Evgenija Grande

Evgeniju Grande Balzak je napisao za pet mjeseci, od jula do kraja novembra 1833.

Napisao je roman inspirisan ljubavlju prema svojoj budućoj supruzi gospođi Hanskoj u najvećoj
materijalnoj oskudici. Trebalo je voljeti da bi se opisala ljubav Evgenije Grande, ljubav čista, velika i
ponosna.

Roman je imao ogroman uspjeh.

Radnja se događa oko 1821. u Somiru, gdje u jednoj mračnoj i hladnoj kući živi tvrdica Grande sa
svojom ženom, ćerkom i starom služavkom. Grande, stari kačar i vinogradar, obogatio se vrijeme
revolucije kupujući narodna dobra. On je višestruki milioner, ali i tvrdica koji lišava svoju porodicu
svega. Njegova kći Evgenija najbogatija je partija za ženidbu u čitavom kraju. Dve porodice, Krisovljevi
i Grasenovi otimaju se o njen miraz. One večeri kada počinje drama obadve porodice se okupljaju kod
Grandea da obilježe Evgenijin rođendan. Neočekivano dolazi Šarl Grande, sin tvrdičinog brata. Kicoš i
pariski zavodnik osvaja ubrzo Evgenijino srce. Šarlov otac se ubija usljed bankrotstva i usamljeni,
ucviljeni mladić konacčno i zauvjek osvaja Evgeniju. Zaklinju se jedno drugom na vječnu ljubav. Šarl
odlazi u Indiju u nadi da će se obogatiti. Tamo živeci grubim životom postaje grabežljiv i ubrzo
zaboravlja svoju rođaku, koja živeći u mračnoj i polupustoj kući održava u sebi tu ljubav nadajući se
brzom Šarlovom povratku. Umire joj majka a najposlje i otac, Grande. Šarl se vracća u Pariz i u pismu
joj saopštava da se ženi iz racuna jednom plemkinjom i da je njihova ljubav bila samo diječiji zanos.
Evgenija se udaje za suca Bonfona iz porodice Krisovljevih ali u braku ostaje djevojka. Ubrzo joj umire
muž, za njenu ruku bore se mnoge porodice ali i ona ubrzo umire.

povratak

Čica Grande nije samo tvrdice.On je i oličenje tvrdičluka. Ta strast je ovladala njime ,gušeći svako
drugo osjećanje. Njegovo osjećanje čovječnosti svedeno je na nježnost koju ispoljava ponekad prema
kćerki i neko uzasno i svirepo sažaljenje koje ispoljava prema staroj služavki. Nikada nije propustio ni
jednu špekulaciju, ništa uradio dok nije dobro razmislio, jer je kod njega sve dobro proračunato kao i
micanje koje je koristio kad je god zatrebalo. Zlato je njegova najveća strast, zatvoren u svojoj sobi on
požudno gleda i razgrće svoje novce. Grande je strašan, u kući ga se svi boje kao i u varoši jer nema
nikog ko nije bar jednim dijelom osjetio njegovu neumoljivost. Svako jutro on dijeli najneophodnije
namirnice za kuću, ono najminimalnije za preživiti a o raskoši i da ne govorimo. Krijući se iza kuknjave
o viječnoj oskudici, pažljiv, oprezan i ćutljiv neprestano vreba svoj pljen (potencijalni novac). Umire
isto kao sto je i živio, sa strašću koja je prešla u bolest ,pokušavajući posljdnjim naporom da poljubi
pozlaćeni krst.

Evgenija Grande je skromna,poslusna I potpuno potcinjena tiraniji svoga oca (ne uzimajuci u obzir da
ona drugaciji nacin zivota nije ni iskusila pa je i ovo moglo biti normalno za nju) koji je volio ali i
mucio.Od majke je nasljedila ogroman nagon zrtvovanja.U ljubavi je nasla svoj zivotni preobrazaj
.Ljubav joj je pruzila svu potrebnu snagu da raskine sa djetinjstvom i cak da se suprostavi ocu koji je
za nju bio neprikosnoven autoritet. Ona ce kroz ljubav ispoljiti svu onu energiju koju je Grande
ispoljio prema novcu.Evgenija ce citav zivot provesti u sjecanju na svoju prvu i posljednju ljubav, a
bolno azocarenje koje je prezivjela dace tuzan ton citavom njenom zivotu. U svojoj nesreci ona je
sacuvala svoju bezazlenost i prostodusnost,svoju dobrotu i poboznost.Iako je zivjela usred svijeta ona
nije iz svijeta,iako je stvorena da bude divna zena i majka nema ni muza ni djece ni porodice jer je
njeno srce koje je znalo samo za najljepsa osjecanja ovoga svijeta vec na pocetku smrvljeno surovim
ljudskim interesima. Ova dirljiva prica o budjenju ljubavi u srcu jedne palancanke,gdje je svirepo
oslikana krajnost ljudske strasti(tvrdicluk Grandeov) osvaja svojom slikovitoscu.

De Balzak

Finansijski govoreči, gospodin Grande je imao nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: umio je da
prilegne, da se pritaji, da dugo promatra svoj plijen, zaskoči na njega: zatim da otvara čeljusti svoje
kese, uvlači u nju hrpu talira, pa onda polako da legne, kao zmija koja avari, neosjetljiv, hladan,
metodičan. Kad je prolazio ulicom, ljudi su ga gledali sa divljenjem, u koje se mješalo poštovanje i
strah. To je razumljivo, jer je svaki u Somiru osjetio na sebi njegove čelične kandže.

Evgeniji, kojoj je tip takvog savrenštva, i sto se tiče odijela i što se tiče ličnosti, bio potpuno nepoznat,
činilo se da u svom rođaku vidi neko stvorenje koje je sišlo sa anđeoskih predjela. Ona je sa nasladom
udisala mirise koji su dolazili od ove kose tako sjajne, tako ukusno nakudravljene…

Najzad, ako ova slika uopšte može izraziti utiske koje je otmen mladić ostavljao na neiskusnu
djevojku, koja je svo vrijeme provodila u potpletanju čarapa, u krpljenju očeva odijela, i koja je svoj
vijek provela među ovim odvratnim zidovima, iz kojih je tek svakog sata vidjela poneko lice u ovoj
mrtvoj ulici, pojava njenog rođaka probudila je u njenom srcu osjećanje onog uživanja koje u
mladome čovjeku bude fanastične slike…

U cednom i jednolikom životu djevojaka nailazi jedan neobično prijatan trenutak kad im sunce uliva u
dušu svoje zrake, kad im cvijet kazuje misli, kad otkucaji srca otkrivaju mozgu svoju toplu plodnost i
stapaju misli u neku neodređenu želju:doba nevine melanholije i ljupke veselosti!

Kad djeca progledaju, ona se smiješe: kad djevojka nazre osjećanje u prirodi, ona se smiješi kao sto se
smiješila kad je bila dijete. Ako je svjetlost prva ljuba života, nije li ljubav svjetlost srca?

“Nisam ja za njega dovoljno lijepa!” To je bila Evgenijina misao, misao skromna i puna bola. Jadna
djevojka bila je nepravična prema sebi:ali je skromnost, ili bolje reći bojažljivost, jedna od prvih vrlina
ljubavi. Evgenija je zaista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke,
čija ljepota izgleda malo prosta: ali, ako je ličila na Milosku Veneru, njeno tijelo oplemenjivala je ona
hrišćanka pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmenost nepoznatu starim skulptorima.

Tvrdice ne vjeruju u budući život:za njih je sadašnjost sve. Ova opaska baca svjetlost na sadašnje
doba, u kome, više no u ma koje vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove,
knjige ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da potkopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada
oslanja vec osamnaest vijekova.

DANAS, DANAS JE MRTVACKI SANDUK PRELAZ KOGA SE MALO KO BOJI.

Budućnost, koja nas čeka poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se per fas et nefas (svim
mogućim sredstvima) zemaljskog raja raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti
svoje tijelo radi prolaznih uživanja, kao sto su se nekad podnosile muke radi vječnog blaženstva, to je
danas opšta misao, misao ispisana, uostalom, svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: Što
plaćaš? mjesto da mu kaze : Šta misliš? Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, šta će biti od
ove zemlje?

U svakoj prilici žene imaju više uzroka za bol nego što ih ima muškarac, i pate više od njega. Muškarac
ima snage i upražnjava svoje misli: radi, ide, zanima se, misli, pun je nade u budućnost i nalazi u tome
utjehu. Tako je radio Šarl. Ali žena se ne rastaje lako sa bolom, nju ništa ne može da razonodi, ona se
spušta do dna provalije koju je taj bol stvorio, mjeri je i često je ispunjava svojim molitvama i svojim
suzama.

U svojoj tridesetoj godini Evgenija nije znala ni za kakvu sreću u životu. Njeno blijedo i žalosno
djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno, vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se
radosno sa životom, ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj u duši laku grižnju
savjest i vječnu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Evgeniji melanholiju.

Dragi rođače, gospodin predsjednik de Bonfon uzeo je na sebe da vam preda priznanicu o isplati svih
suma koje je vas otac dugovao, kao i moju da sam od vas te sume primila.

Čula sam nešto o bankrotstvu i pomislila sam da se sin jednog bankrota neće,možda, moći oženiti
gospođicom D'Obrion. Da, rođace,vi ste dobro ocijenili moje i moj način života! Ja zacijelo na sebi
nemam ničeg čim se odlikuje otmjen svijet, ne poznajem ni njegove račune ni njegove navike, i ne bih
vam mogla pribaviti zadovoljstva koja vi tražite. Budite sretni po društvenim nazorima kojima
žrtvujete našu pravu ljubav. Da bih vašu sreću učinila potpunom,ja vam ne mogu ništa drugo ponuditi
do čast vašeg oca. Zbogom:vi ćete uvijek imati vijernu prijateljicu u vašoj rođaci.

Gospođa de Bonfon, koju iz podsmjeha zovu gospođicom , uliva uopšte religiozno poštovanje. Ovo
plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto
računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i
izazvati nepovjerenje prema osjećanjima žene koja je bila oličeno osjaćenje.