4.

KORIZMENA NEDJELJA B
RAZMIŠLJANJEM NAD RIJEČJU BOŽJOM

ČUJEMO ŠTO NAM BOG GOVORI DANAS

Za evanđelje imamo drugi dio Isusova razgovora s Nikodemom. U

prvom dijelu razgovor se kretao oko potrebe preporoda po vodi i
Duhu ako čovjek želi ući u kraljevstvo Božje.

U ovom Nikodem stupa u pozadinu, dok u prvom planu ostaje Isus

koji govori da ima biti uzdignut kako bi svi koji u njega vjeruju bili
spašeni.

On se u ovom dijelu govora predstavlja kao svjetlo pri kojem se

raspoznaje unutarnja dobrota ili zloća ljudi: "Tko čini istinu,
dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu
učinjena". U DANAŠNJOJ LITURGIJI OVAJ ISUSOV DIJALOG
NAMIJENJEN JE KRŠTENICIMA. Oni koji se na krštenje spremaju ili koji
su osobnom vjerom prihvatili krst primljen u djetinjstvu, s vjerom
gledaju Isusa koji je uzdignuti znak Božji među ljudima, istinu Božju
čine (a ne govore samo) i ostaju uz Isusa koji je svjetlo.
Značajno je što Isus na temelju prikaza u Knjizi brojeva o znaku u
obliku zmije, koji je bio postavljen u vrijeme hoda kroz pustinju, čita
volju Očevu o sebi: on treba postati "uzdignuti znak"; po muci i smrti
bit će proslavljen i ljudi će u njega upirati pogled vjere i nade. Kao što
je Mojsijev znak u pustinji raskajanim vjernicima pomogao da se
izliječe od posljedica zmijskog ujeda, tako će Isus kao uzdignuti znak
liječiti ljude od grijeha i svijet od posljedica grijeha.
U prvom čitanju pisac Druge knjige ljetopisa razmišlja na kraju svoga
djela o propasti Izraelske države i naroda. Kršenjem savezničkih
obaveza u odnosu na Boga i međusobno Izraelci su skrivili propast
svoga naroda. U Kirovoj odredbi iz god. 538. pr. Kr. ovaj pisac vidi
ispunjenje Jeremijina proročanstva o povratku iz sužanjstva. Ovom
piscu starije knjige Svetog pisma pomogle su da razumije prošlost i
sadašnjost svoga naroda te da svojim sunarodnjacima pokaže što Bog
od njih traži u novim prilikama. U drugom čitanju imamo odlomak iz
poslanice Efežanima u kojem Apostol podsjeća krštenike da su
spašeni milošću, ne vlastitim dobrim djelima. Oni, međutim, trebaju
činiti dobra djela u znak zahvalnosti za darovano oproštenje. Ovaj
odlomak je sažetak Pavlove nauke o opravdanju, opširno iznesene u
Galaćanima i Rimljanima. I ovdje imamo razmišljanje Apostola nad
riječju Božjom u novim prilikama.
Tako nas današnja čitanja potiču na razmišljanje nad riječju Božjom
kako bismo u promjenjivim okolnostima osobnog i zajedničkog
života čuli Božji glas.

Da bi se ispunila riječ Gospodnja objavljena na Jeremijina usta

(2 Ljet 36, 14-16. 19-23)

Dvije knjige ljetopisa pisane su oko god. 400 pr. Kr. u zajednici
povratnika iz sužanjstva koji su bili svjesni da vjerski i nacionalni
opstanak ovisi o okupljanju oko hrama kao središta vjere i nacije. Ove
knjige prepričavaju sadržaj Knjiga o kraljevima s posebnim naglaskom
na savezu s Davidom, na levitima i svećenicima te na rodoslovljima.
Svrha im je izvući pouku iz Izraelove povijesti za skladan vjernički i
nacionalni život malog naroda okruženog moćnim susjedima.
U završnom poglavlju, iz kojega je naš današnji odlomak, sveti pisac
prikazuje propast židovske države u vrijeme Nabukodonozorove
najezde god. 587. pr. Kr. Kao i proroci koji su djelovali prije njega,
ovaj pisac vjeruje da je Bog pripustio razorenje Jeruzalema i hrama te
deportaciju sužanja zato što su vladari, svećenici i narod kršili
obaveze saveza s Bogom: "Gospodin Bog njihovih otaca slao je zarana
svoje glasnike jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta.
Ali su se oni rugali Božjim glasnicima... dok se nije podigla Gospodnja
jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka" (r. 15-16).

U deportaciji sužanja i robovanju tuđincima u Babiloniji vidi ovaj pisac

ispunjenje Jeremijinih proročanstava, naviještanih od god. 605. do
587. pr. Kr. U okolnosti da je poganski, perzijski kralj Kir god. 538. -
osvojivši Babiloniju - dao svim porobljenim narodima, pa i Židovima,
dopuštenje da se vrate u svoju domovinu, ovaj pisac vidi ispunjenje
Jeremijina proročanstva o povratku sužanja.
Jeremijini su učenici zapisali dva prorokova govora o
sedamdesetgodišnjem robovanju Babiloncima: god. 605. kad je
zavladao Nabukodonozor (usp. Jr 25,1.11) i god. 593. kad su lažni
proroci najavljivali skori povratak sužanja koje je odveo
Nabukodonozor prilikom prvog dolaska u Jeruzalem (usp. Jer 28,1;
29,10). Taj broj ne znači matematički točno vrijeme nego razdoblje
kad pripadnici nove generacije, izrasle u sužanjstvu, mogu shvatiti što
se zaista dogodilo i što treba poduzeti u znak odanosti Bogu. Kirov
proglas ovaj pisac predstavlja kao blagoslov Izraelu za vjeru u Boga
jedinoga: "Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog
njegov bio s njim, pa neka ide onamo" (r. 23). Ovdje se očituje
uvjerenje svetog pisca da je Bog prisutan u zajednici svoga naroda i
da taj narod treba učiti iz svoje povijesti.
Psalam 137, koji danas imamo za pripjevni, je tužbalica sužanja koji u
Babiloniji odbijaju porobljivačima za zabavu pjevati sionske pjesme i
kunu se da neće zaboraviti svoga svetog grada a time ni svoje vjere.
"Plakasmo spominjući se Siona" znači da su sužnji živjeli iz vjere u
prošle Božje zahvate i skupljali iz te vjere snagu da podnose tuđinu.

Stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela (Ef 2, 4-10)

"Bog, bogat milosrđem" je pavlovski moto za encikliku Ivana Pavla II

iz god. 1980. o Božjem milosrđu u kojoj papa vidi starozavjetni korijen
Božjeg milosrđa u hesed-u, savezničkoj Božjoj vjernosti i sućuti.
Duhovna dijagnoza ljudi prije krsnog pridruženja Kristu je: "Bijasmo
mrtvi zbog prijestupa" (r. 5). Bog nas s Kristom "oživi, uskrisi i posadi
na nebesima" (r. 5-6).

Ovo je takozvana realizirana ili sadašnja eshatologija, jer su oni koji

su kršteni već uskrišeni, dobili su udio u dostojanstvu Krista koji sjedi
zdesne Bogu.

To je zbilja u koju su krštenici već pripušteni.

Međutim, ovo je stanje izgubivo jer čovjek može opozvati svoj
pristanak uz Krista uskrslog.
Zato Apostol uči da trebamo činiti dobra djela.

On nastupa oprezno, jer podsjeća da smo milošću spašeni, bez svojih

prethodnih zasluga.

Dobra djela prema Pavlu ne smiju biti povod za vjerničku

umišljenost.

Ona su znak zahvalnosti za darovanu krsnu i druge milosti, nikako

duhovna fiskultura kojom bismo Boga mogli prisiliti da nas spasi.
"Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela!" (r. 10).
Ovo je poticaj na zahvalnost Bogu za milost krsnog pridruženja
Kristu i Crkvi. Također poticaj na stalno nastojanje oko dobrih djela.
NE NEKIH IZMIŠLJENIH I BESKORISNIH, NEGO OKO SLUŽENJA
LJUDIMA KOJI TREBAJU NAŠU POMOĆ. LJUDI BI IZ VJERNIČKE
DOBROTE TREBALI DOŽIVLJAVATI DOBROTU MILOSRDNOG BOGA.

Tako ima biti uzdignut Sin čovječji (Iv 3, 14-21)

Razgovor s Nikodemom odvijao se u toku Isusova prvog pohoda

Jeruzalemu o Pashi (usp. Iv 2, 13.23; 3, 1). Odvijao se po noći, na
ravnom krovu jedne jeruzalemske kuće.

Ovaj razgovor pretpostavlja uznapredovali stadij Isusova mesijanskog

djelovanja, jer je Nikodem tražio razjašnjenje o Isusovim znamenjima.
ZAGONETNO mu je bilo što Isus čini znamenja koja se ne uklapaju u
farizejsko poimanje čudesa i Božjih postupaka.

U r. 19 Isus kaže: "Svjetlost je došla na svijet, ah su ljudi ljubili više

tamu nego svjetlost, jer im djela bijahu zla". Ovo pretpostavlja svu
Isusovu djelatnost pa je razgovor mogao biti potkraj Isusova
ministerija, možda o posljednjoj Pashi.
U prvom dijelu Isus je kazao Nikodemu da u kraljevstvo Božje mogu
ući samo oni koji se preporode iz vode i Duha. U ovom što ga imamo
za današnje evanđelje ističe da dar Duha dobivaju samo oni koji
pristaju uz Uzdignutoga Sina čovječjeg.

Na uznapredovalom stupnju svoga mesijanskog djelovanja Isus vidi

DA GA ČEKA NASILNA SMRT.

Razmatra o događaju iz vremena hoda kroz pustinju, prikazanom u

Knjizi brojeva 21,4-9. Za one koje su ujele otrovnice kao Božje
pripuštenje što mrmljaju na oskudicu, Mojsije je podigao na stupu
znak u obliku mjedene zmije. Tko je na taj znak pogledao s kajanjem,
vjerom i molbom za oproštenje, Bog ga je ozdravljao.

Isus uspoređuje sebe pred nasilnu smrt sa znakom što ga je podigao

Mojsije. Tko uzvjeruje u njega Podignutoga neće propasti nego će
imati život vječni.

U ovom dijelu razgovora Isus poistovjećuje ulazak u kraljevstvo Božje

sa sticanjem života vječnoga.

Povijesni NASLOVNICI četvrtog evanđelja (Ivanova) su OBRAĆENI

POGANI kojima nije "sjela" starozavjetna misao o Božjem kraljevstvu
ili vladavini.

Zato za njih Ivanov Isus pojašnjava pojam kraljevstva kao život

vječni.
Središnja izreka današnjeg evanđelja je ona u r. 16: "Bog je tako
ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji vjeruje
u njega ne propadne, nego da ima život vječni". "Svijet" su ovdje svi
ljudi ukoliko su podložni grijehu i tami.

Bog je svijet u Kristu uzljubio i stalno ga ljubi. Tko vjeruje u Krista već
sada ima život vječni, jer vječnost počinje egzistencijalnim
pridruženjem Kristu na križ Uzdignutom. Kao što su po znaku
mjedene zmije, uzdignutom na stup, Izraelci u pustinji zadobivali
zdravlje, tako po Sinu čovječjem uzdignutom na križ ljudi postižu život
vječni.
Ovdje 'vjerovati' znači "uvidjeti strahovite učinke našeg zla na Isusu i
tako uočiti smrtonosnu cijenu grijeha u nama. Na Isusu se brusi naše
pravo 'ja', a Isusov mir i trajna vjernost liječe i preobražavaju ovu
slabost" (C. ST'UHLMUELLER: Biblical meditations for lent, 123).

Predstavljajući sebe Uzdignutoga po nasilnoj smrti kao svjetlost koja

je došla na svijet, Isus kaže da oni koji "čine istinu, dolaze k svjetlosti,
nek bude bjelodano da su djela njihova u Bogu učinjena" (r. 19 i 21).
Ovo je paradoksalna svijest Isusa o samome sebi: postaje svjetlo
time što pristaje na nasilnu smrt.

Time postaje i uzdignuti znak u kojem ljudi imaju život vječni. Znak
postavljen pustinjskoj generaciji Isus je u novim okolnostima
primijenio na sebe. Kroz stari prikaz čita Božju poruku sebi dok
razmišlja, da li da nastavi djelovati kao što je djelovao i tako nehotice
"provocirati" političke i vjerske poglavare svoga naroda da će ga
poslati u preranu i nasilnu smrt.

Daje Nikodemu do znanja da ne skreće sa zauzetog "kursa", jer bi se

time iznevjerio Ocu koji ga šalje.
Nadahnuti pisac današnjeg prvog čitanja i Isus čitali su stare biblijske
prikaze iz promijenjenih povijesnih prilika i našli u njima Božju poruku
za sebe.

Tako mi činimo na svakoj misi, u svakom sakramentalnom slavlju i u

osobnom čitanju Svetog pisma. Neka nam takvo isčitavanje Pisma
bude plodno!