DANILO KIŠ, RANI JADI

Danilo Kiš (Subotica, 22. februar 1935 — Pariz, 15. oktobar 1989), jugoslavenski književnik
i dopisni član SANU-a.

Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog
Jevrejina i majke Milice Dragićević, Crnogorke. Do 1942. godine živi sa roditeljima u Novom
Sadu, gdje pohađa prvi razred osnovne škole, a zatim prelazi u Mađarsku, u očev rodni kraj,
gdje završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u
Aušvic 1944. godine, sa ostatkom porodice je repatriran u Cetinje podsredstvom Crvenog
Krsta. Tamo Kiš živi do kraja svog školovanja. Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiš se
upisuje 1954. godine, a u septembru 1958. godine kao prvi student diplomira na katedri za
Opštu književnost. Kiš je bio vjenčan za Mirjanu Miočinović od 1962. do 1981; nakon
razvoda braka živio je sa Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je u Parizu, gdje se jedno
vrijeme i liječio, 15. oktobra 1989. Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

Svoje prve radove objavljuje 1953. godine i to:

 Oproštaj s majkom. – Omladinski pokret. XII: 3 (1. april 1953) 4.

 Sjutra. – Pjesma o Jevrejki: motiv iz 1941. – Susreti. I: 3 (april 1953) 147.
 Odjek iz djetinjstva. – Omladinski pokret. XII: 10 (15. jul 1953) 7.
 Susret s majkom u jesen. – "Kraju mog djetinjstva...". – Zapisi na listu. – Polet. I: 4
(1953) 222-223.
 Crveni bik. – Susreti. I: 7-8 (1953) 465-466.

Kao student, objavljuje pjesme, eseje, pripovijetke i prevode sa mađarskog, ruskog i

francuskog jezika, najviše u Vidicima u čijem je uredništvu od oktobra 1957. godine do aprila
1960. godine. Njegov prvi roman, Psalm 44, nastaje 1955. godine, a potom i Mansarda, 1960.
godine. Njegova prva objavljena knjiga sadrži u jednom tomu romane Psalm 44 i Mansarda.
Roman Bašta, pepeo je prvo značajnije prozno djelo Danila Kiša, objavljeno 1965. godine u
Beogradu. Nastaje za vrijeme njegovog boravka u Strazburu, gdje radi kao lektor za
srpskohrvatski jezik od 1962. godine do 1964. godine. U to vrijeme nastaju i njegovi prevodi
Lotreamona, Verlena, Kenoove Stilske vježbe i pjesme Endre Adija. Knjiga priča Rani jadi,
objavljena je 1970. godine u Beogradu i predstavlja začetnu knjigu Porodičnog ciklusa.
Roman Peščanik objavljen je 1972. godine i dobija NIN-ovu nagradu koju će nekoliko godine

1
kasnije Kiš vratiti. Iste godine objavljuje zbirku eseja Poetika. Kao lektor za srpskohrvatski
jezik, Kiš radi na Univerzitetu u Bordou 1974. godine kada izlazi druga knjiga zbirke Poetika
(intervjui). Grobnicu za Borisa Davidoviča čine sedam poglavlja jedne zajedničke povijesti, a
objavljena je 1976. godine u Beogradu i Zagrebu. Krajem te godine započinju napadi na
knjigu, navodno zbog plagijata koji traju mjesecima. Poslije kraćih polemičkih odgovora
1977. godine Kiš piše Čas anatomije. Iste godine, za Grobnicu Borisa Davidoviča dobija
nagradu Ivan Goran Kovačić. Esejističko-polemički spis Čas anatomije objavljen je 1978.
godine. Godinu dana kasnije, za tu knjigu dobija nagradu Željezare Sisak. Od jeseni 1979.
godine živi u Parizu i četiri godine radi kao lektor na Univerzitetu u Lilu. Za svoj cjelokupni
književni rad, Kiš 1980. godine dobija francusku književnu nagradu Grand aigle d`or de la
ville de Nice. Sabrana djela (Djela Danila Kiša) objavljena su 1983. godine u deset tomova u
Beogradu i Zagrebu. Za zbirku propovjedaka Enciklopedija mrtvih Kiš dobija Andrićevu
nagradu 1984. godine, a 1986. godine dobija nagradu Skender Kulenović. Izabrana djela,
proza u sedam knjiga izlazi 1987. godine u Beogradu i Sarajevu. Te godine dobija
Sedmojulsku nagradu. Godinu kasnije, 1988. godine, izabran je za dopisnog člana SANU i
dobija dvije značajne međunarodne književne nagrade: u Italiji Premio deTrevere i u
Njemačkoj Preis des Literaturmagazins. Iste godine dobija i Avnojevu nagradu. Američki
PEN dodjeljuje mu 1989. godine nagradu -{Bruno Schulz Prize}-. Danilo Kiš umire u Parizu
15. oktobra 1989. godine. Sahranjen je u Beogradu po pravoslavnom obredu. Njegova
posthumna izdanja iz 1990. godine su:

 Život, literatura (eseji, razgovori, dio rukopisne zaostavštine), djelo je izdato u

Sarajevu.
 Gorki talog iskustva (intervjui), djelo je izdato u Sarajevu.

Godinu dana kasnije, u Beogradu je objavljena knjiga Pesma i prepevi. U knjizi Porodični
ciklus 1993. godine objavljene su, hronološkim redom, tri knjige Kišovog autobiografskog
ciklusa: Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik. Njegova nedovršena knjiga priča Lauta i ožiljci,
izdata je 1994. godine u Beogradu, a tekstovi iz zaostavštine Skladište izlaze 1995. godine na
šezdesetogodišnjicu Kišovog rođenja. Sabrana djela Danila Kiša objavljena su 1995. godine u
četrnaest tomova i prevedena su na sve značajnije svjetske jezike.

2
Djela

 Mansarda: satirična poema 1962. (roman)

 Psalam 44 1962. (roman)
 Bašta, pepeo 1965. (roman)
 Rani jadi: za decu i osetljive 1970. (pripovetke)
 Peščanik 1972. (roman)
 Po-etika 1972. (eseji)
 Po-etika, knjiga druga 1974. (intervjui)
 Grobnica za Borisa Davidoviča: sedam poglavlja jedne zajedničke povesti 1976.
(pripovetke)
 Čas anatomije 1978. (polemike)
 Noć i magla 1983. (drame)
 -{Homo poeticus}- 1983. (eseji i intervjui)
 Enciklopedija mrtvih 1983. (pripovetke)
 Gorki talog iskustva 1990. (intervjui)
 Život, literatura 1990. (eseji)
 Pesme i prepevi 1992. (poezija)
 Lauta i ožiljci 1994. (pripovetke)
 Skladište 1995. (eseji i pripovetke)
 -{Varia}- 1995. (eseji i pripovetke)
 Pesme, Elektra 1995. (poezija i adaptacija drame "Elektra")

Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza uglednih domaćih i prestižnih

međunarodnih književnih nagrada.

3
 Rani jadi

U djelu “Rani jadi” pisac Danilo Kiš kroz lik Andreasa Sama priča priče svog djetinjstva, uz
napomene kako ostaje u tom liku jer nije siguran gdje njegova povijest završava, a
Andreasova počinje. Autor pripoveda o životu u selu u Panoniji tokom rata, o životinjama, o
prirodi, o djetinjstvu. Govori o svojim (što Andreasovim, što zaista svojim) snovima i
željama, o knjigama koje toliko čita da ih uči napamet, o rijeci, šumi i livadama, o ocu kojeg
odvode i kojeg zapravi nikada nema, a kada je tu, samo svojom ekscentričnosti zadaje
probleme porodici; govori o učiteljici i drugovima iz škole, o majci i njenom radu, o psu koji
mu je najbolji prijatelj, o svojem odlasku iz Panonije daleko na jug… U ovoj kratkoj knjizi,
kroz niz kratkih priča, nekih malo kraćih, nekih malo dužih, čitamo njegovo djetinjstvo, sa
povremenim skokovima u fikciju i sa nekim pričama gdje nismo sigurni da li su se dogodile
Andreasu ili Danilu. Priče po svojoj formi mogu da stoje samostalno jer svaka zatvara jednu
tematsku celinu, ali također je jasno da one zajedno tvore jednu veliku priču o jednom tužnom
detinjstvu. Stoga ovo delo možemo čitati i kao zbirku kratkih priča, ali i kao roman. Priče su
tematski, ali prije svega, idejno povezane. Pisane su jednakim stilom i jasno je da je piščeva
namjera bila da se one čitaju kao jedna celina, iako su odvojene vlastitim naslovima.

Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piščevom djetnjstvu, koje je proveo u Mađarskoj.
Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje
priču. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.

Sadržaj - Doživljaji iz djetinjstva najviše se pamte i nikad ne umiru, ali samo kao neke
pojedinosti, kao detalji i otrgnute slike. Sve ostalo iščezava u tami vremena i zaborava.

Sjećajući se njih, Andreas Sam kao da prebira po prašini vremena, čisti komade, vraća im sjaj,
spaja ih, pravi cjelinu doživljaja. Vrlo je malo ljudi čije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige,
pogotovo kad je riječ o Srbima kao narodu. Da problem bude veći ovdje se ne radi samo o
ranim jadima, već se ti jadi vuku kroz cijeli život. Svako u ranoj mladosti doživi neke jade
samo neko na teži, neko na lakši način. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i u tim trenucima ne
razmišljaš puno o tome. Tek kasnije, kad odrasteš, počinju da naviru sjećanja čijih posljedica
tek onda bivaš svjestan. Onda poželiš da se vratiš tamo i da izmijeniš tok dogadjaja, ali bez
uspjeha. Dječak Andreas je vrlo rano ispio gorku čašu ovog svijeta. Vrijeme je ratno

4
nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjećanjem zalazi u neposrednu prošlost, a maštom u
budućnost, željenu ali još nejasnu. Život teče u seoskoj sredini, medju običnim jednostavnim
ljudima. U sjećanju dominiraju siromaštvo, nesigurnost i beda kao stalni pratioci djetinjstva.
Andreas Sam je senzibilna ličnost, osjetljiv na spoljašnje utiske, voli sve što je lijepo -
cvijeće, boje, mirisi, zvuci, njegova mašta je živa i nemirna. Sposoban je da oko sebe zapaža
nevažne detalje, da u sitnicama sagledava suštine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je
ljubav prema prirodi u kojoj će zapažati šume, drveće, travke, cvijeće, mirise, zvukove.

Ali će zapažati i ono što je ružno i što je proisteklo iz čovjekovog nemarnog odnosa prema
prirodi. Ako je htio da preživi morao je da radi. Možda bi to i bilo normalno, ali nekad je
radio i ono što nije htio. Vrlo je teško zamisliti svijest jednog djeteta, koje kada najviše treba
da uživa u životu i bude bezbrižan, izlaže velikim naporima. Ipak je on samo dijete, ali svijet
to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i danas možda samo u nekom drugom obliku.
Priča Kruške ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne
zaboravlja, gospodja Molnar izjednačava Andreasa sa psom. Ipak dječak je uspio, da iz
druženja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe.
Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamjenjiva. Dječak Andi nema tu sreću da osjeti
očinsku ljubav. Za njegovog oca vezuje se samo par uspomena i slika- očev šešir i štap, pisma
i dokumenti, slika u bolnici, vožnja u kolima i vijest o njegovom nestanku. Nasuprot tome,
majka i sestra se pojavljuju u skoro svakoj priči. Ta njihova stalna prisutnost pojačava osjećaj
okrnjenosti, nepotpunosti što dječak otvoreno ne pokazuje. On dolazi u ulicu kestenova da se
uvjeri u istinitost svojih uspomena, da im nadje osnovu. Dolazi da razdvoji dječaka i mladića
u sebi, da stavi pečat na svoje odrastanje i krene dalje. Možda bi trebalo da svi ljudi u životu
osete bar malo patnje i bola, možda samo da im služi kao podsjetnik. Nekim ljudima je to
jednostavno neophodno da bi se opametili. Danilo Kiš, kao imnogi drugi možda nikad ne bi
saznali pravu vrijednost života da nisu doživjeli nešto loše ili teško.

Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim što počinje posvetom za "djecu i odrasle".
Nema nikakve sumnje da ona podjednako uzbuđuje sve osjetljive čitaoce, bez obzira na
starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta činjenica da su sva zbivanja bila stvarna i da ništa od
toga nije izmišljeno. Neopisiv je taj doživljaj, kada poslije pročitane knjige shvatiš da si
postao vrijedniji za jedno saznanje o sudbini.

5
Motiv kestenova i simbol prolaznosti

Motiv kestenova ponavlja se u priči Ulica divljih kestenova, cijela priča je potraga, poslije
mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je živa u sjećanju Andreasa Sama ali je nema
u stvarnosti kao što nema ni divljih kestenova, ni kuće u Belmovoj ulici sedam u kojoj je
Andreasova porodica živjela. Ulica, kuća, predmeti u kući sve je to mogućnost da se u
sjećanje vrate neki trenuci iz djetinjstva. Međutim nestalo je sve ono što je mogo da oživi
sjećanje. Ipak, uspomene su sačuvane, one se mogu osvježiti i oživjeti vrjeme i ljude iz
prošlosti.

Jednostavno kazivanje

Teme su svakodnevne, životne, svačije. Događaji su obični bez naglašenog dramskog naboja.
Birani su onako kako ih sjećanje vraća u sadašnjost, bez čvršće povezanosti. I naracija i
struktura, potpuno su u skladu sa junakovim uvjerenjem da je život priča i da je priča život.
Život je sazidan od malih priča, malih doživljaja, pa opis toga života nije ništa drugo nego niz
priča. Priča je život jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ružnom i veselom i
tužnom.

Naracija

Upotreba trećeg lica za kazivanje o sopstvenom životu otkriva junakov odnos prema djetijstvu
u kojem je bilo više ružnih nego lijepih dana, više patnje nego sreće i radosti. Kao da ova
kazivanja izazivaju mučna sjećanja, pa je kazivanje u trećem licu jednostavnije i lakše, kao da
se ovim oblikom narator brani od događaja koji opisuje. Treće lice omogućava distancu,
mirnoću i objektivnost kazivanja.

Biografski elemementi

U priči Eolska harfa, koje ima epiloško mjesto i funkciju najviše je dato prostora dječakovom
doživljaju električne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se može prepoznati zvuk
vremena, prošlog i budućeg. Iz zvuka vremena saznata je budućnost Andreasa Sama.

6
Andreas Sam

Andreas Sam je senzibilna ličnost, osjetljiv na spoljašnje utiske prijemčiv za sve što je lijepo -
cvijeće, boje, mirisi, zvuci, njegova mašta je živa i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaža
naoko nevažne detalje, da u sitnicama sagledava suštine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla
je ljubav prema prirodi u kojoj će zapazati šume, drveće, travke, cvijeće, mirise, zvukove. Ali
će zapazati i ono što je ružno i što je proisteklo iz čovjekovog nemarnog odnosa prema
prirodi.

Pitanja

1. Povežite naslov knjige sa svojim sjećanjima na rano djetinjstvo.

- Vrlo je malo ljudi čije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je riječ o Srbima
kao narodu. Da problem bude veći ovdje se ne radi samo o ''ranim jadima'' već se ti jadi vuku
kroz cijeli život. Svako u ranoj mladosti doživi neke jade, samo neko na teži, neko na lakši
način. Možda ja ovo primam ovako jer sam imao priliku da proživim ''rane jade''. Samo
sjećanje na njih izaziva vrlo tužna raspoloženja. Ponekad pomislim da je sve to bio samo
tužan san i da se ništa od tog nije desilo, ali samo na tren. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i
u tim trenutcima ne razmišljam puno o tome. Tek kasnije, kad odrasteš, počinju da naviru
sjećanja čijih posljedica tek onda bivaš svjestan. Onda poželiš da se vratiš tamo i da izmjeniš
tok događaja, ali bez uspjeha.

2. Kakva je ''slika svijeta'' u knjizi rani jadi?

- Svijet je vrlo surov. Ako mu se nećes pokoravati jednostavno će te ''pojesti''. Dječak Andreas
je vrlo rano ''ispio gorku času'' ovog svijeta. Ako je htjeo da preživi morao je da radi. Možda
bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono što nije htjeo. Vrlo je teško zamisliti svjest
jednog djeteta, koje kada najviše treba da uživa u životu i bude bezbrižan, izlaže se velikim
naporima. Ipak je on samo djete, ali ''svijet'' to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i
danas možda samo u nekom drugom obliku. Priča Kruške ne zauzima ni polovinu stranice
knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospođa Molnar izjednačava Andreasa
sa psom. Ipak dječak je uspio, da iz druženja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i
sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe. - Gospode kako sam nemoćan pred ovim

7
cvjećem. Stvarnost bola Andreasa Sama jeste vječna priča o patnji koa o najupečatljivijoj
oznaci života.

3. Da li je moguće uopšte saznati vrjednost života, ako nešto teško i loše ne iskusiš na svojoj
koži? Da li bi Kiš bio ono što jeste da nije sve to proživio?

- Mislim da svi ljudi u živou treba bar malo da osjete patnje i bola, možda samo da im služi
kao podsjetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se ''opametili''. Danilo Kiš
je svojenaporno djetinjstvo doživio kao neku vrstu prosvjetljenja. Mislim da ni Danilo Kiš,
kao i mnogi drugi nikad ne bi saznali pravu vrijednost života da nisu doživjeli nešto loše ili
teško.

4. Kakva osjećanja i raspoloženja izaziva knjiga?

- Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim što počinje posvetom ''za djecu i odrasle''.
Nema nikakve sumnje da ova knjiga podjednako uzbuđuje sve osjetljive čitaoce, bez obzira
na starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta činjenica da su sva ta zbivanja bila stvarna i da
ništa od toga nije izmišljeno. Neopisiv je taj doživljaj, kada poslije pročitane knjige shvatiš da
si postao vrijedniji za saznanje o jednoj sudbini.

Priče ne karakteriziraju bogati i raznovrsni likovi, već razmišljanja dječaka koji odrasta u
tome dobu i u tome mjestu, u siromaštvu i gladi, ali ipak sretan, ipak pronalazeći razloge i
načine za igru i maštu. Radnja dela također je u drugom planu, jer je dječakov pogled na svet
dominantan u cijelom idejnom konceptu dela. Kako biste doznali više o svemu tome,
pročitajte ovu kratku knjižicu i uronite u djetinjstvo Andreasa i/ili Danila!

Vrsta djela: pripovijetke

Vrijeme radnje: oko Drugog svetskog rata

Mjesto vrijeme: selo u Srbiji

Tema djela: prikaz djetinjstva Andreasa Sama

Ideja djela: osvrt na rana razmišljanja i probleme Danila Kiša i razotkrivanje uzroka njegova
umjetničkog sazrijevanja

8
Kratak sadržaj

S jeseni, kada počnu vjetrovi

U jesen padaju listovi i plodovi kestena. Jedan dječak sakuplja kestene i stavlja ih u usta, te
pazi da se ne napikne na neku od vanjskih ljusaka kestena prepunih bodlji. Jedna djevojka
sjedi u sobi i miriši na ljubičice.

Ulica divljih kestenova

Odrasli Andreas Sam pita prolaznika zna li gdje se nalazi ulica divljih kestenova, ali dobiva
negativan odgovor. Priča prolazniku o školi koja se nalazila na uglu ulice, a u koju je on išao
kao dete. Kroz opise koje govori prolazniku prisjeća se da se ta ulica zvala Bemova ulica.
Kako i dalje ne dobiva pozitivan odgovor, jer prolaznik se ne sjeća tog naziva, Andreas
nastavlja pričati o kestenima. Prisjeća se da je u blizini bila i kasarna, kod koje je započinjala
tramvajska pruga. Isto tako, pored kestenova se nalazilo i sklonište u kojem se kao dječak
igrao.

Andreas Sam odluči pokucati na neka vrata i pitati da li se ova ulica prije rata zvala Bemova.
Gospođa koja je otvorila vrata na koja je Andreas pokucao dala mu je potvrdan odgovor, a on
se začudio gdje su nestali kesteni. Potom odlazi potražiti kuću u kojoj je prije živio. Prilazi
jednim vratima i zvoni, a ženu koja je otvarila vrata pita da li u toj kući živi Andreas Sam.
Prisjeća se kako je njegova kuća izgledala iznutra, a žena mu odgovara da tu živi profesor
Smerdel. Na mjestu kuće nalazi se dvorište, a pored njega nova trokatnica. Andreas priča što
se dogodilo u toj kući nekoliko mjeseci nakon što su oni otišli iz nje: otac se vratio po njihove
stvari, a kad je iznio poslijednji dio namještaja, kuća se urušila.

Igra

Čovjek je kroz ključanicu gledao kako se Andreas u sobi igra prodavača perja. Želio je
pozvati Mariju da joj pokaže da Andreasa liči na Maksa Ahašveroša, trgovca guščjim perjem,
jer ju time htio povrediti, ali se nije micao. Čekao je, promatrajući Andreasa. Andreas je bio
sam u hladnoj sobi i igrao se. Nije htio otići na toplo jer se tamo ne bi mogao tako igrati.
Držao je na ramenu jastuk i hodao po sobi od slike do slike i nudio im perje.

Čovjeku koji ga je gledao činilo se kao da gleda svog pokojnog oca, Maksa Ahašveroša.
Odjednom je čovjek pozvao Mariju i pokazao joj Andreasa, a kad je ona lagano otvorila vrata,
Andreas se trznuo. Ponudio je majci labudovo perje, a budući da je ona šutjela, dječak je

9
mislio da nešto nije dobro u toj igri. Ona je uzela jastuk i bacila ga na krevet, a čovjek,
Eduard, zajedljivo je upita da li je vidjela Maksa Ahašveroša.

Žena je djetetu poslije molitve pričala bajku o caru i Ciganki. Ciganka je bila najljepša u
carevini, a nakon što je caru rodila sina, on ju je dao ubiti kako se ne bi doznalo tko je djetetu
majka, jer bi time izgubio prijestolje. Dijete je stalno pitanjima prekidalo ženu, ali žena se nije
dala omesti. Mali carević je sličio ocu, te su ga odgajali najbolji učitelji carevine. Jednog
dana, car je zavirio u sobu da vidi spava li carević, ali ga je vidio kako se igra prosjaka pred
slikom svoje majke, što ga je izbezumilo. Pitao ga je što radi, a carević je na to odgovorio da
su mu druge igre dosadile, pa da se igra prosjaka.

Pogrom

Kako nije želio propustiti događaj u koji su bili umješani svi koje je znao iz ulice, Andreas se
pridružio gomili koja je jurila i koja ga je povukla sa sobom. Zbunjivalo ga je to što se tih
dana događalo i mislio je da će mu ovo pomoći da uhvati smisao svega. Gomila je hodala po
snijegu, potom se čuo udarac po staklu i lom dasaka vrata koja su popustila pod pritiskom.
Stajao je na trijemu magacina, bivajući i izgurivan iz mase i zahvaćen masom. Nakon što je
masa uspijela otvoriti vrata, ljudi su počeli krasti iz magacina, razbacujući mnogo stvari
uokolo. On je stajao postrance, a jedna žena, koja ga je vidjela, stavila mu je konzervu u ruku.
Dugo ju je stiskao, ne znajući da li da je baci ili odnese kući.

Priča od koje se crveni

Sam i Gal raspravljaju o zadatku koji su trebali napraviti i o tome da im se piški. On se budi i
shvaća da je sanjao te da mu je krevet mokar. Tiho budi majku i kaže joj da se pomokrio u
krevet, a ona, provjerivši plahte, počela je da se smješka. Majka se tiho ustaje i daje mu
odjeću da se presvuče za školu.

Serenada za Anu

Netko je pod prozorom svirao violinu i pjevao serenadu njegovoj sestri Ani. Ona se ustala iz
kreveta i došla do prozora sa zapaljenom šibicom u ruci. Majka joj je rekla da se šibica pali
kad se nekome drži podoknica. Andreas je uz pjesmu zaspao. Ujutro su u prozoru našli granu
jabuke i crvene ruže iz vrta učiteljice, gospođe Rigo.

Livada, u jesen

10
S Malog polja (ili Grofovog zapećka) Andreas je otišao cirkus. Ostali su tragovi gdje je
nekada bio šatorski jarbol. Svake godine u to doba, u jesen, na tu livadu dođe cirkus, čiji
tragovi do zime nestanu. No, dan-dva nakon odlaska, tragovi su jasno vidljivi: izgažena trava,
rupe od jarbola, otpatci koje su ljudi ostavili, smeće cirkuskih životinja… Izvan tog polja
trava je gusta i puna cvijeća, dok se ovdje trava tek tu i tamo ispravlja. Odjednom je
Andreasov otac izronio iz trave i došao do ruba polja, gledajući livadu. Pronašao je neki
komad papira, čitao ga i smijao se. Potom je ponovo ušao u visoke trave, sa svojim herbarijem
pod rukom.

Vjerenici

Jedno veče, Andreas je sjedio u kolima punima sjena, dok je njegov otac hodao za kolima.
Naišao je seljak i pozdravio njegovog oca te su oni kratko razgovarali. Potom je njegov otac
nastavio hodati za kolima, a Andreas se sakrio u sijeno. Čuo je kako otac i gospodin Herman
pričaju o njemu. Saznao je kako mu otac zna za “ono”, ono što je majka obećala da mu neće
reći. On je pokrio uši rukama jer ga je bilo sram onoga što mu otac prepričava prijatelju.

Andreas se bio igrao s drugom djecom skrivača u dvorištu gospodina Saboa, Julijinog oca.
Farkaš je brojao, a on i Julija krili su se u paru. Andreas je često išao k Juliji i njenim
roditeljima, jer je njegova majka plela džempere za gospođu Sabo i njene kćeri. On bi zato
često navraćao, a zimi bi navraćao i da nešto posudi za jelo. On i Julija ležali su tako na slami,
dok je iz dvorišta dopirao Farkašev glas i pričali su o pismu. Nakon još jednog kruga
skrivanja, čak su se i poljubili. Jedan put su se predugo zadržali na slami, Farkaš ih je
pronašao i rugao im se. Andreasa je to naljutilo i zato ga je ošamario, a Farkaš je otrčao žaliti
se Andreasovoj sestri Ani. Andreas se zato odlučio ne vratiti kući. Do mraka se krio na obali
rijeke, a potom je zahladilo. Naišla je Ana i rekla mu da se vrati kući. Potom je naišla i
njegova majka. Pitala je zašto se ne vraća kući, a on joj je ispričao što se dogodilo s Farkašem,
rekavši joj samo onoliko koliko je bilo potrebno, ne spominjući “ono” vezano uz Juliju.

Zamak osvjetljen suncem

Narandža, najljepša krava u selu, izgubila se dok ju je Andreas vodio na pašu. Andreas ju je
morao pronaći, jer mu gospodin Molnar ne bi oprostio gubitak najbolje krave koju ima. Zato
će reći Viragu da sa svojima potjera i krave gospodina Molnara te da mu kaže da Andreas
traži Narandžu koja se izgubila. Razmišljao je što će reći gospodinu Molnaru kad ju dovede
kući kasno, jer će ga gospodin Molnar ispitivati što on radi u šumi. Tad je zastao, jer mu se
učinilo da negdje u grmu puca granje. Čuo je čobanski rog i vidio da se hvata mrak, pa ubrzo

11
više neće moći vidjeti stazu. Pričao je Dingu, svom psu, što će napraviti ako uskoro ne nađu
Narandžu – zajedno će otići u svijet. Sjetio se knjige koju je čitao prošle jeseni i razmišljao
što bi bilo da naiđe i uhvati drumske razbojnike. Glasno je pričao, jer je u šumi šumilo, pa da
ga bude manje strah. Bio je siguran da je Virag već otjerao krave i da gospodinu Molnaru
upravo sada priča što se dogodilo, ali ne onako kako mu je Andreas rekao, nego kako mu
padne na pamet. Andreas se još nije dogovorio sa njim, pa je siguran da ga je opet izdao.
Andreas se zatim zapitao što bi bilo kad bi naišli na šumske vile koje bi ga začarale.
Odjednom se razdanilo. Došli su na rub šume i naišli na Viraga koji mu je rekao da su čobani
iz Bakše našli Narandžu.

Livada

Andreas je obalom rijeke, kraj livada, hodao prema Bakši. Išao je prema doktoru od kojeg je
trebao kupiti sumpor u šipkama, zbog šuge koja je pogodila njegovu porodicu. Doktor mu je
dao sumpor, ali nije uzeo novac, jer taj novac nije više ništa vrijedio.

Dok mu bištu kosu

Učiteljica je rekla Andreasu da ostane poslije nastave. Zamolila ga je da mu ponovo očisti

kokošinjac. Nakon što je očistio kokošinjac, Andreas se umio u vodi i vidi kokošje uši kako
plutaju na vodi. Nakon toga pokucao je na vrata učiteljičine kuće. Otvorio mu je Atila, sin
gospođe Rigo, njegove učiteljice. Ona mu je dala večeru u kuhinji, ali Andreas, iako je bio
jako gladan, nije mogao jede jer su ga svi promatrali. Kada je ustao da pođe kući, gospođa
Rigo mu je spremila ostatak hrane u vrećicu. Kad je došao kući, njegova majka i Ana
prebirale su mu po kosi i tražile uši, a on je tonuo u san.

Priča o gljivama

Na proplanku, na rubu Grofovske šume, stajali su Andreas, Ana i njegova majka. Čudili su se
hrpi gljiva koje su narasle poslije kiše. Prvo su ih samo promatrali, a potom su ih krenuli brati,
prvo pažljivo, kasnije užurbano i spremali ih u vreću iz koje su prije toga izbacili šišarke koje
su sakupljali za zimu. Pričali su o tim gljivama i o tome kako svatko ima svoje mjesto gdje
bere gljive, koje nikome ne kaziva. Radovali su se što će od tih gljiva skuhati obilno jelo i
napokon se najesti. Kad su se vraćali kući, naišli su na seljaka. On se začudio što će njima
toliki otrovni vrganji, savjetovao im je da ih bace u rijeku. Andreas, Ana i majka razočarano
su bacili gljive.

Mačke

12
Dječak je pronašao četiri slijepa mačeta, koje je netko odvojio od njihove majke. Utrčao je u
kuću, stavio mlijeka i kruha u limenku i probao ih dati mačićima da jedu. Iduće jutro, iako se
nadao da ih je usvojila neka mačka, našao ih je na rosi, kraj nedirnute limenke. Potom je tiho
uzeo kamen i pobio ih, a iduće veče i zakopao, ne rekavši ništa nikome.

Kruške

Seljak je s drveta otresao kruške, a jedan dječak bi ih prinjeo nosu, a potom ili zagrizao ili
bacio daleko od sebe. Tu scenu promatrala je gospođa Molnar, njegova gazdarica. Zaključila
je da se dječak ponaša kao pas i da će ga morati voditi u lov s psima.

Konji

Dječak je ležao na sanduku i promatrao oblake dima koji su se vukli po tavanici. Izlazili su iz
peći jer je vjetar jako puhao. Pod je mirisao na konjsku mokraću, jer su u ovoj kući nekada
živjeli konji. Pod je bio prekopan i nabijena je nova zemlja, ali i dalje je ostao miris konja.
Vani je padao snijeg.

Vojnik ih je pitao kako izdrže u tom dimu, a dječak mu je odgovorio da su navikli. Rekao mu
gdje da sjedne da mu bude toplije i da ga manje smeta dim. Vojnik se premjestio i krenuo
krpati sedlo. Došao je drugi vojnik i rekao da je Sultan pao, te su prvi vojnik i dječak izašli
van do štale. Vojnici su raspravljali o tome kako će idući dan major vikati na njih, jer ga ne
mogu uvjeriti da sijena više nema. Da major ne bi primjetio da su im konji na samrti od gladi,
odlučili su ih poduprijeti konje da izgledaju kao da normalno stoje.

Iduće jutro dječak je utrčao u štalu i gledao mrtve konje učvršćeni konopima kako ne bi pali
na zemlju. Potom su došli i vojnici i major. Major je, nakon što je pisar napravio zapisnik,
otišao, a vojnici su popustili konopce. Konji su pali, natovarili su ih na sanjke i odvukli na
konjsko groblje. Za njima je tapkao jedan tužan dječak i njegov pas.

Čovjek koji je dolazio izdaleka

Kroz selo su tri dana i tri noći bez prekida prolazili vojnici. Andreas ih je promatrao. Tek
nakon što je poslijednji vojnik prošao, dječak je izašao na ulicu. Na njoj se nije vidjelo da su
tuda prolazili vojnici, a dječaku je već bilo krivo što ih više nema. Potom je ugledao na dnu
sela još jedna kola. Vukle su ih mazge, toliko prekrivene prašinom da su sličile miševima.
Kako nikog drugog nije bilo na ulici, čovjek s kolima se njemu obratio na nekom jeziku koji
on nije razumio. Andreas ga je pitao dolazi li iz daleka, a čovjek je sišao sa kola i rekao mu da
on i žena dolaze izdaleka i da im se žuri. Zanima ga gdje mogu napojiti mazge, a on im je
13
rekao da mogu i u njegovom dvorištu. Dječak je otrčao u kuću to reći majci, a onda je donio u
kanti vode s bunara. Dok se čovjek umivao, Andreas ga je pitao je li negdje sreo njegovog
oca, koji je bio odveden prije dvije-tri godine. Čovjek mu je rekao da je sreo mnogo ljudi,
tako da je moguće da je sreo i njega. Kako je dječak nastavljao ispitivati, čovjek je pomislio
da je dječak neki šaljivdžija, te mu je rekao da je sreo čovjeka opisa njegova oca u Bukureštu.
Bio je to japanski ministar teške industrije.

Iz baršunastog albuma

Na šumu se spustio mrak. Majka je povukla Anu i Andreasa za ruku da požure kući, a vreću
sa šišarkama nosili su naizmjenice. Kad su došli blizu sela, vidjeli su svjetlo u kući njihovih
rođaka. U kući su zatekli strinu Rebeku, čiji izglednije ulijevao povjerenje, jer se potpuno
promijenila. Rekla im je da je njihov otac mrtav. Andreas je bio uvjeren da ona ne govori
istinu. Pričala je sa njima o tome što se događalo tamo gdje su ih odveli vojnici i kako je umro
njihov otac.

Od rođaka se vratio samo još stric Andrej, koji je sa sobom donio pjesme – tužne logorske
balade i naricaljke. Nekoliko dana poslije svojeg povratka, krenuo je prekopavati štalu tamo
gdje su bili smješteni vojnički konji i odatle je strina Rebeka izvukla svitak cica, išaranog
ružama, ali kojeg je uništila konjska mokraća. Strina Rebeka pokušala ga je sačuvati, ali nije
uspjela jer se raspadao. Ona i stric Andrej cijelu noć bacali su taj cic na smeće.

Pod utjecajem njihovog oca, majka je počela razmišljati da napravi stroj za pletenje, iako je i
ručno mogla raditi vješto, brzo i prekrasno, no imala je ideju kako bi mogla proširiti okrug
posla i vratiti im građansko dostojanstvo te ih maknuti s polja. Tu ideju brzo je napustila jer
nije mogla naći neke dijelove za mašinu, tako da je nastavila raditi s dvije igle. Tajna njene
vještine bila je u tome što nikad ništa nije ponavljala, već je svaki put mijenjala izgled onoga
što je radila. Seoske žene su, preko njenog primjera i same počele plesti, te su s vremenom
počele uspješno imitirati rad njegove majke. Zato se ona morala ponovo vratiti na polje jer je
s vremenom ostala bez narudžbi.

Obitelj Sam ulazi u vlak sa svojom smiješnom prtljagom. U njihovom povijesnom koferu sad
su se nalazili samo ostaci njegovog oca – njegovi dokumenti i fotografije, koje je Andreas iz
nekog razloga prokrijumčario bez majčinog znanja, kako lik njegovog oca ne bi ostao izbrisan
iz sjećanja. Uz te stvari, uzeo je i neke od svojih knjiga i udžbenika.

14
Među dokumentima njegovog djetinjstva nalazi se i jedna mala knjižica, koja je uz dvije
kopče u prevojima dobila još jednu kopču koju je on sam nadodao jer je otrgnuo jedan od
listova pa ih je njome ponovo učvrstio. To je njegova đačka knjižica, u kojoj se, među
ostalim, nalaze i Anine krivotvorine potpisa njegovih oca i majke. Pita se zašto su sa sobom
vukli te stvari, a ostavljali su mnogo vrednije stvari (poput singerice). Shvaća da su te stvari
njegovoj majci značile isto kao što su njemu značili oni papiri koje je ponio – to su uspomene
na njihovo djetinjstvo i njenu ljubav prema njima. Bila je grozna samo jedna činjenica: te su
stvari bile nastavak lutalačke povijesti njihove obitelji.

Dječak i pas

Pas koji govori

Pas se rodio početkom jeseni, u kući gospođe Kniper, seoske babice, koja se, zajedno sa
njegovom majkom, brinula o njemu. Majka ga je učila životu, a on se učio sa svojom braćom
i sestrama kroz igru. Jednog dana odvojili su ga od majke i dali gospodinu Berkiju, a on je tek
kasnije shvatio zašto se njegova majka, unatoč tuzi, nije tome opirala. To ga je spasilo.
Gospođa Kniper je ostale psiće (osim jednog kojeg je prodala lovcu) morala baciti u rijeku,
iako je voljela životinje. Bio je rat i život je bio težak. Njegova majka zbog toga je danima
patila, dok joj gospođa Kniper nije rekla gdje ih je bacila. Onda je otrčala do rijeke i našla ih u
plićaku. To veče se vratila i umrla.

Pas je ležao na verandi gospodina Berkija, razmišljajući o sudbini, dok se nije pojavio jedan
dječak, počeo ga milovati i razgovarati sa svojom sestrom o njemu. On nije imao interesantnu
povijesti, iako je živio u ratno vrijeme, ili, po svojem mišljenju, upravo zbog toga, jer rat ljude
čini nepovjerljivima. Vjeran pas u takvo vrijeme mnogo znači, jer mu se ljudi mogu povjeriti i
voljeti ga. Psu je tokom rata teško samo dok mu ne izrastu očnjaci, a nakon toga, zbog
pomora među stokom, on može dobro živjeti.

Jedno se jutro pojavio njegov gazda i pitao dječaka, Andreasa, da li mu se sviđa pas. Dječaku
je rekao da se pas zove Dingo i objasnio mu što to znači, a dječaku se to svidjelo. Pas i dječak
su se dobro slagali i sporazumjevali, a dječak je u sebi imao i nečeg psećeg. Postali su
prijatelji. Dingo je dječaka oslobodio straha od pasa, dok je dječak učio psa mnogim korisnim
vještinama, poput tjeranja krava i otkrivanja jazbina. Davao mu je ponekad i teške zadatke, jer
su redovito kovali planove o bijegu u svijet. U zadnje vrijeme Dingo je primjetio da je dječak
tužan i hladan prema njemu, te je shvatio o čemu je riječ – dječak zaista odlazi u svijet, ali bez
njega.

15
Pismo

Andreas je gospodinu Berkiju pisao pismo da ga pozdravi i da mu ispriča kako mu je teško

zbog Dinga. Plakao je zbog njega i ispričao mu pred polazak što je radio, jer je na polazak
zamalo zakasnio. Odveo je Dinga na obalu Kerke da se rastane sa njime. Vezao ga je uz vrbu,
jer je pas htio krenuti za njim. Pas ga je molio da ostane, jer neće naći boljeg prijatelja od
njega. Kad je dječak čuo da ga zovu, otrčao je pozdraviti se sa svima. Kad su krenuli, dječak
je plakao, poslijednji put gledajući selo, šumu… Ugledao je Dinga koji je dugo trčao za
njima, sve do Čestrega. Dječak je zamolio gospodina Berkija da mu piše o svemu, pa i o
Dingu. Molio je da pročita Dingu njegovo pismo i objasni mu da ga nije mogao povesti sa
sobom, ali ga nikad neće zaboraviti te da će o njemu napisati priču. Isto tako, zamolio je da za
novac koji je poslao, psu kupi dobru večeru.

U odgovoru je gospodin Berki napisao da je dan nakon što su otputovali, Dingo umro. Rekao
mu je kako im je svima bilo žao zbog toga. Vrtaio mu je novac i rekao da za njega kupi naliv-
pero te o tome sastavi nešto i to mu pošalje. Pismo će pokazati i gospođi Rigo. Poručio je i da
ga svi pozdravljaju.

Eolska harfa

U devetoj je godini pisac imao harfu. Sastojala se od električne drvene bandere i šest pari
žica. Da bi se čulo kako svira, bilo je potrebno nasloniti uho na banderu uz put. Njegova se
bandera nalazila uz Poštarski put, koji je postojao od rimskog doba, te je hvatala zvukove i iz
prošlosti. Bitno je biti sam dok se sluša.

Likovi: Andreas Sam, majka, sestra Ana, otac, Farkaš, Julija, vojnici, Dingo…

Analiza likova

Andreas Sam – glavni lik, dječak koji je odrastao u selu. Kroz njega pisac prikazuje svoje
uspomene na djetinjstvo. Znatiželjan je dječak koji lijepo piše, rado čita, te je najbolji đak u
svom razredu. Kasnije počinje službovati kod gospodina Molnara. Najbolji je prijatelj sa
svojim psom, Dingom, kojeg napušta kad njegova obitelj odlazi iz sela.

Dingo – pas, najbolji prijatelj Andreasa. Vjeran i pametan. Vlasnik mu je gospodin Berki, koji
mu i daje ime, a ono označava australskog divljeg pasa.

Ana – Andreasova sestra, koja mu se voli rugati. Starija je od njega.

16
Majka – Andreasova majka koja skrbi za njih otkako je njihov otac odveden. Vješta sa
rukama i iglom, plete prekrasne veste i druge stvari.

Gospodin Molnar – seljak kod kojeg Andreas radi, vrlo strog čovjek.

17