Broj: U-III-801/2018

Zagreb, 9. ožujka 2018.

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Trećem vijeću za odlučivanje o ustavnim

tužbama, u sastavu sudac Rajko Mlinarić, predsjednik Vijeća, te suci Mato Arlović,
Branko Brkić, Lovorka Kušan, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u
postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula mldb. X. X. iz P., trenutno u istražnom
zatvoru Zatvora u P., zastupana po majci F. V., kao zakonskoj zastupnici koju
zastupa Pavle Peršić, odvjetnik u P., na sjednici održanoj 9. ožujka 2018.
jednoglasno je donio

ODLUKU

Ustavna tužba se odbija.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnijela je mldb. X. X. iz P., trenutno

u istražnom zatvoru Zatvora u P., zastupana po majci F. V. kao zakonskoj zastupnici
(u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju zastupa Pavle Peršić, odvjetnik u P.

Ustavna tužba podnesena je u povodu rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske

broj: Kž 59/2018-4 od 9. veljače 2018. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) kojim je
odbijena žalba podnositeljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje vijeća za mladež
Županijskog suda u P. broj: Kvm-1/18-6 (K-10/17-315) od 19. siječnja 2018. (u
daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje).

2. Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi kako smatra da su joj osporenim

rješenjem povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22., 25. stavkom 2. i 29.
stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97.,
113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99.
- pročišćeni tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) i članak
3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta (New York, 20. studenoga 1989. - Zakon o
ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta - Odluka o objavljivanju
mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju
notifikacija o sukcesiji, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 12/93. i 20/97.;
u daljnjem tekstu: Konvencija o pravima djeteta).
 2

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

3. Prvostupanjskim rješenjem vijeća za mladež Županijskog suda u P., nakon

podignute optužnice protiv optužene C. P. i prijedloga za izricanje odgojne mjere
prema podnositeljici zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111.
točke 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; u
daljnjem tekstu: KZ/11) na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom
postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst,
91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; u daljnjem tekstu: ZKP) i članka 67.
stavka 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12.,
148/13. i 56/15.; u daljnjem tekstu: ZSM) produljen je istražni zatvor iz zakonske
osnove propisane člankom 123. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a.

Podnositeljica se u istražnom zatvoru nalazi od 24. svibnja 2017.

Mjerodavni dio prvostupanjskog rješenja glasi:

"(...)
U odnosu na maloljetnu X. X. iz pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka
psihologa i psihijatra iz srpnja 2017. ... slijedi kako imenovana maloljetnica, a
prigodom, u odnosu na konkretni događaj, ne ispoljuje krivnju i žaljenje, već si
zamjera što je u zavoru, te da kod ispitivanja maloljetnica detaljno opisuje zbivanja, a
iz tog iskaza slijedi da je inkriminirani događaj trajao dugo, za koje vrijeme maloljetna
X. ... nije opisivala anticipaciju straha, nije opisivala promišljanje o negativnim
posljedicama događaja, već slijed opisanih radnji ne pokazuje impulzivnost, čime je
ispoljila hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, kao i izostanak straha, a što je
sve u osnovi razvoja predstavlja poremećaj osobnosti antisocijalnog tipa. (...)
Pored toga je maloljetna ... ispoljila upornost pri počinjenju kaznenog djela,
potom kada se ima u vidu da imenovana zbog složenih obiteljskih prilika je boravila u
udomiteljskim obiteljima i u odgojnim ustanovama, što nije polučilo pozitivan rezultat,
već iz odgojnih ustanova i udomiteljskih obitelji bježi, su sve okolnosti koje po svom
značaju i zbiru predstavljaju upravo one osobite okolnosti iz čl. 123. st. 1. toč. 3.
ZKP/08, koje upućuju da bi mogla počiniti teže kazneno djelo, a što i jest razlog za
daljnju primjenu mjere istražnog zatvora prema imenovanoj maloljetnici.
Sagledavajući i cijeneći okolnost kojima se ovo vijeće rukovodilo prigodom
produljenja istražnog zatvora, izvanraspravno vijeće nalazi kako nisu ostvareni razlozi
za moguću zamjenu istražnog zatvora blažim mjerama ... imajući pritom u vidu težinu
kaznenog djela za koje je ... maloljetna ... osnovano sumnjiva da je ovo teško
kazneno djelo počinila za vrijeme bijega iz Doma za odgoj djece i mladeži ..., pa iz
tog razloga nije istražni zatvor zamijenjen blažim mjerama.
(...)"

4. Prethodno je rješenjem Vrhovnog suda broj: Kž 480/2017-4 od 20. prosinca

2017. odbijena žalba podnositeljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje vijeća za
mladež Županijskog suda u P. broj: Kvm-9/17-6 (K-10/17-295) od 28. studenoga
2017.

Odlukom Ustavnog suda broj: U-III-170/2018 od 18. siječnja 2018. usvojena je

ustavna tužba podnositeljice i ukinuto je navedeno rješenje Vrhovnog suda broj: Kž
480/2017-4 od 20. prosinca 2017. i predmet vraćen na ponovni postupak. Pri tome je
Ustavni sud upozorio nadležne sudove na kontinuiranu obvezu sudova u kaznenom
postupku da podrobno razmatraju te relevantno i dostatno obrazlažu sve aspekte
 3

eventualnog oduzimanja osobne slobode. Upućeno je da s protekom vremena i

duljinom trajanja istražnog zatvora analiza i argumentacija sudova koja će pokazati
razumnu opravdanost daljnjeg zadržavanja u istražnom zatvoru samo postaje sve
zahtjevnija.

U obrazloženju odluke Ustavnog suda, navedeno je, između ostalog, sljedeće:

"U pogledu razmjernosti mjere istražnog zatvora, Ustavni sud primjećuje da se

u osporenom drugostupanjskom rješenju navodi kako je ꞌočekivana sankcijaꞌ samo
jedan od korektivnih faktora o kojima je potrebno voditi računa prilikom primjene
istražnozatvorske mjere.
8. Ustavni sud napominje da u kaznenom postupku, napose u stadiju prije
pravomoćnog presuđenja, obveza sudova da podrobno razmotre te relevantno i
dostatno obrazlože sve aspekte eventualnog oduzimanja osobne slobode okrivljenici,
vrijedi kontinuirano, a s protekom vremena i duljinom trajanja istražnog zatvora
analiza i argumentacija sudova koja će pokazati razumnu opravdanost daljnjeg
zadržavanja u istražnom zatvoru samo postaje sve zahtjevnija.
Iz sadržaja osporenih akata razvidno je da je podnositeljica u istražnom
zatvoru od 24. svibnja 2017., te da je u ovoj fazi postupka Županijsko državno
odvjetništvo u P. podiglo optužnicu i prema podnositeljici podnijelo ꞌprijedlog za
izricanje odgojne mjereꞌ upućivanjem u odgojni zavod uz sigurnosnu mjeru obveznog
psihijatrijskog liječenja. Prema članku 7. stavku 4. ZSM-a predložena zavodska mjera
izriče se kad prema maloljetniku treba poduzeti trajnije i intenzivnije odgojne mjere ili
mjere liječenja uz izdvajanje iz njegove životne sredine, a koje se primjenjuju kao
krajnje sredstvo i smiju trajati, u granicama određenim ZSM-om, samo koliko je
potrebno da bi se ostvarila svrha odgojnih mjera.
Polazeći od dosadašnjeg trajanja istražnozatvorske mjere (točka 3.
obrazloženja), predložene sankcije kao i svrhe koja se istom vrste sankcije želi postići
(članak 6. stavak 1. ZSM-a), a koja podrazumijeva ponovnu integraciju podnositeljice
u društvo, te naravi i svrhe istražnog zatvora u postupcima prema malodobnim
osobama (kao krajnje mjere u najkraćem nužnom trajanju), Ustavni sud zaključuje
kako se nedostatak ozbiljne analize i argumentacije u sadržaju osporenog rješenja ne
može smatrati ustavnopravno prihvatljivim.
Navedeni nedostatak osporene odluke očituje se, među ostalim, i u izostanku
razloga zbog kojih je nadležni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju ne mogu
primijeniti neke od mogućih mjera predviđenih člankom 66. stavkom 1. ZSM-a,
posebice imajući u vidu kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da podnositeljica
ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti, već njezine osobine upućuju na
dijagnostičku kategoriju poremećaja ponašanja - poremećaj osobnosti antisocijalnog
tipa, uz nužnost postavljanja granica dozvoljenog ponašanja.
(...)
Budući da se s djecom u kaznenom postupku mora postupati na način koji je
prilagođen njihovoj dobi, vodeći računa o njihovom najboljem interesu, uz sve
prethodno navedeno, Ustavni sud primjećuje kako iz sadržaja osporene odluke ne
proizlazi da je Vrhovni sud ocijenio opravdanost produljenja istražnozatvorske mjere
podnositeljici kao nužne, u kontekstu adekvatnosti uvjeta izvršenja iste mjere prema
sadržaju članka 66. stavaka 2. do 4. ZSM-a i primjenom Konvencije o pravu djeteta.
9. Zbog prethodno navedenog, Ustavni sud je stajališta da razlozi za
produljenje istražnog zatvora protiv podnositeljice navedeni u osporenim rješenjima
nisu dostatni ni relevantni za zaključak o razumnoj opravdanosti i nužnosti primjene
istražnog zatvora po osnovi članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a.
Stoga, ocjenjuje da su u odnosu na podnositeljicu, postupanjem sudova koje
nije bilo u skladu s jamstvima pravičnog (poštenog) suđenja sadržanim u članku 29.
 4

stavku 1. Ustava, povrijeđena ustavna jamstva sadržana u članku 16. Ustava te je

podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo na slobodu zajamčeno člankom 22. Ustava."

5. Protiv prvostupanjskog rješenja podnositeljica je podnijela žalbu koju je

Vrhovni sud osporenim rješenjem odbio kao neosnovanu.

U osporenom drugostupanjskom rješenju, donesenom nakon odluke Ustavnog suda

broj: U-III-170/2018 od 18. siječnja 2018., kojim je odbijena žalba podnositeljice kao
neosnovana navodi se, u bitnome, sljedeće:

"(...)
Žalbenim se navodima, upiranjem na ostvarenje citirane bitne postupovne
povrede, istovjetno prethodnoj žalbi, suštinski isključivo osporava valjanost razloga na
kojima prvostupanjski sud temelji ocjenu da do povrede načela razmjernosti nije
došlo. Žaliteljica, međutim, zanemaruje da je ocjenjujući opstojnost istražnozatvorske
osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a zatim i potencijalno postojanje
navedene povrede načela razmjernosti, prvostupanjski sud uzeo u obzir težinu
kaznenog djela zbog kojeg je maloljetnica osnovano sumnjiva te vodio računa o
postupcima maloljetnice u kojima se očituje njezina nemilosrdnost i bezosjećajna
upornost, pa stoga i viši stupanj kriminalne volje u protupravnom postupanju,
istodobno imajući u vidu i složene obiteljske prilike u kojima je maloljetnica odrastala,
a zbog kojih je boravila u udomiteljskim obiteljima i odgojnim ustanovama, što nije
polučilo pozitivne rezultate. Prvostupanjski sud je pritom detaljno kronološki naveo i
iscrpno obrazložio dosadašnji životni tijek maloljetnice, od odluke suda kojom je
roditeljima oduzeto pravo na stanovanje s maloljetnicom, preko njezinog smještaja u
Dječji dom u L., zatim u jednu pa u drugu udomiteljsku obitelj, a potom i njezin
boravak na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Z., te u Domu za odgoj
D., kao i u Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra R., sve do smještaja u
Domu za odgoj djece i mladeži P. Iz izvješća tih ustanova je razvidno da maloljetnica
nije prihvaćala tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala, što iz
udomiteljskih obitelji, što iz ustanove i skitala po gradu te se družila sa starijim
osobama koji su policijski evidentirani zbog protupravnih ponašanja, pa je tako
izbivala iz doma ukupno 135 dana, pri čemu ima ukupno 340 sati izostanka s
nastave. Pored toga, prvostupanjski sud je cijenio i podatak da je terećeno joj
kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je maloljetnica bila u bijegu iz Doma za odgoj
djece i mladeži P., kao i da ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u
mogućnosti spriječiti bijeg štićenika iz tih ustanova.
Uz sve navedeno, prvostupanjski sud je također imao u vidu rezultate
provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja maloljetnice, u njihovoj
cjelovitosti. Za razliku od toga, žaliteljica tek parcijalno i izvan konteksta vještačenja
kao cjeline naglašava da ꞌona ne boluje od trajne ili privremene duševne bolestiꞌ, što
je u citatu točno, ali tendenciozno predstavlja tek jednu od nekoliko konstatacija
sudskih vještaka kojom se pritom ni na koji način ne dokida značaj ostalih navoda
sudskih vještaka. Naime, sudski vještaci su u svojim zaključcima, osim što su utvrdili
da maloljetnica ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti, ustanovili da je
utvrđeno da ona pokazuje smetnje iz dijagnostičke kategorije ꞌporemećaj ponašanjaꞌ,
a smetnje iz tog kruga je uputno tretirati sociopedagoškim i medicinskim postupcima u
svrhu prevencije razvoja u smjeru poremećaja osobnosti u odrasloj dobi. Žaliteljica
također ispušta iz vida da iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka proizlazi da bi
maloljetnica, uslijed navedenih rizičnih faktora za delinkventno ponašanje, ako joj se
jasno ne postave granice dozvoljenog ponašanja, mogla ponoviti istovrsno ili teže
kazneno djelo. Iz nalaza i mišljenja vještaka ujedno je vidljivo da maloljetnica u
odnosu na inkriminirani događaj ne iskazuje krivnju i žaljenje, već si zamjera jer je u
zatvoru, a sam događaj opisuje detaljno, bez anticipacije straha, bez promišljanja o
 5

negativnim posljedicama događaja, pri čemu njezin opis slijeda radnji ne pokazuje
impulzivnost, već hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, što se sve nalazi u
osnovi razvoja poremećaja osobnosti antisocijalnog tipa. Crte osobnosti maloljetnice
prema vještačenju pokazuju usmjerenje na nagonska zadovoljenja bez potrebe za
kontrolom ili odgodom impulsa, ona se ne drži granica i pravila, osim onih koje sama
postavlja, emocionalno je nezrela, nesigurna i povodljiva osoba, s niskim
samopoštovanjem i pojačanom potrebom za traženjem uzbuđenja, kojih nikad ne
nalazi dovoljno, uz nastojanje daljnjeg traženja, uslijed čega ima tendenciju
progresije.
Sve navedene okolnosti svojom količinom i kakvoćom, u svojoj ukupnosti i
međusobnoj povezanosti, protivno žalbenim navodima, upućuju na nužnost daljnje
primjene mjere istražnog zatvora prema maloljetnici iz osnove u članku 123. stavku 1.
točki 3. ZKP/08., usprkos činjenici da se radi o maloljetnici i da se prema
maloljetnicima mjera istražnog zatvora određuje samo kao krajnja mjera. Stoga za
sada nije povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 66. stavka 1. ZSM/11. na koje
maloljetnica žalbom upire."

5.1. Ocjenjujući razmjernost određene istražnozatvorske mjere u obrazloženju

osporenog rješenja je navedeno:

"K tome, nije bez značaja i okolnost da je u konkretnom slučaju postavljen

prijedlog za izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod. Radi se, dakle, o
najtežoj zavodskoj odgojnoj mjeri koja se izvršava u zatvorenoj zavodskoj ustanovi i
predstavlja oduzimanje slobode. Kako predložena mjera, prema odredbi članka 16.
stavka 2. ZSM/11., traje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, dok se
maloljetnica nalazi u istražnom zatvoru od 24. svibnja 2017., niti s tog aspekta nije
povrijeđeno načelo razmjernosti.
Jednako tako, imajući na umu kvalitetu i značaj svih tih okolnosti, pravilan je
zaključak prvostupanjskog suda da svrhu istražnog zatvora nije moguće postići
blažim mjerama, pa tako niti privremenim mjerama iz članka 65. ZSM/11. koje u žalbi
predlaže maloljetnica, a niti istražnim zatvorom u domu. Točno je da se prema
maloljetnici, sukladno odredbi članka 66. stavka 1. ZSM/11., istražni zatvor određuje
samo kao krajnja mjera, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, u
najkraćem nužnom trajanju i samo ako njegovu svrhu nije moguće postići primjenom
mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu. No, upiranjem
isključivo na ꞌočekivanu sankcijuꞌ, žaliteljica zanemaruje da je ta okolnost samo jedan
od korektivnih faktora o kojima je potrebno voditi računa prilikom primjene
istražnozatvorske mjere jer je, kroz citiranu zakonsku odredbu, naglasak stavljen i na
težinu djela, vidljivu kroz visinu zapriječene kazne, pri čemu je bez utjecaja činjenica
da se radi o mlađoj maloljetnici prema kojoj (zbog okolnosti osobne prirode - mlađoj
maloljetnosti) tu kaznu doista nije moguće izreći jer joj se prema odredbama ZSM/11.
mogu izreći samo odgojne mjere i sigurnosne mjere.
Nadalje, prvostupanjski je sud, razmatrajući odredbu članka 66. stavka 1.
ZSM/11., opravdano isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora primjenom mjera
opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu. Naime, očito je da
takve blaže mjere ne bi bile djelotvorna garancija kojom se za sada ostvaruje svrha
istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., s obzirom na
utvrđenje, kako je već prethodno navedeno, da maloljetnica ne prihvaća tretmane
usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala iz udomiteljskih obitelji i iz ustanova
u kojima je bila smještena, kao i okolnost da je terećeno kazneno djelo počinjeno za
vrijeme dok je bila u bijegu iz Doma za odgoj djece i mladeži P., pri čemu ni domovi
za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti bijeg štićenika iz tih
ustanova.
Vidljivo je, dakle, da u konkretnom slučaju nije realno očekivati faktično
ostvarenje nadzora centra za socijalnu skrb radi pružanja pomoći i zaštite ili smještaja
 6

u ustanovu socijalne skrbi, a kako se to za privremene mjere prema maloljetniku

propisuje odredbom članka 65. stavka 1. ZSM/11. Slijedom navedenog, svrhu
istražnog zatvora nije moguće ostvariti niti primjenom odredbe članka 119. ZKP/08.,
odnosno primjenom istražnog zatvora u domu, a tako niti bilo kojom od mjera opreza
iz kataloga u odredbi članka 98. stavka 2. ZKP/08.
Žaliteljica istodobno ispušta iz vida da se nužnost određivanja i produljenja
istražnog zatvora u konkretnom slučaju temelji na utvrđenim okolnostima koje u svojoj
ukupnosti i međusobnoj povezanosti upućuju na postojanje konkretne i razborito
predvidive bojazni da će maloljetnica, boravkom na slobodi, ponoviti istovrsno ili teže
kazneno djelo. Te osobite okolnosti, dakle, opravdavaju daljnju primjenu mjere
istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., neovisno o tome
što je maloljetnici predloženo izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod,
dakle, u ustanovu zatvorenog tipa, u koju će joj mjeru, sukladno članku 66. stavku 4.
ZSM/11., biti uračunato vrijeme trajanja istražnog zatvora. Time ujedno, prema ocjeni
ovog suda, sve utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da zahtjevi javnog interesa i
očuvanja sigurnosti za sada pretežu nad pravom na slobodu maloljetnice,
zajamčenog odredbom članka 16. i članka 22. Ustava RH."

5.2. U odnosu na žalbeni prigovor podnositeljice o adekvatnosti izvršavanja

istražnozatvorske mjere, u kontekstu zahtjeva prema kojem je u postupku potrebno
voditi računa o najboljem interesu maloljetnog djeteta, je navedeno:

"(...) Pri tome, a u pogledu problematike adekvatnosti uvjeta izvršenja mjere

istražnog zatvora prema maloljetniku sukladno odredbi članka 66. stavaka 2. do 4.
ZSM/11., svakako je potrebno imati u vidu i odredbu članka 125. stavka 1. točke 2.
ZSM/11. kojom je propisano da će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu
ZSM/11. ministar nadležan za poslove pravosuđa donijeti provedbeni propis o
uvjetima smještaja maloljetnika u zatvorenu zavodsku ustanovu kad postoje uvjeti za
određivanje istražnog zatvora (članak 66. stavci 2. i 3.). Upravo temeljem te zakonske
obveze su Odlukom ministra pravosuđa od 22. svibnja 2013. KLASA: 730-02/13-
01/45, URBROJ: 514-07-01-02-01/5-13/17 (dalje u tekstu: Odluka ministra
pravosuđa), osnovane posebne zatvorske jedinice za maloljetnike u pojedinim
zatvorima (među ostalima i u Zatvoru u P.) u kojima se do osnivanja zatvorenih
zavodskih ustanova iz članka 66. stavka 2. ZSM/11. izvršava istražni zatvor određen
maloljetniku te su ujedno određeni način i uvjeti smještaja koje posebne zatvorske
jedinice moraju zadovoljavati.
Pored toga, nužno je istaknuti da u konkretnom slučaju boravak maloljetnice u
istražnom zatvoru u suštini ne predstavlja isključivo oduzimanje slobode u klasičnom
smislu tog pojma. Naime, navedena Odluka ministra pravosuđa među ostalim sadrži
(točka VI. Odluke) obvezu osiguravanja psihosocijalne pomoći, stalne zdravstvene
skrbi te u okviru zatvorskih uvjeta omogućavanje, rada i poduke korisne za odgoj i
zanimanje u sklopu ranije započetog obrazovanja maloljetnika. Radi se, dakle, o
posebnom tretmanu maloljetnice u kontroliranim, za nju prilagođenim, uvjetima, te
poduzimanju postupaka usmjerenih saniranju postojećih smetnji u njenom razvoju, ali
i stvaranju pozitivne podloge za njen budući život u okvirima pravilnih vrijednosnih
stavova. Takav imperativ proizlazi i iz osobina ličnosti maloljetnice, odnosno nalaza i
mišljenja psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja maloljetnice, u kojem se, kako je već
citirano, navodi da maloljetnica pokazuje smetnje iz dijagnostičke kategorije
ꞌporemećaj ponašanjaꞌ te da je smetnje iz tog kruga uputno tretirati sociopedagoškim i
medicinskim postupcima u svrhu prevencije razvoja u smjeru poremećaja osobnosti u
odrasloj dobi. Kada se pritom ima u vidu i dosadašnji način života maloljetnice, u
pogledu njenog odbijanja tretmana usmjeravanja, nebrojenih bjegova iz udomiteljskih
obitelji i ustanova, skitnje i druženja s osobama neprihvatljivog obrasca ponašanja,
što su sve okolnosti koje negativno utječu na njen razvoj, tada se upravo kroz
 7

boravak maloljetnice u istražnom zatvoru i kroz njeno izdvajanje iz sredine koja

poticajno djeluje na društveno nepoželjan način ponašanja maloljetnice, a prema
mogućnostima sustava, ostvaruju uvjeti za korekciju i formiranje konstrukcije pozitivne
perspektive njenog razvoja ka odrasloj dobi. U konačnici, nedvojbeno je da je upravo
ostvarenje tog cilja sukladno najboljem interesu djeteta prema odredbi članka 3.
stavka 1. Konvencije.
(...)"

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

6. Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da su joj osporenim rješenjem povrijeđena

ustavna prava zajamčena člancima 22., 25. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava u
vezi s člankom 16. stavkom 2. Ustava. Ističe i povredu prava iz članka 6. stavka 1.
Konvencije i članka 3. stavka 1. Konvencije o pravima djeteta.

Smatrajući da Vrhovni sud donesenim rješenjem nije u dostatnoj mjeri uzeo u obzir
"najbolji interes djeteta", u ustavnoj tužbi navodi:

"U konkretnom slučaju to nije ostvareno jer se podnositeljica sada gotovo

devet mjeseci nalazi u istražnom zatvoru Zatvora u P., u za nju neadekvatnim
uvjetima. Suprotno navodima iz osporene odluke ... njoj u Zatvoru u P. nije osigurana
adekvatna psihosocijalna pomoć, niti joj je osigurana poduka korisna za odgoj i
zanimanje u sklopu ranije započetog obrazovanja maloljetnice. Naime, tijekom
njezinog dosadašnjeg boravka u istražnom zatvoru, nije ostvaren niti jedan posjet ili
kontakt s bilo kojim učiteljem ili profesorom radi organiziranja nastave unutar zavora.
Također, u režimu istražnog zatvora izostaje adekvatan sociopedagoški tretman
podnositeljice.
(...)
... umjesto da se poduzmu radnje i postupci koju su doista u najboljem
interesu maloljetnice kako bi se maloljetnicu spriječilo u rizičnim ponašanjima te
osnažilo njezino psihičko stanje, produljuje se istražni zatvor koji se izvršava u
neadekvatnoj ustanovi ... Podnositeljica smatra da to nije u njezinom najboljem
interesu, kao što to nisu bili ni dosadašnji postupci pojedinih institucija, te se daljnjim
produljenjem trajanja istražnog zatvora čini nepopravljiva šteta ... psihološkom
razvoju podnositeljice.
Podnositeljica smatra da u osporenoj odluci sud ne cijeni adekvatno činjenicu
da se radi o osobi u životnoj dobi od nepunih petnaest godina čiji psihološki razvoj još
nije završen ... ni činjenica da se istražni zatvor prema maloljetniku određuje u
najkraćem nužnom trajanju, kao ni činjenica da se prema podnositeljici ne može izreći
kazna maloljetničkog zatvora, te se naglasak stavlja isključivo na težinu djela, koja
jeste jedan od (ali ne jedini) kriterija za određivanje istražnog zatvora, pri čemu se
ispušta iz vida da je težinu kaznenog djela potrebno cijeniti kroz prizmu očekivane
sankcije ... ujedno uzevši u obzir i svrhu maloljetničkih sankcija ...
Spajanjem kaznenog postupka prema podnositeljici (maloljetnici) s kaznenim
postupkom koji se vodi protiv punoljetne osobe ... podnositeljica je dovedena u
situaciju da joj je povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 25. st. 2. Ustava ... Opisanim je
postupanjem ... podnositeljica ... stavljena u poziciju da se u dobi od navršenih
četrnaest godina nalazi u istražnom zatvoru sada već devet mjeseci a da je faza
rasprave tek započela.
Zaključno, podnositeljica smatra da se njezin boravak u istražnom zatvoru
obzirom na dosadašnje trajanje, način izvršenja i ustanovu u kojoj se izvršava,
pretvorio u izdržavanje kazne zatvora."
 8

Zaključno podnositeljica predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenog

rješenja Vrhovnog suda i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

7. Ustavni sud prvenstveno ističe kako je pravo na slobodu temeljno ljudsko

pravo. Ustav sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka, koja se može ograničiti
samo pod uvjetima propisanim Ustavom. Članak 22. Ustava propisuje:

"Članak 22.
Čovjekova je sloboda ... nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ... sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o
čemu odlučuje sud."

S aspekta zaštite ljudskih prava, istražni zatvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru
oduzimanja osobne slobode čovjeka, osobito kada se radi o malodobnoj osobi. Za
istražni zatvor koji se određuje odnosno produljuje prije pravomoćne osuđujuće
presude u cijelosti važi pretpostavka nedužnosti zajamčena člankom 28. Ustava, te
se stoga istražni zatvor za okrivljenika ne smije pretvoriti u kaznu. Članak 28. Ustava
glasi:

"Članak 28.
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu
se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."

7.1. Polazeći od navedenog načela pri odlučivanju u ovom ustavnosudskom

postupku, Ustavni sud uzeo je u obzir činjenicu da s aspekta zaštite ljudskih prava
istražni zatvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode
čovjeka, pogotovo ako je riječ o maloljetnoj osobi.

Određivanje odnosno produljenje istražnog zatvora kao mjere oduzimanja temeljnog

ljudskog prava na osobnu slobodu ne smije se pretvoriti u kaznu. Stoga je istražni
zatvor dopušteno odrediti (produljiti) samo u slučaju u kojem postoji visoki stupanj
vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne.

Stoga ZKP za određivanje mjere istražnog zatvora uvijek traži kumulativno postojanje
"osnovane sumnje" da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od
razloga taksativno nabrojanih u članku 123. stavku 1. ZKP-a, u ovom slučaju iz točke
3. te, načelno, samo u cilju osiguranja pokretanja i provođenja kaznenog postupka, a
kada je riječ o malodobnoj osobi tada i pod posebnim uvjetima propisanim člankom
66. ZSM-a.

7.2. Ustavna tužba podnositeljice u bitnome sadrži prigovore koje je isticala i u

ranije podnesenoj ustavnoj tužbi povodom koje je donesena odluka Ustavnog suda
broj: U-III-170/2018.

8. Uvidom u osporeno drugostupanjsko rješenje razvidno je da je Vrhovni sud

odbio žalbu podnositeljice jer je ocijenio da je vijeće za mladež Županijskog suda u
P. pravilno utvrdilo da i nadalje egzistiraju opća pretpostavka za primjenu mjere
istražnog zatvora na temelju zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-
 9

a te osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da bi podnositeljica mogla počiniti

novo ili ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo.

U drugostupanjskom rješenju osobite okolnosti za produljenje istražnog zatvora

prema osnovi propisanoj člankom 123. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a i posebnim
uvjetima propisanim člankom 66. ZSM-a obrazložene su pod točkama 5. i 5.1.
obrazloženja ove odluke, koje u svojoj ukupnosti s visokim stupnjem vjerojatnosti
upućuju na konkretnu i predvidivu opasnost da bi podnositeljica boravkom na slobodi
mogla ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo, čime je ostvaren i posebni uvjet za
primjenu odnosno produljenje mjere istražnog zatvora.

Navedene okolnosti, uz ozbiljne, dostatne i obrazložene argumente iznesene u

osporenom rješenju u svojoj ukupnosti, prema ocjeni Ustavnog suda opravdavaju
zauzeto stajalište sudova o opravdanosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora
prema podnositeljici.

8.1. Istovremeno Ustavni sud primjećuje kako je Vrhovni sud u osporenom

rješenju ocjenjujući razmjernost izrečene mjere, kao i adekvatnost izvršavanja mjere
istražnog zatvora (točka 5.2. obrazloženja) u odnosu na podnositeljicu, zaključio da
se adekvatna svrha ne bi mogla postići određivanjem blaže mjere prema
podnositeljici.

9. Ocjena je Ustavnog suda da je Vrhovni sud u osporenom rješenju, sukladno

stajalištu iz odluke broj: U-III-170/2018, u potpunosti ocijenio žalbene navode
podnositeljice te je u obrazloženju osporenog rješenja dostatno obrazložio razloge za
produljenje istražnog zatvora podnositeljici na temelju članka 123. stavka 1. točke 3.
ZKP-a, odnosno postojanje osobitih okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da
bi boravkom na slobodi mogla ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo, kao i razloge iz
kojih ocjenjuje da se svrha istražnog zatvora u njezinom slučaju za sada ne može
ostvariti nekom blažom mjerom.

Prvostupanjsko rješenje i osporeno drugostupanjsko rješenje doneseni su na temelju

mjerodavnih odredbi ZKP-a i ZSM-a, pa, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i
uz obrazloženje dostatnih i relevantnih razloga za određivanje mjere iz članka 123.
stavka 1. točke 3. ZKP-a, Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljici u konkretnom
slučaju nisu povrijeđena prava na koja ukazuje.

10. Slijedom prethodno navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona
o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. -
pročišćeni tekst), odlučeno je kao u izreci.

PREDSJEDNIK VIJEĆA
mr. sc. Rajko Mlinarić, v. r.