KANDID

Voltaire
 O piscu
Voltaire ili pravim imenom François Marie Arouet (Pariz, 21. studenog
1694. - Pariz, 30. svibnja 1778.), francuski književnik, povjesničar i filozof.
Središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj.Pripadnik francuskog kruga
enciklopedista, uz Diderota, D'Alemberta i dr. Ugled vodećeg duhovnog
autoriteta prosvjetiteljske Europe stekao je već za života. Kao filozof je
primarno popularizator filozofske misli i kritičar vjerskog fanatizma; u
filozofiji spoznaje razvija postulate engleskog empirizma, a bitniji
doprinos daje filozofiji povijesti.Njegov popularni roman Candide, pisan
u sarkastičnom i parodijskom tonu, kritika je Leibnizove filozofije
optimizma.
Djetinjstvo i književni uspjeh
Rođen u bogatoj pariškoj obitelji kao četvrto od petero djece.Pohađao je
uglednu jezuitsku gimnaziju Lycée Louis-le-Grand. Počeo je studirati
pravo, ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac epigrama,
duhovit kozer i satiričar, zarana je ušao u mondene pariške salone. U
tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano
razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i skeptički pogled
na svijet. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog bačen je u tamnice
Bastilje, gdje je proveo 11 mjeseci.U tamnici piše tragediju Oedipe, a već
prva njezina izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu
govorilo kao nasljedniku francuskih književnika Corneillea i Racinea. U
periodu od 1717. - 1726. godine u Parizu doživljava velike književne
uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik
Francuske, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom(koji je naredio svojim
lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku.
Engleska faza (1726.-1729.)
Godine 1726. odlazi u Englesku gdje se upoznaje s filozofskim idejama
Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburyja. U Engleskoj se posebno
oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i
učenjaci. Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i
mnogi drugi obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko
poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od bijedne milostinje koju su
primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod
policijskom prismotrom. U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo
"Lettres sur les Anglois" koje je pariški sud proglasio skandaloznom
knjigom koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s religijom i s
uvažavanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena. U Engleskoj
objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena
francuskog kralja Henrika IV., a koji je istodobno spjev protiv religijskog
fanatizma.
Filozofsko formiranje, Cirey
U Pariz se vraća 1729., bez prihoda i sa zabranom ulaska na kraljevski
dvor u Versaillesu. Boravak u Engleskoj potaknuo je Voltaireovu
transformaciju kao pisca i mislioca, te su neki ustvrdili kako je "otišao iz
Francuske kao pjesnik, a vratio se u nju kao mudrac".[8] Godine 1733.
piše duhovito-frivolni ep o Ivani Orleanskoj - La Pucelle, pun malih
erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje.
Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u
Parizu mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje
prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu
je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi
povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la
philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme),
piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje
se i s Fridrikom Velikim. Godine 1744. vraća se opet u Pariz gdje je
imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom Luja XV.. Obasipan
milostima dvora i kurtizana piše libreto za operu La princesse de Navarre,
koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova
najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom.
Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u
nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice
markize de Pomapadour. Njoj su spletkaroši prepričali neke Voltaireove
šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza.

Boravak u Pruskoj
Na poziv pruskog kralja Fridrika Velikog odlazi u Potsdam, u dvorac
Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susreće svoje zemljake,
prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog
savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s
kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito
razgovarao i koji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je
međutim ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio
zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim
njemačkim gostoprimstvom, napušta Potsdam 1753.

Ferney (1758.-1778.)
Po odlasku iz Pruske, ne vraća se u Pariz već neko vrijeme boravi u
Ženevi. Nakon toga kupuje dvorac u francuskom gradiću Ferney, gdje se i
trajno smiruje 1758. Do tog vremena i neposredno nakon toga nastali su
njegovi romani Zadig (1747.), Microméga (1752.) i Candide (1759.). U
tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma
Crkve i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne
rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop
Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja i sl.

Povratak u Pariz i smrt (1778.)

Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i
aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije
Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem.
Tri mjeseca kasnije, 30. svibnja, umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi
se izbjegle demonstracije, a 1791. godine revolucionari njegovo tijelo
prenose u Panthéon.
Voltaire se cinično rugao čitavoj Europi, nadmoćnim kraljevima,
svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih
mogućih svjetova (teorija Gottfrieda Leibniza), nadriliječnicima s
titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i
bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič
Uništite bestidnicu! (Écrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim
stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su
Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti.
Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i
djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na
dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se
posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s
enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma.
Djela
Candide (1759.)
Essay on Epic Poetry
Essai sur les moeurs et l"esprit des nations (1754. - 1758.)
Micromegas
Oedipe
Filozofski rječnik (1764.)
Treatise on Toleration
Zadig
Philosophie de l"histoire

 Voltairova ironija koja prerasta u sarkazam;primjeri

Ime junaka iz naslova-Candide[candide,franc.=iskren,otvoren,čist]
upućuje na njegove osobine,a „optimizam“ upućuje na cjelokupnu
ironiju djela,jer, kako sam Candide pred kraj kaže „to je kad netko
strastveno tvrdi da je sve dobro, iako mu ide zlo“.Candide se određuje
kao filozofski roman,a Voltaire se u njemu ruga optimizmu kao
određenom pogledu na svijet smatrajući to besmislicom.Pomoću snažne
ironije Voltaire se obračunava s onovremenom idealističkom filozofijom
koja se udaljavala od stvarnosti i gradila zamišljene idealne sisteme,
prema kojima se svijet zasniva na harmoniji suprotnosti i na jednoj višoj
pravdi.
Uz mnoštvo događaja,zanimljive su i kritičke i duhovite rasprave koje
nalazimo u ovom romanu,a tiču se tadašnjih aktuelnih tema o književnim
vrijednostima, etičkim pitanjima, vjerskom dogmatizmu, gluposti,
politiciitd. Ironija obuhvata sve ove rasprave, niko nije pošteđen,a
ozbiljna životna pitanja su obrađena kroz neku vrstu humora.
Candide je zapravo u cjelosti zahvaćen ironičnim kazivanjem, a sve u
svrhu ismijavanja tadašnjeg ispraznog filozofiranja, čitavoga jednog vala
naprasnih mislilaca, koje Voltaire smatra običnim besposličarima.
Čitajući ovaj roman i istovremeno imajući na umu njegovu misao vodilju
o važnosti rada za čovjekov život i egzistenciju, jasno je uočljiv i gotovo
nametljiv Voltaireov stav o ljudima te sorte.Na samom početku, Voltaire
pominje izraz “metafiziko-teologo-kosmolonigologija“ kojim zapravo
izruguje termine tadašnjih metafizičara, ali i čitavo učenje metafizičara
Leibniza, kao i njegovog učenika Christiana Wolfa. Može se reći da je
Candide kao cjelina uperen protiv Leibniza, koji je zastupao mišljenje da
sve sile na svijetu djeluju spontano,a da među njima postoji
„pretpostavljena harmonija“ koja ih sve vodi k istom cilju. Iz toga je
došao do radikalnog optimizma; on misli da je sve dobro, iako niko ne
može osporiti da postoji i zlo, tj. „sve je najbolje što je moguće na
najboljem od mogućih svjetova“; zlo je samo granica dobra, gdje je bog
prisiljen da se zaustavi u stvaranju, jer kad bi stvarao biće apsolutno
dobro, morao bi stvoriti samoga sebe. Svijet je dakle savršen u
granicama onoga što je stvoreno, a sve što je stvoreno mora biti
nesavršeno. Za razliku od Rousseaua i Hugoa koji su branili to stajalište,
Voltarie ga je oštro kritikovao i bespoštedno ismijavao. Nedvojbeno
pokazuje svoje stajalište i uvođenjem lika cjenjenoga derviša filozofa,
kojeg u jednom trenutku posjećuju Candide i Pangloss želeći s njim
razgovarati o „posljedicama i uzrocima“, „o najboljem od svihsvjetova“ i
slično, no on im zalupi vrata pred nosom odbijajući da se bavi
koještarijama. Voltaire na satiričan način ismijava i neke od svojih
najljućih kritičara, jednoga od njih čak i naziva debelom svinjom i
potpuno neočekivno ubacuje duhovite opaske na njihov račun.
Nephodno je napomenuti da kritike upućene crkvi izviruju iz svakog
retka ovoga djela. Pisac je, vidljivo izazvan silnim religijskim dogmama i
besmislenim manipulatorskim običajima inkvizicije koje su svakodnevno
nametane običnom čovjeku, najveću količinu gnjeva upravo
„istresao“ na savijest crkvi i njenim namjesnicima, jezuitima, papama, te
vođama inkvizicije i učinio je to direktno i bez ustručavanja: „-Šta? Zar vi
nemate redovnika koji poučavaju, koji se prepiru, koji vladaju, te
spletkare i spaljuju ljude koji nisu njihova mišljenja?“[ Voltaire, Candide,
str. 155]
 Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa
Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i
mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu
se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku
"podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih
mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog
optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska
netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je
Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u
najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti
koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti
smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati
svoj vrt.

 Jedna od poenti knjige (prema mnogim kritičarima i osnovna) jeste

da optimista ne poznaje svet. Kako bi nju podvukao, Volter kao
Kandidovog saputnika uvodi lik Martina, „najnesrećnijeg čoveka u
Surinamu“, koji Kandidu pomaže da se odrekne optimizma. To lako
biva ostvareno jer Kandidov optimizam od samog početka nije bio
filozofija stečena iskustvom, već spoljašnji okvir nametnut od strane
neiskusnog učitelja. S druge strane, pesimizam novog mentora
Martina zasnovan je takođe na neiskustvu, tj. na nedostatku lepih
iskustava. Ključ za razumevanje Martinove filozofije jeste u odrednici
„još“ – Još nisam našao grad koji ne želi propast kom susednom
gradu, ni porodicu koja ne želi da iskopa grob drugoj kojoj porodici.

Dužd ima svoje brige i nevolje, gondolijer svoje. Istina, kad se sve uzme u
obzir, bolja je sudbina jednog gondolijera nego jednog dužda. Ali nalazim
da je razlika tako neznatna da se ne vredi ni zadržavati na njoj.
Pesimista oličen u Martinu jeste u pravu, ali samo zato što za primer
uzima jednu stranu jednog isečka stvarnosti.
Naravno, Volter ne bi bio dražesno arogantni Francuz kakvog iz istorije
poznajemo kada se ne bi napisao u najupečatljivijem junaku: plemiću
Prokuranteu, čiji stav o „Ilijadi“ ne bi bio prihvaćen ni na današnjim
časovima književnosti – Nekad su me ubedili te sam poverovao da
nalazim uživanja kad je čitam.
 Kandid, vaspitan tako da ni o čemu nema svoje mišljenje,
priklanja se Prokuranteovom cinizmu, a u njegovom izrazu divljenja (Ah,
kakav je nadmoćni duh ovaj Prokurante! Kakav veliki um! Ništa mu se ne
sviđa.) nalazimo onoliko autoironije koliko nade ima u ideji da bi Volter
mogao da preobrati sve Kandide svog doba.
Rešenje, kako nam se otkriva u Zaključku, nije ni u pesimizmu ni u
optimizmu, a ni u ciničnom frktanju na oba, nego u odricanju od
filozofiranja u korist prakse.
 ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se
nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
 Ironično pričanje o inkvizitorima te njihovim poduzimanjima
“mudre glave zemlje nisu mogli smisliti efikasnija sredstva kako bi
sačuvali castvo od totalnih razaranja nego da zabave ljude pomoću
vjerskog čina,pa je Univerzitet Koimbra odlučio da bi trebalo nekoliko
ljudi spaliti na lagahnoj vatri uz veliku ceremoniju;to bi bilo najsigurnije
sredstvo da spriječe nove zemljotrese”
 Voltaire je bio izrazito dobar satiričar i njemu je ovaj roman posluži
da da bi s više slobode izrazio svoje ideje, koje bi se u eseju pokazale
kao prevratničke i mogle bi da uvrede čitaoce.
 Volterov roman je satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibniza,
po kojoj je svijet u kojem živimo najbolji od svih mogućih svjetova. U
romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Volter svom
junaku pružio toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od
svih mogućih svjetova" zvuči groteskno. Osim optimizma, na udaru
Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje,
ljudska glupost i dr.
 Kao što je rečeno kritikuje kroz svoju ironiju i sva ta carstva čiji su
nadređeni živjeli u basnoslovnom bogatstvu,a narod je bio I više
nego potlačen; 47 str.
 95 str.,imena su izvedena od prelijepih cvjetova,a sudbine Paquette I
Girofleea nisu nimalo prelijepe
 “Skriveni jadi još su bolniji nego bede koje se iznose na javnost.”
“Nema posledica bez uzroka.”
Ovo se posebno odnosi na Lajbnicovu teoriju pretočenu u lik učitelja
Panglosa čiji stavovi o najboljem mogućem svetu ,svetu optimizma,
oblikuju glavnog junaka Kandida da, baš kao što mu i samo ime
govori,naivno veruje u dobrotu i vrline kao aksiom sveta u kom postoji.
 Odraz brutalne realnosti najpunije je prikazan kroz misli filosofa
Martina koji je u priču uveden kako bi naglasio razlike, opovrgnuo
ovo idealističko verovanje Panglosa i stvorio ravnotežu koja vodi ka
pravoj istini o životu: ne postoji ni čisto dobro ni čisto zlo; svet je,baš
kao i svi mi, satkan od kontrasta kao svoje srži.Živeti sa svešću o
postojanju i dobra i zla, jedini je ispravan način sagledavanja života.
 To vidimo najbolje na 6 str. Realističke misli Martina,naravno kroz
Voltairovu ironiju protiv optimizma.

 Objasniti naslov djela,književnu vrstu,i uzore

Candide ili optimizam (Candide ou l optimisme)je kratki roman,koji se
smatra vrhunskim dostignućem svjetske književnosti.Nakon naslova
naveden je izmišljeni podatak da ga je „preveo s njemačkog gospodin
doktor Ralph“.Ime junaka iz
naslova-Candide(candide,franc.=iskren,otvoren,čist) upućuje na njegove
osobine,a „optimizam“ upućuje na cjelokupnu ironiju djela,jer, kako sam
Candide pred kraj kaže „to je kad netko strastveno tvrdi da je sve dobro,
iako mu ide zlo“.
 Putovao je mnogo, većinom da bi izbjegao hapšenja, ali svo to
iskustvo uključujući i ta putovanja od prenosi u svom djelu Candide.
Candide – nastalo od latinske riječi Candidus što znači naivko, čist.
„To je personifikovano svojstvo naivnog optimizma koji se suočava s
brutalnom stvarnošću“1

1
http://pogledkrozreci.blogspot.com/2011/04/kandid-volter.html
 Već iz samog naslova se vidi da je Kandid ustvari forma satire naravi.
Taj književno-filozofski roman donosi nam uzbudljiv, sarkastičan,
ironičan i duhovit presjek realnosti XVIII vijeka. U Candidu je Voltaire
naglasio sve suprotnosti i nepravde tadašnjeg društva i vlasti. Sve to
je uticalo na održavanje postojećeg stanja svijesti.

 Filozofski roman
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej
ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On
je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako
ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj
vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je
svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će
čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se
filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje.
Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato,
da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao
prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti
prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i
lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju.
Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje
razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom
da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija,
pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći
se nevjerojatnim.
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše
pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj
karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad
bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam
njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio
neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja
Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i
pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan
od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike),
neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako,
unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od
svih mogućih svjetova".
 filozofski roman
- vjera u razum, toleranciju i liberalizam
- parodiranje optimizma (Leibniz i Rousseau)
uzor > Engleska (građanske slobode)
 Uzori
Smatra se da je Volter „Kandida“ pisao u svojoj najpesimističnijoj fazi.
Međutim, centralna poglavlja ismevaju obe filozofije – i optimizam i
pesimizam – kao greške u obrazovanju/ vaspitanju i posledice
nedostatka raznovrsnog iskustva.

Što se stila tiče, ukratko, u Volteru ima malo Aristofana

Kada je neko zaljubljen, ljubomoran i išiban od inkvizicije, taj ne zna više
za sebe.
Los Padres imaju tamo sve, stanovnici ništa. To je pravi uzor razuma i
pravde.
i mnogo Rablea. (Malo previše Rablea za moj želudac, tako da bih te
citate izostavila – u suludoj nadi da će ih vreme i tvitovi o cveću zatrpati.)
Najefektniji su, razume se, nagoveštaji, poput
Vi se sećate, dragi Kandide, da sam ja bio vrlo lep čovek; tada postadoh
još lepši i zato prečasni otac Krust, iguman tog doma, oseti prema meni
najnežnije prijateljstvo.
koji nam pred očima uobličavaju preteču Markesovog perverznog
osmejka.
 Uvođenjem sumnje u središte svoje filozofije Voltaire se je približio
učenjima u ovom feljtonu već ranije predstavljenog Renea
Descartesa koji, podsjećamo, zaključuje kako u sve treba sumnjati
osim u vlastito postojanje
 Voltaire se također slaže s Johnom Lockeom da ne postoje urođene
ideje te da sveukupna naša spoznaja ovisi isključivo o našem
iskustvu.
 Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj
roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko
vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu
 i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40
izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter
jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.
 "Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja,
koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao:
"Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije
moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u
najboljem od mogućih svjetova. Volter će staviti tu misao u usta
Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova
naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju,
ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku,
Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim
će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći,
svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a
crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj
zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je
Volterova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je
loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna
čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A.
Maurois)

 Voltairova životna filozofija

Pravo ime odbacuje 1718. te se počinje služiti pseudonimom Voltaire.
Najvjerojatniji razlog tome su neke negativne anotacije koje nosi njegovo
prezime. Autor je poznate teze: – Kad Bog ne bi postojao, trebalo bi ga
izmisliti!

Bio je jedan od najskandaloznijih književnika i kritičara svojeg vremena.

Zabilježene su brojne dosjetke kojima je kritizirao baš sve – od kraljeva
pa do crkvenjaka. Bio je deist te je smatrao da su Bog i religija potrebni,
ali ne i Crkva. Njegov poklik: – Uništite bestidnicu! – odjeknuo je čitavim
stoljećem. Živeći u konstantom paradoksu, Voltaire je čitav život proveo
na dvorovima plemića i moćnika. Kupovao je brojne posjede, ali je bio
radikalan protivnik materijalizma…
Ovaj veliki filozof, podrijetlom iz pariške obitelji srednje klase, živio je u
18. stoljeću, u doba prosvjetiteljstva. Bilo je to razdoblje cvjetanja
intelektualne radoznalosti, kada su ljudi neprestano postavljali pitanja o
sebi samima i o svijetu u kojem žive. U pitanje su počeli dovoditi ne
samo sitnice koje nas svakodnevno okružuju već i politiku vlasti te
učenja Crkve. Za razliku od svojih predaka koji su uglavnom
bespogovorno bili spremni prihvatiti crkveno učenje koje nam
predstavlja svoju istinu o svijetu oko nas, sada je nastupio trenutak kada
su znanstvenici i filozofi počeli otvoreno govoriti o svojim vlastitim,
različitim poimanjima istine. U vrtlogu svih ovih revolucionarnih zbivanja
našao se i Voltaire koji je na sve to jednostavno odgovorio: biti u bilo što
siguran je apsurdno!

Za početak, on kaže kako postoje samo neke matematičke i logičke istine

no sve ostalo čemu smo kao ljudska vrsta svjedočili kroz povijest kad-tad
je bilo porečeno, stoga se na to ne možemo sigurno osloniti. Na primjer,
danas znamo da munja nastaje pražnjenjem atmosferskog elektriciteta
do kojeg dolazi kad određeno područje atmosfere postane električki
nabijeno te da tada dolazi do zvučnog praska kojeg nazivamo grom. U
neka davna vremena ljudi nisu toliko dobro poznavali fiziku i vjerovali su
da je grmljavina odraz Božje ljutnje. Jednako tako, promijenile su se i
neke etičke vrijednosti pa je tako nekada bilo prihvatljivo držati robove i
ženama negirati pravo glasa dok danas više nije tako.

 Voltaire se također slaže s Johnom Lockeom da ne postoje urođene

ideje te da sveukupna naša spoznaja ovisi isključivo o našem
iskustvu.Međutim, njegovu tvrdnju da je biti u bilo što siguran
apsurdno treba shvatiti oprezno. On nam time ne želi reći da stvarna,
apsolutna istina ne postoji već samo da je mi kao ljudi nismo u stanju
dokučiti. Zbog toga smatra da je jedino logično što možemo učiniti –
sumnjati.
 Uvođenjem sumnje u središte svoje filozofije Voltaire se je približio
učenjima u ovom feljtonu već ranije predstavljenog Renea
Descartesa koji, podsjećamo, zaključuje kako u sve treba sumnjati
osim u vlastito postojanje.No ako u sve sumnjamo tada ćemo
zapravo upasti u beskonačnu petlju. Neprestano ćemo se
međusobno propitivati i svađati te nikada nećemo doći do nikakvih
odgovora.
 Voltairovo rješenje glasi: znanost. Potrebno je razviti sustavan, a ne
stihijski, znanstveni pristup kojeg ćemo se dosljedno držati, i na taj
način možemo barem privremeno doći do zajedničkih zaključaka.
Ono za što se Voltaire zapravo zalaže jest pomno razrađena i dobro
ustoličena znanstvena metoda.
 Izlažući svoje ideje Voltaire je više puta rekao kako je svjestan
činjenice da sumnja nije uvijek ugodan i da je biti uljuljkan u osjećaj
sigurnosti puno ugodnije. Međutim, on nas uči da se ne smijemo
prepustiti toj ugodi i da moramo neprestano propitivati ne samo
sebe već i one oko nas, posebno vlast. Ne smijemo postati zaludjela
rulja koja slijepo slijedi ono što joj kažu autoriteti već trebamo
iskazivati sumnju u njih. Da bi to mogli nužno je ostvariti pravo na
slobodu govora. Samo čovjek kojem je dozvoljeno otvoreno sumnjati
slobodan je čovjek.
 Voltaireova opća filozofija bila je ona koja promiče razlog iznad
tradicije ili praznovjerja. Poput Thomas Jeffersona i Ben Franklina,
Voltaire je bio deist; Vjerovao je u višu moć, ali kritizirao je
tradicionalne vjerske prakse(obilježja deizma vidimo kroz starčeve
riječi na 62 str)
 Poticao je napredak u znanosti i umjetnosti te je koristio književnu i
kulturnu ulogu u pokušaju društvene reforme, promicanja pravednih
suđenja, slobode izražavanja i slobode vjeroispovijesti. U konačnici,
Voltaire je tvrdio za prosvijetljene monarhije nad demokracijom, ali
njegovi filozofski doprinosi snažno su utjecali na čelnike američkih i
francuskih revolucija krajem 18. stoljeća.
 Primjer te savršene države, Voltaire nam daje državu El Dorado,
odnosno svoju Utopiju, ali ta država nam može poslužiti kao
afirmacija Leibnizove teorije. El Dorado predstavlja državu zasnovanu
na deističkoj religiji. Zemlja u kojoj su svi jednaki, nema vjerskih
obilježja, kao ni crkvi ni sveštenika. Drugim riječima to je “Zlatna
zemlja”, koja daje bezgranični potencijal ljudskog duha. Volter ovom
državom naglašava koliko je naš svijet zapravo distopija.
„Sve što je čuo obradova Candide-a i on pomisli kako je ovo nešto sasvim
drugo u odnosu na Vestfaliju i baronov zamak. Da je dobri Panglos bio u
El Doradu, nikad o zamku Thunder-ten-Tronck ne bi rekao da je najljepši
na svijetu. Zaista je potrebno putovati.“2
 Voltaire drži da se čovjek, ako već ne živ i u najboljem od svih
mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom
radu kako bi taj svijet unaprijedio. Iako biva suočen sa ratom,
nemaštinom, zamorom, elementarnim nepogodama, nekoliko puta
jedva izbjegavši smrt, Candid, do pred sam kraj romana, ostaje
neizlječivi optimista vjeran Panglosovom učenju. Svaku misao
Voltaire je izrazio kroz Panglosovo učenje i učenje ostalih učenjaka
koje je Candid sreo na svom putovanju.
 Voltairov najveći krivac je Crkvu. U ovom djelu on je predstavlja kao
jednu od najiskvarenijih, najkorumpiranijih, najagresivnijih i
najnasilijih institucija na Zemlji. Kritiku Crkvenih institucija i
sveštenstva Volter naglašava kroz likove, protestantskog pastora i lik
jednog anabaptiste. Sve uključene u Crkvu pisac opisuje kao
licemjere koji ne postupaju u skladu s vjerom koju propovjedaju.
Takvog crkvenog velikodostojnika, najbolje pokazuje kroz lik velikog
inkvizitora, koji, unatoč dužnosti koja mu nalaže da lično predstavlja
primjer krišćanskih vrlina, počinjava težak grijeh.
 Smatra se da je Candide, iako nosi naziv Optimizam,
najreprezentativnije djelo Voltairove „pesimističke faze“. Slažem se
sa Voltairovim mišljenjem, odnosno da ovaj svijet nije najbolji, ali isto
tako mislim da kroz ovu knjigu on pokazuje da postoji tračak nade da
čovjek može preći preko iskvarenosti, patnje i nevolja. Roman
Candide dokazuje da ništa nije crno kako se čini, svi smo sposobni da
vodimo odgovoran i produktivan život.
 Voltaire smatra da čovjek treba da se oslobodi teorija i posveti
konkretnom radu kako bi se svijet unaprijedio. Smisao čovjekovog
postojanja je samo u tome da „obrađuje svoj vrt“, kako je Candide
rekao, da se nosi sa svakodnevnim životnim problemima.
„“Ja znam“, prekide ga Candie, „da mi moramo obrađivati svoj vrt!.“
„Potpuno ste u pravi“, odgovori Panglos,“jer kad je čovjek doveden u

2
VOLTAIRE, Candide, BH Most (2004), Sarajevo, strana 63.
rajski vrt, doveden je da radi, a to je samo po sebi dokaz da nije stvoren
da se odmara.““3
 Na kraju, Candid se ipak iskupljuje za sve grijehe koje je napravio jer
je vjerovao iluzijama i dobroti ovog svijeta. A to ubedljivo pokazuje
da je Volterov Kandid u svojoj suštini humanističko delo i da
Volterova kritika ljudskih poroka i slabosti ipak na kraju teži idealu
čovečnosti. 4

 Ne može se reći da autoru nedostaje saznanja o zlu u ljudskoj historiji,

ali se može reć da to njemu nije bilo drago, ni najmanje. To vidimo
kroz cijelo djelo Candide. Stvara svoju sliku svijeta, koja je na neki
način poboljšana od one koju je on proživljavao. Pomogao je ljudima
da shvati šta ih sve čeka u životu i na šta moraju biti spremni. Život
nikad nije bajan, kao što nije bio ni Voltairov. Život nikoga ne mazi ali
mnogi ljudi nisu spremni na to, Candid je roman koji priprema
čitaoce da se suoče u kakvom svijetu žive. Glavno pitanje u romanu
je ustvari: „Zašto postoji zlo?“. Međutim, na to pitanje niko nema
konkretan odgovor, većinom ljudi jedni drugima nanose zlo sa
svojom zavišću. Najvažnije svojstvo njegovog stila je upravo ironija i
ono što čini Voltairov način razmišljanja i viziju svijeta, a to sve utiče
na upravo taj period i na mnoge generacije poslije njega. Nažalost,
ovaj roman se može i u današnjem svijetu primjeniti. Veoma je
poučan i mislim da svako može izvući svoju pouku iz ovog romana. A
mislim i da je to bio piščev cilj.

3
VOLTAIRE, Candide, BH Most (2004), Sarajevo, strana 116.
4
Korać, Volterov 'Kandid', predgovor.