Subphylum Chelicerata

Paukolike životinje pripadaju zglavkarima, a od ostalih zglavkara se razlikuju dvjema

posebnim odlikama:

 nemaju antene i
 prvi par ekstremiteta su helicere (po kojima su dobile ime).
Tijelo im je podijeljeno na dva tjelesna regiona:

 prozomu (glavenogrudni) i
 opistozomu (trbušni).

Prozoma je prekrivena karapaksom, kod nekih samo djelimično.

Na prozomi se nalazi 6 pari ekstremiteta:

 prvi par su, već pomenute, helicere klještolikog oblika, koje uglavnom učestvuju u ishrani
i predstavljaju usne ekstremitete;
 drugi par su pedipalpi sa različitim funkcijama: čulna, hvatanje plijena, parenje,
 4 para nogu za hodanje. Noge su sastavljene od 7 članaka (coxa, trochanter, femur,
patella, tibia, metatarsus i tarsus). Ostali zglavkari su bez patele.
Opistozoma ima najviše 13 segmenata i telzon i na njoj nema ekstremiteta za hodanje već su
oni redukovani ili izmijenjeni u škrge ili pluća, čulne organe i paučinaste bradavice. Kod
većine su razvijene otrovne i paučinaste žlijezde. Oblik opistozome varira u različitim
grupama paukolikih životinja.
Paukolike životinje su aktivni lovci, mada ima i onih koje se hrane biljnom hranom
ili parazitiraju na biljkama i životinjama. Grabljivice svoj plijen hvataju helicerama i
pedipalpima, a zatim na njega izlučuju enzime. Ekskrecija se obavlja koksalnim žlijezdama ili
Malpigijevim sudovima. Polusvarenu, kašastu hranu usisavaju pomoću posebno prilagođenog
prednjeg crijeva. Odvojenih su polova.
Klase: Merostomata, Pycnogonida (morski pauci) i Arachnida (pauci)
Klasa Merostomata
Merostomata su paukolike životinje sa pet vrsta morskih životinja, dok su ostale vrste
izumrle.
Tijelo im se sastoji od:

 prozome na kojoj se nalaze helicere i pet pari sličnih ekstremiteta ;

 opistozome na kojoj se razlikuju dva dijela, prvi na kome se nalaze ekstremiteti
sa škrgama i drugi koji se završava telzonom i nema ekstemitete.
Klasa merostomata podijeljena je na dvije potklase:

 ksifozura (Xiphosura), jako stara grupa životinja koja potiče još iz kambrijuma, a danas je
predstavljena sa samo pet vrsta od kojih je najpoznatija Limulus polyphemus,; žive
uglavnom u mulju na dnu Atlantika oko obala Sjeverne Amerike i pacifičke obale Azije.
Aktivne su noću i hrane se loveći druge beskičmenjake, uglavnom mekušce. Za razliku od
ostalih helicerata imaju složene oči sastavljene od malog broja omatidija. Tijelo je
dorzoventralno spljošteno sa širokom prozomom i užom opistozomom koja se završava
bodljom (telzon). Prozoma pokrivena karapaksom tamno braon boje. Karapaks je gladak,
u obliku potkovice.
 euripterida (Euripterida) je potklasa kojoj pripadaju sve izumrle merostomate, a
istovremeno su poznate po tome što su bili najkrupniji ikad postojeći zglavkari; vrsta
Pterigotus je dostizala preko 3 m u dužinu.

Klasa Pycnogonida
Morski pauci su mala grupa (500 vrsta) morskih paukolikih životinja rasprostranjeni od
polarnih do tropskih mora. Naseljavaju kako litoralne tako i zone velikih morskih dubina.
Položaj ove grupe je dugo bio nepoznat jer su vrlo specifične anatomije. Danas ih većina
zoologa svrstava u helicerate zato što im je:

 prvi par ekstremiteta helicere i

 mozak je slične građe kao kod ostalih helicerata.
Tijelo morskih paukova je sićušno veličine od 1 mm – 1 cm, dok su ekstremiteti jako dugački
pa kod nekih vrsta, kao npr. Nymphon rubrum, mogu dostići dužinu i od 25 cm. Tako tijelo
izgleda kao da je izgubljeno. Podijeljeno je na :
 prozomu ili glavenogrudni region koji se sastoji od:
1. proboscisa upravljenog ka naprijed;
2. tri glavena i jednog grudnog segmenta koji su spojeni;
3. tri, četiri ili 5 grudnih (zavisno od vrste) segmenata.
  opistozomu koja je kao mali dodatak na prozomi koji nosi analni otvor i ne sadrži
ekstremitete.
Sa svakog segmenta prozome polazi po par ekstremiteta:

1. par su helicere koje polaze sa strane baze proboscisa;

2. par su palpi koji su izgrađeni od različitog broja članaka (najčešće od 8-10), a mogu
kod pojedinih vrsta da budu i redukovani;
3. par su tzv. ovigerne noge koje služe za nošenje jaja i imaju ih mužjaci, dok su kod
ženki redukovane.
4. 4 do 6 pari nogu za hodanje, čiji broj zavisi od broja prozomalnih segmenata.
Crijevni sistem se sastoji od sljedećih dijelova:

 usni otvor koji se nalazi na vrhu proboscisa;

 ždrijelo koje je cjevasto, proteže se duž proboscisa i njime se usisava i sitni hrana;
 jednjak, koji se nastavlja na ždrijelo a drugim krajem se povezuje sa sljedećim dijelom;
 srednje crijevo je razgranato i predstavlja glavni dio za unutarćelijsko varenje
(intracelularno) hrane, a zatim se svarena hrana pomoću nastavaka
(nazvanih divertikulumi ili cekumi) transportuje do vrhova ekstremiteta;
 zadnje crijevo koje je vrlo kratko i završava se analnim otvorom.
Krvni sistem je otvorenog tipa. Sastoji se od cjevastog srca koje je smješteno u dorzalnom
dijelu miksocela. Krv iz srca izlazi u miksocel, a zatim odlazi u sve dijelove tijela i vraća se
ponovo u srce preko otvora nazvanih ostije.
Disanje obavljaju cijelom površinom tijela pošto nemaju posebnih respiratornih organa.
Nervni sistem je ljestvičastog tipa i sastoji se od:

 dvodijelnog mozga koga čine protocerebrum i tritocerebrum;

 parno trbušno stablo izgrađeno od 4-5 pari ganglija.
Čula su im najverovatnije slabo razvijena mada o njima ima malo podataka. Zna se za
postojanje 4 para prostih očiju, ocela, na zadnjem dijelu glavenog regiona.
Polovi su odvojeni i mužjaci se razlikuju od ženki po tome što imaju noge za nošenje
jaja. Gonade imaju oblik latiničnog slova u i granaju se slično srednjem crijevu zalazeći u
ekstremitete. Ženke polažu jaja direktno na noge mužjaka ili ih oni sakupljaju i lijepe, a zatim
prelivaju spermatozoidima. Kod pojedinih vrsta mladi, koji se izlijegu iz jaja,
dovršavaju razviće presvlačenjem. Kod pojedinih vrsta mladi ostaju izvjesno vrijeme na
mužjacima, dok kod drugih parazitiraju na polipima.
Predstavnik Nymphon rubrum bijeli, prozirni ili crvenkasti, povremeno sa ljubičastim
tonovima. Vitko tijelo (2.5 - 3.0 mm) i noge koje su tri i pol puta duže.
Klasa Arachnida (paukolike životinje)
Arahnida su najbrojnija grupa (oko 60.000 opisanih vrsta) među paukolikim životinjama.
Najveći broj su suvozemne vrste koje žive u toplim predjelima, dok manji broj
vodi parazitski način života, ako npr. krpelji. Smatraju se prvim zglavkarima koji su naselili
kopno. Prema fosilnim ostacima se došlo do podataka da su škorpije živjele još u siluru.
Građa je vrlo slična građi helicerata, a istovremeno je i karakteristična za svaki od redova na
koje je podijeljena klasa arahnida, pa se više informacija o njoj može dobiti u okviru svakog
od navedenih redova. Tijelo im se sastoji iz dva dijela, cefalotoraksa (cephalothorax), i
abdomena (abdomen).
Redovi: Scorpiones (škorpije), Pseudoscorpiones (lažne škorpije), Araneae (pauci), Opiliones
(kosci), Acarina (krpelji), tu su još i Palpigradi, Uropygi, Schizomida, Amblypygi.

Red Scorpiones (škorpije)

Škorpije spadaju u najkrupnije paukolike životinje, a vjerovatno najstarije (fosili potiču još iz
silura) i prve suvozemne zglavkare. Naseljavaju uglavnom suptropske i tropske predjele mada
ih ima i u umjerenoj zoni. Preko dana miruju sakrivene ispod lišća i kamenja, a noću se
aktiviraju u potrazi za hranom. Veličina im se kreće od 13 mm do 25 cm. Tijelo škorpija
podijeljeno je na dva regiona prozomu i opistozomu koje su široko spojene.
Prozoma je kratka, četvrtasta pokrivena na leđnoj strani čvrstim oklopom, karapaksom. Na
leđnoj strani nalaze se oči: jedan par središnjih i nekoliko pari lateralnih. Na trbušnoj strani
nema oklopa već je ona zaštićena osnovama nogu.
Na prozomi se nalaze sledeći ekstremiteti:

1. par su helicere smeštene ispred usnog otvora, u obliku kliješta, sićušne i izgrađene od
tri segmenta;
2. par su pedipalpi, snažno razvijeni, klještoliko završeni i glavni znak raspoznavanja
škorpija; služe za hvatanje plena;
3. četiri para nogu za hodanje od kojih se svaka sastoji od 7 članaka.
Opistozoma se sastoji od dva dijela:

1. prednjeg, preabdomena (mezozoma) koga gradi 7 članaka;

2. zadnjeg, postabdomena (metazoma) koji je izgrađen od 5 članaka, na njegovom kraju
se nalazi povijena bodlja.
Opistozomalni segmenti su svi dobro zaštićeni spoljašnjim skeletom koji je izgrađen od 4
ploče:

1. tergit na dorzalnoj (leđnoj) strani;

2. sternit, na ventralnoj (trbušnoj) strani;
3. pleure postavljene sa strane i membranozne.
Na opistozomi se nalaze ostaci ekstremiteta:

 na prvom segmentu (on je, u stvari drugi, jer je prvi redukovan) se nalazi operkulum koji
kao poklopac pokriva polni otvor;
 čulni izraštaji oblika češlja
 listolika pluća.
Kada škorpija hvata plijen onda je njen postabdomen podignut i povijen napred preko tijela
tako da je bodlja upravljena ka žrtvi i spremna za napad. Bodlja, kojom se završava
opistozoma se, prema embrionalnom porijeklu, smatra člankom. U njenoj proširenoj osnovi
nalazi se parna otrovna žlijezda čiji se otvor nalazi na vrhu bodlje. Žlijezda je
obavijena mišićima čije kontrakcije ubrizgavaju otrov u žrtvu. Škorpije se hrane sitnim
zglavkarima koje hvataju klještolikim pedipalpima, a ubijaju ubodom bodlje.
Varenje usmrćenog plijena počinje radom helicera koje maceriraju plijen i izlučivanjem
sokova iz prednjeg crijeva na njega. Polusvarenu hranu usisavaju ždrijelom iz koga hrana ide
dalje u jednjak pa u srednje crijevo i žlijezde za varenje gdje se vari do kraja, a zatim i
apsorbuje. Nesvareni sastojci hrane se prebacuju u zadnje crijevo i preko analnog
otvora izbacuju u spoljašnju sredinu.
Izlučivanje se obavlja pomoću:
1. dva para Malpigijevih cjevčica koje se izlivaju između srednjeg i zadnjeg crijeva;
2. para koksalnih žlijezda koje se izlivaju u bazu trećeg para nogu za hodanje.
Krvni sistem je otvorenog tipa i sastoji se od:

 srca smještenog u perikardijumu u preabdomenu; krv iz perikardijuma dospijeva u srce

preko otvora ostija;
 arterija koje odvode krv iz srca u sve dijelove tijela;
 sinusa, u koje se krv iz arterija izliva;
 venoznih kanala, kojima se krv iz sinusa vraća u srce.
Disanje se vrši pomoću 4 para listolikih pluća koja su utopljena u krvi ventralnog sinusa. U
njemu se krv oksiduje, a zatim vraća u srce.
Nervni sistem se sastoji od:

 mozga
 sedam parova ganglija koje grade trbušno nervno stablo.
Čulni organi škorpija su:

 taktilni u obliku čulnih dlačica različitih oblika;

 oči everznog tipa;
 češljoliki ostaci ekstremiteta na kojima se nalaze čulne ćelije čija funkcija nije dovoljno
proučena.
Škorpije su odvojenih polova sa slabo izraženim polnim dimorfizmom koji se uglavnom
ogleda u tome što mužjaci na operkulumu imaju kukice i po obliku bodlji i
pedipalpi. Gonade kod mužjaka i ženki su vrlo slične građe, sastoje se od grupe cjevčica od
koje polaze odvodi koji se izlivaju u genitalni atrijum.
Prilikom kopulacije škorpije pokazuju vrlo specifično ponašanje poznato kao igra parenja.
Mužjaci polažu spermatozoide na zemlju, a ženke ih unose u tijelo preko polnog otvora.
Razviće oplođenih jaja odvija se u tijelu ženke i traje od nekoliko meseci do godinu dana, a
nekada i duže. Poslije završenog razvića rađa se od 6 do 90 mladih dužine nekoliko
milimetara koji na leđima majke borave oko nedelju dana, odnosno, do prvog presvlačenja.
Otrov škorpija je neurotoksičan i kod većine vrsta nije smrtonosan za čoveka. Međutim, otrov
pojedinih vrsta može ugroziti život čovjeka:

 vrsta Androctonus australis koja živi u pustinji Sahari i čiji je otrov iste jačine kao
otrov kobre;
 vrste roda Centruroides koje žive u Meksiku.
Serum koji se daje protiv otrova skorpija efikasan je samo u određenom vremenu.
Još neki predstavnici:

Pandinus imperator, Euscorpius carpaticus..

Red Pseudoscorpiones (lažne škorpije)

Lažne škorpije su veoma sitne, do 8 mm dužine, paukolike životinje iz klase arahnida koje
jako podsjećaju na škorpije. Rasprostranjene su na svim kontinentima i dosta su česte, ali
zbog malih dimenzija ostaju nezapažene. Poznato je i opisano preko 3000 vrsta lažnih
škorpija. Žive na skrovitim, tamnim mjestima, u pećinama, ispod lišća i kamenja, pod korom
starog drveća, u gnijezdima ptica i sisara, na travnatim površinama pa čak i u starim
knjigama, slikama.
Tijelo je podijeljeno na dva regiona:

 prozomu, na kojoj se nalazi 6 pari ekstremiteta: helicere, pedipalpi i 4 para nogu za

hodanje;
 opistozomu, koja se sastoji od 12 segmenata i ne sadrži ekstremitete.
Od škorpija se razlikuju po tome što su znatno manjih dimenzija, bez otrovne bodlje i bez
opistozomalnog suženog dijela. Helicere su im dobro razvijene kao i klještoliki
pedipalpi. Otrovne žlijezde se nalaze u osnovi pedipalpa, a na njihovim vrhovima se ove
žlijezde izlivaju. Hrane se sitnim zglavkarima tako što ih hvataju pedipalpima, koji su uvek
istureni ka napred, i ubijaju ubrizgavajući otrov, a zatim se žrtva raskida helicerama i počinje
maceriranje i predvarenje. Polusvarena hrana se usisava prednjim crijevom. Na vrhu
pokretnog članka helicera otvaraju se kanali paučinaste žlezde. Sekret ovih žlijezda služi za
pravljenje gnijezda. Predstavnici:

 Neobisium sp – naseljavaju Evropski dio Palearktika, žive u šumskoj vegetaciji, u stelji i

sl mjestima, a neke žive i u pećinama i jamama. Na karapaksu su 4 oka ili su bez očiju.
Na pedipalpima imaju taktilne čekinje (trihobotrije). Opistozomalni tergiti su
nepodijeljeni, glatki. Poznata je Neobisium stankovici, koja predstavlja endemitsku vrstu
Srbije, a ime je dobila u čast slavnog biologa Siniše Stankovića.
 Chthonius bogovinae iz Bogovinske pećine koja je endemit i relikt.
Red Araneae (pauci)
Pauci su najpoznatija i istovremeno najbrojnija grupa (obuhvataju oko 40.000 vrsta)
među paukolikim životinjama za koju je karakteristično prisustvo posebnih paučinastih
žlijezda. Tijelo im je izgrađeno od dva dijela, prozome i opistozome, koji su spojeni uzanim
dijelom nazvanim drška (pedicel). Ekstremiteti su prisutni samo na prozomi. Uglavnom su
kopnene životinje (samo u pojedinačnim slučajevima mogu sekundarno preći na život u vodi)
veličine od 0,4 mm pa i do 10 cm. Najmanji pauk na svijetu je Patu digua (0.37 mm).
Rasprostranjeni su svuda gdje ima insekata, a posebno u tropskim predjelima. Većina
paukova su karnivorni oblici i hrane se uglavnom različitim insektima koje hvataju u mreže
ispletene od paučine. Tijelo je podijeljeno, kako je već rečeno, na dva dijela spojena drškom.
To su:

 prozoma koja je segmentisana i na kojoj se naleze 6 pari nogu (ekstremiteta), oči i usni
dijelovi;
 opistozoma koja nije segmentisana i nema ekstremitete već se na njenom zadnjem dijelu,
sa trbušne strane nalazi 2-3 para paučinastih bradavica na kojima se nalazi veliki broj (i
do 300) otvora paučinastih žlijezda; na trbušnoj strani nalaze se i polni otvor kao i plućni
otvori.
Prvi par ekstremiteta su helicere, kao kod svih paukolikih životinja (Chelicerata) i nalaze se
iznad i ispred usta od kojih su odvojene rostrumom (gornja usna). Pomoću njih pauci hvataju
plijen, a zatim ga ubadaju kvrstom, zašiljenom kandžicom. Blizu vrha kandžice nalazi se
otvor otrovne žlezde koji parališe i usmrti plijen.
Drugi par ekstremiteta na prozomi su pedipalpi smješteni bočno od usta. Kod ženki se ovaj
par ekstremiteta ne razlikuje mnogo od ostalih nogu za hodanje, dok kod mužjaka dobija
ulogu kopulatornog organa u parenju.
Ostala četiri para ekstremiteta su noge za hodanje i svaki se sastoji od po 7 segmenata, a
završava sa po 2-3 kandžice. Kod paukova koji na opistozomi imaju poseban organ za
ispredanje paučine, tzv. kribelum (cribellum), imaju istovremeno i na zadnjim nogama dva
reda povijenih trnova nazvanih kalamistrum (calamistrum). Oba ova specijalizovana organa,
kribelum i kalamistrum, se kod odraslih mužjaka gube ili ostaju u zakržljalom obliku.
Oči pripadaju tipu prostih očiju, ocela, kao kod insekata. Najčešće pauci imaju po osam očiju
raspoređenih u dva poprečna niza po četiri, a ređe 2, 4 ili 6 oka smještena bliže prednjoj ivici.
Postoje i vrste kod kojih je po cijeloj površini glave raspoređen veći broj očiju, kao i one koje
nemaju oči (pećinske vrste). U očima paukova nalazi se materija, nazvana tapetum, koja
reflektuje svetlost tako da im oči svjetle u mraku. Vrste koje love plijen tako što trče za njim
imaju bolje razvijene oči od onih koje plijen love mrežom. Raspored očiju kao i njihov broj
su taksonomske osobine. Sistem za varenje počinje ustima koja su prilagođena uzimanju tečne
hrane pa tako varenje započinje van tijela. Pauk u plijen ubrizgava otrov koji ga parališe, a
zatim na njegovo tijelo izlučuje sekret iz pljuvačnih žlijezdi. Sekret pretvara tijelo plijena u
polutečnu hranu koja se, zatim, tzv. želudcem za sisanje usisava. Želudac za sisanje je u stvari
dio prednjeg crijeva specifične građe prilagođen za usisavanje žitke hrane. Usna
duplja i ždrijelo obrazuju cijev za sprovođenje tečne hrane do jednjaka koji je takođe cjevast i
proteže se do želudca. Na gornjem dijelu ždrijela nalaze se dlačice koje sprječavaju da čvrste
čestice hrane dospiju u jednjak. Čitavo prednje crijevo obloženo je kutikulom (to ukazuje da
je poreklom od ektoderma) koja je posebno zadebljala u želudcu. Želudac je obložen snažnim
mišićima koji proizvode pokrete pumpe usaglašene sa sličnim pokretima usne duplje i ždrijela
usisavajući hranu. Iza želudca se nastavlja srednje crijevo koje je bez kutikule jer
je endodermalnog porijekla. Srednje crijevo je jako razgranato u
mnogobrojne divertikulume u kojima se obavlja glavno varenje hrane. Zadnje crijevo,
obloženo kutikulom i ektodermalnog porijekla kao i prednje, ima dobro razvijen omotač
od mišića. Od mjesta spajanja srednjeg i zadnjeg crijeva polazi proširenje u vidu mješka od
koga se odvaja kratka cijev (rectum) koja vodi do analnog otvora. Pauci dišu pomoću dvije
vrste organa, a rijetko koja vrsta ima samo jednu vrstu respiratornih organa:

 listolika pluća su kesastog oblika i predstavljaju uvrate tjelesnog zida, plućne kese, koji se
ka spoljašnjoj sredini otvaraju pukotinastim otvorima; sa zida plućne kese polazi niz
listolikih izraštaja koji su u stvari jako spljošteni kesasti nabori tjelesnog zida; primitivni
pauci, kao npr. tarantule, imaju dva para ovih pluća dok druge vrste poseduju samo jedan
par;
 traheje su sistem razgranatih cjevčica koje prožimaju čitavo tijelo i obložene su kutikulom
koja je spiralno zadebljala; počinju otvorima, stigmama; smatra se da su nastale
preobražajem listolikih pluća.
Krvni sistem se sastoji od srca koje je smešteno u srčanoj kesi (preikardijumu) u opistozomi
iznad creva. U srce krv dospeva iz organa za disanje, a zatim iz njega odlazi u sva tkiva i
organe Tako od njega polaze:
 aorta ka naprijed i produžava se u pedicel i prozomu do želudca za sisanje gde se prvo
grana na dvije grane, a zatim na mnogobrojne koje snabdevaju krvlju razne organe u
prozomi;
 kaudalna arterija ka nazad i koja se takođe grana na grane za paučinaste bradavice i
druge organe;
 lateralne arterije koje polaze sa bočnih strana srca.
Pauci imaju dve vrste ekskretornih organa:

 Koksalne žlijezde koje nisu tako dobro razvijene kao kod ostalih paukolikih životinja; kod
primitivnih vrsta prisutna su dva, dok ostale imaju jedan par koksalnih žlijezda;
 Malpigijeve cjevčice koje se granaju između crijevnih proširenja i predstavljaju glavne
organe za izlučivanje guanina u kristalnom obliku; smatra se da i neke ćelije crijeva imaju
tu ekskretornu funkciju.
Odrasli pauci imaju nervni sistem skoncentrisan u prozomi tako što su ganglije međusobno
spojene oko jednjaka u obliku prstena tako da nema granice između mozga (na leđnoj strani) i
nervne mase na trbušnoj (ispod jednjaka). Od mozga polaze nervi za oči i helicere, dok od
ganglije ispod jednjaka (subezofagijalna ganglija) polaze nervi za pedipalpe i ostale noge za
hodanje. Postoje i ganglije koje su u vezi sa radom sistema za varenje kao što su:

 stomodealna ganglija smještena odmah iza mozga i sa koje polaze nervi

za inervaciju ždrijelo
 par ganglija sa kojih polaze nervi za želudac za sisanje.
Pored očiju, kao čulnih organa, pauci posjeduju i druga čula koja su jače ili slabije razvijena
zavisno od vrste i njenog načina života. Organi čula dodira, u obliku dlačica koje su u vezi sa
završecima nerava, raspoređeni su po cijelom tijelu. O čulu ukusa i mirisa se kod paukova
jako malo zna. Posebni organi, lirifirmni organi, predstavljaju čulo sluha. Sa spoljašnje strane
se raspoznaju kao pukotine u kutikuli članaka ekstremiteta.
Pauci su odvojenih polova, a njihove polne žlijezde sa odvodima smještene su u opistozomi.
Muški polni sistem se sastoji od testisa koji su o obliku dvije dugačke cijevi u prednjem dijelu
opistozome. Ka napred se ove cijevi nastavljaju u izuvijane sjemevode (vasa diferentia) koji
se spajaju u zajednički mješak (seminalna vezikula), a on se otvara po sredini opistozome.
Ulogu kopulatornog organa mužjaka igraju pedipalpi. Obično mužjaci u fino ispredenu mrežu
polažu spermalnu tečnost da bi je zatim specijalizovanim pedipalpima unijeli u polni otvor
ženke. Prilikom parenja mužjak se izlaže opasnosti kada se približava ženki pošto ga ona na
mreži može zamijeniti sa plijenom. Zato on pravi tačno određene pokrete kojima ženki
ukazuje na svoje namjere. Nit mreže na kojoj se kreće on ljulja, a drugu nit na kojoj stoji
ženka on trza. Ženski polni sistem sastoji se od:

 parnih jajnika, koji su pre polaganja jaja veoma krupni i zauzimaju veći deo opistozome
 parnih jajovoda
 neparne materice (uterusa)
 neparne vagine koje je obložena kutikulom
 spermateka koja je kao i vagina obložena kutikulom pošto i jedna i druga nastaju kao
uvrati tjelesnog zida.
Prema načinu života, odnosno, uglavnom načinu hvatanja insekata, pauke je moguće svrstati u
dva osnovna tipa:

 skitnice, koji hvataju insekte u trku ili skoku i

 mrežare, koji u te svrhe pletu mreže od paučine.
Paučinaste žlijezde produkuju elastičnu bjelančevinu, paučinu, koja je u obliku ljepljivih niti i
služi za:

 pletenje mreže u koju upada plijen;

 izradu kokona u obliku debele čahure u kojoj se nalaze i zaštićena su jaja i koju ženka
čuva ili nosi sa sobom;
 izradu stana tako što npr. kod paukova koji žive u rupicama iskopanim u zemlji zidovi tih
rupica su obloženi paučinom ili kod onih koji žive na drveću pomoću paučine saviju
listove u cjevčice u kojima žive i dr.
 daleka putovanja vazduhom pomoću dugačke niti za koju se pauk prikači i leti nošen
vazdušnim strujanjima
Paučina se izlučuje u tečnom obliku da bi očvrsla tek u dodiru sa vazduhom. Mreže izgrađene
od paučine zauzimaju prostore različite po veličini i obliku zavisno od vrste pauka koji ih
plete. Tako pauci koji žive na drveću pletu velike mreže izgrađene od vlakana raspoređenih u
svim pravcima, dok kućni pauci pletu vodoravne mreže od gusto isprepletanih niti. Paučina se
izliva u tečnom obliku iz mnogobrojnih otvora na paučinastim žlezdama, na vazduhu očvrsne
u veliki broj niti koje se zatim pomoću kalamistruma sjedinjuju u jednu deblju nit i od nje se
plete mreža.
Pauk plete mrežu po tačno određenoj šemi. Naime, prvo na pogodnom mjestu isplete okvir
mreže koji je najčešće četvorougaonog ili poligonalnog, nepravilnog oblika i pričvrsti ga za
čvrst oslonac (zid, grančice i dr.). Zatim ispreda niti po dijagonalama unutar okvira a onda
radijalne niti od centra okvira ka njegovoj periferiji. Na kraju plete spiralne niti kojima
povezuje cijelu mrežu i posipa ih sićušnim ljepljivim kapljicama za koje se, kao za lijepak,
hvataju insekti. Nedaleko od postavljene mreže, obično na nekom skrovitom mjestu, pauk
gradi gnijezdo koje je spojeno preko jednog signalnog vlakna sa samim centrom mreže. Preko
tog vlakna, pauk koji miruje u gnijezdu je obavješten kada se plijen uhvati u mrežu. Pletenje
mreže predstavlja preduslov za uspješan lov koji se sastoji u strpljivom čekanju da plijen
(najčešće insekti) uleti u mrežu i u nju se uplete. Pre nego što počne da iz njega isisava
sokove, pauk svoj ulovljeni plijen prethodno dobro obavije paučinom.
Red paukova (Araneae) dijeli se na tri podreda:

 Liphistiomorphes
 Mygalomorphes
 Araneomorphes

Lifistiomorfe obuhvataju najprimitivnije vrste koje naseljavaju razne krajeve istočne Azije.
Imaju segmentisanu opistozomu, 7-8 paučinastih bradavica, krupno tijelo i dva para pluća.
Predstavnici: Liphistius sp, Heptathela sp

Migalomorfe obuhvataju 12 familija koje su rasprostranjene po čitavoj planeti Zemlji, dok

više od trećine vrsta ove familije živi u Južnoj Americi. Od poznatijih vrsta ovoj familiji
pripadaju: Avicularia avicularia, Theraphosa blondii, Brachypelma smithi (tarantula),
Nemesia sp.

Araneomorfe su najbrojnije i obuhvataju preko 50 familija i neke od najpoznatijih vrsta

među paucima: crna udovica, jedan od najotrovnijih paukova (Latrodectus sp, npr mactanus),
pauk krstaš (Araneus diadematus), vučji pauk (Lycosa sp), baštenski pauci (Argiope sp),
Agelena labyrinthica, i dr.

Red Opiliones (kosci)

Kosci su zglavkari koji veoma liče na pauke, ali se od njih razlikuju po jako dugim,
tankim nogama koje se lako lome. U slučaju opasnosti mogu da odbace ekstremitete. Ime su
vjerovatno dobili po tome što se najčešće nalaze u svježem sijenu u vrijeme kosidbe. Pored
toga mogu se naći i u vlažnim staništima, pećinama a mnoge od njih su noćne životinje.
Poznato je oko 3 500 vrsta kosaca. Tijelo im je podijeljeno na dva regiona, koji su široko
spojeni:

 prozomu, odgovara glavenogrudnom regionu i

 opistozomu, trbušni deo.
Na prozomi se nalazi 6 pari ekstremiteta:
1. par su helicere koje se sastoje od tri članka i završavaju se kliještima; pomoću helicera se
vrši drobljenje hrane; u njihovoj blizini su otvori žlijezda koje luče sekret snažnog mirisa;
2. par su pedipalpi koji su slični nogama za hodanje samo što su kraći od njih; kada su
uznemireni podižu pedipalpe jer se na njihovim krajevima nalaze čulne ćelije;
3. četiri para nogu za hodanje čija dužina nekoliko puta prevazilazi dužinu tijela koje je
spušteno nisko pa se središnji dio nogu nalazi iznad tijela.
Opistozoma se sastoji od 9 segmenata, ali se jasno uočava samo 7 pošto su prvi i drugi
segment srasli i obrazuju operkulum, poklopac na kome se nalaze polni otvori. Za razliku od
drugih paukolikih životinja klase arahnida kosci ne uzimaju samo tečnu,
polusvarenu hranu već i parčiće čvrste hrane. Hrane se vrlo raznovrsno dijelovima biljaka,
živim i mrtvim insektima koje hvataju pedipalpima, a ovi ih dodaju helicerama na
maceriranje.
Izlučivanje vrše parom koksalnih žlijezda koje se izlivaju između mjesta polaska trećeg i
četvrtog para nogu.
Krvni sistem je otvoren sa srcem koje ima dva para ostija.
Kosci dišu pomoću sistema traheja.
Polni organi se otvaraju na operkulumu. Ženski polni sistem sadrži i legalicu (ovipozitor) na
trbušnoj strani opistozome, a muški dugačku, cijev obloženu hitinom (penis) kojom se
završava polni otvor. Mužjaci se međusobno bore da pridobiju ženku. Ženke pomoću legalice
polažu na stotine jaja u grupama šupljine drveta, zemlju ili ispod kamenja. Vrlo često legalica
može da bude i tri puta duža od samog tijela. Kod većeg broja vrsta postoji i partenogeneza.
Podredovi: Laniatores i Palpatores
Laniatores uglavnom naseljavaju tropske predjele, imaju snažan karapaks, a pedipalpi i zadnji
par nogu su nazubljeni. Malih su dimenzija. U Evropi je endemična vrsta Travunia
vjetrenicae.
Palpatores naseljavaju sve zoogeografske oblasti, pedipalpi i zadnji ekstremiteti nisu
nazubljeni. Krupnije su od prethodnog podreda. Predstavnici: Liobunum sp, Mitopus sp,
Opilio sp, Phalangrium opilio.
Red Acarina (krpelji, grinje)
Sitne arachnide, okrugle, zaobljene ili crvolike. Široko spojena prosoma i opistosoma
prekriveni kompaktnim karapaksom. Izdvajaju se segmenti helicera i pedipalpi koji formiraju
region kapitulum. 1-3 para prostih očiju, neki ih i nemaju. Većina je slijepa. Vrećasta
opistosoma, ventralno je polni otvor a nazad analni. Helicere mogu biti klještolike, igličaste
ili nazubljene, prilagođene za ubadanje, grickanje ili sisanje. Noge završavaju kandžicama, a
kod nekih parazitskih vrsta mogu biti redukovane. Prednje, srednje i zadnje crijevo. Mogu
živjeti slobodno, predatorski ili biti endo ili ekto paraziti životinja i biljaka. Respiracija
trahejama ili čitavim tijelom. Slabo razvijen krvni sistem. Ekskrecija koksalnim žlijezdama ili
Malpigijevim sudovima. Nervni sistem koncentrisam u prednjem dijelu prosome. Dobro
razvijena taktilna čula od čulnih dlacica svuda po tijelu. Polni dimorfizam. Slobodne vrste
polažu jaja u stelju ili lišću, a parazitske u ili na domaćina. Razviće preko nekoliko formi
larva. Ekstremiteti, smješteni na prozomi, mogu da na različit način budu razvijeni, tako da
kod parazitskih vrsta mogu da budu djelimično do potpuno zakržljali. Kao i kod svih arahnida
i akarine posjeduju:

 helicere, prvi par dvočlankovitih nogu koji služi za ishranu

 pedipalpi, drugi par nogu izgrađenih od većeg broja članaka;
 noge za hodanje izgrađene od 5-7 članaka
Noge mogu da budu različito razvijene kod pojedinih vrsta. Različitost se ogleda u njihovom
obliku, veličini i broju. Tako helicere mogu biti u obliku klešta, iglica, nazubljene i sl. pa
služe za grickanje, probadanje, sisanje te akarine pomoću njih love, pridržavaju i mehanički
obrađuju plen (hranu). Pedipalpi takođe učestvuju u ishrani, mada kod nekih vrsta mogu imati
i čulnu funkciju. Noge za hodanje variraju po veličini, broju segmenta, a osim toga kod
parazitskih vrsta mogu biti malo ili potpuno zakržljale. Crijevni sistem je kompletan, sastoji
se od:

 prednjeg crijeva koje počinje usnim otvorom, a ždrijelo je prilagođeno za usisavanje

hrane
 srednjeg crijeva koje kod većine vrsta ima divertikulume, rezervoare hrane
 zadnjeg crijeva koje se završava analnim otvorom na zadnjem dijelu opistozome.
Sistem za disanje se sastoji od traheja koje se otvaraju preko stigmi u spoljašnju sredinu.
Stigme se otvaraju u spoljašnju sredinu u osnovi nogu za hodanje, na prozomi, pa ih ima od 1-
4 para. Kod parazita može da dođe do redukcije trahejnog sistema pa onda dišu preko cijele
površine tijela.
Transportni sistem je otvorenog tipa i slabo razvijen. Hemolimfa cirkuliše kroz sistem lakuna
zahvaljujući mišićnim kontrakcijama.
Izlučivanje vrše na nekoliko načina, zavisno od vrste. Mogu imata 4 para koksalnih žlijezdi i
par Malpigijevih sudova, dok neke vrste imaju samo jedne ili druge organe za izlučivanje.
Neki predstavnici krpelja nemaju organe za izlučivanje već njihovu funkciju obavljaju srednje
ili zadnje crijevo.
Nervni sistem je skoncentrisan u prozomi i nastaje srastanjem svih ganglija iz prozome i
opistozome. Od te ganglijske mase polaze nervi ka ekstremitetima. Čula su razvijena u
različitom stepenu. Tako ima vrsta koje su sekundarno izgubile čulo vida, a ima i onih sa 1-5
pari očiju. Većina ima dobro razvijena taktilna čula u vidu čulnih dlačica koje su rasute po
čitavom tijelu, a posebno skoncentrisane na prvom paru nogu.
Krpelji su odvojenih polova (gonohoristi) sa izraženim polnim dimorfizmom, a javlja se
i polni polimorfizam. Polni dimorfizam se ogleda u tome što su ženke krupnije, a mužjaci
imaju organe za kopulaciju ili strukture za prenošenje spermatozoida. Polni polimorfizam
predstavlja prisustvo nekoliko oblika mužjaka i ženki u istoj populaciji. Akarine se veoma
raznovrsno hrane:

 veliki broj vrsta su paraziti (ektoparaziti i endoparaziti) biljaka i životinja, neke samo kao
larve parazitiraju
 neke vrste su saprofagne
 slobodnoživeće forme su predatori i hrane se sitnim zglavkarima.

Podredovi: Notostigmata, Tetrastigmata, Mesostigmata, Metastigmata, Prostigmata,

Astigmata i Cryptostigmata.

Podred Metastigmata
Poznati su pod nazivom krpelji i specijalizovani su na parazitski način ishrane krvlju i
tjelesnim tečnostima. Ovo su najkrupniji predstavnici Acarina, veličine od 2-6 mm, a neke
uhranjene ženke nekih vrsta i do 2 cm. Imaju tkz Halerov organ na prvim tarzusima, pomoću
kojeg mogu da detektuju vlagu, mirise i ugljen dioksid u minimalnim koncentracijama, što im
pomaže da pronađu odgovarajućeg domaćina. Predstavnici:
1. Ixodes sp – spada u grupu tkz tvrdih krpelja jer imaju razvijen leđni štit, koji je kod
mužjaka razvijeniji nego kod ženki. Različiti stadijumi razvića (larva, nimfa, adult) se
razvijaju na različitim domaćinima. Svaki sljedeći stadijum razvoja kao domaćina bira
krupnijeg sisara. Ženke nekih vrsta krvnim obrokom mogu povećati svoju težinu i do
50 puta. Najpoznatije su Ixodes persulcatus koji je prenosilac virusa encefalitisa i
Ixodes ricinus koji parazitira na domaćim i divljim sisarima, pticama i čovjeku. Ova
vrsta je prenosilac mnogih uzročnika bolesti, a među njima i spirohete – Borellia
burgdorferi koja izaziva lajmsku bolest kod čovjeka.
2. Argas sp – nemaju razvijen leđni štit za razliku od prethodnog roda. Ektoparaziti su
ptica i sisara. Hrane se uglavnom noću kada im je i najveća aktivnost, najpoznatija je
Argas reflexus koja parazitira na pticama (najčešće na golubovima) i može izazvati
 masovno uginuće mladih jedinki. Vrsta Argas persicus parazitira na pticama, nekim
sisarima, pa i čovjeku. Prenosilac je uzročnika više bolesti.
3. Varroa sp – paraziti pčela i bumbara. Najpoznatija je Varroa destructor koja potiče iz
jugoistočne Azije gdje parazitira na Apis dorsata. Međutim uz pomoć čovjeka ova
vrsta se proširila i na zapad gdje parazitira na vrsti Apis mellifera i izaziva velike štete
u pčelinjim društvima. Ženke su smeđe boje, leđna strana im je malo ispupčena, tijelo
pokriveno dlačicama. Usni aparat je prilagođen za bodenje i sisanje hemolimfe
domaćina. Imaju 4 para nogu koje su dobro razvijene. Mužjaci su mliječno bijele boje
i ne hrane se. Ženke prezimljuju na odraslim radilicama.
Podred Prostigmata
Heterogena grupa akarina. Zajednička osobina je da im se par stigmi nalazi dorzalno na
prednjem kraju tijela, između helicera ili prvog para nogu. Obuhvata terestrične i vodene
vrste, među kojima ima predatorskih, fitofagnih i parazitskih vrsta. Familije: Eriophyidae,
Demodicidae.
Eriophyidae je specijalizovana grupa fitofagnih grinja. Razvijaju bliske odnose sa biljkama
domaćinima što je dovelo do pojave većeg broja monofagnih vrsta. Tijelo je sitno, vretenastog
ili crvolikog oblika sa dva para nogu za hodanje. Za njih je karakteristično da im je redukovan
respiratorni sistem. Ekonomski su značajne kao štetočine mnogih gajenih biljaka. Štete
izazivaju bilo direktno, ishranom na biljci ili indirektno prenošenjem virusa. Poznati
predstavnik je Eriophyes vitis – grinja vinove loze.
Demodicidae su parazitske grinje. Poznat je samo rod Demodex čije vrste pored čovjeka
napadaju i veliki broj domaćih životinja (D. bovis, D equi, D canis). Najpoznatija je Demodex
folliculorum koja parazitira u folikulima dlaka čovjeka, izazivajući estetske promjene na koži,
rozaceu.
Podred Astigmata
Brojna grupa fitofagnih, saprofagnih i parazitskih grinja, bez predatorskih vrsta. Respiratorni
sistem je redukovan. Slabo su pokretne i slabo sklerotizovane sa oko 40 poznatih familija.
Poznati predstavnik je Sarcoptes scabei – šugarac, vrlo česta vrsta koja napada kožu čovjeka
kao i velikog broja životinja, bušeći hodnike u kojima polažu jaja. Ovako izaziva svrab, a
češanjem se iritira i dodatno inficira. Tu je i predstavnik Dermatophagoides pteronyssinus
koja živi na česticama kućne prašine, pa zajedno sa njima dospijeva u disajni trakt gdje
izaziva alergijske reakcije.