Andrić, Njegoš i Mustafa Busuladžić u svijetu Rusmira

Mahmutćehajića

Piše: Vuk Bačanović

Konačno mi je na red za čitanje došla knjiga “Andrićevstvo - protiv etike

sjećanja” Rusmira Mahmutćehajića koju je još 2015. izdao beogradski Clio. I
moram priznati da sam očekivao mnogo kompleksnije ideološko
zamješateljstvo, od onoga što ta knjiga zapravo jeste. Jedna prilično površna, a
zatim proširena propovijed, odnosno hutba. To jeste, kao da je turski protivnik
teorije evolucije i čudnovati mistik-šarlatan, Harun Jahja odlučio da se pozabavi
južnoslovenskom književnošću, prije svega Andrićem i Njegošem. I da se pri
tome služio parametrima promišljanja o istoriji čije je okvire, svojevremeno, u
ono jedva par članaka koje je ostavio iza sebe, uspostavio Mustafa Busuladžić i
intelektualni krug oko njega.

Za Mahmutćehajića je osnova Andrićevstva, odnosno političke i filozofske

poruke Andrićevog djela, afirmacija navodnog nacionalističkog rasističkog
stereotipa “O Turcima i našima”, prema kojem su bosanski muslimani kao
strano tijelo i otpadnici od “našosti”, svedeni na relikt osmanskog varvarizma,
koji je osuđen na različite oblike iskorijenjivanja.

Mahmutćehajićevo Andrićevstvo, utemeljeno na istriozofiji Petra II Petrovića

Njegoša, međutim, nije samo to. Ono je temeljni zločin protiv istorijskog
bosanstva, kao savršenog sklada i prožimanja abrahamskih religija, a koje je
prethodilo 19-vijekovnom srpskom nacionalizmu njegoševskog i andrićevskog
tipa u kojem su objedinjeni “vladar, sveštenik i pjesnik” i u čijem je “viđenju
Turaka kao vanjskih neprijatelja bili svi razlozi za njegovu političku vlast”.
Turkomržnji i bošnjakomržnji Andrića i njegovog, po Mahmutćehajiću,
duhovnog učitelja Njegoša - a za koju su, u dobroj mjeri “krivi” i sveti Sava i
Ivan Franjo Jukić - suprostavlja se savršena teološka i politička misao koju je
svijetu objavio “vijesnik Hval”, kako Mahmutćehajić “krsti” poslanika
Muhameda.

Dakako, nauka “vijesnika Hvala”, nije, u Mahmutćehajićevoj intrepretaciji

istorije ništa drugo do nastavak duhovnosti bosanskih krstjana, pripadnika
jeretičke Crkve bosanske, na koju se, potom, kalemi duhovnost i ukupnost
svjetonazora bosanskih muslimana. Zbog toga ni ime Hval za Muhameda nije
odabrano samo zbog jedne od moguće interpretacija prijevoda njegovog imena
na savremeni srpski jezik. Već, upravo, da bi se povezao sa krstjaninom
Hvalom, redovnikom bosanske crkve s početka 15. vijeka, koji je za hercega
Hrvoja Vukčića Hrvatinića napisao jedan od malobrojnih sačuvanih bosanskih
srednjovjekovnih i krstjanskih rukopisa.

Mahmutćehajić kritikuje Andrića jer je u svojoj doktorskoj disertaciji kritikovao

mistično manihejstvo, “dualizam i teozofiju” koje je Crkvi bosanskoj pripisao
Franjo Rački. I tu dolazimo do osnove zbrke koja nam se priređuje. U nauci
odavno kritikovana i, uglavnom odbačena, stajališta Račkoga o Crkvi
bosanskoj, a koje je Andrić kao nestručnjak za srednji vijek u svojoj ranoj fazi
istorijskog i političkog promišljanja nekritički preuzimao, postaje temeljem
odbrane od Andrića nečega što nije postojalo. Jer ni Račkom niti jednom
drugom istoričaru koji je bosanskim krstjanima pripisivao manihejstvo, nije bilo
ni na kraj pameti da njihova navodna dualistička heroortodoksna shvatanja na
bilo koji način poistovjeti sa islamskom, izrazito monoteističkom teologijom.
Pogotovo ne na način da je neka sinergija ovo dvoje predstavljala kontinuitet
bosanke duhovnosti i nekakvoga bosanskog društva.

Štoviše, Mahutćehajićevo političko etimologisanje imenom krstjanina Hvala

koji, nekako, treba postati jedno te isto kao i poslanik Muhamed, preskače jednu
ključnu činjenicu. A to je da zbornik ovoga bosanskog srednjovjekovnog
kaluđera u sebi ne sadrži nikakvu islamu blisku nauku, već rasprave Jevsevija
Cezarejskog, Doroteja Tirskog, Epifanija Kiparskog, Euthalija đakona i Pseudo-
Eustatija, dakle autore čija hrišćanska, štoviše vizantijska ortodoksija ne može
biti dovedena u pitanje i koja iz navedenih djela i proizlazi.

Dakle, Hval kojeg Mahmutćehajić želi poistovjetiti sa Muhamedom da bi njime

objavio rat Ivi Andriću i Petru II Petroviću Njegošu nije nikakakav simbol
borbe sa nacionalističkim i rasističkim konceptima 19. i 20. stoljeća, već
namjerno domišljanje u svrhu falsifikovanja istorije Bosne kakva ona zaista
jeste bila. Zanimljivo je da se upravo Mahmutćehajić koji bazu svoje
propovijedi gradi na antinaučnim fantazmagorijama, svoje neprijatelje kritikuje
kao one koji “uobličavaju svoje mitologije kao svoja shvatanja historije, predaje
i vjere drugih” i koji “usvojivši te mitologije kao zbiljna znanja o drugim, oni za
njih optužuju te svoje druge”.

A kakva su Mahmutćehajićeva “zbiljna znanja” o drugima? Daleko od toga da

se svaka ikada napisana i izrečena misao Ive Andrića može tek tako lako
odijeliti od animoziteta prema određenim aspektima bosanskog muslimanskog
društva. Ali ljudi su oduvijek bili animozitetna bića i različitih oblika
animoziteta nije lišena ni jedna njihova ideologija i religija, pa tako ni religija
“vjesnika Hvala”, koja svoje neistomišljenike također označava kao nevjernike,
odnosno nevjerne pse i/ili majmune. Što nije ništa čudno, niti isključivo
islamskim društvima svojstveno. Pa ni onaj čuveni odlomak Matije Mažuranića
koji zapisuje zanimljiv tretman “drugih” u osmanskom Sarajevu 1839-1840:

“Izvan Sarajevskoga polja, gdě Krstjani sami sebi kuće dělaju, Turci dobro
paze, da nebi tko načinio sebi malo bolju kuću, i ako tko načini, odmah ga těraju
na sud i pitaju: »Pak zar i ti, Krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si nekakav aga?
hajde u aps (pod zatvor), dokle neplatiš toliko i toliko stotinah grošah. A kuća
da mu se uzme, pak ju podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, Krstu
lipovi; ti sebi napravi košaru“)!”

Andrićevi neosporni mladalački animoziteti, prema tome, nisu bili animoziteti

naspram nekakve predvječne bosanske “svete zbilje”, kako joj voli tepati
Mahmutćehajić, već animoziteti unutar jednog vrlo animozetskog društva. To
jest, "turci i naši" nisu nikakav rasistički koncept, već logičan slijed u društvu u
kojem postoje "turci i vlasi". Koje ga nisu činile specifično neljudskim, kako ga
je to, istina, znao književno prikazivati Petar II Petrović Njegoš. Mahmutćehajić
ima pravo kada uviđa jaz između onoga što bi Njegoš kao pravoslavni vladika
trebao propovijedati i onoga što jeste govorio i pisao. A to je jaz između
jedinstvenosti i skrušenosti čovječanstva pred Hristom i paganstvom protikanih
epova o Evropljanima i Azijatima, Kosovu koje se vječno ponavlja, kao i
poistovjećenja Islama sa nečim isključivo azijatskim i tuđim, “krvi koju je jedno
mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala”, o čemu je 1930. pisao i u Mostaru
tribine držao, humanist i veliki erudita Hasan Rebac.

Međutim, Rusmir Mahmutćehajić nije Hasan Rebac, koji je kosovskoj

mitologiji suprostavljao istorijske činjenice i pravilno kritikovao zlosretni
pravoslavni šovinizam, kao i njegove dugoročne posljedice u srpskom društvu.
Već neko ko nastoji stvoriti njoj suprotan, tobože humanistički i abrahamskom
duhovnošću protkani mit. A koji ima sasvim drugačije korijene od tobožnjeg
kalemljenja “vijesnika Hvala” na “krstjanina Hvala”.

Ono što nam Mahmutćehajić nudi kao alternativu nisu samo, kroz islamsko sito
prosijane ideje starijih i mlađih antimodernističkih mislilaca kao što su Juijus
Evola i Roberto Calasso, već nepatvorena istoriozofija hrvatskog intelektualca
Mustafe Busuladžića, koji je vrlo slično Mahmutćehajiću promišljao “da postoje
duboke psihološke razlike između čovjeka balkansko-bizantijske orientacije, i
čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu islama bilo na Istoku bilo na
Zapadu”, jer je “potonji tip čovjeka bio uviek nosilac viših kulturnih i
ćudorednih vrednota, koje su stvarale atmosferu međuvjerske podnošljivosti.”

Zanimljivo je da Busuladžićevi “nositelji animalnosti”, kako označava Srbe,

vrlo istovjetni Mahmutćehajićevim pojednostavljenim nosiocima “nacijske
politike u njenom stalnom estetiziranju priče koju nacijska politika potčinjava
sebi u pothvatu stalnog nastajanja iz zaboravljenog uništavanja u negativnoj
teologiji domišljenog nacionalnog boga”. Baš kao i za Busuladžića,
Mahmutćehajićeva sloboda i tolerancija se ne sastoji u prihvatanju liberalnog
društva, koje prezire i često banalno poistovjećuje sa rasizmom, već prihvaćanja
mita o savršenosti osmanske tolerancije, a koja podrazumijeva prihvatanje do
onog trenutka kada se ona suprotnim mišljenjem ili načinom života nađe
uvrijeđenom ili sputanom.

Drugim riječima, svako ko ne prihvata toleranciju na Busuladžićevskom

principu “tolerantan sam, pa ti je bolje da se ponašaš kako ja hoću da ne bih
postao netolerantan”, može biti vrlo lako biti proglašen rušiteljem savršenog
sistema “vjesnika Hvala”, odnosno “nositeljem animalnosti”. A ako ćemo već o
“animalnosti” možda bi upravo njeno pravo tumačenje dalo one odgovore o
problematici bošnjačko-srpskih odnosa koju nam Mahmutćehajić, namjerno
samoizgubljen u lavirintima pseudoistorijskih domišljanja ne može dati
odgovor.

Naša zajednička “animalnost” ne potiče iz ovog ili onog svjetonazora ili

koncepta, već od društva neslobode na koji su se oni istinski kalemili. Drugim
riječima, većina našega naroda nije primila hrišćanstvo ili islam, već različite
tiranske imperijalne koncepte obojene ovim ili onim vjerovanjem, a koji su
uvijek bili više kulturološko-animozitetski kodovi fragmentiranih i neslobodnih
mikro društava, nego vjerska ubjeđenja, odnosno shvatanja ove ili one teologije.
U tom smislu, djela-propovijedi poput Mahmutćehajićevog, ma kako se
predstavljala kao dobronamjerna, ne doprinose izgradnji društva slobode u
kojem pravo na bilo kakav religijski animozitet jeste izjednačeno sa pravom na
bilo kakvu religioznost. Mahmutćehajićeva knjiga ne brani realnu i politički
moguću BiH, već, je očigledno onemogućuje svodeći je na pseudoistorijski
metafizički koncept, kreirajući na banalan i istinski rasistički način njegove
zločince i dušmane. U koje se ubraja i sam sveti Sava. Samo naivni mogu
misliti da je to urađeno nenamjerno.