smrtnim
slučajevima, izostancima, o isplati za bolesne.
Sve je u Sumeru bilo uređeno i određeno, o svemu se vodila evidencija.
Bog kao vlasnik grada - države vladao je preko svog namjesnika - Ensija, koji je bio
posrednik između boga i podanika, duhovni i svjetovni vladar, prvosvećenik, zakonodavac,
vrhovni sudac, glavar uprave, zapovjednik vojske - bio je i stvarni vlasnik grada pa je njim
3
mogao upravljati izravno ili posredno - upravljao je preko hramskih svećenika ili kasnije
svjetovnih službenika. Iz najranijih dokumenata može se zaključiti da je postojao savjet
staraca i savjet muževa, pred kojima je Ensi prisezao. U kasnom razdoblju u doba II Urske
dinastije uprava Sumerana mijenja se pod stranim utjecajem. Uvodi se status bogovladara -
iako je vlast u Sumeru uvijek bila teokratska, a Ensiji gradova-država postaju kraljevski
(lugala) namjesnici. Ono što je prije bio hram i što su radili službenici hrama postaje
kraljevski dvor i kraljevski službenici.
U Sumeru je sve bilo normirano, a tko se nije pridržavao propisa dospijevao je pred
sud. Sudovi su rješavali različite predmete, braka, nasljedstva, robova, prevare. Pozivani su
prekršitelj, tužitelj i svjedoci. Zasjedao je u Hramu, a proces su vodili jedan ili više sudaca
ovisno o težini slučaja. Prisutan je bio i maškin- predstavnik viših slojeva i vlasti i pisar.
Vodio se zapisnik, mogućnost žalbe sudskom uredu ii još više do Ensija. Pravni pojmovi
poput, alibi, vlastita obrana, materijalni dokazi nisu bili strani sumerskim sudovima.
Pronađeni su i ostaci prvog pisanog zakonika kralja Urnammu zvanih Stela Urnammu. Bio je
utemeljitelj III urske dinastije vladao od oko 2065 do 2046 pne. Poznati Hamurabi ugledao se
na ovaj zakonik
Vjera je bila osnova na kojoj se temeljila cjelokupna kultura Sumerana. Bogovi su
vladali svemirom, sve na Zemlji je bilo njihovo vlasništvo, a ljudi stvoreni da im služe. Vjera
im je bila jedna, svi su štovali iste bogove, a njih je bilo na tisuće jer su Sumerani u svim
pojavama i događanjima vidjeli djelo bogova.
Svaki grad-država bio je vlasništvo odgovarajućeg boga, grad njegova prijestolnica,
hram “kuća“, ensi “namjesnik boga“, svećenici ravnatelji života i posrednici između boga i
ljudi, privatnici održavatelji božje zemlje s koje su mu donosili prihode u hram. Osvajanje
nekih gradova nije značilo uklanjanje vlasti nekog boga, on to ostaje, mijenja se samo njegov
zemaljski nasljednik.
Svetišta sumerskih bogova su se gradila u različitim sumerskim gradovima i imala
svoje svećenike, samo je bog grada-države bio u svojem gradu “kod kuće“, na svojem
posjedu.
Hram je bio postavljen u posebnoj četvrti zidom odijeljen od svjetovnog na uzvisini sa
koje se mogao vidjeti cijeli njegov posjed a unutar zidova su bile brojne druge zgrade i
prostori gdje je se odvijao javni život države. No ti bogovi su bili narodu daleko pa su
Sumerani štovali i obilje drugih bogova kojima su se mogli intimnije obraćati te se pojavljuju
i kućni bogovi. Neki istraživači vjeruju da je u to vrijeme živio Abraham te da se iz kućnog
4
boga Abrahamova razvio bog židovskog naroda Jahve i kasnije kršćanski bog. Iz sumerske
vjere je mnogo toga došlo u druge vjere kao npr. biblijski Noa je sumerski Uta – Napištim.
Vjerovali su i u zagrobni život pa su mrtvima stavljali u grobove i razne predmete za onaj
svijet, ali je u osnovi njihova vjera bila svjetovna. Najbolji primjr za to je Gilgameš, koji tvrdi
kako se čovjek poslije smrti pretvara u prah i više nikada ne ustaje.
Od sumerske umjetnosti najbolje poznajemo kiparstvo i graditeljstvo, pa i književnost,
vrlo slabo slikarstvo, a glazbu i ples gotovo uopće ne. Poznata su glazbala, bubanj, tamburica,
frula, truba, rog itd. Nije poznato kako se skladalo i sviralo. Slabi su i ostaci slikarstva,
sadržani u nekoliko oslikanih zidova hrama u tehnici tempere. Brojne kipove, reljefe i pečate
radili su u terakoti, kamenu, bakru, bronci, zlatu. Na reljefima prevladavaju mitološke i
obredne teme, kipovi vladara.
U književnosti nalazimo himne, molitve, legende, epovi, lirske pjesme i poslovice ili
mudre izreke.
Sumer je kultura za koju većina drži da se u njoj pismo najprije pojavilo i u kojoj
nalazimo najbolji primjer razvoja bilježenja do pravog pisma. Najprije se služilo
piktogramima, slikovitim bilježenjem, kasnije ideogramima, kad znak predstavlja neku
poruku, da bi na kraju učinili korak prema fonogramima, to jest da pisani znak ima glasovnu
vrijednost i nije više izdvojen znak, nego dio sustava kojim možemo logično i razumljivo
izraziti sve ono što u nekom jeziku govorom možemo izreći. Pismo nije bilo alfabetsko, nego
slogovno, jer je njihov jezik bio jednosložan tj. riječi uglavnom jednosložne, a promjene su
izražavali prefiksima ili sufiksima. Sumerani su pisali tako da su u još meku glinenu pločicu
utiskivali znakove s trokutastim krajem pisala od trske, tako su se dobivali znakovi u obliku
klina po čemu je to pismo i nazvano klinastim. Osim tim pismom služili su se dugo i pečatima
sa slikama na kojima se dosta toga moglo predočiti i slikovno reći, iskazati. Poznati istraživač
sumerske civilizacije L. Woolley datira razvoj pisma ovako. Oko 3500 god. pne slikovni
znakovi; oko 3250. već neki znakovi za padeže, imenice, glagole; oko 3200. mnogi znakovi
za slogove; a prije 2900. potpuno izgrađeno pismo.
Brojne školske zadaće pokazuju da su postojala i odvojeno se obrađivala znanja o
botanici, zoologiji, mineralogiji, zemljopis, matematika, astronomija i jezikoslovlje. Naročito
je bila razvijena matematika. Sumerska aritmetika – računanje s cijelim brojevima i
razlomcima te upotreba računala omogućila je Babiloncima da razviju algebru – jednadžbe s
jednom i dvije nepoznanice.

5
 Još 3000. pne poznavali su lončarsko kolo, plug, kola, srpove od kovina, tkalački stan,
prvi su pravili opeke i žbuku, gradili zgrade s lukovima.
Činjenice upućuju na postojanje već u razdoblju Uruka. Školu su zvali kuća tablica, a
učenike sinovi kuće tablica. Školovala su se djeca viših slojeva, ženska imena nisu nađena.
Zanimanja za koja se školovalo bila su graditeljstvo, poljoprivreda, svećeništvo, sudstvo i
državno službeništvo.

GRČKA CIVILIZACIJA

Grci su sa sjevera došli u današnju Grčku oko 20. st. p.n.e. kad je Sumer već politički
nestao, dolaskom će pokoriti starosjedilačko stanovništvo. Sredinom 2. tisućljeća p.n.e. grčki
gradovi su širili trgovački utjecaj i vojno jačali pa će do dolaska Dorana u 12. st. p.n.e. biti
gospodari ovog dijela Sredozemnog mora.
Međutim, val ratnika Dorana bio je razoran za civilizaciju što se razvijala, jedan dio
stanovništva je bio pokoren, a drugi se iselio na jonske i egejske otoke. Grci, kako ih prozvaše
Rimljani, tek sada sebe počeše nazivati Helenima. Nastupa tzv. mračno razdoblje starogrčke
povijesti koje traje više od 300 godina.
No Grci se polako ustaljuju na novim prostorima i od nomada ratnika postaju
sjedilačko stanovništvo. Za obnovu i procvat civilizacije bit će presudni Jonjani koji su se
otvorili bogatstvu znanja i života Bliskog istoka, a preko kulta homerskih epova čuvali su
spomen i na Mikenu. Posebno je bila važna veza Jonjana s Feničanima koji su od 11 st. p.n.e.
posjećivali Jonsko more donoseći nove robe i ideje. Od Feničana su preuzeli alfabetsko
pismo, ustalili mjere, uveli nov način računanja i po uzoru na Lidijce počeli kovati novac.
Tada započinje rast brojnih grčkih gradova, javljaju se novi društveni slojevi i veliko
zanimanje za znanja i iskustva drugih naroda.
Nakon nekoliko stoljeća sjedilačkog života na prostoru škrte zemlje, Grčka se suočila
sa siromaštvom naraslog pučanstva, te od 8. do 5. st. traje novi val kolonizacije po cijelom
sredozemlju. Ubrzano će se razvijati u cijelom grčkom svijetu – polis, grad- država.
Razdoblje od 800. do 500. p.n.e razdoblje je grčkog preporoda. Oživljavanjem
trgovine, pomorstva, obrta i političkog života događaju se političke i socijalne promjene i
promjene u vojsci – umjesto aristokratske konjice odlučna postaje falanga hoplita. 6. i 5. st.
p.n.e. doba su klasične Grčke procvata umjetnosti i filozofije i znanost. U 5. st. suprotstavljaju
se Perziji, za njih najvećoj opasnosti.
6
 Nedugo zatim 431-404. p.n.e., grčki polisi grupirani oko demokratske Atene i
aristokratske Sparte poveli međusobni rat, koji Atena gubi i u grčke se polise uvodi
oligarhijska vlast. Borbe između polisa i klasni sukobi u njima nastavit će se sve do dolaska
Makedonaca 338. g. p.n.e. Peloponeski rat grčkih polisa značio je početak političke propasti
Grčke. Bio je jak grčki etnocentrizam i kult Homera, ali još je jače bilo grčko autonomaštvo,
kult vlastitog polisa.
Filipa II Makedonskog naslijedio je sin Aleksandar koji će carstvo proširiti na istok do
Inda. Već je Peloponeski rat osiromašio grčke gradove i oštro raslojio društvo na bogate i
siromašne, zatim su se bogati posve okrenuli osobnom interesu; počinje opća nebriga za javne
poslove, pa se javlja profesionalizacija. Klasični polis prestaje biti stvarnost. Neka klasična
djela toga razdoblja npr. Aristotelova ili djela umjetnika samo su slijed u kulturnoj baštini,
nostalgija i spekulacija o onom što je bilo i to namijenjeno višim slojevima.
Grčka je već bila učinila snažan utjecaj na Makedoniju, Trakiju, Etrušćane i Malu
Aziju, I Aleksandar je bio nositelj ideje helenstva. Helenizmom su bili zadojeni i njegovi
nasljednici dijadosi koji će carstvo podijeliti na tri dijela: 1. Grčka i Makedonija pod
Antigonidima 2. Azijski dio pod Seleukidima i na 3. Egipat pod Ptolomejevićima.
Nastupa velika seoba i veliki kulturni utjecaj grčki na istok. Grci postaju upravljači u
novim područjima, vojnici osnivaju gradove po uzoru na grčke polise da budu vojne postaje,
trgovačka središta, utočišta iseljenih grka. Seleuk gradi 60 takvih polisa. Viši slojevi
pokorenih naroda počinje prihvaćati grčku kulturu – jezik i običaje. Grčki jezik je tada
službeni jezik polovice do tada poznatog svijeta.
Na grčkom kopnu ostaju i dalje polisi u međusobnim borbama, opada trgovina, raste
društvena raslojenost, propada grčki građanin posjednik i dalje traju iseljavanja i pobune.
Unatoč tomu Atena ostaje kulturno središte, atički jezik koji je već prije postao službeni jezik
svih grka sada je službeni jezik cijelog heleniziranog svijeta i u tom pogledu grčki je polis
postao kozmopolis.
Godine 146. p.n.e grčkom je zavladao Rim- U 4 st. zabranjuje se grčka vjera kao
poganski kult, a 529. ukida se Platonova akademija – što se drži za formalni kraj stare grčke
civilizacije.
Valja imati na umu različita povijesna razdoblja, iako se Grčka obično predstavlja
razdobljem preporoda (Renesanse Grčka) od početka 8. st. do kraja 5. st. pne.
I prije dolaska Grka u kontinentalnoj Grčkoj poljoprivreda i stočarstvo je bilo
razvijeno te postoje i veća mjesta trgovišta uključena u sredozemnu trgovinu. Tu će trgovinu
7
Grci obnoviti i oživjeti, a time i gospodarstvo u cjelini. U palačama gradova Mikene, Egine i
Tirinsa 16. st. p.n.e. nalazimo kovačke i lončarske radionice i skladišta, gradovi imaju brojno
brodovlje za trgovinu i osvajanje, ne proizvodi se više samo za svoje tržište nego se vino, ulje,
stoka, tkanine i lončarija prodaju i izvan Grčke.
Provalom Dorana u 12 st. p.n.e. gospodarstvo je opet nekoliko stoljeća zamrlo te opet
u 8.st. p.n.e. počinje jače buđenje gospodarstva. Heziod koji živi u tom razdoblju u djelu
Poslovi i dani piše najviše o obradi polja i uzgoju stoke, ali spominje i sajmišta s trgovačkim
brodovima. U tom stoljeću počinje veliki val grčke kolonizacije Sredozemlja.
Teškoće što je u Grčkoj malo plodne zemlje, što se pučanstvo povećavalo, imanja
dijelila i gubila na račun plemensko-feudalne aristokracije navele su na jedino moguće
rješenje - kolonizaciju, oživljavanje gospodarstva i društvene promjene. Na primjeru Atene u
6. st. postala trgovačko središte grčkog svijeta. Ojačali su trgovački sloj. Obogaćen Aristokrat
Solon 594. p.n.e donosi mnoge socijalne promjene (donose se odredbe o oslobađanju seljaka
vezano uz zemlju, zabrana o prodaji u ropstvo radi duga, odredba o ograničavanju veličine
posjeda).
Za njim i Pizistrat koji je komercijalizirao poljoprivredu podržavanjem sadnje maslina
i loza jer su vino i ulje bili glavna roba grčke trgovine. Zahvaljujući grčkim kolonijama po
Sredozemlju stvoreno je ogromno tržište za grčku robu i grčke trgovce. Trg, tržnica postat će
središnje mjesto u životu polisa, trgovina će omogućiti pojavu i uspon gradova.
Prije ovog razdoblja Grci su živjeli uglavnom po selima i dolinama, na uzvišenim
mjestima iznad dolina bile su zidom utvrđene akropole, sjedišta lokalnog plemstva s hramom,
skladištima i po kojom drugom javnom zgradom. Sada kada se budi trgovina, trgovcima je
valjalo imati zaseban prostor za prodaju robe - izabrali su podnožje akropole kamo se polako
seli i javni život iz nje. Tržnica je bila gospodarsko srce polisa.
Vlast je uređivala gospodarski život različitim propisima i nadzirala ga, može se reći i
na različite načine ograničavala pravo na apsolutno vlasništvo na zemlju.
Nakon što je Grčka ušla u međusobne ratove polisa 4. st. p.n.e počinje slabiti
trgovina, koči je nesigurnost zbog ratova, trgovačko zvanje ima sve manji ugled, trgovci
nemaju ni svoje posebno udruženje niti su priznati kao stalež, uvode se brojne uvozne i
izvozne pristojbe na robu, a tu su i različiti propisi u različitim polisima.
Do promjena će nastupiti u 8. i 7. st. p.n.e., prije toga se može govoriti o plemenskoj
društvenoj strukturi. U grčkoj tada nalazimo osnovnu podjelu na građane ili punopravne
slobodne ljude i na one koji nemaju političkih prava (robovi, stranci i žene).
8
 Kako se u Grčkoj razvijao gospodarski život tako je rastao i broj robova. Izvor robova
je bio rat, pa kupovanje ratnih zarobljenika ili onih što su ih hvatali gusari, pa zločinci,
dužnici i pokoreno starosjedilačko stanovništvo. Odnosi prema robovima nisu u početku bili
tako kruti i robovi obavljaju kućanske poslove, no kasnije, kad ropski rad postaje izvorom
bogaćenja, robovi bivaju neljudski iskorištavani.
Bez političkih prava su bili i stranci u polisu. Bavili su se obrtom i trgovinom, ali je
među njima bilo i političkih izbjeglica, umjetnika i znanstvenika. Stranci nisu mogli
sudjelovati u politici niti su imali pravo vlasništva na zemlju, ali su plaćali poreze, išli u rat,
mogli su sudjelovati u vjerskim svečanostima i ići u škole.
Žene su također bile bez političkih prava, nisu sudjelovale u javnom životu, živjele su
odvojeno, one su supruge i majke u monogamnom braku. U Sparti je posebice krut i neljudski
odnos bio prema njima, ženama se čak oduzimalo dijete i davalo drugoj na odgoj.
Punopravne građane činili su oni koji su posjedovali zemlju, zatim trgovci, bankari i
obrtnici, grci iz polisa. U 6.st. p.n.e. dolazi do sukoba između starog zemljišnog plemstva i
gradskog stanovništva. Plemstvo je imalo dohotke od seljačkih poreza i imalo političku vlast,
a bili su i bogatiji. Ovi drugi su stekli također bogatstvo, ali na drugi način i nisu imali vlast
pa se protive sili i vlasti plemića tražeći nove zakone koji će biti više demokratski, osigurati
red i pravdu i razvoj gospodarstva- sukob je riješen ograničavanjem vlasti plemstva.
Pojavom falange hoplita, bogatiji pojedinci iz gradskih slojeva počinju stvarati vlastite
družine plaćenih hoplita pa su u borbi s plemstvom neki uspjeli preuzeti vlast i postati
tiranima. Ukidaju staro običajno pravo i donose nove demokratičnije zakone. Falange hoplita
bile su potrebne državi polisu za obranu ili napad. Osjećajući da su sad oni ti koji brane polis i
pobjeđuju u ratovima, osjetili su snagu i ravnopravnost.
Ako se Grk bavio trgovinom u tom razdoblju bilo je to zato da stekne novac kojim će
kupiti imanje, postati materijalno neovisan i moći se posvetiti javnom životu. Zato su se
kasnije u Grčkoj trgovinom pretežno bavili stranci i robovi. Jačanje falanga za polis je značilo
sreću i sigurnost, a to znači da bi siromašenje seljaka dugovima na račun plemstva, vodilo
smanjenju broja hoplita, pa onda i nesigurnost i nesreću polisa.
Upravo na rješavanju toga pitanja razišle su se Atena i Sparta. Pa je u Sparti društvena
struktura izgledala sasvim drugačije. Nalazimo tu 1. Spartance (homoioe) koji čine vladajući
sloj, stalnu vojsku i zemljoposjednici su; 2. Hipomejone – manje vrijedne; 3. Neodamoseie –
oslobođenike, nove građane; 4. Pirinejce - susjede- Dorane, slobodno stanovništvo okolnih
područja koje je bez političkih prava, a plaćaju danak i služe pomoćnim četama i 5. Helote
9
pokorene starosjedioce u statusu robova – kmetova što rade na zemlji nekad njihovoj, a sada
Spartanaca i daju određenu količinu plodova s te zemlje.
Kad grčki polisi počinju propadati tj. kada je došlo do profesionalizacije javnog
života, javit će se novi moćni slojevi upravljača i vojnika.
Prije nastanka polisa grci su živjeli u malim kneževinama ili kraljevinama kojima je na
čelu bio kralj (bazileus), on je bio nasljedan i izboran istovremeno. U njegovoj je nadležnosti
bila briga o kneževini i imao je punu vlast (duhovnu, zakonodavnu, sudsku, izvršnu), bio je
vlasnik i robova, a Grci su smatrali da potječe od boga, poluboga ili heroja. Zbog spomenutih
gospodarskih i društvenih promjena pojavit će se novi oblik političke zajednice-polis, grad-
država.
Tok oblikovanja polisa tekao je na dva različita područja, u matičnoj Grčkoj i u
naseljenim područjima Male Azije. Povjesničari nisu sigurni gdje se najprije oblikovao. Jedni
drže da se to dogodilo prije među grcima izvan matične Grčke – nakon druge kolonizacije.
Kako su došli u zajednice s različitom kulturno političkom baštinom valjalo je oblikovati nove
zajednice na lokalnom načelu.
U matičnoj Grčkoj razlozi su bili drugačiji. Kneževina u sastav koje su ulazili
Akropola i okolna mjesta, bila je pod vrhovništvom bazileusa, ali kako su se ratom i
siromašenjem seljaka plemići brojčano povećali počeli su ulaziti u krug kraljevske vlasti kao
vijećnici, da bi je zatim kao arhonti sve više ograničavali. U Ateni je npr. kralj prestao biti
nasljedan i postao jedan od arhonata, a plemićko vijeće preuzima i nadzor nad svim javnim
poslovima. Tako se oblikuje polis koji zadržava staro područje akropolu (sad kao svetišta),
novi grad postaje središte te okolna sela i polja.
Vlast je u njima mogla biti u rukama pojedinca i nasljedna-kraljevska, mogla je biti u
rukama pojedinca koji je nasilno došao na vlast – tiranska, mogla je i nekolicina njih držati
vlast - oligarhijska, a mogla je o javnom životu odlučivati većina tj. narod - demokratska. Bez
obzira tko je imao vlast svi polisi imali su 3 državne institucije - skupštinu, vijeće i izvršne
službenike.
Osim u vlasti grčki polisi razlikovali su se po veličini područja. Najveća Sparta
obuhvaćala je 325 kvadratnih milja, Atena oko 100 Korint oko 300, većina je bila mnogo
manja od 20 do 30.
U načelu polisom su morali vladati zakoni, upravljati i zborni službenici, a sudjelovati
u javnom životu odrasli, punopravni muškarci, građani.

10
 Međutim u stvarnosti su postojale razlike od polisa do polisa - pa i u jednom polisu u
različitim razdobljima tako npr. u Ateni nisu uvijek odrasli punopravni muškarci mogli
sudjelovati ravnopravno u javnom životu, nego je to ovisilo o dohotku, a kada je opet i ta
prepreka uklonjena siromašniji nisu mogli obavljati državne službe jer su bile besplatne.
Sparta se ustrojem i vlasti i upravom razlikovala od gotovo svih drugih grčkih polisa.
U njoj vladaju dva kralja, glavari bratstva članovi su geruzije, koja predstavlja skupštinu, a
izvršnu vlast pet efora (sudaca i policijskih nadzornika)
Za Grke je bila važna i krvna veza. U toj vezi temelj je bila obitelj, obitelji su pak
činile bratstva, a više bratstava pleme - to je bila i podjela polisa, građana polisa. Uz to
postojahu i udruženja prijatelja (heterije), te političke stranke. Izvan tih udruženja život grka
nije bio moguć. Uz sve razlike, različite jezike, običaje, Grci su se osjećali pripadnicima istog
naroda, a ujedinjavala ih je ista vjera, isti panteon, ista svetišta , a od 777. p.n.e. i zajedničke
Olimpijske igre (pa je i Herodot odredio etnos jedinstvom jezika, vjere i krvi).
Makedonci unose temeljne promjene u upravljanje. Osniva se carstvo s nasljednim
božanskim vladarom na čelu, središte uprave je dvor, a izvršitelji carski službenici, dolazi
dakle do centralizacije, birokratizacije i profesionalizacije u javnome životu. Zato su se
trošila velika sredstva. Riječ politika došla je od grčke riječi polis = država, a politikos =
građanski, državni, javni) i to ne slučajno.
Politika je postala stvar svakog građanina. Dobar građanin je onaj koji se posvećuje
javnom životu, sudjeluje u skupštini, sudnici, vjerskim svečanostima, vježbi u ratnim
vještinama…da bi to mogao, grčki građanin je morao imati i puno slobodnog vremena, a to
mu je, i uz materijalnu neovisnost, mogla pružiti samo zemljoradnja jer je poljoprivreda u
grčkoj sezonska, nekoliko mjeseci se radi, a ostalo vrijeme je slobodno dok u obrtu i trgovini
valja biti stalno zauzet. I to je jedan od razloga što su trgovinu uglavnom prepuštali strancima.
Za grčke građane polis je bio sve, osjećali su ga kao znak osobnog života i moći.
Kada je počela profesionalizacija počeo je i propadati grčki polis. Takav život podijelit će
grke istog polisa i dovoditi do krvavih obračuna.
Ali nisu u polisima živjeli samo punopravni, dapače bilo je neusporedivo više onih bez
političkih prava pa se ne može govoriti o demokraciji u Grčkoj već o ograničenoj demokraciji
ograničenoj na užu i posebnu grupu. Ropstvo su prihvaćali kao nešto prirodno, a o tome da je
i rob čovjek nisu niti razmišljali.
Uobičajeno je da se grčka kultura tumači iz njene filozofije. Ipak valja imati na umu
da je filozofija došla kasnije i da je zapravo omogućena vjerom u Grčkoj. Mnogi su čitali
11
Ilijadu i Odiseju pa poznaju dosta grčkih bogova, manje je pak uobičajeno stvarno poznavanje
grčke vjere.
Kako su Grci dolazili u kontakt s mnogim narodima, to je ostavilo traga i na
vjerovanja u Grka. U početku se vjerovalo u različite bogove, heroje i duhove. kasnije će se
po Grčkoj proširiti ahajski olimpijski bogovi i misterijski kultovi kojima je svrha bila čišćenje
čovjeka od grijeha i osiguranje blažene besmrtnosti.
Gospodarske, socijalne i političke promjene u 8. i 7. st. p.n.e. izazvat će i promjene u
vjeri. Jače biva naglašen kult obiteljskog boga, kućnog ognjišta a gradovi izabiru između
olimpijskih bogova svoje zaštitnike kojih kultovi bijahu više patriotske nego vjerske naravi.
Usporedo se javljaju i tri nova kulta u Grčkoj : dionizijski, orfički i apolonski.
Dionizijski kult zamijenit će nekadašnje seoske vesele i grube vjerske svetkovine i
vjerovanja.
Orfički kult - orfisti su razmišljali o ljudskoj naravi, o božanskoj duši u čovjeku i o
sudbini ljudskoj nakon smrti. Smatrali su da su ljudi rođenjem opterećeni grijehom i da im se
valja otkupiti, zagovarali prijezir prema tijelu postom i drugim oblicima asketizma, oni su bili
prvi teolozi u Grčkoj te su kasnije utjecali i na kršćanstvo.
Apolonski kult - kult plemstva, viših slojeva društva - bog ljepote, vječne mladosti,
plemenit i ponosan, zaštitnik pravde i zakona te zaštitnik čistoće.
U 5. st. p.n.e. počinje u viših slojeva sumnja u vjeru, počeo se probijati razumski
pristup svijetu. Činila im se čak smiješnom vjera u olimpijske bogove.
Budući da su grci, odnosno grčki filozofi utemeljitelji racionalnog i posredno
antropocentričnog nazora na svijet, valja najprije reći kako je tome pridonijela i sama grčka
vjera.
Grci su samo jedan od brojnih naroda koji su vjerovali u bogove sa ljudskim
osobinama i obličjem, ali su u tome otišli najdalje. Ne zato što su grčki olimpijski bogovi
živjeli na Zemlji, Olimpu i odatle uređivali svijet, jeli, pili, ljubakali, ratovali nego što su se i
miješali sa ljudima i što se u njih našlo i svih ljudskih poroka - tako su grci više nego i jedan
narod približili bogove ljudima, ali i ljude bogovima, zapravo ih izjednačili. A kad je već
tako, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego misliti svojom glavom, spoznaju da je mišljenje
odlučno, da je mudrost najveća vrlina - a to je grčkim filozofima omogućila sama vjera u
Grčkoj.
U europskim i izvaneuropskim zemljama svaki udžbenik filozofije počinje s grčkim
filozofima. Od Talesa pa nadalje raspravljalo se o svim bitnim filozofskim pitanjima - bitku,
12
spoznaji, pravilnom mišljenju, moralu, lijepom i o uređenju zajednice. Različiti filozofi davali
su različite odgovore, no ovdje ćemo spomenuti ono bitno što su grčki filozofi ugradili u
temelje evropske kulture i učinili je različitom od drugih.
To nije omogućila samo grčka vjera i dodiri s drugim narodima tj. kulturama, nego i
sva ona socijalna i politička previranja zbog čega sofisti stavljaju sve ustaljeno u pitanje
dokazujući čak da će kornjača stići na cilj prije nego zec, kada Protagora izjavljuje da je
čovjek mjerilo svih stvari, kada Herodot uviđa da svi ljudi misle da su njihovi običaji najbolji.
U tom vremenu općeg relativizma živi i Sokrat, on traži neko uporište, utočište, čvrstu
točku koja bi bila najveća vrjednota i nalazi da je ona u znanju, da je to istina do koje se
dolazi razumom. To poistovjećivanje znanja i ćudoređa učinit će grčku kulturu i sve one koje
je slijede posve različitima od prethodnih i drugih.
Platon će Sokratove etičke pojmove razraditi u sveobuhvatni sustav ideja koje su
stalne, trajne, vječne za razliku od materije koja je propadljiva i varljivosti osjetila, a naša će
spoznaja biti zapravo sjećanje na ideje.
Aristotel, ozakonitelj europske metodike mišljenja - logike, ističe da osim oblika
postoji i tvar, te da se do spoznaje dolazi istraživanjem pojedinačnog, pa je tako otvorio put
znanosti. Napisao je Metafiziku u kojoj svijet tumači teleološki, tj. sve pojave su u svrhovitu
piramidalnu lancu, uzročno povezane, a ne slučajne.
Grci su tako utemeljitelji našeg pristupa svijetu, načina mišljenja, utemeljitelj znanosti
a otvorili su i sva bitna pitanja. Euklid 4. st. p.n.e. napisao Elementi matematike i udžbenici
geometrije sve do 19 st. bit će zapravo njegovi. Tales je 585. god. p.n.e. predvidio pomrčinu
mjeseca.
Herodot je prvi opisivao običaje i vjerovanja raznih naroda pa ga smatraju ocem
etnografije i kulturologije.
Povjesničari likovne umjetnosti razlikuju 4 razdoblja : 1. Geometrijskog stila 900.-
700. p.n.e. Geometrijski oblici na vazama, apstraktni. 2. Arhajskog stila (700.-500. p.n.e.)
Bogovi i heroji na vazama, kiparstvo i graditeljstvo; 3. Klasično 5. 4. st. p.n.e. naturalistički
stil u središtu je ljudsko tijelo - kipovi sportaša 4. Helenistički stil. Umjetnost postaje
klasicistička kićena, učena npr. Korintski stup.
U književnosti se ističu Homerovi epovi. Drame su najpoznatija književna djela.
Kazalište se razvilo iz dionizijevskog kulta. Od dramatičara najpoznatiji Eshil, Sofoklo i
Euripid. Komediograf Aristofan ismijao Sokrata u Oblacima. Drama je služila katarzi.

13
 KINESKA CIVILIZACIJA

Kultura za prve kineske dinastije Shang nastavak je kulture Longshan. Za te dinastije

oblikovani su temelji kineske civilizacije koja traje do danas.
Svoju povijest kinezi dijele na dinastička razdoblja, kao prva se spominje dinastija
Xia, koju je u 18. st. pne smijenila dinastija Shang, koja vlada do 1111 pne kad nastupa
razdoblje dinastije Zhou. Posljednji vladari dinastije Shang povijesne su osobe, u tom
razdoblju postavljeni su temelji kineskom pismu, kineskom svjetonazoru i kineskoj
umjetnosti. Konfucije se drži za zakonodavca kineske kulture.
Dinastija Zhou smijenila je dinastiju Shang krajem 12 st. p. n. e. i vladat će sve do 221
god. pne. Razdoblje te dinastije je razdoblje kineskog feudalizma karakterizirano feudalnom
rascjepkanosti i međusobnom borbom feudalnih kneževina. Naročito je to prevladavalo u
drugoj polovici dinastije Zhou, u razdoblju ratova među državama kada se u Kini javljaju
brojne vjerska učenja i filozofske škole od kojih su najpoznatije konfucijevska, taoistička i
legalistička.
Od 221. do 206. god. pne vlada dinastija Qin, a Qin Shi Huagangdi vladar iz dinastije
(poznat po gradnji Kineskog zida) prihvativši legalistička načela i progoneći konfucionizam,
obnavlja i širi kinesko carstvo, ali sada kao birokratsko-centralističko, a ne kao feudalno (jer
su i feudalci bili u međusobnim borbama)- carstvo kakvo će ostati sve do 20 st. (1912).
God. 206. pne dolazi na vlast dinastija Han i vlada četiri stoljeća (do 220). Razdoblje
te dinastije drži se klasičnim u kineskoj kulturi. Obnovljen je kofucionizam, a legalizam na
čijoj je podlozi izvršena organizacija carstva koje će dalje trajati, gasi se kao škola. Kina se u
ovom razdoblju proširila na Koreju, Vijetnam i Mongoliju i na te zemlje je kulturno utjecala.
Ovo razdoblje poznato je i po socijalnim nemirima, posebno po seljačkim ustancima.
Slijede tri razdoblja: Tri carstva, Thang, Song, Zlatne horde, pa Ming od 1368 do
1644. te Mandžu od 1644 do 1912 god. kada Kina postaje republika
Znakovi kineskog pisma dijele se u 6 razreda. U prvom razredu su znakovi koji se
odlikuju sličnošću u obliku ili piktogrami- oni su najstariji, a šestom pripadaju takozvani
harmonizirani glasovi – složenice od kojih jedan označava izgovor riječi, a drugome je zadaća
označiti skupinu kojoj značenje riječi pripada.

14
 Najstariji kineski pisani znakovi urezani ili slikani tintom i kistom na kostima
pronađeni su u u Anyangu, potječu otprilike iz 1400 god. pne i slikovni su. Kasnije će se javiti
ideogrami.
Osnova kineskog pisma stvorena je već u razdoblju Shanga, kad su postavljena načela
za znakove od prvog do petog razreda ( šesto se uvodi za dinastije Zhou).
U kineza koji su pisali perom od trske ili kistom na kostima, bambusu ili svili pismo
je zadržalo vezu s umjetnošću – lijepo pisanje - kaligrafija je ono što je kineski slikar najprije
učio. Tako se broj znakova kineskog pisma povećavao ne samo radi označavanja novih
pojmova što su se vremenom javljali, nego i zbog velike slobode u pisanju, pojave inačica u
oblicima istih znakova. Zbog toga je bilo nekoliko reforma u pisanju sa svrhom da se ono
ustali.
Prva značajnija reforma bila je u 9. st. pne. kad se uvodi pravilo uglastog pisanja
znakova, zatim u 3. st. pne. kada je ozakonjeno 3 300 znakova, čime je ujedno osigurana
ujednačenost pisanog jezika, bez obzira na to kojim se narječjem čitao tekst. A tada se i
potpuno potiskuje pisanje perom od trske na bambusu i drvenim tablicama i počinje opća
uporaba kista za pisanje na svili kao materijalu; pa pismo postaje elegantnije, s krivuljama
umjesto prijašnjeg uglastog. Svoj konačni oblik kinesko pismo dobiva u 4 st. Iako u
današnjem kineskom pismu slike nisu prepoznatljive, prvotni oblik znakova ostao je uza sva
kaligrafska dotjerivanja.
U Kini nalazimo dvije izvorne vjere, konfucionizam i taoizam, koje su ujedno i
filozofije. One nisu strogo odijeljene i priznaju mnogo toga istog. Vjeru u Kini odlikuju dva
najstarija kulta. Kult predaka i kult prirodnih sila. Naglašenije vezivanje uz jedan ili drugi kult
čini konfucionizam različit od taoizma.
Drevni kult vjere u duhove predaka neki ističu kao glavnim razlogom zašto se Kina
održala tisućljećima. I za državni ili vladarski kult Neba drži se da mu je porijeklo u kultu
predaka dinastije Shang.
Pored toga kinezi će obogotvoriti brojne prirodne pojave Gospodar Neba, Car
zmajeva, božanstvo voda, zemlja…
Vrhovno načelo koje prožima kineski vjerski sustav je ideja o jedinstvu svemira i o
dvije izvorne sile jin i jang koje su suprotne, ali se dopunjavaju. Prostor (svemir) i vrijeme
odraz su njihova suprotstavljanja i smjenjivanja u prevlasti.
Kako je plemstvo formaliziralo kult prije spominjanih božanstava - ispraznilo vjerskih
sadržaja, za vladavine Zhou pojavila su se dva vjersko-filozofska učenja, konfucionizam i
15
taoizam. Oni će zadržati vrhovno načelo o jedinstvu svemira. Konfucionizam se vezuje uz
kult predaka, a kako je filozofija konfucionizma više moralno – politička, postat će državnom
ideologijom. Taoistička vjera vezala se uz animizam i postala pučkom vjerom. Ali Nebo,
zemlja i vladar uz Tai (put, načelo) čine četiri veličine koje su temelj te vjere.
Obrede su izvršavale starješine obitelji, nije bilo svećenika. Oltar ili hram predaka
imala je svaka obitelj, a bogatiji i više takvih hramova. Konfucije je naglašavao strogo
poštovanje predaka. Taoizam je imao svete knjige, mnogobrojne obrede i hramove. Imao je i
svece Lao Tzea i cara Qin SHI Huangdi, redovnike i poglavara redovničke hijerarhije. Unutar
taoizma stvarala su se i tajna udruženja koji su bili organizatori ustanaka protiv vlasti.
Praktični cilj taoističke vjere bio je kako spriječiti bolest, starost i smrt čemu su imali poslužiti
razni eliksiri, vračanja…
Prva i zapravo jedina strana vjera koja je u kini našla plodno tlo bijaše budizam
mahajane ili velikih kola. Prvi doticaj Kine s budizmom bio je u 1. st, ali se širi i učvršćuje u 5
i 6. st. u vrijeme poremećenih društvenih prilika i teškog života nižih slojeva. Po Kini se
osnivaju brojni budistički samostani. Kinezima je bilo bitno moralno - vjersko učenje,
posebice ideja spasa.
Kad su budizam počeli prihvaćati i viši slojevi društva počinju se javljati i brojne sekte
okrenute više razmišljanju, a protiv pučkog oblika budizma. Najviše utjecaja imat će mistični
tantrizam, meditacije.
Konfucionisti su tražili smanjenje budističkog utjecaja ističući društvenu štetnost
redovnika kao neradnika. Tako je vlast smanjivala privredno-politički utjecaj budističkih
samostana, a manje čisto vjerski utjecaj budizma.
Valja istaknuti kako je u Kini postao sasvim uobičajenim vjerski eklekticizam, pa je
kineski čovjek mogao obavljati i konfucijevske i taoističke i budističke obrede. Osim budizma
u Kinu su ušle i druge vjere. Najviše uspjeha će imati islam koji se i danas zadržao u
sjeverozapadnim i jugozapadnim područjima.
Kinesku filozofiju je teško odvojiti od vjere. Filozofska učenja cvala su u vrijeme
nemira, počevši od 6. st. kada počinje slabiti dinastija Zhou. Tada se javljaju brojne škole čiji
zastupnici držahu i pojedine državne službe. Škola Kozmologa ili Yib. Yang, službeni
astronomi, konfucijevska ili literara, ministarstvo obrazovanja, mocistička - čuvari hrama,
škola imena (ministarstvo ceremonija, legalistička – ministarstvo pravde, taoistička – službeni
povjesničari
Šest klasičnih djela kineske kulture:
16
 1. Knjiga imena ili preoblikovanja (I-Ching)
2. Knjiga pjesama vjerskog i svjetovnog sadržaja (Shi-Ching)
3. Knjiga vladarskih proglasa (Shu – Ching)
4. Proljetni i jesenji anali pokrajine Lu (Qin-Qin)
5. Knjiga ceremonija i obreda (Li- Ching) koja je sustav vladanja dinastije Zhou, i
6. Konfucijeva djela

Škola kozmologa ili škola yin-yang

Bavila se pitanjima sadržanim i I Chingu, a to su pitanja kineskog svjetonazora. Po

njima je svemir jedinstven i čovjek je proizvod i dio svemira - svijet ljudi i prirode je
povezan. Odatle čovjekovo ponašanje mora biti u skladu s kretanjem prirode, kao i vladarevo
vladanje. Slijede ideju da svemirom vladaju dvije suprotstavljene i nadopunjujuće sile jina
(koja predstavlja zemlju, tamno, teško i žensko) i janga ( koji predstavlja nebo, svijetlo, lako i
muško) i da je sreća u ravnoteži tih sila. Te sile predstavljaju i odnos mikrokozmosa i
makrokozmosa. Po kozmolozima svijet se sastoji od pet elemenata, drva, vatre, kovina, vode i
tla. Prvim četirima odgovaraju četiri godišnja doba (redom proljeće, ljeto, jesen i zima), a
ovima opet četiri strane svijete (redom istok, jug, zapad i sjever). Imali su velik utjecaj na
carevu dvoru zbog vođenja državnih poslova.

Konfucijevska škola

Bila je najutjecajnija. Osnivač Konfucije (Gong Fuzi) 551-479 god. pne, propovjednik,
predavač i vladarski savjetnik. On je polazio od spomenutih pet klasičnih djela, ona su po
njemu izvor svega znanja i sadrže sva pravila. Kasnije će se i njegovo djelo dodati peterima
prvim djelima i zajedno činiti šest klasika. Njegovo učenje je u osnovi više moralno -
političko i to takvo da ukida razliku morala, politike i prirodnih zakona. Zakon prirodnih
pojava, pojavni zakon (Tao) za njega je i moralni zakon. Bitan mu je ćudoredni stav
pojedinca, koji mora djelovati u skladu s kategoričkim imperativom ( tj. Radi tako sa načelo
tvoga djelovanja može postati općevažečim načelom) i to zato što je tako ispravno, a ne zato
što bi od toga bilo koristi- vrijedan je sam čin, a ne posljedice. O ishodu čina odlučuje
sudbina (mihg), koja je nebeska volja, pa je valja biti svjestan i u skladu s tim postupati. U
17
slučaju nezadovoljstva bilo koje vrste pojedinac se mora smirit, sabrati, promisliti i dovesti
sebe u sklad s taom, pa će po logici načela moralnog uzora i sve drugo doći u sklad.
Čovječanstvom prema konfuciju mora vladati pet odnosa: 1. Privrženost između oca i
sina, 2. Poštovanje i odanost podanika vladaru, 3. Ljubav između muža i žene, 4. Privrženost
između starijeg i mlađeg brata, 5. Vjernost među prijateljima.
Po njemu je država ćudoredna cjelina kojom vlada vladar moralnim uzorom, a ne
zakonom, sudovima i policijom. Za loše stanje u državi krivicu snosi vladar. Zagovarao je
pridržavanje starih običaja. Od dinastije Han konfucionizam će biti službena ideologija u
Kini, a Konfucije čak proglašen svecem kome će se podizati hramovi.

Taoistička filozofija

Nastala je prije nego taoistička vjera. Taoisti polaze od toga da je ljudsko društvo zlo,
pa spas vide u bježanju od života, u povlačenju u osamljenost. Glavno djelo taoizma je Tao –
te – Ching, koje predaja pripisuje starijem konfucijevu suvremeniku Lao-Ceu. Vjerojatnije je
međutim da je djelo nastalo u 3. st. pne, a da najstarijim predstavnikom bijaše Jang Zhu (
vjerojatno 4. st. pne) zastupnik krajnjeg samoživa nazora. Tao-te Ching je rasprava o taou,
načelu koje je uzrokom ili počelom svega, nepromjenjivu prirodnu zakonu koje je iza svih
oblika i odlika i sve određuje. Čovjek zato mora upoznati prirodne zakone. Kako je tao izvor
svega to i svaka stvar ima nešto od njega, što se naziva te (snaga ili vrlina), a to je upravo ono
što stvar prirodno jest. Pa se onda po taoistima valja prepustiti taou i teu do nedjelovanja (vu-
vei). Tako su taoistički filozofi ujedno i zastupnici nesudjelovanja u politici.

Legalistička škola

Usprkos činjenici što učenje umire s padom dinastije Qin bila je vrlo značajna. Ona je
preokupirana isključivo političkim učenjem. To se učenje pojavilo u nemirnim vremenima
kao praktično-političko učenje s idejom realpolitike. Zastupnici legalizma suprotstaviše se
konfucionizmu kao moralnom idealizmu što s uzorom prošlosti pristupa svijetu kao da je
uvijek isti. Suprotno konfucionistima, legalisti ističu. 1. Da se prilike u svijetu mijenjaju pa se
moraju mijenjati i načela i 2. Da ljudska priroda nije dobra, nego u biti zla i zato se u
vladanju ne valja pouzdavati u ćudoredna načela nego valja vladati pomoću zakona- jasnih,

18
određenih i strogih, pomoću naredbi i nadzora i pomoću nagrada za pridržavanje zakona i
izvršenje naredbi, odnosno kazna za suprotno.
Vladar po legalistima ne mora biti moralni uzor niti mudrac, nego mora imati vlast i
moć i znati pronaći ljude koji će provoditi njegove naredbe. Vladanje dakle počiva na
autoritetu, zakonima, naredbama i vještini vođenja poslova. Položaji u državi moraju se
dodjeljivati za to sposobnim pojedincima. Legalizam zastupa birokratsku apsolutističku
državu. Prihvativši legalizam dinastija Qin stvorit će tisućljetno kinesko carstvo, pa iako je
učenje odmah zatim zamrlo, učinak je ostao živjeti u ustroju kineske države.
Opis uprave u Kini ne može početi drugačije, nego opisom položaja i uloge vladara,
jer je on bio apsolutni vladar. Bijahu to i mnogi drugi vladari u mnogim drugim
civilizacijama. Uobičajilo se zbog toga govoriti o istočnim tiranijama.
U Kini je vladao vladar po milosti Neba (negdje je imenovan i sinom neba), čuvar je
reda ili poretka na zemlji kao dijelu svemira. On je apsolutni vladar i kao takav može
mijenjati zakone, običaje, pismo, pa čak i bogove On je uzor djelovanja pojedincima. Nema
institucije na zemlji koja može suditi vladaru. Vladaru može suditi i jedino sudi Nebo –
dobrome dobrim predznacima, lošemu lošim predznacima. Pomrčina sunca i mjeseca, pad
zvijezda, suše, poplave, požari, zemljotresi … to su za kineze osude vladara i poziv na
smjenjivanje. Zbog toga je velika uloga astronomije (astrologije) klimatologije, seizmologije
…Nije se astronomija u Kini razvijala zbog potreba poljoprivrede ili pak iz posebnih
psiholoških razloga, nego u prvom redu iz potreba vladara i vladanja. Od dinastije Shang
vladar je izabranik Neba. I jedinstvenu svemiru kojim vlada svemirski red što ga održava
Božanstvo Nebo politički poredak dio je i odraz svemirskog poretka, pa je kinesko carstvo
podnebesko carstvo, a car vladar po milosti Neba – izvor i simbol reda na zemlji.

Upravna struktura mijenjala se tijekom povijesti. Za dinastije Zhou carstvo je

podijeljeno u brojne feudalne jedinice, pri kraju zapravo državice. Od dinastije Qin počinje
drugačiji upravni ustroj carstva. Carstvo se dijeli na pokrajine, okružja, podokružja, kotare,
sela i zajednice obitelji.
Svaka je jedinica imala točan broj obitelji. Na vrhu je bio car središte vlasti, a na dnu
su zajednice obitelji jamčile izvršenje carevih naredbi. Između toga postojala je hijerarhija
brojnih državnih službenika, bez obzira bili oni stalno na jednom području ili njihovi
nadzornici. Na dvoru postoje tri službe: carsko tajništvo koje je sastavljalo carske naredbe,
carski ured koji je ovjeravao naredbe i ministarstvo državnih poslova koje ih je provodilo.
19
Uobičajilo se da se javnim poslovima bavi 9 ministarstava. Namjesnici u jedinicama carstva
imaju u pravilu upravnu, sudsku, pa i vojnički vlast. Kineska država od dinastije Qin do
početka 20. st. bila je centralizirano birokratsko carstvo u kome su se službenici birali na
temelju državnih ispita.
Obitelj čini okosnicu kineske države. Ideja obitelji vlada vjerom, politikom i etikom –
odanost obitelji najveća je vrlina; od Konfucijevih 5 odnosa što moraju vladati čovječanstvom
tri se odnose na obitelj.
Da bi državom vladao mir državu moraju voditi umni ljudi. Mudrost se stječe
učenjem, a sposobnost se može provjeriti objektivnim ispitima. Ispiti za državnu službu
uvedeni su za dinastije Han. Na temelju ispita biralo se 25 službenika godišnje. Iako je izbor
uveden prema načelu nepristranosti, klasna i pokrajinska pripadnost pa i protekcija s
vremenom će biti sve odlučniji. Tako birani službenici činit će stup kineske države više od
dva tisućljeća.
Kinesko pravo temelji se na klasiku zakona iz 4. st. pne. Na njemu počiva i zakonik
dinastije Tang iz 7. st. koji će bit uzorom svim kasnijima do 20 st. pa i zakonicima u Koreji,
Japanu i nekima u Indokini. Temelj zakonu je Nebeski ili svemirski zakone kojega je izvršitelj
car. Kako je po Konfuciju car mogao mijenjati običaje, to je postala uhodana praksa nestalih
zakona, a to su carski ukazi s vrijednošću zakona. No Kinu odlikuje nepostojanje građanskog
prava kojemu bi podlijegali svi. Za povlaštene je vladao časni zakonik, a za puk kazneni.
Činjenično se može govoriti najranije o strukturi za dinastije Zhou, a ona je feudalna.
Povjesničari Kine su uvjereni da su elementi feudalnog ustroja postojali i u vrijeme dinastije
Shang. Feudalni ustroj dinastije Zhou sličan je kao i u feudalnoj srednjevjekovnoj Europi.
Hijerarhija je posve ista od kralja, vojvode, markiza, grofa, vikonta do baruna kojima
odgovaraju kineski obiteljski i plemenski nazivi. Oni su činili povlaštenu i upravljačku klasu
plemstva, koja je isticala uglađenost, poštovanje ceremonija, održavanje ispravnih društvenih
odnosa i pismenost. Zemljoradničko stanovništvo bijaše u kmetskom položaju.
Robova je u kini bilo gotovo uvijek, ali ona nikada nije bila robovlasnička država,
nikada broj robova nije prelazio 1 % stanovništva. Za dinastije Shang bili su to pripadnici
naroda Chang, za Zhou privatni robovi pri plemićkim domovima, a kasnije kažnjenici što
obavljaju kažnjeničke poslove, neka vrsta državnih robova. No moglo se robom postati i
padom u dug. Na početku 1 st. ne, nacionalizacijom zemlje zbog osiromašenja bilo je ukinuto,
ali će se opet vratiti. Od dinastije Qin nije se u Kini mijenjala samo uprava koja će ostati sve
do najnovijeg doba, nego i društvena struktura. Od tada će se ljudi dijeliti u dvije velike grupe
20
dobri ljudi i loši ljudi i u tri klase: upravljača, podčinjenih i prezrenih ili loših ljudi koji su
zapravo kasta. Klasnu pripadnost određivali su u Kini zanimanja. O zanimanju je ovisio
ugled, moć i politički utjecaj i život. Klase su bile odvojene, rijetke su ženidbe između prve i
druge klase, a pripadnici treće bili su u tome ograničeni samo na svoju klasu.
Prvu upravljačku klasu čine državni službenici. Iako se ističe da tu klasu odlikuju
vrline, umne sposobnosti, a ne nasljedstvo i bogatstvo, ipak je u velikom postotku pripadnost
toj klasi bila nasljedna i državni je službenik postajao vlasnikom velikog zemljišta dobivši ga
kao nagradu za službu. Državni službenici živjeli su posebnim stilom, određenim zakonom,
službom i položajem. Taj stil nisu smjeli oponašati drugi, makar bili i bogati. Kao duhovna i
upravljačka elita nisu sudjelovali u javnim fizičkim poslovima, za prekršaje nisu mogli biti
podvrgnuti tjelesnim kaznama nego samo predajom službe ili odgovarajućim novčanim
kaznama. Nisu čak bez carskog odobrenja smjeli biti zatvarani ili istraživani. Za njih nje
vrijedio kazneni zakon, nego moralni kodeks.
U vrijeme feudalne rascjepkanosti, Konfucija, borbe feudalnih državica javila se
potreba za učenijima. Tada učeni iz nižih slojeva počinju dobivati službe na dvorovima, pa
ističu koliko je nužno da državu vode učeni i krjeposni ljudi, a ne samo bogati.
Za dinastije Han državne službe se ukidaju kao nasljedne (osim ograničenog broja
dvorana) i povjeravaju zaslužnima bilo da se šalju u carsku akademiju ili preporučuje za
službu lokalne uprave, a uvodi se i sustav državnih ispita koji će se ustaliti. Time je
omogućena društvena pokretljivost iz jedne klase u drugu, što se rjeđe susreće u drugim
civilizacijama.
Drugu klasu, koja je pripadala grupi dobrih ljudi činili su obični ljudi koji su se
hijerarhijski dijelili u 4 sloja: 1. Učeni (koji nisu službenici), 2. Zemljoradnici, 3. Obrtnici i 4.
Trgovci.
Treću klasu – zapravo kastu činili su robovi, prostitutke i izdajnici, a u nekim
pokrajinama i prosjaci, lijeni, pa čak u nekima pjevači, glazbenici, splavari. Ženidba s višim
klasama bila im je zabranjena. Neke obitelji su se odricale svojih članova koji bi dospjeli u tu
klasu. Nisu mogli pristupiti državnim ispitima. Morali su živjeti skromno, ne ističući se i
nositi posebnu odjeću za raspoznavanje kako se ne bi miješali s dobrim ljudima.
Osnova kineskog gospodarstva uvijek je bila poljoprivreda. Zbog toga će selo ostati
središte gospodarskog života. Gradovi se relativno kasno razvijaju kao gospodarska središta.
Za dinastije Zhou to su upravna središta, utvrde i središta obradivih površina. Tek za dinastije

21
Thang grad se razvija u trgovačko i industrijsko središte, koji će kasnije iznenaditi Marka
Pola. Promet je bio razvijen posebice vodeni. Put svile u prvim stoljećima n.e.
U srednjem vijeku Kina je imala najbolje opremljene brodove. Razvijena je bila
unutarnja i vanjska trgovina. Platežno sredstvo bilo je kovani novac, svila i žito. Za dinastija
Thang i Song u upotrebi su i bankovni papiri, čekovi.
Dostignuća u tehnici: Brončano doba 15. st. pne, proizvodnja željeza 7 st. pne.
Papir se počeo proizvoditi 1. st. Tiskarstvo u 7. st. na daščicama, a od 11. st. i s
pokratnim glinenim slovima. U 6. stoljeću proizvodnja porculana, u 8. stoljeću prvi počinju
proizvodnju baruta za vatromete, u 12. st. za ratne svrhe. Prvi su počeli praviti kompase u 11.
St. Prvi su izumili mehanički sat u 7. st., u prvom stoljeću vaga na polugu. Od 4. st. upotreba
ugljena, a u 11. st. upotreba nafte.
Uz takva tehnička dostignuća sirovine, razvijenu trgovinu i novčarstvo mnogi se pitaju
kako se kapitalizam nije najprije pojavio u Kini, a nije zbog toga što je država imala monopol
nad cjelokupnim gospodarstvom.
Znanost je praktične naravi i služi organizaciji i vođenju poslova u državi.
Znanstvenici su istodobno bili matematičari, astronomi, fizičari, alkemičari, izumitelji pa čak i
umjetnici.
Do 5. st. najviše su postigli u aritmetici, a slabije u algebri. U 1. st. su približno, a u 5.
st. točno izračunali broj π, što je tisuću godina prije nego u Europu. Usprkos spomenutim
zaostajanjima od 5. do 14. st. Kinezi su ipak među vodećim narodima na području
matematike. Oni unose elemente trigonometrije i nulu kao broj. Za dinastije Tang
matematika se uvodi i u program državnih ispita. Iz 5. st. poznato j e djelo Klasik računa, u
kome je npr. načelo dijeljenja razlomaka ono isto što će se u Europi primijeniti tek u 16. st.
Veliku pažnju posvećivali su astronomiji, seizmologiji i meteorologiji, a zanimanje za
alkemiju pridonijelo je razvoju geologije, botanike i zoologije. Bilo je razvijeno i zemljopisno
znanje, a time i kartografija. Iako znanja u Kini nisu bila poput grčkih, rezultat koji bi
proizlazio iz strogo logičko-racionalnog temelja, nego plod iskustva potaknutog praktičnim
potrebama ipak su tu bila prisutna načela opažanja, istraživanja, razvrstavanja i povezivanja
činjenica, zato i možemo govoriti o znanosti u Kini ovog razdoblja.
Kineska je umjetnost oblikovana za dinastije Shang gotovo bez utjecaja izvana,
ključno je utjecala na umjetnost Koreje, Japana, donekle i na Europu. Uzor je umjetniku
priroda, a prožeta je umjetnost simbolikom. Građene od drveta sa stupovima što podupiru
krovove kuće se doimlju lagano. Takav je i kineski hram ― pagoda. Kinesko slikarstvo je
22
lirično i tehnički dotjerano. Najčešća tehnika je akvarel ali su izrađivane i freske. Slikar
nadahnuće traži najčešće u prirodi strpljivo čekajući mjesecima pa i godinama. Kinezi
inače ne drže svoje slike obješene na zidovima nego ih čuvaju kao svitke u
ormarima. Postoje dvije vrste slika, czuan (japanski kakemono) i tsuan (japanski makimono).

23
 SREDNJI VIJEK

U srednjem vijeku uz već postojeće civilizacije - indijsku, kinesku i civilizaciju Maja

pojavljuju se i nove - islamska, Bizantska i feudalna civilizacija na zapadu u Europi te
civilizaciju Inka, Azteka i civilizacijsko područje srednje Afrike.
a) Bizant. Početak povijesti Bizanta uzima se 11. svibnja 330. godine. Tada je
Konstantin posvetio grad nazvan Novi Rim a to političko carstvo se održalo do pada grada 29.
svibnja 1453. godine koju neki povjesničari drže godinom okončanja srednjeg vijeka.
Zahvaljujući svojoj administraciji, vojsci, diplomaciji, trgovini i vjeri Bizant se uspio
održati tako dugo, a za to vrijeme izmijenilo se čak 13 dinastija. Bizantolozi ga politički
određuju kao nastavak Rima, a kulturno kao nastavak grčke kulture i kršćanske religije, a
neki i kao orijentaliziranu grčko-rimsku civilizaciju.
b) Zapadna Europa. Provale naroda i ratovi u srednjoj i zapadnoj Europi usporava
civilizacijski život i smanjuje broj stanovnika. Stanje se popravlja smirivanjem Normana i
Mađara u 11. st. Do tada Bizant gubi dio po dio Rimskog Carstva na tom području.
Zaustavljanje Franaka na jednom mjestu, jačanjem i širenjem vlasti i političke moći na
velika područja i pokrštavanje njihovih vladara dovodi do odsječenosti rimskog biskupa od
Bizanta i okretanju njihovim vladarima. Jača utjecaj pape i Crkve te se kršćanstvo širi po
zapadnoj i srednjoj Evropi. Ugovor u Strassbourgu pi s a n na njemačkom i francuskom
jeziku utvrđena je činjenicu postojanja tih dvaju naroda a i među slavenskim narodima
javljaju se prve narodne države. Pojavljuju se klice su iz kojih će se razviti europski
feudalizam.
Od 11. st. počinje se buditi pravi civilizacijski život - tada je kršćanska Crkva uspjela
postati dominantnom na tom području, a kršćanstvo proželo cjelokupan život.
c) Islam. U srednjem vijeku pojavila se islamska civilizacija. Oblikovana je na
Arapskom poluotoku gdje je nekad postojalo samo nekoliko gradića, a među njima i Meka i
Medina. Početkom 7. st. Muhamed utemeljuje vjeru koja je uspjela vjerski, politički i
kulturno ujediniti Arape. Oni kreću s poluotoka u sveti rat (jihād) za širenje Islama. Muhamed
umire 632. god., a već stotinu godina nakon njegove smrti stvoreno je najveće carstvo u
povijesti do tada pod upravom arapskog kalifa u Damasku. Godine 732. u bitci kod Toursa
zaustavio je Karlo Martel prodor Islama u Europu.
Trideset godina po Muhamedovoj smrti upravljaju njegovi bliski suradnici, a potom se
instalira nasljedna dinastija kalifa Umaida u Damasku (661.-750.), a od 750. do 1258. god.
24
Abasida u Bagdadu. Politički utjecaj kalifa slabi u 10. st., a tada dolaze iz srednje Azije
turkoidna plemena Seldžuka. Prihvaćaju islam i postaju najvažniji borci za njegovo jačanje i
širenje, te kalif proglašava njihova poglavara sultana »kraljem Istoka i Zapada«. Potiskuju
Bizant iz većeg dijela Male Azije i u 11. st. osnivaju sultanat u Niceji.
Došavši na područja grčko-rimske odnosno bizantijske kulture, perzijske i indijske, i u
dodiru s kineskom, oni su očuvali, prenosili i razvijali mnogo toga iz područja znanosti,
filozofije i umjetnosti tih civilizacija. Ako je politički dodir Evropljana i islamaca bio
dramatičan, dodir Europljana s islamom s obzirom na kulturu bio je plodonosan.
d) Afrika. U ovom razdoblju po prvi put i srednja Afrika ulazi u tijekove
civilizacije. Sjever Afrike uz rub Sredozemlja rano kulturno i civilizacijski razvio u dodiru s
mediteranskim civilizacijama dok je u srednjoj Africi zbog geografske zadatosti (Sahara,
Kalahari, strme obale, planine...) taj razvoj bio značajno usporen.
Prva poznata država srednje Afrike je Gana - po povjesničarima velika i snažna
država. Nakon Gane pojavit će se i mnoge države naroda Mandingo, Juruba, Hausa i
drugih. U srednjem vijeku na svim tim područjima postojale su države s nekom vrstom
federalnog oblika i posebnim oblikom upravljanja, a živom trgovinom povezano je čitavo
područje srednje Afrike.
Iako su na islam prešli mnogi vladari država zapadnog Sudana te su islamisti otvarali
škole koje će obrazovati službenike, a bilo je i mnogo islamskih trgovaca ipak na pučanstvo
on nije u ovom razdoblju imao velikog utjecaja ― taj utjecaj će se dogoditi stoljećima kasnije.
e) Indija. U ovom razdoblju u Indiji je došlo do političkih i kulturnih promjena pod
utjecajem islama. U vrijeme dinastije Gupta do početka 6. st. hinduizacija je bila u zamahu,
a to je vrijeme procvat duhovnog stvaralaštva i gospodarstva. Nakon pada dinastije Harša u
7. st. u sjevernoj Indiji se osnivaju brojne države. Islam koncem 10. stoljeća prelazi Ind uz
osvajanja, rušenja i uništavanja. Pod kraj 12. st. Delhi postaje središte islamske vlasti od
Pendžaba do Bengala, a snažne države srednje Indije priječe prodor Islama prema jugu.
Unatoč tome što su islamisti preuzeli svu vlast, ipak se islamizacija odvijala sporo ponajprije
zbog naravi kastinskog sustava i duboke povezanosti Indijaca uz svoju vjeru.
f) Kina. Padom dinastije Han (3. st.) Kina je do početka 7. st. u razdoblju "triju
carstava". Politički, gospodarski i duhovno oživljava za vrijeme dinastije Tang koja obnavlja
carstvo i vlada do 10. st. Zlatno doba kineske kulture (proizvodnja porculana, slikarske
akademije, procvat filozofije) je razdoblje dinastije Sung (do pred kraj 13. st.,) kad na vlast
dolazi tzv. Zlatna horda. U ovom razdoblju u Kini značajno je širenje budizma.
25
 I prije srednjeg vijeka Japan je bio pod kulturni utjecaj Kine a u 5. st. Japanci
preuzimaju od Kineza pismo, a u 6. st. dolazi iz Kine i budizam.
g) Pretkolumbovska Amerika. Traju i tijekom ovog razdoblja kulture Teotihuacana i
Maja i gradovi mnogih naroda u Srednjoj Americi. Prijelazom 8. u 9. st. dolazi do prodora
skupine naroda Nahua sa sjevera, koji će vladati do dolaska Španjolaca. Godine 1370.
podižu grad Tenochtitlan i vladaju područjem Srednjeg Meksika sve do poraza od Cortesa
1521. godine.
Inke se na političkoj i kulturnoj sceni javljaju u 13. st., u prvoj polovici 15. st. stvaraju
veliko carstvo od Čilea do Kolumbije i najuzorniju birokratsku državu u povijesti, koju će
kao i aztečku srušiti Španjolci početkom 16. st.
Čibče u Kolumbiji također razvijaju oblike urbanog i državnog života.

CIVILIZACIJA ZAPADNE EUROPE SREDNJEGA VIJEKA

U srednjem vijeku se u Europi oblikuje kršćansko-feudalna civilizacija. Kršćanska crkva

odigrala je ulogu civilizacijskog ujedinitelja svih na tom prostoru, a socijalno-upravno-
gospodarski poredak iskristalizirat će se iz rimskih institucija i pridošlica. Krajem 11. st.
zapadna je Europa toliko prožeta kršćanstvom da se već počinje buditi i civilizacijski život
― oživljava gospodarstvo, povećava se broj stanovnika, obnavljaju se stari i niču novi
gradovi s gradskim slojevima trgovaca i obrtnika, otvaraju se škole, više je pismenih, budi se
graditeljstvo i umjetnost.
a) Feudalizam. Europski feudalizam, feudalna civilizacija ili čak samo feudalizam
česti su sinonimi za europsku srednjovjekovnu civilizaciju. Feudalizam je međutim
socijalno-upravno-gospodarski poredak koji se temelji na lenu i vazalitetu pa valja imati na
umu da kao takav nije posebnost srednjovjekovne Europe; srednjovjekovni europski
feudalizam samo je jedan od oblika feudalizma, iako ni on nije bio isti u srednjoj Europi.
Feud je u početku bio vremenska nagrada za službu, kasnije postaje u pravilu
nasljedan ― s vlasničkim pravom gospodara, pa je vazal s nasljeđivanjem posjeda
nasljeđivao i obveze. Vazalni odnos bio je u osnovi ugovorni odnos između gospodara i
vazala, pa ih je obojicu obvezivao. Gospodar bi davao feud i obećao zaštitu i pravdu vazalu,
a vazal se obvezao na odanost, pomoć i savjet. U feudalnoj vazalnoj hijerarhiji n a v r h u je
kralj, ispod njega vazali, koji su mogli imati svoje vazale, ovi svoje itd. do kmeta.

26
 b) Kršćanska Crkva. Nakon pada Rima najvažniju ulogu u zapadnoj Europi ima
kršćanska crkva. Svećenici i redovnici bili su nositelji i širitelji vjere, ali i gotovo jedini
predstavnici civilizacijskih oblika života. Nakon preseljenja prijestolnice u Carigrad brigu o
kršćanskom stanovništvu na zapadu preuzela j e Crkva. Odlučan pak u svemu postaje
rimski biskup ― papa. Kršćanstvo se širilo Europom. Franci su prešli na kršćanstvo već za
Klovisa (481-511), a za Karolinga će širiti kršćanstvo sve do Odre i Dunava. U Engleskoj
počinje pokrštavanje od pape Grgura I. iz Rima, ali i iz Irske. Mađarska će prijeći na
kršćanstvo krajem 10. st. itd.
Odnosi između pape i careva u Bizantu postajali su sve gori pa se papa Stjepan II.
obratio 753. god. franačkom vladaru Pipinu i priznao ga kraljem. Pipin je iz zahvalnosti papi
napao Langobarde, osvojio nekadašnja carska područja u Italiji i darovao ih papi. Tako je
stvorena papinska država, koja je trajala do 19. st., i čiji su ostaci današnji Vatikan. Kad je na
franačko prijestolje došao Karlo Veliki, on je u tim krajevima širio kršćanstvo, a godine 800.
na Božić papa ga kruni za cara.
Godine 1054. došlo je i do formalnog vjerskog prekida s Carigradom.
Crkva gradi samostane, osniva nove redove, organizira obrazovanje, uvodi celibat...
Otvaraju se brojni samostani po zapadnoj Europi kao mjesta molitve i pobožnosti, ali i
intelektualnog rada pa mnogi od tih njih postaju kulturna središta Europe. Svećenici kao
jedini pismeni ne obavljaju samo vjerske dužnosti, nego uređuju i svjetovni život. Od 11. st.
javljaju se novi prosjački redovi, bilo da se bore za skromnost kao franjevci ili za doktrinarnu
čistoću kao dominikanci.
c) Gospodarstvo. Srednjovjekovna Europa gospodarski se temeljila na poljoprivredi.
Feud je bio podijeljen pa su na jednom dijelu kmetovi radili neposredno za gospodara, jedan
dio obrađivali su za sebe, ali su od prinosa morali dio davati feudalcu, a za iskorištavanje
šuma i pašnjaka plaćati različite namete.
Od 11. st. stanje se u poljoprivredi popravlja tako što se šire obradive površine uz bolje
iskorištavanja vjetra, vode i životinjske snage. Obnavljaju se stari rimski gradovi i niču
novi oko burgova, počinje trgovina, novac ponovo ulazi u uporabu, oživljavaju obrti, trgovci i
obrtnici osnivaju udruženja.
Pojavu gradova podržavaju i vladari, pa i neki plemići, uočavajući u tome vlastiti
probitak. Posebnim bulama daju im slobode, omogućuju održavanje tržišnih dana,
dopuštaju da raspolažu vlasništvom, da imaju svoje sudove i da sami sude. Uz Italiju je
središte trgovine i novih oblika gospodarstva bila Flandrija, no to su ipak tek skromni počeci.
27
 d) Društvena struktura. Iako se struktura feudalne Europe temelji na jednostavnoj
podjeli na feudalce i kmetove, odnosno na zemljoposjednike i gospodare na jednoj i
bezemljaše i sluge na drugoj strani, ipak je ta slika pojednostavljena jer je postojala
razgranatija raslojenost. Među feudalcima su postojali svjetovni feudalci i crkva. Uz
feudalnu hijerarhiju i slobodne seljake valja uzeti u obzir i sloj vitezova (konjanika), koji se
regrutirao iz kruga osiromašenih plemića.
Pojavom gradova afirmira se i građanski stalež trgovaca i obrtnika. Položaj i život
svih njih u osnovi se razlikovao od života kmeta. Kmet je bio u vlasti feudalca, sluga
gospodara. Gospodar ga nije mogao prodati, a sve drugo je mogao. Ni kmet ni njegova djeca
nisu mogli otići s posjeda; kmetov sin ili kćer nisu se mogli ženiti ili udavati izvan imanja,
ili je za to valjalo plaćati davanja.
e) Uprava. Nepostojanje pravnog građanskog poretka, izbornih javnih položaja i u
osnovi nepostojanje državnog suvereniteta glavna je odlika uprave Europskog srednjeg
vijeka. Novi oblici uprave počinju u Francuskoj ustanovljenjem skupštine s predstavnicima
gradova, plemstva i svećenstva ― tri srednjovjekovna staleža. Slično će se javiti u Engleskoj
početkom 13. st., nakon pobune baruna. Sredinom tog stoljeća prisilili su kralja da
parlament, koji su činili plemići i predstavnici građana, saziva obavezno tri puta godišnje. U
to vrijeme organizira se i uprava u gradovima.
g) Umjetnost. Slikarstvo je u znaku izabranih vjerskih sadržaja na freskama i
vitrajima. Kiparstvo je vrlo rijetko i rađeno bez veće vještine. Graditeljstvo ima vrijednih
ostvarenja - u znaku romanike na jugu i nešto kasnije gotike na sjeveru.
Književnost je pučka (usmena i na narodnom jeziku) i crkvena (pisana na latinskom
jeziku). Druga je u službi vjere, poučna, a prva je šarolikija u sadržaju ― poznatiji su
junački epovi kao Ep o Rolandu, Nibelunzima i slični. Na području duhovnosti
najznačajnije je djelo teologa Augustina De civitate Dei za početak srednjeg vijeka, a
Božanska komedija Dantea Alighierija za kraj toga i za početak novoga razdoblja.

28
 OSTALE CIVILIZACIJE SREDNJEGA VIJEKA

U srednjem vijeku su se civilizacijska područja znatno uvećala a mnogi novi narodi

su ušli u civilizacijski krug.
a) Gospodarstvo. Unatoč širenju urbanih prostora poljoprivreda je nosiva grana
gospodarstva i srednjovjekovnih civilizacija.
Na prostoru Islama mnogi će stari gradovi biti uvećani, a pojaviti će se i novi s
bogatim gradskim životom te kao središta trgovine i raznolikih obrta. Izrađevine od kovina,
izradba opeka, odjeće, raznolikih predmeta za domaćinstvo te miomirisa bili su značajni. I
trgovina je oživjela na prostoru na koji se proširio Islam.
Procvat gradskog života, obrta i trgovine što ga je Indija živjela za dinastije Gupta
neće posve zatrti ni islamisti; a u južnom će dijelu ostati i dalje samostalne indijske države.
Indija je prednjačila u proizvodnji tkanina, predmeta od kovina, u draguljarstvu i mirodijama.
Uprava u Bizantu nastoji u poljoprivredu uvesti novosti kako bi povećala proizvodnju.
Carigrad je uz Bagdad najsjajniji i najveći grad ovog razdoblja, ali i veliko trgovačko
središte i grad bogata obrta. Preko Carigrada ide trgovina od istoka do zapada i od sjevera
do juga Starog svijeta ― u Carigrad dolaze trgovci iz Kine i Francuske, iz Skandinavije i
Arapskog poluotoka.
Naglasak država srednje Afrike srednjovjekovnog razdoblja također je
poljoprivreda. Zlato, bjelokost i kola-orasi bile su glavne domaće robe međunarodne trgovine,
a od stranih sol, ali i predmeti od kovina, platno i nakit, koji su dolazili iz Sredozemlja, pa i
iz Indije. Kad su Europljani došli u ta područja, našli su tamo već razvijeno tržište.
Poljoprivreda je bila temeljna u gospodarstvu i u Inka i Asteka. U srednjem vijeku
poljoprivreda je bila osnova gospodarstva i na područjima spomenutih civilizacija i na
područjima što su više ili manje bili pod njihovim utjecajem.
b) Društvena struktura. Društvena struktura u svim civilizacijama srednjeg vijeka nije
bila ista. Iako prevladavaju različiti oblici feudalne strukture, ropstvo je postojalo, ono se,
zadržalo u Kini a nalazimo ga u Srednjoj Americi, Islamu i pod njegovim utjecajem u
srednjoj Africi, u Čibča, djelomice u Indiji i u Bizantu.
U Indiji se nakon pojave kasta društvena struktura nije bitno mijenjala, samo se
povećao broj kasta.

29
 U Islamu u početku postoje četiri klase: Arapi, neomuslimani (mavali), zimije i
robovi. Iako robovi nisu činili osnovu u proizvodnji, niti većinu stanovništva u Islamu,
ropstvo je bilo rašireno, a robova mnogo ― pripadnika svih »rasa« i naroda osim Arapa.
Mjere kojima je Dioklecijan odredio da se svatko bavi poslom svoga oca ostale su
važeće i tijekom cijele povijesti Bizanta, iako je bilo i društvene pokretljivosti, pada u niže
slojeve i rasta u više. U Carigradu je na vrhu društvene ljestvice carski dvor, a zatim
plemstvo. Niži državni službenici, svećenstvo, trgovci i obrtnici činili su srednje slojeve.
U carstvu Inka Inke su bili vladajuća kasta, zatvorena upravljačka grupa ―
visokih državnih službenika, vojnih zapovjednika, svećenika i učitelja. Pripadnici ostalih
naroda i plemena osvojenih područja, često i preseljeni, predstavljali su podređeno
zemljoradničko stanovništvo kojima su Inke upravljali i sve im određivali; ― u susjednih
Čibča postojale su tri klase, zapravo kaste ― plemića, običnih ljudi i robova. Asteci su u
državi, poput Inka, bili vladajuća kasta ― upravljača, vojnika, svećenika i uz to
zemljoposjednika. Podijeljeni su bili u rodove, koji su se razlikovali po bogatstvu,
posjedovanju zemlje i robovima.
Japan je pod velikim kulturnim utjecajem Kine, ali njegova društvena i upravna
struktura odgovaraju feudalnoj strukturi srednjovjekovne zapadne Europe.
c) Uprava. Društvene strukture i uprave civilizacija srednjovjekovnog razdoblja imale
su zajedničkih odlika ali su se i prilično razlikovale. Veliki dio Indije se dolaskom muslimana
promijenio utoliko što su muslimani postali vladajuća klasa odnosno kasta, a ostalo je
nepromijenjeno.
Na jedinstvu svjetovnog i vjerskog temeljit će se u Islamu i sudstvo, pa će pripadnici
drugih vjera biti pod sudstvom svojih vjerskih zajednica ― osim u slučaju spora između
njih i pripadnika islama, kad je nadležno islamsko sudstvo. Uprava je podijeljena u više
ministarstava ― pravosuđa, vojske, financija, pošta i obavještajne službe. Na vrhu upravnog
aparata je vezir podređen kalifu. U vrijeme Abasida dolazi do rascjepa islamskog carstva,
stvaraju se samostalne političke zajednice u Španjolskoj, Maroku, Tunisu i Egiptu. Sredinom
10. st. presudan postaje položaj vrhovnog komandanta. Kalif je sačuvao položaj i formalnu
vlast poglavara crkve i države, ali njegova stvarna vlast prestaje.
Značajnije će promjene uvesti kasnije i Turci. Oni će velikog sultana pretvoriti u
stvarnog vladara, uvesti feudalizam i od Bizanta preuzeti neke elemente uprave. Pravo se,
kao i sve drugo u Islamu, temelji na Kuranu.

30
 U Bizantu ― je formalno ostala dvojna vlast imperatora i senata, suverenitet naroda, a
osnova svega imalo je biti pravo, pa i prijestolje formalno izborno, pri čemu moraju
sudjelovati senat, vojska i carigradski narod ― stvarno je vladao car autokratski, a neki drže i
teokratski. Svi važni sporovi rješavali su se u Carigradu.
Eunusi, kastrirani državni službenici osiguravali s u moć države u Bizantu. Da bi se
održala ta golema vojska državnih službenika, uz vojsku i troškove na diplomaciju, valjalo je
imati mnogo novaca, a on se namicao brojnim porezima.
Države srednje Afrike su političke zajednice – kralja i dvor. Dolaskom islama, pa
onda i pisma i škola, uprava se počinje mijenjati.
Inke su ratom i diplomacijom stvorili carstvo različitih naroda i plemena, a
održavali su ga zahvaljujući svojoj upravi. U državi se vodi stroga evidencija i nadzor nad
svime, pa i ovdje imamo sustav državnih službenika i njihovih nadzornika. Evidencijom,
nadzorom i mrežom cesta, odnosno na njima organiziranom poštom, car ima pregled nad
svime što se događa u carstvu. I ovdje je vladar apsolutni i pridaju mu se božanske moći i
traži bogoštovanje. U susjednih Čibča oblik zajednice je labava konfederacija i uprava ―
apsolutna vlast i svetost vladara, slično kao u području srednje Afrike.
Upadom u astečku državu Španjolci su zatekli na vrhu jednog vladara sa svim
ovlastima. No prije toga postojala su dva upravitelja, jedan za sudstvo i civilnu upravu, a
drugi za rat i vanjske poslove; ovaj drugi bio je to doživotno. Ali odlučnu je ulogu imao
savjet starješina astečkih rodova. Postojali su visoki službenici; i to oni Asteci koji su se od
mladosti posvetili odgoju i učenju u hramovima.
Subjekata vlasti u Japanu je više, i od vremena do vremena, njihov se položaj mijenjao.
Bili su to »božanski car«, pa pojedine snažne plemićke kuće, zatim brojni
feudalci (kao u srednjovjekovnoj Europi), a ponekad su i neki samostani budističkih
redovnika igrali vrlo značajnu ulogu u vlasti.
d) Vjera. U civilizacijskim područjima u srednjem vijeku nije se pojavila nova vjera
jer to nije u cjelini ni islam. U Islam su na podlozi Starog zavjeta ― s novim tumačenjima ―
ugrađeni elementi arapskih predislamskih vjerskih običaja i neki elementi kršćanstva. To je
monoteistička vjera s bitnim elementima kršćanske vjere ― boga tvorca i gospodara, raja i
pakla, anđela i vragova, ovog i drugog svijeta, proroka itd., s tim da islam npr. ne priznaje
Isusa kao sina božjeg i posljednjeg proroka, nego je posljednji prorok (ali ne sin božji)
Muhamed. Naglasak je u vjeri na pokornosti Alahu (sama riječ islam znači pokornost) i na
strogom pridržavanju odredbi Kurana. U Indiji je hinduizam ostao i dalje vjera Indijaca.
31
Sjever će se doduše djelomice islamizirati, a pod utjecajem islama pojavit će se i neke
sinkretističke sekte.
U Bizantu je kršćanstvo javna vjera; od zapadnoevropskoga razlikuje se u liturgiji i
crkvenoj organizaciji, a zatim i u tome što u Bizantu postoji jedinstvo svjetovne i duhovne
vlasti i što su dopuštene narodne crkve.
Područje srednje Afrike šaroliko je vjerski koliko i etnički, s vjerovanjima koja
bismo mogli imenovati uobičajenim nazivom animističkim te kultom božanskog vladara.
Vjera u Inka pripada grupi astralnih vjerovanja, Glavno im božanstvo bijaše Virakoka. Imali
su hramove i u njima poznate čuvarice hrama.
Asteci su mnogo toga preuzeli od svojih prethodnika i susjeda, pa tako i mnoga
božanstva i vjerovanja, ali vjerovali su da sve svoje uspjehe duguju svom božanstvu
Huitzilopochtliju (»Ljevorukom kolibriću«) i da ljudskim žrtvama moraju održavati i dalje u
naklonosti. Zbog te monstruozne ideje radili su stravična djela ― na okrutan su način
žrtvovali ponekad, drže neki, na desetke tisuća ljudi, tako da je Tenochtitlan plivao u krvi.
Izvorna japanska vjera je šinto. Glavno je božanstvo božica sunca Amaterasu-Omi-Kami.
Vladar je i svećenik kulta božice Amaterasu-Omi-Kami. Tako je sunčev šinto mit postao i
narodna i državna vjera, i osnova je »zakonitosti« i trajnosti svjetovne vlasti dinastije Jamato.
e) Umjetnost. Svako povijesno razdoblje u osnovi je bogato umjetnošću, kao i svaka
civilizacija pa je tako i sa srednjovjekovnim civilizacijama, iako tako ne izgleda na prvi
pogled.
U Indiji je indijska umjetnost nastavila svoj život i još je više utjecala izvan
Indije, usprkos činjenici što slikarstvo poslije Adžante izgleda siromašnije.
Islamska je umjetnost siromašna u slikarstvu i kiparstvu (izuzev ornamentiku), jer je
Muhamed preporučio da se ne slikaju ni ljudi ni životinje. Zato se islam odužio bogatim i
osebujnim graditeljstvom i bogatim pjesništvom.
Bizantska likovna umjetnost bogatija je od likovne umjetnosti zapadne Evrope
srednjega vijeka, a sadržajno je prožeta kršćanskom vjerom, ali je u njoj i dosta svjetovnog
sadržaja, naročito u ranobizantskom razdoblju. Posebno je i bizantijsko graditeljstvo.
Umjetnički izraz srednje Afrike različit je od naroda do naroda. Jednakom
raznolikošću i većim bogatstvom likovne umjetnosti odlikuju se kulture pretkolumbovske
Amerike. Japan je pod utjecajem kineske umjetnosti.
f) Dostignuća u znanosti. U odnosu na antiku srednjovjekovne civilizacije nisu u
znanosti donijele nešto bitno novo, a što se tiče tehničkih dostignuća kineska je znatno ispred
32
sviju drugih. Bilo je dakako i novina u znanosti i poboljšanja u privredi ― u prometu,
naročito pomorskom, u raznovrsnim obrtima, u graditeljstvu, rudarstvu i proizvodnji kovina,
ali nisu izazvale neke bitne promjene.
U tom je pogledu u najboljem položaju bio Islam jer se proširio na područja
helenističke i perzijske kulture, pa je baštinio njihova dostignuća, a uz to se približio Kini,
Bizantu i Indiji, pa je mogao upoznati i novine u tim civilizacijama. Brojna su imena
islamskih znanstvenika ovog razdoblja ― Biruni, Farah, Kindi i Avicenna (Ibn Sina) samo su
među poznatijima.
Možda u Indiji ovog razdoblja ne nalazimo tako živ i širok znanstveni rad, ali je Indija
dala velik prilog znanosti. Nisu indijski samo brojevi kojima pišemo i nula kao broj, nego se
i algebra i trigonometrija mogu smatrati indijskim matematičkim disciplinama.
g) Školstvo. Iako Inke nisu poznavali pismo, nego su se služili kipusima, ipak je u
Inka postojala neka vrsta škola u kojima učitelji bijahu »ljudi od pamćenja«. Slično je i u
drugoj velikoj državi pretkolumbovske Amerike, astečkoj. Pouke o vjeri, ponašanju,
povijesti i slično davali su astečki svećenici, koji su bili čuvari vjere i poretka.

Komparativni prikaz obrazovanja Europskih i istočnjačkih civilizacija

Prožetost nastave vjerom u srednjem je vijeku zastupljenija pojava nego i u

antičkom razdoblju. Ta osnovna odrednica može se utvrditi za konfucijanizam u Kini,
kršćanstvo u Europi, ali i Islam. Ako bismo im to željeli i zamjeriti nikako ne smijemo
smetnuti s uma da je struktura brojnih sveučilišta koja su utemeljena u srednjem vijeku uz
veće ili manje modifikacije temelj svim znanstvenim i tehničkim dostignućima koja će
slijediti u povijesnim razdobljima nakon njega.
Po dostupnosti osnovnog obrazovanja i po mreži osnovnih škola i sveučilišta u
istočnjačkim civilizacijama prednjačio je islamski svijet. Sve je ipak tumačeno na osnovi
Kurana ― sve su se činjenice dovodile u kontekst s vjerom, kao što je u Europi to bio
slučaj s Biblijom, odnosno s kršćanstvom. Utemeljene su u srednjovjekovnom Islamu
javne osnovne škole u kojima se učilo čitanje, pisanje, računanje i Kuran napamet.
Bogatiji su z a svoju djecu uzimali privatne učitelje. Postojale su i srednje škole u kojima
se više učio arapski jezik, književnost i povijest. Posebice su se isticala islamska
sveučilišta, a najznačajnija među njima bila je Cordoba, koju su držali za intelektualno
središte islamskog svijeta srednjeg vijeka, a na vrlo značajna su bila i sveučilišta u Bagdadu,
33
 Kairu, Basri i Kûfi. Mnogi veći gradovi imali su svoje više škole. U 10. st. Seldžuci su
osnovali prvu medresu, vjersku školu koja će obrazovati i državne službenike, pa je zapravo
to vjersko-upravna škola. Do kraja 13. st. medrese će se proširiti po cijelom islamskom
području.
U Indiji je osnovno obrazovanje u rukama gurua, ali su sveučilišta budisti ipak
oslobodili kastinske i vjerske isključivosti. Zanimljivost je i to da su škole u Indiji bile
otvorene i djevojkama, što nije bilo uobičajeno niti u antičkim niti u drugim
srednjovjekovnim civilizacijama. U Indiji ovog razdoblja postojala su brojna sveučilišta
od Tibeta do Šri Lanke. Najveće i najpoznatije je Nalanda na sjeveru koje je utemeljeno još
u 4. st. Bilo je to vjerojatno najveće sveučilište na početku srednjeg vijeka u svijetu s
golemom knjižnicom, brojnim nastavnicima i studentima, ne samo iz Indije, nego i iz
cijelog istoka do Koreje i Japana, a uz državnu potporu uzdržavalo ga je stotinu sela.
Međutim, kamo su došli muslimani uništili su mnoga indijska sveučilišta, pa tako i Nalandu.
U Bizantu su škole postojale u Carigradu i u lokalnim središtima. Učilo se, slično kao i
u zapadnoj Europi sedam slobodnih umijeća. Osnovna ili »pravopisna« naobrazba bila je
međutim privatna a relativno pismen je bio širi krug ljudi, u ponajviše trgovaca i obrtnika.
Sveučilište je u Carigradu kojeg je utemeljio još Konstantin imalo je trideset katedri, dijelom
na grčkom, a dijelom na latinskom jeziku. Na sveučilištu su proučavala gramatiku, retoriku,
pravo i filozofiju. U Bizantu su postojale i odvojene vjerske škole, poput biskupskih u
zapadnoj Europi, gdje se osim vjerske pouke učilo nešto i od slobodnih umijeća. Naobrazba
se stjecala i u samostanima, koji su bili i prepisivačka središta, što je za ono doba bilo vrlo
značajno.
Državni su se službenici Kini izabirali na temelju ispita, pa je u Kini i školstvo bilo
tome prilagođeno. Kineski državni službenik bio je »čovjek od pera«, školovani
konfucijevac. Cilj školovanja bijaše »odgojiti kreposna, otmjena i djelotvorna čovjeka«. Već
su vrlo rano postojala u Kini sveučilišta i visoke škole. Pri sveučilištu je postojalo
dvadesetak katedri, a na svakoj od njih studiralo je 500 do 1.000 studenata. Studiranje je
počinjalo između 14. i 19. godine i trajalo najviše devet godina a studenti su živjeli u
domovima pod strogim nadzorom. Značajne su knjižnice, koje su središta nastave i
proučavanja. Najveća je carska knjižnica s desetima tisuća svitaka. S pojavom tiska porastao
je i broj knjižnica, pa će brojne knjige i knjižnice omogućiti širok rad na promicanju
znanosti, pomoći upravi i poticati duhovno stvaralaštvo. Monopol nad izdavanjem knjiga
imao je car.
34
 Škole i sveučilišta postoje u ovo vrijeme i u područjima utjecaja Kine i Indije ―
prva u Koreji i Japanu, a druga u Tibetu i Indokini. Valja spomenuti da je pojava tiskane
knjige nakon Kine i u Koreji i Japanu veoma proširila krug pismenih i obrazovanih.
Stanje koje je na području zapadne Europe nastupilo upadom naroda zadugo će
poremetiti školstvo. Crkva je držala prevlast nad svime, a samostani dugo jedina središta
intelektualnog rada. Prednjačili su u tome samostani u Irskoj, pa će njihovi redovnici širiti
pismenost i na kontinentu. Shvativši potrebu pismenih i školovanih ljudi radi organizacije
državnog života, Karlo Veliki poziva redovnike na dvor i potpomaže njihov rad ― pa se i
govori o karolinškoj renesansi.
Na buđenje duhovnog života utjecala je i blizina islama, u prvom redu velikog
duhovnog i obrazvonog islamskog središta Cordobe. Škole se počinju javljati prilično kasno,
najprije pri vjerskim ustanovama ― pri samostanima samostanske škole, a pri biskupijama
biskupske ili katedralne škole. U prvima se stjecalo osnovno znanje, a druge su bile škole
tipa srednjeg obrazovanja i iz mnogih će se kasnije razviti sveučilišta. U talijanskim
gradovima pri kraju ovog razdoblja otvaraju se i laičke osnovne škole. Školske je programe
srednji vijek preuzeo iz grčko- rimske tradicije, sa sedam slobodnih umijeća ― četiri
znanstvena (geometrija, aritmetika, astronomija i glazba) i tri književna (gramatika, retorika i
dijalektika).
Od 12. st. počinju se i u zapadnoj Europi osnivati sveučilišta, i do kraja našeg
razdoblja postoje već ova poznata sveučilišta: u Italiji, u Bologni i Padovi, u Parizu
Sorbonne, u Engleskoj Oxford i Cambridge. Na njima se već osnivaju posebni studiji ili
fakulteti teologije ali i oni medicine, kanonskog prava i civilnog prava. Nastava se na njima
odvijala u predavanjima i raspravama. Školovalo se ne samo za svećeničke službe, ali i za
građanske, državne službe, prema tome kako su se razvijali drugi oblici života.

35
 ZNANSTVENO-TEHNIČKA CIVILIZACIJA

Civilizacija novijeg doba naziva se znanstveno tehničkom iz razloga što je njen

svjetonazor znanstven, a svrha znanosti je da pomoću tehnike služi čovjeku. Tipična je po
tome što ne počinje s nule, nego se temelji na tekovinama znanosti i tehnike iz svih dijelova
svijeta

Razdoblje oblikovanja

Početak znanstveno tehničke civilizacije poklapa se sa početkom Novog vijeka,

razdoblja koje će obilježiti mnogi prijelomni događaji. Među njima su svakako napredci u
znanosti i tehnici, otkrivanje Novog svijeta, sukobi crkvene i svjetovne vlasti, stvaranje
snažnih europskih država, prodor Turaka na europski kontinent i mnogi drugi događaji.
U ovom razdoblju crkvena vlast se sve više počinje miješati u svjetovnu, pozicija pape
postaje politička pozicija pa se razne države nadmeću za postavljanje sebi podobnog čovjeka
za papu. To kulminira prvim papom Francuzom, nadbiskupom Bordeauxa, koji sebi uzima
ime Klement V i premješta sjedište Svete stolice u Avignon (1305.) te sebi osigurava vlast na
način da za većinu kardinala postavlja Francuze. Zbog toga dolazi do pobune u ostalim
dijelovima Europe pa tako 1378. dolazi do situacije da su izabrana dvojica papa, a kasnije i
treći. Sukob se rješava 1414. Kada njemački vladar saziva koncil u Konstanzu, na kojem se
izabire novi papa. U to vrijeme se pojavljuju razni protivnici svjetovnog shvaćanja papinske
vlasti, među kojima prednjače Martin Luther, Thomas More i Erazmo Rotterdamski. To je
vrijeme čuvenih Lutherovih 95 teza izvješenih na vrata katedrale u Wittenbergu (31. 10.
1517.), gdje se Luther uglavnom obračunava s korupcijom u crkvenim redovima (plaćanje
oprosta). Razvoj reformacije omogućiti će razvoj novog duha u Europi, duha protestantskog
kapitalizma, koji će se u suvremeno doba pretvoriti u današnji liberalni kapitalizam. Na ovo
katolička crkva odgovara brojnim koncilima (Trident 1545-1563.), gdje je naglasak na
poboljšanju morala i discipline.
Na gospodarskom planu dolazi do razvoja bankarstva, koje želi ostvariti što veću
zaradu ulažući u industriju, masovnu proizvodnju, a samim time smanjujući troškove rada, a
time i cijene proizvoda, čime izravno uništavaju male obrtnike skupljene u cehove. Prva
velika industrija bila je tekstilna, otvaraju se velike manufakture i tako proizvodnja odjeće
igra važnu ulogu u razvoju poduzetništva. Uz tekstilnu, pokreću se razne druge industrije,
36
iskapanje ruda, unaprjeđeno suvremenijom tehnologijom, proizvodnja ulja, svijeća i
kozmetike iz riba i druge vrste industrije. Ovakav razvoj industrije prati i razvoj trgovine, tako
europskim gospodarstvom zavladali su trgovci, koji područje svog djelovanja šire i izvan
Europe. Ovo je vrijeme velikih europskih obitelji kao što je obitelj Medici ili obitelj Fugger i
vrijeme organizacija kao što je Hanza.
U razvoju tadašnjeg društva veliku ulogu igra i jačanje bankarstva, koje je bilo u
drugom planu u vrijeme nadmoći Crkve, pojavljuju se uz zlato i drugi oblici plaćanja kao
mjenice ili tiskani novac. Budući da je novac značio moć, neke države počinju tiskati vlastiti
novac i na taj način kontrolirati gospodarstvo. Novo gospodarstvo se razvija na načelima
merkantilizma, koji teži jačanju domaćeg gospodarstva, što se obično činilo iscrpljivanjem
kolonija, stranih zemalja koje su bile pokorene od velikih europskih sila, što je u ovo doba
bila uobičajena praksa.
Što se tiče društvene strukture, ona se u novom vijeku mijenja, više ne postoje tako
izražene klasne razlike, nastaje srednji sloj, građanstvo, sloj koji polako počinje vladati
društvom. Iako je plemstvo službeno i dalje vladajući segment društva, građanski sloj svojom
širinom i raslojenošću sve više dobiva na važnosti. Tako neki od njih ženidbama, službama i
dekretima dopire do plemstva: ovaj stalež je također specifičan po tome što nije ni zatvoren
prema dolje, budući da se seljak mogao obogatiti i postati dio građanstva, a njegovi potomci
možda čak i dio plemstva. Još dvije stvari koje su utjecale na promjenu društvene strukture u
ovo vrijeme su potreba za specijaliziranijim zanimanjima, što je tražilo školovanje većeg
broja ljudi, a i položaj žene se također mijenja, budući da se one kroz razna zanimanja
probijaju u društveni život.
Što se tiče načina na koji je bila organizirana državna zajednica, ovo razdoblje
karakterizira centralizacija državne moći. Razvojem tehnike, većom prometnom povezanošću
i stvaranjem kadra profesionalne vojske, državna zajednica dobiva na snazi i lakše ostvaruje
centralističke težnje. U prilog centralizaciji išla su mnoga učenja o državi, počevši od
Machiavellija i tvrdnje da u stvaranju snažne države cilj opravdava sredstvo, preko
Hobbesova naglaska na suverenitetu vladara pa sve do popularnih učenja o prosvijećenom
vladaru.
U ovom razdoblju pojavljuju se neke republike kao Venecija ili Dubrovnik, a i neke
federacije, kao Švicarska. Javljaju se također i zamisli o odvajanju razina vlasti, pa će tako
Montesquieuovo učenje o odvajanju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti postati temelj
suvremenih ustavnih reformi.
37
 Ovo je doba specifično i po razvoju znanosti i tehnike, pa se tako mnoge znanstvene
discipline osamostaljuju, kao što bi bila kemija, biologija, geologija, paleontologija, fizika i
neke druge. Kako bi se pratio sve veći razvoj gospodarstva potrebno je bilo unaprijediti
procese proizvodnje i prerade sirovina pa se tako došlo do mnogih tehnoloških unaprjeđenja,
primjerice kroz napretke u staklarstvu znanost je dobila dva velika pomagala koja su od
presudne važnosti za razvoj nekih znanstvenih disciplina, dalekozor i sitnozor.
Što se tiče razvoja školstva, ovo doba je specifično po tome što školstvo sve više
počinje prelaziti iz crkvenih u svjetovne krugove, osnivaju se prve trgovačke škole, osnivaju
se brojna sveučilišta, a s vremenom se također počinju pojavljivati i škole sa strogim stručnim
usmjerenjima, bilo umjetničkog bilo tehničkog karaktera. Ovo je doba velikih pedagoških
mislitelja kao Što su Jan Amos Komensky, John Locke, Wolfgang Ratke i drugi.
Što se tiče idejnih strujanja u ovo vrijeme, još od vremena renesanse naglašava se moć
razuma, što će pogotovo postati aktualnom pojavom Descartesove filozofije, kojoj će parola
„Mislim, dakle jesam“ postati okosnica. Ovo vrijeme također karakteriziraju i otkrića u
znanstvenom smislu, Kopernik svojim Heliocentričnim sustavom ruši postavku o čovjeku kao
središtu svemira, otkrivanjem drugih civilizacija dolazi se do spoznaje da postoje i drugi
krajevi osim Europe. Novi vijek je karakterističan i po svome povratku antici, u kojoj
pokušavaju pronaći temelje umnog promatranja svijeta oko sebe. Tri odrednice će obilježiti
ovo vrijeme: razum, priroda i vjera u razvoj kao napredak. Ovo je jedina kultura koja na
razvoj gleda kao na napredak, u svim ostalim kulturama bio je zastupljen stav o postupnom
propadanju društva. Jedan od razloga za ovo je bilo i otkrivanje primitivnijih vrsta koje su
živjele na novootkrivenim područjima. Budući da je europska civilizacija bila tehnički i
znanstveno naprednija od ovih civilizacija, vjerovalo se da sve civilizacije prolaze kroz
stupnjeve razvoja da bi na kraju došli do prosvijećenosti, potpune vladavine razuma. Jedni od
glavnih pobornika ove ideje bili su prosvjetitelji, koji su isticali neka neotuđiva ljudska prava
kao što e pravo na život, pravo na slobodu i potragu za srećom. Svi ljudi su trebali biti jednaki
ravnopravni, trebalo se rastati s tradicijom i krenuti u novo doba vladavine razuma. Izravni
proizvodi ovih ideja bili su francuska revolucija i borba amerikanaca za nezavisnost. Oov
razdoblje je također specifično po raširenosti materijalističkog shvaćanja stvarnosti, svi ljudi
su strojevi, a također je kod nekih mislitelja maha uzeo i ateizam, dok su drugi pribjegavali
panteističkim ili deističkim idejama.

38
 OD FRANCUSKE REVOLUCIJE DO DANAS

U ovom razdoblju europska kultura nastavila je na postavljenim temeljima, znanost i

tehnologija se dalje razvijala, a važno obilježje ovog razdoblja su i mnogi ratovi, od kojih su
dva bila i svjetskih razmjera. Iako je vrijeme apsolutizma i merkantilizma završeno, na
njegovo mjesto dolazi politika liberalnog kapitalizma, što je opet značilo da su kapitalisti u
povlaštenom položaju. Sloboda i demokracija vrijede samo za njih, nikako za potlačene
države koje služe samo za crpljenje resursa. Zbog ovoga će doći do revolucija velikih
razmjera, kako u pokorenim zemljama, tako i u Europi samoj, gdje se veliki prevrat događa s
pojavom marksizma i komunizma. Iako je imperijalizam prividno nestao, odnosi moći ostali
su isti, bivši imperijalisti pretvorili su se u glavne kapitalističke sile i svijetom su zavladali
odnosi novokolonijalizma, blokovske podjele i hegemonije.
U ovo vrijeme znanost se razvija neslućenom brzinom, glavna znanstvena metoda
postati će eksperiment, a znanstvena djelovanja preseliti će se iz radnih soba velikih umova u
velike laboratorije. Zbog tako razgranatog sustava znanosti postalo je gotovo nemoguće
zamisliti čovjeka koji bi bio univerzalac, stručnost u svome polju postaje glavna težnja.
Suvremenom svijetu mnogo pomažu otkrića kao što je električna energija, elektromagnetni
valovi, mogućnost dugotrajnog čuvanja hrane i otkriće mogućnosti korištenja nafte u razne
svrhe. Veliku ulogu ovdje također igra i razvoj medicina, otkrivaju se cjepiva za razne bolesti
pa se tako životni vijek znatno produljuje. Što se tiče školstva, znakovita odlika je procvat
tehničkog obrazovanja. Otvaraju se mnogi tehnički fakulteti i instituti, prvi od kojih je
Politehnička škola u Francuskoj 1794. Ovo razdoblje također će obilježiti i smanjenje boja
nepismenih.
Također dolazi i do širenja gospodarstva u neslućene razmjere, trgovina promet robom
višestruko se eksponencijalno povećavaju, javljaju se novi načini prijevoza i prijenosa
informacija, čista fizička snaga sve više se istiskuje iz industrijske proizvodnje, strojevi
počinju obavljati sve veći dio posla, a samim time povećava se i potrošnja energije, što će
rezultirati puno večom eksploatacijom ruda i energenata svake vrste.
Bolji uvjeti životi potaknuti će i rast stanovništva, pa će tako već 1850. godine na
Zemlji živjeti više od milijardu ljudi, a taj broj je stalno rastao. Također se mijenja i omjer
selo - grad, pa tako početkom 20. stoljeća u gradskim središtima živi više od polovice
stanovništva, što je do polovice 18. stoljeća bilo nezamislivo. Velike promjene se također
događaju u zanimanjima stanovništva, smanjuje se broj zaposlenih u poljoprivredi, stočarstvu
39
i ostalim primarnim djelatnostima, a povećava broj zaposlenih u industriji, a pogotovo u
ostalim djelatnostima. Što se tiče idejnih usmjerenja, u ovo doba pojavljuju se razna
usmjerenja u filozofiji, sociologiji i psihologiji. U psihologiji aktualno je Freudovo učenje o
libidu, u filozofiji imamo Hegelov idealizam i njegove nastavljače, egzistencijalizam čiji je
preteča Kierkegaard, pragmatizam Williama Jamesa, fenomenalizam i strukturalizam. Što se
tiče sociologije, najvažnije mjesto zauzimaju učenja Comtea i njegovog učitelja Saint Simona.
Na kraju se može reći kako suvremeno društvo izgrađeno na liberalnom kapitalizmu
teži sve većem bogaćenju bogatih i osiromašavanju siromašnih, ne drži se do društvene ni
međunarodne jednakosti, novac je postao mjerilo svega u svijetu i sva sredstva su opravdana
ako je cilj nakupljanje sve većeg bogatstva.

40