ETIKA I INTERNET

U ovom dijelu pažnju poklanjam etici i nternetu više u nego moralnosti i internetu. Smatram
da etika predstavlja principe ili pravila kojim se upravlja(reguliše) kooperativnim benefitima i
poteškoćama (teretima). Moralnost uključuje principe opravdane(vođene) religijskim i ili
kulturnim uvjerenjima koje određena grupa poštuje, propagira i zahtjeva od njenih članova
da poštuju iste, dok je u isto vrijeme članstvo unutar tih grupa ograničeno, određeno
pojedinim faktorima. Prvo ću izdvojiti etičke principe koji se tiču individualaca, zatim društva
zajednica), te one koji se tiču globalnog društva, odnosno svih nas, ali i neke ekonomske
etičke principe. Ovakva etička raspodjela je neophodna, jer vjerujem da su načini i principi
pomoću kojiih rješavamo etičke probleme interneta u velikoj mjeri određeni, uslovljeni
individualnim i socijalnim principima koji se mogu i u većini slučajeva razlikuju u određenim
aspektima.

Etički principi

Osnove etike kao kooperativnih principa i pravila proizilaze iz shvatanja da pravila i načini kojim
kontrolišemo(ograničavamo) indivudalne(lične interese) često mogu dovesti do značajnih pozitivnih
efekata koji će se odnositi na veći broj ljudi, zajednice. Uspostavljanje i održavanje dogovora je
značajan dio etike, tako da :

1) Ovaj članak više pripada aplikativnoj etici nego filozofiji

2) Matrica isplata koja se zove" Zatvorena dilema" primjenjuje se u većini situacija u kojima postoji
etički princip koji pruža kooperativne koristi, a izbor je takav da taj princip možemo uzeti u obzir, ili
ipak djelovati na osnovu svojstvenih, indvidualnih ličnih potreba i interesa.

Međutim, etički principi koji nam omogućavaju kooperativne koristi uključuju

više od poštivanja sporazuma i dogovora. Princip dobrobiti - pružiti pomoć
drugima kada im je ona potrebna, bez bilo kakvog sporazuma i obavezivanja. Jednostavno to
pretpostavljamo, da se ljudska bića međusobno prepoznaju i prihvataju, te pružaju pomoć kada su u
mogućnosti, očekujući da će im pomoć također biti pružena u situacijama kada im ona bude
potrebna.

Nasuprot tome, moralnost predstavlja veliki proizvoljan element zbog svog zasnivanja na
vjerovanjima koja eksplicitno ne dijele svi, kao što su npr. vjerska uvjerenja. Tako npr. postoji
princip prema kojem se osoba "obavezuje" da ubije svoju kćerku ako se uda za neku osobu
koja ne odgovara njihovim uvjerenjima. A takvo uvjerenje i princip teško da se zasnivaju na
potrebama za kooperativnim pogodnostima. To je člansko uvjerenje
koje dijele osobe koje pripadaju nekoj vjerskoj sekti. Nepoštovanje razlike između
etičkih principa koji osiguravaju kooperativne koristi i moralnih principa
koji se baziraju uglavnom na proizvoljna vjerska ili kulturna uvjerenja su direktni krivci za
razvoj i atraktivnost relativizma, uverenje da su etička uvjerenja adekvatna samo za
određene grupe ljudi.

Tri nivoa etičkih principa su: individualni, društveni i globalni. Socijalni

principi se primjenjuju unutar društva, grupe čiji članovi dijele
kooperativne koristi(pogodnosti) i opterećenja jedni s drugima. Globalni ili transnacionalni
principi se odnose na zabrinutosti, odnosno poteškoće većeg obima koje se ne mogu riješiti na nivou
pojedinih zajednica. Etičke poteškoće Interneta uključuju sva 3 nivoa principa.

Uvijek radi više i bolje od sebičnog ili samo-interesnog djelovanja i ponašanja ako svi drugi poštuju i
rade na osnovu kooperativnih etičkih principa. Ako svi postupaju sebično (to jest, ne obraćaju pažnju
na kooperativnost i njenu dobrobit), onda je kooperativni princip sa svojim kooperativnim
prednostima nedostupan i nije od velike koristi u takvoj situaciji, što znači da je gore djelovati na
osnovu kolektivnih principa u odnosu na njihovo nepoštivanje. Stoga, jedini način na koji možemo
imati etički kooperativne principe jeste ako ih posmatramo kao racionalno važnije i isplativije u
odnosu na principe i djelovanja koja se tiču ličnih interesa. (Schultz 2010, Poglavlje 4)

Moje razlikovanje etike od morala je zasnovano na razlikama koje je predstavio

filozof Džon Roles u razvoju svoje teorije pravde. Rawls razlikuje principe
pravde koji regulišu kooperativno ponašanje od sveobuhvatne doktrine koja ne smije da utiče na
(kooperativan) društveni ugovor (Rawls 1999). Za dalju diskusiju pogledajte Schultz
(2010, poglavlje 4).

U mojoj diskusiji etičkim slučajevima internetima , obratit ću pažnju na etičke standarde sva tri nivoa.
Neki pouzdani kandidati za standarde za individualno etičko ponašanje
su sljedeći:
- Intuicionizam: ne postoje generalni standardi, samo različiti principi
koje smatramo upotrebljivim i tačnim po intuiciji.
- Utilitarizam: ispravna stvar je ono što proizvodi najveće dobro
za najveći broj.
- Univerzalni princip: djelovati na osnovu principa koji bi mogli biti univerzalno riješenje i zakon.

Intuicionizam zapravo nije standard. Ono kaže da nema jasnog

objašnjenja šta je to ispravno a šta pogrešno, ali mi ipak imamo jaku intuitivnost
osećanja o tome šta je ispravno i pogrešno u određenim situacijama. Za intuicioniste, ova osećanja
nije potrebno tumačiti i pravdati. Npr. Deset zapovijesti, su intuicionistička teorija. Najveća poteškoća
sa intuicionizmom je kada se različiti principi ispravnog, opravdavajućeg karaktera uzmu u pitanje, jer
nemamo principijelan, odgovarajući način utvrđivanja o tome koji je "ispravniji" u takvoj situaciji.

Utilitarizam se može tumačiti kao : postupanje kojim ćemo ostvariti najveću dobrobiti za najveći broj
ljudi, odnosno ostvariti opće dobro. Utilitarizam ima puno vjerodostojnosti. Pa kako je moguće da je
pogrešno učiniti akciju koja proizvodinajveće dobro? Kako je moguće da je ispravnija akcija ona koja
daje manje dobrobiti onda kada se mogla ostvariti veća dobrobit? Iako, danas vrlo
vjerodostojna ideja, utilitarizam ima dva velika nedostatka. Jedan je
da ako posmatramo akcije izolovane jednu od druge, lako je ostvarivo da
utiliarista prekrši obećanja kako ne bi propustio priliku da ispuni ugovore kojima će se ostvariti veća
dobrobit.. Tada nastaje problem da će institucije koje
dopuštaju kooperativne koristi i njihovo funkcionisanje, dezintegrisati(nestati).

Važna dobra nisu dostupna, osim ako se ne odlučimo, obavežemo

pratiti određena ne-utilitarna pravila.

Utilitarizam, međutim, može postići ova dobra ako je modifikovan na način da se veže i primjenjuje
sa pravilima više nego pojedinačnim djelovanjem i akcijama . Onda je on i dalje vezan socijalnim
pravilima kojim se institucije obavezuju na održavanje sporazuma i ispunjavanja socijalnih ugovora,
iako se u pojedinim slučajevima moglo učiniti više dobrobiti kršenjem
društvenih pravila . Na ovaj način se akcije ne preduzimaju na osnovu individualnih djelovanja, iako bi
se na taj način ostvarilo najveće dobro, već se akcije poduzimaju u skladu sa društvenim pravilima
preko kojih će se ostvariti najveće dobro. Ova teorija se zove pravilo utilitarizma.

Ali kako da odredimo koja su to pravila ? Druga velika poteškoća jeste to da sumiranje dobrote nad
individualnošću na bilo koji precizan način nije moguće . Dakle, pojam najvećeg dobra za
najveći broj može služiti samo kao metafora. Jednostavno se ono ne može u potpunosti
precizirati.(Arrow 1951) .4

Univerzalni etički princip je jedna od glavnih alternativa utilitarizmu.

Univerzalna etička principa insistira da ispravnost nije samo neka suma
dobrobiti . Filozof Immanuel Kant (1785) razvio je univerzalni
etički princip , zasnovan na njegovom kategoričnom imperativu: postupanje na osnovu principa
koji bi mogli predstavljati univerzalni zakon. Na primjer, pravljenje sporazuma koji nemate nameru
ispoštovati ne može biti voljan univerzalni zakon jer tada niko ne bi donosio ili prihvaćao sporazume.
Biblijsko zlatno pravilo, "činite drugima onako kako biste željeli da oni čine(rade) vama radili ", slična,
ali manje formalna verzija kategoričkog imperatora.

Kao i kod intuicionizma, univerzalni etički princip ima malo smjernica o tome šta treba
učiniti kada su principi ispravnih radnji sukobljeni.

Potrebno je učinit neku analizu ili razmatranje o tome kako se etička društvena pravila povezuju
unutar jednog sistema, bez nastajanja konflikata.
Filozof 20. veka John Rawls je proširio predlog Kant-a o tome kako to učiniti u sveobuhvatnoj teoriji
pravde (Kant 1785, 74; Rawls 1999a). Rolsova teorija ima značajan uticaj i dosta je zastupljena od
strane advokata, pravnika i političara.

Na individualnom nivou utilitarizam i univerzalni etički princip

daju iste rezultate. Kad se sukobljavaju, ja ću prednost dati i univerzalnom principu.

ETIČKI PROBLEMI INTERNETA UKLJUČUJU PRINCIPE SVIH NIVOA :

Individualni, socijalni, globalni
Na nivou društva, vladavina utilitarizma se široko koristi kao teorija
pravde, posebno je koriste ekonomisti koji se bave javnom politikom. Rawlsova
alternativa je teorija koja bazira principe pravde na društvenom ugovor (Rawls 1999a).
Vladavina utilitarizma omogućava veoma neujednačene raspodjele vrijednosti,
opravdavajući patnju manje pogodnih i privilegovanih većom ukupnom prednošću,
napretkom i dobrom. Nasuprot tome, prema socijalnom ugovoru u obzir se uzima
blagostanje svih, uključujući i ona najgora.

Sa stanovišta socijalnog ugovora, još jedan ozbiljan prigovor

Utilitarizmu je u tome što ne vodi direktno računa slobodi. Stranke na
društvenom ugovoru bi umjesto toga insistirale da svaki pojedinac ima osnovna prava
slobode koja se ne smiju ugrožavati ili se zaboravljati radi drugih beneficija i ostvarenja. Ovo
je Prvi princip pravde u društvenom ugovoru Rawls-a, jeste jednaka sloboda za sve:

Društvo treba organizovati tako da svi njegovi članovi imaju što je moguće veću
jednakost u slobodi, uključujući pravednu ravnopravnost u
prilikama, mogućnostima

Osim osnovnih sloboda kao što su sloboda govora, religija i tako dalje, ovaj princip uključuje i
jednake mogućnosti za sve. Prema tome, drustvena pravila nisu pristrasni protiv bilo kog i
dozvoljavaju svima da se bave svojim interesima i razvijaju nove vještine. Sloboda se ograničava
samo zbog potreba druge slobode(Rawls 1999a).

Drugi princip pravde Rawls-a je Princip razlike: Ekonomske nejednakosti u društvu su do sad
opravdane na različite načine, dok su nastajali slojevi društva podređenih za koje se tvrdi da im je
bolje trenutno, nego kada bi postojala jednakost. Osnova socijalnog ugovora za princip različitosti je
jednostavna: ako ulazite u društvo bez znanja o vašem konkretnom položaju u tome društvo, onda
Princip razlikovanja garantuje da vam neće biti gore nego što treba.

Na nivou društva, dva načela pravde Rawls-a su vjerodostojna alternativa utilitarizmu. To su etički
principi na koje ću obraćati pažnju od sada. Na globalnom ili transnacionalnom nivou, postoje ozbiljni
problemi jednostavnog proširenja etičkih principa pravde i njihovom održavanju u društvima.
Globalni problemi su oni koji nisu odgovornost samo jednog društva . Oni su dva tipa: zabrinutost o
odnosima među društvima i globalni, uglavnom ekonomski problemi.

Iz tog razloga na ovom nivou su potrebna dva socijalna ugovora: International Social
Ugovor i socijalni ugovor globalne ekonomije. The International
Društveni ugovor temelji se na Rawlsovom Zakonu naroda (1999) i zahtjeva od minimalističkih
demokratija da se suzdrže od intervenisanja i mješanja u poslove drugih i da pomognu jedni drugima
kada je to potrebnoDruštveni ugovor globalne ekonomije ima bliske analogije Rawlsovim principima
pravde, ali također su za njih karakteristične važne razlike kada je u pitanju njihovo izvođenje i
primjena. Jedna važna karakteristika socijalnog ugovora globalne ekonomije jeste to što podržava
da pojedinci i dijele beneficije i opterećenja u globalnoj ekonomiji. Stoga se i primjenjuje princip
Globalne jednake slobode koji važi za pojedince, a ne korporacijame, države ili bilo koju druhu
globalnu instituciju. Slično tome, globalni princip razlike se odnosi samo na učesnike u
globalnoj ekonomiji i njena primjena mora biti u skladu sa domaćom politikom i pravom.
(Schultz 2010).

Schultzova knjiga "informacione tehnologije i etika globalizacije (2010)" sadrži veoma široku diskusiju
o ovim globalnim principima, njihovoj opravdanosti i superiornost u odnosu na konkurenciju (Schultz
2010:
Odeljak II i III). Jedna tačka iz te diskusije je važna kada se u obzir uzmu Internet etički problemi.
Većina utilitarista i teoretičara društvenog ugovora ne daju nikakav etički legitimitet bilo kojoj grupi
ljudi osim čovječanstvu. Ovo zvuči plemenito, ali vjerujem da to vodi do etički neprihvatljivih
zaključaka. Socijalni ugovor globalne ekonomije ima prednost, jer se zasniva na tome da ljudi dijele
beneficije i opterećenja u globalnoj ekonomiji.

Alternativni kosmopolitsko-utilitarni pogled zahtjeva preraspodjelu ljudi između kojih ne postoji

velika povezanost. Umjesto toga, vjerujem da je tačan etički princip jednak pojedinačnom principu
dobrobiti : pomoći drugim društvima (ili drugim ekonomijama) u potrebi, kada će trošak i posljedica
na naše sopstveno društvo i zajednicu biti neznatan.
 INDIVIDUALNI ETIČKI PROBLEMI INTERNETA
Ja ću razmotriti dva individualna Internet etička problema: korištenje Interneta za pronalazak
partnera i upotreba interneta u svrhe takozvane"piraterije", tj kopiranje digitalnog sadržaj od strane
pojedinaca za ličnu, a ne za komercijalnu upotrebu. Oba pitanja takođe imaju socijalne dimenzije.
Tako ću razgovarati o individualnim i društvenim aspektima
ovih pitanja. Zatim slijedi razmatranje čisto društvenih pitanja.

Upoznavanje i komunikacija sa ljudima putem Interneta, posebno preko društvenih mreža kao što
su Facebook i Twitter je postala svakodnevnica. Ne može se odmah zaključiti da je Internet
predstavio bilo koji novi etički problem u oblasti izlazaka i seksa. Pronalaženje seksualnih partnera
koristeći Internet je postao relativno čest slučaj , iako takva praksa ima svoje pozitivne, ali i negative
efekte, odnosno posljedice.

Jedna prednost je u tome što sada ljudi koji žive u malim gradovima i ruralnim sredinama iznenada
imaju istu dostupnost komuniciranju i upoznavanju sa potencijalnim partnerima kao i osobe iz gusto
naseljenih, velikih gradova. Jedan nedostatak je to što osoba u stvarnosti može biti u potpunosti
drugačija od onoga kakvom se ona predstavlja na Internetu. Ponekad u stvarnosti osoba može biti
potpuno negativna, loša i može koristiti internet u cilju eksploatisanja ili čak da bi pronašla nekoga
kome želi naštetiti ili ga čak ubiti. Ponekad osoba može glumiti totalnu fantastiku i suprotnost u
odnosu na ono što je ona zapravo u stvarnom životu, te čak i koristiti internet za pedofiliju. Ali svi ovi
efekti mogu biti posljedice telefonskih razgovora ili (do određene mere) sastanaka u
barovima ili restoranima . Međutim, za razliku od telefona, barova ili restorana, Internet
mediji su u stanju da pristupe bazama podataka seksualnih predatora i da ih filtriraju, odnosno
pronađu. Nedavno je Match.com riješio sudsku tužbu zbog toga što je pristao da prikaže podatke
svih članova te mreže. Očito je to etičko pitanje za Internet medije da prate svoje članove
kada god je to moguće, kako bi se eliminisala moguća šteta drugim članovima. MnogeInternet
kompanije se slažu sa odlukom Match.com i njihovog praćenja korisnika, te se očekuje da praćenje
aktivnosti na Internetu postane industrijski standard (Williams 2011).

Utvrđivanje psiholoških efekata posredovanih putem Interneta može potrajati duži period.Tako mogu
i nastati problemi, kada se odnos preko interneta zamjeni komunikacijom u stvarnosti. Ljudi također
postaju zavisni od seksualno baziranih veb stranica i Internet pornografije. Ali ako je opis
"zavisnika"tačan, onda ovo nije etički problem već problem pojedinca, odnosno psihološk bolest, za
koje je neophodan neki oblik lečenja.

Nedostaci koji nastaju na socijalnom nivou zbog mogućnosti pronalaska partnera putem Interneta u
velikoj mjeri predstavlja problem cenzurisanja i kontrole Internet sadržaja. Jedan od glavnih
uzročnika poteškoća u pračenju svih korisnika jeste sam dizajn Interneta i njegove osnovne
karakteristike, u kojima ne postoji neki centralni server ili system kroz koji svaka osoba mora proći i
potvrditi svoju prijavu prije nego što počne koristiti Internet usluge. Nedavno u oblasti političkog
problema u vrijeme arapskog proljeća 2011. godine, internet je bio snažna sila u oživljavanju prava
sloboda Prvog principa pravde. Te slobode su važan dio onoga što zovemo ljudska prava: privatnost,
sloboda govora i sloboda udruživanja su poboljšani zahvaljujući mogučnosti slobodnog
komuniciranja sa drugima na bilo kojoj lokaciji sa računara ili takvih uređaja kao što su pametni
telefoni koji imaju sličnu funkcionalnost. Takođe je važno imati ove slobode na umu kada se govori o
ograničavanju ili implementiranju promjena na Internetu . U vezi s tim, slučaj Wikileaksa biće
razmotren kasnije.

AUTORSKA PRAVA I PIRATSTVO

Pitanja autorskih prava i piraterije su takođe individualna etička pitanja značajne društveno-etičke
dimenzije. Ljudi mogu napraviti digitalne kopije kad god žele, a ove kopije mogu biti dostupne svima
na Internetu. Etičko pitanje jeste : da li je ovo samo proširenje načina na koji prijatelji
razmijenjuju kopije (savršeno etički) ili je to nezakonito (neetično) kršenja autorskih prava. Sasvim
novi način razmjene kopije zahtjeva preispitivanje etičkih principa. Počeću sa razmatranjem tako što
ću imati u vidu etičku osnovu za autorska prava koja se tiču imovinskih prava i vlasništva sa stanovišta
Rawlsovih principa pravde. Onda ću te primjenice koristiti na pitanja koja se tiču digitalnog kopiranja.

Prvobitna svrha autorskog prava je dati umjetniku ili tvorcu intelektualnih svojina ekskluzivno pravo
reprodukcije, ali ne ne taj način da samo umjetnik ili tvorac to mogu iskoristiti za ostvarivanje
odgovarajućih nagrada zbog njihovog stvaranja. Na kraju, postojanje ovog prava jeste podsticanje
kreativnosti.

Primarni cilj autorskih prava nije nagrađivanje rada autora, već "promovisanje napretka nauke i
korisnih umjetnosti." U tom smislu, autorska prava osiguravaju autorima pravo na njihov prvobitni
izraz (originalnost), ali i ohrabruje druge da slobodno izgrađuju ideje i informacije koje se prenose
radom.

Originalna namjera autorskog prava je očigledno iskrivljena u poslednjih nekoliko godina jer
korporacije koje drže autorska prava koriste svoj uticaj u Kongresu kako bi
produžile period autorskih prava skoro na neodređeno vrijeme. Digital Millennium Zakon o
autorskim pravima iz 1998. godine po prvi put kriminalizuje "neovlašćeni pristup" radovima
koji se objavljuju i prodaju. Originalni period autorskog prava od 14 godina je sada 70 godina
za pojedince i 95 godina od objavljivanja i 120 godina od osnivanja za korporacije! (Lewis
2001). Korist od proširenja perioda autorskih prava omogučuju poboljšanu korporativnu
dobit, a proširen vremenski okvir osigurava da je svaka veza sa stimulirajućom kreativnošću
vrlo ograničena. Zaista, produženje od 120 godina može imati koristi samo za besmrtne
korporacije, a ne smrtnike. Ipak, etičko pitanje je o pravednosti ove situacije. Ako je doprinos
korporativnoj dobit opravdanje za posjedovanje i sprovođenje autorskih prava, onda je
gonjenje potrošača za izradu digitalnih kopija etički uredu. Ako, međutim, nema osnova u
principima pravde za ova ograničenja pojedinaca, onda postoji etička osnova za promjenu
pravnog okruženja, bilo kroz sudove ili zakonodavne organe. Kako god,
činjenica da je zakon nepravedan ne daje pojedincu pravo na njegovu sabotažu
ili ignorisanje. Umjesto toga, treba pokušati promijeniti zakon.

Navodim Rawls-a i njegovo mišljenje o imovinskim pravima. Prema Rawls-u,

imovinska prava imaju svoje mjesto u pravednom društvu iz dva razloga: prvo, jer socijalne imovina
teži ka pogoršanju, osim ako postoji agent koji je imenovan za njihovo održavanje; drugo, jer pravo na
ličnu svojinu je osnovno ljudsko pravo (Rawls 1999b: 8, 65). Lična imovina je neophodna materijalna
osnova za potpuni razvoj osobe kao pojedinca u pravednom društvu i za samopoštovanje (Rawls
2001: 114, 58-59).
Ali Rawls eksplicitno bilježi da dvije šire koncepcije o imovinskim pravim nisu fundamentalne: prvo,
pravo na privatnu imovinu u prirodnim resursima i prava na sredstva proizvodnje; drugo, jednako
pravo na učešće u kontroli društvenih sredstava proizvodnje i prirodnih resursa.
(Rawls 2001: 114).

Konačni element potreban za ovu temu je etička uloga korporacija. Korporacija je pravno lice
sposobno da djeluje u nekim aspektima kao individualno, uglavnom u pogledu imovinskih prava,
pravne odgovornosti i političkog prava. Teorijski, korporacije su stvorene da služe javnoj koristi,
i njihov trans-individualni status omogućava im da funkcionišu efikasnije, bez stalnog prebacivanja
imovinskih prava i odgovornosti.(http://legal-dictionary.thefreedictionary.com/ Corporation). A
korporacija, kao pravni konstrukt nastao zbog efikasnosti, jasno
ne bi trebalo da nasledi sva prava pojedinaca . Ali trebala bi nasljeđivati prava kad bi negiranje istih
uskratilo prava pojedinaca koji čine korporaciju. A u slučajevima gdje je jedino opravdanje
korporativnih prava efikasna operacija same korporacije, principi pravde zahtevaju od nas da
razmotrimo uticaj korporacije na prava pojedinaca izvan korporacije

Stoga se tvrdi da vlasnici autorskih prava imaju pravo da raspolažu svojom intelektualnom
svojinom na bilo koji način koji žele. "Apsolutno" pravo vlasništva jednostavno nije podržano
principima pravde. Moralo bi se pokazati da je pravo pojedinca na slobodu izražavanja
poboljšano apsolutnim vlasničkim pravima intelektualne imovine uopšte, ili posebnim
dodatkom autorskih prava. Pošto više liči na potpunu suprotnost u odnosu na poboljšanje
prava slobodnog izražavanja, treba reći da ne postoji takvo apsolutno pravo svojine.
Verujem da je odluka Vrhovnog suda Betamax iz 1984. godine tačna i etička osnova za ovo
pitanje (FindLaw Legal News 1984). Sud je odlučio da nekomercijalna kućna upotreba
snimanog materijala koji se emitovao preko javnih zračnih talasa bilo fer korištenja autorskih
dela i nije predstavljalo kršenje autorskih prava. Štaviše, proizvođači videorekordera nisu
mogli biti odgovorni kao doprinosni prekršioci, čak i da je kućna upotreba videorekordera
bila narušavanje autorskih prava.

20 godina nakon toga, imamo muzičke i filmske kompanije koje naporno rade na
demoniziranju, sprovođenju i kažnjavanju individualaca koji koriste njihove kopije za ličnu
upotrebu. U 2004 godini snimak industrija je tužila nešto manje od 4.000 osoba za preuzimanje
autorskih prava muzika. Ljudi koji su tuženi su prisiljeni da plate iznose u hiljadama kada se u obzir
uzmu zakonski troškovi radi narušavanja autorskih prava, a advokati će koštati još više. (Bridis 2004).
The Motion Picture Asocijacija Amerike objavila je u novembru 2004. da će početi koristiti istu
taktiku, tužeći downloadere za količine od US $ 30,000 do US $ 150,000. MPAA ne pravi razliku
između preuzimanja za ličnu upotrebu i preuzimanja za preprodaju (Hernandez 2004).

Ponašanje rekordnih i filmskih kompanija čini se očigledno legalnim, ali neetičkim. Oni koji prave i
preprodaju kopije muzike i filmova su ispravno nazvani pirati, i oba su legalna i etička za rekordne i
filmske kompanija koje se bave ovim ljudima. Ali spektakl ogromnih kompanije koje uznemiravaju
svoje kupce na očigledno pogrešan način u cilju povećanja profita nije dobrodošao. Štaviše, ove
kompanije su jasno odlučne na putu ka istrebljivanju kreiranja digitalnih kopija gde god postoji
mogućnost da se takvo što radi Filmski studiji izrazili su zabrinutost zbog toga što je TiVo otišao, koji
inače korisnicima omogućava prenos filmova snimljenih na TiVo i na druge uređaje (Wong 2004).
Sa druge strane, Okružni sud u Kaliforniji odlučio je 2003. godine da servis za razmjenu datoteka
Grokster nije odgovoran ako se njegov softver koristi za nelegalno kopiranje. Iako ova sudska odluka
parališe Vrhovnom sudu Betamax iz 1984. godine odluka Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih
Država ga je preokrenula i zaključila 2004. godine da je Grokster zaista bio odgovoran za kršenje
autorskih prava. Kao rezultat toga, Grokster je napustio posao 2005. godine. Digitalno kopiranje
značajno pomaže u širenju intelektualne svojine i u tom pogledu doprinosi intelektualnom napretku.
Dalje, nekomercijalno posedovanje digitalnih kopija od strane pojedinaca čini se važnim dijelom
njihovog prava na ličnu imovinu. Naravno da se mora priznat da digitalno kopiranje otežava
kompanijama rekorda i filmova da prikupe prihode od istih na kojima rade. Ali možda bi bilo bolje da
potroše svoje resurse na istraživanje o načinima preko kojih se može ostvariti profit u svijetu,
uključujući i relativno besplatno digitalno kopiranje, nego što pokušavaju da ga iskorijene. Vrlo je
verovatno da će se poduzeti sve mjere koje su djelotvorne u stvaranju sigurnog svijeta za
tradicionalni model ostvarivanja prihoda za filmove i muziku, te na taj način uključiti i mjere koje će
jasno da krše princip pravde o jednakoj slobodi.

Pa šta bi trebalo da bude etički odgovor pojedinaca ? Zakoni i politike

koji omogućavaju filmskim i filmskim kompanijama da gone, uznemiravaju i
kažnjavaju fizičke osobe za izradu kopija za svoje lične upotrebe je nepravedna. To ne znači
da je u redu da napravite digitalne kopije kad god hoćete. Umjesto toga, trebalo bi napraviti
pokušaje promjene zakona i politika. Ako ovi pokušaji prođu neuspješno, onda neki oblik
građanske neposlušnosti može biti opravdavajući. Ali da bi građanska neposlušnost bila
opravdana, vaši postupci moraju biti vrlo jasno postavljeni kako bi pokazali nezadovoljstvo o
nekoj tački pravde. Za primjer, u ovom slučaju, ako se neko odluči da preuzme muziku kao
čin civilne neposlušnosti, on ili ona bi prvo morao da obavijesti zapisnik kompanije kod koje
je to uradio. Zatim, kada je tužen, on ili ona bi morao dobrovoljno platiti kaznu. Nekako ne
mislim mnogo ljudi bi to želeli. Naravno, preuzimanje muzike ili filmova i pokušavajući da se
ne uhvate, nema nikakve veze sa građanskom neposlušnošću
 DRUŠTVENO-ETIČKI PROBLEMI INTERNETA

Već sam razgovarao o ulozi Interneta u objašnjenju Rawlsovog principa jednake slobode, njegov prvi
princip pravde. Drugi princip pravde, Princip razlika, važan je za diskusije o onome što se zove Digital
Divide: upotreba (ili nedostatak upotrebe) Interneta od strane manje privilegovanih(slabije
razvijenih). Postoje dva pitanja koja treba razmotriti: prvo, na koji način korištenje Interneta od
najmanje razvijenih nivoa utiče na njihove životne perspektive? Drugo, kako korištenje interneta u
drugim sektorima
ekonomije doprinosi životnim izgledima najnerazvijenijih?

Uvijek je postojala razlika između ljudi i zajednica koji mogu koristiti i koji koriste Internet i
savremenu tehnologiju u korisne svrhe, i onih zajednica i ljudi koji nisu u mogućnosti to raditi. Jedan
od zabrinjavajućih faktora jeste taj da razvijene zajednice koriste internet i savremenu tehnologiju
svakodnevno, te na taj način dalje napreduju u odnosu na one koji nisu u mogućnosti pristupiti
Internetu i drugoj, sličnoj tehnologiji. Jedna od značajki jeste da ta upotreba interneta podstiče
produktivnost ljudi.

Pokušaji ublažavanja ovog problema usmjereni su u smislu povećanja vještina u korištenju

tehnologije, a ne direktno u smislu poboljšanja životnih perspektiva. Sa stanovišta pravde,
pretpostavka da će povećane veštine korištenja interneta poboljšati sposobnost osobe da iskoristi
plodove ekonomije, iako je razumno, treba da bude potvrdjeno od strane više istraživanja.
 KAKO UPOTREBA INTERNETA OD STRANE MANJE PRIVILEGOVANIH
UTIČE NA NJIHOV ŽIVOTNI IZGLED(Budućnost, perspektivu)? KAKO
KORIŠTENJE INTERNETA U EKONOMIJI I NJENIM SEKTORIMA UTIČE
NA ŽIVOTE MANJE PRIVILEGOVANIH KADA GA ONI KORISTE?

Kada primjenimo Princip razlika i razmotrimo korištenje Interneta od najmanje

privilegovanih, moramo razmotriti uticaj njihovog korištenja kao i indirektne efekte
povećane produktivnosti na njihove izglede. Čak i manje dobre koristi koje proizilaze od
korištenja Interneta, čak i ako ih oni ne koriste. Posmatrajući s tačke gledišta Principa pravde,
korištenje Interneta od slabije razvijenih i učenje vještina na internetu ipak neće doprijeniti
njihovoj sudbini i nekom bolje sutra, ako se ne osigura da vještine korištenja interneta
doprinesu tome da se uvede i poštuje jednakost prilika i mogućnosti, ili razvije drugi princip
pravde unaprijeđenjem životnih izgleda manje privilegovanih.

POREZ NA DOBIT PREKO INTERNET TRANSAKCIJA

Sadašnja tema etičke politike interneta je ovo: treba li porez na dobit (u Sjedinjene Države) prikupiti
na web transakcijama? Ako je tako, gdje, kada i po čijim pravilima? Ako ne, zar ovo nije nepravedna
prednost za e-biznis? Ovaj problem podrazumijeva sposobnost kompanija na Internetu
prevazilaze tradicionalne jurisdikcije i tako predstavljaju pretpostavku manjih razmera
globalne etičke probleme koji su razmatrani u narednim odeljcima.
 GLOBALNI ETIČKI PROBLEMI INTERNETA

Globalna etička pitanja koja ću razmotriti jesu : sloboda izražavanja putem interneta, regulisanje web
stranica globalnog prisustva i ulogu interneta u olakšavanju razvoja globalizacije.

Zbog prirode Interneta, sve web stranice imaju internacionalno prisustvo, u smislu da su one vidljive,
dostupne u svim oblastima u kojima nisu blokirane. Međutim, mnoge web stranice imaju samo
lokalnu važnost i uticaj. Spisak restorana u Beverly Hills, CA, Sjedinjene Države su gotovo u
potpunosti interesantne onima koji se nalaze u tom području. Možda pokušavaju da nađu restoran,
ili samo vidjeti šta se nalazi na Rodeo Drive-u. Možemo povući kontrast između ovih lokalnih veb
stranica sa veb sajtovima koji su namenjeni ne samo da imaju auditorium širom svijeta, već i da imaju
važan transnacionalni uticaj.

DO KOJE MJERE SE ZAKONI I OBIČAJI ODREĐENE KOMPANIJE

PRIMJENJUJU NA WEB STRANICE KOJE OPERIŠU NA
TRANSNACIONALNOM NIVOU

Etička pitanja se razmatraju u dva tipa slučajeva: prvo, neke web stranice su locirane u drugim
zemljama kako bi se na taj način zaobišli pojedini zakoni zemaljau kojima će se ta web stranica
prikazivati. Za određeni period vremena, muzičke web stranice nude usluge besplatnog preuzimanja
kopija, a funkcionisale su u zemljama u kojima njihove usluge i aktivnosti nisu bile zakonom
zabranjene. Usluge Napstera i Grokstera su okončane sudskom odlukom u Sjedinjenim
Državama. Groksterov server se nalazio izvan Sjedinjenih Država, u zapadnoj Indiji.

Drugo, pojedini sajtovi su zabranjeni iz političkih ili ideoloških razloga u njihovoj zemlji
porijekla, te se zbog toga moraju preseliti kako bi i dalje bili dostupni. Veliki zaštitni zid
Kine (kolokvijalno ime projekta zvanično zvanog Zlatni Oklop) blokira sadržaj koji bi mogao ugroziti
Kineze, uključujući i sajtove kao što su Wikipedia i BBC News i tematski sadržaj kao što su sloboda
govora, demokratija, Dalai Lama,

U zemljama koje imaju više poštovanja prema ljudskim pravima, odnosno one najrazvijenije zemlje se
rijetko vežu za slučajeve zatvaranja sajtova iz političkih ili religioznih razloga, izuzetak su oni razlozi
opscenosti i komercijalni razlozi. SlučajWikileaksa, o kojem se govori u nastavku je važan izuzetak.

Globalizovano etičko pitanje koje je otvoreno sa ova dva slučaja jeste iduće : do koje mjere zakoni i
običaji određene kompanije utiču na web stranice koje operišu na transnacionalnom nivou? Činjenica
je da je Grogster stranica za download muzike operisala putem servera lociranog na Karibima, ali je ni
to nije zaštitilo od njenog zatvaranja putem sudske odluke koja je donešena u SAD. Ne postoji neka
globalna institucija ili politika koja će riješavati ovakve probleme i situacije.
Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučuje o sporovima između država; i odvojeni Međunarodni krivični
sud (ICC)donosi odluke o pojedincima koj se terete za zločine protiv čovječnosti. Ali nijedan sud nije
zasnovan na tome da vrši suočavanje sa suštinski rutinskim pravnim sporovima koji su teški ili
nemogući da se lociraju u bilo kojoj nacionalnoj nadležnosti.

2002. godine Yahoo je obezbjedio informacije kineskoj vladi o dvojici pro-demokratskih novinara koji
su kasnije bili zatvoreni i navodno mučeni. Novinari su kasnije uspješno podigli tužbu protiv Yahooa
koji je lociran u SAD-u. Yahoo je na početku tvrdio da je uradio samo ono što je u skladu sa Kineskim
zakonom (Elias 2007). Očigledno etičko pitanje jeste da li je Yahoo trebao to učiniti, kada se u obzir
uzme da su pratili zakon jedne zemlje koji ne priznaje osnovna prava čovjeka . Osnovno pitanje je čiji
zakon, ako ijedan,treba da poštuje i prati transnacionalna kompanija? Opet, činjenica da je ovo
internet kompanija čini ovo pitanje vrlo teškim za odgovoriti.

Na 2007 Yahoo godišnjim sastancima, akcionari te kompanije su glasali da odbiju prijedlog o

cenzurisanju ( BBC News). Očigledno je, da je Yahoo kao kompanija ovisan o glasanju akcionara. Ali,
etički, da li akcionari jedne transnacionalne kompanije imaju posljednju riječ?

Jedno od rješenja globalnih etičkih problema je jednostavno proširenje principa

pravde za određena društva.

Razmotrimo, na primjer, problem Yahoo-a sa kineskim zakonom. Ako samo "idemo

globalno "sa principima pravde, morali bismo da kažemo da je taj kineski zakon irelevantan; on se
sukobljava sa principom jednake slobode, što je za Beitza prioritetni princip globalne pravde.
Naravno da znamo da je to ispravan princip pravde, i ako ga Kinezi ne prihvate to je njihov problem.
"Mi" možemo tražiti od Kine da ne cenzurira Internet ili nametnuti im neke sankcije kao izvršioci
globalne pravde. Sva teorija socijalnog ugovora je zasnovana na saglasnosti onih koji su dio
sporazuma. Ali umjesto toga, Beitzov globalni socijalni ugovor zahtjeva od nas da nametnemo
verovanja na druge.

Kozmopolitski utilitarizam je utilitarizam proširen na globalno područje. U

slučajevima poput Yahooa u Kini, kosmopolitski utilitarizam razmotrio o tome koje bi politike
proizvele najveću (prosječnu) vrijednost širom svijeta.

Očigledno je da treba uzeti u obzir prosječnu vrijednost umjesto ukupne vrijednosti. U suprotnom,
Kinezi bi uvijek pobijedili zbog svoje brojnosti. Čak i uz to pojašnjenje, otvoreno je pitanje da li je
sloboda govora vrednija od ekonomske dobiti. Da li je Kina mogla ostvariti značajan ekonomski rast
bez ograničavanja lične slobode i prava. Ako je ograničavanje lične slobode od strane Kine opravdano
u utilitarizmu, onda je i Yahoo postupio ispravno, tako što su poslali disidente u Kinu na mučenje.
Pored toga, akcionari Yahoo-a možda imaju dobru utilitarnu
opravdanost glasanja protiv bilo kakve zabrane cenzure. Puštajući da svaka zemlja primjenjuje
sopstvene zakone o cenzuri na Internetu bi vjerovatno stvorila više profita za Yahoo. A utilitarista bi
mogao da tvrdi da korporacija i njeno dijelovanje je opravdano, jer je ono zasnovano u cilju
ostvarivanja maximalnog profita, te je ujedno i politika koja će stvoriti najbolje rezultate za sve, iako
je ta tvrdnja gotovo sigurno netačna.

Gledajući slučaj Yahoo sa stanovišta dva globalna socijalna ugovora, etički zaključak je to da, bez
nekih transnacionalnih zakonskih pravila ili politike na snazi, Yahoo nema dobru etičku alternativu.
Yahoo je zaglavljen poštujući zakon jedne države (Kina) i kažnjavanju u drugoj (SAD). Inicijativa za
globalnu mrežu iz oktobra 2008. godine, o kojoj se govori u nastavku, može biti etičko rešenje.

Glasanje akcionara Yahooa protiv zabrane cenzure je još jedna etička stvar. Akcionari Yahoo imaju
jednaka prava, ali ne i pravo da poriču jednaka prava drugim učesnicima u globalnoj ekonomiji,
uključujući i Internet korisnicima. Stoga oni nemaju pravo da spriječavaju Yahoo da podrži jednaka
prava (tj. zabrana cenzure). Ovo proizlazi iz globalnog principa socijalnog ugovora jednake slobode.
Stoga, u skladu s tim Yahoo može ignorisati glasove akcionara.

Na početku 2008. godine, Wikileaksu, sa svojim serverom u SanMateo, CA, je naređeno da se zatvori
jer je banka u Cirihu Julius Baer Bank i Trust tvrdila da je na Wikileaks sajtu objavljen ukraden i
povjerljivmaterijal. Interesantno je to da se tačna lokacija organizacije ne zna. Ima portparole u
Parizu i objavljuje materijal preko Kineskih disidenata.Vikileaks je na početku odbacivao optužbe, ali
neuspješno. Kasnije je utvrđeno da u Sjedinjenim Državama nema takve nadležnosti koje će
uzrokovati zatvaranje njihove stranice (Elias 2008). Taj argument je kasnije ipak prevladao i utvrdio
da je zatvanje čitave veb stranice ilegalno prema Zakonu Sjedinjenih Američkih Država, i to da je čak
i uklanjanje dokumenata neustavno (Kravets, 2008).

2009.godine u javno vrlo poznatim aktivnostima , Wikileaks je izbacio mnogo povjerljivih

dokumenata vlade SAD-a od kojih su se mnogi vezali za ratne aktivnosti i dešavanja u Iraku i
Afganistanu. Kao rezultat toga, vlada Švedske je pokušala uhititi osnivača Wikileaksa, Juliana
Assangea, na osnovu vjerovatno podmetnutih(neutemeljenih) optužbi o sexualnom
uznemiravanju(prestupima).

U SAD-u, velike kompanije kreditnih kartica Mastercard i Visa su odbile priznati svoj doprinos u
odbrani osnivača Wikileaksa, Assangea.
U Americi je Bradley Maning, američki obavještajac još uvijek zatvoren i držan pod nehumanim
uslovima, bez mogućnosti saslušanja. Maning je politički zatvorenik. Njegov političko-zatvorenički
status je odobrio američki predsjednik Barack Obama.

U ovom slučaju imamo dva problema : Neuspjeh (propust) SAD-a u sprovođenju i poštivanju ljudskih
prava njenih zatvorenika, i osnovu za Wikileaksove trvrdnje o pravima i slobodi govora.

Ova dva problema su međusobno povezana, zato što vlada SAD-a, barem nakon 9/11, je odlučila da
je razmatranje "nacionalne sigurnosti" značajnije od pitanja kao što su : sigurnost zatvorenika i
njihova sloboda govora i druga ljudska prava. Dvije važne stavke: Ako ljudska prava, nisu pod
zaštitom onog što nazivamo "nacionalna sigurnost", onda šta zapravo predstavlja taj izraz, kome služi
i šta štiti? Tvrdnje da nacionalna sigurnost daje prioritet slobodi nema značajnih činjenica i uvjerenja.

Drugo, nacionalna sigurnost kao izraz, je kroz historiju različito korišten kao opravdanje za aktivnosti
pojedinih država. Tako se npr. izraz nacionalna sigurnost koristio kao opravdanje Nacista za mučenje i
ubijanje Židova, Roma, homoseksualaca i sl. U SAD-u, s druge strane nije potvrđeno, priznato da
nacionalna sigurnost kao izraz služi za veću zaštitu prava bogatih u odnosu na prava "prosječnih
stanovnika". Vjerujem da korištenje izraza "nacionalna sigurnost" nije etički ispravno, da bi se
opravdale etički ružne i upitne aktivnosti pojedinih država.

Wikileaksovi dokumenti o ratovima nisu ni po kojim standardima etički neispravni, niti narušavaju
međunarodni zakon i njegove obrasce. Čak štaviše, vjerujem da je jedina odgovornost Wikileaksa to
što su tim dokumentima obrukali i javno otkrili pojedine vladine zvaničnike(službenike) koji su ustvari
ratni kriminalci.

Globalno-etička internet politika

Yahoo slučaj je otkrio određene probleme o tome da pojedine jurisdikcije(zakonodavstva)

imaju različite zakone o ljudskim pravima i slobodi govora. Uistinu me je šokiralo saznanje da
u SAD-u prava slobode govora ne bivaju primjenjena(nemaju značaj) na Internetu. Partije
Globalno-Ekonomskog Društvenog Ugovora bi pristale na Globalni Princip Jednake Slobode.
Pa kako se onda ovaj princip može primjeniti na različite nacionalne jurisdikcije? Bilo koja
jurisdikcija(npr. u Kini ili SAD) koja vrednuje ograničavanje ljudskih prava bi vjerovatno odbila
ovakav međunarodni prijedlog koji se tiče toga da se prestane sa ograničavanjem ljudskih
prava, posebno slobode govora. Međunarodni dogovor o okončanju poreznih izmjena bi
manje-više bio od kooperativnog, ličnog interesa svih nacija. Ali dogovor o ljudskim pravima
se odražava samo na pojedince(pojedine). Zapravo i nije jasno kako bi transnacionalni
autoritet za ljudska prava učinio stvari boljim, zato što bi autoritet sa dovoljno moći da
izmjeni zakone o pravima unutar država vrlo brzo mogao postati globalna tačka
neuravnoteženosti(iskorištavanja). Odgovarajući institut koji bi poboljšao status ljudskih
prava pod Globalno-Ekonomskim principom jednake slobode bi mogao biti neka institucija
kao što je civilna zajednica NGO-a ili Konsorcijum za Globalnu Internet Slobodu (GIFC)

Konsorcijum za Globalnu Internet Slobodu(GIFC) je grupa sačinjena od neprofitnih i profitnih

kompanije koje su posvećenu razvoju, implementaciji i modifikacija tehnologija kako bi se
omogućio slobodan pristup internetu, bez obzira na vladina ograničenja. Google, Yahoo i
druge velike transnacionalne kompanije za internet i komunikacije su pokazale svoju
ozbiljnost u omogućavanju Internet slobode kreiranjem Globalne Mrežne Inicijative
2008.godine.

Ova inicijativa daje doznanja da su globalne kompanije za Internet i komunikacije izuzetno

posvećene poštovanju slobode izražavanja i privatnosti. Ove kompanije sada prihvataju
poštivanje svih prava, iako se tako sukobljavaju sa zemljama koje ne poštuju međunarodne
standarde.

Generalno pitanje jeste: do koje mjere bi se ljudska prava trebala implementirati na

globalnom nivou, i preko kojih institucija?

Rep. Chris Smith je 2007. godine predstavio Račun Kuće koji bi ogradio američke internet
kompanije od dijeljenja personalnih, identifikacionih podataka vladama koje bi te podatke
koristile za borbu protiv disidenata. Ako kompanije pruže te informacije, one bi se suočavale
sa kriminalnim prestupom.

Oboje, Google i Yahoo žele od vlade SAD-a i vlada drugih zemalja da smatraju internet
slobodu prioritetom.

" Tražili smo od vlade SAD-a da ona iskoristi svoj položaj u razmjensko-trgovinskim
odnosima, bilateralnim i multilateralnim forumima i drugim diplomatskim putevima za
kreiranje globalnog okruženja u kojem internet sloboda predstavlja prioritet i gdje ljudi više
neće biti optuživani, zatvarani zbog iznošenja ličnih stavova na internetu." rekao je sekretar i
zamjenik predsjednika Yahoo-a Michael Saway.
Povezano etičko pitanje glasi: da li bi kompanije trebale snabdijevati opremom i sredstvima
koji kreiraju internet cenzorstvo? Cysco Systems je optužen za modificiranje opreme u
potrebe internet cenzurisanja, na zahtjev vlade Kine. Takve optužbe je Cisco Systems odbio.
Nokia Siemens je također otpužena za nabavljanje opreme Iranu, koja se koristila za
cenzurisanje. Microsoft se jasno oglasio povodom takvih aktivnosti. U izjavi koji je Microsoft
dao Komisiji za razmjenu i sigurnosti, oni su jasno naveli : "Microsoft će se suzdržati od
snabdijevanja vladinih agencija opremom ili uvježbavanjima koje bi se koristile s ciljem
cenzurisanja Interneta i komunikacija u zemljama koje ograničavaju pristup internetu i
njegovim uslugama."

Problemi sa sredstvima i sve češći slučajevi internet cenzorstva su doveli do pitanja da li se

Globalna Mrežna Inicijativa treba dopunjavati Rep.Smithovim aktom Globalne Online
Slobode, koji je ponovo uveden 2010. godine. Kako god, Rep.Smithov navodni globalni zakon
je ustvari zakon SAD-a. Iako će on zasigurno pomoći američkim internet kompanija i
kompanijama sa značajnim prisustvom na prostoru SAD-a, ovaj zakon će ipak imati vrlo slab
uticaj na represivne režime.

Ovakav razvoj će imati kakav-takav pozitivan uticaj na igrače transnacionalnog nivoa, ali u
nekim zemljama, još uvijek postoje unutrašnji problemi sa pravdom.

Prije nego što se implementirala Globalna Mrežna Inicijativa, velike kompanije poput
Googlea su surađivale sa lokalnim zakonima koji su po prirodi bili ograničavajući na slobode.
Tako je 2008.godine u maju, Google obavijestio da je policiji dao informacije o korisniku
društvene mreže ORKUT kako bi surađivali sa Indijskim zakonom. Policija je na osnovu tih
informacija(ip adrese) privela osumnjičenog koji se teretio za postavljanje uvredljivog
sadržaja o jednom visoko pozicioniranom indijskom političaru. Google akcija je sigurno
narušila Globalno-Ekonomski Princip Jednake Slobode. Navodno, u Indiji "narušavanja ugleda
i reputacije" nekoj osobi, posebno političaru, javnoj osobi predstavlja kriminalni prestup.

Razlog surađivanja sa lokalnim zakonima koji ograničavaju slobodu u nekim slučajevima

može biti opravdan. Npr. ako bi se nesuradnja sa takvim zakonima odrazila na povećanje
restrikcija ili gašenje neke popularne društvene mreže. Ali, takvi principi po kojima se vode ti
lokalni zakoni, bez obzira na stepen restriktivnosti, predstavljaju pogrešan način.
Kada je Google davao informacije, mogao je to uraditi barem uz određenu dozu
negodovanja, protestovanja, ukazujući na nepravilnosti takvih zakona.

Googleva djela u Brazila su bila potpuno drugačija. Google je bio povezan u akciji
okončavanja širenja dječije pornografije i zločina iz mržnje na društvenim mrežama koje su
tamo korištene, ali se nije ponudio vlastima da im pruži neke informacije.

U augustu 2007.godine Brazilski federalni tužioci su rekli da Google nije prihvatio njihov
zahtjev o suradnji, te je odbio pružiti im potrebne podatke o korisniicima za koje se vjerovalo
da šire dječiju pornografiju i govor mržnje. Google onemogućio tim korisnicima dalji pristup
svojim uslugama, ali je odbio dati informacije vlastima u Brazilu, koristeći argument da je u
SAD-u zakonom zagarantovana sloboda govora.

Čudno je to da je Google djelovao različito u 2 slična slučaja, U prvom je poštovao obrasce

indijskog zakona, a u drugom se vodio zakonima SAD-a. Zbog toga, Google ima još više
iskustva u propagiranju za suradnju sa principima Globalne Mrežne Inicijative.

Javlja se jedno pitanje, a to je : Da li će vlade suradnju na osnovu međukompanijskog

dogovora smatrati dovoljnim razlogom za neposlušnost njihovih zakona i smatrati da je nova
suradnja, zapravo suradnja sa američkim zakonom.

Yahoov glavni izvršni direktor Yerry Yang je izrazio sličan pogled na situacije koje su slične
onim u Indiji u kojima je učestvovao Google. Yang tvrdi da je bio veliki vjernik u američke
vrijednosti, ali je dodao: " Dok operišemo svijetom, mi više nemamo striktno Američki pogled
i način djelovanja na situacije" . Neke zemlje zahtjevaju visok nivo intervenisanja i upućenosti
u internet, dok druge uopšte ne žele kontrolu nad internetom. Pa dalje kaže Yang:" Mi
operišemo u tim okruženjima do mjera koje su nam poznate i zakonom definisane." Ovaj
komentar Yanga predstavlja etičku slijepoću koja je i suprotna od Yahoovih akcija i načina
djelovanja još i prije Globalne Mrežne Inicijative. Etički govoreći, sloboda govora nije samo
stvar nacionalnih preferenci. Činjenica da je Yahoo organizovao fond za pomoć žrtvama čija
su ljudska prava narušena ukazuje na to da oni ustvari ne vjeruju da je zatvaranja ljudi zbog
izražavanja ličnih stavova ispravno i etički normalno i samo stvar nacionalnih preferenci.
Vjerujem da je stvarni stav Yahooa takav da se oni ne slažu sa repsresivnim režimima, ali su
nažalost morali surađivati sa kineskim zakonom kako bi ostali na njihovom tržištu, ali se
zapravo nadaju da će se kineski zakon promijeniti, odnosno uskladiti prema standardima
Globalne Pravde. Njihovo odobrenje Globalne Mrežne Inicijative će im možda pomoći u
budućnosti da ne surađuju sa kineskim zakonima.

Vjerujem da ovi primjeri pokazuju da sa poštovanjem prema internet pristupu, naš lični sud o
globalnoj pravednosti ulazi u sklad sa Globalno-Ekonomskim Principom Jednake Slobode. Ovi
slučajevi ilustruju važnost koje profesionalne internet kompanije poput Google i Yahooa
imaju. Ta dužnost jeste održavanje Globalno- Ekonomskog Principa Jednake Slobode. Njihova
kreacija i implementacija Globalne Mrežne Inicijative je veliki korak ka ispunjenju njihove
dužnosti, iako činjenica da je ova Inicijativa samo volonterski čin koji nema neke ustaljene
penale, što stvara zabrinutost u određenoj mjeri. Ali, to je možda i najbolje što se trenutno
može uraditi.

Kao što sam i ranije rekao, ne postoji način na koji bi se represivni režimi koji se trenutno
zasnivaju na ograničavanju prava slobode govora i drugih ljudskih prava mogli "nagovoriti"
na reformisanje putem međunarodnog sporazuma, a posebno ne ako će zakon kojih ih
reformiše biti zakon SAD-a.
 ETIČKA ODGOVORNOST INTERNETA ZA GLOBALIZACIJU (njen razvoj i
smjer razvoja)

Koliko je tačno internet uticao na razvoj globalizacije? Mislim da je sasvim sigurno da se

globalizaciju koju poznajem ne bi mogla razviti bez interneta. Ovo je posebno istina kad je u
pitanju ekonomska globalizacija. Ali, da li je globalizacija, posebno ona ekonomska, postala
neizbježna nakon pojavljivanja interneta? Tomas Fridman, New York Timesow kolumnista
vjeruje u to, a sebe naziva " tehnološkim deterministom".

Ako je globalizacija neizbježna opsljedica interneta, onda je internet etički govoreći "pušten s
lanca". Internet je jednostavno omogučivać, pokretač procesa koji je izvan bilo čije kontrole.

Ali, tehnološki determinizam je vrlo naivan, ali i opasan pogled. U suštini, razlikujemo 2
načina tumačenja unutar tehnološkog determinizma. Jedan pogledat smatra da je pojava
tehnologija i razvoj istih kontroliran(namjeran) proces. Ovaj pogled zovem napredni
determinizam (determinizam napredovanja). Drugi pogled smatra da je široka upotreba
tehnologije u korisne svrhe neizbježna, onda kada se javi tehnološki napredak. Ovo
tumačenje ću ja zvati aplikativni determinizam(primjenjeni determinizam).

Opasnost aplikativnog determinizma dolazi u podržavanju tvrdnji da je

tehnologija(uključujući i internet) uvijek odraz napretka. Ovakve tvrdnje ignorišu činjenicu da
tehnologija predstavlja novi poredak(režim,sistem) i oblik koji mijenja onaj drugi, do tada
korišteni koji sad postaje stari. Razvoj hlorofluorokarbona je primjer negativnih popratnih
efekata. Hlorofluorokarboni su procentualno bili inertni(neznačajni količinski) na površini, ali
također i izuzetno destruktivni na ozonski sloj koji omogućava život na Zemlji. Tako da se
može zaključiti da je aplikativni determinizam pogrešan način posmatranja tehnologije i
njenog razvoja, koja ne donosi uvijek poboljšanja.

Napredni determinizam(determinizam napredovanja) nije isključivo opasan pogled na

tehnologiju, ali je također netočan. Većina tehnoloških inovacija nisu bile predviđene, već su
nastale kao rezultat više, slučajnih faktora. U poređenju, tehnološki napredak je sličan
razvoju(evoluciji) organskih životnih formi. Važni tehnološki napreci su se javljali na
nepredvidive, neobične načine, te sigurno nisu bili rezultat/posljedica strogo kontrolisanih
istraživačkih programa. Ovo se posebno odnosi na World Wide Web i Internet. Internet je sam
po sebi izvorno bio projekat američkog Ministarstva odbrane i njegove vitalne karakteristike su
rezultat činjenica da nije bilo potrebno imati jedan centralni računar preko kojeg bi se kontrolisa
sistem koji bi služio za prepoznavanje i onesposobljavanje nuklearnih napada. World Wide Web je
razvio Švajcarski fizičar Tim Berners-Lee koji bi služio za razmijene naučnih informacija uključujući i
tekst i grafiku. Web browser-neophodan za široku upotrebu interneta su razvili diplomanti
Univerziteta Ilinois. Korisnu mrežnu aplikaciju za razmijenu dokumenata je razvio student
Univerziteta u Bostonu.

Na osnovu ovog možemo zaključiti da jer razvoj interneta i njegov doprinos globalizaciji jednako
važan kao i postanak, te razvoj sisara nakon doba dinosaurusa.

Primjer Napstera također ukazuje na netačnost aplikativnog determinizma. Mnoge muzičke

kompanije su 2001.godine uz pomoć sudskih odluka tražile zatvaranje web stranica koje služe za
besplatno dijeljenje muzike. Nekoliko godina kasnije, takva praksa je smanjena, a komentatori tvrde
da je to rezultat pokušaja muzičkih kompanija da iskoriste mrežu(peer to peer tehnologiju) za
ostvarivanje profita, što nije prošlo s velikim uspjehom. Prema Fridmanu, sila koja pokreće aplikativni
determinisam jeste konkurencija unutar slobodnog tržišta. On kaže:" Ako možes to uraditi (primjeniti
tehnologiju), onda to i uradi, u suprotnom će to uraditi tvoji konkurenti. U slučaju muzičke industrije,
uglavnom je rađeno preko sudova u cilju proširenja njihovih (monopola) vlasničkih prava. Prema
tome, ako ljudi propuste iskoristit tehnologiju, neko drugi će to uraditi, i na taj način će ih tržište
pregaziti. Ovakav tip aplikativnog determinizma je tačan. Ali, očigledno to zavisi od načina tržišnog
funkcionisanja kao slobodnog tržišta, bez monopolskih ili oligarhijskih ograničenja(prepreka).
Aplikacioni determinizam slobodnog tržišta je manje-više tačna tvrdnja da će pravilno funkcionisanje
tržišne ekonomije donijeti dobre ekonomske rezultate.

Ostavljeni smo sa pitanjem : ko je odgovoran za pravilno i benefitno korištenje tehnologija?

Vidjeli smo da mnoge globalizovane institucije ne bi mogle postojati bez pojave interneta.
Opet, ne možemo samo kriviti internet za sve loše posljedice svake internet aplikacije. Kao
prvo, sve posljedice nisu predvidive, bez obzira koliko ih mi željeli predvidjeti. Drugo, nijedna
institucija nije etički odgovorna za sve posljedice svojih akcija.
 III ETIKA U RAZVOJU, SIROMAŠTVU I OKRUŽENJU

ETIKA I SIROMAŠTVO - Peter Singer

Argument za obavezu pomaganja/asistiranja

Zamislite da ste krenuli na ručak sa prijateljem. Na putu prema tamo, nailazite na

baru/jezerce u koje je upalo dijete i trenutno je u opasnosti od utapanja. Da li trebate
uskočiti unutra i izvući dijete, i spasiti ga od utapanja? Ovo znači da ćete isprljati vašu odjeću
i obuću (jer nemate vremena da ih skinete), a također ćete propustiti i ručak. Ali u poređenju
sa spriječavanjem smrti dijeteta, takve posljedice su beznačajne.

Mogući princip koji će vam pomoći u donošenju odluke da izvučete dijete jeste to da : ako je
u našoj moći da spriječimo dešavanja nečeg lošeg , bez da ćemo žrtvovati nešto jednakog
moralnog značaja, onda bi mi to trebali uraditi. Ovaj princip djeluje vrlo jasan,
nekontroverzan. S ovim principom će se sigurno složiti konsekvencionalisti ( oni koji vjeruju
da trebamo uraditi ono što će dati najbolje posljedice/rezultate). Nekonsekvencionalisti bi se
također trebali složiti s ovim, jer nalog za spriječavanje nečeg lošeg vrijedi samo onda kada
ništa jednako vrijedno nije ugroženo (ne dolazi u pitanje). Tako da ovaj princip ne može
voditi do nekih akcija koje nekonsekvencionalisti strogo osuđuju(ne odobravaju) : ozbiljno
narušavanje ljudskih prava, nepravda, kršenje sporazuma, itd.