Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Šinjel

Današnja knjiga koju ću da vam predstavim jedno je od djela koja su bila sami temelj za nastanak
nečega što se kasnije nazvalo ruski realizam. Djelo je to velikoga umjetnika pisanja po imenu
Nikolaj Vasiljevič Gogolj. Naime, riječ je o njegovoj najpoznatijoj noveli po imenu “Šinjel”.

Najrealnije za započeti predstavljanje o ovome umjetniku i njegovu djelu jeste jedna čuvena i
mnogo citirana izjava još jednog velikog ruskog pisca po imenu Fjodor Mihajlovič Dostojevski.
Ona glasi: “Svi smo mi izišli ispod Gogoljevog šinjela.” Ova sama izjava dovoljno govori o samom
piscu o kome je danas riječ, još posebno kada tako nešto izjavi jedan umjetnik pera kakav je bio
Dostojevski. Sav ruski realizam je uistinu izišao iz Gogoljeva šinjela i kao takav donio vrijedne
plodove svjetskoj povijesti književnosti.

Očito je to kada se pogleda sa mnogih strana. Jedna od najbitnijih izjava dvadesetog stoljeća, a
da se tiče književnosti, jeste, čija druga, nego Borgesova. Rekao je taj Argentinac da knjiga nema
vrijednost ako nema protuknjige. E, i Gogoljev “Šinjel” ima svoju protuknjigu, a napisao ju je
nitko drugi do sam Dostojevski. Radi se naime o njegovom djelu “Bijedni ljudi”. Ako je jedno
takvo ime kao što je tvorac remekdjela kao što su “Zločin i kazna”, “Braća Karamazovi” i “Idiot”
čitavo jedno svoje djelo posvetio i stvorio na osnovu Gogoljeva “Šinjela” onda se uistinu radi o
velikom imenu.

Da se sada malo posvetimo samom djelu i nekim njegovim aspektima.

Jedna od najbitnijih stvari, mada ne i najvažnijih, čime odiše “Šinjel” jeste fantastičnost.
Pripovijetka ima mnoge elemente čudesnog koje Gogolj ne namjerava poput nekih drugih pisaca
da opravdava ili pak da na njima gradi samu priču. Čudesno u ovome djelu služi da bi se iskazala
piščeva namjera, tj. stvaranje jednog svijeta i jedne situacije koja oslikava nas same.

Kada se pogleda to da glavni lik kasnije postane duh i to stvarni duh koji može da utječe na stvari
iz “ovoga svijeta” čovjek može steći dojam nestvarnosti ili pak neukusa. Međutim, to Gogolju
uopće nije bila namjera. Njegov prvenstveni cilj uvođenja ovoga elementa jeste prikazivanje nas.
Ako bi se pogledalo površno odmah bi se moglo pomisliti kako je i sama ova izjava neukusna.
Mislim, porediti nas sa duhovima. Besmisleno. Ali, ako pogledamo malo dublje u samu našu
psihu, u naš tamni svijet razmišljanja možemo vidjeti kako su ta razdoblja našega života i više
nego fantastična. Mislim tu na ona stanja metafizičkog razmišljanja kada na određeno vrijeme ili
pak na trenutak uspijemo da prevaziđemo samo naše fizičko postojanje i putimo naš um da
odlebdi u više predjele duhovnosti. Mnogi su se filozofi zajedno sa religijskim tumačenjima bavila
ovim fenomenom, ali koji god odgovor mi prihvatili na kraju se ispostavi samo jedna stvar. Mi to
prihvaćamo. I uistinu, naš um i naše razmišljanje kadkada uspije da zanemari to da smo fizička
bića i pređe u područje metafizike, pređe u jedno više stanje u kojem je sve moguće, u kojem ne
postoje zakoni fizike i gdje se svaka stvar povinuje našoj volji. To stanje bi svaki pisac volio da
opiše ili čak da objasni, ali Gogolju to nije glavni cilj. On se služi fantastičnim da bi prikazao svog
Akakija Akakijeviča isto kao što bi prikazao mene ili bilo koga drugog. On fantastičnim čudesnim
opisuje to metafizičko stanje naših umova i naših razmišljanja u određenim trenutcima
prikazujući nam to čak i kao stvarnost koju mi, ako želimo, možemo bezuvjetno da prihvatimo
kao da je to filozofsko ili religijsko objašnjenje.

Drugi bitan aspekt koji je Gogolj u ovome djelu prikazao jeste socijum. Društvo i njegove
manifestacije fascinirale su i još uvijek fasciniraju mnoge pisce. Ne samo njih, već i bilo koju
drugu osobu koja želi da shvati život sam po sebi. Tako je Gogolj uzeo jedan dio i svoga života te
ga prikazao preko glavnog lika ovoga djela.

Akakije Akakijevič je činovnik, baš kao što je i Gogolj jedna dio svoga života bio. I to činovnik u
vrijeme kada je se svo društveno uređenje svodilo na administraciju. Administracija je bila ta koja
je odlučivala o ljudskim sudbinama, bilo to ljudi koji nisu dio nje ili pak bili u samoj njoj.
Administracija i tada, a i sad nastoji da u svoje ruke uzme ulogu Boga te da ljudima određuje
sudbine. S jedne strane bi to bilo svetogrđe, ali s druge i jeste tako. Administracija je uspjela u
svojoj namjeri. Ona upravlja našim životima i nema osobe koja joj se može oduprijeti. Tako se ni
glavni lik ovoga djela ne može oduprijeti njoj i njenoj čeličnoj mašineriji koja pred sobom gazi sve
što joj se ne povinuje.

Glavni lik ovoga djela je samo jedan maleni beznačajni kotačić u toj mašineriji koji u njoj ne pravi
neki značajan rad i koji je lako zamjenjiv. Čak i ako se taj maleni kotačić pokvari sama mašinerija
neće osjetiti taj kvar i nastavit će svoj konstantni rad. Međutim, taj maleni kotačić u ovome
slučaju je uspio da se donekle odupre mašineriji. Nije to neki junak koji se bori protiv struje
dešavanja, već je on samo jedan slučaj koji je shvatio da je najbolji način borbe protiv toga
izgradnja svoga vlastitoga svijeta. Akakije je pronašao zadovoljstvo u onome što radi koliko god to
svima osim njemu bilo beznačajno i neshvatljivo. Mi, naravno, nikada nećemo moći razumjeti
zadovoljstvo prepisivanja administracijskih dokumenata, ali isto tako nitko drugi ne može da
shvati neka od naših skrivenih zadovoljstava koja su čak i nama neobjašnjiva. Ipak, kada se samo
malo porazmisli o tome uvidi se da je to najbezbolniji način borbe protiv mašine koja guta naše
živote. Istina je da je to bijeg od stvarnosti, ali sumnjam da postoji itko tko bar jednom u životu
ne poželi da pobjegne od stvarnosti. Zato mi možemo na Akakija gledati kao okrutni kritičari i
smijati se njegovom načinu života i životu samom, ali i mi smo apsolutno isti takvi samo smo taj
nivo ličnosti prenijeli na nešto drugo.

Vratimo se ponovno Gogolju. Veoma značajna stvar u svim njegovim pričama jeste osjećaj
takozvanog “smijeha kroz suze”. Kada se čitaju njegove priče, a “Šinjel” posebno, dobiva se
osjećaj tugaljivosti. Nije to ona tuga koja nas tjera da iste sekunde zaplačemo zato što nas je
asocirala na nešto već je to jedan sofisticirani osjećaj koji se u nama razvija samo tako što
njegove priče čitamo više puta zaredom. Ispočetka motivi određenih stvari u njegovim pričama
mogu biti smiješni. Zasnovani su naravno na ironiji i ta ironija jeste smiješna, ali s vremenom
nam postaje žao što se smijemo. U nama se budi grižnja savjesti što smo uopće pomislili da se
možemo smijati nekoj situaciji, liku ili njegovom postupku, a kasnije kada shvatimo da smo se
usitinu smijali bude nam žao da skoro zaplačemo. To je taj fenomen Gogoljeva pisanja koji se
naziva “smijeh kroz suze”.

Čudan je to paradoks pisanja. U samoj priči osjećamo piščevu ličnost. Ona je tu cijelo vrijeme
iako ne utječe na samo djelo. Da bi se to moglo uspjeti potrebno je da sam pisac bude takav. Da
nam on svojim stilom dočara tu iskonsku melankoliju, a Gogolj je upravo takav i pisac i čovjek. On
je svojim životom dokazao da je upravo to. Jedan tajanstveni melankolik koji svoje raspoloženje
nameće iako mi niti trena nismo svjesni da je on tu.

Tu se upravo može povući crta sa bilo kojim našim bližnjim koji odudara od same sredine u kojoj
se nalazi, a mi ga nismo u potpunosti svjesni. Osobe su to koje stoje u prikrajku, u mračnom kutu
i iz te perspektive gledaju sve moguće pričljivce i galamdžije da bi u jednom trenutku samo jedna
njihov pogled ili postupak mogao da promijeni ako ne već čitavu situaciju onda barem neku
osobu koja će da onda uvidi tko je taj koji upravlja njegovim nitima.

Jedna meni interesantna stavka Gogoljeva pisanja jeste poistovjećivanje. U Akakiju mi možemo
da prepoznamo sebe, ali ne na onaj već spomenuti način kotačića u mašineriji već čovjeka malih
stvari.

Akakije Akakijevič je osoba koja sav svoj život rediriguje u sklopu sa svojim težnjama. Imam uvijek
običaj da kažem kako je bitno biti svjestan svojih mogućnosti, a ta izjava je proizišla upravo iz
ovoga djela. Akakije je svjestan svojih mogućnosti. On zna kakav šinjel si može priuštiti, koliko
novca treba odvojiti za njega i koliko odricanja u životu napraviti da bi ga konačno zadobio. On
smanjuje svoje porcije hrane da bi se mogao priuštiti barem malenu kopču koja će da uljepša
njegov šinjel, a samim tim i njegov život. Kada uvidi da je moguće da dobije i više nego što je
planirao on sav svoj život usmjeri u tom pravcu. Nakon mnogo, mnogo mjeseci odricanja on
konačno dobije svoju dugotrajnu čežnju. Dobiva sasvim novi šinjel koji je čak i iznad njegovi
mogućnosti. Tada dolazi njegovih “pet minuta slave”, Više nije sredstvo za porugu u društvu već
netko tko se nekom sitnicom uspio nametnuti društvu barem na pet minuta. On se u tom
vremenu ne snalazi budući da nije navikao biti pod reflektorima već čovjek u sjenci i to ga kasnije
i košta. Kada bi se uzročno-posljedični slijed mogao promijeniti on bi ostao živ, ali zbog te
nesvjesne težnje da sebi s jedne strane napravi nešto bolje u životu, a s druge da bude u centru
pozornosti on na kraju i strada. Pao je na najvišem životnom testu, a to je bio test promjena.
Koliko god mi bili voljni i spremni za promjene na kraju se uvijek ispostavi da za njih nismo
spremni. Naša životna ljuštura je ipak preslaba da se odupre promjenama i mi na kraju uvijek
zbog njih i stradamo. Pitanje je samo na kojem nivou. Netko strada fizički, netko psihički, a netko
pak metafizički. Akakije je na kraju stradao i prenio svoju esenciju i bit na metafizički nivo. Na
kraju se uvidi da on nikada i nije postojao na fizičkom nivo, da je uvijek i bio samo jedna stavka
metafizike i tog načina življenja. Samo jedan apstraktni pojam u opipljivoj stvarnosti koji je
sasvim slučajno u piščevoj namjeri zalutao u stvarnost da bi na kraju prešao ondje gdje je i
pripadao. Gogolj se ovdje i previše poigrava sa tim, ali sve u namjeri da pokaže da se nekad ne
moramo ostvariti fizički da bi bili sigurni da postojimo. Dovoljno je misliti apstraktno da bi to bilo
stvarno. Dovoljno je samog sebe uvjeriti u nešto da bi to bilo stvarno, iako se sve oko nas protivi
tome. Dovoljno je ostati pri svom načinu bez obzira na to što drugi mislili o tome.