Manuel Tokić

Moderna fizika 1, seminar

Rutherfordovo raspršenje čestica projektila (RBS)

Rutherfordovo raspršenje je elastično raspršenje nabijenih čestica

uzrokovano Coulombovom interakcijom. Ernest Rutherford je taj fizikalni
proces objasnio 1911. što je dovelo do razvoja planetarnog i Bohrovog modela
atoma. Proces se je u početku nazivao Coulombovim raspršenjem jer se oslanja
samo na statičke električne (Coulombove) sile. Klasično Rutherfordovo
raspršenje alfa-čestica na jezgrama zlata je primjer elastičnog raspršenja jer se
energija i iznos brzine čestice ne mijenjaju nakon raspršenja. Rutherford je
kasnije analizirao i neelastično raspršenje prilikom lansiranja alfa-čestica na
jezgre vodika, međutim, taj se proces ne naziva „Rutherfordovim raspršenjem“
iako ga je Rutherford prvi opažao.
Eksperiment sa zlatnim listićem izveli su Hans Geiger i Ernest Marsden
pod Rutherfordovim vodstvom 1909. i u njemu su ispalili snop alfa-čestica
(jezgara helija) na slojeve zlatnog listića debelog samo nekoliko atoma.
Rezultati su pokazali da se jedna na oko 8000 alfa-čestica otklonila pod velikim
kutem (preko 90°), dok su ostale prošle kroz listić uz mali ili nikakav otklon. No
takav rezultat nije bio u skladu s Thomsonovim modelom atoma! Prema
Thomsonovom modelu, Rutherford je očekivao da će sve alfa-čestice proći kroz
foliju uz mali otklon te komentirao: „It was quite the most incredible event that
has ever happened to me in my life. It was almost as if you fired a 15-inch shell
at a piece of tissue paper and it came back and hit you.“.

Ernest Rutherford Ernest Marsden Hans Geiger

 Geigerov i Marsdenov eksperiment naveo je Rutherforda na razmišljanje
i rješenje tisućljetne dileme – od čega se sastoji atom? Rutherford je zaključio
kako je većina mase koncentrirana u malom, pozitivno nabijenom dijelu atoma
(jezgri), okruženog elektronima. Kada se pozitivna alfa-čestica približila
dovoljno blizu jezgri, odbila se dovoljno jako da se otkloni od izvorne putanje
pod velikim kutem, a mala veličina jezgre objasnila je mali broj tako otklonjenih
čestica.

Analizirajmo eksperiment, raspršenje na metalnom listiću. Promatrajmo

mnoštvo alfa-čestica koje padaju na 1 cm² metalnog listića. Broj tih alfa-čestica
označit ćemo sa n. U eksperimentu, uzet ćemo vrlo tanak metalni listić. Tada
možemo reći da alfa-čestica može samo jednom pretrpjeti znatni otklon jer je
vrlo malo vjerojatno da bi ona, prolazeći kroz tako tanak listić, dva puta došla u
veliku blizinu jezgre. Uz tu pretpostavku, izračunat ćemo raspršenje alfa-čestica.
Neka se u 1 cm³ metala nalazi N atomskih jezgri. Oko svake atomske
jezgre zamislimo kugle s polumjerom p. Koliko mnogo alfa-čestica će projuriti
kroz te zamišljene kugle? Kada bi presjek zamišljene kugle bio 1 cm², tada bi
alfa-čestica na putu od 1 cm projurila kroz N takvih kugli. No presjek kugle je
p² π pa možemo reći da je broj prolaza N p² π. Dakle, n alfa-čestica koje padaju
na 1 cm² metala daju broj prolaza jednak:
(1) 𝑏 = 𝑛 𝑁 𝑝² 𝜋 𝑑 .
d je debljina metalnog listića. Otuda možemo odrediti broj prolaza u udaljenosti
između p i p + dp, odnosno diferencijal od b jednak je:
(2) 𝑑𝑏 = 𝑛 𝑁 2 π 𝑝 𝑑𝑝 𝑑 .
U eksperimentu mjerimo kut otklona pa izrazimo p pomoću njega. Očito je da
je kut otklona određen udaljenošću alfa-čestice od atomske jezgre. Čestica pod
djelovanjem Coulombove odbojne sile opisuje jednu granu hiperbole i možemo
izračunati kako otklon alfa-čestice od prvobitnog smjera ovisi o udaljenosti p.
Neka je jezgra u ishodištu koordinatnog sustava, a os x paralelna sa
pravcem prvobitnog kretanja alfa-čestice prema metalu, prije nego što se
putanja savije u hiperbolu u blizini jezgre. Daleko od jezgre, gibanje alfa-čestice
podudara se s asimptotom na hiperbolu. Obje asimptote međusobno zatvaraju
kut 𝜗. To je kut otklona.

Akceleracija u smjeru y određena je y-komponentom Coulombove sile:

𝑑𝑣ᵧ 2 𝑍 𝑒²
(3) 𝑚 = sin 𝜑 .
𝑑𝑡 4 𝜋 𝜀₀ 𝑟²

𝜑 je kut između osi x i radijus-vektora koji ide od jezgre do alfa-čestice. Pri

gibanju čestice pod djelovanjem centralne sile, kutna količina gibanja je
konstantna. No kutna količina gibanja 𝑚 𝑟 2 𝜑̇ na početku, kada se čestica kreće
po pravcu, ima vrijednost − 𝑝 𝑚 𝑣 pa vrijedi:
(4) 𝑚 𝑟 2 𝜑̇ = − 𝑝 𝑚 𝑣 .
Uvrstimo li ovaj izraz za 𝑟² u jednadžbu (3), dobivamo:
𝑑𝑣ᵧ 2 𝑍 𝑒2 𝑑𝜑
(5) 𝑚 =− sin 𝜑 .
𝑑𝑡 4 𝜋 𝜀₀ 𝑝 𝑣 𝑑𝑡

Ovu jednadžbu možemo odmah integrirati. Vidljivo je da je na početku 𝑣ᵧ

jednak nuli, a na kraju jednak 𝑣 sin 𝜗. Kut 𝜑 ide od 𝜋 do 𝜗. Integracija daje:
2 𝑍 𝑒²
(6) 𝑚 𝑣 sin 𝜗 = (1 + cos 𝜗) .
4 𝜋 𝜀₀ 𝑝 𝑣
Ovdje ćemo uvrstiti:
𝜗 𝜗
(7) sin 𝜗 = 2 sin cos ,
2 2
𝜗 2𝜗 𝜗
(8) cos 𝜗 = cos² − sin = −1 + 2 cos² ,
2 2 2

pa dobivamo:
𝜗
2 𝑍 𝑒² cos
2
(9) 𝑝= 𝜗 .
4 𝜋 𝜀₀ 𝑚 𝑣² sin
2

Ako je čestica jače otklonjena, tada je prošla bliže uz atomsku jezgru.

Diferencijal 𝑑𝑝 iznosi:
𝑍 𝑒² 𝑑𝜗
(10) 𝑑𝑝 = .
4 𝜋 𝜀₀ 𝑚 𝑣² sin²𝜗
2

Uvrštavanjem 𝑝 i 𝑑𝑝 u (2), dobivamo za broj alfa-čestica koje su otklonjene

između 𝜗 i 𝜗 + 𝑑𝜗:
𝜗
𝜋 𝑍2𝑒 4𝑁 𝑑 cos
2
(11) 𝑑𝑏 = 𝑛 𝜗 𝑑𝜗 .
4 𝜋2 𝜀₀² 𝑚2 𝑣⁴ sin³
2

Vidljivo je da izraz prestaje biti valjan za male kuteve. Stavimo li 𝜗 = 0,

dobivamo da je broj raspršenih čestica beskonačno velik. No mali kutevi ne
smiju se uzeti. Iščezavanje otklona, 𝜗 = 0, značilo bi, po formuli (9), da je
čestica prošla u neizmjernoj udaljenosti od jezgre, što je isključeno.
Obično se raspršenje čestica na atomima izražava pomoću udarnog
presjeka. Neka 𝑛 opet znači broj čestica koje padaju na 1 cm², a 𝑏 totalan broj
raspršenih čestica, u bilo kojem kutnom intervalu. Predočimo raspršenje čestica
na jezgrama jatom točkica koje lete prema kuglicama danog polumjera. Kada bi
kuglice imale presjek 1 cm², sve bi čestice 𝑛 bile raspršene. Koliko puta je
presjek kuglica manji od 1 cm², toliko puta će biti manji i broj raspršenih
čestica. Omjer između broja raspršenih čestica 𝑏 i broja čestica 𝑛 koje padaju
na 1 cm²:
𝑏
(12) 𝜎= ,
𝑛

ima dimenziju površine. Zove se udarni presjek. Diferencijalni udarni presjek za

raspršenje čestica u kutnom intervalu 𝑑𝜗 iznosi:
𝑑𝑏
(13) 𝑑𝜎 = .
𝑛
Rezultati raspršenja mogu se interpretirati pomoću udarnih presjeka. U (13)
možemo staviti izraz (11) i da dobijemo totalni udarni presjek, morali bismo
integrirati po svim kutevima raspršenja. Pa tako uvođenjem elementa
prostornog kuta:
(14) 𝑑𝛺 = 2𝜋 𝑠𝑖𝑛𝜑 𝑑𝜑 ,
I dijeljenjem izraza (13) s tim izrazom, u konačnici dobivamo poznatu
Rutherfordovu formulu:
𝑑𝜎 𝑒2 1
(15) =( )2 𝜗 .
𝑑𝛺 8 𝜋 𝜀0 𝑚 𝑣2 𝑠𝑖𝑛4
2

Ona predstavlja diferencijalni udarni presjek po jediničnom prostornom kutu te

iz nje proizlazi da je broj raspršenih alfa-čestica proporcionalan kvadratu naboja
jezgre.
Iz svega navedenog zaključujemo kako mjerenjem makroskopskih efekata
(broj raspršenih čestica) možemo promatrati strukturu atoma. Pregled
empiričkih podataka pokazao je da raspršenje raste s kvadratom relativne
atomske mase elementa. Odatle je Rutherford zaključio da je naboj atomske
jezgre otprilike razmjeran relativnoj atomskoj masi. Vrlo točna mjerenja izveo je
kasnije Chadwick na listićima bakra, srebra i platine. U granicama točnosti on je
pronašao da naboj atomske jezgre bakra iznosi 29 e, srebra 47 e i platine 78 e.
Ti brojevi odgovaraju točno rednim brojevima elemenata u periodnom sustavu.
Time je eksperiment potvrdio Rutherfordovu ideju da je redni broj kemijskog
elementa određen nabojem jezgre. Cijeli eksperiment i Rutherfordova analiza
uslijedili su takozvanim Rutherfordovim ili planetarnim modelom atoma u
kojem se elektroni kreću oko atomske jezgre i čine omotač atoma.
Rutherfordov model napravio je veliki napredak u atomskoj fizici ali će kasnije
biti nadopunjen Bohrovim modelom te radovima ostalih znanstvenika.
Nakon eksperimenta sa zlatnim listićem i Rutherfordove analize,
uslijedilo je testiranje nastalog modela atoma pa tako 1913. Geiger i Marsden
ponovno izvode eksperiment i ispituju ovisnosti udarnog presjeka o kutu
raspršenja, debljini folije, materijalu na kojem se događa raspršenje, brzini
projektila i udjelu čestica koje se raspršuju u određenom prostornom kutu. I
unatoč primitivnoj eksperimentalnoj tehnici potvrdili su valjanost modela te
zaključili: „All results of our investigations are in good agreement with the
theoretical deductions of prof. Rutherford and afford strong evidence of the
correctness of the underlying assumption that the atom contains a strong
charge at the center of all dimensions, small compared with the diameter of
the atom.“.
Raspršenje alfa-čestica i nekih drugih ionskih snopova najveću primjenu
ima u analizi materijala. U Rutherfordovoj spektroskopiji povratnim
raspršenjem (RBS), analizira se redukcija energije iona raspršenog od materijala
nepoznatog sastava, a ona ovisi o elementnom sastavu i dubinskoj raspodjeli
elementa. Tehnika je 1960-ih razvijana posebice za istraživanje fizike
poluvodiča, rastuće grane znanosti. Iako je diskusija Rutherfordovog raspršenja
u ovom seminaru pretpostavljala da je jezgra atoma kao meta beskonačno
teška te kao takva ne prima energiju prilikom raspršenja, u praksi to nije tako.
Dopuštajući jezgri da se trzne, možemo pronaći gubitak energije ΔK čestice
kinetičke energije K, raspršene pod kutem od 180°:
4𝑚1 ⁄𝑚2
(16) ∆𝐾 = 𝐾( 2 ),
(1+𝑚1 ⁄𝑚2 )
𝑚1
gdje je 𝑚1 masa čestice, a 𝑚2 masa jezgre kao mete. Za tešku jezgru ( =
𝑚2
0.02), gubitak energije je reda 0.5 MeV, što je lako mjerljivo. Naravno, ako u
obzir uzmemo 𝜃1 kao kut raspršenja, općeniti izraz za kinematički faktor k (𝐾 −
∆𝐾 = 𝑘𝐾) je:

(17) .
Sljedeći graf prikazuje uzorak spektra alfa-čestice povratno raspršene pod
kutem od 180° od tanke folije koja sadržava bakar, srebro i zlato.
Budući da iz Rutherfordove formule znamo vjerojatnost raspršenja u
određenom kutu, također je moguće procijeniti količinu čestica uzorka brojeći
doprinos raspršenih čestica projektila u određenom kutu kojeg pokriva
detektor. Primijetimo kako na grafu 𝑍 2 ovisi o vjerojatnosti raspršenja (što
karakterizira Rutherfordovo raspršenje) te osjetljivost tehnike i kod dva
prirodna izotopa bakra. Letjelica Surveyor koja je sletjela na Mjesec te vozila
Viking na Marsu, nosili su eksperimente Rutherfordovog povratnog raspršenja
kako bi znanstvenici analizirali kemijsku kompoziciju površine ta dva tijela.

Dok se raspršenje pod visokim kutevima događa samo za ione koji se

rasprše od jezgre kao mete, neelastična raspršenja pod malim kutem od
elektrona uzorka mogu se pojaviti. To rezultira postepenim smanjenjem broja
iona koji penetriraju dublje u uzorak tako da se raspršenja od jezgara događaju
sa nižom početnom energijom. Količina izgubljene energije iona koji prođe kroz
određenu udaljenost proporcionalna je zaustavnoj moći materijala S te ovisi o
njegovoj elektronskoj distribuciji.
𝑑𝐸
(18) 𝑆(𝐸) = −
𝑑𝑥

Tipična instrumentacija za RBS sastoji se akceleratora čestica koji može

proizvesti snopove iona male mase energija reda MeV. Na slici, koristi se
tandem akcelerator. Ovaj uređaj koristi negativne ione koji ubrzavaju prema
pozitivnom potencijalu. Čestice se prevoze u vakuumu i na visokom naponu
elektroni im se oduzimaju pa njihov naboj postaje pozitivan. Snop se tada
analizira i usmjerava prema meti. Promjer snopa kod mete je otprilike 1 mm.
Detektor se postavlja pod određenim kutem raspršenja i prema Rutherfordovoj
formuli, naći će se na putu određenog broja odbijenih iona. Budući da projektili
gube energiju i u ostalim procesima, početna energija prije sudara s jezgrom
nije dobro definirana za veće dubine materijala. Međutim, taj gubitak energije
moguće je procijeniti te izvesti profile različitih ispitivanih materijala duboke
nekoliko mikrometara.