LJETO U GRADU

roman od deset koraka

Zoran Lazić
DRUGO, IZMIJENJENO IZDANJE
Kako je lijepo malim pastirima, kad sjede na livadi oko vatre i peku na
žeravici kukuruze, ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati, ali
je i bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kao
malim pastirima, pa bi mnogima bilo žao, kad bi čitali, kako je drugima
ljepše.
Ivana Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića
Koga ćete upoznati u ovoj knjizi

(abecednim redom)

AIDA, Stankova velika ljubav

ALEN, Stankov mlađi brat, dobar dečko
ARGO, superjunak i profesor kemije
ČOKI, izdašan gostioničar, sin stare Hinke
DJEVOJČICA i STARICA, stanovnice kolibe na zaleđenom jezeru
DJANGO DIESEL (Ramon Novarro), meksički heroj, zvijezda nijemog filma
DON ARMANDO, smrtni neprijatelj Djanga Diesela
DOKTOR LIVADIĆ, Livadin brat, seli u Australiju
DOKTOR LUŽAJIĆ, švercer i pedofil
FRANO, Matin kompanjon iz sjemeništa
GAZDA VEHID, otac Salka, jače polovice etno-dvojca Salko i Šukrija
GRGA NUTRIJA, vodeći prigradski privrednik
HINKA, krčmareva kći, krčmareva žena i krčmareva majka
INSPEKTOR SALE, Grgin rođak, najbolji policajac u gradu
IVAN JAGIĆ, Ivonin otac, otišao u bitku za domovinu
IVONA, hrabra šetačica, princeza i djevojka s kamerom
JEDNONOGI, čuvar tržnice i velikih tajni
JOZA JUNIOR, glavni huligan u gradu
JOZO / CRNI KRIŽAR, automehaničar, brižni otac s kojim nema šale
JUAN, dijete kakvo bi svaka majka poželjela
KNJIŽEVNICA, žena koja piše bajke
LIVADA, Olgičin jednojajčani suprug
MARIN, Perin bratić, odličan nogometaš i prilična faca
MARINA, Mirtina starija sestra, uspjela u metropoli
MARKO ORAŠIĆ – MAK, stari roker s interplanetarnom misijom
MIRO RAIĆ, naš najveći maratonac i bivši narkoman
MIRTA, ljubav Zvonkova života
MISTER X, nepoznanica
MIŠKO, Mladenov gazda i menadžer
MLADEN, pijetao koji proriče budućnost
NIJEMI DJEČAK, sin Salka i žene mu Selvete
NIKOLA i ŠERIF, momci od riječi, stalna postava gostionice
ODVJETNIK, netragom nestao
OLGICA, Stankova mala ljubav
OTAC MATO, svećenik na Isusovim mukama
PAJO, stariji dečko iz Doma, prva bitanga u školi
PERO, Juanov jedini prijatelj, poznavatelj svih pravih riječi
PLAVI SOKOL, superjunak i profesor biologije
PROFESOR ŽUTIĆ, Sokolov ujak i otkrivač osobite sorte agave
ROBERTO, mladi i zgodni vojnik mirovnih snaga
RUŽA, Juanova majka, sjajna kuharica i pripovjedačica
SELVETA, žena Salka, člana sastava Salko i Šukrija (i mnogih drugih)
SESTRA DANICA, jedna sasvim kul redovnica
SIĆO alias MRVA, Pajin mlađi brat i partner u zločinu
STANKO, dečko kojeg su svi ostavljali
STANKOV STARI, mudar čovjek
STARAC S BRAZGOTINOM, domaćin jezivog kazališta lutaka
STIPA, ratnik i pučki filozof
STRIJELA, Tanjin otac, superjunak i profesor fizike
TANJA, Ivonina bivša najbolja prijateljica, otišla na more
TOMO, čovjek ni na nebu ni na zemlji
TUNJA, majstor bećaraca seksualne problematike
TVRTKO, pumpaš dobra srca
UJO i KOLUMBO, anđeli pakla
VESNA i RADA, babe otrovna jezika
ZARE IVIĆ, kapetan Sivih, opasan tip s rijetkim brkovima
ZEC, vozač i nečista savjest Oca Mate
ZVONKO, ljubav Mirtina života
Z, ratni zarobljenik, američki košarkaš… i mnogi drugi
jedan

…dva, tri, četiri…, Ivona je brojala korake. Oko nje, grad je sanjao betonske
snove, prepuštao se vrelom srpnju i tišini prašnjavih pločnika. Ptice na nebu
su, posve nezainteresirane za dnevna zbivanja, izvodile akrobacije. Zrakom
se širio miris pite od jabuka, a kazete zaboravljene u automobilima topile su
se na suncu. U susjednom dvorištu, netko je nabijao loptu o zid. Ljeto je u
gradu bilo bezobrazno očita stvar.
U ovo doba godine Ivona bi obično već bila na moru; ležala bi u sjenci borova
i osluškivala klimu. Prošle je godine bilo najbolje: išla je po prvi put bez
staraca – samo Tanja i ona, s dvije karte u smjeru juga i teškim ruksacima na
leđima. Dane su ulupale u vodi i pokraj nje, a čim bi se spustio prvi stidljivi
mrak, krenule bi u istraživanje. Lokalni su im se tipovi uvaljivali tako
besramno da nisu mogle vjerovati. Tamo, u tom kampu, nitko nije mogao
znati tko su, ni odakle dolaze, ni kakav je njihov status u školi: jednostavno,
za njih su bile dvije poželjne cure, i nisu pokušavale skriti kako im to
odgovara. Na kraju, lokalni su junaci dobili trofej koji nikada neće moći
pokazati prijateljima, a njih dvije jedno sasvim uredno razuzdano ljeto.
No ovo se ljeto ipak činilo razuzdanijim od svih. Čelik bi sijevnuo bez najave,
kao da se radi o kakvoj klimatskoj pošalici. Ivona se do sada s time, hvala na
pitanju, nosila prilično uspješno. Zamislila bi, na primjer, nekakvu graničnu
liniju, i kad bi stigla do nje, počela bi odbrojavati do sljedeće. Ništa mudro niti
glavu čuva, ali njoj se činilo da će tako brže stići do cilja. Bio je to veleslalom
u kojem bi išla na sve ili ništa, poput junaka arkadne jurnjave s preprekama.
Samo, takvima se obično nađe bonus život u rukavu, ali ako se ovdje
posklizneš… Eh, da je o tome razmišljala, nikada ne bi ni izvirila na ulicu.
A sada, dok je skakutala uz obalu rijeke kao da priziva kišu, imala je što
vidjeti. Grad je bio prazan, i po prvi put bio je grad, i ništa više. Nije mogla
vjerovati kako ga sve do sada nije primjećivala: u dobro osunčanoj tišini,
mogla je prvi put vidjeti sve njegove krovove, vrata, prozore i dimnjake.
Stara vijećnica, recimo, ima tri reda prozora, u svakome po pet, a iznad
srednjega u najgornjem redu, u reljef je utopljen nasmiješeni lik anđela. Zar
je taj debeljko zaista stajao tamo svo vrijeme? Koliko je samo puta, kad bi se
osjećala loše, prošla pored njega i vratila si smiješak na lice? Koliko joj je puta
spasio dan, a da mu se nikada nije zahvalila?
Grad su, jednom davno, izgradili ljudi, no onoga časa kad je posljednja cigla
stavljena na svoje mjesto, zgrade su počele živjeti svoj život. Njihovi
stanovnici su dolazili i odlazili, i koliko god se trudili ostaviti nešto za sobom,
uspjeli su ih samo odjenuti u sezonsku modu. Ispod tih boja – a boje su bile
priča za sebe: vijećnica u zagasitožutoj, matični ured u vodenozelenoj, crkva
u sretnožutoj – zgrade su disale i imale svoje mišljenje o svemu što se
događa u gradu. Samo, kao nekakva viša inteligencija, nisu ga izgovarale.
Što uopće radi zgrada kad je napadaju? Da li se brani ili samo stoji i čeka da
prođe?
Hoće li uopće proći? Tko to zna. U ovom trenutku, izgledalo je kao da će
trajati vječno. A takvo čudno stanje kada ništa nije kako izgleda, jedino se s
ljubavlju može usporediti. Da, moglo bi se reći, Ivona je bila zaljubljena u sve
ovo što joj se događa. Znala je da to nije nešto što bi čovjek ikad priznao
naglas – jer, rat je, ljudi tu pogibaju i što sve ne – no opet, znala je i da su
tako moćna iskustva rijetka i da ih na neki način valja cijeniti. Uostalom, do
sada se već posve prebacila na život u izvanrednim uvjetima, i to tako
uspješno da je u njima već počela prepoznavati nekakvu logiku i red. Činilo
joj se da bi se, kad bi pucnjava jednom zauvijek utihnula, osjećala poput
plutajuće kockarnice nasukane na pusti otok. I zato, dok su drugi svakog
jutra ustajali u nadi da je sve bio samo ružan san, Ivona se za svoje zdravlje
brinula na svoj način. Odlučila je vjerovati da “jednom, kad sve ovo prođe…”
nikada neće ni osvanuti.
A nije baš da je bilo teško povjerovati u to. Teže je bilo prisjetiti se života
otprije. Školsko igralište više nije poprište prvog, drugog i trećeg poljupca;
rijeka nije staza s koje se vikendom otiskuje tisuću i jedna ribarska brodica;
trgovina nije mjesto gdje se kupuju gumeni bomboni i ve-ce sanitar. Sve su to
sada samo dijelovi velike makete grada i dovoljan je jedan pravi pogodak da
ih pretvori u hrpu građevinskog materijala.
Tako je to vjerojatno i izgledalo onima prijeko. Naciljaju, recimo, zgradu suda,
ali baš u tom trenutku porječkaju se oko doručka i pomaknu haubicu
milimetar ulijevo. I umjesto da trgne starog portira iz pijanog sna, granata
uleti u spavaću sobu teti Ljubici s kućnog broja 16 i odnese joj cijeli zid, a s
njim i svaku nadu da će sve ovo preživjeti bez pomoći bogatog brata iz
Kanade s kojim ne razgovara već deset godina. Ako je već, sirotu, ne baci u
sigurnu smrt. A sve to samo zato što je Zoki na ve-be-eru svoju slaninu htio
pojesti s domaćim ajvarom, a ne punomasnom majonezom koju mu je donio
Peđa; da, baš onom od koje mu se obrazi, stoput mu je to rekao, ospu kao
nebo zvijezdama.
Ali uzalud vam mudrovanje, i kako, i zašto. Kad se začuje ono potmulo
ispaljenje u daljini, jedino što možete učiniti je baciti se na zemlju, začepiti
uši i moliti se da u blizini ne čujete fijuk. I kad se sve smiri, krenuti dalje.
Ljeto je, uostalom, ljeto, ma kako ga proveli – u ljubavi ili u ratu.

PRIČA POD MOSTOM

“Jesi li ikada ikoga ubio?”

Sve je u redu dok ne postavite to pitanje. Možete se šaliti, možete biti

zločesti, pričati o čemu god hoćete, ali čim postavite to pitanje, Stanko se
povlači u sebe. Izlazi na balkon, puši jednu za drugom, stoji tamo i šuti.

Kako i kada je počelo, nitko točno ne može reći. Ali ako već postavljate
pitanja, čini se da je počelo davno, negdje pod mostom. Bilo mu je tek pet
godina kad ga je stari počeo voditi na pecanje. Ustali bi tako njih dvojica prije
zore, uzeli štapove i udice, kanticu s mamcima i svaki po šamlicu. Starom su
najdraže bile muhe i kederi, no Stanko je uvijek bio raspoloženiji za poslastice
tipa kuglica kruha ili, još bolje, mrmaka koje bi dan prije nalovili u vrtu. I
naravno, tu su bile gliste kojima se nije mogao načuditi: kako je to moguće,
prerežeš ih na pola, a one opet žive, svaka polovica za sebe? Kad bi
razmišljao o najčudnijim stvarima koje je vidio na ovom svijetu, nije se mogao
odlučiti između glista i onoga kad baba kolje kokoši, pa im odreže glavu, a
one onako bezglavo stanu trčati u krug po dvorištu. Stanku je uvijek padalo
na pamet da bi na tu foru možda i on mogao funkcionirati; nije vidio razloga
zašto njemu ne bi izrasla nova ruka, kad glisti već može cijelo tijelo.

I tako bi njih dvojica sjedili pod mostom i čekali, čekali, čekali. Stanko je bio
pametno dijete i brzo je počeo shvaćati o čemu se tu radi. Znao je da njegov
stari nije lud čovjek i da ga ne bi vodio na pecanje da ne misli da se tu može
nešto naučiti. Uvijek je govorio kako je držati oči i uši širom otvorene važnije
od svega što će ga naučiti u školi. Stanko bi ga pitao zašto onda mora ići u
školu, a stari bi mu rekao: da naučiš kako ćeš mnoge stvari u životu morati
raditi, sviđale se one tebi ili ne. I, normalno, da naučiš čitati i pisati, jer bez
toga se ne može.

I tako bi njih dvojica sjedili i čekali. Zurili bi u plovak i ne bi pričali. Bili bi

samo otac i sin, a tamo dolje u mulju, bila bi jedna riba koja je jednom bila
ikra, pa je postala mala riba, pa je rasla, i sada kad je velika, završit će na
njihovoj udici. Koliko god se sve to moglo činiti dosadnim jednom klincu, kada
je sve što želiš vozati se cijeli dan na biciklu i onda se u sedam i petnaest
parkirati pred televizorom, Stanko je računao da je njegov stari pametan
čovjek i da sigurno ima svoje razloge što ne ide pecati na ribnjak kao njegovi
prijatelji. Ako ćeš doći pa se naloviti ribe za pola sata, zašto ne bi jednostavno
otišao u ribarnicu kupiti što god želiš? Istina, nije mu baš bilo najjasnije kako
to da starom ovo nikako ne dosadi – jer ako su njemu uspjeli dosaditi
mastersi, sve može jednom dosaditi.

Ali to onda ni uz najbolju volju nije mogao dokučiti. Tek nekoliko godina
kasnije, kad je već malo poodrastao, Stanko je shvatio u čemu je bio smisao
svih tih odlazaka na pecanje: najprije u preživljavanju, situaciji u kojoj ti život
visi o onome što ćeš uloviti i pojesti, a onda i, što je još važnije, u čekanju.
Što se tu čeka i ima li se uopće što dočekati – nije bitno; važno je da se čeka.
Stari je uvijek bio pun mudrih izreka o životu i uvijek bi ih uobličio u pametne
rečenice poput one s učenjem, ali ovo je bila mudrost do koje je morao doći
sam. Čekaš i čekaš i samo čekaš, a onda kažeš, pa jebemu zeca ja cijeli život
samo nešto čekam. E, upravo to, rekao bi otac da ga je mogao čuti, život ti i
jest o tome. Moraš grijati stolicu dok te ne pozovu: ako ne dođeš na red
danas, možda sutra budeš sretnije ruke. Ili ako ti baš guzica utrne, možeš
probati preko reda, samo tada moraš znati da ćeš malo kome biti simpatičan.
Krvav je to posao, sine: jednom kad zagrize udicu, ne pušta.
BAKRENO DOBA

Sve je u nepovrat otišlo još puno prije rata. Tu se priča nastavlja, i opet se
događa pod mostom, samo ovaj put Stanko je već srednjoškolac i već je
frajer. Zapravo, frajer kao što je bio sve dok se nije vratio s bojišta. Bilo je
ljeto, škola je završila, i nije bilo pametnijeg posla nego uskočiti u kupaće, pa
na kupanje. Dok su se svi išli kupati na bazene, on je s Mirom Stonogom visio
na Adi, otoku na koji se stupovima oslanja most. Ada je u to doba izgledala
jako dobro, s pravim pijeskom i svime. Rijeka je, doduše, još bila plovna pa je
znao tu i tamo naići brod koji bi za sobom ostavio trag nafte i podigao mulj,
no njima to nije smetalo; tamo su se osjećali najbolje. Danas je rijeka čista
kao suza – ne računamo li koju neaktiviranu minu – ali nikada više neće
izgledati tako nevino i lijepo kao što je bila u danima kad je klincima za
provod bila dovoljna samo Ada.

Povijesno provjerena priča kaže da su prije više od stotinu godina, kada su na

Adi iskapali temelje za stupove budućeg mosta, radnici pronašli goleme
količine bakrenog novca. Stoljećima ranije, tamo su ga posadili Rimljani
putujući prema jugu, kao da su očekivali da će jednog dana iz tog čudnog
sjemena izrasti stabla, a na njima most – ne od zlata, ne od srebra, nego od
bakra. Bezvrijedna sadašnjost koja će se jednog dana kada postane prošlost
uzdizati u bescijenje. Možda su se zato Stanko i Miro, dok bi ležali na Adi,
znali uhvatiti kako nesvjesno rukom kopaju po pijesku, kao da će, prije ili
kasnije, zagrebati po blagu. Ali tada nisu mogli znati da je baš to nevino,
lijeno izležavanje na suncu možda i najveće blago kojeg će se dočepati u
životu.

A dok nisu bili zauzeti traganjem za lagodnom budućnošću, njih dvojica bi

slagali predstavu da uhvate komade. Recimo, kada bi snimili neke dobre u
okolici, Miro bi se pravio da ga je povukao vir, pa bi onda Stanko majstor
skočio u vodu i junački zaplivao prema njemu. Ili obratno. Ako bi bile u paru,
majčinski bi hormoni odmah podivljali i jedna bi se gotovo uvijek posvetila
davljeniku. Nekad bi čak sva pažnja otišla njemu i onda bi jadni spasitelj
stajao sa strane i gledao, sve u stilu: dobro, a šta ja ovdje predstavljam?

Fora bi često upalila, ali bit će da je stvar i u tome što su cure prije bile
drugačije. Uostalom, kad bi to danas probali učiniti, teško da bi ih ijedna
pogledala. Ako i bi, istog bi se časa okrenula i nastavila raditi što je već radila
– najčešće apsolutno ništa – kao da se par metara od nje nije događala
nikakva borba za život. Kakve su danas, još malo pa će na uvid tražiti
domovnicu, ako ne i potvrdu od psihijatra.

Ali onda, jednoga dana kada su skužili da se na Adi stalno skupljaju iste face, i
da više nema nikoga kome barem jednom nisu pokušali prodati foru, Stanku i
Miri postalo je malo dosadno. Da idu na more nisu imali novca, a kad bi pitali
starce da im daju, ovi bi rekli: zaradi si, tako sam i ja kad sam bio tvojih
godina. Kako je jedino vrijeme kada su mogli nešto raditi bilo preko ljetnih
praznika, cijelo bi im ljeto prošlo u znoju u trgovini ili na skladištu. I taman
kad bi uspjeli skupiti dovoljno, već bi bio kraj osmog mjeseca i jedina ekipa
koju bi našli na moru bile bi stare Švabice s obješenim sisama. Ovako su se
barem cijelo ljeto kupali i osjećali se dobro, kao pravi gospodari plaže.

“Znaš kako izgleda raj?” rekao je Stanko jednom, u trenutku nadahnuća.

“Zamisli Adu, samo toliku veliku da u nju mogu stati svi koji idu u raj. E, i
tamo ti je uvijek ljeto, svi se kupaju po cijeli dan, noći nikad nema, s tim da ti
stalno donose koktele ili što god hoćeš na plažu. A kad ti to dosadi, možeš ići
u svoj apartman i tamo, osim što, fala bogu, imaš sve najbolje stvari na
svijetu, imaš video i hrpu videokazeta.”

“Stani malo”, rekao je Miro, “otkud ti video u raju? Zar ne bi tamo trebali biti,
kao, anđeli, livade, ono, priroda, drveće, cvijeće i to?”

“To je možda tvoj raj, ali za mene je video totalno rajska stvar.”

“I šta, sjediš i gledaš filmove u raju?”

“Je, ali ne bilo kakve, nego imaš na kazetama cijeli svoj život, otkad si se
rodio pa sve do smrti, i to onako kako su te drugi vidjeli. Kužiš, legneš lijepo
na kauč, uzmeš daljinski i pustiš si, ne znam, dvanesti šesti osamdesetšeste i
vidiš kako te je vidjela neka ženska koja je prošla kraj tebe na ulici taj dan. I
kad to vidiš iz njenih očiju, odmah znaš šta je pomislila o tebi, nema varanja.”

“Hm, pa ne znam baš jel želim to znati. Nije mi baš taj tvoj raj.”

“Ne mora ti ni biti. To je moj raj, ti imaš svoj. I ja sad u svom mogu gledat na
videu kako ti vidiš moj.”

“Šta, i to možeš?!”

“Možeš što god zamisliš. Zato se i zove raj.”

I Miro se na trenutak zamislio: Ada, samo nekoliko tisuća puta veća. U prvi
mah ideja mu se čak i svidjela, ali već u sljedećem pomislio je: ako i na Adi
zna biti dosadno, kako tek dosadno mora biti u raju? Tko onda želi živjeti
vječno?

No, bez brige, sudbina će im uskoro prekratiti dosadu. Jedne večeri, na korzu,
Miro je, ponesen alkoholom, počeo urlati kako im je lijepo i kako je život lijep,
i tako se u zanosu razbacao rukama da je počeo prolijevati pivo. I sve je to još
moglo proći, u stilu pusti ga, napio se dečko, da nije polio sina Joze
automehaničara, lika koji je bio vodeći kavgadžija u gradu. Jedan od onih
tipova koji stanu nasred podija u disku u stavu “mirno” i čekaju da ih netko
gurne. Jozo Mlađi je skočio da će tući Miru, ali Miro, koji je uvijek imao prije u
nogama nego u glavi, odmah se dao u trk. No, s onoliko piva u trbuhu nije
stigao daleko. Junior ga je dohvatio, udijelio mu šaku u oko, pa u zube. Stanko
je samo stajao sa strane, kao staklena deva. Ako se umiješa, znao je, napravit
će više štete nego koristi.

Sudbina je, bit će, sredila i da je baš tada tamo prolazio Pajo, stariji dečko iz
Doma, i rekao ovom razbijaču da ostavi Miru na miru. Ali ovaj ga nije slušao
nego je još i Miru, onako krvavog, srušio na zemlju. Pajo je na to skočio i ubio
boga u Jozi.

Stanko i Miro su o Paji čuli svakakve priče – kako je jednom porazbijao sva
stakla na zbornici i kako je opljačkao cijelu robnu kuću – ali nisu mogli
vjerovati da bi uskočio za nekoga koga ne zna, i pritom se još zamjerio
najvećem huliganu u gradu. Uz to, njima nije bilo više od sedamnaest, Pajo je
imao dobrih dvadesetšest-sedam i nije im bilo jasno što mu je sve to skupa
trebalo. Ali da su bili zahvalni – a naročito Miro kojem je Junior izbio dva zuba
– bili su.

Malo po malo, Miro se zbližio s Pajom i Pajo je počeo dolaziti na Adu. U

početku, Stanka to nije smetalo – bilo mu je drago da se tamo napokon može
vidjeti neka nova faca. Ali kad je shvatio da su Miri puna usta Paje – te Pajo
ovo te Pajo ono – postalo mu je jasno da gubi najboljeg prijatelja. I ne samo
to: brinulo ga je što je Pajo opasan lik s dosjeom u muriji, a Miro povodljiv.
Jednostavno, bio je takav: kao što netko ima veliki nos, a netko ne voli jesti
špinat, tako je Miro bio povodljiv.

Jednog dana, Pajo je sa sobom donio nešto trave, pa zatim gljiva, pa horsa,
pa ovog pa onog… Stanko je pokušao sve što može, ali nije išlo.
Jednom je čak Miru na prevaru odveo do doktora pod izgovorom da idu
posjetiti njegovog brata kojem su na zaraznom istjerivali žuticu. No ovaj je
tamo složio takvu scenu da su na kraju morali zvati policiju. Izvrijeđao je
pacijente u čekaonici, razbio invalidska kolica i koju bocu infuzije, i na kraju,
uključio požarni alarm. Sve je to napravio taj klinac koji je bio toliko miran i tih
da se nije mogao zvati drugačije nego Miro. Naravno, nakon svega je, kao
glavnog krivca, stjerao Stanka u materinu i prestao razgovarati s njime. Što
će mi prijatelj koji stoji i gleda kako me razbijaju, rekao mu je, i Stanko se
morao prikloniti učenju svoga starog: bori se, sine, do kraja, rukama, nogama
i zubima, ali kada osigurači pregore, kad se točkovi više ne okreću – budi
muško, priznaj poraz i vrati se kući gdje te svi vole.

DUHOVI NA VODI

Stankov je otac uvijek bio pun mudrosti koje je nesebično ustupao svojem
sinu, no uvijek postoje priče koje nećete čuti od roditelja. Za ovu je Stanko
saznao jedne večeri u knjižnici, dok je kroz stakleni zid gledao kako se mrak
spušta na rijeku. Naišao je na knjigu o povijesti grada i, listajući tako stranice
sa starim razglednicama, zadivljeno promatrao kako prazne poljane izrastaju
u ulice. U toj knjizi, most je imao zasluženo odvojeno poglavlje. Bile su tu
slike željezničkih mostova, mostova u gradnji, porušenih i poplavljenih
mostova, a ispod svakoga od njih stajala je Ada. Ispod svakoga osim jednog.

U prošlom ratu postojao je još jedan, uzak drveni most – nalazio se uzvodno,
pokraj franjevačkog samostana – koji su izgradili nacisti. Bilo je ljeto, kasni
srpanj, kada su prekorječne seljake, povezane žicom dva po dva, domaći
saveznici gonili preko mosta sve do logora na našoj strani. No, neki od njih
nikada nisu prešli rijeku. Znali su kamo ih vode, izbio je metež, i vojska je
otvorila rafalnu paljbu. Zarobljenici su pokušali izvući živu glavu skačući u
rijeku u parovima, poput ljubavnika koji su odlučili da ih ni smrt neće
razdvojiti. Ali ljubav ih nije mogla spasiti: tog vrućeg ljetnog dana, oko tri
poslijepodne, na mostu i pod mostom pobijeno je četrdesetosmoro ljudi.

Po oslobođenju grada, most je srušen, no ni tada nije prestao privlačiti smrt.

Na ostatke njegove konstrukcije svako malo bi se nasukala unakažena,
doplutala tijela. Fratri u samostanu i danas se zaklinju da noću čuju stravične
urlike i pljuskanje vode. To duhovi pogubljenih seljaka, kažu, hodaju nad
vodom tamo gdje je nekada bio most. Osuđeni na vječito lutanje između dva
svijeta, dvije obale, zapomažu ne bi li se dokopali kopna i pronašli svoj mir.
Uzalud: spasa im nema i njihova će patnja trajati vječno, osim ako ne
zaposjednu tijelo kakvog nesretnog ribara.

Legenda kaže da je jednog zimskog predvečerja, prije dvadesetak godina,

pred vrata samostana doteturao mladić sijede kose, posve izbezumljen. Fratri
su ga primili, vidjeli da gori od vrućice i pokušali ga utopliti, ali ovaj je samo
gledao u prazno i buncao. Jedino što su iz tog neljudskog glasa razaznali bilo
je: hodao sam po vodi i došao do kraja. Dok je stigla hitna, već je bilo kasno.
Poslije, u bolnici, nalazi s autopsijskog stola jasno su uputili na smrt
davljenjem, a na tijelu je pronađeno i nekoliko prostrijelnih rana, premda ni
kapi krvi. Od tog dana, na tom dijelu rijeke, nema ni pecaroša.

Stanko nije mogao povjerovati priči koju je pročitao. Još je manje mogao
vjerovati da mu nitko, ali nikada, nije rekao baš ništa o tome. Zar je moguće
da se takvo što zaboravlja? Zaključio je da ljudi ne vole stvari koje ne znaju
objasniti, i da vole zaboravljati kako će i oni jednom postati prošlost. Poput
žrtava s njemačkog mosta, uronit će u nepoznato i nestati, da bi se tek tu i
tamo, kad im netko spomene ime, nasukali u mulju sjećanja. Od tog ih je
hladnog mjesta branio strah, jači od savjesti, jači od povijesti.

Poslije je Stanko čuo za sranje na mostu. Cijeli grad je čuo za sranje na

mostu, sranje na mostu je zaustavilo promet i nitko ga nije mogao izbjeći.
Dogodilo se nekoliko mjeseci nakon onog ljeta na Adi: jesen je već naveliko
vladala, ali Miro, Pajo i društvo nastavili su se okupljati pod mostom, da
razrade strategiju izlaska u grad ili tek da bi se puknuli nečim. Tamo ih je
jednog predvečerja pronašao i Joza Junior. Doveo je pola kvarta, sve odreda
pričuvne razbijače naoružane bokserima, toljagama, skakavcima i tvrdom
namjerom da poraz svojeg vođe osvete u spektakularnom stilu.

I kakav je to samo spektakl bio! Pajo i Pačići uspjeli su onesposobiti prvu,

udarničku petorku kako su najbolje umjeli: dohvatili su se čak i prljavih šprica
iz grmlja i zabijali ih u napadače gdje god bi stigli – u oko, uho, grlo, nos. Ali
kada su shvatili da je vrag odnio šalu, počeli su uzmicati. Grabili su
stepenicama gore, na most, dočekujući šakama i nogama jednog po jednog
jurišnika Juniorove armije. No ovih je ipak bilo previše, sirene su već počele
zavijati u mraku, i nije im bilo druge nego baciti se u hladnu vodu. Kad je
marica stigla, kad su plavci isukali pendreke, i Juniori su krenuli koracima
neprijatelja. Bez plana, bez cilja – samo jedan skok i u ničijoj ste zemlji, mokri
do kože i nedodirljivi.
A drugovi milicajci su ostali stajati i nemoćno gledati kako im budućnost
gradskog podzemlja nestaje u vodi. Kao vezani nevidljivom žicom mladi su
nasilnici skakali jedan za drugim s mosta. Momci su se, eto, igrali rata, ni ne
sluteći da će se rat vrlo brzo poigrati s njima.

RIJEČNA PRINCEZA

Stanka su nekako uvijek svi ostavljali. Najprije mu je jednog jutra otišao stari:
samo je pokupio stvari i nestao bez pozdrava. Jedni kažu da je otišao van jer
mu je bilo dosta života i svega, drugi opet da se sakrio negdje u nekoj
vukojebini s ljubavnicom. Ostali su sami kod kuće, Stanko, stara i mali brat, i
nije im bilo lako. Stara je radila u zubarskoj ambulanti, i s posla bi im donosila
razne materijale za proteze, zelene i žute boje, s kojima su se on i Alen igrali
kao s plastelinom, praveći od njih figurice. Kao podlogu, koristili su
plastificiranu listu bolesti koju je stara jednom, također, donijela s posla.
Odmah do nje, na radnom stolu, stajao je i kalendar. Iz tvornice ga je svakog
Božića donosio stari: vlakovi, prljavi strojevi, turbine, zamršeni pogoni…
Stanku je samo pogled na te fotografije bio dovoljan da ga obuzme nekakva
neobjašnjiva nelagoda. U svakom ovom stroju žive stotine malih ljudi,
objašnjavao je stari, a u njima još manji ljudi, jer i ljudsko je tijelo stroj. Ali
Stanka to nije impresioniralo. Jedva je čekao posljednji tjedan godine i sliku
plamenocrvene lokomotive. Sanjao je, ne jednom, kako uskače u tu
lokomotivu, baš u zadnji čas, a ona ga vozi daleko, daleko.

Onda je tvornica jednoga dana, umjesto vlakova i mostova, počela proizvoditi

tenkove. Stanko nije znao je li odlazak staroga imao veze s time, no često bi
ga čuo kako se jada staroj. Recimo, oko tenka u čijoj bi se proizvodnji koristio
jeftiniji, ali manje kvalitetan dio: stari bi morao staviti potpis na papir koji
jamči da će sve biti u redu, premda je znao da možda baš svojim imenom i
prezimenom šalje nekog anonimnog vojnika u smrt. U suprotnom slučaju,
iznevjerio bi domovinu, partiju i budućnost svoje obitelji – a to bi tek bio
grijeh nad grijehovima. Kada je naposlijetku okrenuo leđa svemu, Stanko se
dugo trudio pronaći način kako da mu oprosti.

A s Mirom mu se, godinama kasnije, ponavljala poznata priča. Samo ovaj put,
držao ga je osjećaj da je zaista ostao sâm na svijetu. Tako je to, kad se
vremenom vežeš za nekoga toliko da zaboraviš sve druge, i kada taj netko
ispari iz priče, pojma nemaš kuda bi dalje i želiš li uopće. Tko je tu koga
ostavio – on Miru ili Miro njega – nije mu bilo jasno, no tješio se da je upravo
to potvrda pravog prijateljstva. Svaka veza koja nešto vrijedi uvijek je
zapetljana. Svatko ima svoju teoriju, no nikome nije jasno kako stvar zapravo
funkcionira. Baš poput strojeva sa stolnog kalendara.

Tako je bilo i s Aidom. Kad su se upoznali u dućanu njezina oca, prvo što je
pomislio bilo je: ime joj se samo u jednom slovu razlikuje od Ade.

Nakon mature, bez novca i želje da nastavi školovanje daleko od doma,

Stanko je pronašao posao u trgovini slatkiša, u gradu blizancu s druge strane
rijeke. Nikakva ozbiljna zarada, no znao je da to mora učiniti – ako već ne
zbog sebe, onda zbog stare. Aidu je tamo susretao tek ponekad, kad bi mu
pomogla počistiti radnju, i ti su susreti nalikovali onima skromnog radnika i
vlastelinove kćeri, sve dok količina usputnih osmijeha među njima nije
porasla toliko da više nije bilo sumnje: nešto poželjno bilo je u zraku.

Jednoga dana, više nije mogao izdržati. Sunce je bilo visoko dok su iz debele
hladnjače iznosili kutije sa sladoledom. Spustio ih je na zemlju i stao pred nju.

“Gledaj, Aida”, rekao joj je smrtno ozbiljnim tonom, “sad ću te hipnotizirati i

bit ćeš u mojoj moći.”

“Dobro”, odgovorila je. “A kako to misliš napraviti?”

“Samo spusti te kutije i stani tu gdje jesi. Dobro, a sad me pogledaj u oči. Ne
boj se, neće boljeti, samo ne smiješ skretati pogled.”

Zagledao se u njene zjenice kao da su prozor kroz koji joj može zaviriti
duboko u glavu i otamo uskočiti u srce. Osjećaj je bio toliko silan da se Stanku
učinilo da nestaje u dubinama tog pogleda i da se više nikada neće moći
iskopati natrag. Činilo mu se da pred njim bježe sati, i ako je između Aide i
njega još uvijek postojala kakva udaljenost, sada se topila, zajedno sa
sladoledom koji se iz kartonskih kutija polako slijevao na tlo. I nije se samo
sladoled topio: cijeli svijet oko njih počeo se topiti i gubiti oblike.

Aidin stari teško da je dijelio njihovo oduševljenje: uništeni sladoled odbio je

Stanku od plaće. Ali njega nije bilo briga. Više ga nije bilo briga ni što svakoga
jutra mora ustati u šest. Znao je da se na kraju vožnje biciklom preko mosta
nalazi nešto što postoji samo za njega. Aida, princeza i robinja koju će mladi
vojnik snagom svoje ljubavi osloboditi sužanjstva. Stanko je uvijek imao
mašte, ali sada je, prvi put u životu, imao i misiju. I ništa ga nije moglo
zaustaviti.
Osim stvarnosti, naravno. S prvim mirisom rata, njezina je obitelj preselila
posao i stan duboko u unutrašnjost zemlje s onu stranu rijeke. No, stradanja
koji bi ih ovdje dočekala, pokazalo se, bila su posve ništavna pored onih koja
su ih tamo stigla. Njezin novi grad bio je okupiran. Kad bi uspjela, slala mu je
pisma. U zadnjem koje je primio rekla je da odlazi daleko od svega, ide živjeti
kod tetke u Švedsku i ne misli se vraćati ni okrenuti glavu na odlasku. Kako su
kilometri među njima rasli, Stanku se sve više činilo da ni ona ni trgovina
njezinog oca nisu postojali nigdje osim u njegovoj mašti. Sladoled se otopio
do kraja, pretvorio se u slatku vodu, i od svega je ostalo samo bljuzgavo
sjećanje.

Poslije je Stanko obilazio jednu stariju gospođu koja je stanovala gore, pokraj
pruge – i premda je cijela priča stanovala podalje od srca, ne može se reći da
nije imala svojih čari. Kada bi vlakovi protutnjali i zatresli kuću, njih dvoje bi
se posve raspametili. To je trajalo dobrih šest mjeseci, sve dok joj jedne
večeri zaručnik nije došao u vizitu ranije nego što je trebao. Njih dvoje su
onako goli stali pred njega – premrli su od straha. Ali ovaj nije rekao ni riječi;
samo se okrenuo i otišao. Kad je došao kući, skinuo je staru dvocijevku s
tavana i pucao si u trbuh. No, jadnik se nije uspio ni ubiti kako spada: šivali su
ga u bolnici i na kraju je ostao bez lijevog jajeta. Ali bez brige, iduće godine
se vjenčao za istu tu zaručnicu, odselili su skupa negdje van i nije prošlo puno
vremena, a iz tog jednog, usamljenog jajeta na svijet je iskljucalo dvoje
blizanaca.

No, ostavimo sretan kraj nekoj drugoj priči, jer ova ne završava tako. Koju
godinu kasnije, dobila je dostojan epilog. Rat je već ozbiljno tresao gradom
kada je jednog vikenda Stanka na ulici zatekla kiša granata, i on je uletio u
najbliži podrum. A kad tamo sjedi, ni manje ni više, nego gospodin zaručnik.
Stanko se posve izgubio, nije znao što da kaže – no, da stvar bude još
nevjerojatnija, ovaj ga uopće nije prepoznao. I onda je tip počeo pričati – o
ratu, o životu, o svemu – da bi se na kraju još i pojadao kako mu fali žena i
kako je još užasno voli, ali da on tu ne može ništa, ona je njega ostavila.
Stanko nije mogao vjerovati svojim ušima. Slušao je priču i uredno suosjećao.
Ovaj mu je na kraju čak ostavio broj telefona i rekao da bi mogli, kad sav ovaj
pakao završi, otići negdje skupa popiti koju. Stanko mu se zahvalio i brže-
bolje izjurio van, premda je opća još uvijek trajala. Granate nisu bile ništa
prema onome na što je naletio u podrumu. Vlastita prošlost ga je gledala u
oči i nije ga mogla prepoznati, kao da je i ona digla ruke od njega.
SMEĐA EMINENCIJA

“Govna… A znaš kuda odlaze sva ta govna? U rijeku, u našu prekrasnu rijeku.
Mislim, lako za kupače – pa šta, evo, i mi se ovdje kupamo u govnima. Nego
najbolji su mi oni slikari što se tu skupljaju svake godine, ona njihova
karavana, kao traže inspiraciju na rijeci pa sjednu kraj vode, suza im se u oku
skuplja od miline… A unutra sve sama govna.”

Stipa je volio pričati o govnima, tko zna zašto, ali govoreći tako naširoko o
njima davao im je neki nestvaran, gotovo poetski značaj.

“A evo, čuo sam nedavno u selu za jednog tipa koji proriče budućnost iz
govana. Kaže, ako je smeđe i gusto, bit će dobro. Smeđe je za pare, što
tamnije to će ih više bit, gusto ti je za ljubav, i tako dalje.”

“A šta ako imaš proljev?” pitao je Stanko.

“E, onda moraš jesti više vlakana. Pojedeš zastavu, recimo, i ko novi si. Ako ti
ostane još malo, možeš obrisat guzicu. Znaš da sutra ionako neće ništa
vrijedit, ni zastava ni tvoja guzica. Al barem ćeš sačuvat zdravlje.”

Stipa je bio, reklo bi se, pučki filozof, i koliko god je Stanka u tome podsjećao
na staroga, nije mu mogao zamjeriti. Svi u gradu su se umetnuli u filozofe, a
kako i ne bi bi: situacija je bila kao stvorena za demonstraciju tog dara. Sjediš
po cijele dane na položaju, dvogledom snimaš skele s izbjeglicama kako
pristaju na obalu, i nemaš pametnijeg posla nego mudrovati. Ili to ili hvatati
metke. Prvi koji je ulovio Stanko je poslao kući kao suvenir bratu; rupu je
ostavio sebi, na desnoj ruci pod ramenom. U ambulanti su mu rekli da je
dobro prošao, rana nije duboka, samo treba malo vremena da zaraste, ali on
je bio sumnjičav: često bi ga nešto probolo, kao da se metak kojeg više nema
zabija dublje i dublje.

Što se sve Stanku dogodilo na bojištu, teško je reći. Bilo je čudnih priča – o
ruskom ruletu s drčnim narednikom, o presretanju konvoja humanitarne
pomoći, o sestrama, prvakinjama u ronjenju na dah koje su mu pušile
podvodno za kutiju Marlbora – ali je li ijedna od njih bila istinita? Dok meci
pljušte, sve je moguće.

Da je barem to predvečerje tog srpnja oprao pljusak, možda se ništa ne bi ni

dogodilo. Ali ne: bilo je vruće kao da je podne dok je Stanko, s kalašnjikovom
preko ramena, ulazio u grad. Stipa ga je, neplanirano, dovezao terencem. Tek
što ga je iskrcao pred neboderom i produžio u vojarnu preko puta, iz zgrade je
izletjela žena profesora Argovića s drugog kata. Pala je Stanku pred noge i
zavapila kao da je ugledala Isusa: “Stanko, sine, hvala Bogu da si tu, lud je,
sve će nas pobit!”

I prije nego što se Stanko uspio snaći, metak koji mu je prozujao pored uha
sve je razjasnio. Gore na terasi ulogorio se snajperist i razbacivao streljivom.

Stanko se zatrčao u zgradu, pa ravno u lift. Tek kad je uletio u kabinu palo mu
je na pamet: lift koji je ionako češće zaglavljen nego što vozi, stvarno nema
razloga raditi u izvanrednom stanju. Izjurio je iz njega i počeo gutati
stepenice, kat po kat. Dok je trčao, znao je da ima posla s luđakom: u ovo
doba rata, nitko normalan ne bi tako riskirao glavu.

U trenu je bio gore. Nogom je odgurnuo vrata i, pripivši se uza zid, jedan pa
drugi, prošarao je pogledom po terasi. Gada nigdje nije bilo.

No, čim je napravio nekoliko koraka, tip se odao: izvirio je iza dimnjaka i
počeo trčati prema rubu terase. Stanko je krenuo za njim sve si misleći, ovaj
je lud kao letva, bacit će se sa zgrade. Potrčao je, i kad je zaobišao dimnjak,
imao je što vidjeti: sumrak, prazna terasa, nigdje čovjeka.

Pogledao je dolje. Nije ga bilo ni deset katova niže, u komadima i lokvi krvi.

Stajao je na terasi, gledao lijevo-desno, pa gore u zvijezde što su mu se već

počele skupljati nad glavom i više mu ništa nije bilo jasno.

A onda je za sobom čuo tresak vrata i bilo mu je još manje jasno: kako mu se
pojavio za leđima? Ali vremena za čuđenje nije bilo. Trebalo je trčati natrag,
niz deset katova stepenica, a ruka opterećena oružjem već se počela buniti.

Katovi pod njim skupljali su se u spiralu, čuo je samo korake – svoje ili
njegove, više nije znao. Kad se spustio pred zgradu, jedva je uspio primijetiti
siluetu koja je nestajala preko livade, put rijeke.

Gonio ga je sve do podnožja mosta. Svakim korakom, činilo mu se da se

fantomski metak pod desnim ramenom zabija sve dublje u meso. Ali predaja
nije dolazila u obzir. Sudbina je opet složila poznatu scenografiju i Stanku je
bilo jasno da trka mora završiti tamo, u šikari, zaklonjenoj od pogleda
mračnom sjenom mosta.
No čim je bjegunac zamaknuo u granje, sve je opet utihnulo, kao da se sve to
maločas i nije dogodilo nigdje nego u Stankovoj glavi. Bjegunac je ponavljao
svoj trik s nestajanjem.

Posve iznemogao, što od boli u ruci, što od sluđenosti, Stanko je svom

snagom stegao obarač i istresao dugi rafal u smjeru rijeke. Začuo se pljusak:
neka krupna riba sudarila se s vodom.

Kalašnjikovom je krčio granje pred sobom sve dok nije doteturao do obale.
Tamo, na površini vode, plutala je tamna mrlja. I tada ga je ugledao:
iskolačene oči i odraz vlastitog lica.

Ispalio je još jedan rafal u vodu, kao da od sebe tjera zloduha, i srušio se na
koljena hvatajući dah.

Primamljeni krvlju, komarci su mu zujali oko glave. Ništa osim komaraca više
se nije čulo. Mrak je prekrio rijeku.

A tada je Stanko učinio nešto toliko prirodno da je posve nevjerojatno. Spustio

je hlače, okrenuo se leđima prema vodi i počeo srati. Srao je dugo i obilno,
kao da se čisti od svega što je u posljednjih dvadeset godina uspio strpati u
sebe. Kad je napokon ispraznio crijeva, sjeo je u travu i pogledom ispratio
tuste lađice koje su putovale niz rijeku, u sumrak, pa dalje u neizvjesnost.

A negdje u pozadini, opet je mogao čuti klince iz susjedstva kako mu

zajedljivo viču: Stanko posranko, Stanko posranko… I dok je namakao
zasranu guzicu u rijeku, nije se mogao odlučiti bi li u tom času radije umro od
srama ili od smijeha.

NA KRAJU KRAJEVA…

One večeri kada su digli most u zrak, eksploziju nije preživjelo gotovo nijedno
staklo u gradu. Stanovi su ostali bez prozora, trgovine su ostale bez izloga, i
sve je iznenada postalo tako prozračno i svačije, kao da je sama Sloboda
golih grudi ujahala u grad. S vrha nebodera, Stanko je mogao vidjeti željeznu
konstrukciju koja se poput tužnog ranjenika oslanjala na Adu, i znao je da
stvari više ne mogu biti iste sve da na tom mjestu iznikne deset mostova od
zlata. Vidio je most koji više nije bio most, vidio je Adu koja je konačno
postala pravi otok i nije bilo čarolije koja bi mu tu sliku mogla izbrisati iz
glave.
Sreli su se u birtiji kod Čokija kad je zima već dobro poodmakla. Nikada nije
prestao misliti na njega. Sve vrijeme dok je radio kod Aidinog starog, dok bi
prelazio most, bojao se pogledati dolje u strahu da ne ugleda svog bivšeg
najboljeg prijatelja. Iako je Miro u te tri godine svega nekoliko mjeseci proveo
izvan grada, u komuni, nekako baš nijednom nisu uspjeli naletjeti jedan na
drugoga. Sudbina, rekao mu je tada Stanko, sve nas je zajebala.

“Znaš”, rekao je Miro povlačeći gusti dim, “razmišljao sam baš neki dan o
onoj priči s rajem i nisam se mogao sjetiti nikakvog. Ali mislim da znam kako
će izgledati moj pakao. Zamisli, evo, svijet u kojemu je sve sterilno: svijet bez
bolesti, bez droga, bez alkohola. Ne možeš nigdje pobjeći od sebe, razumiješ.
Nigdje. I jedina droga koju možeš uzeti su bolesti nabavljene iz laboratorija na
crno, pa ako baš želiš vantjelesno iskustvo, pukneš se jednom dobrom
gripom, kužiš. Ili sidom, a to je kao najjača droga, zlatni šut. I u svemu tome
još si isfuraš u glavi da je baš to ono što trebaš, nosi te taj osjećaj da si izvan
tijela i super ti je jer za drugo ni ne znaš. Kužiš koje sranje, Stanko, a?”

Onda je razvezao priču o tome kako mu je komuna spasila život, kako ga je

svaka glavica kupusa koju bi zasadio podsjećala na ljudsku glavu i kako mu se
činilo da ga zelene glave tužno gledaju i mole da pazi na njih, da ne uvenu. A
kad je zasadio vrt do kraja i shvatio da će ih morati iznevjeriti, pokupio se
trčećim korakom kući. Od tog putovanja noge su mu se razmrdale i više nije
bilo dana da nije trčao. I stvarno, izgledao je zdravije, ali nekako beživotno
zdravo, ako se takav ikako može biti, poput nabildanih plastičnih figurica
mastersa.

Te večeri, jer nisu znali što bi drugo mogli, njih su se dvojica pošteno,
momački napili. Pred jutro su se pozdravili kao da će se sutra ponovno vidjeti,
kao da jedan slučaj izaziva drugi i kao da taj njihov susret skriva neki
odgođeni smisao. A jedino što je tu sigurno jest da će Stanko za koji dan na
amputaciju, a Miro kud god ga noge ponesu. Sve ostalo podložno je promjeni.

Rijeka je ovih dana veća nego ikada; korito joj tijesno kao lanjska pionirska
košulja. Priča se da će uskoro ponovno podignuti most, ali svi znaju da to više
nije to. Istina, zaplovi tu i tamo i poneki čamac, kao da se ništa nije ni
dogodilo, ali nekako je sve to posve neuvjerljivo; izgleda namješteno, kao na
starim razglednicama što ih je Stanko davno pronašao u onoj knjizi. Čak i riba
malo koga zanima, iako nikad nije bila veća. A slabo i grize: najela se
ljudetine, kažu, pa je prošla glad. Čudno, kako se u tako malo vremena toliko
puno stvari uspjelo okrenuti naglavce, kao da se cijelom gradu krv izlila u
mozak.

E vidiš, sine, rekao bi na to Stankov stari, život je loš, ali izbor je tvoj. I obično
nemaš pametnijeg posla nego živjeti ga.

Stankov stari, mudar čovjek: Bog zna gdje je taj danas. A Stanko bi stvarno
volio da je tu. Ako ni zbog čega, barem da ga pita: što ti vrijedi sva ta
mudrost, majstore, kad kraja ionako nigdje nema?

dva

Ako ti kažem da ovo radim zbog tebe, pitao je otac tog jutra, hoće li onda biti
u redu?
Ne, neće, odgovorila je Ivona. Da te je imalo briga za mene, ne bi htio da
ostanem siroče.
Neka, shvatit ćeš jednog dana, i to brzo.
Da, shvatit ću. Ako ti tako kažeš.
Vidimo se, rekao je otac i krenuo prema vratima.
Zastao je i vratio se nekoliko koraka unatrag. Jednom rukom je obgrlio vrat
svoje kćeri, poljubio je u čelo i izašao.
No, i dalje nije shvaćala. Ovo nije bio njen rat niti je mogla zamisliti rat koji bi
bio njen. Srećom, bila je žensko i nitko je na to nije ni tjerao. Imala je slobodu
da sa sobom bude načistu, pa se, umjesto brizi za vlastitu glavu, odlučila
posvetiti iskušavanju sudbine. Ako je ikada postojalo pravo mjesto i vrijeme
za to, bilo je to ovdje i sada.
Strahu se prepuštala rijetko, toliko rijetko da ju je to sada, dok je hodala
gradom, već pomalo i zabrinjavalo. Svatko je na svoj način pronalazio izlaz iz
rata: netko, poput Alena, zatvaranjem na tulum u vlastitoj glavi, netko
dječjim odbijanjem stvarnosti od sebe, drugi drogama i alkoholom, a uvijek si
naprosto mogao sjesti na prvi autobus za bilo kamo i pobjeći glavom bez
obzira (kao Tanja, na more s mamom; da su barem ostale dobre, mogla je i
ona s njima). No Ivona nije pribjegavala takvim trikovima: bila je posve
smirena. Znači li to da će, preživi li sve ovo, jednoga dalekog dana ušetati u
restoran i, ne bude li posluga dovoljno brza, iz torbice izvući otkočeni pištolj
i… Sve je moguće.
A možda je to zato što je svoje traume proživljavala već neko vrijeme. Za
Ivonu, rat je trajao već godinama; počeo je onoga dana kad je shvatila da biti
bolji ne znači ništa. U osnovnoj školi uspjela je steći status omraženog
štrebera a da nije imala ni sve petice – nije čak ni naočale nosila. Bilo je
dovoljno to što bi na velikom odmoru uvijek sjedila po strani i pisala nešto
svoje u zelenu tekicu. Većina klinaca, naravno, nije imala ni približnu
predodžbu što netko u tim godinama ima piskarati i tajiti od svih njih (i to u
bilježnicu s tvrdim koricama – možeš misliti, nešto jako važno) i najlakše im je
bilo izopćiti je kao razrednog čudaka. Kasnije je ignoriranje prešlo u
zajedljivost, zajedljivost je prešla u provociranje, i kad se već i sama počela
miriti s ulogom koja joj je dodijeljena, došla je srednja škola. Srednja je
prolazila daleko sretnije, ali mogla je vidjeti one koji se nisu snalazili. Vidjela
je što im se događa, no nikada ne bi naglas stala na njihovu stranu, valjda iz
straha da ponovno ne zaglavi tamo. No opet, ako je njoj uspjelo, mislila je,
uspjet će i drugima. Znala je da u svakoj školi, u svakome gradu, postoje ljudi
poput nje, i znala je da će preživjeti. Jednog dana, bila je sigurna, žrtve
školskog nasilja vladat će svijetom. Zato je, poput slijepca koji je u prednosti
kada se ugasi svjetlo, u ratu mogla biti prva među jednakima: ivone su već
davno naučile kako je to hodati pognute glave.
Daj podigni tu glavu!, povikao je čovjek na parnom valjku.
Glas joj se učinio poznatim, no dok je učinila kako je naredio, već joj je bio za
leđima. Svejedno, pomislila je, nemoguće je da poznajem ikoga tko se u
slobodno vrijeme vozika parnim valjkom, a da za taj njegov hobi nisam znala.
No opet, mudra glavo, ako se moglo dogoditi da naletiš na parni valjak, ništa
nije nemoguće, zar ne?
Za svaki slučaj, prešla je na stazu uz samu rijeku. Nije je bilo strah: znala je
da – ako je ušetala nekome u nišan – tih nekoliko metara bliže ništa ne
mijenja. K tomu, nije mogla odoljeti malčice proškiljiti preko vode. Kako
izgledaju ti ljudi zbog kojih danas više ne ide u školu? Pogled joj se vraćao
jednako glasno. Uz malo zdrave mašte mogla ih je vidjeti, tamo prijeko, na
obali. Nisu izgledali ništa drugačije nego svi dosadni mali ljudi na koje bi
nailazila: par ruku, nogu, očiju, ušiju, bolesnih misli – to je sve. A opet, ovi su
se potrudili dati cijelome gradu na znanje da su tamo. Samo da sada ne
prokuže da je ona ovdje…
Ma k vragu sve, pomislila je odriješito; što bude, bit će. U glavi je do daske
pojačala pjesmu koju je jutros čula na radiju i nastavila dalje.
Zvono na crkvi udarilo je tri puta. Za nju je to bio znak da se uskoro mora
nacrtati doma. Ili barem smisliti odgovore, dovoljno jake da se suprotstave i
najcrnjem scenariju koji će mama već složiti u glavi. Možda bi joj mogla reći –
Stala je usred misli i već je bila na zemlji.
Umjesto poziva na ručak, zrakom se prolomio valoviti zvuk sirene.
Dobrodošli!
OSVETNICI

Ovo je plan: deset minuta prije pola devet Strijela postavlja paštetu na livadu
preko puta tvrđave. Zatim se skriva u grm i aktivira mehaničkog psa. Navodi
ga daljinskim upravljačem do označenog mjesta, i pet minuta prije pola
devet, kada podigne nogu da se popiša, pas leti u zrak. Stražari probuđeni
eksplozijom istrčavaju da vide što se događa, u tvrđavi nastaje pomutnja i
Strijela koristi situaciju, prebacuje se preko ograde. U cijeloj toj gužvi nitko ga
ne pita za oznake, i kako svi ionako nekamo trče, nesmetano napreduje
prema skladištu. Stražarima pred ulazom prodaje priču da ih trebaju vani, na
mjestu eksplozije. Ako se opiru, ubija ih: stvar je previše ozbiljna da bi bilo
mjesta za svjedoke. Naoružanje nam je potrebno kako bismo osvojili grad, a
oružje se kupuje oružjem. Nitko te ne shvaća ozbiljno dok ne osjeti cijev u
ustima – to je tako i nikada nije bilo drugačije. Ali nemojte slučajno pomisliti
da se ja ovdje ikome pravdam. Nasilje je moj zrak i bez njega me ne bi bilo.

Ovo je plan: deset minuta poslije osam, Argo, prerušen u fratra, silazi u
podrum samostana, do ulaza u tajni tunel pred kojim stražari jedan policajac.
Tunel je dug više od kilometra, pruža se ispod cijelog središta grada i
povezuje samostan s tvrđavom. Stražar ništa ne sumnja – tko bi razlikovao
sve te zakukuljene sinove Božje – pa kad ga Argo ponudi čašicom stare
prepečenice, ne odbija ga. Otrovni prašak uskoro čini svoje i tada u igru
upadaju i ostali koji su dotad čekali skriveni pred samostanom. Sada Plavi
Sokol, Mister X i ja prolazimo kroz tunel i u pola devet smo tamo.

Ovo je plan: u pola devet Strijela nam otvara vrata i ulazimo u skladište.
Uzimamo sve što pronađemo – bombe, strojnice, mine, bojne otrove, metke –
i izlazimo van. Dok jurimo natrag kroz tunel, čujemo kako se opustjeli grad
budi; ja više nisam sam i po prvi put znam na što ljudi misle kad kažu kako je
sve na svojem mjestu. Na izlazu nas dočekuje Argo, iznosimo sanduke,
krcamo ih u kombi i nestajemo u noć.

Ovo je plan i plan se mora izvršiti. Sada je sve drugačije nego na početku, i
bolje je da je tako, jer to je jedini razvoj situacije koji po meni ima ikakvog
smisla. U početku sam bio posve prazan, nisam znao što radim tamo među
njima, ali ne mogu reći da mi se to nije sviđalo. Da mi se nije sviđalo, to bi
značilo da imam osjećaje. A ja osjećaje nemam: napravljen sam od tamnog
čelika i nema stvari koja me može uništiti – recite što hoćete, ali to sam ja.
Moj jedini posao je da budem ja, i smatram da sam u njemu prilično uspješan.
Ispričat ću vam priču o Osvetnicima, ispričat ću vam što znam, ono što sam
vidio, i to će biti to. Kad zaslinite od uzbuđenja i poželite osjetiti kako je to
vladati njihovim moćima, udisati njihov zrak, ne pitajte mene. Jači sam od vas
i odgovor vam neću dati. Jer ga nemam i nije me briga. Napravljen sam od
tamnog čelika.

I prije nego što počnemo, zanima li koga, izlaz u slučaju opasnosti je s desne
strane. Ali i vi i ja dobro znamo da ne možete pobjeći.

ARGO

Prvo je bio Argo. Tog utorka nadomak prošlog ljeta, kad je posljednji učenik
napustio praktikum kemije, Argo je ostao sjediti za katedrom pogledavajući
na sat. Znao je da će Crni Križar doći, da će biti tu točno kad kazaljka stigne
na pola puta između sedmice i osmice. Neće sjediti kod kuće gledajući
dnevnik: nacrtat će se ovdje, jer ionako, ovo će biti jedini relevantan događaj
dana.

Kako se trenutak bližio, Argo je postajao sve nervozniji. Ne bi se moglo reći da

ga je bilo strah, ali još bi se manje moglo reći da mu je bilo svejedno.
Instinktivno je počeo gristi vrhove rukava nove bijele košulje koju mu je
gospođa nedavno nabavila kao modni dodatak plavom sakou od tvida. Sad,
ne bi se moglo reći da je Argo u svojim godinama s uspjehom pratio modu, no
svakako je znao složiti dva i dva tako da nitko nema ništa protiv. No opet, dva
i dva ne moraju uvijek dati četiri: recimo, prije koji mjesec kad su u novinama
objavili fotografiju njegove gospođe i Reksija s potpisom “Sunčan dan je
izmamio brojne šetače na ulice, a među njima i staricu koja je u šetnju izvela
psa”. “Starica” je bila ključna riječ i otada se s gospođom više ne da
normalno razgovarati. Tko zna što bi mu rekla da može znati što se upravo
sprema, ali uostalom, razmišljao je, kao da se tu uopće išta bitnoga događa:
samo ćemo još jednom složiti dva i dva, jel, i za tri minute stvari će sjesti na
svoje mjesto. Kiselina u kabinetu već se zadovoljno krčka.
Ali ne! Crni Križar je već na vratima, a još nije ni pola osam. Pokušava prikriti
kako mu se pjena cijedi iz usta, pa ispuhuje nos u maramicu.

“Dobra večer, uh, i ja se nađem prehladiti, a ljeto samo što nije.”

“Dobra večer”, kaže Argo i pretvara se da nije prozreo njegovu igru. Huh,
veći je nego što mi se učinio, ali hajde, ja sam onaj koji ovdje ima moć,
jel? “Izvolite, sjednite”, kaže mu.
“Pustite”, odmahuje Crni, “da ne gubimo vrijeme. Dobro, profesore”,
započinje i odmah uzima stanku kako bi povukao naslagu gustog sekreta iz
sinusa u ždrijelo. “Šta ćemo mi s ovim mojim malim? Šta ćemo ti i ja, a? U
čemu je problem?”

“Gledajte”, Argo se trudi ne izgubiti živce na prvom koraku. “Ja sam pokušao
sve, jel, da zaobiđemo taj popravni, jel. Davao sam mu dodatne kontrolne,
svaki sat mu dajem priliku da ispravi te jedinice, jel, ali njega to uopće ne
zanima. Pa barem da pazi pod satom, jel, da sjedi mirno kad mu se već ne
radi, ali –”

“Čuj ti mene, profesore. O čemu mi ovdje pričamo? Ti si mu dao dodatne

kontrolne? Zašto? Da dobije dodatne jedinice? Pa ti njega trebaš
valjda naučiti nešto, pa da lijepo nema nijednu a ne još i duplo više!”
“Da, to je jasno, jel, ali –”

“Profesore, ja popravljam aute cijeli život. Ako nešto ne valja, ja ga popravim.

Znam šta treba okrenut, znam šta treba pritisnut, koji šaraf, koja burgla,
razumiješ, i popravim ga. I to sve znam zato što radim s autima godinama i
znam ih bolje neg sebe što znam. Razumiješ, ne stanem kraj njega pa velim:
popravi se! A ti meni kažeš da se moj sin treba sam popravit? Pa ti si onda loš
majstor! Tebe treba dovest u red, a ne mog sina!”
Trenutak se bliži, Argo, trenutak se bliži. Došao je po to, sâm to traži.
“Gledajte, gospodine, nije to samo moj problem, jel. Cijelo nastavničko vijeće
ne zna što ćemo s njim. Pa, molim vas, neki dan je došao pred školu na
bageru, razumijete, pa što je sljedeće? Hoće nam školu sravniti?” Tako treba,
Argo, tako treba. “Mislim, ja…”
“Kao prvo!” Crni Križar diže glas skupa s kažiprstom. “Kao prvo, nije bager,
nego je parni valjak, jel jasno?”

“Dobro sad, parni –”

“Kao drugo, gdje to piše kako se smije, kako se ne smije dolazit pred školu, pa
nije to džamija, sunce mu jebem njegovo. Ako oće na metli doć, to je njegova
stvar. Ko da mene sad briga što ti ne znaš složit košulju s odijelom, da ti sad
dođem pa kažem vidi na šta ličiš.”

Dosta je, e sad je dosta. Jedna riječ, još samo jedna.

“Ja ti kažem, on ne ide na popravni. Ne ide, jer će imat dva. Najmanje! A i ti,
šta si navalio na taj popravni, pa ljeto će, mjesto da ideš na more ti bi budala
sjedio ovdje i znojio se s tuđim jedinicama.”

To je ta!
“Ma, dobro”, Argo naoko smiruje situaciju, “vidjet ćemo što još možemo
napraviti. Ljudi smo, dogovorit ćemo se, jel. Dajte, nije u redu da se nas
dvojica ovdje prepiremo, ipak imamo isti cilj, jel, da vaš sin jednom završi ovu
školu, jel tako?”

“E sad već govoriš ko čovjek od nauke, svaka čast!” Crni Križar ustaje i steže
mu ruku.

“A u to ime”, Argo nastavlja igru suvereno, “imam nešto za vas.” Tresu li mu

se to ruke iz straha dok se vraća iz kabineta ili je samo nezgodno uhvatio
bocu pa živci skaču bez kontrole? Argo, ne daj se, skoro pa si tu!
“E vidim ja da si ti razuman čovjek, moj profesore”, veli budući mrtvac, i ne
čekajući da mu domaćin natoči čašicu, sâm se hvata boce.

“Mmmm… dobra, brate, dobra! Nekako čudno kisi, al je za bogove! Vidiš kako
život može biti lijep, samo kad oćeš!”

To je zadnje što će Crni Križar izgovoriti prije nego mu tijelom počnu nicati
pjenušavi zeleni mjehurići – i kada se pretvore u jedan veliki, eksplodirat će i
nestati u zelenilu iz kojeg je jednom davno i nastao.

Jao, koji nered, misli si Argo, a što sad? Ništa, sve po planu, lopata je u
ormaru, leš je ovdje, školsko igralište je pred školom. Posao čeka i valja ga
obaviti što prije.

***

ZABRANJENO PUŠENJE. U OVOJ KUĆI SE NE PSUJE. ABORTUS JE UBOJSTVO.

Ulazna vrata Argove rezidencije na zapadnoj strani nebodera teško dišu
etiketirana svim tim božjim zapovijedima. Klinci iz ulaza uvijek ih odlijepe, ali
Argo se ne predaje i uporno ih nadomješta novima kao da su sezonske
tapete; pravila su pravila. I najmanje odstupanje dovoljno je da prestanu biti
pravila. Na stranu sad što se u njegovoj kući još kako psuje, i to najčešće
kada gospođa zapali smotku duhana na koji se navukla nakon prvog
pobačaja. Ljudi su takvi: slabi su i vole ostati slabima.
Dok za sobom vuče tešku crnu vreću, dužim, zaobilaznim putem, daleko
izvan znatiželjnog pogleda domara, Argo ne razmišlja o pravilima. Večeras on
svečano, posljednji put proklinje svoju zlu sudbinu: kako su mu mogli to
učiniti, prokleti ravnatelj i ta njegova napirlitana ljubavnica pedagogica? Kako
su ga mogli dodijeliti za razrednika jezičnoj gimnaziji? Ma koga je briga za sve
te puste riječi – riječi, izmišljotina budala koje do znanja nisu mogle drugačije
nego da ga sami izmisle – kad je svakome normalnom jasno da je jedina
istina ona zapisana u elementima i spojevima. “Nezahvalnici jedni, vidio sam
ja takve poput vas već tisuću puta”, govorio im je. “Svi ćete vi ionako završiti
na kemiji, jel, ni ne znate. Barem pola od vas će poslije studirati kemiju!”

I, jao, kako im samo kemija upravlja životima, ni ne znaju! Sve što ih onakve
prištave zanima u životu – kada im srce razvaljuje mozak divljim udaranjem,
kad se jedni drugima zavlače na novootkrivena vlažna mjesta, kad sebe pune
otrovima od kojih im se povraća samo da bi im glava otupjela – sve je u
životu čista kemija. Eto, čak i smrt! Promijeniš nastavni program na brzinu,
kažeš djeco danas radimo kiseline (ali zaista, danas radimo kiseline) i već si
se riješio pola muke. Samo jako pažljivo: dođe li vam zeleno u dodir s očima
ili kožom, mogli biste oslijepiti, progoriti mlado meso, mogli biste čak i
umrijeti! Ali kemija, naravno, nije nešto što ima veze sa stvarnim životom, i
zato im ni na pamet ne pada da se svo to zlo zaista može dogoditi igdje osim
na znakovima upozorenja. A sad su mu sirotani mali praznoglavi pomogli, ni
ne znaju!
Pomogli u čemu? Neki bi rekli u ubojstvu, ali za Arga je to samo posao, i to
slučajno najveći posao na svijetu. Obrazovanje, pročišćenje, centrirano
širenje, osveta uma – zovite ga kako hoćete, ali snaga je sada u njegovim
stanicama. Vatra, voda, zemlja, zrak… sud svjetske povijesti urotio se da mu
podari nezamislivu moć. Hm, možda stvarno ova kombinacija košulje i odijela
ne štima, jel… Kurva pušačka, znam, opet mi je to namjerno učinila.
Tako Argo razmišlja dok sa sobom vuče tijelo Crnog Križara. Noć je topla,
obasjana punim mjesecom i neonskim svjetlima gimnazije: da je Argo birao
scenografiju vlastite smrti, ne bi išao dalje od ove svibanjske noći. Mjesec je
najzahvalnija publika – samo gleda, sjaji od uzbuđenja i šuti. Negdje u toj
tišini svijet se mijenja, a neznalice, kao i obično, ni ne znaju. Prokleta ironija,
prokleti navodnici i kurzivi, to je sve za što znaju. Samo malo nakosi stvari i
možeš raditi što te je volja, jel, bez srama i odgovornosti. Zar smo ih tome
učili?
I onda, kada Crni Križar silazi s njegova ramena, kad ga predaje zemlji i
lopatom mu zatire svaki trag, premda se osjeća stotinjak kilograma lakše,
Argo u petama osjeća silu teže kako ga vuče još jače Zemlji, kao da joj je
Križarevo tijelo otvorilo apetit – i sada zna: ovo je stvarno. Ovo se zaista
događa. Konačno, počelo je.

PLAVI SOKOL

“Pazite da ne ugazite majčinu dušicu! Dobra je za mnoge dobre stvari. Čisti

dišne puteve, liječi otekline, slabokrvnost, glavobolju, nesanicu, želučanu bol,
pa čak i alkoholizam. U narodu se koristi protiv epilepsije, recimo, za jačanje
živaca i mozga, a ponegdje i kao začinski dodatak juhi. Ili za pripremu likera!
Ili čak sapuna! Samo recite što vam treba i ova mala biljčica sve radi. Ma
zamislite samo!”

Eto, mogao je slobodno reći da vam od te biljčice na leđima izrastu anđeoska

krila, ali što vrijedi kad nitko ionako ne sluša. Mladi organizam samo gleda
kako bi se rastrčao na sve strane. Iskreno, boli njih za tamo neke biljčice. A
Sokol sjedi na panju i u toplo listopadno poslijepodne bježi mu sljedeći
monolog:

“Vidite, kad rukom stisnete biljku, i kad vam njen žuti sok poteče kroz prste, u
jednom potezu oduzeli ste joj život. Ili još jednostavnije: otrgnite je od Zemlje
i nje više nema, ona ne postoji. Za razliku od ljudi koji se kreću lijevo-desno,
naprijed-natrag, biljka ne poznaje drugi smjer nego gore. Sunce je ugrije
svojim zracima i ona se odaziva tako da mu se približi. A ljudi se za to vrijeme
pentraju po planinama, grade nebodere, htjeli bi letjeti… Uzalud. Na kraju ih
opet pometu i zakopaju natrag pod zemlju. Pa što im onda vrijedi svo to
muvanje kad biljke, koje se ni mrtve ne odvajaju od zemlje, jedine znaju
formulu uspjeha? Mi ljudi smo ljubomorni na biljke. Bez njih praktički ni disati
ne bi mogli i onda ih uništavamo kao da im želimo pokazati tko je ovdje
gazda. A istina je, djeco, da smo baš mi prave biljke, dosadne i zakopane, a
ovo zelenilo oko nas, ono je živo, življe nego što ćemo vi i ja ikada biti.”
Ali malo ga tko sluša, osim nekoliko štrebera koji ionako ne razumiju ni riječi.
Negdje podalje, jedan glas kaže: “Eno ga, opet ga je puknuo trip naturalis”.
Sokol na to duboko uzdiše, baca pogled visoko u nebo i tamo snima pticu
širokih krila zavinutih prema unutra. Hm, plavi sokol sigurno nije, u našim ih
krajevima nema. Samo trenutak kasnije, ptica nestaje, a za njom i sunce. U
daljini se čuje grmljavina, i Sokol nije siguran ima li ona veze s pljuskom koji
se sprema, ili to preko planine odjekuje tuđi rat. I dok se prve kapljice počinju
spuštati, on se razjapljenih usta okreće ka nebu i guta ih toliko halapljivo da
ni ne primjećuje kako ga je kiša već oprala.
E jebem ti život da ti jebem, proklinje u sebi dok mu rijetku kosu pljusak
pretvara u rezance. Daj Bože da mi barem još jednom u životu opet ne bude
svejedno!

I baš u taj čas nešto počinje kljucati Sokolova bedra. On spušta pogled i pored
sebe vidi stvorenje koje je do tada poznavao samo iz udžbenika i bajki. Velika,
izumrla ptica dodo s Mauricijusa, evo je, stoji tu na kiši i traži njegovu pažnju!
Na trenutak mu se čini da joj je iz kljuna pročitao osmijeh. To je znak, misli si
Sokol, znak na koji sam upozoren.

“Profesore, pod drvo, dobit ćete upalu pluća!” viče netko iz pozadine.

“Ma nema veze, sad je zrak najzdraviji”, odgovara Sokol, tiho, da ne otjera
pernatog prijatelja, i još tiše nastavlja: sutra sve počinje isponova; sutra
napuštam svoju umornu kožu i oblačim sjajno novo perje, boje neba, boje
visina.

***

“I ja bih, kao, trebao stati u ovo? Pa koji je to mozak napravio?”

“Mađari. Nabavio sam u kazalištu, jel, od kabarea je ostalo.”

“Od kabarea, jel? Ti misliš da je ovo šala?”

“Ne, ne mislim. Ako je šala, jel, onda je i na moj i na njegov i na njegov račun.
Ako već pitaš šta mislim, mislim da si ti malo preširok, jel.”

“Mogla bi ti glava bit malo preširoka, jel, kad te ja puknem.”

“Hej, dosta je bilo, djeco, prestanite!”

Mister X, napokon, dovodi Arga i Strijelu u red. Uskoro će ponoć i naše se

tajno okupljanje u zbornici približava svojem cilju.

“Hajde, da vidimo što imaš, Sokole!”

Spremno kao da je samo na to čekao – a nije da nije – Sokol otvara pretinac
sa svojim građanskim imenom. Uz glasan zveket, iz njega na parket ispada
hrpa gelera. Prizor ostavlja cijelo društvo nijemim.

“Nikada”, Strijela ganut prekida tišinu, “nikada ih nisam vidio toliko na

jednom mjestu.” Strijela, najveći cinik na svijetu, sada bez imalo srama slini
nad hrpom izobličena željeza.

“Kako si ih sve pronašao?”

“Heh”, Sokol će važno, “to su ti godine i godine iskustva, promatranja ptica.

Samo ih pratim, gledam i osluhnem gdje su sletjele, i onda dođem pokupiti
što je ostalo. Često su još toliko vrući da sprže vreću u kojoj ih nosim. Evo,
ovaj mi je najdraži”, kaže dok pokazuje geler nalik štakoru.

“Pogledaj ga samo. Rattus norvegicus.”

Uzbuđenje se za Strijelu čini prejakim, pa naginje pljosku do dna i seže za
cigaretom.

“E nećeš”, Argo skače uvrijeđeno, “ostavi se otrova!”

“Tako je, Strijelo, ne oduzimaj nam zrak!” podržava ga Sokol.

“Ma znate što”, Strijelino dostojanstvo iznenada se budi, “samo se vi izvolite

igrati, idem ja kući.” I odmah zatim treskom nestaje kroz vrata zbornice.

Ja samo stojim u kutu, jer znam što se događa dalje: Mister X izlazi za njim i
dovlači ga natrag. I sada mi je savršeno jasno u čemu je ovdje problem: X je
možda glas razuma, ali baš nitko među njima nije se uspio nametnuti kao
vođa, i to tako neće ići. Previše je tu vatre da bi bilo discipline.

“U redu, ovako ćemo. Treba nam plan”, kaže Mister X. “Geleri mogu poslužiti,
kao i taj kalašnjikov koji imamo, ali valjda vam je jasno da to neće biti
dovoljno. Potrebno nam je oružje da bi zagospodarili gradom, je li tako? A da
bi došli do njega, trebamo ga oteti.”

“Ali kako? Kojim oružjem?” pita Argo.

“Našim moćima, pobogu, našim moćima.”

I dok X započinje izlaganje, Sokol se okreće prema meni, neprimjetno mi

upućuje mig i sada znam, više nije ovdje u zbornici. Sokol uvijek vidi više i
dalje od drugih, i u ovom je trenu ugledao budućnost Osvetnika – a ona, čini
se, nije nimalo svijetla. I zato pogled skreće natrag prema prošlosti.

Sjeća se dana kad je odlučio postati učitelj, ali ne sjeća se zašto. Da i drugima
otvori oči? Da bude veći i jači od drugih? Svi su ti razlozi danas tako nebitni i
smiješni, pa zato fasada njegove ozbiljnosti brzo nestaje i prelijeva se u
osmijeh. Moć daje Sokolu da me vidi drugačije nego ostala trojica, i sada mi
se smiješi kao ptici dodo prije godinu dana, jer dobro zna tko sam.

Moć je otkrio u veš-mašini, pred sam polazak na izlet. Tog je jutra vrtloženje
šarenog rublja u bubnju poprimilo oblike čaša napunjenih raznobojnim
tekućinama. Razina tekućine u svakoj od čaša polako je rasla, i kako bi
izbjegle izlijevanje preko rubova, čaše su pretakale svoj sadržaj jedna u drugu
sve dok tekućine nije bilo toliko da su i same počele plivati u njoj. Miješanjem
svih tih šarenih voda nastala je jarkocrvena rijeka koja je čaše nosila u smjeru
suprotnom struji, sve do izvora gdje ih je dohvatila staračka ruka. Tada se
kamera podiže i vidimo da ruka pripada Sokolovu ujaku, čuvenom
prirodoslovcu Žutiću, poznatom po tome što je otkrio određenu sortu agave
koja cvate svakih sedam godina. “Živjeli!” kaže prof. pok. Žutić nazdravljajući
čašom crvene rijeke. “Živjeli vi meni dugo! Još ništa nije gotovo, ptići moji,
sve je još uvijek moguće!”

Sokol je trljao oči, kao da se želi probuditi iz neukusne šale na vlastiti račun,
ali vrtlog je na njega očito djelovao hipnotički kada je samo uspio utonuti
dublje u pravi san. Sanjao je djetinjstvo u ujakovoj kući pored rijeke, staru
lijesku, džem od marelice, štalu oslikanu zelenom bojom i u njoj crnog konja s
bijelom pjegom na čelu. Sanjao je beskonačne igre skrivača, skokove na
glavu, valjanje po sijenu. Ali zašto bi netko sanjao prošlost koju ionako ima?
Ne pitajte mene, ja ne znam kako je to otrgnuti se od sebe – no ako mi je
suditi po Sokolovu snu, ne propuštam ništa. Što se mene tiče, već i ova
stvarnost izgleda dovoljno kao da ju je napisalo neko besposleno derište.

A Sokol, on je nakon pola sata sna ustao s poda kupaonice, posve ispran i čist
kao da je i sam izašao iz perilice, i shvatio da već prilično kasni na školski
izlet. Pred školom ga je čekao autobus pun nestrpljivih klinaca i kad je
napokon stigao do njih, nije imao što reći nego: oprostite, prevario me san.
Od tada, stvar se otrgnula iz njegovih ruku i sve ostalo pripada povijesti.

Baš tako: sve je sjelo na svoje mjesto. No, istina, Sokolu i dalje nisu bile jasne
mnoge stvari. Čemu, naprimjer, toliko inzistiranje da u grupu prime samo
nastavnike prirodnih znanosti? Sokol nije znao, ali nije se ni bunio: ovako se
osjećao važnijim, a misterij u koji se upustio samo je rastao. Konačno, kao
nekada, opet ne znam što me čeka na kraju, zadovoljno je mrmljao tog dana
kad je odluka pala. Sva ta samoća, tolike prazne godine provedene u
maminom stanu otkad je Sokolica odletjela bez pozdrava, a da zapravo
nikada nisam bio sam. Sav taj svijet koji postoji pored mene i želi postojati
samo za moje oči. Moje oči koje vide ono čega nema. Sve je puno ljubavi.

STRIJELA

“Gledaj, Brajkoviću, znaš li ti koliko ova farsa košta? Prvo, država izdvaja iz
proračuna za školstvo, za ploču, kredu i za mene koji ovdje sjedim. Onda tvoji
siroti roditelji moraju platiti udžbenike, moraju te pristojno odjenuti i
počešljati da ne sramotiš obitelj. A netko valjda mora i ovo svjetlo nad tvojom
glavom platiti! A sve što se od tebe očekuje nije da pokažeš neko neviđeno
znanje i razumijevanje – ne, moj Brajkoviću, sve što se od tebe očekuje je
samo da uvrstiš vrijednosti u formule. U formule do kojih su nakon godina i
godina truda došli mozgovi tisuću puta veći od tvoga. Ali ne bi naš Brajković,
ma kakvi, on samo stoji tu i bleji tupavo kao tele u šarena vrata, kao da se
ništa to njega ne tiče. Pa dobro, kad će tebi postati jasno da ne učimo mi tebe
ovdje fizici? Ne, ne, Brajkoviću moj, odgovornosti te učimo! Učimo te kako
postati normalan odrasli čovjek. Jel ti sada jasno koliko je tvoje neznanje
skupo? Nije, ha, vidim ja da nema nikoga kod kuće… E pa, evo tebi lijepo još
jedna poticajna jedinica, pa možda idući put netko i svrati u goste.”
Strijela je pravi čovjek novog doba: iako naoko igraju na emocije, njegove
metode su znanstvene i uvijek briljantno analitičke. Nije dovoljno reći da je
nešto takvo kako jest, nego to treba podcrtati nizom okolnosti koje su nešto
dovele do toga što jest. Vjerujte mi, da Strijelin mozak ne radi u tako
preciznim, gotovo mehaničkim kodovima, on i ja nikada se ne bi tako dobro
slagali. Istina, ljudima je teško održavati tako savršenu ravnotežu stvari, pa
se često predaju i žrtvuju svoj mir u korist niskih osjećaja. Tako Strijela svake
večeri nakon nastave u bistrou preko puta gimnazije ubija svoj predivni
mozak litrama alkohola. To su primijetili i njegovi učenici, pa često znaju
svratiti tamo i provocirati, jer dobro znaju, sutra, kada alkohol ispari, Strijela
se više neće sjećati ničega. Jednom davno ga je tako najveća školska bitanga
izazvala na okršaj u ispijanju loze, i oklada je pala: tko prvi odustane, morat
će razbiti sve prozore na zbornici. Ne bi se taj tome ni dosjetio da nije uočio
da Strijela već pomalo ostaje bez novca, i kad je napokon presušio i počeo ga
žicati, nije se mogao odlučiti bi li radije uživao gledajući ga kako preklinje za
posudbu ili kako uništava instituciju koja ga plaća da uništava samoga sebe.
A bilo je dana kad bi Strijela tipku za autodestrukciju pritisnuo već izjutra, pa
bi na nastavu došao iznimno raspoložen. Tada bi najčešće pričao o
karakteristikama određenih modela vojnih aviona, a katkad bi se čak odvažio
i demonstrirati razne načine leta. Jednom kad se previše nagnuo u stranu
praveći polukružni luping, demonstrirao je i visinsku bolest povrativši na
netom ulašteni parket. Učenici su se naslađivali dok su mogli: znali su da će
autoritet sutra ponovno biti tu, i pokuša li ga itko podsjetiti na nemio događaj,
bit će strašniji nego ikada. A s njime nema vrdanja: strah je to, djeco, čisti
strah; prikuje vas za mjesto na kojem vas je spopao, i onda – zdravo đaci!

Ali otkrit ću vam jednu tajnu. Zaboravite sve što sam vam rekao o Strijeli: sve
je to samo igra. Igra koja mu dopušta da radi ono što ga je volja – da razbije
zbornicu i da povraća po svježe ulaštenom parketu – a da pritom nitko ne
povlači pitanje odgovornosti; ta suluda igra njegova je moć. Jer Strijela je
Osvetnik, a Osvetnik uvijek zna što čini. Vjerujte mi, ja ga jako dobro
poznajem.

Teško je reći tko se tu odlučio za koga – Strijela za mene ili ja za njega – ali
sigurno je da nitko nije imao ništa protiv tog aranžmana. S Argom bi mi
možda bilo uzbudljivije, sa Sokolom čudnije, s Mister X-om… nemam pojma.
Ali Strijela, on diše jednako kao ja i ne zna za odustajanje. Da se itko usudio
postaviti ga na čelo gimnazije, tamo bi se dalo nešto i naučiti. Ne nešto, nego
prave, relevantne stvari koje ne biste uočili čak ni da vam ih potcrtaju
fluorescentnim natpisom UOČI!
“Prokleti rat i tko ga je izmislio!” Strijela bi često zavapio u odsudnim
trenucima dok je sjedio u dvorištu tjerajući večernju sparinu rakijom. “Toliki
vinogradi, tolika šljiva će propasti, a možda bi baš ova godina bila ona za
povijest, tko zna… Mi nikada nećemo doznati.”

I svaki put kada to izgovori, kao da čujem zadovoljan podsmijeh u njegovu

glasu. Kao da se ismijava vlastitoj slici i prilici, jer čak i kad se stvari
raspadaju, on ih drži pod kontrolom. I kao da mu je već jasno da će ova
godina na kraju ipak biti povijesna. Sjedimo tako on i ja i šutimo zajedno, sve
dok Strijela ne progovori. Učenici ga često viđaju kako hoda ulicom i
razgovara sam sa sobom, i to uvijek pripisuju alkoholnim delirijima, ali kad bi
samo znali koliko se varaju, njihov bi strah narastao u nedogled. Jer Strijela
ne priča sâm sa sobom: on samo govorom tjera krive, zavodljive misli od
sebe. Jer Strijela je Strijela i njegov um nikada ne luta. Alkohol ga trijezni i čini
oštrim poput skalpela koji u jednom potezu para utrobu i šalje vas u vječnost.
A kad stignete tamo, tamo ste i dalje ne idete nikuda; povratka nema.
***

“Znaš šta mi je rekao? Sve dok se odvija nastava, sve dok školujemo
budućnost naše zemlje, tu se ne događa ništa posebno. Ma zamisli, molim te!
Što bi sad trebalo, da mu izračunam moguće putanje granata, da mu
dokažem neotpornost ljudskog tijela na čelik koji se neslućenom brzinom
zabija u meso? Šta on misli tko sam ja, neki glupi vijećnik kojem može
prodavati svoje priče?!”

“Daj, daj, Strijelo”, umiruje ga Plavi Sokol na hodniku. “Možda je ravnatelj

samo procijenio da se zbog dva dana puškaranja ne isplati baciti cijelu
školsku godinu. Vojarna je pala, pa valjda nam sad nitko ne može ništa.”

“Ma to je rasulo, kažem ti ja”, viče Strijela zamahujući dnevnikom iz kojeg

ispadaju ispričnice. Dok se saginje da ih pokupi, za leđima čuje smijeh
nekolicine malih gadova kojima nezgoda nije promakla. I odmah, ne obazirući
se, nastavlja misao.

“Jesi vidio bistu pred školom? Ostala bez glave! A šta će tek s našim glavama
biti?! Pratim ja već dugo što se događa prijeko, i vidjet ćeš, neće to tek tako
proći. Vraćamo se u pretpovijesno doba, a ovaj idiot nam ni toljage ne da! Pa
ovo – ovo nije nastava, ovo što mi sada radimo su čisti neopravdani sati!”

I to je valjda jedini trenutak u povijesti škole kada se Strijela i njegovi učenici

moraju složiti: škola je izgubila smisao. Na žalost jednoga, ali na veliku radost
drugih. Jer ljudi su takvi: od malih nogu, jedva čekaju priliku da ne moraju
misliti, jedva čekaju da uopće ne moraju bilo što, i zato čak i rat prepoznaju
kao sretnu okolnost.
Pet mjeseci kasnije, želja im se ispunjava: nastave nema, i svaki izlazak iz
kuće nalikuje izletu u divljinu. Pet mjeseci kasnije, Strijela je samo obični
građanin s papučama na nogama, i jedini autoritet koji još uvijek ima je
obiteljski. Hitro je spakirao ženu i kćer u sunčane krajeve, ali sam je ostao tu
gdje je potreban; ostao je čekati nastavak događaja, i to je jedina ispravna
odluka koju je mogao donijeti. A vrijeme je pravo za velike odluke.

“Strijelo, cipele na noge, vrijeme je!” uzbuđeno će ispaliti Mister X kad mu se

pojavi pred kapijom prvog dana srpnja. Strijela i ja smo već u punoj
pripravnosti, slijedimo ga bez pogovora i sigurni smo da će, što god se
dogodilo, ovaj put biti za pamćenje.
Kako se X domogao ključeva atomskog skloništa ispod tvornice odjeće d.o.o.
u stečaju, nikome nije jasno, ali nitko, kao i obično, ni ne pita. Na ulazu su
blindirana vrata koja je moguće otvoriti jedino tajnim kodom koji zna samo X.
Za nepredviđeni slučaj, kaže, bolje je tako. Tajnost je prva odlika Osvetnika, a
tajnije tajno sjedište teško je zamisliti.

Sada stojimo dolje u punoj opremi, još uvijek zasljepljeni crnilom i hladnoćom
u koju smo se spustili s vrelih gradskih ulica. Zapravo, mene se to i ne tiče
previše, promjenu atmosfere rijetko osjećam na sebi, no dovoljno poznajem
moje suborce da mogu pretpostaviti što im sve ovaj tren prolazi glavom.

“Zašto smo u mraku?” pita Plavi Sokol.

“Gdje je prekidač za svjetlo?” dodaje Strijela.

“Gore, u prizemlju, ali neće ti još trebati”, odgovara X. “Barem dok ne

napraviš daljinski, ali o tome ćemo poslije. Sada želim da neko vrijeme samo
stojite u mraku. Slušajte tišinu i upijajte hladnoću.”

“E tu si u pravu,” negdje s desna javlja se Argo, “ovdje je tiho i hladno kao u

grobu, jel, i to mi se nimalo ne sviđa!”

“Upravo to!” glasno odgovara X, zadovoljan što Argo navodi razgovor u

željenom smjeru. “Odavde i idemo u zagrobne predjele, u tamnicu gdje se
zrakom razliježe neodoljivi miris smrti, na tomjesto poslije. Odavde, dragi
moji, odlazimo u povijest!”
I tada, dok veličina tih riječi proročanski odjekuje tamom, napokon
upoznajemo plan.

MISTER X

Ne pokušavajte ga pročitati iz prevelikih crnih odijela koje nosi, iz jezika kojim

oblizuje nagrižene usne dok razmišlja, iz niskog pogleda punog tihe,
neuhvatljive prijetnje. Zar je moguće da još niste naučili? X je nepoznanica.
Čak i kada je uspijete odgonetnuti, čeka vas novi zadatak u kojem će X biti
nešto sasvim drugo. Priča kaže – a X nije tip koji bi potvrdio ili osporio bilo
kakvu priču – da je prije rata radio prijeko, u rafineriji nafte, kao prevoditelj s
arapskog. Arapi su, potpomognuti američkim kapitalom, odlučili uložiti u
širenje naftne industrije i gradnju mreže benzinskih postaja po cijeloj bivšoj
zemlji. Trebao je to biti posao desetljeća, i bio bi posao desetljeća samo da se
X nije spetljao s jednom od žena stanovitog šeika iz nadzornog odbora.
Diplomatski incident jedva je izbjegnut, a X je promijenio identitet i brže-bolje
nestao preko rijeke. Tko ga je postavio na mjesto profesora matematike i
otkud mu kvalifikacije, nije se znalo; svatko je prebacivao odgovornost na
nekoga drugog i jedini zajednički nazivnik u toj nejednadžbi bio je “arapski”:
arapski jezik i arapske brojke. Pričalo se poslije i o potpisu predsjednika
glavom i bradom, pa su mnogi izrazili sumnju da je X zapravo vladin tajni
agent koji je po zadatku došao u gimnaziju. Koji bi to zadatak bio, nitko nije
točno znao, no kako su se svi osjetili ugroženima, bilo je očito da je škola
pravo leglo mračnih tajni. Zato je X za svakoga nešto drugo, i to je jedina
istina. Istina da ne postoji jedna istina.

I zato su svi bili podozrivi kada ih je te večeri, u pauzi zasjedanja

nastavničkog vijeća, hodajuća zagonetka odvukla u zahod. “Potrebna nam je
moć”, rekao je značajno. “A to je zapravo najmanji problem, jer nju već
imamo. Svaki od vas je ima i naći ćete je jednako kako sam ja našao svoju.
Pazite ovamo!” Iz džepa je izvukao debeli flomaster i na zelenim keramičkim
pločicama iscrtao veliku kružnicu. “Razumijete?”

Nitko nije razumio.

“Razumijete, ovo smo mi. Ovo je naša mala planeta. Ova kružnica je sve što
poznajemo i tu smo kod kuće, je li tako? A za ono što nam je zagonetka, za
veliki misterij postojanja, za smisao života, beskonačnost prostora i vremena,
odgovore tražimo vani. Obraćamo se Bogu koji je negdje gore, gradimo mu
tornjeve, letimo u svemir, nema što ne bi napravili samo da se otisnemo što
dalje od sebe. Krivo, kolege, krivo! Jer što ako – pretpostavimo samo na
trenutak – što ako je cijeli naš svemir, sve što smo si ikada prostorno i
duhovno pojmili – što ako je sve to smješteno na ovoj kružnici i gleda
prema unutra, razumijete što vam hoću reći? Što ako je svemir nastao
velikomimplozijom, a ne eksplozijom? Jer vidite, moć – ona je tu, unutra, u
središtu zemlje, u središtu svijeta kako smo si ga zamislili u glavi. U čovjeku,
kolege, moć je u nama!”
“Znao sam!” Sokol je skočio i zagrlio ga. “Znao sam to sve vrijeme!”

I tako je, valjda, počelo. Od X-a, od njegove moći za koju nitko nije siguran što
je, ali moći u koju je svatko siguran. Moć zagonetke, moć čuvanja tajni;
istinska nadljudska moć. Takav vam je Mister X: izvrće stvari naglavce, vozi
zabranjenim smjerom, ali na kraju uvijek stiže na sva prava mjesta. Poput
Arapa, s desna na lijevo, od Istoka prema Zapadu, od brojeva do jezika. Sve
je to dio nepojmljivo velikog plana.

***

“Homoseksualac, eto što je! Prokleti peder!” viče Argo na sav glas. “Rat je,
jel, stradanja na sve strane pa misli da nećemo obraćati pažnju na njegove
perverzije! Jučer me je pogledao ravno u oči kad sam mu rekao da nisam
siguran u plan, zamislite, primio me je za ruku i rekao: bit će sve u redu, jel,
zajedno smo i ne može nam se ništa dogoditi. Ma zamislite!”

I opet se javlja problem nedostatka čvrste ruke: svaki je od njih vođa i nitko
ne dopušta drugome da ga nadglasa. A danas je veliki dan i sukob je
neizbježan.

“Cijela ta priča s gledanjem unutra, jel, upoznavanjem sebe – zar vam nije
jasno? Svoj na svome, jel, muško na muško! A pogledajte, molim vas, samo
ovo! Ovo je provokacija!”

Argo iz džepa izvlači pohabanu omotnicu s pismom, i uzbuđeno sopće:

“Gledajte što kaže –‘Maleni, fališ mi, Maleni, šta ću bez tebe’… On me hoće
izludjeti!”
“Otkud ti to pismo”, pita Strijela, “i što je to uopće?”

“Netko ga je ubacio u sandučić, ovako, bez koverte. Netko, jel, znam ja dobro
tko! A šta da ga je gospođa otvorila, jel, šta onda? Ionako već sumnja. I ti,
Strijelo! Gdje je moj pas, gdje mi je džukela, jebemti? Gospođa će poludjeti,
kaže, ubilo ga negdje, jel, satrala ga granata, a ja sve vrijeme, ne boj se,
vratit će se on kući, jel, pametan je to pas. Posudim ti pseto na dva dana, a ti
– šta radiš s njim toliko?”

Strijela skrušeno spušta pogled. Tako velik čovjek, a sada izgleda kao sitni
lopov uhvaćen na djelu.

“Gle, Argo… Znaš da smo bili kratki s vremenom, i ovaj, znaš da sam htio da
ovaj mehanički pas zaista ima sve kvalitete pravoga, i morao sam ići malo,
kako da to kažem, direktnije u pokusima, jer stvarno nije bilo vremena, i ovaj,
ispitivao sam mu izdržljivost na struju i –”
“Ubit ću te!” Argo kao navijen skače na Strijelu. “Mrtav si! Bit ćeš mrtviji od
one budale koju sam zakopao ispod koša!”
“Ma koga si ti zakopao”, kaže Strijela, ali ne stiže dalje jer ga Argo divljački
hvata za vrat. Sokol priskače i pokušava ih razdvojiti. Okreće se meni i
preklinje: pomozi mi, učini nešto!

A ja stojim nemoćno oslonjen o zid. Smiješno je to, jači sam od svih njih,
besmrtan sam, a opet sam bez njih ništa. Stojim i gledam tu smiješnu scenu,
gledam ih kako gube dostojanstvo i ne znam kako bih im pomogao.
Natjerujući se tako, sva trojica padaju na pod i sada nalikuju nekom
grotesknom čudovištu: u toj hrpi tijela teško se može razaznati koji od udova
pripada kome.

I upravo kad sam pomislio da je sve otišlo u nepovrat, osjećam kako se

počinjem puniti snagom. Urlam na sav glas, iz mojeg grla izlazi čelik i zabija
se u zidove podrumske prostorije.

Mister X je ovdje i svađi je kraj. Pitanja, sva ta suvišna pitanja; i opet je sve
počelo od njih. Ima li uopće pitanja koje nije suvišno? Šutite i pustite
događaje da se raspliću. Ne pitajte i neće vam trebati odgovor.

“Sramota, sramota jedna!” obraća im se X kisela lica dok leže pred njim.
“Sada kad smo nadomak svega, vi se ponašate kao mala djeca. Pa je li vam
jasno da još uvijek možemo završiti u crnoj kronici? ‘U eksploziji su
pronađena tijela N.A. (56), D.C. (51), T.G. (35) te stranog državljanina A.K.
(47). Uz njih, pronađen je i leš muškarca nepoznatog identiteta, odjevenog u
crno poslovno odijelo.’ Želite to vidjeti, ha?”
“A to je razlog da pucaš, jel? Pa mogao si nas poubijati sve u ovoj mišjoj rupi!”

“Da, stvarno”, priključuje se Sokol, “otkad to imamo metke?”

“Otkad? Ne mislite li da je bilo krajnje vrijeme da ih nabavimo? Što ste mislili,

da ćemo uperiti prste u vojnike i da će ovi odmah reći, izvolite, poslužite se,
tvrđava je vaša?!”

“Nema potrebe za ironijom, X. Toliko možemo i sami shvatiti, jel.”

“Ne znam baš, nisam više ni u šta siguran. Ostavim vas da razradite plan i na
što naiđem? Valjate se po podu i čupate za kosu. Netko ozbiljan bi vam dao
jedinicu iz vladanja, zaključno!”

“Nemoj…”, počinje Strijela blijed kao mrtvac, oslanjajući se o meka koljena,

ali sve što uspjeva iscijediti iz sebe je smrdljiva crvena kaša.
“O Bože!” uzvikuju Argo i X gotovo u isti čas.

“E, Strijelo, Strijelo, opet si pio, je li?” Sokol vrti zabrinuto glavom. “Daj, već
sam ti rekao, ako hoćeš, mogu ti napraviti napitak od majčine dušice, popiješ
jednu žlicu svakih petnaest minuta, i do sutra povraćaš već na samu pomisao
na alkohol!”

“Ma sjajno, baš mi to treba, nisam dugo povraćao!” odgovara Strijela

rukavom brišući usta. “Daj ti mene malo pusti na miru, majčina dušice. Tko je
uopće ikad rekao da želim prestat pit?” Trenutak kasnije, povlači se u
improvizirani zahod. Otamo dopiru zvuci koje nije lijepo prepričavati.

“Onda, nadam se da je sve spremno”, govori X, dovoljno glasno da ga i

Strijela može čuti. “Rekli smo, osam i deset, deset do pola devet, pola devet.
Ne smijemo gubiti vrijeme, inače smo izgubljeni. Pet-sedam-dva-pet.”
Približava se vratima zahoda i ponavlja: “Pet-sedam-dva-pet. Tvoj izlaz
odavde. Šifra. Je li jasno, Strijelo?”
“Pet-sedam-dva-pet”, Strijela ponavlja iznutra posve neprepoznatljivim
glasom.

“To je to”, X nam se okreće uz duboki uzdah, “vidimo se večeras, na drugoj

strani”.

Svjetlo se gasi i ponovno ostajemo sami u mraku, kao prvi put kad smo došli
ovdje. Na trenutak, ne postoji ništa osim trenutka. To je to.

Jedan po jedan, napuštamo sklonište, svjesni da je igra gotova, da više nema

skrivanja: sve što se od sada događa je stvarno. Blindirana vrata se uz tresak
zatvaraju za nama, i dok se uspinjemo prema prizemlju, prema izlazu, čini mi
se da iz podruma čujem viku, udarce i zapomaganje, čini mi se da čujem
Strijelin glas, ali bit će da mi se ipak samo čini, jer nitko se drugi ne obazire.
Svi uzbuđeno grabe van, na zrak, u vrelo ljetno poslijepodne i noć koja dolazi
za njim.

***

RATA-TATA-RATA-TA! RATA-TATA-TA! Sjećam se kada sam prvi put čuo

onomatopeju. Ni danas ne mogu vjerovati da zvuči poput uspavanke za
djecu. Za mnoge, to je sve što ću ikada biti, ali čak i bez ijednog ispaljenog
metka, previše je smiješno, previše blesavo. Jer ovo je rat, a rat traži
dostojanstvo. Ovo je rat i nikada nije bio ništa drugo.
Stojimo pred otvorenim lijesom iz kojeg nas gleda smrt. Lampa je upravo
pregorjela, X je posve nevidljiv pod maskom, u novom crnom odijelu koje je
pronašao u napuštenoj tvornici, i jedino svjetlo pred nama dolazi sa šljokica
Sokolova pernatog kostima. Kosti koje su nekada bile tko zna čiji prsti
uperene su ravno u Sokola, poput drevnog prokletstva, i čini se da će ga to
posve izludjeti. Stojimo pred otvorenim lijesom i sve je tako nestvarno da se
nitko ne usudi progovoriti.

“Redovnik”, kaže X nakon što se uspio pribrati. “Jedan od redovnika koje su

davno sahranjivali ovdje.”

Prva faza plana je uspješno prevaljena, ali tek sada vidim koliko je malo
potrebno da se naša sigurnost poljulja. Dok napredujemo kroz tunel, tamu
više ne doživljavamo kao izostanak svjetla: za nas, ona je organska prijetnja.
Možemo je dodirnuti, spotičemo se o nju, spotičemo se jedan o drugoga, ali
odustajanja nema. Jedini dopušteni smjer je dalje i dalje, ma što se nalazilo
na kraju.

Već u sljedećem trenutku tama postaje toliko duboka da poništava naše

postojanje. Sve što me veže za stvarnost su koraci i Sokolovo teško disanje.
Ne znam diše li tako zbog klaustrofobije ili zbog ustajalog, godinama
netaknutog zraka, ali znam da mu je sada najteže. On, u čijim se očima
skupljaju cijeli neuhvatljivi svjetovi, sada gubi bitku: mrak gasi sve dimenzije i
priznaje samo sebe.

Ali stajanja, ni povratka, nema. Jedini dopušteni smjer je dalje, dalje, dalje.

Konačno, nakon pola vječnosti hoda, sudaramo se s čeličnim vratima. U

mraku je nemoguće provjeriti vrijeme, i sad je pred nama najteži dio –
čekanje. Najteži, jer to je jedina faza plana izvan naših moći. Stojimo i
čekamo; čekamo i čekamo.

Ali s druge strane do nas uporno ne dolazi ni zvuk. Nikakva pucnjava, nikakva
vika, nikakva gužva, ništa.

“Gdje je sada Strijela, dovraga? Zašto nije ovdje?” progovara Sokol. Počinje
udarati šakama o vrata i glasno zazivati ime Strijelino.
“Šta sada, Misterijo, što ćemo sad?!” urlajući grabi X-a za ramena i divlje ga
trese. Više ga ne prepoznajem, i ne mogu zamisliti kako će, nakon svega
ovoga, smireno pogledom pratiti ptice. X ga gleda prazno. Gleda ga blijedo i
odsutno kao učenik koji stoji pred pločom a misli mu bježe, i sve što uspijeva
složiti u glavi je pitanje: što ja ovdje radim?

“Šta ja ovdje uopće radim, reci mi!” urla Sokol. “Šta ću ja ovdje?!”

“Ušuti!” X mu naglo dlanom zatvara usta. “Slušaj!”

Jedna po jedna, čelične brave počinju škljocati. Kao jedan, prestajemo disati.
Na svijetu ne postoji ništa osim sada.

Vrata pred nama se otvaraju i svjetlo preplavljuje tunel.

***

Nikada nisam uspijevao pohvatati te masovne scene. Ako su uopće dobre za

bilo što, onda je to gubitak kontinuiteta radnje. Jer s njima nikada ne znate
kamo sve usmjeriti pažnju i u kojem trenutku; što je tu bitno, a što nije. Toliko
pitanja, toliko previše pitanja, a vrućina me žvače bez milosti, bez pitanja.
Pokušavam otkriti njen izvor i naposljetku, konačno shvaćam: ona dolazi iz
mene.

Kao u nekom dalekom snu, cijeli život mi prolazi glavom. Tvornica u Bavarskoj
opasana snježnim padinama i borovim šumama. Mjesto na kojem sam rođen.
Dvadeset i dva ožiljka otisnuta na moju cijev, dvadeset i dva života izbrisana
rukom ratnika na Bliskom istoku. Mjesto na kojem sam kršten. Udarci potisne
igle o moj zatiljak, udarci mojih metaka o tuđe zatiljke, udarci na sve strane.
Mjesta na kojima sam odrastao. Sva ta mjesta, sada tako daleka i hladna, dok
temperatura u podzemlju raste do neizdrživosti.

Prešao sam dug put. Rekli su da sam neuništiv, rekli su da nema vatre
dovoljno velike da mi naškodi, ali sada, dok se moje metalno tijelo pretvara u
gustu melasu, dok se topim i slijevam kao lava k središtu zemlje, jasno mi je
da su sve to bile laži. Ništa na njihovom svijetu nije kako izgleda, i to je jedina
prava istina.

Griješio sam, priznajem, griješio sam i kajem se. Nikada nisam smio vjerovati
ljudima, trebao sam znati, nikada se nisam smio tako slijepo vezati. Osjećaju
li se Osvetnici ikada ovako? Ako ovo znači osjećati, mislim da sada prvi put u
životu osjećam svjesno. I mogu vam reći, to što osjećam nimalo mi se ne
sviđa. Ne želim to u sebi, ne mogu izdržati, hoću van odavde. Hoću zaboraviti
da me je ikada bilo, treba mi ništavnost, kvalitetna praznina koja briše sve.
Pomozite mi, pustite me van, što dalje odavde, na novi zrak.

Čujete li me? Gdje je izlaz u slučaju opasnosti? Hoću van!

Ima li koga uopće ovdje?!

Pomozite mi!

tri
Kao prvo, diši duboko, okej? Dobro, a sada se smiri i polako mi reci kako se
zoveš i odakle si.
Ja sam Ivona Jagić, kći Ivana i Natalije, datum rođenja sedamnaesti deseti
sedamdesetšeste, mjesto rođenja ovdje. Nikada nisam vidjela granatu iz
ovakve blizine. Jako je lijepa. Misliš da još ima šanse za mene? Hoće potrajati
dovoljno dugo? Što je na kraju, što što što?
Na kraju, hmmm, na kraju…, mrmljao je listajući stranice velike srebrne
knjige. Ah, da, evo ga! Ništa, na kraju se vratiš kući. A u
međuvremenu… “Ivona je dobro znala da ovo ne može trajati vječno. Da će
se netko jednoga dana baciti u rijeku i započeti novu igru, da će svinje što
plivaju leđno zauvijek otploviti u ocean svinja što plivaju leđno, da će mračni
sjaj zamijeniti hrđa, da će djevojčice opet stati u redove i vrijedno čekati na
poljupce vojnika, i da ćemo opet moći slobodno na jug onako kako smo samo
mi to znali. U tom poretku, ona sama uopće nije bila važna: povijest ju je
ionako čekala na krivoj strani rijeke.”
Da, to je lijepo, baš lijepo. Ali sada, što će sada biti? Kada se budim, kad kad
kad?
Ne budiš se, nikada se ne budiš. I budi sretna što je tako. Inače, kad bi stigla
sanjati?
Pa, imam malo vremena iza ručka, ali nikad ga ne iskoristim…
Eto vidiš.
Hmm, da… razumijem, to je problem. Ali mogu se potruditi!
Ne, ne sad, sad je krivo vrijeme za to. Mislim da nam je sada na rasporedu…
Ah, da!
Što nam je na rasporedu?
Eh, da ti je znati… Mudar čovjek nosi jutro kao svoju večer, znaš?
Molim te, nemoj me sad s time… Jako me zanima, reci mi što je na redu, što
što što?
DIZEL BALADA

Kad Django Diesel ujaše u grad, pričalo se, djevojke tog dana ne idu u školu.
Pljune u ruke, provuče ih kroz kosu, iz rukava izvuče tanki crni češalj, pa
zaliže skalp kao da je marka na prekooceanskom pismu. Baci pogled lijevo,
pogled desno, i razgovora više nema. Django Diesel je u gradu.
Njegovo pravo ime je Ramon. Ramon Samaniego, sin jedinac oca Felipea i
majke Mercedes, sretno dijete skromnog ali hrabroga zubara i nekoć lijepe
kuharice sa sjetom u očima; taj Django Diesel, o kojem djevojke sanjaju, a
momci se nadaju da će, poput njega, jednoga dana postati materijal od kojeg
su skrojeni djevojački snovi. O kako se samo gorko varaju! One ga nikada
neće imati, a oni nikada neće postati on. Jer, kad bi mogle zamrsiti njegovu
kosu, on ne bi bio jedinstveni Django Diesel, a kad bi svatko mogao jahati
njegova konja, Django Diesel ne bi ostavljao purpurnu prašinu za
sobom. Django es el amante de la hermosa señorita Soledad!
Avantura Djanga Diesela u kojoj će naš junak prejahati tri pustinje, srušiti
grad Hollywood, spavati na dokovima i na kraju prodati srce za poljubac
muškarca, ne bi bila avantura kada se i ti, čitatelju, ne bi osjećao kao da
uplovljavaš u duboko more, ne znajući hoćeš li ikada ponovno stati na zemlju
i osjetiti noge kako te kuju za tlo. Tako je bolje i za tebe i za Djanga Diesela,
ali koliko je tek samo bolje za priču, to nitko ne može znati. Ali može naslutiti,
i u tome i jest sva ljepota avanture: uvijek biti nadomak kraja, uvijek ga
doticati nosom, možda čak i vršcima prstiju, ali nikada nogama. Jer avantura
je nepokoriva i nema kraja.
Ali sad smo odjahali malo predaleko. Možda je najbolje da se balada ipak
ispjeva sama, od početka, skrivena od znatiželjnih pogleda kamenim
zidovima drevnog Duranga.

JUAN I BLAGO SJEVERA

“Ivan”, odgovara dječak. “Zapravo, zovem se Juan, čita se sa ‘H’, a piše se

‘Juan’ kao Južna Amerika. Ali svi me zovu Ivan. A glupo je, jel tako? Zašto
onda uopće djeci daju ime kad te ionako svatko zove kako hoće?”

“Pa otkud ti takvo ime, Juan?” pita vojnik.

“To je od tate”, kaže Juan, i oči mu sjaje od uzbuđenja. “Moj tata je iz Meksika,
u Južnoj Americi.”

“Ma da, iz Meksika! Pa to je jako daleko… A gdje ti je sad tata?”

“A tko to zna… On ti puno putuje okolo, ima puno djece po cijelom svijetu pa
ne stigne sve obići. Ali mi pošalje nekad poklone. Kao Dida Mraz! Hoćeš
vidjeti šta sam dobio od njega?”

Juan ne čeka odgovor, već skače od stola i trkom odlazi u svoju sobu. A vojnik
zvan Poručnik Stjepan ostaje sam i ne može se ne zamisliti nad situacijom u
kojoj se našao: subota je, devet uvečer, i umjesto da večera s Emilijom i hvali
njezinu gibanicu, on je u kućici nadomak grada, iza benzinske pumpe na
autocesti, sjedi za stolom u slabo osvjetljenoj kuhinji i ne jede, nego vodi
sasvim ozbiljan razgovor s jednim – koliko mu godina može biti – osmo,
devetogodišnjakom?

“Ivane”, zove ga glasno. “Oprosti, Juane! Koliko godina imaš?”

“Sedam, ali za deset dana ću imati osam!” ispaljuje spremno dječakov glas iz
sobe, i u sekundi, Juan je već natrag, stoji pored stola s knjižicom žutih korica
u ruci.

“Evo, to ti je knjiga o tati!” izjavljuje ponosno. Knjiga je, kako se čini, roto-
roman na španjolskom, i Poručnik Stjepan ne razumije ni riječi. Ali s pogledom
na naslovnicu sve mu je jasno: stasit mladić na konju, s crnim povezom preko
očiju, na proplanku; lijevom rukom pridržava uzde, a u desnoj mu prijeteći
isukan sjaji revolver. Neki jeftini klon Zoroa, bit će, kao da već i Zoro nije
dovoljno jeftina roba.

“To ti se u prijevodu zove Django Diesel i blago Sjevera”, značajno pojašnjava

Juan. “Vidiš kako je to, i njega zovu Django, iako se zove Ramon.”
“Jao, pa tvoj tata mora da je neki važan tip kad o njemu pišu knjige…”,
Poručnik Stjepan uzdiše glumeći fascinaciju. “I opasan, čini mi se po ovoj slici,
jako opasan.”

“Ma neee…”, Juan odmahuje rukom. “To samo ako si zločest, on ne voli
zločeste. Ali ako si dobar, i Django je dobar prema tebi.”

“E onda ga nećemo razljutiti, jer inače ništa od poklona, jel tako?”

Vrata kuhinje, a ujedno i cijelu kućice, škripom se otvaraju i na njima se
pojavljuje Ruža. Juan brzo skriva žutu knjižicu pod majicu, a Stipa napokon
može odahnuti. Nije da ga je razgovor s klincem zamorio, ali sretan je što taj
dio priče može ostaviti po strani. Ovako se osjećao poput člana porote kojom
odvjetnik manipulira neprestano ponavljajući ime žrtve, dajući do znanja da je
i ona bila ljudsko biće.

“Juan, pusti čovjeka na miru”, kaže Ruža kisela lica. “Hajde na spavanje,
kasno je!”

“Mama, pa daaaaj…”, Juan joj upućuje molećiv, a istodobno prijekoran, “nije

fer” pogled. “Znaš da sutra nema škole. Znaš da uopće nema škole!”
“A znaš ti da to mene uopće ne zanima? Ajmo, nema razgovora, idemo
spavat!”

“Mama, pa čekaj, nisam još pucao iz kalašnjikova!” Juan se okreće Stipi pun
nade. “Jel tako da si mi obećao, jel tako?”

“Juan!” Ruža prekida igru, i pantomimom koju znaju pročitati samo njih dvoje
dječaku daje na znanje da mu nema druge nego zavući se u krevet.

Juan se miri s teškom sudbinom i pozdravlja Stipu, dok ga Ruža grabi za ruku i
odvlači u sobu. Stipa pogledom hvata kretnje njenih bokova i razmišlja kako
je čudno da cijeli život žive u istom gradu, a nije ju upoznao sve dok za nju
nije čuo od Simona, Simona koji je prevalio tisuće kilometara da bi dospio
ovdje. Takva je Ruža: jedna od žena za kojom se nikada ne biste okrenuli na
ulici, ali pod pravim svjetlom, lice joj ocrtavaju tako profinjene linije da je
teško povjerovati koliko je malo potrebno za preobrazbu. Smeđi joj se pramen
nehajno i dugo spušta iz crne kose – skoro da dodiruje njene pune, rumene
usne. A kad se na tim usnama pojavi smiješak, one počinju govoriti vlastitim
jezikom, ponovno joj mijenjajući lice, s toliko zdrave živosti da je nemoguće
ne poželjeti je. I te grudi, čvrste i male… Ženu poput nje nikada nećete vidjeti
na posterima u velikim kamionima, ali jednom kad vidite takvu savršeno
nesavršenu Ružu, okrenut ćete se i za onom na ulici.

“Hej”, kaže joj nakon što je Juana otpremila u svijet snova, “pa gdje si njega
skrivala do sada?”

“Bio je kod bake u gradu. Ali je postalo preopasno, pa sam ga dovukla

natrag”, odgovara Ruža privlačeći rasklimanu stolicu. Sjeda tik do Stipe i pali
cigaretu.
“To je istina što mi kaže za oca?”

“Šta, da je veliki junak? O ne!” smiješak, uzdah i prazan pogled susreću se na

Ružinu licu. “Ni slučajno. Taj je pobjegao kući čim je saznao. Ali da, stvarno je
iz Meksika. Upoznali smo se na faksu i tako, znaš već te priče.”

“Pa kako si to podnijela, mislim, zbog klinca…”

“A kako? Teško, znaš da je bilo teško. Prvo je ispao cijeli skandal sa starcima,
jer nisam htjela… znaš, odustati. Pa su se onda malo primirili, ali kad su
vidjeli kako im izgleda unuk… mislim, nisam im mogla reći prije, pa možeš
mislit. Al lako za mene, djeca su zločesta, svašta mu govore. Neki dan sam
uhvatila klince iz sela gore kako viču za njim cigo, cigo… Al daj, pusti to, ne
volim tu priču.”

“Koju, o Juanu ili o Djangu Dieselu?” Stipa se zajedljivo smije.

“A pokazao ti je, jel?” Ruža pomalo postiđeno obara pogled. “Naravno da ti je

pokazao, mogla sam si misliti.”

“Ma sve se to ionako vidi. Nekad se čak bolje vidi kad pogledaš u drugom
smjeru. Znaš, malo lijevo, malo desno… Kad gledam njega, bolje vidim tebe.”

“A je li? Šta si ti, neki filozof?” Ruža ustaje iz stolice i sjeda Stipi u krilo. “Neće
te to daleko dovesti, znaš”, nadvija se nad njega i šapuće mu u uho.

Deset minuta kasnije, njegov ud raste u njenim ustima, ali rečenica mu i dalje
odjekuje u mislima. Nije to u redu, šapuće mu, ne ide to tek tako.

“Ružo”, kaže joj obazrivo dok se klupča pod njegovim nogama, “stani, molim
te.” Prima je za glavu i približava svojem licu. “Ne mogu, ne ide mi.”

“Kako ne ide?” Ruža se zbunjeno smiješi. “Ja bih rekla da ti jako dobro ide.”

“Možda dole, ali gore, u glavi… Stvarno, ne mogu.”

Uvrijeđeno, kao da između njih dvoje postoje obaveze, Ruža se udaljava na

rub kreveta. “To je zbog klinca, je li?” mrsi kroz zube dok joj ruke traže
cigaretu.

“Ma vidi je sad…”, Stipa se pripija uz nju i nježno joj počinje ravnati kosu. Ali
dodir ga odaje, i više ne može skriti da je to zbog klinca. “Ma nije samo to”,
počinje, “nego… znaš da mi nisi zbog ovoga otvorila vrata. Možda je nekad
bolje da stvari ostanu tamo gdje smo ih pronašli, razumiješ me…”. I dok to
govori, kao da ni sam sebe ne razumije najbolje, nemoćno sliježe ramenima.

Stipa ustaje, navlači hlače, zateže pojas opasan dugim redom metaka i seže
duboko u džep maskirnih hlača. Jednom, a onda nakon kratkog razmišljanja, i
još jednom. “Ovo je za Juana”, kaže spuštajući dvije stotke na ormarić pored
uzglavlja kreveta, “da mu kupiš nešto lijepo za rođendan, može?”

Poljubac koji ostavlja na Ružinu obrazu lagan je i topao. Brzo, kao da svaka
nova sekunda briše dobre namjere, ustaje od kreveta i izlazi tiho zatvarajući
vrata.

Ruža ostaje nepomično sjediti, ali u glavi, ona je vani, trči za njim i puni mu
usta novčanicama. No, nakon što si prizna da zna bolje od toga, i da srdžba,
uostalom, nije ni bila dio dogovora, odlazi do prozora. Skida zelenu mrežu za
komarce, sjeda na prozorsko okno s nogama uronjenim van, u tamu, i dok
zvuk vojnog terenca nestaje niz brežuljak, povlači dim u sebe.

Noć je suviše topla, bez najstidljivijeg daška vjetra. Svejedno, zrakom se

razliježe miris benzina. Autocesta leži dolje u mraku i jedino svjetlo, osim
neonskog znaka ispred pumpe, donose farovi automobila koji se u daljini
spuštaju u grad. Još dalje, iza grada, preko rijeke, tko zna odakle, kao neka
čudna uspavanka potmulo odjekuju detonacije, i sve je tako savršeno
spokojno da bi Ruža mogla zaplakati. Ali negdje za njenim leđima, tihi ritam
dječakova disanja govori joj da će još biti i previše vremena za to, i zato i ovaj
put odustaje.

DON ARMANDOV POSLJEDNJI PLES

Sunce se upravo počela probijati kroz klisure Guadalcave kada je Django

otvorio oči. Dan koji se prostirao pred njim bio je velik, dug i ispunjen
neizvjesnošću. Prošlo je deset godina otkako je posljednji put kročio
prašnjavim ulicama Duranga; previše da bi se itko sjećao tog zamusanog
dječaka s jabukom u ruci, a opet dovoljno da do njegovih sugrađana dospije
glas o podvizima junaka koji je u Ciudad de Mexicu prije dva ljeta goloruk
zaustavio najezdu osvajača sa Sjevera.
Majko, prozborio je onog časa kad ju je ugledao pogrbljenu nad koritom pred
rodnom kućom. Majko, to sam ja, Ramon!
Kad se okrenula, vidio je staricu koju vrijeme nije čuvalo. Tolike godine pod
zvijezdama, toliki dani u sedlu, a opet je on bio taj kojeg je vrijeme samo
proljepšalo i osnažilo. A majčinu dobrotu, dobrotu velike duše koja se nikada
nije maknula od kućnog praga samo da bi podigla i u svijet poslala šestoro
djece, kaznilo je okrutno kao malo koga. Ali vrijeme, ma kako okrutno bilo, ne
briše sjećanja, i čim je ugledala davno izgubljenog sina, Mercedes Samaniego
je u njegovim očima prepoznala vlastitu sjetu i briznula u plač.
Majko, ponavljao je Django dok ju je grlio, majko moja… Dugo me nije bilo.
Dugo, Ramon, predugo, šaputala je starica kroz suze. Otac te više nije mogao
čekati.
Znam, Juanita mi je pisala. Dobri otac, neka mu duša lako sniva.
I Juanita je otišla, nastavila je majka, pobjegla je svojoj sudbini. Bogato se
udala na Sjever.
A gdje su drugi, pitao je Django, gdje su mi braća?
Tko to zna, Ramon… Jose plovi morima, Mariano je svoju sreću pronašao pod
kukuljicom. Ali ostali… to samo On može znati. Grad više nije što je bio, cijela
kotlina propada otkad nas je Don Armando poveo u rat sa Sjeverom. Uzeo
nam je stoku, uzeo nam zemlju, žrtvovao naše sinove i sada traži da ga
služimo kao što Njega služimo. Teško je, moj Ramon, teško.
Znam, majko, zato sam ovdje, odgovorio je Django. Kad kazaljka pređe tri
kruga, moj će pogled susresti Don Armandov.
O, Ramon! O, moj Ramon!, majka je zajecala čvrsto ga stegnuvši uza se. Ne
smijem i tebe izgubiti sada kad si mi se vratio!
Ne boj se, majko, noćas sam u snu razgovarao s Crnim Jahačem. Rekao mi je
da nema vremena za mene, jer danas ima zakazan sastanak s Don
Armandom. A znaš da Jahač svoja obećanja uvijek ispunjava.
Dok uza se privija majku koja neutješno plače, Django Diesel ima samo jedan
cilj. Kad bude gotovo, opjevat će ga tisuće pjesama, glasnije od uragana koji
je proljetos poharao Asunsolo.
Majko, govori, spremi za mnom dva rupca. Crni, koji ćeš zapaliti na trijemu
kad krenem odavde, čim moji koraci postanu nečujni, i bijeli koji ćeš staviti
na prozor. Tako ćeš znati da ću ti se vratiti, kao što sam ti se i danas vratio.
Jer ni ja se o svoja obećanja ne griješim.
Bilo je doba sieste, i cijeli je grad utonuo u tišinu. Ali ma u koje doba zašli u
Durango, naišli bi na isto. Siesta, koja je nekada bila odmor poslije okrijepe,
sada je svojom tišinom samo šaputala o vladavini straha, i ovdje je na snazi
bila danonoćno.
Tako je bilo sve dok ulice iz nemirnog sna nije prenuo zvon crkvenog tornja.
Django je dobro znao tko će ga čekati u gradu nakon što mjedeno zvono
triput otpjeva svoju pjesmu. Smireno i dostojanstveno, kao na pogrebu, jahao
je prema mjestu okršaja.
Na dalekom kraju glavne ulice, okružen desetoricom mračnjaka, na mladom
crnom vrancu stajao je Don Armando. Taj pogled strvinara prijeteći zakriven
pozlaćenim obodom sombrera Django bi prepoznao sve da je bacio pogled
visoko s obronaka Guadalcave.
Don Armando, povikao je, donio si nesreću mojoj obitelji i čitavom gradu!
Tvoja je sreća koštala mnogih čestitih života, i zato ne tražim mnogo ako u
zamjenu uzmem samo jedan. Tvoj, Don Armando!
Onda dođi po njega, ušljivče!, povikao je Don Armando. Dođi i uzmi ga! Što je
jedan život u zamjenu za vječnost?
Ništa, Don Armando, baš ništa, odgovorio Django stišćući zube, i ne čekajući
da zlikovac propara zrak udarcem biča, potjera vjernog Sancha naprijed.
Dvojica smrtnih neprijatelja, misionar dobra i vojnik zla, galopirali su jedan
prema drugome, bez ičega osim smrti u očima.
Dva pucnja istodobno odjeknuše praznom ulicom.
Prašina se podigla do neba, toliko gusta i bijela da se kroz nju ni planina ne bi
mogla vidjeti. A onda se kroz njen veo počelo razabirati jedno lice.
Django Diesel je stajao nad mrtvim tijelom čovjeka čije je ime Durango sve
do sada izgovarao u strahu: Don Armando Gil de Satiela Lopez.
Nikada više, ponavljao je slušajući kako se grad oko njega budi. Nikada više.

Juan je sjedio na užarenom betonu, između dvije crne mrlje od nafte; Tvrtko
se za to vrijeme pretvarao da zahrđalom pumpom može spasiti pohabane
unutarnje gume bicikla. Poslijepodnevno sunce nemilosrdno je pržilo i bilo je
samo pitanje trenutka kada će se beton pod njima pretvoriti u užarenu ploču
na kojoj je lakše kuhati nego sjediti.

“A je upeklo, jebemti…”, Tvrtko je kukao. “Ali ajde, barem je autoput sad

miran. A znaš ti, moj Ivo, koliko je tu prije bilo saobraćajki? Ovi Turci što su
vozili do Njemačke, potrpaju sa sobom dvije žene i šestoro djece, pa voze dan
i noć bez spavanja i onda… Sjećaš se ono kad mi se onaj budalaš zaletio
ravno u kućicu i izvrnuo na krov? Mali si ti, ne sjećaš se toga, jel? I bolje, moj
Ivo, i bolje…”

Juana to nije previše zabrinjavalo. Zabavljao se promatrajući kako crne mrlje,

kad se malko nagne, otkrivaju cijeli spektar razlivenih boja.

“A eto, ljudi krenu trbuhom za kruhom, pa na kraju izgube glavu. A briga

tebe, ma normalno da te briga, nemaš posla, nemaš škole… Nego reci ti meni
Ivo, šta ćeš ti jadan bez škole? Pa koliko si dugo išo u tu svoju školu?”
“Dva mjeseca i pet dana”, odgovara Juan kao iz topa.

“Pa jesi stigo šta naučit?”

“Ma ne baš. Ali neću više ići u školu. Prvo ću radit i zaradit novac, a onda ću
učiti i čitati.”

“E to ti je pametno, bogami, pametno. Samo, to sam i ja reko, pa nikad

poslije nisam ni učio ni čitao. Više mi se ni novine ne da čitat. A šta će mi i
novine, samo rat, rat, rat, to imam i ovdje. A jesi ti razmislio već šta ćeš
radit?”

“Pa ne znam”, odgovara Juan zauzimajući nehajni gard profesionalca, “mislio

sam da bih mogao plesat, ili pjevat. A možda i sve to skupa.”

“Ma tako treba”, reče Tvrtko češkajući se po čelu, ostavljajući crni trag prstiju,
“samo ti pjevaj. Eto, ni mene nije nikada sram pjevat, čim je neko veselje ja
sam ti prvi za pjesmu – bećarci, starogradske, hitovi – samo reci i ja pjevam.
Iako moji momci uvijek kažu da pjevam ko žaba. Al jebeš to, samo ti pjevaj.
Znaš, ne znaš – nije bitno: ako svaka budala može uzet pušku u ruku, zašto
ne bi svako pjevo, jel tako? Pjesma barem nikog nije ubila.”

Odjednom, ni iz čega, podnevni smiraj prekida buka motora. Cijeli konvoj

bijelih vozila – tenkova, kamiona, terenaca – njih desetak, jedno za drugim
ulaze u stanicu. Tvrtko i Juan ustaju u nevjerici, kao da su ugledali snijeg u
srpnju.

“Ajooj!” Tvrtko širi ruke i ne može se načuditi prizoru. “Pa vidi ti ovo…”

Iz vozila na čelu kolone izlazi preplanuo momak s brčićima u uniformi bjeljoj

od samog vozila, i čim spazi pumpaša i musavog dječaka do njega, priđe im i
počne govoriti nešto na jeziku kojeg Tvrtko ne razumije.

Ali ne i Juan. Nikad ga nije čuo uživo, ali uz žutu je knjižicu proveo dovoljno
vremena da može prepoznati jezik svoga oca. Zato, i prije nego se Tvrtko
uspije snaći, Juan već trči kući uz brežuljak i zove mamu.

Ruža ostavlja nedovršen ručak, briše znoj sa čela, i u plavoj kućnoj haljini s
cvjetnim dezenom, s Juanom koji trči pred njom, dolazi vidjeti čemu tolika
halabuka.
“Ajme meni, Ružo, vidiš ti ovo?” govori joj Tvrtko, i dalje više začuđeno nego
uzbuđeno. “Nismo ovolko stranaca u gostima imali otkad su Arapi bili kupovat
pumpu.”

“U gostima? Pa kome su došli u goste?”

“A šta bi inače postavljali pitanja? Nisu se natankat došli. Ne znam ja, evo
popričaj s čovjekom.”

Dok si Ruža i vođa bijelog cirkusa pružaju ruke i započinju razgovor, Juan ih
ponosno gleda sa strane. Glava mu je toliko visoko u oblacima da ne
primjećuje kako jezik kojim govore nije jezik iz male žute knjižice nego onaj iz
stranih filmova. A istina je da, ni uz najbolju volju, Ruža nikada nije naučila
španjolski. Premda se, ruku na srce, ponešto primilo putem, svaki put kad bi
se pokušala prisiliti na učenje, osjećala se kao da tim zvonkim melodijama
krade čaroliju, i zato bi odustala prije nego bi i započela. Ni uz najbolju volju,
Ruža nije uspjela postati Rosa.

Ali zato je imala Juana da je podsjeća kako je sve počelo. Svake večeri
izmišljala bi mu novi nastavak Djangovih pustolovina pretvarajući se da zna
što piše u maloj knjižici žutih korica. Naravno, Juan je pametno dijete i do
sada je imao priliku već mnogo puta primijetiti kako je priča pomalo
proturječna i preduga za tu tanku knjižicu, no to je bio njihov prešutni
dogovor: pitanja se nisu postavljala, a priča je zauzvrat postajala sve
uzbudljivijom. Sada, dok je stajao tamo i pratio nijemi film s mamom i
zgodnim mirotvorcem u glavnim ulogama, nije bilo sumnje tko je dijete
Djanga Diesela.

“Bio si u pravu”, rekla je Tvrtku. “Na proputovanju su i traže smještaj na dva

dana. U gradu im je previše opasno, kažu, a naređeno im je da budu u blizini,
za svaki slučaj.”

“Za slučaj čega?” upitao je Tvrtko.

“Čega ne? Znaju koliko i mi. Ovdje se očito sve može desiti.”

Još nekoliko bijelih vojnika oprezno napušta svoja vozila. Smiješno je vidjeti
kako sudbina velikih ratnika, barem nakratko, ovisi o jednoj mladoj domaćici i
jednom sredovječnom radniku u prljavom kombinezonu. A onda se iz grada
začuje zvuk sirene, i stvar prestaje biti smiješna. Vojnici su unezvjereni, ali
Ružu njihova situacija uopće ne brine, nego hitro pod ruku hvata Juana.
“Juan, brzo, idemo u kuću!”

“Pa daj, mama, zašto? Tvrtko je rekao da granate ne mogu doletjeti do nas.”

“Samo ti slušaj Tvrtka”, saginje se i šapuće mu prijekorno, “i daleko ćeš stići.

Do pumpe, kao i on. Idemo!”

Dok majka i sin nestaju uz brežuljak, Tvrtko pokušava spasiti situaciju živom
gestikulacijom rukama, razjapljujući čeljust svaki puta kad izgovori neku bitnu
riječ, ali ne ide mu. Vojnici ga gledaju blijedo, a nedugo zatim i oni dižu ruke
od svega. Sjedaju u vozila i bijeli konvoj pod punom bojnom opremom
nastavlja dalje.

Tvrtko je opet sâm; još uvijek stoji u čudu, pokušavajući si objasniti svu tu
paradu koja mu je prodefilirala pred očima i nestala prije nego je uspio
pohvatati o čemu je uopće riječ. Benzinska stanica je ponovno u vrućoj tišini,
i osim eksplozija i sirena koje se izmjenjuju poput dionica korala, tako da
svaka počinje tamo gdje prethodna završava, sve je isto, kao da se ništa nije
ni dogodilo.

“E jebem ti sunce!” Tvrtko psuje ispod glasa zaklanjajući pogled rukom. A

onda odlučuje kako je pravo vrijeme da malo odspava pod suncobranom.

***

Rez! Bilo je dobro, govori redatelj, ali ne i odlično. Sljedeći put probaj unijeti
malo više sebe u akciju.
Ali to jesam ja, to su moje pustolovine, señor Ingram!, odgovara Django. Moja
krv, moja duša, moja pjesma – ja ih živim tu pred vama.
Znam, Django, ali konflikt mi se čini malo tankim, razumiješ. Sljedeći put ga
probaj odigrati kao da shvaćaš tu beskrajnu tugu u Don Armandu.
Ali Don Armando nije tužni, osamljeni čovjek. Don Armando je vojnik zla,
señor Ingram.
Nitko nije zao, Django, odmahuje redatelj glavom. Sve su to samo dijelovi
velike slagalice boli.
E, pa nadam se da ga je moj metak bolio, odgovara Django i uvrijeđeno
odlazi u svoju prikolicu.
Unutrašnjost prikolice osvjetljena je prigušenim crvenim lampicama i ma
kako umjetno to svjetlo izgledalo, Django se pod njim osjeća toplije nego
vani, izložen reflektorima. Ispušta dubok uzdah, sjeda na stolac pred
ogledalom i promatra svoj odraz. Dok provlači ruke kroz gustu crnu kosu, na
trenutak mu se čini da pred njim nije ogledalo, nego prozor kroz koji izviruje i
očima ga proždire neko strano biće.
Pažnju mu odvlači komad papira priljepljen s desne strane na kojem masno
otisnutim slovima piše UČITELJ PJEVANJA. Te dvije riječi odvlače ga natrag, u
prošlost. Sjeća se kako je – nakon što je shvatio da će do snova u ovom
čudnom gradu morati sporo i zaobilazno – postavio natpis na pročelje trošne
zgrade u kojoj je živio. U Meksiku je često pjevao, neko je vrijeme išao i u
muzičku školu, ali nikada prije nije držao satove. Zato ga je uhvatila panika
kada se na vratima pojavio njegov prvi učenik, debeljuškasti tinejdžer
imenom Saul. Zajedno su prošli prve korake, sve dok Saulove glasnice nisu
postale toliko rastezljive da su susjedi počeli prigovarati. Za Djanga, to je bio
znak da je vlastitim rukama napokon uspio nešto stvoriti.
Ulogu učitelja pjevanja nije morao igrati dugo, jer sudbina je u njegov život
brzo donijela gospođu Marion, voditeljicu plesne trupe. Django je prije toga
plesao samo na školskim zabavama ili kada bi Jose puhnuo u trubu, no
gospođa Marion mu je već na audiciji rekla: u tebi je, momče, dobitna
kombinacija; sjaj u očima i vatra u nogama. Bit ćeš profesionalac ili ćeš
hodati na štakama.
I tako se Django s trupom gospođe Marion otisnuo na turneju po sjevernim
zemljama, putovanje s kojega se neće vratiti dugih godinu dana. O, kako je to
samo sretna godina bila! Plesao bi danju, plesao bi noću, na pozornici, na
ulici, po vlakovima, sve dok se noge ne bi pobunile, i umorne, srušile ga na
zemlju. Ali ipak, svo vrijeme je znao da svi ti aplauzi i buketi ruža kojima ga
obasiplju neće trajati vječno. Grad snova ga je zvao natrag k sebi, i premda
je dobro znao da ono što ga je tamo ostalo čekati nije ni ples ni pjesma, zov
je bio toliko glasan da mu nije mogao odoljeti.
Po povratku, kada je napokon dobio posao kao statist, plakao je od sreće
cijelu noć. Oči su mu postale toliko osjetljive da se poslu nije mogao vratiti
cijela dva dana. Kad se vratio, već je bilo prekasno: rekli su mu da je
snimanje završeno i bez njega. I te je noći ponovno plakao, ali ovaj put iz
čiste tuge. Dugi dani u kojima je jedina glazba koju je čuo dolazila iz
njegovog praznog želuca nisu mogli osušiti suze.
Čak je i señor Ingram prilikom njihova prvog susreta rekao: prenizak si,
premlad, previše tamnoput. Neće ići, žao mi je. Ali Django se nije predavao:
ma koja ga tuga škropila, on se nije predavao. I ubrzo, dobio je svoju prvu
glavnu ulogu.
I eto ga sada ovdje, gdje cijeli svijet zna njegovo ime. Django je dodirnuo
svijet, svijet se promijenio, ali Django je ostao isto ono zamusano dijete
Duranga s jabukom u ruci. Dok gleda natpis UČITELJ PJEVANJA, on u njemu
više ne čita samo te dvije riječi, nego: imao si dobar život, Django; u dobru
ga i nastavi. Zbog Saula, zbog gospođe Marion, zbog señor Ingrama, zbog
svih ljudi kojima si plesao, koje si oslobodio tuge, kojima si donio osmijeh.
Moraš živjeti zbog njih i naučiti ih pjesmi – jer ti si, Django, učitelj pjevanja.
I tada, prvi put nakon dugo vremena, osjeća suzu koja mu se slijeva niz
obraz, suzu koja podsjeća: ma koja ga tuga škropila, Django se nikad ne
predaje. A čim se toga prisjeti, spreman je. Napušta prikolicu i izlazi pod sjaj
reflektora.
Oprostite, señor Ingram, molim vas, oprostite mi, govori dok se baca u
zagrljaj redatelju. Nikada vas neću napustiti. Što god želite, učinit ću za vas.
Sve je u redu, Django, tješi ga njegov dobročinitelj provlačeći prste kroz tu
gustu crnu kosu. Sve je u redu, sine.

JUANOVA VELIKA PUSTOLOVINA

Četiri i tridesetpet. Kazaljke koje su se maločas dodirivale sada bježe jedna

od druge; zatvaraju mršavo, kljasto slovo A. Kuhinjom se razliježe miris graha
koji se krčka u loncu. Ruža nervozno miješa kremastu kašu, puno žustrije
nego što treba; grašci znoja putuju joj niz čelo. Gdje je Juan do sada? Iz
pozadine joj u misli dopire Grgina ispovijed koju je dosad čula barem deset
puta.

“Australija je, kažu, kraj svijeta, ko neka druga planeta koju treba kolonizirat,
s Aboridžinima i svim tim čudnim životinjama. A valjda se baš zato toliki naši
ljudi sele tamo. Da pobjegnu što dalje mogu od života na kakav su se navukli
ovdje, razumiješ, da počnu ispočetka. I to slovo A, kužiš, početak abecede.
Vidiš, nije to bezvraga, svi kontinenti osim ove naše starudije počinju s A, jel
tako? E, al pazi sad problema, imaš ti i bumerang, original australski izum,
razumiješ, obični komad drveta koji baciš od sebe, al on ti se uvijek vraća, ko
da je drvo pustilo korjenje tebi u rukama. Tužno nekako, al nikad ne omane.”

“Pa se tako i naš Grga vratio i otvorio pansion, jel?” mrmlja Ruža onako više
za sebe, kao da je to replika koja se u ovom dijelu scenarija od nje očekuje.

“Morao sam, znaš da sam morao”, Grga sliježe ramenima. “Nekako mi je

uvijek bilo jasno, još kad sam odlazio, da si kupujem povratnu kartu. Ne znam
ni sam zašto, al jebeš ga, volim ja ovo mjesto. Trudim se mrzit ga iz sve
snage, al ipak sam se ja tu rodio, znaš, i kako god mi je bilo, tu sam proveo
svoje najzajebanije godine. A to je ono što se računa. Mislim, ako je ovo
mjesto od mene napravilo to što sam danas… pa čuj, još sam dobro i ispo,
nemam se šta bunit. To ti je ko ovaj rat, razumiješ, ako ga preživim, bit će mi
drago da sam i to prošo.”

“Ih, ni ne sumnjam da će ti bit drago. Turizam cvate, ha?” Ruža se kiselo

pokušava našaliti dok začinima posipa lonac.

“Hehe, e baš pravi turizam, moja Ružo, vidiš ti tu ironiju, vratiš se kući, a
stranci za tobom. Bumerang, kažem ti, sami gastarbajteri mi vise gore.”

“I, do kad ostaju, šta kažu?” Ruža se tjera na zainteresiranost, samo da malo
odvoji misli od Juana.

“Ma ni sami ne znaju. Dok im ne narede da se pokupe. A nije im ni loše ovdje,

mogu ti reć. Zajebavaju se, ne rade ništa po cijeli dan, uživaju u
specijalitetima naše Ruže… Bolje im je neg dole u gradu, mislim, došli su
promatrat, je li, a ne poginut. A kod mene su sve sobe s pogledom, razumiješ.
S pogledom na rat”, veli Grga i desnom rukom suče brk. Običaj mu tako
nalaže: svaki put kad bi pomislio da je izrekao nešto osobito mudro, Grga bi
zasukao brk. Gust crni brk bio je njegov najveći ponos, a zapravo i jedino što
ga je odavalo kao glavnog gazdu u selu. Kad ga čovjek vidi ovako malog i
pognutog, nikad ne bi rekao da je vlasnik svega što u okolici imalo vrijedi:
motel, dućan, pumpa, mali zoo vrt s nekoliko klokana i jedan graciozni crni
porsche. A jedino čega se uspio domoći u bivšoj državi bila je farma nutrija, i
premda su usmrdjele cijeli šor, jedno vrijeme dok je to bilo u modi, pristojno
je zarađivao prodajom krzna. Grga Nutrija, tako su ga zvali, zbog brkova
kojima je i sam nalikovao na tu čudnu svinjčad.

“Dokad ostaju, jel? Hehe, znam ja zašto ti pitaš”, smješka se Grga ispod brka.
“Snimila si nekog od momaka, ajde, priznaj. Voliš ti te garave, a?”

“Grga”, Ruža ga gleda ispod oka, “mogli bi ti momci ostati gladni…”

“Vidi je sad što se ljuti”, Grga ustane i toplo je zagrli oko struka. “Ajde, ajde,
ja se malo šalim. Nego, znaš šta sam ja tebe htjeo pitat. Kad ti je malom
rođendan?”

“U petak. A što to tebe zanima?”

“Pa mislio sam, kad već radiš po ovoj žegi za moju crkavicu, reko, da ti malo
pripomognem, ako si mu planirala kakvu proslavu složit, razumiješ, mogli bi
gore kod mene u motelu. Znaš da ja ne bi mogo ništa bez tebe…”
“Kakvu sad proslavu?” Ruža ga gleda bijelo, skrivajući da joj se ideja zapravo
već sviđa.

“Pa ono, nek zove klince. I ovi moji će bit sretni da se malo ižđipaju. A i mi
veliki se možemo malo razveselit, jelda? Pa jebemu miša, ako je rat, pa nije
kraj svijeta, jebemu.”

“Ne znam, Grga, ne znam ni gdje mi je mali”, Ruža uzdiše i baca novi pogled
na zidni sat. “Evo, već je skoro pet, rekla sam mu da je ručak u dva, a njega
još nema.”

“Ma naći ćeš ga, sigurno se opet negdje bori protiv vanzemaljaca…”

Kao naručena, u taj čas škripom se otvaraju vrata. Ruža se sprema odahnuti,
ali tada, umjesto njenog sina, u kuću stupa par vojničkih čizama.

***

Juan je rukom zaklanjao oči, premjeravajući autocestu. Pogled lijevo, pogled

desno, nikoga na vidiku, odlično. Mogao je jednostavno uzeti loptu u ruke i
pretrčati sve četiri trake, ali danas si je postavio zadatak da je dokotrlja do
kuće. Ako svi njegovi prijatelji uvijek govore kako žele biti nogometaši kad
narastu, pa valjda on to može biti barem jedan cijeli dan.

“Može, Ivo!” doviknuo je Pero s druge strane ceste. “Situacija je čista.”

Pero je bio jedini koga bi mogao nazvati prijateljem. Juan je uvijek smatrao da
imaju mnogo toga zajedničkog: i Pero je jedinac, ni njemu tate nikada nema
kod kuće (naročito sada kad je otišao u rat), njegova baka isto živi u gradu i
tako dalje. Uza sve to, Peri bi često pale na pamet ideje koje nisu za odbaciti:
danas, eto, dok su kopali po pijesku ispred ambulante i tražili školjke, Pero je
predložio da pođu do njegovog bratića u grad na nogomet. Oni od prijeko
imaju pauzu za ručak pa ne bacaju granate, sto posto, od jedan do pola tri,
taman za dva poluvremena.

“E baš bi i mogli”, spremno je prihvatio Juan. “Ali moram prije pitat mamu.”

“Ali ako budeš išao pitat”, odvratio je Pero, “onda nećemo stić na utakmicu.”
Pero je uvijek znao sve prave riječi.
“Ma da, u pravu si ti”, složio se Juan. Dolje, niz cestu, već su mogli vidjeti
kako im se približava autobus koji je hrabre kupače vozio na Kaljužu. Za njih
je to bio znak da se bez riječi sjure prema stanici.

Malo poslije jedan, Juan je stajao na golu u naselju Perinog bratića Marina.
Marin je išao u šesti razred i bio je prilična faca: namjerno raščupane kose, na
obje ruke nosio je znojnice sa znakom leptira; džepovi su mu bili puni
staklenih zumzi, a glas već gotovo odraslo dubok. Kad je vidio Juana, nije bio
siguran je li to dobra ideja, da im se među nogama mota žgoljavi klinjo koji
još ni u školu nije pošteno išao. Zato su ga radije postavili za golmana, što je i
njemu samome sasvim odgovaralo: nikad mu se nije dalo trčati, a ionako,
mislio je, svi dobro znaju da je na kraju jedino bitno tko je zabio, a tko obranio
gol. Juan ih je tog poslijepodneva obranio tri, a primio jedan.

“To, Cigo! To, legendo!” prolomilo bi se svaki put kad bi zaustavio loptu.
Bojažljivost kojom su klinci iz Marinove zgrade dočekali ovu neočekivanu
promjenu u sastavu momčadi brzo se povlačila. Jer ipak, današnja utakmica
bila je odlučujuća: prije tri dana crvena zgrada pobijedila je sivu 4 : 3, a jučer
su im sivonje vratili s čak 5 : 2. Plus, ovaj put se igralo u gajbu piva. Sve je
izgledalo jako ozbiljno i profesionalno.

“Igramo produžetke”, odluku je donio kapetan sivih, Zare Ivić, opasan tip u
crnoj majici s natpisom IRON MAIDEN kojem su ispod nosa već provirivali
brkovi. “Tko prvi zabije gol, pobijedio je.”

Pola tri je prošlo prije pet minuta i situacija je bila prilično nezavidna. Uzbuna
se mogla oglasiti svakog časa, ali u tom trenutku Zare Ivić je bio glas razuma,
i nikome nije palo na pamet usprotiviti se. Uostalom, granate padaju svaki
dan, ali utakmica od ovolike važnosti igra se samo danas.

Juan nije bio strašljivo dijete, no ipak, nije mogao ostati smiren: glavom mu je
prolazila slika granata koje se s neba spuštaju na teren i desetkuju momčad.
No nitko drugi nije progovorio ni riječi, pa je i on odlučio držati jezik za
zubima. Hrabrio se pogledom na teren i zgrade koje su ga zaklanjale.
Travnato igralište bilo je prilično veliko, i Juanu nije bilo teško zamisliti da
igraju na pravom stadionu. Ako su zgrade prošarane rupama od gelera bile
tribine, onda su balkoni na njima morali biti svečane lože. Pa kako bi se tu
moglo dogoditi išta loše?
Desetak minuta kasnije, situacija se nije promijenila. Igrači su sada već
postajali nervozni, čule su se tu sve žešće, muške psovke, ali onaj presudni
gol nikako da padne.

“Ovo postaje opasno”, Juan je začuo glas iza sebe. “Vrijeme je za velike
stvari.”

Osvrnuo se i poskočio u strahu. Iza gola, koji su označavale jedna cigla i jedna
pivska boca, stajala je visoka spodoba zakriljena plavim plaštom. Na prsima
je imala figuru sokola, a preko očiju tamni povez.

“Tko si ti?” pitao je Juan prvo što mu je palo na pamet, i odmah pomislio:
možda mi to nije trebalo izletjeti. Što ako se ovaj uvrijedi i naljuti?

“Ja sam onaj koji je posvuda, tu i tamo. Ali sada sam ovdje i pazim na vas.
Treba vas čuvati.”

“Od čega nas treba čuvati?”

“Od zla. Od neočekivanog.”

Neočekivan je bio udarac u zatiljak koji je Juan odmah potom osjetio, i dok se
onako ošamućen stigao okrenuti, među noge mu se već uplela lopta.

“Gol!” urlali su Sivi. “Gol!”

“Koji gol?” povikao je Marin. “Koji mrtvi gol?”

“Autogol, eto koji gol”, Zare Ivić je odgovorio bezobraznim cerekom. “Vaša
legenda od golmana vam je zabila gol. Pred malim je karijera.”

“Slušaj, Zare”, priprijetio je Marin, “ako je ovo bio gol, onda ću se ja skinut gol
pred svima.”

“Hajde baš, da i tebe vidimo, legendo”, Zare Ivić se i dalje cerio unoseći mu
se u lice. Zare Ivić nikad nije znao kada je dosta.

Na te riječi, Marin je hitro podigao šaku, ali kao da je u zraku osjetio nešto što
ga je prekinulo u namjeri, stao je na pola puta: umjesto na nos, brzo ju je
spustio na Zaretovo rame. Srušio ga je na travu i pružio se preko njega.

Prvo je došao fijuk, a onda, niže u naselju, betoniranim se stazama prolomila

eksplozija granate. Jeka se glasno odbijala o zgrade.
Utakmica je sada, sasvim izvjesno, bila završena. Igrači su se rastrčali u
okolne ulaze crvene zgrade, a Juan je slijedio Marina, Peru i još nekoliko
Naših.

“Ne volim nepravdu, eto šta je”, rekao je Marin kad su sjeli u podrum. “Jedno
je kad netko pobijedi ili kad izgubi, ali kad netko sere govna…”

Juanu su se za to vrijeme po glavi motale granate. Znao je da one ubijaju –

vidio je to dok je bio kod bake, preko puta bolničke mrtvačnice – ali opet, te
granate, na početku rata, nisu bile ovoliko glasne. Poželio je pitati dečke kako
to da ih nije strah kad padaju tako blizu, ali opet nije rekao ni riječi. Njima je
ovdje tako svaki dan, zaključio je. Umjesto toga, upitao je tko je bio onaj
čovjek u plavom, no nitko ga više nije slušao. Pričali su o novoj uzvratnoj
utakmici.

***

“Ajde više, Ivo!” zagalamio je Pero preko ceste. “Pa neću te čekat do sutra!”

Tek sada, kad se vratio na graničnu liniju i kad je postalo sasvim očito da je
bio na zabranjenoj strani, Juanu je srce ustreptalo. Mamine upute bile su
izričite i jasne: nikada preko ceste. Sad ga je bilo strah vratiti se kući, čak i
više nego onda kad je poslije škole otišao kod Ante igrati kompjuter. Cijelog
poslijepodneva, dok ga je mama tražila naokolo, Juan je nabijao rekord u
broju srušenih letjelica neprijateljske flote. Kući se vratio tek navečer, i na
vratima ga je mama dočekala sa šibom u ruci. Natjerala ga je da pojede
hladni poriluk od ručka – i to puno više nego što bi mogao pojesti, sve da to i
nije bio poriluk i da nije bio hladan – i nije se micala od stola dok nije
progutao i posljednju žlicu. To će te naučiti pameti, rekla je, i prevarila se.

Perin ih je ujak dovezao do autoputa, ali dalje nije htio, zbog davne svađe s
Perinom mamom nakon koje se zakleo da više nikada neće nogom kročiti u
selo. Poslije su se njih dvoje i pomirili, ali ujak se svejedno odlučio držati svoje
riječi. Istina, da ih je ostavio u selu i produžio dalje, ne bi ni kročio nogom jer
tako ne bi morao izaći van iz auta – ali ne, u pitanju su principi, rekao je. Ni
Peri ni Juanu nisu baš bili jasni ti principi koji samo otežavaju stvari, no nisu
se htjeli miješati. Računali su, to je jedna od onih stvari koje će im se
razbistriti tek kad odrastu, kada nauče ispunjavati čekove u banci i kad im
rakija promijeni okus i postane bolja od najfinijeg soka. Te stvari ne možeš
požurivati.

Juan je, napokon, prešao cestu. Pero je produžio naprijed prema selu i ostavio
ga samog, s loptom pod nogama i strepnjom u želucu.

“E moj Ivo, pa di si ti, nesrećo?” Tvrtko je zalomio glavom čim ga je spazio.

“Ubit će te mater, već je hajku poslala za tobom, pretražili cijelo selo…”

Bez odgovora, Juan je krenuo dalje, uz brežuljak, šutajući pred sobom

ispuhanu nogometaru. Svaki put kad bi se lopta otkotrljala nizbrdo, bio je
sretan što se može vratiti po nju i tako odgoditi strašni čas suočenja s
mamom. Nije da mu je bilo žao što je bio u gradu – sve do sada bio je uvjeren
da je učinio pravu stvar – ali svejedno, nitko ne voli dobiti batine. Još kad
mama vidi kako je razbio koljena… Onaj dan kod Ante neće biti ništa prema
ovome što ga čeka.

Pred kućom je stajao džip s poznatim znakom na prednjoj maski. Na pumpi je

viđao sve moguće automobile, svih boja i oblika, ali taj je znak za njega
značio više od bilo kojeg drugog. Mercedes, tako se zvao auto – Mercedes,
baš kao njegova baka iz Meksika. Jao, kad bi barem to stvarno bila ona, da
mu pomogne…

Primio je kvaku ulaznih vrata i zastao. U kuću se ulazi kroz kuhinju i nikako ne
može neopaženo šmugnuti u sobu. Nije to pravedno, pomislio je; kad bude
veliki, imat će kuću s ogromnim predvorjem i slugu koji će dočekivati goste. A
ne kao sada: tu je mama, čeka ga sa šibom, i čim otvori vrata, sve je gotovo.
Tvrtko mu je jednom rekao: šta te briga hoćeš dobit jedinicu u školi, ne boj
se, samo se sjeti da će do sutra u toliko i toliko sati sve biti gotovo; strah ti
ništa ne vrijedi. Ali lako je njemu reći, kad je on zadnji put dobio po guzici?

Konačno, kad je shvatio da nikako ne može skupiti hrabrost, Juan je uključio

slijepu ludost. Zažmirio je i povukao kvaku. Odškrinuo je vrata. Pogled lijevo,
pogled desno. Na stolu u vazi buket svježih ruža, za stolom mama i tamni
čovjek u bijelom kojeg je neki dan vidio na pumpi. Mama ga gleda ne
pomičući nijedan mišić lica, samo šuti i gleda ga. A onda, na Juanovo
neizmjerno čuđenje, na usnama joj se pojavljuje smiješak.

“Nogomet, ha? Poginuo bi zbog nogometa? Rekla mi je Perina mama.”

I onda zatvara usta i pokretima ruku govori: “Blago meni, odgojila sam
pravog muškarca…”

DALEKO OD DURANGA

Ne rade ih više kao nekad. Danas otvaraju usta i pričaju, pričaju zbog priče
same, pa makar ne imali ništa za reći. A najčešće, mogu ti reći, nemaju.
Django stoji u raskošnoj bruklinskoj crkvi i razgovara s bratom Marianom.
Iako nudi najbolji hlad u gradu, velika je dvorana gotovo prazna tog ljetnog
poslijepodneva. Osim njega i službenika božjeg, tu su još samo mladić i
djevojka koji kleče pod oltarom i spojenih ruku mole očenaš na stranom
jeziku.
A što ćeš, odgovara fra Mariano, ne možeš se tome othrvati. Kažu da svatko
bira svoj poziv, ali po meni to nije tako. Poziv je poziv, a mi se samo
odazivamo na njega. Čak i kada stvari krenu krivim putem, i dalje ga se
slijepo držimo. To je za mene prava vjera; vjera i nada da smo donijeli pravu
odluku. Vjerujem u Gospodina i iskreno se nadam da nisam u krivu.
Amen, kaže Django i prekrsti se. Lijepe riječi, fra Mariano.
Nekada je sve ovo bio ocean, znaš?, nastavlja fratar. Ljudi su imali škrge,
kožice među prstima, plivali su i razgovarali mjehurićima. Nisu im trebale
riječi. A danas –
U taj čas, fratrove riječi nadglašava galama. Djevojka koja je klečala ispred
oltara ustaje i izgovara riječi koje, premda na stranom jeziku, svojim tonom
odaju kako nisu primjerene svetom mjestu. Mladić je i dalje na koljenima, ali
sada je okrenut djevojci, kao da je pronašao novo božanstvo.
Bog s tobom, brate Mariano, Django ljubi fratrovu ruku u tom odsudnom
trenutku. Hvala ti na svemu što si učinio za našu majku. Ja sada, bojim se,
moram poći.
Sretan put, kaže fra Mariano, i ne daj se vjetru. Ali Django mu već nestaje iz
pogleda.
Još kao dječak u Durangu, davno, dok se zvao Ramon, Django je gigantska
vrata crkve optočena čelikom doživljavao kao ulaz u drugi svijet. No tek
danas, dok izlazi van na vrele njujorške ulice, postaju mu jasni razmjeri te
istine. Promjena atmosfere pomalo ga je potresla, i sad se osvrće
pokušavajući se prisjetiti gdje je ostavio Sancha. Pred crkvom sjedi samo
usnuo prosjak s natpisom JEDAN PLES JEDAN CENT ovješenim o vrat.
Hej!, Django ga zatrese. Hej ti, ustani!
Starac se preplašeno trgne.
Hajde, pleši!, kaže Django pružajući mu kovanicu od jednog dolara.
Prosjak prebacuje dolar iz ruke u ruku, i počinje sa svojom točkom. Tek tada,
Django vidi: starac ispod koljena nema noge. Svejedno, vješto se prebacuje
na rukama, najprije na obje, a onda samo na lijevoj pa na desnoj, podižući i
spuštajući batrljke. Prizor je bizaran, i na neki neobjašnjiv način, čaroban.
Bravo!, plješće Django oduševljeno. Najradije bih ti se pridružio, ali nemam
vremena. Moram ići kući. Reci mi, jesi li vidio moga konja?
Stari prosjak upire prstom u slijepu uličicu odmah do crkve.
Dok korača niz ulicu, Djanga spopada čudan osjećaj da je ovdje već bio. Ne
možda u ovom gradu, ali u ovoj ulici sigurno. Ne možda u prošlosti, ali tada,
bez greške, u budućnosti. Pronalazi Sancha privezanog za banderu na dnu
ulice; na čelu mu stoji priljepljen zeleni papirić – kazna zbog nepropisnog
parkiranja.
Django iz bisaga vadi vreću s duhanom i mota ga u papir na kojem je
ispisana kazna. Potom zajaše Sancha i vraća se na glavnu ulicu.
Evo, kaže prosjaku pružajući mu smotku, trebat će ti prije nego meni.
Divljim pokličem, Django tjera Sancha naprijed, kroz zakrčene
poslijepodnevne ceste, preko parkova i tračnica, pored nebodera viših i
strmijih od vrhova Guadalcave. Prolaznici zastaju u čudu, stakla u prolazu
pucaju, sladoledari ispuštaju ledene kuglice na zemlju, djeca upiru prstom i
govore roditeljima: hej, mama, vidi, kauboj!
A Django jaše, tjera Sancha dalje i dalje, preko krovova automobila,
preko drive-in kina, preko groblja automobila, i ne zaustavlja se dok ne stigne
do obale. Tamo, na malenom otočiću nasuprot, stoji Kip slobode, viši od bilo
čega u gradu, i zaklanja pogled na otvoreno plavetnilo. Kada bi ga srušili,
Django govori Sanchu dok promatra Kip, grad bi bio manji, ali bolje bi vidio.
Ali kad bi ga srušili, srušili bi cijeli grad. Nikada više ne bi bio tako ponosit i
visok. A sloboda je, Sancho, sve što imaju; s njom se nije igrati.
Django stoji i promatra živu sliku pred sobom. Galebovi u niskom letu
ispuštaju krike, brodice s turistima presijecaju valove, sunce ne posustaje
pred stidljivim naletima vjetra. Jedno vrijeme svrbe ga uzde i razmišlja bi li
Sancha potjerao kroz vodu, ali onda se ipak okreće i jaše natrag prema
zapadu, prema zlatnoj dolini i brdu nad njom, prema svom vidikovcu odakle
može vidjeti dane duže i sunčanije od ovih.

TEATRO INTIMO

Pet dana, koliko mu je preostalo do rođendana, Juan je proveo u svojoj sobi.

Batine nije dobio, ali kazna je ovaj put bila daleko okrutnija: mama mu je
zabranila izlazak iz kuće – nije se smio spustiti čak ni do pumpe. Sve te duge,
vruće dane potrošio je u sparnom hladu sobe, i dok je došla subota, više nije
bilo kutka koji nije naučio napamet niti igre u kojoj se nije okušao. Inače je
najviše volio voziti dva autića – dva kuma koji su se zajedno zaputili na more
– ali ta mu je zabava brzo dosadila, jer više nije mogao ni sebe zavarati: kako
će kumašini stići do mora kad ne mogu izaći ni iz sobe?

Zatim je brojao knjige na polici (ako za rođendan dobije dvije, imat će ih

točno trideset), slagao ih je po visini, a zatim i po boji, od najsvjetlije prema
najtamnijoj. Nakon nekog vremena, kako bi oživio igru, smislio je da knjige
moraju zaratiti: podijelio ih je u tabore i položio uspravno na pod. Duguljaste
su tako zauzele mjesto pored kreveta, a one niže pod prozorom. Letjele su
poput frizbija rušeći neprijatelje, sve osim zrakoplovnih snaga koje su se na
protivnika obrušavale ravno s polica. Da stvar učini uzbudljivijom, u priču je
uveo i rođake, knjige koje su se naoko borile na jednoj strani, a zapravo su
bile protivnički špijuni. Tako bi tamnozelena visoka bila u rodu sa
svijetlozelenom niskom i nikada se nije znalo na čijoj je strani – čak ni Juan to
nije znao, i uvijek bi iznenadio samoga sebe. Ali jednu su svi slušali: mamina
kuharica bila je kraljica i kada bi ona naredila obustavu vatre, nije bilo
slikovnice koja se usudila usprotiviti.

Mama tih dana, osim dok bi kuhala ručak i večeru Grginim gostima, i nije bila
prečesto kod kuće. Svaki dan po nju je dolazio gospodin u bijelom, koji se
zove Roberto, i onda bi se zajedno onim bijelim džipom odvezli tko zna kamo.
Juana je sve to skupa smetalo: zašto se mame voze džipovima kad ne znaju
uživati u tome, a djecu kojoj bi ta vožnja značila sve na svijetu ostavljaju kod
kuće? Prošle su večeri mama i njen novi prijatelj ostali doma, glasno su slušali
muziku, pričali i smijali se, i Juan je jedva mogao zaspati. Kako to da se mama
može ponašati kao dijete kad god poželi, a njemu, koji bi po cijeli dan trebao
biti dijete, to ne dopušta? Juana su mučile mnoge stvari koje ga nikada ne bi
mučile samo kad bi smio ići van igrati se.

A onda je, konačno, došao i rođendan. Prva stvar koju je poduzeo tog jutra
bila je potraga za skrivenim poklonom. Bila je to igra koju je mama oduvijek
igrala s njim: nikada mu, kao svaka obična mama, ne bi jednostavno dala
poklon u ruke i čestitala, nego bi se prvo morao sâm pomučiti. To je bilo
mudro od nje, jer ako je poklon bio čemu – a mama je uvijek znala izabrati
dobre poklone – na taj bi mu način vrijednost narasla do neba.
Ali tog jutra dogodilo se nešto čudno. Najprije, kad se probudio, velika je
kazaljka gotovo sustigla malu na vrhu sata. Za koju minutu bit će podne. Pa
kako mu se to moglo dogoditi? Obično se na rođendan probudi ranije i od
pijetlova gore u selu. Kako je sada mogao spavati toliko dugo? Nikada u
životu nije spavao toliko dugo! A što bi tek bilo da je prespavao cijeli
rođendan? Nije se usudio pomisliti.

Kad je krenuo u potragu za poklonom, došao je do još čudnijeg otkrića. Ne

samo da ga nije uspio pronaći, nego mu se, čini se, i mama negdje
zametnula. Kućica ima samo jednu sobu, kupaonicu i kuhinju u kojoj je
spavala mama, i ne možeš se nigdje pošteno sakriti a da te odmah ne
pronađu – Juan se u to uvjerio na vlastitoj koži. Prvi put u pet dana, ohrabren
maminom odsutnošću, otvorio je vrata i zakoračio pred kućni prag. Vani ga je
dočekalo sunce, toliko jako da je, onako bosonog, poskočio čim je dodirnuo
zagrijanu zemlju.

Vratio se u kuću po borolete, a kad je ponovno izašao van, zatekao ga je

nesvakidašnji prizor. Mršav mladić u dresu i sportskim gaćama laganim se
trkom uspinje uz brežuljak, nešto niže za njim taljiga prašnjav crveni kombi, a
između trkača i kombija probija se tip koji uzbrdo gura bicikl. Što je sad ovo?,
misli si Juan dok sjedi na pragu.

“Hej, mali”, obraća mu se hodajući biciklist, “možemo ovuda do sela?”

“Da, idete samo ravno, i kad pređete brijeg, vidjet ćete put”, počinje Juan i
nastavlja i previše detaljno, pun ponosa što je navigacija cijele povorke
povjerena baš njemu.

U kombiju, vozač psuje u bradu, i naizmjenično se hvata volana i kočnice.

Njegov suvozač govori u voki-toki: “Da, jebeš budalu, sad nas vodi preko
nekog brda, umjesto da ko ljudi idemo cestom. Ja stvarno ne znam šta on
hoće dokazat – da nas može raspizdit?!”

Čim je to uvrnuto društvo nestalo iz vidokruga, Juan se pošljunčanom stazom

krenuo spuštati prema pumpi, razmišljajući: čudan neki dan.

Na česmi pored pumpe, Tvrtko panol-pastom s ruku skida mrlje od lož ulja.

“Ohoho, koga to vidimo! Pa gdje si ti bio, junačino? Jesi vidio ti ovog čuda?
Isto ko neki dan. Nigdje nikog, kad odjednom, evo ti spektakla! Trče ludi
drogeraši po brdu.”
Juanu nije ni približno jasno o čemu Tvrtko govori; dovoljno je i bez toga
zbunjen, pa se pravi da ništa nije čuo. “Tvrtko, znaš gdje mi je mama?” pita.

“Tvoja mama? Pa šta pitaš, eno je!” kaže Tvrtko pokazujući prstom na džip
koji je baš ulazio u stanicu.

“Juan!” iz džipa izlazi mama i trči mu u zagrljaj. “Sretan rođendan, razbojniče!

Vidim, pobjegao si iz zatvora!”

“¡Felices cumpleaños!” kaže Roberto neuspješno pokušavajući za leđima

skriti golemi šešir. Pruža ga Juanu i kaže: “Un sombrero para el bandido.”
Juan stoji posve drven i nijem; ne vjeruje svojoj sreći. Čim mu je sombrero
sletio na glavu, počne skakati gore-dolje, nalik kakvoj živahnoj gljivi. Pod
sombrero bi mogla stati još barem četiri Juana, ali ni četvorica zajedno ne bi
mogla biti ovoliko sretna.

“Ovo je najbolji poklon na svijetu!” kaže oduševljeno, pokušavajući zagrliti

Roberta, a zatim i mamu. Ali široki obod sombrera mu to ne dopušta: svaki
put kad im se približi, odgurne ga natrag. Tvrtko stoji sa strane, promatra
prizor i umire od smijeha.

***

“A nikad se ne zna…”, Grga je viljuškom okretao ćevape na roštilju. “Mesnice

su začudo dobro opskrbljene, al razumiješ, tko zna šta mi jedemo. Evo, moj
bratić Sale, inspektor. Neki dan dole u gradu kupio krmenadl, lijepo ga ispeko
i – krc! – zagrizo u metak. Ošla mu dvojka, možeš mislit, gdje ćeš sad nać
zubara da to sredi…”

Kako je društvo u vrtu iza Grgine kuće postajalo sve veće, sve je manje imalo
veze s proslavom Juanova rođendana. Zbog rata je u selu preskočen kirvaj i
proslava Svetog Ante, i sve je prijetilo da će se upravo današnje okupljanje
prevoriti u društveni događaj sezone. Svi uobičajeni sumnjivci bili su tu: Mile i
Želja raspravljali su o stanju na južnoj bojišnici, Đuka je već ležao pijan u
mreži između dva drveta, Miletova Vesna i debela Rada iz trafike stajale su po
strani i ogovarale prisutne, dok je Đukina Božica više nego očito očijukala s
dvojicom španjolskih mirotvoraca. Djeca su trčkarala naokolo i valjala se po
travi, kao da je nikada prije nisu vidjela. Pero se uspinjao na šljivu dobacujući
Juanu zrele plodove, a mala Antonija je razmaženo plakala jer joj je netko
uzeo baš onaj najposebniji komad kolača. Teta Đurđica, dadilja, davala je sve
od sebe, ali nikako je nije uspijevala smiriti. Ante je teta Đurđicu za to
vrijeme, dok loptom nije kosio cvijeće i vrtne patuljke, štipao za stražnjicu;
ako ga to ne dovede u središte pažnje, ubrzo će morati sjesti na bicikl i početi
se zabijati u živicu.

Juan im je uvijek zavidio. Kako to, pitao bi mamu, Ante ima i kompjuter i kuću
na kat i poršejca i klokane, a ja nemam ništa osim slikovnica i par autića? Nije
to pošteno. A kako to, odgovarala bi mu Ruža, da Ante ne zna čitati ni pjevati
ni plesati, a ti znaš?

Uz gadna natezanja, nakon razvoda s Jadrankom, Antu i Antoniju sud je

dodijelio ocu, i svi u selu bili su više nego sigurni da je u odluci presudio Grgin
novac. Pričalo se da je Grga gadno zamutio poslove s privatizacijom
samoposluge i još mnogo toga, ali sve i da su priče bile istinite, Ružu nisu
zanimale: za nju, Grga je bio susjed od pomoći. Bez sumnje, i sam se osjećao
ugodno u ulozi domaćina, za roštiljem, sa šiltericom na glavi i masnom
pregačom oko struka, dok mu se kapi znoja cijede niz brk.

Kako miris pečenja postaje jači, klinci napuštaju igru i približavaju se roštilju.
Ali pravi spektakl dolazi tek nakon toga – torta, po koju je Ruža ovog jutra išla
kod mame u grad. Spektakl, jer bakina torta nije obična torta. Jedne godine
bila bi u obliku automobila, druge u obliku košare na čijem dnu je u kutijici bio
skriven poklon, treće bi imala nekoliko katova, i slično. Ruža se snalazila i više
nego dobro u kuhinji, ali kad se radilo o kolačima, bezuvjetno se predavala
maminu umijeću. Svaki put kad bi je mama pokušala podučiti, pomno bi
zapisivala recepte, ali unatoč tome što ih se strogo držala, njeni kolači nikada
ne bi imali onaj posebni, bogati okus maminih. Neke stvari, zaključila je Ruža,
nije dovoljno znati: treba ih znati osjetiti.

Ovaj put torta je čokoladna, u obliku panja. Kora drveta je od tamne kreme, a
godovi su načinjeni od svijetlosmeđe. Juan puše u svjećice, ali ne uspijeva ih
ugasiti sve odjednom. Drugi put, Ante ih gasi preko njegova ramena. Tek iz
trećeg pokušaja, Juan s ponosom može reći da ima osam godina.

Kako sunce polako zalazi, slavlje se seli u unutrašnjost Grgine kuće. Ruža je
pripita i već pomalo umorna od svega. Stoji u sobi većoj od cijele njene kuće
i, oslonjena o zid, kroz čašu crnog vina promatra zaigrane klince. Prilazi joj
Roberto i ljubi je u uho, dovoljno jako da joj poljubac odzvanja glavom. Poziva
je k sebi, u motelsku sobu, no ona ga pristojno odbija. Roberto pokušava skriti
svoje nezadovoljstvo, ali ne polazi mu za rukom: dok napušta zabavu, mrmlja
si u bradu tko zna što na materinjem jeziku. Ruža je dovoljno odsutna da
njegovo gunđanje ne uzima srcu, pa odlazi do zahoda malo se osvježiti.

Stoji pored ogledala i promatra svoj lik. Dvadeset sedam joj je godina. Ima
dugu crnu kosu i pune usne. Ima osmogodišnjeg sina. Blijeda je i vrti joj se u
glavi.

S druge strane vrata, čuju se dva poznata glasa.

“Kurva! Jesi vidjela ti to? Jesi vidjela samo kako se žvale? Pred svima, užas
božji! Grga mi je reko da se Španac raspitivo kolko će ga koštat. Možeš si
mislit, Vesna, pa ona je pravo tezgu otvorila!”

“Ma pusti ti Grga reko… Ko zna šta Grga muti s njom. Ona mu kao kuva i to, i
ide njoj to kuvanje, bogami. E! Jel vidiš kako svima zakuva na kraju…”

“Je, je. Al znaš šta, lako za nju. Ali mali… Ma ja stvarno ne znam kako to ljudi
mogu radit svojoj djeci. Bog zna u šta će se taj mali umetnut sa svim tim
gadarijama koje mora gledat. Vidjet ćeš, i on će napumpat neku fuficu i
nestat na kraj svijeta, pazi šta ti ja kažem.”

“Ma jadno dijete…”

“Jadno. Em nema odgoja, em mu je u krvi… Moja Vesna, sve ti je to bolesno.”

Ruža stoji pored ogledala i promatra svoje upale oči. Pločice boje mahovine
se udvostručuju. Pokušava se umiti, ali kad se sagne nad umivaonik, želudac
joj se okreće i na usta tjera bljuvotinu. Povraća glasno i obilno. Sa svakim
novim mlazom osjeća kako joj se toplina vraća u lice i kako joj u glavi raste
osjećaj da je sve oko nje krivo.

Pet minuta kasnije, izlazi iz zahoda; pred vratima više nema nikoga. Ne paleći
svjetla prolazi hodnikom sve do gostinjske sobe. Pogledom traži Grgu i nalazi
ga u suprotnom kutu, pored Antonijina klavira, s debelom cigarom u ruci i
smiješkom na licu. Prilazi mu s pogledom koji bi je, da ga može vidjeti, i samu
preplašio.

“Šta si mu to rekao?” kaže tiho.

“Molim? …nisam te čuo.”

“Kažem, šta si mu to rekao?” Ruža ponavlja glasnije.

“Šta, šta sam rekao?” Grgin se smiješak počinje kiseliti. “Kome?”

“Znaš ti dobro kome. Šta si…”

U taj čas, u kući se gase sva svjetla. Glazba iz zvučnika prestaje svirati. Iznad
glava uzvanika čuje se prodorno, zastrašujuće brujanje. Prozori se tresu.

Nastaje metež. Manja djeca plaču, starija se uživajući smiju. Žene počinju
histerizirati. Malo kome je jasno što se događa.

“Avioni”, progovara Grga. “Brzo, svi u podrum!”

Ruža se osvrće, ne vidi ništa osim mraka pred sobom, sudara se s tijelima u
bezglavom trku. A onda počinje vikati.

“Juan! Juan! Gdje mi je sin?! Juan!”

Odgovora nema. Napipava zatamnjena staklena vrata, izlijeće u vrt i diše
glasno, na usta, kao da je upravo pobjegla iz tamnice bez zraka.

“Juan!” ponovno viče, ali nitko se ne odaziva; ne čuje se ništa osim potmulog
huka motora visoko na nebu. Nakon nekog vremena, zvuk se utišava, i iz dna
vrta do nje dopire šmrkanje.

Dolje, naslonjen na živu ogradu, glave pognute pod sombrerom, čuči Juan i
tiho plače. Pored njega je velika vrećica s poklonima koje je danas dobio: auto
na daljinski od Grge, lisice i policijska značka od Pere, knjiga Bonton od mame
i jedan veliki kaktus od teta Rade.
Ruža mu prilazi, čučne pored njega, digne mu sombrero s čela i poljubi ga.

“Juan… Pa budalice mala, zašto si ostao vani? Ajde, gotovo je sad…”

“Ante je rekao…”, Juan guta suzu, “rekao je da nemam tatu, i da je svatko

moj tata… jer ti voliš sve muškarce.”

Ruža osjeća kako se sve oko nje ponovno počinje vrtjeti.

“Ali to nije istina, jel tako? Roberto mi je poklonio sombrero. On je moj…”

Ruža prekriva Juanova usta desnom rukom. Pokretima lijeve, govori mu da je

sada ovdje i da će sve biti u redu. Zrakom se prolamaju pucnjevi topova
protuzračne obrane, glasno kao da su tu, u vrtu. Noć se spušta mahnitom
brzinom.
Iako je naziv obećavao dobro osvjetljeno mjesto, Aurora Street bila je
zabačena, uska slijepa ulica u koju bi čovjek mogao zaći samo iz dva razloga:
prvo, ako tamo živi, i drugo, želi li biti opljačkan. No Djangove su korake
vodili posve drugačije namjere: tražio je mjesto o kojem mu je pričao Paul.
Širom je otvorio oči i upravo kad je pomislio da je možda sve ipak samo
sanjao, ugledao je natpis na posljednjoj zgradi u nizu, s desne strane. Slova s
fasade, godinama nagrizana smogom, bila su u raspadu, ali na pročelju je
doista pisalo TEATRO INTIMO.
Zavezao je Sancha za banderu, popravio kravatu i, kako zvono nigdje nije
mogao naći, pokucao na vrata. Na člancima prstiju ostao mu je trag svježe
crvene boje.
Malo zatim, na vratima se otvorio prozorčić kroz koji ga je promotrio par
sumnjičavih očiju. Nakon kraćeg oklijevanja, ključ se okrenuo u bravi.
Sitan, pogrbljen sivi starac s brazgotinom ispod desnog oka, bez riječi ga je
uveo unutra. Čim je kročio na drveni pod predvorja, Djanga je zapahnuo
čudan miris. U prostoriji se miješao zadah ustajala zraka, kao u kakvom
podrumu, i svježe boje. Svi su zidovi bili obojani u crveno. U malenom
predvorju nije bilo ničega osim pulta nalik recepciji, jednih crvenih vrata s
lijeve strane i reda drvenih stepenica koje su vodile na kat.
Starac je prišao pultu i otamo izvukao veliku knjigu na čijoj je naslovnici
utisnuto srebrnim slovima pisalo KNJIGA GOSTIJU. Položio ju je na pult,
otvorio na praznoj stranici, primio gosta za ruku i u nju stavio olovku.
Shvativši što mu je činiti, Django je bjelinu pred sobom ispunio potpisom koji
nije koristio godinama: Ramon Samaniego. Pokušao je okrenuti prethodnu
stranicu i doznati tko je sve prije njega bio ovdje, ali čim mu se list našao
među prstima, starac je zgrabio knjigu i spremio je natrag.
Neko vrijeme nije se događalo ništa. Starac je sjedio za pultom, a Django se
smjestio u duboki naslonjač nasuprot njemu. Nije prošlo mnogo, a starac je
zadrijemao. Valjalo je čekati.
Dok je tonuo u naslonjač, Django je razmišljao o stvarima koje su ga dovele
na ovo mjesto. Razmišljao je o Paulu.
Prvi put kad ga je susreo, u baru “El Diablo” na Sunset Boulevardu, Django je
znao da mora biti njegov. Iako je već zašao u jesen života i brojao tri puta
više godina od Paula, upravo su mu godine govorile da je vrijeme mršava
prepreka pravoj ljubavi. Prošla su od tada tri tjedna i to je bilo više nego
dovoljno da se prava ljubav ugnijezdi u njegovu životu.
U ta tri tjedna, rijetko se rastajao od Paula. Vodio ga je na premijere, u
restorane, na mjesta s kojih se u Hollywoodu najbolje vidi zalazak sunca. Ali
ove noći, Paul je poželio ostati s njim u kući na brijegu. Bio je Djangov
rođendan, sedamdeseto ljeto, i Paul mu je prije proslave – na kojoj će im se
pridružiti i Paulov brat Tom, iskusan drvodjelja koji je te večeri poslom bio u
gradu – obećao nezaboravan poklon. I tako ga je naputio ovdje, u tu čudnu
ulicu nestvarna imena, u još nestvarnije kazalište. Što li će se sada dogoditi?,
Django je uzbuđeno prebirao po glavi. Jednom kad ustanem iz ovog
naslonjača, sve je moguće.
Nekoliko minuta kasnije, iz misli ga je prenulo škljocanje brave na vratima s
lijeve strane. Starac je otvorio oči, ustao i rukom mu pokazao da uđe onamo.
Soba je bila namještena još skromnije od predvorja – samo jedan stolac i
pred njim minijaturna pozornica zaklonjena crvenim zastorom – no ipak
nekako, odisala je zadovoljnom punoćom. Django je ponovno sjeo i osjetio
kako mu srce treperi u iščekivanju.
Zastor se podiže i predstava počinje. U baršunastoj kraljevskoj odaji, na
krevetu, leži stari kralj, drvena lutka. Iz grudi mu izviruje sedefna drška
bodeža.
Unutra ulazi princeza, kraljeva kći. Iz zraka je nevidljivim nitima pridržava
koščata ruka.
Godinama, kaže princeza, otkad je Bog uzeo kraljicu majku sebi, dobri moj
otac ni riječi nije progovorio. Jer riječi su, kazao mi je, laži prljave i kvarne.
Godine i godine, a sada leži bolestan i bespomoćan. Što mu je, o što mu je?
Ulazi dvorski liječnik, a iznad pozornice izviruje desna ruka istovjetna lijevoj u
svemu osim jednog detalja: nedostaju joj prstenjak i srednjak.
Liječnik se naginje nad kralja, osluškuje mu dah, opipava bilo, provjerava ima
li vrućicu. Da, hmm, da, mrmlja za sebe i okreće se princezi.
Tijelo kraljevo tiše je od kralja. Ni riječi mi ne kazuje, moja princezo!
A što mu je onda, o što mu je? Koja ga bol kosi?
Njegova je bol, bojim se, odgovara liječnik, jača od boli tijela, moja princezo.
Jer kraljeva je bol – bol srca.
O nesrećo preteška! Ta nemoguće je da toj boli nema lijeka!
Dok riječ ne potekne iz kraljevskih usta, bojim se da nema, moja princezo.
Laži, govoriš same laži. Moj je otac u pravu, riječi su laži, prljave i kvarne.
Riječ kraljeva protiv moje, princezo…
Izlazi! Odlazi!, viče princeza na liječnika.
Liječnik izlazi s pozornice, a princeza se naslanja za njim na vrata i doziva:
Straža! Ovaj je imao hrabrosti proglasiti život našega kralja beznadnim.
Odrubite mu glavu!
Na zapovijed, moja princezo!, odgovara glas s druge strane.
I dovedite mi čarobnjaka!, dodaje princeza.
Trenutak kasnije, u odaju ulazi čarobnjak, zaogrnut ljubičastim plaštom
posutim zvijezdama, s tuljastim šeširom na glavi.
Godinama dobri moj otac kralj ni riječi nije progovorio, jer riječi su, kaže, laži
prljave i kvarne. Godine i godine, a sada leži bolestan i bespomoćan. Što mu
je, čarobnjače, o što mu je?
Čarobnjak prilazi kraljevoj postelji, prislanja uho na bodež koji strši iz grudi,
podiže mu kapke, promatra bjelinu njegovih odsutnih očiju, i zatim se okreće
princezi.
Našem je dobrom kralju srce raspolovljeno, moja princezo. Njegova je rana
tako duboka da je samo ljubav može zacijeliti. Jer ljubav ju je i stvorila.
Kako, čarobnjače, govori, koji je lijek tome?
Ljubavni napitak je jedino što ga može spasiti, zmijski otrov i krilo
chupacabre, kaže čarobnjak – i kao pravom čarolijom, u ruci mu se stvara
bočica sa spasonosnim napitkom. Prilazi kralju, otvara mu usta i u njih lijeva
sadržaj bočice.
Ali kralj se i dalje ne miče. Leži u krevetu, a sedefna drška bodeža izviruje mu
iz grudi.
Izlazi!, viče princeza na čarobnjaka. Odlazi, prevarantu kukavni!
Čarobnjak izlazi kroz malena vratašca, a princeza opet zaziva stražare:
Straža! Ovaj je napojio našeg kralja smrtonosnim otrovom. Bacite ga u
ključalo more!
Na zapovijed, princezo!
I dovedite mi najsnažnijeg čovjeka u kraljevstvu! Ako ni on ne bude znao što
je našem kralju, barem će mu moći izvući ovaj bodež iz srca.
Ulazi krupan mladić, klanja se princezi i odlazi do kraljeve postelje. Gleda
bodež, gleda kraljevo usnulo lice i zbunjeno se, oklijevajući, okreće.
Ali, princezo, govori mladić i zastaje, kralj je mrtav! U srce mu je zabijen
bodež sa sedefnom drškom!
Kako se samo usudiš suditi kralju, praznoglavče?, princeza ne može
povjerovati riječima koje čuje. Učini što ti je naređeno!
Mladić sliježe ramenima i još jednom se klanja princezi. S obje ruke prima
dršku noža i upire da ga izvuče van, ali nakon nekoliko pokušaja odustaje.
Nemoguće, princezo. Bodež je zabijen preduboko.
Izlazi!, viče princeza. Odlazi, ništarijo!
Mladić izlazi, a princeza kroz vrata ponovno zaziva stražare: Straža! Ovaj je
drski poganin oduzeo život našem kralju! Raščetvorite ga!
Na zapovijed, princezo!
Princeza ostaje sama u kraljevskoj odaji, prilazi krevetu, legne pored mrtvog
oca i stane ga oplakivati. Iznenada, s neba se spušta anđeo.
Princezo!, zaziva ju.
Tko je to?, princeza se osvrće oko sebe i ne vidi nikoga. Podiže glavu i spazi
anđela.
Tko si ti?, pita.
Ja sam Loco, tvoj čuvar. Poslan sam iz zemlje Drugih da ti pomognem
razriješiti se dugova.
Mojih dugova? A kome sam ja to dužna?
Svojem ocu, kralju koji leži pored tebe. Dužna si mu pažnju, dužna si mu
ljubav i snagu.
A gdje sve to da pronađem, dragi moj čuvaru? Sve sam pokušala! Pažnje
nema u liječnikovim riječima, ljubavi nema u krilu chupacabre, snage nema u
mišićima najsnažnijeg čovjeka u kraljevstvu.
U sebi, princezo. Pronađeš li barem mrvicu toga u sebi, tad znaj da ćeš ostati
s kraljem. U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek. Izgubila si sve to kad ti je umrla
majka, i kad nisi vidjela kako otac odlazi za njom. Pažnja, ljubav, snaga.
Nemoj ih sada izgubiti zauvijek.
Ali kako?, kaže princeza plačljiva glasa. Što mi je činiti?
To moraš sama znati. Ne mogu te ja uputiti u tajne tvojega srca. Sve kad bih i
mogao, tad bi postale bezvrijedne.
Princeza neko vrijeme razmišlja, a onda kreće prema vratima i poziva
stražare: Straža!
Da, moja princezo, odgovara glas izvana.
Princeza još kratko razmišlja, a onda kaže: Slobodni ste za danas.
Na zapovijed!
Princeza se okreće, baca još jedan pogled na mrtvačku postelju, prilazi
anđelu pod skute i kaže: Vodi me. U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek vodi me!
Anđeo prima princezu za ruke i zajedno nestaju put neba.
Sada je kraljevska odaja ista kao na početku: na krevetu leži kralj, ali u
njegovu srcu više nema bodeža. Sve je tiho. Najednom, na vratima se čuje
kucanje. Kralj otvara oči, ustaje, prilazi vratima i otvara ih. Pred njima stoji
princeza.
Dobrodošla kući, kaže kralj. Gdje si lutala? Dugo te nije bilo.
Oh, oče moj, kaže princeza sva uplakana od sreće, bila sam daleko, ali sada
sam ponovno ovdje.
Princeza se baca kralju u zagrljaj, zajedno se okreću prema publici i
izgovaraju: U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek!
Zavjesa.
Django ustaje iz stolca i sumanuto plješće. Plješće, sve dok mu se zadnja
suza ne osuši na obrazu. A onda se i sam nakloni, kao da vlastitim nogama
stoji na pozornici, na mjestu malih drvenih ljudi. Srce mu kuca triput snažnije
nego prije predstave; više ne može dočekati trenutak kad će se vratiti kući,
zagrliti Paula i zahvaliti mu na najljepšem poklonu što je ikada primio.

***

Tri je ujutro. Ruža odlaže žutu knjižicu i smije se u sebi. Razmišlja o stvarima
koje je uvijek željela učiniti. Neke od njih sada su nepovratno izgubljene.
Recimo, nikada neće izgubiti nevinost u ružinim laticama, niti glumiti Juliju u
školskoj predstavi. Nikada se neće pomiriti s tatom, sada kad je otišao
zauvijek. Ali zato još uvijek može napisati srceparajuću pjesmu. Ili provesti
Novu godinu u vodi do ramena na nekom tropskom otoku. Ili poželjeti nešto
sasvim novo: recimo, šnitu kruha i džema – najbolje onog maminog od
višanja – i uz nju šalicu hladnog domaćeg mlijeka. Ne valja jesti poslije sedam
uvečer, Ruža to dobro zna, ali sada radije želi učiniti nešto za sebe nego za
svoje zdravlje.

Ustaje iz naslonjača, odlazi do hladnjaka i uzima džem i mlijeko. Zatim vadi

kruh iz vrećice obješene na zidu, u kojoj ga čuva otkad su se pojavili oni
dosadni crveni mravi. Sjeda za stol. Reže dvije kriške kruha. Debeli sloj
džema maže na kruh, a mlijeko toči u šalicu s likom nasmiješene krave.
Počinje jesti. Hrana joj se ugodno miješa u ustima; mlijeko poništava slatkoću
džema, džem izaziva novu šalicu mlijeka, i okusi im se tako uzajamno
osnažuju. Eto, misli Ruža dok žvače zalogaje, zar je to bilo toliko teško?

Nakon što je završila s prvom kriškom, Ruža iz ladice u stolu izvlači stranicu
istrgnutu iz starog ženskog magazina. U rubrici “Nepoznato o poznatima”
stoji nasmiješeni portret tamnoputog mladog zavodnika. Na Noć vještica
godine ‘68, kaže se u članku ispod slike, Ramona Novarra, bivšu zvijezdu
nijemih filmova Zatočenik dvorca Zenda i Princ student, u njegovu
holivudskom domu mučki je ubio 22-godišnji ljubavnik Paul Ferguson, zajedno
s pet godina mlađim bratom Tomom, tražeći tisuće i tisuće dolara kojih u kući
nije bilo. Dok je stariji brat pokušavao iznuditi priznanje, mlađi je zvao svoju
djevojku u Chicago i taj razgovor, tijekom kojeg je djevojka mogla čuti krike
nesretne žrtve, potrajao je više od četrdeset minuta. Novarrovo tijelo
pronađeno je sljedećeg jutra, zajedno sa stotinama slika strganih sa zidova u
potrazi za novcem. Istražujući umorstvo, policija je otkrila poziv u Chicago, i
kad su okrenuli isti broj, djevojka im je sve ispričala. Ramon Novarro umro je
u tužnim okolnostima, no javnost ga neće pamtiti po njima, nego po
nezaboravnoj ulozi Jude Iskariota u Ben-Huru, najveličanstvenijem spektaklu
iz doba nijemog filma. Smrt je prekinula Novarra u pisanju autobiografije koju
je najavio kao vrlo iskrenu i, po mnoge holivudske uglednike, uvredljivu. Koje
su sve tajne trebale biti otkrivene u knjizi, nikada nećemo doznati –
nesumnjivo, na veliko olakšanje mnogih njenih nesuđenih protagonista.
Novarrova nasilna smrt tužan je dokaz da danas, eto, više nikome ne možete
vjerovati.
Ruža prstima dodiruje sliku nesretnog glumca, a zatim presavija istrgnutu
stranicu i stavlja je na vrh nove kriške kruha sa džemom. Dok je guta
halapljivo kao da joj je zadnji obrok u životu, negdje izvana daljina ponovno
donosi sirene. No ovaj put, više joj ne zvuče poput tužnih truba mariachija
koje pjevaju o djevojci na prozoru, djevojci koja čeka dragog zametenog na
putu. Ovaj put, sirene označavaju opću opasnost, situaciju sasvim izvjesnu i
pogibeljnu. To je to, Ruža si kaže u glavi, tebe sam, dušo, tražila sve ovo
vrijeme. Na te riječi, rukavom briše usta, ustaje od stola i odlazi u sobu
probuditi Juana.

“Juan”, šapuće usnulom dječaku dok ga lagano trese. “Juan, ustani.”

“Mmm…”, Juan trlja oči plačljivo, u polusnu. “Šta je, mama?”

“Ustani, Juan, i spremi stvari. Idemo na put.”

***

Na kraju balade, tamo gdje vjetar i kiša nestaju postupno se utišavajući, stoji
nada. Svaki put kad pogledate prema obzoru, znajte da je on tamo. Čak i ako
ga očima ne dohvatite, vjerujte, tamo je, jer nema drugdje biti; jaše u susret
sudbini i ne staje dok se ne sudari s njom. Ako vam se putevi ikada susretnu,
znat ćete da je to on, iz oblaka purpurne prašine koji ga prati, iz pjesama boje
ljubavi koje ostavlja za sobom.
I zato, čim ga ugledate, ne oklijevajte – recite svima radosnu vijest: Django
Diesel je u gradu.
četiri

Časna je nosila pingvinsku odoru, kakvu već nose časne; Ivoni uopće nije bilo
jasno kako ih itko može razlikovati.
O, dobro jutro, vidim da smo se napokon probudili.
Ivoni mnogo toga nije bilo jasno.
Dobro jutro, promucala je, ovaj… ja sam Ivona.
Drago mi je, Ivona. Ja sam Danica. Ivona, imala si veliku sreću i nesreću u
isto vrijeme, znaš. Prvo, što si bila na ulici kad je pala ta granata, i to samo
malo niže niz ulicu, a drugo, što je i mladi gospodin bio tamo. Samo si malo
ogrebala koljena.
Ivona se pridigla s klupice i umalo udarila glavom u raspelo na zidu.
Pogledala je koljena: stvarno, ogrebotina, ništa posebno.
Ne mogu vjerovati…, prošaputala je. Pa što je to bilo?
A izgleda si počela bježati, pa si se spotakla i pala. I taj mladi gospodin te
donio ovdje i odmah je otišao. Ali ja sam mu zahvalila u tvoje ime.
Ne mogu vjerovati… pa ne znate ni kako se zove ni ništa?
A ne… otišao je odmah. Očito je imao nekog posla čim je samo tako izjurio.
Neki posao važniji od života, bit će. Ali pusti sad to, moramo te odvesti kući.
Gdje stanuješ?
Malo prije groblja.
Pa dobro, to i nije tako daleko. U ovom gradu sigurno nije… Hajde, naći ćemo
nekoga da te odvede.
Ma ne, stvarno ne treba. Ako se vani smirilo, mogu ja i pješice.
Ne, ja mislim da si dovoljno šetala za danas.
Molim vas, Ivona ju je pogledala svojim “ali sada najozbiljnije” pogledom. Ja
stvarno moram pješice kući.
Dobro, odgovorila je časna svojim “ako je tako, razumijem” tonom. Ali za
početak, moram te izvesti odavde.
Koraci su vodili kroz dugi hodnik gdje je sjedio priličan broj ljudi. Muškarci,
žene, djeca, starci – cijele obitelji, neispavane i umorne. Netko među njima
imao je tranzistor s kojega se žustro javljao reporter: još deset kilometara s
Mirom Raićem, ali to nije ništa za njega. Ako ćemo pravo, više smo se umorili
mi, u kolima, nego on, trčeći.
Zamisli, već je izašao iz grada, a nema sat vremena da trči, rekla je Danica.
Tko?, pitala je Ivona. Imala je osjećaj da propušta nešto za što svi znaju.
Ovaj dečko, Miro, što danas trči. Znam ga otkad je kao mali dolazio na
vjeronauk. Uvijek je bio povodljivo dijete i ne čudi me što mu se dogodila sva
ta nesreća s drogom. Ali na kraju da će se tako izvući… Nekad te stvarno
najveća slabost ojača.
Ne razumijem… Zašto trči?
A trči protiv droge, protiv rata… Tko to zna, bitno je da on zna. Kažu da će
pretrčati stotinjak kilometara danas i sutra.
Tek što su izašli u dvorište, na putu im se ispriječio krupan tip, crna kožna
jakna, izbrijana glava, bez jednog od prednjih zuba.
Časna, upitao je, je li Velečasni ovdje? Čekam već sat vremena i nitko mi ne
zna reći. A prilično je hitno.
Ne znam ni sama, rekla je sestra. Danas ujutro sam na njegovom stolu
pronašla poruku kako je hitno morao otputovati negdje, i da ništa ne pitam,
da će se javiti.
A tako, reče ovaj, kao da drugačiji odgovor nije ni očekivao.
Da, ako hoćete, ostavite broj, pa će vam se javiti. Čim nam osposobe
telefone. Znate da od jučer cijeli istok grada nema telefona?
Ma ništa, naći ću ja već njega.
Što da mu kažem, tko ga je tražio?
Znat će on, rekao je tip i bez “doviđenja” se okrenuo i otišao.
Bog s tobom, rekla je sestra Danica njegovim leđima, a onda se okrenula
Ivoni.
Vidiš, rekla je, svakog dana ovdje se pojave stotine novih ljudi. U miru nije
bilo tako, nikada. I tek sad vidim koliko su svi drugačiji, koliko su svoji. Sve
manje i manje ih razumijem. Sve te tajne… Bog nije zagonetka, znaš, koliko
god ti se nekad takvim učinio. Zagonetka su ljudi.
No, Ivona se baš i ne bi složila da časna Danica ne razumije ljude. Ono malo
što je vidjela govorilo joj je da žena ima dara: svakome reći ono što je došao
čuti, a pritom nikome ne prodati laž. I zbog toga joj se činila sasvim kul za
jednu redovnicu (pa makar je nikada nije vidjela u trapericama niti na vespi).
Da, bilo joj je jasno da su zajedno provele svega desetak minuta – desetak pri
obostranoj punoj svijesti – ali biti kul ionako je uvijek pitanje trenutka, a
osobito prvog dojma.
Časna je iz džepa izvukla svežanj ključeva. Izvoli, rekla je pružajući joj
zahrđali žuti ključić. Našla sam ga pored rijeke neki dan. Ne znam čiji je niti
čemu služi, ali što god je čuvao, onaj tko ga je izgubio htio je sakriti od
drugih.
Hvala, Ivona je rekla zbunjeno i odmjerila ključ na dlanu. Nije izgledao kao da
bi mogao otvoriti zabranjena vrata na kraju dugog hodnika – prije neki lokot
ili kofer.
Nema na čemu, rekla je sestra Danica, a onda se nasmijala samoj sebi. Znaš,
nemoj misliti da sam poludjela ili što već, rekla je, to ti je samo ta moja
fascinacija ključevima i bravama. Hoću reći, ako sam poludjela, to se
dogodilo još davno. A mislim da će i svi u župnom poludjeti sa mnom. Ja ti
samo idem okolo s tim buntom ključeva i zaključavam sobe. Neki dan sam
zaključala stariju sestru usred bijela dana. Nije mogla izaći dva sata, pa je
zaspala unutra. I, što joj je najteže palo, preskočila je ručak, sirotica.
Sestra Danica mogla je imati pedesetak godina, ali sada, kad se nasmijala
poput zločeste školarke, Ivonu je okupao onaj dobro poznati osjećaj na koji je
posve zaboravila otkako se prestala družiti s Tanjom. Osjećaj da se u
praznom prostoru između dvije osobe događa nešto vrijedno i neuhvatljivo. U
šali je, sama sa sobom, to nešto nazivala “jevanje” – razumijevanje bez
razuma. Pomislila je, da sada skočim i napravim zvijezdu, ova žena koju sam
upoznala prije deset minuta ne bi me čudno pogledala.
Hajde sada, požuri, prekinula ju je Danica u brojanju misli. Da ne ostanemo
bez te pametne glave.
Vidimo se, rekla je Ivona kao da inače vikendom izlazi u crkvu, nasmijala se i
počela nestajati niz ulicu. U glavi joj je, kao na odjavnoj špici, svirao refren
ljubavne pjesme s radija: da ovo nije čarolija?

PRVA PRIČEST
Bilo je jedanaest sati, a već se napravila prilična gužva. Otac Mato je gledao
kroz prozor s kata župnog ureda, vidio je smrknuta lica, čuo je žamor, no
nitko i dalje nije izlazio smiriti situaciju. Na vrata je pokucala i ušla sestra
Danica.

“Oče, dajte molim vas, ovi vani će poludjeti.”

“Pa gdje je starija sestra?” upitao je Otac. “Što se ona ne pozabavi time?”

“Ne znam”, reče sestra Danica, “kao da je u zemlju propala, ne mogu je

nigdje naći.”

“E svašta”, promrlja Otac, namještajući halju. “Pa jel vidiš ti to, moja Danice?
I šta da im čovjek sad radi? Svaki utorak i petak ista priča.”

Glasno negodovanje nije utihnulo ni kada se Otac Mato pojavio na vratima;

štoviše, učinilo mu se, postalo je još glasnije.

“Ljudi, smirite se, bit će dovoljno riže za svakoga!” pokušao je smiriti gomilu.

“Je, to si reko i zadnji put pa su mi djeca išla gladna spavat!” povikao je Mati
jedan dobro poznat problematičan tip kljunasta nosa.

“Ljudi, ne morate biti bezobrazni. Mi ovdje radimo za vas, znojimo se za vas…

krv bi dali samo da naš čovjek ne ostane gladan. I ništa ne tražimo zauzvrat
osim malo poštovanja.”

“Ma pusti ti poštovanje. Zaboravio sam ja na poštovanje, moj pope, od kad

me granata nije poštivala, od kad sam bez ognjišta svog osto.”

Provala uzvika odobravanja.

“Znam, ljudi, sve znam. Znam da je teško, ali svima nam je teško. Dajte da se
kao ljudi dogovorimo. Kako ću ja dati sada vama riže, a sutra će doći ovaj
gospodin pa će reći isto što i vi danas?”

“Pa jel nisi reko da će za sve bit?” uključuje se jedan proćelavi s rijetkim
zubom u ustima.

Gunđanje se rasplamsava.
“Slušaj, dragi moj Velečasni. Ja sam davno na vjeronauk išo, al ko danas
pamtim da me učilo tamo da će Bog pomoć svakome, al da će najviše pomoć
onom ko se sam za sebe pobrine. E sad, jel tako? Reci ti meni jel tako.”

“Tako je!” u odobravanje pristižu deseci glasova.

“Evo, vozač je na putu”, kaže Otac Mato, “samo što nije došao. Nije naša
krivnja, kamion je zapeo na granici. Sve će biti u redu, svatko će dobiti svoje,
samo se morate još malo strpjeti.”

“Koliko još, dok nas pola ne pocrka od gladi?”

“Ljudi, nitko neće umrijeti, ne pričajte gluposti. Tu ste da vas nahranimo, a ne

da umrete od gladi.”

“E, pa kad tako kažeš, onda ti lijepo nemoj jesti danas, već daj meni i mojoj
djeci večeru. Ajde kad sâm kažeš!”

Pa gdje je više taj Zec – Mato je uznemireno pogledavao na sat – ovo više
uopće nije zabavno.

“Ma prijatelju moj, sve ti je to ista banda”, Kljunaš je tješio Bezubog. “Još
malo pa će nam i crkva počet pljačkat po kućama.”

“A ko zna da nam to i ne rade sad dok nas nema tamo”, primijetio je Bezubi.

“A i to što kažeš.”

U taj čas, zvuk motora rasparao je dvorišni žamor, i svi se okrenuše da vide je
li to pomoć koju čekaju već dva sata.

“Evo ga, jesam vam rekao”, laknulo je Ocu Mati. “Hajde lijepo sad stanite u
red, pa da i to obavimo.”

Zec je izašao iz kombija, teško dišući, sav crven u licu.

“Pa dobro, gdje si ti više, sunce mu jebem?” prošaputao je Mato sluteći

nevolju: Zec je kasnio i nije došao kamionom, kako to inače čini.

“Šuti, ni ne znaš šta mi se desilo. Pričat ću ti.”

“Pa nije valjda… Dobro, jesi li barem onda obavio sve do kraja?”

“A šta misliš, da bih došao ovdje s dvjesto kila neprijavljenog?”

“Ma svaka čast! Ajmo mi lijepo gore popit koju, a Danica će srediti sve s
ljudima.”

BIJAH U DUHU ZANESEN U DAN GOSPODNJI

I ZAČUH ZA SOBOM GLAS VELIKI POPUT TRUBLJE…

Otac Mato je natočio šljivovicu u dvije čašice.

“Ovo ti je zadnja što je Čokiju ostala iz pecare još dok je mogao do nje. I sad
kad je probaš, vidjet ćeš kolika je to šteta.”

Popili su svako svoju, na eks.

“Šteta, bogami, šteta”, ustvrdio je Zec.

Još jedna tura je pala.

“I, pričaj, kako ti se to moglo opet dogoditi?” reče Mato odahnuvši duboko
kako nikako ne bi mogao bez pomoći rakije.

“Ništa, idem ti ja, standardna ruta, preko Borića, pa ću gore na Radenik, kad
na okuci taman prije nego što skreneš na autoput izleti pred mene džip, i
stane popreko na cestu. I odmah sam pomislio, tu nešto ne štima, ali mislim
se svejedno, to je naše područje, šta mi se može desit? Kad, moj brate, izlaze
iz džipa dva tipa, obojica imaju one kape, čarape na glavi, ko iz lopovskih
filmova, i ni pet ni šest, svaki sa svoje strane dođe do tamića i uperi
kalašnjikov u mene. Moš si mislit, usro sam se živ! I kažu, izlazi il ćemo te
ubit. I šta ću ja neg poslušat. I izađem ja, i gurnu me ovom trećem, i daj
ključeve, i sve sebi u džip, vojni, jebomipas. Al što je najgore, ovaj treći je imo
naše oznake, zamisli. Vidio sam dobro, piše stodvanesta. Naši, kužiš,
pljačkaju naše ljude! Ma, da mi je samo znat koji su, našo bi ih, majku bi im
jebo…”

“E sad je malo prekasno za to. I šta je bilo?”

“A ništa – doviđenja, doviđenja – i odoše mi s tamićem. I šta ću sad, povezli

me neki naši momci do grada, natrpo onu rižu što smo sačuvali od zimus, i
evo me ovdje, i čiča-miča, i svi sretni, samo Zeko jeben. Pa popizdiću, moj
Mata…”

Otac Mato trgne još jednu, naiskap. Zec gleda bijelo, a onda nastavlja:
“Ali i inače, mogu ti reći, ne znam koliko je to sve skupa sigurno. Mislim,
jebiga, previše je toga, znaš, i nisam siguran dal nam se isplati. A reko sam ti
već za rižu i prije – problematična je, jebiga. Mlijeko još kako tako, brašno i
šećer – majka, to znaš i sam. Ali riža… ne znam baš. Jednostavno, nisam
siguran da vrijedi toliko riskirat.”

“Riskirati? Koji je tu reskir, hajde molim te, reci mi? Zar nismo zato prijavili
firmu na tvog šogora? Tko nam ionako šta može, hoće Caritas poslat
financijsku? Bolje pripazi da te opet ne zaskoče, jer onda nas više stvarno
nema.”

“Ne, samo ti hoću reći da je previše toga u zadnje vrijeme. Još i sve ovo s
ovim doktorom Livadićem, ako se pročuje po bolnici, ljudi će počet pričat po
cijelom gradu i onda… jebiga onda. Zato mislim da bi trebali malo smanjiti,
barem s ovim stvarima koje ne idu najbolje, koje se ne isplate, razumiješ.”

“Slušaj me”, Otac Mato se nagnuo nad Zeca uozbiljivši se preko svake mjere.
“Sve se isplati i sve je zarada. A sad, ako ti misliš da je ovo reskir, i da se više
isplati imati isti reskir za siću… Znaš dobro da rat neće još dugo potrajati i
onda je sve gotovo. Onda nam je, što smo napravili – napravili smo. A što se
Livadićeve ucjene tiče… Pa jel ti jasno, ako sada i njemu moramo dati dio – a
moramo, ne možeš ga ubit – pa znaš ti koliko onda nama svakome po glavi
ostane? A ja s humanitarnom pokrivam ovu općinu, razumiješ me, ne cijeli
svemir, nego ovaj grad i par sela okolo. I šta ti misliš onda, tko se ovdje više
znoji – ti ili ja? Ako imaš problema s time – izvoli, slobodno možeš ići, i ja ću
za isti reskir imati više u džepu.”

“Nevjerojatno…”, Zec je iskapio čašicu. “Nevjerojatno. Zar tebi stvarno nikad

ne padne na pamet taj križ što ga nosiš oko vrata kad pričaš ovakve stvari?”

“Slušaj, Zec”, Otac Mato se sada već posve nabrusio. “Meni bi trebao pasti na
pamet moj što ga nosim jednako kao tebi taj tvoj što ne nosiš. Samo ja barem
nisam licemjer kao ti i kao svi oko mene. Ja barem ne idem okolo i ne ubijam
babe samo da im mogu uzet televizor i dat ga svom djetetu da može gledat
crtiće u sobi. Svi ovdje kradu, ali ja ne, ja ne kradem. Krađa koja nikome ne
šteti ni nije krađa. Nitko od ovih ljudi vani neće otići gladan, samo što ću
ovako i ja imati bolju večeru. I ti ćeš je imati isto i zato bolje šuti i budi sretan
što je tako”, zastao je i dodao: “Jer ako si sam pomogneš, i Bog će ti pomoći.”

I prije nego što je Zec stigao odgovoriti kako ne zna što je licemjerno ako ne
ovo što mu je Mato upravo rekao, na vratima je ponovno stajala sestra
Danica. “Oprostite što upadam ovako”, rekla je, “ali ovdje je jedan čovjek koji
bi htio razgovarati s vama.”

“Ispovijed je nedjeljom iza mise”, otresao se Otac Mato.

“Ne, ne radi se o tome”, odgovorila je sestra Danica. “Treba vas osobno, kaže
da vas poznaje odavno.”

“A ništa, neka uđe onda”, rekao je i okrenuo se Zecu. “A mi se vidimo. Ili se

ne vidimo, kako hoćeš.”

Zec je ustao i bez riječi izašao kroz otvorena vrata. Trenutak kasnije, na
njegovu je mjestu stajao mršav čovjek tridesetih godina, s trodnevnom
bradom, skromno odjeven i pomalo zbunjen. Čovjek kojega Otac Mato, bio je
siguran, nikada prije u životu nije vidio.

***

“Dobar dan, izvolite”, prvi je progovorio Mato u želji da što prije završi s ovim.

“Dobar dan, gospon Mato”, odvratio je gost. “Ja sam Tomo, Čaklović Tomo”,
rekao je i pružio ruku. “Možda me se ne sjećate, ali ja se vas sjećam vrlo
dobro, još dok ste služili misu u Crnom Selu.”

“Da, da, to je bilo davno… Koliko sam onda mogao imati… tridesetak?”

“E, tu negdje.”

“Kako ste rekli, Čaklović?”

“Da, mi smo bili prva kuća do vatrogasnog doma, sjećate se, s plavom
kapijom?”

“Jao, to je stvarno bilo jako davno, i uopće više nisam siguran…”

“Ma nema veze, bitno da se ja sjećam vas. Držali ste mise naizmjence vi i
velečasni Horak. Ali vaše su bile ipak, što bi se reklo, drukčije. Bile su žive,
bile su baš ono, za narod.”

“A čujte, ja uvijek radim za narod, za koga ću nego za svoj narod. I za vas ću

napraviti sve što mogu, samo recite što trebate.”
“Evo ga”, Tomo je iz stražnjeg džepa hlača izvukao zgužvanu fotografiju i
pružio je Ocu Mati. “Trebam naći njih. Pomozite mi, molim vas.” Na slici je,
pored svećenikova gosta, stajala mlađa žena s troje djece školske dobi: dva
zamusana dječaka i jedna uredna djevojčica.

“To su vam žena i djeca?”

“Da, gospon Mato”, odgovorio je Tomo, “moje najmilije što imam. Kćerka mi
ima trinest, a dečki manji ima pet, stariji osam.”

“Vidim, vidim, lijepa djeca, pametna”, rekao je Otac Mato.

“Na mamu su, eto, a zločesti na tatu”, našalio se Tomo jedino kako je znao.

“Čujte”, Mato je odlučio skratiti priču, “ja vam konkretno tu nikako ne mogu
pomoći. Trebate sići dolje do našeg centra za izbjeglice, reći ću sestri da vam
pokaže gdje, i ispuniti upitnik: datum i mjesto rođenja, gdje ste ih posljednji
put vidjeli, pa ova slika… i čekati, znate, ništa vam drugo ne preostaje.”

“Ali, ne razumijete”, poskočio je Tomo. “Zar vi ne znate kud svi oni odlaze?
Zar vi niste ovdi nadležni za smještaj?”

“Ah, oprostite”, sinulo je Ocu Mati. “Pa mi se uopće nismo razumjeli. Ja sam
sve vrijeme mislio da vam je obitelj nestala, i da je preko nas hoćete potražiti,
a oni su već tu kod nas, znači…”

“Pa ja ne znam jesu tu il nisu, mislio sam da ćete vi to znat.”

“Ne, ne, mislio sam, ovdje u gradu, ne kod mene u župnom dvoru…”

“E pa to vam i govorim: ne znam jesu u ovom gradu ili onom, ili onom selu ili
nekom trećem.”

“Pa dobro, čovječe”, Otac Mato nije mogao vjerovati da će se danas još
jednom propisno naživcirati. “Prvo ste mi rekli da vam je obitelj nestala, pa
onda da znate da su u izbjeglištvu, pa sada da nemate pojma gdje su? Kako
onda išta znate?”

Na te riječi, gost zvani Tomo spusti glavu i tiho počne jecati.

“Ne znam, ne znam ništa, sve ovo je za mene novo… Samo… samo sam vas
tio pitat za pomoć.”
“Ma dajte sad”, Otac Mato ustane i priđe mu. “Oprostite, nervozan sam danas
cijeli dan, imam puno posla, oprostite mi. Evo, dajte, sjednite ovdje.”

Tomo je sjeo na stolicu brišući suze rukavom.

Ovo očito neće biti tako jednostavno, pomisli Otac Mato i reče: “Idemo sada
ispočetka. Recite mi, kada ste zadnji put vidjeli svoju ženu i djecu?”

“U selu”, progovorio je Tomo. “Onaj dan kad su ga sravnili.”

“I šta se onda dogodilo?” nastavio je Mato. “Ispričajte mi sve po redu.”

“Pa, ovako, ja sam bio u polju s Berom, to mi je najmlađi sin, a žena je kuvala
ručak u kući. Stariji sin i kćerka su bili niže u dvorištu, kod štaglja, runili su
kuruze i skakali, nešto se glupirali… I onda sam vidio da su tice počele glasno
vikat, i sve nako letat u krug bez smisla, i znao sam da neće na dobro. I
taman sam mislio krenit prema kući, kad se odjednom ko iz ničega stvori
avion, i to užasno nisko je letio, i za njim u daljini vidim ide drugi. I onda sam
zgrabio malog pod ruku, pa sam stao trčat prema kući, i vikat Ivanka! Željka!
Tomo! Bješte u podrum! I vidim ih kako stoje mrtvi od straha nasred dvorišta,
i kaže mi žena: Zaključano je, a nemam ključa. A ja nisam imo vremena tražit
ključ, nego sam uzeo sikiru i idem da ću razvalit vrata. A čujem već u daljini
kako bacaju avioni bombe, i ovaj, uzmem sikiru i onako sav uspaničen
udaram, al nikako ne mogu vrata probit koliko god udaro. I taman kad sam se
okrenio da kažem svojima da je bolje da se strpimo, da pričekamo jer nas je
ionako obišlo a ovako ćemo samo sve porazbijat i ništa opet nećemo
napravit, e i onda taman čujem da se ovi avioni vraćaju. I baš u taj čas proleti
jedan ravno iznad nas i ravno nasrid dvorišta, nama na glavu baci bombu i… I
onda mi se mrak spustio pred oči, i nisam više ništa ni vidio ni znao. A poslije
kad sam izašo iz tog mraka, gledam okolo, i vidim, ništa ne vidim, nigdi
ničega, ko da ništa nije ni bilo, nit krvi, nit traga bombi, ni žene ni dice –
ničega pod milim bogom, ko da je sve u zemlju propalo.”

Tomo je zašutio, ali Otac Mato u ovom trenutku nije bio raspoložen za tišinu.
“I, šta je bilo dalje?”

“Ništa, krenio sam na nogama, pješke, pa prema vodi. Prešo sam priko vode i
nisam znao šta bi dalje, i onda sam se sjetio vas, da sam čuo od komšije da
ste vi glavni sada u gradu, pa reko ako mi iko može pomoć, pomoće mi
velečasni Mato. On se razumije u te božje stvari.”
“Na koje ‘božje stvari’ točno mislite?” Otac Mato sad je bio zaintrigiran.

“Pa, znate, kad vas dragi Bog uzme sebi. Šta da radim, gospon Mato? Di ću
ženu i dicu nać?”

“U srcu”, odgovori Mato. “Uvijek će biti u vašem srcu. Dok se opet ne

sretnete gore.”

“Dobro, ali di je to gore točno? Di ću ih nać?”

Otac Mato se nalakti na stol i sklupča obje šake preko usta. Sad mu valja
dobro razmisliti što će odgovoriti.

“Ovako… Vi tražite svoju ženu i djecu, koje je Bog uzeo sebi.”

“Koje je ubila bomba.”

“Da. Ali ako ih je, jel, ubila bomba… ako ih je Bog uzeo sebi, kako mislite da
ću ih ja moći pronaći?”

Na ove riječi, i Tomo zastane, kao da se na tren zamislio. Odlično, pomisli

Otac Mato, sada već polako stižemo negdje.

“Pa, vi ste božji čovjek, imate veze ovdi, i znate sve šta se ovdi dešava.”

“Ma gdje to imam veze, na nebu?”

“Pa, da, ovdi, na nebu.”

ZNAM TVOJA DJELA, DA NISI NI HLADAN NI VRUĆ.

O KAD BI BIO ILI HLADAN ILI VRUĆ!

U svojoj dugoj i, moglo bi se reći, uspješnoj karijeri katoličkog svećenika, Mato

Reljić (r. 1935., Kloštarevo) susreo se s brojnim nedoumicama koje bi kasnije
znao protumačiti kao vražja iskušenja. Još u najranijim danima provedenim u
sjemeništu dogodile su mu se neke, nazovimo ih tako, čudne stvari. Sve je
počelo s onom nesretnom molitvom s jajima koju je napisao skupa s Franom,
nemirnim, škiljavim momkom iz krševitih krajeva.

Dva mjeseca nakon što su Frano i Mato udružili poetske snage, dogodio se u
najmanju ruku bizaran slučaj. U jutro dana prve pričesti, neznani je zloguk
pokupio sve hostije u crkvi i od njih načinio vijenac koji je objesio o vrat
porculanskom Isusu za oltarom. Bio je to uznemirujući prizor: Krist, onako
izgladnjeo i izmučen, rukama i nogama prikovan za križ, pognute glave gleda
u svetu hranu pod nosom, bez ikakve mogućnosti da je dohvati, da tijelo
tijelu vrati i spasi svoj izgubljeni zemaljski život. Još je i više uznemiravala
činjenica da šaljivčina nije mogao biti nitko doli neki od pripravnika za službu
Božju. Frano mu nije htio priznati, ali Mato je bio siguran da je to njegovo
djelo, njegov simbolični oproštaj sa životom u sjemeništu.

Nekoliko dana kasnije, Frano je vratio halju i bio je vani; sjetio se da ima
slobodu učiniti što god hoće, i otputovao bez da se i jednom okrenuo natrag.
Na proljeće je Mati poslao pismo iz Münchena. Prvo je, veli, svakog petka za
naše ljude organizirao kartaške turnire u bratskoj zajednici, a onda se
zaposlio u financijskom odjelu neke dobrostojeće firme. Crkvi može zahvaliti,
pisao je, što mu je u oba ta posla nesebično pomogla u stručnoj naobrazbi.
Čitajući pismo, Mato je osjetio kako se u njemu budi sitna ljubomora, no zdrav
mu je razum istovremeno govorio: eto što ti je pravi Vrag – sloboda; nemir
pregolemi i nevjera silna. Baš zato se Mato i odlučio za život svetog lica –
odrastanje ga je pomalo zabrinjavalo, a crkva mu je pružala jamstvo mira
kojeg se ne može domoći vani. Sigurnost u reskom mirisu tamjana koji od
sebe tjera čisti zrak i čisti od sve žudnje.

Miris bolnice, opet, posve je drugačiji miris: u sivim hodnicima bore se vonj
nadolazeće smrti i umjetni dah lijekova, dezinficiranih i očišćenih od bilo čega
živoga. Ali tek sada, kad je najveći dio bolnice izmješten u podzemlje, ona
izgleda srednjovjekovno mračno i nestvarno. Žuta neonska rasvjeta razlijeva
se po nosilima s ranjenicima koji glasno zapomažu, po isluženom bolničkom
inventaru i nepreglednim naslagama paketa iz donacije. Svaka pomisao da
nekoliko metara iznad bjesni ljeto posve je neuvjerljiva.

“Ako se sve ovo skupa ne završi što prije, bit ćemo u velikim govnima”, žali se
liječnik u bijelom mantilu prošaranom tamnocrvenim mrljama. “Dan, noć, sve
mi je ovdje isto, samo dolaze i dolaze. Pa pogledaj ti samo ovaj podrum, to je
otvoreni grob.”

“E, moj Luža”, Mato mu u hodu stavlja ruku oko ramena, “previše razmišljaš,
doktore. Ja mislim da će biti gotovo prije nego što se snađeš, jednako kako je
i počelo. Nego, jesi ispitao stvari?”

“Jesam, jesam, ispitao sam sve, čak sam se osobno čuo s tipom.”

“I?”
“I mislim da se više ne bi smjeli zajebavat. Već su počeli njuškat po bolnici,
znaš onaj inspektor Sale, zubati Sale Kljova, ne bi se on bez vraga tu muvao. I
mislim, ja sam stvarno za to da napravimo nekakav dil s generalom. Ali ako
to idemo raditi, nema zajebancije. Generalov je cijeli jugoistočni koridor, on je
ozbiljan čovjek – platit ćemo, ali dobit ćemo stvarno ono što nam treba. Imat
ćemo pratnju, zaštitu, znat ćemo sve što se događa dole. I neće nam se
nikakav Sale tu petljat u posao. Vidjet ćeš, još će nam on glavom i bradom
skinut Livadića s vrata. Samo, ima jedan uvjet koji ti se možda neće svidjeti.”

“Koji?” Mato koluta očima spreman na najgore.

“Pa, on kaže da se želi susresti samo s tobom, inače ništa. Ti i vozač, i nitko
više. Crno Selo, u petak u tri poslijepodne.”

Ne znajući što bi rekao na to, Mato ispusti dubok uzdah.

“Rekao je, samo dođi i ne boj se, prepoznat ćeš ga”, kaže liječnik i zastaje
pred žutim vratima na samom kraju hodnika. “Tu smo.”

U malenoj, niskoj podrumskoj prostoriji leže tri ranjenika. Krupan tip na

krevetu do vrata u dubokom je snu, hrče prekriven zabljuvanom plahtom.
Ispijeni bradati čovječuljak do njega, nagorena lica, ispitivački škilji i mjeri
pridošlice. Na krevetu prislonjenom uz vlagom izjeden zid leži riđi mladić
povijene glave i gleda bijelo pred sebe. U podlakticu mu je zabijena igla i
gumena cjevčica kroz koju kaplje infuzija.

“Onaj je naš”, pokazuje liječnik.

Mato prilazi trećem krevetu, seže u unutrašnjost habita i vadi raspelo.

“Džaba vam to, nije se taj maknuo od jutra”, javlja se bradonja iz svog
kreveta.

Liječnik kratko opipava bilo i izjavljuje: “Gospođa je platila za regularnu

službu, ali izgleda ćemo ipak morat odradit zadušnicu.”

Ne gubeći vrijeme, Mato namješta kolar, čvrsto steže križ i počinje šaputati
poznate riječi. Liječnik stoji po strani spuštena pogleda. Bradonja promatra
obred, a onda pljuje na pod i okreće se na drugu stranu. Pokušava se zavarati
u san.
***

“Da biste spoznali dobro, prvo se morate upitati: što je to zlo? Zašto nas
opsjeda i kojom se tugom hrani?”

Vjeroučiteljev glas još i danas zna odjeknuti Matinim snovima. Zlo ima mnogo
lica, spremno odgovaraju mladi pripravnici, ali kasnije, život će ih naučiti da
ih nema više od dva. Prvo je ono gnjevno koje uništava sve pred sobom, i s
njim i nije tako teško izaći na kraj: možda ga nećete pobijediti, ali lako ćete
mu vratiti istom mjerom. Tako je u ratu, i zato svaki rat jednom dođe kraju. Ali
drugo lice zla, ono što se u ljudi obično naziva naličjem, podmuklo je i teško
odoljivo: uglađeni, slatkorječivi gospodin, naoko sve što rogata spodoba iz
pakla nije. Rat i mir za njega su samo kulise.

Ali ma koji ih vrag izjedao, župljani Ocu Mati ne dolaze na čašicu istine: sve
što ih zanima je instantno iskupljenje i ohrabrujući pucanj startnog pištolja
koji kaže da novo griješenje može početi. U isto vrijeme, na istom mjestu:
nedjelja, pola dva. Pet Očenaša, tri Zdravomarije i još koja Slavaocu za uho,
nek se nađe, zlu ne trebalo. Zaista, naučio je Mato, crkva je mjesto na kojem
su čuda moguća.

Pa tako i prošle nedjelje kada ga je za rešetkama dočekao poznat glas.

“Velečasni”, oglasio se, “razmišljo sam o onom što ste mi rekli, da mi treba
vjere i da će onda sve sjest na svoje mjesto.”

“I sjeda li, Tomo?” uzdahnuo je Otac Mato.

“Pravo da vam kažem, Velečasni, ne. Neće i bog. Ja vjerujem, al vjera ništa,
ne vraća mi ni ženu ni djecu. Sve sam probo, al nigdje ih ne mogu nać.”

“Tomo, već smo to prošli. Ja sam ti rekao svoje, Tomo. I svoje i božje, i to već
tri puta. Ništa se neće dogoditi što se već nije dogodilo.”

“Znam, Velečasni, znam, ali ja sam vam ovaj put došo s velikom molbom. Ne
znam više šta ću drugo.”

“Tomo, Tomo, moli se Gospodinu, a ne meni…”

“Velečasni, poslušajte me. Ja znam da nisam pametan čovjek, nisam izučio

škole ko vi, ali znam šta mi srce govori. Govori mi da sam najveća budala što
sam ošo, jer sve blago mi je tamo ostalo, sve najvrednije i najmilije. Strah me
je šta im se desilo, ako je u raju vako, a ne mogu ih nać, pa di su tek oni?
Moram se vratit tamo, Velečasni, moram ih nać. To mi vjera moja kaže, da su
tamo. A bez vas ih ne mogu nać, vi vidite više od mene.”

“Tomo, molim te…”

“Velečasni, ne mogu u Crno Selo sam.”

“Tomo…”, počne Mato, ali zastane. Crno Selo. Obrve mu zaigraše.

***

U početku, nije izgovorio gotovo ni riječi. No, kada su skrenuli s autoceste,

poput malog djeteta koje se ne može načuditi širini svijeta oko sebe, Tomo je
posve zaboravio kako se zatvaraju usta. Na Matinu žalost, dan je, kao i mnogi
koji su mu prethodili, bio sunčan i bistar, i imalo se što tu vidjeti i komentirati.
Voćnjaci u prolazu, prometni znakovi, stada krava na paši – o svemu je Tomo
imao neku svoju teoriju, i to toliko njih da Matu više uopće nije čudilo što je
smrt prihvatio kao jedino logično rješenje.

“Nego, Velečasni, jel znate zašto krave mašu repom?” pitao je Tomo
uzdignute obrve. “Kažu ljudi, da se lade. Al ne vjerujem ja, meni se više čini,
znate kako one, da prostite, po cijeli dan, seru… pa smrdi to, brate, jel. Pa
moraju malo lufta napravit, jelda?”

U kabinu je, kao naručena, uletjela ogromna, dosadna muha.

“Jesam vam rekao? Odma se i govnare počmu skupljat! Biži! Biži, muva!”

Tomo je zalomio rukama pokušavajući otjerati zelenu govnaru od sebe, toliko

da je kombi zaljuljao u stranu.

“Hoćeš da poginemo?” zagrmio je Mato hvatajući čvrsto volan. “Jel to hoćeš,

a?!”

“Izvinte, Velečasni”, Tomo se pokunjio, “ja sam samo tio da imamo komfor…”

No muha je i dalje uporno zujala, i Tomo je ubrzo opet bio u elementu.

“Nego znate, Velečasni, evo šta ću sad, mene uvijek muče neka pitanja, zašto
i kako. Sjednem na njivu, gledam čega sve ima, i šta ću, ne da to čovjeku
mira. Svašta mi padne na pamet. Eto, zašto sad ova muva baš na mene leta
od tolikog svijeta? I tice isto. Zašto baš tako letaju kako letaju? Imal neka tica
koja leti baš skroz istim putom ko neka druga tica? Il muva. Jel ima muva koja
leti samo ravno dok ne crkne? Ne znam, to su za pametne ljude pitanja.
Samo oni su prepametni da bi se zezali s nekim tamo muvama i ticama.”

Za modernu filozofsku scenu, Mato je bio uvjeren, Tomina odluka da se bavi

ratarstvom predstavljala je neizmjeran gubitak. Za Matino zdravlje, odluka da
povede Tomu na poslovno putovanje prijetila je, također, umetnuti se u
neizmjeran gubitak. Ipak, dugoročno, nadao se dobitku. Tomo je lokalni lik, a
lokalni su likovi uvijek od pomoći u lokalnim situacijama.

Čim su odmakli od grada, na putu su se počeli izmjenjivati tragovi asfalta i

dobro ugažen šljunak; kombi je neumorno poskakivao po grabama i sve je
bilo nalik pravoj, divljoj pustolovini. Njihovo putovanje, uostalom, za Oca Matu
nije ni bilo ništa drugo: danas će u selu gdje nije bio godinama susresti
tajanstvenog kriminalca koji ga tko zna otkud poznaje, na sjedalu do njega je
ludi seljak koji je umislio da je mrtav, i sada im se, evo, preko cijelog puta
ispružio srušeni balvan pred kojim stoji brkati, ofucani lik s ožiljkom preko
cijelog obraza.

Mato je pogledao na sat. Uz pretpostavku da sada neće poginuti, zadržat će

se kojih pet minuta, dok se ovaj ne uvjeri da nemaju ništa vrijednoga, i u
Crnom Selu su, srede li prijevoz preko rijeke, već u pol tri.

“Ehej!” maše im brko i prilazi kombiju s Matine strane. “Kuda ste krenuli?”

“Idemo u Crno Selo”, odgovara Tomo naginjući se preko Mate.

“Odlično!” grakće brko. “Ja ću onda s vama do Bugajnice. Dajte samo da

maknemo ovaj balvan.”

Dok Tomo izlazi pomoći nesuđenom drumskom razbojniku, Mato ih promatra i

misli kako je prava prilika da nagazi na gas i spasi zdrav razum. Ali svejedno,
neki vrag mu ne da mira: živo ga zanima što će se dogoditi kasnije.

Čovjek s brkovima od slame, koji se, sudeći po mješavini tjelesnih miomirisa,

zadnji put oprao za bivše države, nagurava se između Matinog i Tominog
sjedala. Čak i u rijetkim trenucima kad zatvara usta, iz njih bazdi
stopedesetpostotni alkohol.

“Ma nisam ja inače vaki”, govori naširoko lamatajući jezikom, i bez puno
muke uspijeva ispljuvati oba svoja suputnika. “Samo, stojim tu već dva sata,
a niko da stane, jebemu Iruda. Pa reko, Tunja, postav barikadu i da vidiš ko
neće stat, jel tako? Nego da je tako. A šta ćete vi u Crnom Selu? To je ludo
mjesto, jebo me svak ak ja više znam ko je tamo na vlasti. Jedan dan naši,
drugi dan njiovi, a sad kad je popljačkalo sve, više se nikom ne da ni vladat.”

“A di si ti strado?” raspituje se Tomo. “U ratu ili prije?”

“Đe sam ja strado? U glavu sam strado, eto đe sam strado. De ti nemoj
stradat u glavu u vakoj jebenoj zemlji… Jel tako? Nego da je tako.”

Nego da je tako, misli si Otac Mato. Svi ste vi u glavu.

“A šta si se ti ušutio, pope? Štaš sad, svi smo najebali, isto nam je svima, pa
de malo veselja kad smo već tu skupa. Oćete bećarac jedan da vam
otpjevam? Al baš moj, ja orginal svoj napiso! Ne znam šta ću jadan po cijeli
dan vako sam sa sobom radit, niđe nikog, pa reko, Tunja, jebemu Iruda, valja
radit nešto, pa sam počeo pisat te bećarce. Oćete čut jedan? Al moji su vam
više nako moderni, štonoreko, seksualne problematike. Nemoj se samo ti sad
ko svešteno lice uvrijedit, nije to ništa, to ja samo malo za svoju dušu. Treba
čuvat dušu, nema do duše, to i vi u crkvi kažete, jel tako? Nego da je tako.
Oćete čut bećarac jedan?”

I na to počinje revati:

Joj siza guza, pica bradavicaaaa

Sisa guza, pica bradavicaaaa
Kurac jaja, seksu nikad kraja
Joj kurac jaja, seksu nikad kraja
Jedan dva, opsa-sa!
“E dobar ti je lafe, car si!” Tomo ga razdragano steže ljevicom preko ramena.

“A paz ovoga”, Tunja nastavlja ohrabreno:

Treba jebat treba često drkat

Kud je zdravo kud je kurcu pravo…
Otac Mato se drži volana, ne ispušta iz pogleda cestu pred sobom. Pokušava
se uvjeriti da je sve ovo neizbježno i, na neki način, važno za ishod putovanja.
Pokušava, ali ne ide mu, i zato svoje brige preusmjerava na pitanje hoće li
ćelave gume izdržati svo to poskakivanje.
***

Kojih sat vremena i tridesetak bećaraca kasnije, s desne strane prtenog puta
ukazuje se izrešetana žuta ploča. Natpis na njoj neznani je umjetnik preuredio
premazom bijele boje; Bugajnica se sada zove Bogojebnica.

U kanalu pred kućicom strma krova ispružile se dvije smežurane babe,

listovima kukuruza hlade glave i pogledom šaraju po kombiju. Otac Mato im
klima glavom u znak pozdrava, a one se, što iz čuđenja, što iz poštivanja
prema svećeniku, križaju.

“Koči! Koči, jebemti!” urla Tunja.

Mato nogom tuče po kočnici, ali gume su toliko izlizane da kombi ne prestaje
kliziti.

Udarac. Kiša perja leti zrakom.

Iz prašine se pridiže tanjušan lik u plavom radničkom kombinezonu. Jednom

rukom prima se za kuk, a drugom hvata orijaškog crvenog pijetla.

“E Miško, đe izleti tako na cestu, mogli ste poginit obojica”, kori ga Tunja
izlazeći iz kombija.

“A đe ćeš ti na mene, jebala te ta kola tvoja!” stradalnik ih nervozno

odmjerava razrokim pogledom, kao da jednim okom fiksira Tomu, a drugim
Matu. “I ko su ti ovi?”

“To su ti moji dobri prijatelji, bećarine prave. Idu preko, u Crno Selo.”

“Auuu, jebem ti kru, Crno Selo… Pa šta su poludili?”

“E, ajde baš da vidimo šta će Mladen da kaže na to. Daj ga pitaj, da znaju
ljudi na čemu su!”

“Ne znam…”, Miško gladi pijetla po krijesti. “Već se danas u Pise izredalo po
sela na njemu, umorio se jadan. A i sad ga ovo potreslo, pa skorom je crko…”

“Ma šta crko, ne da se on… Jel tako, Mlađo, a?” Tunja hvata pijetla za glavu
dok ovaj nezadovoljno kukuriče. “Nego da je tako. De reci ti ovim mojim
momcima šta će s njima bit, de reci im da znaju, vidiš kaki su zbuniti.”

“Ajde, ajde, kad si navro… Pope!” Miško se okreće Mati. “Daj taj križ vamo!”
Nema veze, misli Otac Mato dok skida krunicu s retrovizora, što se još može
dogoditi a da nisam spreman na to?

“Mladen vidi budućnost, znate”, pojašnjava Tunja. “Nema to da omane, samo

pitajte Miška, usrećio se s piletinom bolje neg s pičetinom. Prije neg se počelo
pucat, pitalo Mladena oće bit šta i okud će, i on se okreno prema jugu i
zakukuriko triput. Ne moš vjerovat! Sve smo ispitali: da će trajat sedam
mjeseci, da ćemo mi pobijedit, da ćemo poslije asvalt dobit… Sto čuda! Al u
čuda treba vjerovat – vi to i učite u crkvi, jel tako, čič Mata? Nego da je tako.
Daj sad taj križ, jebemu sveca!”

Mato pruža krunicu Tunji, Tunja ga predaje Mišku, Miško je vješa Mladenu o
vrat, i zatim stavi pijetla na krov kombija.

“Ajde, Mladene, reci, tico, ovim gelipterima što te umalo ubiše, šta ih čeka u
Crnom Selu… I nemoj ih štedit!”

Mladen stoji na vrućem limenom krovu, osvrće se lijevo-desno, korak

naprijed, korak natrag, i tako nekoliko puta. Tomo je raskolačio oči u
iščekivanju, Mato promatra čas pijetla, čas cipele bijele od prašine; Tunja
strepi u želji da ga čudo ne iznevjeri sada kad se valja pohvaliti pred
strancima.

Konačno, Miško prekida tišinu: “Ne ide”, kaže i grabi Mladena s krova. “Reko
sam vam, umorio se čovjek.”

“Kako to, ne ide?” Tomo je potresen. “Pa šta je vidio?”

“Ništa. Ništa nije vidio. Ničeg tamo nema.”

***

Vižljasta cura zaokruženih guzova naslonila se na šporet i spravlja kavu. Tunja

spušta glavu u blizinu dva oblutka i duboko udiše.

“Mmmm, što volim kad kava zamiriši…”, namiguje Mati i Tomi šeretski se
smiješeći. “To kad Selveta skuva, ne bi ni Bog odbio, jel tako, Selveta? Nego
da je tako.”

Velika ljetna kuhinja namještena je jednostavno. Stol, stolice, žuti kuhinjski

elementi, maleni kauč i nad njim rastegnut goblen s djevojkom koja vida
ranjenog Osmanliju. Na susjednom zidu, poster dvojice u narodnoj nošnji,
svaki sa šargijom u ruci. Jedan je taman i debeo kao kuća, drugi mal,
bljedunjav, skoro ćelav. Iznad glava im piše: GRUPA MIRNA BOSNA.

“Jestel čuli za Salka i Šukriju?” upozorio je Tunja i prije nego što su stigli na
gazdinstvo. “Nego da ste čuli, ko nije čuo za njih! E, njegov vam je sin Salko.”

“Kako to, samo Salko? Zar oni nisu braća?!” upitao je dobro upućeni Tomo.

“Ma jok, to je samo ona, što se kaže, markentiška fora. Šukriji ti čak nije ni
ime Šukrija neg Krešo.”

Zastor od raznobojnih plastičnih vrpci se razmiče. Ulazi starac autoritativne

građe, nalik debeljku s postera, osim što mu je jedno oko stakleno.

“Gazda Vehid”, šapuće Tunja.

Starina maše rukom, i gostima nije jasno pozdravlja li on to njih ili samo
rastjeruje muhe. Sjeda za stol pridržavajući se desnom rukom za leđa.

“Puj, jebem ti krv Isusovu!” kaže dok u pepeljaru ispušta zeleni hračak. “Šta
me ne uzme kad me volko jebe… S oproštenjem, pope.”

“Ma nema problema”, kaže Otac Mato.

“E, gazda Vehide”, veli Tunja, “ovo su ti čič Mata i Tomo, oni bi se prebacili
preko, do Crnog Sela.”

“U Crno Selo oće? A šta ćeš, ima nas svakakih…”

“Pa šta kažeš, jesi čuo kakve priče, gazda Vehide?”

“Priče jesam čuo? Jok ti si čuo, jašta radi neg sam čuo. Eno pitaj onog Joku iz
Čubara Donjih, pa ćeš vidit šta će ti on ispričat. Uvatlo ga dole dok je krao
pokućama, vuklo ga zanos pocijelom selu, nozdrve mu poderalo, jedva živ
osto. Eno ga sad šeta okolo, ko krme neko izgleda, samo što roktat ne
počne.”

“Ma šta kažeš, gazda Vehide… Pa ko mu to napravi?”

“A ko… Šta ja znam ko, de ti budi pametan, to ti je divlja zona, pa jedni guraju
naprijed liniju, pa drugi, pa peti, pa osmi… Bog će ga znat s njima. Selveta,
oćel ta kafa više, jebala te kafa, šta se teliš tolko? Jesi ponudila ljudima
štogod ljutog? Bezbeli da nisi. Kad joj nema Salka kod kuće, njoj mozak
staje.”

“Šta je ošo Salko svirat neđe?” pita Tunja.

Selveta na stol iznosi pletenu bocu šljivovice i četiri čokančića. Dok nalijeva
rakiju domaćinu i gostima, Tunja pun lažnog ponosa pojašnjava: “Salko vam
je sin od gazda Vehida. Znate Salka i Šukriju? Nego da znate, nema ko nije
čuo za njih. Prave legende i fini umjetnici. Je li, gazda Vehide, đe ti je Salko?”

“A ošo mrcina gore u Mađarsku, u onaj njiov studio, sad snimaju ove
domoljubne, to dobro ide. Kaže, zvaće se kazeta Naprijed naši.”
“Neka ga, vidim, ide njemu dobro. A šta ti je lijepa ova slika na zidu, gazda
Vehide, lijepa bogami…”

“Aaa… Ma jebo sliku, nek on meni pjeva. A ovaj mali njegov neće ni da priča,
punulo mu u glavu, nije tri godine usta otvorio. Vodili ga doktoru, babe mu
čarale po glavi sa džigericom… ništa, ni da zine. Ja ga šibom ošino stoput, al
neće đubre ni zaplakat. A izgleda nam se i na Selvetu primilo. Ma i nek je, i
bolje da šuti. De Selveta bona, skoči po malog, pa neće valjda ljudi do sutra
čekat!”

Selveta vukući noge izlazi iz kuhinje. Vehid je promatra zabrinuto klimajući

glavom, a onda pripaljuje cigaretu. “I”, podiže glavu, “šta ćete vi u Crnom
Selu, momci?”

Mato i Tomo počinju pričati u isti glas, ali nakon što ga svećenik prijekorno
pogleda, Tomo zašuti.

“Tražim jednog čovjeka”, odgovara Mato, “zovu ga general Frenki. Jeste li čuli
za njega?”

“Da čuo, prodo mu tri krmače neki dan, jebo ga otac”, kaže gazda Vehid i
duboko uzdahne. “Ja, ja. Bitanga prve klase, al pošten čoek. Ima tamo preko
cijelu vojsku svoju, sve budale i lešinari, treba to naranit. Pa u kaki se ti to
poso s Frenkijem dao?”

“Ma duga vam je to priča. A imate li vi možda neku sliku njegovu, ili znate
kako izgleda? Ja ne znam, a čini se da on pozna mene.”

“Ma odakle mi slika? Šta ti misliš, da ja ašikujem s njim? Nije moj tip, jebat
ga. To ti je pristojan čoek od svojih – a jebemu krv, kolko more imat – šta ja
znam, četeres. Ćelav, bradat, cvikeraš, liči ko da radi u banki, a ne da ima
armiju svoju.”

“Pa dobro, jel ostalo štogod življa u selu osim te njegove vojske? Moj prijatelj
traži ženu i djecu.”

“Ma raštrkalo se na sve strane, nemere čoek tu bit pametan.”

Tomo spremno iz džepa vadi obiteljsku fotografiju i pruža je Vehidu. Starac je

približava očima, i škiljeći na ono jedno koje je još uvijek živo, odmjerava je.

“Jok”, odmahuje odlučno glavom. “U mene nisu bili. A dole u selu, tolko ih je
prošlo u zadnje vrijeme, to nemere bog popamtit.”

“Toliko puno svega je prošlo, moj gospodine, i previše”, Oca Matu obuzima
neka nenadana sjeta. “Ali, eto, i pijetao je rekao da će skoro kraj.”

“Ma pusti ti tog oroza jarcu! Ništa to ne vrijedi, pope, nikake vradžbine, nema
tu kraja. Završi jedan rat, evo ga drugi, evo peti, osmi. Nema tu mira,
nagledo se ja toga više neg djece rođene.”

“A šta ćeš, gazda Vehide”, Tunja slegne ramenima i podrigne. “Ne može naš
čovjek sjedit s mirom, svrbi ga guica pa ide komšiji u kolinje. Isto ti je jel rat il
mir, to su ti običaji naši, jel tako? Nego da –”

“Puj, jebemti!” Vehid ga prekida novom pljuvačkom kojom gasi netom

zapaljenu cigaretu. “E da znaš, da mi je, najvolio bi kad bi mogo da legnem
na tu rijeku, pa nek me voda nosi u pičku božju. I život i sve da ti jebem…”

Nakon kratke tišine, u kuhinju upada žgoljav, do kože mokar mladac u

kupaćim gaćama čije je godine teško odrediti. Razvlači usta u osmijeh i
ritmično mrda klempavim ušima dok mu iz nosa na pod obložen linoleumom
kaplje krv.

“Opet si ronio, jel?” Vehid se pridigne iz stolice i opali mu ćušku. “Jesam ti

reko da ne smiješ ronit? E, jebem li ti sunac tvoj, brzo se operi, i vozi bolan
ljude preko, jes čuo? Selveta, jebaću ti mater šta ga ne paziš.”

Dječak odlazi do sudopera i pušta vodu.

“Mali je zajeban, al dobar je radnik, vidićete, vesla ko veliki. Prevešće vas,

lijepo će vas ostavit preko, al dalje vam ne mogu pomoć. Onda ste na svom,
jebat ga.”
Predosjećajući novi nalet tišine, Tunja procjenjuje da je vrijeme za šalu i opet
razvezuje jezik. Otac Mato mu se usiljeno smješka, ali riječi mu do ušiju teško
dopiru. Gleda Tomu koji rukavom briše znoj s čela, gleda kako se krv iz
dječakova nosa slijeva niz mlaz vode. A onda, u Vehidovu staklenom oku
hvata odsjaj svojeg lica. Zatečen okrutnošću kojom ga je dočekalo, pronalazi
križ u njedrima i čvrsto ga steže. Kao da su ga pročitali, Salko i Šukrija mu sa
zida upućuju veliki zaleđeni osmijeh.

TKO IMA UHO, NEKA ČUJE ŠTO DUH GOVORI CRKVAMA:

TKO POBIJEDI, NEĆE MU NAŠKODITI DRUGA SMRT

Izlizani drveni čamac sporo napreduje preko rijeke. Veslo u rukama

zakrvavljenog dječaka lomi struju; vodena se površina tiho mreška
ostavljajući male žljebove za sobom. Kao da se i nebo nad glavama trojice
putnika pomalo mreška, i podsjeća na mogućnost da kiša jednom u skoro
vrijeme ipak padne. Nitko ne izgovara ni riječi. Dječak je nijem, Tomo je
zanijemio u neizvjesnosti svojih misli, a Mato ga nijemo promatra i na
trenutak zaboravlja vlastite brige. Pita se zašto ga je ostavio u uvjerenju da je
raj ovako ružno mjesto i zašto mu je samome prepustio put do strašne istine.

A onda se čamac sudara s tlom i vrijeme za razmišljanje istječe. Dječak zabija

veslo u mulj i izlazi na obalu. Mato i Tomo ga slijede.

Dok Tomo vidno uzbuđen premjerava daljinu, dječak prima Matu za rame.
Pogleda ga duboko u oči i, mimo svih očekivanja, progovori:

“Molimo te, Gospodine, daj nam slijepu vjeru.”

“Molim?!” Mato je zatečen. “Šta si to rekao?”

Dječak samo okreće pogled i vraća se u čamac.

“Tomo, Tomo, jesi li čuo ovo?”

Ali Tomo je već otputovao u mislima, daleko; ne čuje što ga Otac Mato pita,
nego si već krči put naprijed, kroz stabljike kukuruza. Mato se osvrće: za njim
je rijeka i dječak koji vesla natrag u selo; pred njim je nepregledna ravnica.
Samo mu poznavanje zemljopisa jamči da negdje za tim poljima moraju
postojati živi ljudi.
Dok tako stoji na obali, Mato osjeća kako mu se glava počinje prazniti. Toliko
je lagan da bi ga mogao otpuhati i najmanji dašak vjetra. Brzo, prije nego što
se to dogodi, udahne duboko i krene kroz kukuruz, hvatajući korak s Tomom.

***

Odjekuju pucnjevi. Najprije dva, tri iz pištolja, a zatim i rafalna paljba. Tomo
kleči na kukuruzu, kao dijete kažnjeno za neposluh. Otac Mato skida kolar i
križ i skriva ih duboko u gaće. Pognuti, nastavljaju trčati kroz polje. Pucnjava
ne prestaje; sa svakim korakom samo se čini sve bližom. A onda, najednom,
sve je tiho.

Mato i Tomo zastaju kao jedan, složno ne ispuštajući ni daha.

U blizini se već mogu čuti teški koraci čizama. Tomo svija ruke oko koljena,
zabija lice u šake i klati se poput stolice za ljuljanje. Mato steže šake do boli.
Gleda u nebo; uvijek isto, uvijek plavo, gdje god da si, ma što se pod njim
događalo.

“Šta je, ljepotice? Šta ste se šćućurile, jel vam hladno?”

Tip izbrijane glave smiješi im se nateklom, razderanom usnom. No tek kad

prstima razvuče usta u zviždaljku, izgleda nepopravljivo groteskno, poput
kakvog križanca čovjeka i soma.

“Ej, pederčine, dolazite ovamo ako ste živi!” urla iz petnih žila.

Cijev kalašnjikova posljednje je što će Otac Mato vidjeti. Njezin tamni tunel ga
usisava, razbija o svoje metalne stijenke i odvlači sve dublje i dublje u mrak.

***

Najprije je bilo svjetlo. A onda se ukazao lik.

“Ohoho, ko nam se to probudio? Ma jel to naš svećenik? Šta je, kurajberu, šta
si mislio da ti nećemo virit u gaće, a?”

Razderana Usna se grohotom smije. U smijehu mu se pridružuje još jedan ili

nekoliko glasova iz pozadine. Otac Mato spušta pogled i susreće se sa svojim
mliječnobijelim, posve golim tijelom. Leži na drvenom podu, ruke i noge
čvrsto su mu zavezane i nikako ne može skriti svoj sram.

“Koji ste vi?” pita.

“Koji smo mi? Haha, čuj šta čiča pita, koji smo mi? Mi smo ti, popo, anđeli.
Anđeli pakla. An-ann…”, zavija pretvarajući se da vozi veliki motor, “…
annnđeli!”

“Gdje mi je prijatelj?” pita Mato.

“Šta će ti on, sad imaš nove prijatelje. Možemo se igrat čega god hoćeš, ha
ha ha! Kolumbo! Kolumbo, odi vamo!”

Na drugom kraju sobe netko ustaje iz stolice. Nabijen, sitnook tip s

mornarskom kapom prilazi Mati i odmjerava ga. Žvače duhan i pljuje mu ga u
lice.

“Kolumbo, deder, otkrij mu Ameriku!” govori ćelavi oblizujući jezikom

poderanu usnu.

“Gdje mi je prijatelj?” ponavlja Mato.

“Spava”, progovara Kolumbo. “Spava ko zaklan!” kaže sežući u džep. Odanle

izvlači vojnički nož.

“Ajde, ajde, otvori mu horizonte, ha ha ha!” Razderana Usna umire do

smijeha.

“General Frenki!” Mato iznenadi samoga sebe riječima koje mu bježe iz usta.
“Tražim generala Frenkija!”

Dinamični duo zastajkuje; čini se da je upalilo. Ali već u sljedećem trenutku

počinju se smijati, još glasnije nego prije. Ocu Mati se čini da će smijeh
potrajati vječno.

“E jebote, pope, ti si živa pišurija… Ne mogu više, brate, boli me stomak”,

Razderana Usna se konačno predaje. “Ajde, dosta je bilo šale, Kolumbo, ajmo
radit malo.”

Kolumbo uzima nož i prislanja ga na zarobljenikova muda. Otac Mato osjeća

dodir hladnog metala, čvrsto sklapa oči i opet se prepušta praznini.
Ali onda, Kolumbo zabija nož u debeli sloj konopca omotanog oko Matinih
ruku, povlači ga prema sebi i odrješuje. Zatim mu isto to učini i s nogama, i
tek sada Matu oblijeva hladni znoj.

“Ajde, sjedi tamo za stol, popo, i ogrni si nešta, jebemu tavu žarenu, pa nećeš
mi valjda taki gol odat po kući!” viče Krivousti i dobacuje mu usmrđenu
odjeću.

Mato ustaje i udara glavom o šunku obješenu o tavansku gredu. Odijeva se

bez riječi, bez križa i kolara.

“A vidi ga sad šta se ušutio…”, Krivousti ga pljeska po leđima. “Šta si taki, pa

mi se samo malo igrali… Evo, sad ćemo te lijepo odvest generalu.”

“De ba malo brže to”, dobacuje Kolumbo, “fulaćemo vjenčanje! A ti, Ujo,
ponesi tu rižu da je više potrošimo, jebala ih i riža i kuvanje.”

Otac Mato i njegovi novostečeni prijatelji spuštaju se strmim ljestvama s

tavana. Kako su ga donijeli gore, Mato ne pita niti želi znati. Slijedi ih u
dvorište koje smrdi po gnojivu, i tek kada Kolumbo nogom otvori škripavu
drvenu kapiju, Matu preplavljuje mješavina osjećaja koju nije okusio već
godinama. Bilo je toliko davno da mu se čini da je sve sanjao, ali uostalom, i
sada mu se čini da sanja, pa nema mjesta sumnji. Nalazi se u Crnom Selu.

***

“Samo ti prži, majku ti jebem”, Kolumbo razgovara sa Suncem. “Dabogda

materi svojoj pržilo na grobu!”

Glavna i jedina ulica u selu posve je prazna i jedino što odaje bilo kakve
znake života, osim pokoje kokoši zauzete kljucanjem po prašini, truljavi je
stojadin na čijoj je bočnoj strani crvenim nevješto ispisana riječ ANARKIJA.
Stotinjak metara dolje niz ulicu stoji malena crkva. Već izdaleka Mati je jasno
da se nitko nije potrudio obnoviti je od kada je tu posljednji put, prije
tridesetak godina, služio misu. S pogledom na zvonik – nakrivljen i razrušen
bombardiranjem – jasno mu je da se to skoro neće dogoditi.

U mraku crkve sjedi još desetak veselih momaka nalik dvojici koji su Matu
doveli ovdje. Za oltarom, dugokosi svećenik, ili netko tko glumi svećenika, s
Matinim križem i kolarom oko vrata, stoji ispred dvoje propisno odjevenih
mladenaca.

“Borka se udaje barem jednom sedmično”, pojašnjava krivousti Ujo. “Svi smo
se usrećili s njom. Vjeruj mi, ja je ženio prošle subote.”

“Da”, odgovara mladić za oltarom. “Uzimam, jašta radi neg uzimam.”

“Ajmo, majstore!” zaurla netko iz publike, a ostali oduševljeno primaju

upadicu.

“A ti, Borka”, govori svećenik, “uzimaš li ovdje prisutnog za muža, u dobru i

zlu, dok vas smrt ne rastavi?”

“Uzimam”, mlada odgovara tiho.

“E šta ću onda jadan, nego da vas proglasim mužem i ženom. Možeš poljubit
mladu.”

Mladoženja podiže veo svoje izabranice, i tek kada se mlada okreće poljubiti
novoga muža, Mato prepoznaje Selvetu, šutljivu snahu starog Vehida.

Poljubac pada, i rulja oduševljeno odgovara pljeskom i provalom divljih

uzvika. “Za sisu”, dobacuje netko, “za sisu je primi!”. Mladoženja spremno
prihvaća sugestiju, i u tom trenutku Mati je dosta svega.

“Gdje je general? Nemam vremena, moram razgovarati s njim”, kaže.

“General? Eno ga tamo!” odgovara mu Ujo i prstom upire na svećenika.

“To je general?” Mato je zbunjen, ali i umoran od igre pa odmah pita: “Zar ne
bi on trebao biti malo stariji? Ćelav i s naočalama?”

Ujo se opet baca u grohotan smijeh. “E, popo, jesi legenda, svaka ti dala… Taj
o kojem pričaš, to je Frenki Drugi. Nije ti sad on više na vlasti. Ovo je Frenki
Treći, krunisali smo ga u petak.”

“Ali ja imam zakazan sastanak, poslom, s generalom.”

“Poslom, ha ha! Pa jel ti vidiš ovdje nekoga u poslu, pope? Deder pogledaj
malo bolje. Jedini poso ovdje je budalašenje, šta ti je!”

“Ali ja stvarno imam hitan posao s Frenkijem, kojim god.”

“Frenki Treći danas ne radi. Petak je u nas svetac. Jedino da probaš predveče,
ako se otrijezni.”

“A Drugi, šta je s Drugim? Mogu li negdje njega naći?”

“Kad već pitaš”, Ujo će mudrijaški, “u dvorištu za crkvom. Odi tamo i nađi ono
rastovo drvo i pod njim frišku zemlju razgrnutu na kamaru, pa kopaj. I kad
lupiš u tvrdo, e tamo ti je tvoj Frenki.”

“Pa s kim sam onda ja imao dogovor? Sa živim ili mrtvim?”

“E moj popo, zar nisi dosad svatio? Živ, mrtav – koga boli kurac! Ovdje ti u
nas sve na isto dođe.”

Razuzdani svatovi grabe mladence i nose ih na ramenima. Lažni svećenik

poteže rakiju iz čuturice. Posred oltara na križu visi razapet Isus i sve to
promatra staklenim očima.

Otac Mato se okreće, i prije nego mu rulja zakrči izlaz, izlazi iz crkve. Dok mu
sunce zasljepljuje pogled, za leđima čuje Ujin glas.

“Ej, popo, pazi đe gaziš! Imaš sreće što te nije satralo tamo u kuruzu, ima
paštete kolko ti srce želi.”

Mato odlazi niz ulicu ostavljajući za sobom graju iz crkve. Prolazi pokraj
Vatrogasnog doma: na pročelju je veliki crtež Svetog Florijana u borbi sa
zmajem koji ljuto riga vatru. Dolje u voznom parku stoje islužena vatrogasna
kola, i odmah do njih kamion s kojeg se zubato smiješi Ožujski Zec iz
Disneyjeve verzije Alise u zemlji čuda. Kamion koji je vidio mnogo puta ispred
župnog dvora. U daljini, čuju se detonacije.
Mato odlazi dalje, do malene kuće razbijenih prozora. Otvara izrešetanu plavu
kapiju i ulazi u dvorište.

Na dnu dvorišta, pored ispražnjenog štaglja sjedi Tomo. Osvrće se tek kad mu
Mato priđe blizu.

“Velečasni”, progovara, “kako ste?”

“A ide, Tomo, gura se, pomalo…”, Mato sjeda na zemlju do njega. “Ti?”

“Ne znam, Velečasni, ne znam”, Tomo odgovara tiho. “Zar je ovdi uvik vako?
Znam da ste rekli, raj je kako si sam napraviš, al Velečasni, nigdi ih nema. U
kući sve prazno, ko da ih nikad nije ni bilo. Ni njih ni mene. Nisam ja to tako
zamišljo… Šta mi vridi što Sunce ovdi stalno sja, kad je u meni mrak.”

“E, Tomo…”, Mato mu stavlja ruku oko ramena. “Znaš šta ja mislim, gdje smo
pogriješili? Stalno nam govore da je teško, a mi uporno brigu na veselje. A
jednom i to zlo valjda mora provaliti.”

“Ne znam, Velečasni… Nisam bio siguran, nikako, ali tamo u kuruzima sam se
prepo. Strah me bilo da opet ne umrem, Velečasni. A u onog ko je sve izgubio
nema takvog straha. Zato znam da imam još njih, svoju Ivanku i dicu. I naću
ih di god da su.”

Na te riječi, Tomo ustane, iz džepa izvadi zgužvanu obiteljsku fotografiju i

pruži je Ocu Mati.

“Ovo je za vas, da ne zaboravite ovaj naš put.”

“Ali to ti je jedina koju imaš, Tomo…”

“Neka, uzmite”, odmahuje Tomo, “imam ja svoju u glavi, i u srcu.” A onda

odlučno stisne ruku Ocu Mati: “Ajde, Velečasni, fala na svemu. Fala vam ko
ocu. Vidićemo se mi još.”

Tomo se okreće i smirenim hodom odlazi put polja. Otac Mato ponovno ostaje
sam, s nasmješenim obiteljskim portretom u ruci. Tomo, žena, dva zamusana
dječaka i jedna uredna djevojčica.

“Tomo!” doziva ga. “Tomo, vrati se! Mine su tamo!”

Ali uzalud; Tomo ga više ne čuje. Kukuruzi šušte na vjetru.

***

Otac Mato odškrine vrata i uđe u crkvu. Sada je posve opustjela. Dok hoda,
jeka nosi njegove korake. Cipele mu se lijepe za umrljani pod; sitni komadi
stakla zabijaju se u đonove.

Prilazeći orguljama, lomi si prste, jedan po jedan. Melodiju nije čuo jako dugo,
još od sjemeništa, ali teksta se sjeća sasvim dobro.
Molimo te, Gospodine, daj nam slijepu vjeru
Da ćeš nas do upotrebe čuvat u frižderu
Ne dopusti, Gospodine, kvarit nam se prije
Neg nas bijela ruka njena u tavu razbije
Vani, jato čvoraka oblijeće ruševine crkvenog tornja. Tustim mjedenim
anđelima oči su već pomalo zasuzile. A Mato nastavlja:

Molimo te, Gospodine, budi dobar nama

Dušu da ne ispustimo tek po kajganama
Za omlete rođeni smo, barem Ti nam reko tako
Ako se predomisliš, i u kolač ćemo lako
Štujemo te Gospodine, jer životu daješ smisla
Mjesec dana nisam jebo, jaja mi se stisla
U taj čas, nad crkvom se prolama eksplozija. Mato se baca se na pod i
rukama prekriva glavu.

Ponovno, tišina. Ništa se ne događa. Kroz zvonik se vide samo mračni, teški
oblaci. Hoće li to napokon kiša?

Mato leži na hladnom podu, među krhotinama betona i stakla, i čeka odgovor.

Barem na trenutak, nebo je zanijemilo.

pet

Alen je živio u sivom neboderu koji je podjednako ulijevao gađenje i

strahopoštovanje. Danas, kad je Ivona svratila do njega, neboder joj se učinio
osobito ukletim i opustjelim, a da nije ni znala zbog čega – sve dok joj Alen
nije objasnio.
Ispraznili su sve katove od petog do desetog i preselili ih u onu novu zgradu
kod pošte. Mislim, vidiš na šta neboder liči, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Sve
su nam spržili.
Eto, pomislila je Ivona, Alen svakoga dana ostaje sve više i više sâm. Najprije
mu se stara pokupila van, onda je brat otišao u gardu, a sad mu je odjednom
nestalo pola susjeda.
Ma znaš šta, boli me, car sam, nastavio je Alen. Iznad mene nema nikoga!
Alen je za jednu inače samozatajnu figuru danas bio neuobičajeno veseo. Ali
tko zna, možda je na najvišem katu zato što ga je trava podigla gore. Otkako
je rat počeo, ne radi ništa osim što visi dolje kod onog starog džankija i čita
Dostojevskog kojeg je mama davno kupila da ide uz bež ormar u sobi. Alen je
vješto skrivao svoju dosadu: nosio ju je kao dio imidža i dobro mu je
pristajala. Bili su dobri prijatelji, koliko se to s njim može biti, još otkad ju je u
trećem razredu povukao za kosu, ali tek kada su se stvari počele rasipati
vezala se za njega. I on za nju, bila je uvjerena, jer njihova su druženja
najednom prestala tražiti povode. Samo, kada bi to pokazao ičim osim gorko-
slatkim smiješkom tu i tamo pred vratima, onda ne bi bio Alen kakvog je
poznavala..
Jadan, uvijek joj je bilo smiješno zamisliti ga kako migolji do vrata, raščupan i
zgužvan kao da je noć proveo na nekom opakom tulumu, a ne skrivajući se u
kupaonici dok gadovi zavrću cjelonoćnu turu, buljeći iz kade u portabl-
televizor koji je dovukao kako ne bi propustio posljednje, ključne epizode one
serije u kojoj netko u malom gradu ubije plavušu, ali nemoguće je pogoditi
tko, jer baš svi nešto petljaju.
Alen, Alen, Alen… nije baš ime kakvo inače odzvanja u snovima, jelda?
A nije ni da bi Ivona priznala takvo što. Uostalom, sada je imala pametnija
posla nego misliti na Alena. Pokušala je presjeći put kući preko tržnice, ali
sudarila se s preprekom koju je posve smetnula s uma. Prije nekoliko
mjeseci, na zapadni ulaz su postavili visoku kapiju koja je sada, naravno, bila
zaključana. Što ćemo sad, lijepa glavo?
A ništa, idemo preko, rekla je naglas. Izula je cipele i počela se verati.
Naravno, kad kažeš “tri metra” i kad ih koracima izbrojiš, ne možeš vidjeti u
čemu bi bio problem, ali kada se popneš tri metra, sve se vidi i više nego
dobro: možeš pasti, slomiti noge, razbiti glavu, umrijeti. Ivonu je najednom
uhvatio strah. U labirintu grada, kao i svakom drugom, postoji samo jedno
pravilo: crnu crtu nikada ne smiješ prijeći. A ona je upravo sjedila na vrhu
crne crte, u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Samo da pređem na drugu
stranu, pomislila je, i sve što pronađem bit će moje, i bit će od zlata.
Skliznula je niz kapiju. Čim se sudarila s tlom naučila je zašto je nemoguće
živjeti u bajkama: cipele su joj ostale na drugoj strani. Provukla je ruke kroz
kapiju, ali nije ih mogla dohvatiti. Glupača, glupača glupa. Kakva je to
princeza bez cipela? Pa i Pepeljugi je barem ostala jedna. Ivona Jagić,
inteligencija: jedan. Zaključno: jedan. Sjedni.
Ali još jednom preko one kapije – ne još jednom, još dvaput! – sigurno neće.
Nema veze, ionako je mislila s mamom ovih dana po nove cipele, u neki od
susjednih gradova. Princeza bez cipela – pa što? Ovdje je kod kuće i poželi li
to, može hodati gola i bosa.
Lagana kao jutarnje mlijeko, princeza je krenula u turneju svojim
kraljevstvom. I dok je polako napredovala, shvatila je da više ne može brojati
svoje korake. Ne samo da za njom više nisu odjekivale cipele, već je i cijela
tržnica bila savršeno beživotna: ni golubova nije bilo. Ako bi se na svijetu
našao nesretnik koji nikada nije čuo tišinu, trebalo ga je dovesti tamo, u taj
grad, na tu tržnicu, tog petka malo iza pol četiri.
S jednog od štandova uzela je jabuku i duboko je zagrizla. Zvuk koji joj je
stigao u uši bio je glasan i samo njen. Kao škrgutanje zubima, ili kao pjesma s
radija koja ne prestaje svirati u glavi. Jednom davno, sjetila se, s Tanjom se
igrala radijske emisije: kasnije, kada su slušale snimku te “emisije”, nijedna
nije vjerovala da je to njezin glas, premda je druga tvrdila da je isti kao i
uvijek. I onda je Ivona počela razmišljati: ako je ovo na kazeti moj glas kako
ga čuju drugi, onda je ovo u ogledalu moj lik kako me vide drugi. Pa kako ću
onda znati kako izgledam? I koji je moj pravi glas? Tko sam ja? Postojim li ja
kao ja uopće?
I što ćemo s ovim sada? Sama sam na tržnici, nema nikoga da posvjedoči da
sam ovdje. Onda, znači, ni ja nisam ovdje? Hoće li jednoga dana za sto
godina, kad sve moje slike nestanu, neki daleki potomci reći: mama, nemoj
lagati, kakva Ivona, ona nikada nije postojala, pa tko ju je živ ikada vidio?
Ali odgovora nije bilo. Zelene nadstrešnice su blijedjele na suncu, hrpa
lubenica je trunula na suncu, kolut domaćeg sira se topio na suncu – i sve je
bilo podređeno tišini i suncu. Ako je Ivona bila princeza, tišina je ovdje bila
kraljica. Ivona je počinjala gubiti strpljenje za takav poredak stvari. Tišina,
uostalom, nikada ne bi bila tišina da ne postoji buka, i za kraljevsko je derište
to značilo samo jedno: vrijeme je da pokažemo malo neposluha. S betonskog
štanda je zgrabila nekoliko rajčica i započela napad na izloge.
Vojnici su bili više nego poslušni: nisu pitali ni protiv koga se bore ni zašto.
Letjeli su onako kako bi njezino visočanstvo poželjelo i svi su dobro znali da
će ovdje ostaviti svoje trule živote, u slavu princeze. Jedna za drugom, crvene
su glave pucale pri dodiru sa staklom i krvarile; tako, to će pokazati tišini tko
je ovdje glavni.
Ali na kraju, dogodilo se upravo suprotno. Nakon što je sva vojska izginula,
bojišnica se ponovno utopila u tišini, kao da se ništa nije ni dogodilo. Pa
naravno – princezi nije trebalo dugo da shvati – ovi hrabri junaci morali su
poginuti da bi tišina ponovno zavladala.
Princeza je gledala kako se krv slijeva niz staklenu tvrđavu. Još jednu stvar,
znala je, mora učiniti prije nego ode, kako bi posve radikalnim primjerom
ukazala na besmislenost svake revolucije, na uzaludnost svake smrti, i
najveću istinu koju je u svom kratkom ali plavokrvnom životu dokučila. Onu
koja kaže: ma koliko se stvari mijenjale, sve na kraju dođe na isto.
Vratila se nekoliko koraka unatrag i uzela najveću lubenicu koju je ikada
vidjela, najtežu koju je ikada podigla, najslađu koju nikad nije probala.
Podignula ju je visoko iznad glave i okrenula prema staklu u kojem se
zasljepljujuće ogledalo sunce.
Ovo je trenutak. Ovo je taj, za povijest. Onaj o kojem će budućnost šaputati u
strahu. Ivonu će zaboraviti, tišinu će zaboraviti, ali ovo nikada. Nikada! Sad!
MAK I ČUDESNO UHO

Jadan Mak, uvijek će pričati o njemu toliko toga, a ništa ne znaju.

Rođen kao Marko Orašić negdje preko rijeke, Mak je imao prilično sretno
djetinjstvo. Dok je većinu njegovih vršnjaka tištila pusta socijala, on je živio
kod bake, okružen pašnjacima, konjima i bujnim mljekaricama. Kad je baka
umrla, doselio se u naš grad i postao Mak.

Već prvih dana u grada otkrio je rokenrol i njegovu paklensku snagu. Tijelo
mu je, recimo to tako, postalo udarna igla za oslobođenje blagodati uma. Vrlo
brzo je skužio da je s ploča naučio puno više nego u klupama i da je Paul
Simon totalno u pravu ono kad kaže da mu pamet stane samo kad se sjeti
svih sranja koje je učio u školi. Dobar dio života Mak je proveo fasciniranom
činjenicom kako u običan C-D-G-C stane sve što treba stati u jedan ispunjen
život, i ta bi ga fascinacija dovela uvijek do istog nesretnog zaključka: ako nije
uspjelo rocku, ništa nas više na svijetu neće spriječiti da se međusobno
prožderemo.

No, nije zato posve okrenuo leđa školi: završio je političke znanosti i dugo bio
aktivan u Savezu. (Zašto? A jebiga, zato. Zato što su bila takva vremena.) Bio
je jedan od onih nekonvencionalnih partijskih likova, i umjesto Druže Tito mi
ti se kunemo na početku redovitih sastanaka utorkom puštao bi Hush ili Black
Dog (iako mu je zapravo najdraža bila Anyone for Tennis od Creama, ali, šta
ćeš, moraš puštat komercijalu da ne rastjeraš ljude). Onda, bila je tu i tajna
organizacija u koju su bili učlanjeni svi političari i veće partijske face u gradu,
i imali su tajne sesije na kojima su se, ono, karali ko zečevi, svatko na svačiju
ženu, i tu bi uvijek jako dobro ulijetalo Makovo poznavanje kvalitetne rock
psihodelije (jednom se čak, kad su svi već bili toliko mortus, odvažio
pustiti Tito je maršal, Tito je genije, Tito je komandant slavne armije na što su
muški počeli marširati po sobi uzdignuta kurca dok su žene, doslovno, plakale
od smijeha). Da nije svo vrijeme bio na gljivi, da ga se može sjetiti, Mak bi to
razdoblje vjerojatno nazvao nezaboravnim.
Bio je i oženjen, jednom, ali žena ga je prevarila s noćnim portirom, odletjela
je u nepoznato i ostavila ga s malenom kćeri. Mak nije znao što bi s
djevojčicom: uvijek je, kao svaki normalan otac, sanjao kako će klinca voditi
na pecanje i postupno ga upoznavati s diskografijom Stonesa i Floyda. Ali
curice, one nikada ne shvaćaju. I zato ju je odnio svojoj sestri Matildi koju je
povjereni zadatak i više nego usrećio. Matilda je vlastitim izborom bila
usidjelica, koliko to već netko u ranim tridesetima može biti, a kako ju je u tim
godinama počelo pucati na imati djecu, nije mogla zamisliti sretnijeg
scenarija od ovog kojeg joj je uspavanog na rukama donio Mak. I tako je mala
rasla uvjerena da joj je Matilda mama, da joj je stari umro prije nego što se
rodila, a Mak se u priču uklapao kao neki strikan zadužen za povremeno
donošenje poklona. Uglavnom, sad joj je dvadeset i koja i studira negdje vani,
lijepa i sretna.

Djeca ionako nisu ono što mi treba, skužio je Mak još davno, ovi klinci danas
ništa ne znaju: ne znaju što je istinska potreba, ne znaju što je strast, ne
znaju što je rokenrol. Ali jasno mu je da dok tako razmišlja zvuči upravo kao
stereotip otužnog starog hipija, pa si misao brzo preformulira u glavi i kaže:
izgubile su se jedine vrijednosti koje su ikada uopće nešto i vrijedile. A djeca
pate, jer nisu imala sreće da budu na svijetu onda kad je trebalo biti.

Ali nisu ni klinci svi isti. Recimo, ovaj Alen s kata iznad, dobar je on dečko i
kuži neke stvari. Kao i Maka, prilično rano su ga ostavili samoga da prokuži te
neke stvari. Kada bi ipak imao sina, nema sumnje, Mak bi volio da bude poput
Alena. Siguran, a pun čuđenja. Smiren, a posve nesiguran. Pravi materijal za
izgradnju pravog odnosa između oca i sina. Maku bi se to jako svidjelo.

Ali rat, e to mu se već nije sviđalo. Nije da je u bilo čemu promijenio njegov
način života, osim što nije bilo posla i što se u birtiju morao izvlačiti krišom.
Nije da inače nije provodio vrijeme u Čokijevom podrumu, ali sada mu je i to,
kad nije imao druge, postajalo sve manje zabavno.

Ali, ako ćemo pravo, i uho je, baš poput rata, došlo kao dar s neba. Mak je
oduvijek osjećao da u sebi ima nešto posebno, da zna daleko više nego što se
usudi priznati, a krajem prošlog ljeta (hm, je li to bilo prošlo ljeto?!) dobio je i
službenu potvrdu. Negdje oko deset uvečer, posjetili su ga došljaci i rekli mu,
na savršenom engleskom: Mak, bit će teško, znamo, ali moraš istrajati. Znaš
da te trebamo. Zavjera se sprema, a ti si posljednja nada ove tužne planete.
Ne smiješ nam reći ne. Neće boljeti, a na kraju ćeš ti, mi i svi drugi biti jako
sretni. Znaš da mora biti tako.

I sad, što će, ako je stvarno u pitanju spas planete, ne može biti pizda, pa ih
je poslušao, i nekako, bogznakako, odlebdio do njihovog broda. A taj je brod
izgledao veće i luđe od bilo kojeg viđenog na filmu i skroz mu je bilo krivo što
ga nisu poveli na malu turneju po njemu, nego su ga brže-bolje zatvorili u
neku brodsku izbu i odmah prešli na posao. Iza uha su mu prištekali mali čip,
ili što već, promjera ne većeg od centimetra, i objasnili kako će to od sada biti
njegovo treće uho, uho kojim će čuti dalje i oštrije od bilo kojeg smrtnika.
Osim što mu daje tu nesvakidašnju moć, uho funkcionira i kao mali mikrofon
preko kojega će oni, kao u policijskim filmovima, moći slušati sve što se
događa na Zemlji. Rekli su mu još i da slušnika – tako su ih nazvali – pored
njega na svijetu ima još svega sedam. Strateški su raspoređeni na
međusobno najviše moguće udaljenim mjestima kugle – ne samo kako bi
mogli pokriti sva područja, nego i zato što bi, približe li se jedan drugom,
moglo doći do preklapanja u frekvencijama, toliko silnog da bi im se glava
jednostavno raspukla. Uručili su mu i kartu svijeta na kojoj su crvenom bojom
označili granice do kojih se smije kretati.

Sad, mogao je Mak u tom trenutku jednostavno reći ne, hvala, ali to je za
mene previsoka cijena, okrenuti se i otići – ali opet, pomislio je, ma koji kurac.
Nije da sam ikada planirao otići u, štajaznam, Boliviju, u Americi sam bio (ne
pitajte, duga priča), a onaj Taj Mahal ionako je vjerojatno bezveze uživo.
Uostalom, rat bi mogao potrajati godinama, pa bi se, sve kad bih i htio, malo
teže uspio maknuti iz grada.

Zato je odlučio ne postavljati nikakva pitanja, nego se zakleti na tišinu i

pokazati zahvalnost štu mu ukazali toliko povjerenje. Bio je više nego
polaskan izborom, pa se zadovoljio objašnjenjem kako je sve to samo potvrda
da je vodio dobar i pošten život, i da su ljudi veliki koliko su mali.

Prije nego što je otišao s broda, ponudili su ga nekakvim fosforescentno

plavim pićem, nalik onim šminkerskim koktelima (razlog zašto bi netko
poželio piti takvo što Maku je oduvijek izmicao). Piće je zapravo bilo sasvim
okej uzme li se u obzir da u njemu nije bilo ni kapi alkohola, onako slatkasto i
ljepljivo kao šećerna vata, samo tekuća, i Mak bi ih pitao za recept da mu se
iznenada sve pred očima nije počelo pretapati u tu fosforescentno plavu, i da
odmah zatim nije počeo nestajati.
LEND ME YOUR EAR AND I’LL SING YOU A SONG

Probudio se na kuhinjskom stolu. Bilo je već podne, ptice su pjevale kao

prave, i ništa osim činjenice da se probudio na kuhinjskom stolu nije bilo
drugačije. Sluh mu je bio jednako dobar kao i prije, i da nije one kvržice za
uhom, vjerojatno bi zaključio kako je sve bio san i kako trip prije spavanja i
nije nužno sjajna ideja. Sve je bilo po starom, a tako je ostalo i sljedećih
mjeseci.

I da, to se odnosi i na buđenje na kuhinjskom stolu: ma gdje, ma kada

zaspao, Mak bi se probudio na stolu u kuhinji. Ništa mu nije bilo jasno: zašto
bi itko, čovjek, zvijer ili izvanzemaljac, kao dokaz svojeg postojanja htio
namjestiti stvari tako da njihov novi kolega svakog jutra otvara oči na stolu? I
to u kuhinji?! Nije da mu je na stolu bilo neudobno ili nešto, ali kad čovjek
legne u krevet, onda očekuje da će se tamo i probuditi. Kad si pijan pijan si,
kad si drogiran drogiran si, a kad spavaš – spavaš, a ne letiš do kuhinjskog
stola.

Nešto je tu trebalo poduzeti i to nešto su bili mali eksperimenti. Legne u kadu

– probudi se na kuhinjskom stolu. Zatvori se u ormar – probudi se na
kuhinjskom stolu. K vragu, jednom je čak otišao spavati kod Alena – i
probudio se u svom stanu, na kuhinjskom stolu. Poslije, kada je pitao Alena
što se dogodilo, ovaj mu je rekao da se ne sjeća ničega od prošle noći zbog
skanka kojeg su se napušili u nezdravim količinama. Onda se dosjetio: neće
spavati cijelu noć, pa će vidjeti što će se dogoditi ujutro. Ujutro se, naravno,
nije ništa dogodilo, jer ako ne spavaš, kako ćeš se bilo gdje probuditi? Loša
logika. Upravo je počeo razmišljati o odnošenju nesretnog stola na otpad
kada se, koje jutro prije Božića, probudio u krevetu, s jastukom, pokrivačem i
svime. I prije nego što je stigao protrljati oči, dogodilo se. Čuo je glasove, tu,
na par metara od sebe. “Pogledaj ovo vani!” rekao je muškarac. “Hajde,
pogledaj! To mu hoćeš dati?! Misliš da to itko zaslužuje?”

Mak je najprije pomislio da mu se netko uvukao u stan dok je spavao, pa se

polako ustao i počeo šuljati prema dnevnoj sobi. U dnevnoj sobi nije bilo
nikoga, kao ni na balkonu, u kupaonici niti u špajzu. Ništa mu nije bilo jasno –
onako kako vam ništa nije jasno kad se probudite iz dubokog sna – dok nije
čuo i ženu. “Znaš dobro da to nema veze s time. Možemo otići odavde.
Možemo ići bilo gdje.”
Mirta, bez sumnje, to je bila slatka komšinica Mirta. A čovjek je bio njen muž
Zvonko. Glasovi su, dakle, dolazili odozdo, iz njihovog stana, dva kata ispod.

Mak je sjeo za kuhinjski stol, zapalio cigaretu i povukao dim. Nije ni primijetio
da je dogorjela sve dok ga nije opržila po prstima. To ga je trgnulo iz transa, i
u tom trenutku je shvatio: uho je proradilo. Uho je proradilo. Uho. Je proradilo.

Mogao ga je napipati iza desnog uha, kao što je mogao i proteklih pet
mjeseci. Sve do sada, iako mu razum nikada nije ponudio objašnjenje, nije
nimalo sumnjao da je bio na svemirskom brodu, ali sada – pa nije mogao
vjerovati!

Nevjerovanje nije potrajalo dugo, jer ubrzo je čuo Profesorovu ženu kako
kašlje, čuo je svađu oko pušenja koja je uslijedila nakon toga, čuo je kako su
staroj Hinki iz prizemlja ispali lonci, čuo je Iviće kako mole očenaš prije ručka i
čuo je pregled programa na radiju, nekoliko puta. Do kraja dana mogao je čuti
svaku ptičicu na grani, samo što nije čuo travu kako raste, i sve je bilo tako
nestvarno; osjećao se kao da nije toga vrijedan, kao prvi put kad je čuo
Jimijevu gitaru kako pušta kozmičku suzu.

Muzika je za Maka tek sada postala nepresušno blago. Čuo je dionice koje
dosad nije uspijevao razaznati ni uz pomoć najboljih supstanci i konačno je
shvatio zašto zapravo toliko obožava određene albume. Potpuno trijezna
uma, mogao je ušetati u te pjesme, živjeti u njima i shvatiti zašto ih voli. One
više nisu bile dio njegovog svijeta – on je bio putnik u svijetu pjesama. Samo,
taj je put uvijek prevaljivao kao turist, u podsvijesti, a nikada mu se ranije nije
otvorio ovako kao sada, u svojoj punoj raskoši. I to bez ikakvih droga.

(I da, što se tiče onih priča da Zeppelini i Black Sabbath kad ih pustiš unatrag
zazivaju Sotonu: Makov je sluh postao toliko savršen da si je ploče mogao i
sam odvrtjeti u glavi unatraške – i znate što? Priče su istinite.)

…AND I’LL TRY NOT TO SING OUT OF KEY

Prošao je Božić, prošla je Nova godina, i premda je tada prvi put upoznao loše
strane svoga dara, Mak je sve to skupa ipak nekako preživio. Policija je
upozoravala ljude da se ostave petardi barem ove godine: nakon što je pala
vojarna, zračna opasnost je bez prestanka bila na snazi, očekivao se pravi rat,
a i zamračenje je bilo obavezno. Naravno, upozorenja nije poslušao baš nitko,
i činilo se da će Makovi blagdani proteći u pravoj agoniji. I najmanja eksplozija
u njegovoj je glavi odjekivala kao da mu je krmača sletjela na balkon (o tome
tada još nije znao ništa, ali usporedba će mu pasti na pamet kasnije). Ne, ovo
nije moguće, pa glava će mi se raspuknuti, mislio je, nešto su mi zaboravili
reći. I onda, iz čiste muke, umjesto da urla po kući prestani prestani ušuti već
jednom, naučio je upravljati zvukovima. Utišavao je one koji mu se nisu
sviđali, pojačavao one koji su ga dizali.

Ubrzo, počela su ga izjedati pitanja. Koji je smisao svega toga? Može li

zavjera na koju su njegovi prijatelji mislili biti rat? Što to znači, da će oni
preko njega prisluškivati neprijatelje da saznaju svaki njihov korak? Samo,
zašto bi se, ako su zaista čuvari svjetskog mira, opredijelili za bilo koju
stranu? I zašto, k vragu, zašto se više nikako ne može sjetiti kako oni
izgledaju? Imaju li uopće lica? I što oni imaju od toga? Mak je znao da, ma
kako ga daleko prema rubu sve to odvelo, nikada nikome ne smije zinuti ni
riječi o svojoj tajnoj zadaći.

No to je, pokazalo se, u trenucima bilo iznimno teško: jednom u birtiji, kod
Čokija, mrtav pijan, umalo je odao Nikoli da se Šerif, još više mrtav pijan u
stražnjoj sobi, upravo hvali kako mu je posjetio ženu zadnji put kad je
propustio pecanje pod izgovorom da ima gripu. Tada je Mak shvatio zašto
svaki film ili roman u kojem običan čovjek dođe u posjed neke neobične moći
završi jednako: gorkom spoznajom da mu je prokleta moć donijela više
nesreće nego sreće. Vidio je kamo sve to smjera, i kako bi ga uho moglo
uništiti, ali zakleo se da se to njemu nikada neće dogoditi. Uostalom, da su
mu dali moć da bude nevidljiv, ili da može putovati kroz vrijeme, bilo bi još
više šanse da zasere stvar (premda, ma kako dugo razmišljao, nije mogao
naći ničega lošeg u ideji da može letjeti). Tko zna, možda bi na neku foru
zajebao i poredak svemira, a u to je uvijek bolje ne petljati se. Odlučio je zato
vjerovati da je sve isto kao i prije, samo će usput pomoći spasiti svijet: neću
ni palcem mrdnuti, a kad umrem, na grobu će mi pisati MAK ORAŠIĆ – ČOVJEK
KOJI JE SPASIO SVIJET. Pa sad, recite vi meni, je li to pošteno ili što?

Poslije je bio kod doktora, nešto oko pluća jer je puno kašljao – ipak su to
dvije kutije na dan – i ovaj mu je slučajno zapazio kvržicu iza uha. Odmah je
digao graju, kao, čovječe, ne možete se šaliti s time, pa ne biste mi ni rekli da
nisam vidio. Nakon prilično neugodnog i, ruku na srce, nepotrebnog odgovora
– koji je imao manje veze s kvržicom, a više s time što je Mak čuo doktora dok
je nedolično pipao neku klinku na pregledu prije njega – njegov se termin
gotovo izrodio u tučnjavu. Nakon toga, nikakvom doktoru više nije išao. S tim
stvarima nikad ne možete biti dovoljno oprezni.
Istina, tu i tamo znao bi se okladiti s drugovima iz birtije, najčešće kada će
doletjeti granata. I svaki put bi pogodio, i to bi najavio ravno minutu prije –
što je definitivno puno prije samog ispaljenja, jer razmak između ispaljenja i
eksplozije bio bi 1-2-3-4-5 ako će pasti blizu ili 1-2-3-4-5-6-7-8… ako ide dalje.
Nikola, Jozo, Čoki i Šerif nisu mogli vjerovati, ali Mak bi ih baš svaki put ogulio
za lozu.

No, nije on svoju moć koristio samo u komercijalne svrhe. S vremenom, nakon
što je naučio kontrolirati zvukove, počeo ih je raspoređivati po kanalima i
spajati kako želi. Sjetio se da je Jimi među prvima zapazio kako muzika
nastaje svuda oko nas, kako je čuje u automobilima u prolazu, u zvrndanju
aparata za kavu i sireni vlaka na ulazu u stanicu. Rat se pokazao kao vrlo
zahvalna situacija za tu novu zanimaciju. Ulicama je vladala tišina, pa su se i
rijetki zvuci kojih je bilo mogli odijeliti. Recimo, grlica bi svojim kupuj-kruh
glasanjem davala ritam podlogu, kao bas bi poslužilo poskakivanje veš-
mašine, glavnu liniju vodilo bi skvičanje štakora u nekom od ispražnjenih
stanova na vrhu, a za wall of sound efekte – što je kuriozitet ratnog izdanja –
pobrinule bi se okolne eksplozije granata. Mak je znao da bi mnogi rekli kako
ga to ne čini velikim kompozitorom budući da ništa od toga nije nastalo u
njegovoj glavi, no bude li ikad zatrebalo, za njih je imao spreman odgovor: a
gdje to, molim vas, nastaje ako ne u mojoj glavi? Što je zujanje frižidera osim
zujanja frižidera, što je kapanje vode u slivnik osim kapanja vode u slivnik,
ako nemaš mašte i vizije kojom ćeš tu maštu odvesti u pravom smjeru?
Opsjela ga je ideja da učini nešto više od puke improvizacije. Mislio je, to je
to, ovo je moja velika prilika. Ja nisam slušatelj – ja sam vidjelac, meni se
muzika ukazala i zato ne smijem biti sebičan, moram je proslijediti dalje.
Možda sam svo vrijeme bio u krivu, možda još ima nade i možda se ne zove
rock, ali…

I onda mu je sinulo. Kako sam mogao biti tako glup da ne vidim? A odgovor
mi se sve vrijeme rascvjetava pred nosom! To je ono zbog čega su baš meni
poklonili uho!

Iznenada, Makov život i sve što se u njemu dogodilo učinio se tako

nepovratno malim i beznačajnim; kao da visoko, iz Zemljine orbite, baca
pogled na sve pustolovine koje su do sada prošli vjetrovi, oceani, planinski
vijenci i bilo tko i bilo što. Tu, iza uha, ispod kože, skrivao se ključ – ključ koji
će sve postaviti u ravnotežu, onako kako su drevni Asteci i drevni hipiji mogli
samo sanjati. On, Mak s trećeg kata, imao je taj ključ; ljudi, ključ je imao,
možete li to zamisliti?!
OH I GET BY WITH A LITTLE HELP FROM MY FRIENDS

Trebalo mu je nekoliko minuta da se pribere. Tako je, pribrati se: to je najprije

valjalo učiniti. Spoznaja je vrag i ne smije joj dopustiti da ga ubije prije nego
je iskoristi. Dakle, što mu je sve potrebno?

Kao prvo, note. Mak nije znao čitao note, ali sada, muzika mu se naprosto
počela slagati u glavi – kao Morrisonu, koji nije čak ni gitaru svirao, a
svejedno je napisao neke od najvećih pjesama. Nekako, morao je to zapisati,
jer ako se što prepušta slučaju, to sigurno nije smisao svemira. Našao je
sistem – kombinaciju onih starih kartica s rupama i raznobojnih oznaka u
obliku geometrijskih likova. Jednoga dana, kad Zemlja bude prekrivena
prašinom, neki će se svemirski arheolozi dobro zabaviti uz Makove žvrljotine.

Zatim, instrumentarij. Mak je zamislio da sve bude prilično epskih proporcija:

kada radiš monumentalno djelo, trebaju ti monumentalni zvukovi. Zujanje
frižidera i kapanje vode iz slivnika prerastao je, pa, ima barem dva mjeseca.
Dakle, misli veliko. Sjetio se da je Jozin mali nedavno pričao nešto o parnom
valjku koji želi prodati; ne bi trebao biti problem posuditi ga. Onda, stari crno-
bijeli televizor koji lovi samo jedan kanal, i to onaj na kojemu se ne događa
ništa osim što se crta skuplja u točku, i čuje se onaj iritantni piskutavi zvuk.
Iritantno, to je riječ. Ono što je danas iritantno, povijest je pokazala, sutra je
nova, revolucionarna pošast. Najbitnije je da svijet okrene glavu, ili kako reče
Bowie, samo neka pišu, pa makar i pozitivno.

Onda, vjetar koji puše kroz plastičnu bocu – naučio je iz pustolovina s travom
– to zna biti stvarno fantastično ako se pogodi pravi kut. Vjetar koji puše kroz
stotinu plastičnih boca mora biti i mnogo više od fantastičnoga. Pa nekoliko
žlica, pa dva ružičasta balona, pa akumulator plus svjećice za malo
elektroničkog dodira i još cijela hrpa pizdarijica kojima će namjenu pronaći
tek naknadno, kad ih isproba.

I konačno, rijeka. Rijeka će davati ambijent, ona će mu biti tihi ortak i

podrška, a duboko u pozadini, gotovo u podsvijesti, šumit će za one koji je
žele čuti. Savršeno.

Dva dana kasnije, Mak je bio spreman. Provjerio je vremensku prognozu i

zaključio: njegov savršeni trenutak mora se dogoditi u petak, točno u tri
poslijepodne.
Tog petka ujutro, na stepenicama je sreo Alena i rekao mu Alene, danas
dobivamo rješenje, ne pitaj me ništa više i samo mi vjeruj. I rekao mu je još
da ne vjeruje ako mu netko kaže da je Mak lud čovjek. Znao je da će jednom
shvatiti, jer uvijek shvati tko shvaća, a oni drugi ionako ništa ne shvaćaju, i to
se može matematički dokazati.

Dečkima iz birtije nije ništa rekao; oni ionako više vole slušati o stvarima,
nego slušati stvari (a bez brige, ova će se pročuti nadaleko). Već su ga čudno
gledali kad je rekao da mu valjak treba za poravnati garažu koju nikada prije
nije spomenuo budući da nema ni auto. A što bi tek bilo kad bi im rekao:
garažu? Ma ne, mislio sam gažu.

Petnaest minuta prije tri, Mak je bio spreman za postavljanje svoje simfonije
na obalu rijeke. Osluhnuo je, i čuo tišinu. I to tišinu upravo onog intenziteta
kakav mu je trebao, nakon što je u glavi isključio pozadinski šapat i hrkanje
poslije ručkova.

Zvono na crkvi naivno je udarilo tri puta, kao i svaki dan u to doba, bez
ikakve ideje da upravo daje prva tri takta remek-djelu glazbene povijesti.
Nakon zvona, krenuo je televizor, pa za njim lagano valjak, pa jedna boca, pa
druga i tako sve do stote; varnice iz akumulatora su sijevnule, sve one ostale
pizdarijice su radile ono što pizdarijice već rade, dok je Mak raspalio po
zračnoj gitari.

Stražari na suprotnoj obali uperili su dalekozore u izvorište te nevjerojatne

buke. Tek kad su vidjeli, nisu mogli vjerovati: Mak nije bio neki plesač, ali nije
bio ni strašno loš, no u trenutku kad su strojevi zabrujali njegovo se
prebiranje po žicama nevidljive gitare pretvorilo u nešto neviđeno – nešto što
toliko izmiče riječima da je to moguće tek lijeno opisati kao čisti poganski
obred, napuštanje tijela i izlet u ono najbolje od nepoznatog. Dirigent i glavni
svirač ovog bizarnog zemaljskog ansambla bio je, bez sumnje, u izravnom
dosluhu s višim sferama.

Namirisavši približavanje vrhunca, parni valjak je zabrujao, ogromni kamen

na papučici stisnuo je gas i odvezao ga duž nasipa, u daljinu. Istovremeno,
dok je valjak nestajao, iz neke druge daljine začuo se krešendo koji je
započeo svoj uzlazni luk i prizemljio se tu, pred Makovim nogama.Gonggg! je
zaglušujuće odjeknuo – da, upravo onaj wall of sound kojeg je tražio – glasniji
nego što ćete ikada čuti. Finale, aplauz, naklon.
***

Za to vrijeme, preko rijeke, neki je ratnik pozvao suborce da vide nešto posve
čudno: radari su podivljali skroz-naskroz, ali da im se približavao avion ili bilo
kakva poznata letjelica već bi imali dojavu. Koji su kurac sad smislili?!

Gore visoko, u svemiru, na dalekoj zvijezdi, čudna su se bića bez boja i oblika
zagonetno nasmiješila. Dolje nad Zemljom, jedan zaneseni roker na
kuhinjskom stolu letio je u nebo, u susret svojoj misiji.
šest

Ležali su tako jednog ljetnog poslijepodneva, u ružičasto-vodenastoj kaši,

jedna šesnaestogodišnja gimnazijalka i jedan četrdesetogodišnji lutalica bez
noge. Malo prije toga, djevojka je osjetila kako joj je ruke, u kojima je visoko
držala lubenicu, zgrabio drugi par ruku. Lubenica je pala pred nju, a djevojka
je izgubila ravnotežu i pala unatrag na tijelo kojem su ruke pripadale. Zatim
je ustala, pogledala sav taj nered i pružila ruku bespomoćnom čovjeku. Onda
se i on pokušao ustati, ali se poskliznuo na lubenicu. Malo je psovao, no iz
drugog su ga pokušaja uspjeli podići.
Pa dobro, mala, šta ti to radiš?, pitao je čovjek. Zar ne misliš da je ionako sve
dovoljno uništeno i bez tvoje pomoći?
Ivona je umalo otvorila usta da mu ispriča sve o kapiji, o kraljevstvu tišine i
lažnoj revoluciji, ali onda se predomislila. Znala je da sav taj nered u svojoj
glavi nikada ne bi uspjela prevesti u riječi.
Zato je samo rekla: oprostite.
U slow motionu se spustila na zemlju, naslonila na štand i zaplakala tako jako
da joj se činilo da se topi i slijeva u kaljužu s lubenicom. Nije to učinila zato
što su joj odrasli uzeli igračku, ni zato što je tražila suosjećanje čovjeka bez
noge – jednostavno, suze su naišle u oči, ona ih je plakala i to je sve.
I ako je išta očekivala, nije očekivala da će se ovaj stranac uopće izdaleka
približiti pokušaju razumijevanja. A kamoli jevanja.
Jednonogi je čučnuo pored nje i pridržavajući se rukom o beton, rekao: Hajde,
ne daj se smetati, zdravo je to. A kad završiš, možeš mi reći zašto. Neću
vikati, obećavam.
Ivona je ustala, nespretno obrisala suze i sjela na štand.
Ne znam, rekla je. Stvarno ne znam.
Naravno, rekao je Jednonogi ustajući. Kad znaš, onda je gotovo. Onda ti je
svejedno hoćeš plakati ili ne, neće te to spasiti.
Znam, rekla je Ivona šmrčući. Znam da ne znam. Inače ne bih plakala.
E vidiš, rekao je Jednonogi i sjeo pokraj Ivone. Ja sam ti se isto tako puno
naplakao u životu. Ali kad sam shvatio da će stvari od sada biti takve kakve
su, ne plačem više. Ne samo da ne plačem, nego se i smijem puno. I znam
živjet sâm sa sobom, a to mi je bogme bila najteža škola.
Mislite… zbog noge?, pitala je Ivona obazrivo.
Ah, ne, nasmijao se Jednonogi i odmahnuo glavom. Bio sam smotaniji s dvije
noge nego s jednom, i dobro je da sam samo nogu izgubio, mogao sam se
ubiti kakav sam. Ali pusti sad nogu, ja sam mislio na priču o plakanju. Imaš ti
mamu i tatu?
Da, odgovorila je Ivona.
I dobro se slažu?
Pa, onako… da.
E, vidiš, tako sam se i ja slagao sa svojom ženom: onako. Ali volio sam je kao
ništa. I još je volim, bogami. A ti, jesi zaljubljena u koga?
Ja?!
Da, zar je to neko čudno pitanje?
Ma, ne, samo… Ne znam.
Ako ne znaš, onda jesi. E, tako sam ti i ja bio zaljubljen u svoju ženu i mislio
sam, kao što svi misle, nigdje na svijetu nema tolike ljubavi. Ona ti je pisala
bajke – ne znam, možda si pročitala neku od njih – ali ja to nikad nisam
uzimao previše ozbiljno. Mislio sam, jednom kad dođeš u neke godine, takve
stvari ti više ne trebaju. Sve dok jednog dana nisam otputovao na jedan
poslovni sastanak. A put je bio dug, i sa sobom sam ponio njene nove priče i
čitao.
SREST ĆEMO SE OPET

Mirta je stajala u kutu dvorane, pod savršenim svjetlom, kad ju je Zvonimir

prvi put ugledao. Bila je svježa večer, prije osam godina, bilo je proljeće, njoj
je bilo osamnaest, a njemu sedamnaest. On je pjevao u gradskom zboru i
kako je bio dan poslije Uskrsa, na toj se probi te večeri pojavilo svega pet ili
šest ljudi. I ona je bila tamo, stajala je stidljivo, ne izustivši ni riječi.

“Ti si nova?” bilo je prvo što je upitao kada je zaključio da nikoga ne čeka, a
onda je pomislio, gluplju stvar nije mogao izustiti. Zvučao je kao gazda
prigradske rupe koja je upravo uposlila konobaricu.

“Da”, nasmiješila se, “mislim da jesam. Danas sam došla provjeriti jesam li
nova, ali mislim da jesam.” Još jednom se nasmiješila.

Nosila je staromodnu haljinu s plavim orhidejama, kestenjastu kosu vezanu u

rep i kao suza čist osmijeh – i sve da se pokaže da je to sve što je imala, bilo
je dovoljno da mu uljepša dan.

“Ostani, molim te. Mislim, ovom zboru bi stvarno dobro došao netko mlađi od
pedeset. Ono, nemaš pojma kako mi je drago što ti nisu ispali zubi kad si se
nasmijala.”

Ponovno se nasmijala, ali ovaj put naglas.

“Eto vidiš, upravo o tome ti govorim.”

I opet se nasmijala. Ili se djevojka jako voli smijati ili se ovo zove dobar
početak.

“Ja sam Zvonko”, pružio joj je ruku.

“Mirta”, uzvratila mu je, i u presudnom trenutku stidljivo spustila pogled
prema podu. “Drago mi je.”

“Uh, i meni, da znaš”, zavrtio je glavom glumeći zabrinutost. Stajali su tamo

mladi i nasmijani, osjećaj je bio savršeno poželjan i nije bilo razloga da
nestane.

POEZIJA

Kada su se upoznali kako treba, pokazalo se da Mirta nije samo onaj stidljivi
osmijeh, no stidljivi je osmijeh bez greške bio Mirta. Mirta je bila jednostavna,
lijepa i čista, i kao takva, prava zagonetka za Zvonka. Jednostavni ljudi,
iskustvo mu je govorilo, isto su što i dosadni, no Mirta je bila nešto posve
drugačije.

Počela je redovito dolaziti na probe zbora, dva puta tjedno. Premda je

stanovala u predgrađu koje mu ni slučajno nije bilo usput, Zvonku nikada nije
bilo teško otpratiti je kući. Da situacija ne bi bila suviše očita, smislio je
prigodnu laž: majstori mu preuređuju kuću, i sada već neko vrijeme stanuje
kod tetke, na tom kraju grada. Kada je shvatio da to ne čini očekujući
poljubac na rastanku, nego naprosto zato što ga je bilo strah pustiti je samu
kući kasno uvečer, shvatio je i da ga je prva zaluđenost prošla prije nego što
je stigao izgovoriti je naglas. Na njeno se mjesto već uselila ljubav.

Pričala mu je kako je završila medicinsku školu i kako želi biti liječnica poput
mame. Pričala mu je kako je kao mala učila svirati violinu, a violina joj je na
ramenu bila preteška, ali roditeljima nikada nije rekla ni riječi, zato što je tako
mogla pjevati na satovima solfeggia. Pričala mu je o svojoj sestri koja će
jednoga dana biti glumica, sestri koju je jako voljela. Pričala je kako sunce u
njihovoj vikendici u brdu uvijek ustaje u šest ujutro, i kada spavaš tamo, čini ti
se kao da ti, stojeći na prstima, zaviruje u sobu.

Pričao joj je kako bi htio biti pisac, kako bi prvo htio napisati nekoliko
bezvrijednih bestselera, i onda, kada oči svijeta budu okrenute prema njemu,
sve ih iznenaditi najljepšom pričom na svijetu, možda baš o njih dvoje. Pričao
joj je o raju, alpskom selu s jezercem i pašnjacima i mliječnim zrakom, koje je
jednom vidio iz vlaka. Pričao joj je o svim mjestima i svim životima koje je
vidio u svojoj glavi: u jednom životu je starim kabrioletom dizao prašinu po
cestama srednje Amerike, u drugom je bio ribar na otoku bez ijedne luke, u
trećem je ispijao koktele na azurnoj mjesečini.

Same okolnosti u kojima su se susreli i vrijeme koje su provodili skupa za njih

su bili dovoljan dokaz da se snovi ne događaju samo likovima iz pjesama.
Sada su znali da ih je moguće živjeti otvorenih očiju, onako kako se žive
svakodnevne stvari, čekanje u redu u banci, poštivanje prometnih pravila ili
skupljanje djece iz vrtića poslije posla. Kako je to Zvonko vidio, postoje
zemljani i postoje sanjari, jednako kao što postoje normalni ljudi i luđaci, i
samo statistika ima hrabrosti tvrditi da tek jedni od njih žive u stvarnosti. Nije
mogao ni zamisliti kako bi svijet izgledao kada hodajući ulicom ne bi nosio
pjesme u glavi, kad ne bi znao da može biti što poželi, bez obzira kako
nedohvatljivo se činilo. Čaroliju nikada ne možeš dotaknuti, išla je jedna
pjesma, ne posegneš li dovoljno blizu, i Zvonko je vjerovao u to.

***

Sjedili su tako na obali rijeke, uzaludno čekajući dan kada će netko od njih
izgovoriti prvu ružnu riječ i odmah beskrajno požaliti, ali on nije dolazio. Bio je
srpanj i poznavali su se tek tri mjeseca, iako se činilo kao da se znaju tri
života.

Sjedili su u hladovini hrasta koji je izvirivao iz dvorišta crkve, poslijepodne je

bilo uspavano i toplo, i da rijekom nije prolazio brod koji je prevozio trupce,
pomislili bi da su ostali sami u gradu i da su svi otputovali nekamo da im ne
pokvare trenutak. A trenutak je bio toliko savršen da su ga odmah prepoznali:
što god im se kasnije dogodilo, znat će da je vrijedilo, zbog ovoga ovdje,
danas.

Zvonka je sve to podsjetilo na sliku koju je vidio u novinama prije nekoliko

godina. Bila je obljetnica smrti pjevača koji je umro u dvadesetsedmoj i na toj
slici je bio njegov grob, u nekom dalekom selu, pod engleskom travom, pod
velikim izvijenim drvetom, prekriven tišinom i tamnom nijansom zelenog.
Slika je bila lijepa, ali slika po kojoj će ga uvijek pamtiti nije bila ta, nego ona
bosonoga mladića tužnih očiju s gitarom. Ostao je zauvijek mlad, žrtvovao je
život za bajku da bi je učinio istinitom: živio je za svoje pjesme, živio je
poeziju, umro je poeziju, i ništa i nitko to nikada neće moći promijeniti. Svijet
je za njega bio i ostao samo ono što je htio da bude.
Uvijek kad bi razmišljao o tome, Zvonko se pitao kako će izgledati njegova
slika nakon što umre. “Ne bih mogao podnijeti da umrem, a da za sobom ne
ostavim ništa”, rekao joj je.

“A jel bi umro za mene?” pitala ga je Mirta kao da pita nešto najprostije

moguće.

Pogledao je pred sebe. Brod je već nestajao u daljini i sve je ponovno bilo
tiho. Pokušao je prizvati u glavu slike alpskog sela, američke pustinje i
dalekog otoka, no ovaj put nije mu išlo. “Ne bih mogao živjeti bez tebe”,
rekao je.

“Što misliš”, pitala je, “hoće li nam ikada opet biti ovako lijepo kao sada?”

“Možda”, rekao je, “ali ljepše ne.”

“Hoćemo zaboraviti jednog dana da smo ovo bili mi?”

“Gle, ako život jednom bude izgledao ružno, imat ćemo ovo sada, ovu rijeku i
ovu travu ispod nas, i ovo drvo, i crkvu, i…”, zagrlio ju je, “i ovo.”

“Ne vjerujem”, rekla je. “To je lijepo, ali znaš da stvari nikad ne ispadnu tako.”

“Hej, pa šta ti je odjednom?” poljubio ju je. “Znaš šta? Ako ne vjeruješ,

možemo se lijepo dogovoriti, ti i ja. Evo, što god bilo, da se nađemo ovdje, na
ovom istom mjestu, za… sedam godina, može?”

“Zašto baš sedam?”

“Mislim da je sedam godina dovoljno da sve bude drugačije ako već mora biti
drugačije.” I što je još važnije, sedam je bio broj koji bi najčešće zamislio kad
bi mu rekli da zamisli broj od jedan do deset, i Zvonko je vjerovao u njegovu
čaroliju.

“Dobro”, rekla je Mirta gledajući u zemlju, “ako ne želiš biti sa mnom još
sedam godina…”

“Hej, nisam to rekao… Bili skupa ili ne, ne radi se o onome što će biti za
sedam godina, nego o ovome sada.”

“Dobro”, pogledala ga je u oči, “dogovor.”

“Ali moraš mi to obećati. Znaš da ću doći sa Sjevernog pola ako bude trebalo,
i ne želim onda izvisiti.”

“Dobro, obećajem.” Ustala je. Crkveno zvono je udarilo tri puta. “E, pa, idem
ja”, nasmijala se, “vidimo se onda za sedam godina”.

“Nikuda ti ne ideš”, rekao je, zgrabio ju oko struka i srušio na zemlju. Uhvatio
ju je čvrsto za obje ruke i prikovao uz tlo. Smijala se i glasno zapomagala.

***

Rastali su se te jeseni. Ona je otišla za sestrom, na studij medicine u glavni

grad, a on je preko veze dobio posao u pošti. U početku, pokušavali su se
nagovoriti da je ljubav na daljinu moguća i da će se tako samo više željeti, ali
ubrzo su i daljina i želja postale neizdržive. Pisma su putovala u oba smjera,
šaputanja u telefonsku slušalicu bila su svakodnevna, ali to je bilo sve što su
mogli učiniti. Mirta je znala da joj roditelji ne bi bili sretni kad bi se vratila u
grad, a nije bila sigurna ni da sama to želi. Zvonko se navikao na novu
sigurnost koju mu je davao novac, osjećao se vrijedan, osjećao se kao da više
vrijedi i teško je sve to mogao ostaviti. Nekoliko puta priložio je molbu za
premještaj, ali ipak, znao je da je to učinio samo zato što je bio siguran da mu
ga neće odobriti.

Kada je tog Božića došla u grad, nije ga prepoznala. Čekao ju je na kolodvoru,

padao je snijeg i preko glave je imao smiješnu eskimsku kapuljaču.

“Zdravo Maleni”, nasmiješio se i poljubio je.

Poljubila ga je, nasmijala se i stidljivo spustila pogled. Ali ovaj put to nije bila
samo slatka poza. Nije mogla skriti svoju zbunjenost: nije ga vidjela tri
mjeseca i sada joj je sve, i previše, izgledalo poput pjesme. I to ne više
pjesme pjevača koji je umro mlad, nego onoga koji je poživio dovoljno dugo
da nastavi snimati sve te lijepe pjesme kao da se u međuvremenu ništa nije
promijenilo, i na kraju se izvrgnuo u vlastitu karikaturu. No i tako, nije mogla
zamisliti kako bi izgledao čovjek kojeg bi voljela više od Zvonka, i prije nego
što je u glavi donijela ikakvu odluku, već mu se ponovno prepuštala.

Novu godinu su čekali na tulumu kod Zvonkova prijatelja, i dok je došla, već
su se potpuno izgubili u oblaku alkohola i trave. I tada je Zvonko prvi put u
životu upoznao pravu ljubomoru. Mirta je bila bučna i počela je govoriti pijane
gluposti, glasno, da je svi čuju. To joj nije nimalo sličilo. Ako je takvo
ponašanje pokupila od nekoga, taj ju je netko očito impresionirao; ako je to
otprije imala u sebi, netko je to opet morao izvući iz nje. Zvonko nije mogao
podnijeti da negdje postoji netko s kim dijeli nešto što s njime nije dijelila. U
redu, ako želi, mogao je biti i takav, ali ona nikada prije to nije poželjela. Da je
željela, rekla bi mu. Bilo mu je jasno što se tu događa: negdje daleko, Mirta je
odrastala bez njega.

Ostatak blagdana prošao je uredno, ako ne i previše uredno, sve do Tri kralja,
kada su se napokon uspjeli propisno posvađati. Rekao joj je da je više ne
prepoznaje, da je nesigurna u sebe, da pokušava biti nešto što nije, i optužio
njenu sestru za to.

“Šta sad Marina ima s tim? Nemoj petljati moju sestru u to. Žena ima svoj
život i što ti je ona kriva? Kad ti budeš siguran u svoj život onako kako je ona
u svoj i kad budeš imao muda da ga počneš živjeti kao ona, onda se možeš
javiti.”

I na te riječi, Zvonko je krenuo u napad. Izgovorio je svašta, mnoge stvari

koje nije mislio, ali nije ga bilo briga, samo ju je htio vidjeti kako plače. Kada
je dobio što je tražio, osjećao se bijedno, rekao je da će se ubiti koliko je glup,
govorio je kako nije mislio to što je rekao – pa čak i ono što je zaista mislio –
preklinjao je da mu oprosti. Oprostila mu je i pomirili su se.

Dva dana poslije je otišla. Čuli su se često, i premda ga je uvjeravala kako je

sve u redu, osjećao se strašno krivo. Stalno se vraćao priči i svaki put je
iznova pokušavao objasniti što je zapravo mislio. I tako, dok bi se trudio
opravdati, rekao bi joj nešto što nije smio, i ponovno pokrenuo loše osjećaje.

***

Prije nego što je uspio pohvatati što mu se događa, dogodilo se. Dan prije
Uskrsa, kada je Mirta trebala ponovno doći, nazvala ga je telefonom.

“Znaš, spremila sam stvari za sutra i sve, ali predomislila sam se. Neću doći.”

“Otkud sad to? Šta se dogodilo?” pitao je sluteći odgovor.

“Nije se ništa dogodilo, samo… Samo sam mislila da bi bilo bolje da ne

dođem. Nisam sigurna da mi je tamo mjesto.”
“Dobro”, rekao je kratko, i premda je već neko vrijeme znao što se događa,
osjetio je kako mu se čitav svijet skuplja u grlu.

“Nisi sigurna da ti je tamo mjesto, ili nisi sigurna da ti je mjesto kraj mene?”
pitao je.

“Pa, i jedno i drugo”, rekla je tiho.

“Znao sam”, riječi su mu same izlazile iz usta, “znao sam, znao sam…”

“Sigurna sam da si znao”, rekla je još tiše, ali kad je čula kako mu glas
mijenja boju, i njena se posve promijenila.

“Hej, jel ti to plačeš? Nemoj plakati. Molim te, nemoj, bit ću jako tužna ako
budeš plakao…”

“Ti ćeš biti jako tužna? A ja sam presretan – tulum, čovječe… Ubit ću se od
sreće koliko sam sretan”, rekao je.
“Heeej, daj nemoj…”, rekla je tužno. “Znaš da te volim.”

“Volim i ja tebe. Kako možeš tako nešto odlučiti sama? Zar ne misliš da
zaslužujem barem prvo da čuješ šta ja mislim o tome?”

“A znaš šta će biti ako budemo pričali. Znaš sve te parove koji to pokušavaju
riješiti pričom, i onda ponavljaju istu tu priču svaka dva mjeseca… Znaš da
nema smisla.”

“Jebe mi se za jebene parove, ovo smo mi. Mi smo bolji, mi smo najbolji,
sjećaš se?”
“Znam da jesmo, znam, samo sam htjela da ostanemo najbolji do kraja. Ne
bih htjela da se pamtimo po ovome, nego –”

“Znam ja šta ti želiš. Želiš uživati u toj krasnoj ideji ljubavi i voliš je više nego
mene.”

“E baš zato ovo nije u redu”, nastavila je, “ni prema tebi ni prema meni. I ti
više voliš naše šetnje i naše pjesme i filmove i sve naše više nego što voliš
mene, i znam da znaš da je to istina. A ja ne bih nikada htjela pamtiti da sam
te gluposti voljela više od tebe.”

“Ma znam, sve znam, ali… Mirta, to nije pametno, to je glupo. To ne pokazuje
sad neki karakter, mislim, to je predaja na prvoj prepreci, znaš. Bit će sve u
redu, ni ne znaš kako će biti. Moramo pokušati.”
Znao je da neće biti u redu, i ona je znala da neće biti u redu, ali te su riječi
toliko dobro zvučale da su oboje odlučili zaboraviti sve koje su im prethodile.

Sutra ju je dočekao na kolodvoru, i premda nije imao kapuljaču, sve je

neugodno podsjećalo na posljednji svečani doček. Ta tri dana, koliko je ostala
u gradu, uspjeli su se nagovoriti da će sve ali stvarno biti u redu, okriviti
telefon zbog cijele priče, provesti neke od najljepših trenutaka zajedno i pred
sam njezin odlazak skoro se ponovno posvađati.

Prekinuli su dva mjeseca kasnije.

PISMO

Nakon što se razišao s Mirtom, Zvonko je najprije uživao u svojoj patnji: kroz
nju je mogao postati jedini lik iz pjesama kojeg do tada nije dovoljno istražio –
mučenik ljubavi. Na Mirtino upražnjeno mjesto uselila se neka nova ideja,
ideja ljubavnog after houra. Sada je bio uvjeren da je prekid bio jedina
ispravna odluka u kojoj je ikada sudjelovao, i da bi sve drugo bila laž. A život
je prekratak za laži, pa makar i one najljepše.
No s druge strane, prije nego što se snašao, živio je životom svojih roditelja.
Samo zato što su se rodili baš u ovom gradu, iz nekog čudnog razloga mislili
su da im je Bog tako isplanirao sudbinu, i da je sav njihov posao ukopati se na
tom istom mjestu i raditi sve dok ne umru. Dobro, sada je sve postajalo crno –
rat se spremao i novac je nestajao, i mnogi su počeli glasno govoriti kako
neće to na dobro i kako ovo nije zemlja u kojoj valja ostariti – ali čak i iz doba
kada se sve činilo savršenim, Zvonko se nije mogao sjetiti trenutka kada nije
želio biti negdje drugdje. Imao je oči, imao je srce i znao je da je svijet velik, a
život prekratak da ga potroši na jednom mjestu.

No sada je, eto, već nekoliko godina radio u pošti. Svaki dan bi preslagivao
pakete, stavljao ih na vagu, udarao im žigove i slao ih na mjesta na koja sâm
nikada neće otputovati. Nakon dugog oklijevanja, pronašao je novu djevojku s
kojom je dijelio vrijeme, i premda je nije mogao zamisliti pored sebe za
sedam godina, osjećao se dobro. Nije to bila ona čarolija koju je imao na umu,
ali bila je dovoljno blizu da je može dotaknuti.

Mirta je, priznala mu je poslije, u početku stvari podnosila daleko teže: samo
pogled na kazete koje joj je snimio, na poster bebe koja je govorila Here’s
looking at you kid i druge najbitnije male stvari na svijetu, bio je dovoljan da
je posve umrtvi. Zvonko je slučajno bio u pravu kada je ljubomorno pomislio
da tu postoji netko, i taj netko joj se još dok su bili skupa neuspješno
nabacivao – iako je još tada jednom na prepad uspio ukrasti poljubac – ali
nakon što se rastala od Zvonka, nije joj trebalo dugo da odgovori na njegove
pozive. S vremenom se čak uspjela propisno zaljubiti, i sve bi bilo u
savršenom redu da je jedne noći oko pola dva ujutro nije probudila zvonjava
telefona.

***

Mirtina je majka sahranjena na samome ulazu u novi dio gradskog groblja,

ispod mladica breza. Ako groblje ikako možete zamisliti kao romantično
mjesto za polagane šetnje, ovo će biti takvo, jednoga dana kad breze izniknu
i zatvore njegove staze u lijep zeleni perivoj.

Bila je najbolja prijateljica moje majke. Jedno su vrijeme radile zajedno u

bolnici, a kad je oboljela, nisu se rastajale. Kad bi nas vodile sa sobom po
kavama, Mirta i ja smo se igrale skupa i dobro se slagale samo zato što smo
bile vršnjakinje. Nikada neću zaboraviti jedan naš posjet za Božić: imali smo
nekih šest-sedam godina, i Stanko je prvi rekao kako mu je cijela ta priča s
Djedom Mrazom sumnjiva i da on misli da Djed Mraz ne postoji i da nam to
samo mama i tata stavljaju poklone pod bor jer kako bi inače Djed Mraz
stigao obići svu djecu svijeta u jednoj noći? Ja sam mu na to rekla, pa što i da
nam stavljaju, to ne znači da ne postoji, nego baš da nema vremena, pa
poklone šalje poštom mamama i tatama da se dalje pobrinu za njih. A Mirta,
ona je na sve to rekla: Znate kako Djed Mraz izgleda? Pa normalno da znamo,
nas dvoje smo počeli mrmljati gotovo u isti glas, bijela brada, crveno odijelo i
kapa, i ima sobove i sve. E pa onda, eto vidite da postoji, odgovorila je Mirta.

Te sam se epizode poslije sjetila mnogo puta i znala sam da je Mirta osoba
koju bih voljela poznavati jednom kada odraste. Ali to se nije dogodilo: kad
smo porasle dovoljno da nas mame prestanu vući za sobom, razišle smo se i
od tada bi se samo usput pozdravile u prolazu. Da smo zastale koji put kad bi
se srele, možda bi postale i prave prijateljice. Ali to se, nekako, nikada nije
dogodilo.

I Zvonko je bio na sprovodu. Mirtinu je majku susreo samo jednom, njihovog

jedinog Božića, kad je došao po Mirtu prije izlaska u grad. Dotad je njezina
bolest prilično uznapredovala, no ona je s njom živjela već desetak godina i
naučila ju je držati odvojeno od svakodnevnog života – kao da je velika knjiga
kojoj se stalno vraća, ali je, kada to poželi, uvijek može odložiti i posvetiti se
važnijim stvarima. Mirta je za nju bila najvažnija stvar na svijetu i da nije
umrla ovako kako jest, vjerojatno bi umrla pokušavajući joj dati sve što joj
treba i sve što joj ne treba.

Premda su se čuli tek nekoliko puta nakon prekida, kad ga je ugledala, Mirta
je shvatila da ostatak tog tužnog dana želi provesti s njim. Nakon što je
betonska ploča zauvijek zaklopila lijes, prišla je Zvonku koji je stajao na rubu
staze, plavokos, prodornih očiju, upalih obraza; Zvonko kakav je uvijek i bio.

Zagrlio ju je i rekao: “Ovdje sam.”

“Vidim”, odgovorila je, “vidim da si ovdje.”

“Kako si”, pitao je, i kad je shvatio što je rekao počeo se ispričavati. “Bože,
kako si, i ja sam stvarno idiot.”

“Ma ne”, odgovorila mu je, “nema veze. Da znaš da i nisam loše. A valjda
imam cijeli život za tugovanje, pa mi se nigdje ne žuri.”

Poslije su zajedno otišli kod nje doma gdje je gozba za ožalošćene već bila
pripremljena. Ni sat kasnije, sve skupa je više nalikovalo slavlju nego
zajedničkom tugovanju. Gosti su čavrljali prisjećajući se trenutaka koje su
proveli s pokojnicom, i baš oni najsretniji danas su im bili najtužniji. Mnogi od
njih su danas osjetili povezanost kakvu nikada prije nisu prepoznali. Gubitak
zajedničkog prijatelja naveo ih je na pomisao da su više vremena trebali
provesti zajedno. Sutra će se, naravno, vratiti svojim životima, a prekosutra
će već doći do zaključka da je život prekratak da bi ga trošili na ljude koje
nikada neće upoznati.

No, ne i Zvonko i Mirta. Nakon što je pojeo komad sacher torte, Zvonko se
zahvalio i pozdravio s Mirtinim ocem, rekao Mirti da ga samo nazove bude li
joj trebala bilo što, i iskrao se kroz kapiju na kojoj će još samo danas, sve dok
ne ode posljednji gost, stajati zaljepljena osmrtnica.

Mirta ga je nazvala sljedećeg poslijepodneva i rekla da bi se voljela naći s

njim.

Sjedili su u slastičarnici i razgovarali o smrti. Nikada nisu saznali kako je i

kada točno počelo, ali u jednom trenutku shvatili su da, kako su postajali
stariji, o njoj više ne mogu pričati ravnodušno kao nekada.
Gledao ju je i nije mogao vjerovati kako se stvari samo uspiju toliko zapetljati.
Kako je to gledatiovo i rastati se od ovoga. Gledati ovo što je jednom bilo sve
i zauvijek moglo ostati sve, kako sjedi s druge strane stola i nesvjesno se igra
žličicom, prebacujući šlag po šalici. Kad je tako vidite, mogla bi vas zavarati
da je obično malo biće, a ne cijeli daleki svemir. Često je zavidio
jednostavnim ljudima, onima koji mogu pitati Volite se? I u čemu je onda
problem?, ali nikad kao sada, dok je gledao Mirtu u crnini, dok je gledao riječi
koje su u tihim povorkama napuštale njena usta. Htio joj je reći sve što u tom
trenutku misli, jer u tom je trenutku mislio sve, no sve što je uspio izgovoriti
bilo je:
“A da ipak uzmemo sladoled?”

***

“Da”, odgovorila je, stidljivo skrenuvši pogled prema podu.

Pa što ako je tog dana padala kiša. Pa što ako je burma bila malo prevelika.
Pa što ako je svećenik nosio tenisice. Pa što ako su između predjela i glavnog
jela prošla gotovo dva sata i što ako je juha bila previše začinjena. Ništa što
ne može zaliječiti malo čučanja u rovu, zar ne?

Karton u bolnici je postojao i Zvonko se mogao izvući na njega da je htio,

jednako kako je izbjegao vojsku. Ali ovaj put, mislio je, znam da ovo nije moj
rat i znam da ništa tu nema smisla, ali netko se ovdje nabacuje granatama po
mome krovu i ako se ne budem branio, svaki će moj tvrdi stav ionako biti
posve nevažan.

Zato je otišao u mjesnu zajednicu, pokucao na vrata ureda za obranu i rekao:

ne mogu više ovako sjediti, dajte mi kalašnjikov. Dva dana kasnije bio je u
selu udaljenom dvadesetak kilometara od grada i čim je došao, shvatio je da
pušku slobodno može odložiti na stranu. Rata ovdje neće vidjeti.

Kako je radio u pošti, iz nekog su razloga u uredu za obranu zaključili da bi ga

to što je lijepio marke na pakete trebalo učiniti dobrim vezistom. Nije mu
trebalo puno da shvati kako je sve to velika greška i kako će rat prosjediti u
nekoj baraci kartajući se s ljudima s kojima inače nikad u životu ne bi
progovorio ni riječi. Ali bez tog minimuma hrabrosti nije bio ništa osim tužnog
poštanskog službenika s puškom na zidu i mladom ženom kod kuće. Ništa
osim tužne poštenjačine iz pošte.
Mnogi su dolazili i prolazili kroz baraku – napuhani oficiri, zaluđeni ratnici i oni
koji su samo došli okušati sreću – toliko ih je bilo da im ni imena nije stigao
upamtiti. No ionako, tamo, usred ničega, imena nisu bila važna, i katkad mu
se činilo da će zaboraviti i vlastito: od prve riječi izmijenjene s tim potpunim
strancima, i sâm je postao strancem. Neograničena sloboda da ne čini ništa
koju je ovdje uživao bila je nepodnošljiva, ali što je drugo mogao, vratiti se
kući? Osjećao bi se kao najveća budala. Da traži premještaj? Ako mu je
sudbina namijenila ovo, umjesto da nasmrt iskrvari u blatu do vrata, čemu je
onda izazivati?

Baraka se nalazila na početku nepreglednog polja koje se prostiralo poput

saga prema kraju svijeta, i samo vas je loš vid mogao spriječiti da vidite što
se nalazi s onu stranu ravnice. Često je vidio vatre preko rijeke, dim koji
proždire kuće, a katkada i avione kako istresaju teret na položaje. Letjeli su
tako nisko da mu se činilo da bi ih mogao skinuti dvocijevkom, no svaki put
kad bi se približili, vinuli bi se u oblake i nestali. Sve je bilo pred nosom, a
opet nedohvatljivo: ne osjećati se loše zbog toga bio je pravi pothvat.

Zato je, kada su muke u njegovoj glavi narasle do pitanja života i smrti,
istrgnuo komad papira iz bilježnice i počeo pisati pismo mladoj supruzi koja je
čekala doma.

Zdravo Maleni!
To sam ja, Zvonko. Sjećaš me se? Danas je tridesetdeveti dan. Tridesetdeveti
dan vječnosti, čini se. Pišem ti iz ove mršave daščare, dok oko mene zuje
komarci umjesto ventilatora koji je jučer crko. I moram ti reći da više nisam
siguran što je gore: ova mrtva vrućina ili svi ovi poluživi ljudi oko mene koje
ne razumijem pet posto. Da sam ih sreo u bilo koje drugo vrijeme, na bilo
kojem drugom mjestu, zaželio bi im sreću, okrenuo se i otišao. Ali sad sam s
njima i hoću-neću moram ih pokušat pročitat ako želim preživjeti. Sjećaš se
kad sam ti pričao o onoj svojoj ideji, ono kada sjedneš u autobus i zamisliš da
dolazi kraj svijeta i da ćete jedino vi koji ste zaglavili u tom autobusu
preživjeti? Znaš da sam ti rekao kako bi tada uvijek zamišljao tko će mi od
suputnika postati najbolji prijatelj na svijetu, u koga ću se zaljubit, s kim ću
produžiti vrstu i slično? E pa živo me zanima što bi se desilo kad bi ova
baraka bila taj autobus, jer ovdje stvarno ne mogu pronaći srodnu dušu da je
mikroskopom tražim (i ne mislim samo zato što s muškima ne mogu produžiti
vrstu). A nije da se ne trudim, onako ljudski, jer ne možeš sjediti 24 sata s
nekim, kupat se s njima, mirisati njihovu hranu i slušat priče o njihovim
ljubavnicama, a da ne pokažeš neki minimum pristojnosti. Nisam bio u vojsci,
ali mogu si zamisliti da tamo barem svi dijele istu frustraciju: zatvoreni su iza
bodljikave žice i trpe sva moguća poniženja umjesto da budu mladi i slobodni
i žive svoj život u miru. E baš zato računam da se tamo nekako uvijek uspiješ
prepoznat u drugima da su ne znam koliko drugačiji od tebe. Ali ovdje je
svako iz drugog razloga i svako za sobom vuče neku skroz drugu priču. Prvo
je tu jedan klinac, Mrva (on kaže da ima 28 ali ubij me ako ima više od 20) i
taj se ne prestaje hvalit svojim sitnim lopovskim uspjesima: kako je ukrao
kamion pun pilića, kako je opljačkao robnu kuću, kako je poslao na hitnu tipa
koji mu je opsovao majku… A nemaš ga šta vidjet: izgleda strašno žgoljavo i
bezopasno, ali nikad ne možeš znati. Mislim, ni ja sebi ne izgledam kao
poštar (ha ha) pa eto opet vidiš. Onda imaš tog debelog Lovru, Bosanca koji
priča najgluplje viceve na svijetu, one za koje uvijek misliš da su ostali u
osnovnoj školi. On je iz nekog nepoznatog razloga (osim što je debeo) izabran
da bude kuhar, a ionako jedemo samo grah s mladim lukom, a to svatko zna
skuhat. Ma nije Lovro loš nego je možda i previše smiješan, previše lik za moj
ukus. Kad smo kod likova, ima tu i jedan koji se zove Kobra, toliko tajanstven
i opak lik da ispada čista karikatura. Ne skida sunčane s glave, stalno vrti
čačkalicu po ustima (zato ga i zovu Kobra, po Stalloneu) i što je najčudnije
nikad ga nisam vidio da spava. Zato se uvijek nudi da čuva stražu. Pričaju da
je bio u bivšoj armiji kad je do njega došla vijest da su mu ubili sestru negdje
na koridoru. Poubijao je cijelu svoju jedinicu na spavanju i prešao nama. I
zato sad kao nikad ne spava. Ne znam, možda nije istina, ali kad ga vidiš
kako samo grize onu čačkalicu k’o divljak, jasno ti je da tip nije čist. Jednom
sam čak pokušao pričat normalno s njim, iako su me upozorili da je to
nemoguće. Ja sam drobio nešto o selu i mentalitetu i o ovoj divljoj klimi, a on
je samo odgovarao sa “da” ili “ne” ili “jebiga”. Ako mu je to poza – svaka
čast, čovjek ima dara, ali bojim se da nije. Baš sam neki dan razmišljao: rat
nije tragedija, nego tragikomedija. Samo što se nitko ne usudi smijat. A kad
mi svi odemo spavat, mora da se Kobra negdje jako slatko smije. Šta bi dao
samo kad bi to mogao vidjet… A ako bih morao birati, još se najbolje slažem
s pukovnikom Jagićem. On je tip srednjih godina koji je prije rata radio kao
kustos u gradskom muzeju. Čovjek je cijeli život proučavao prošlost pa je
skužio: rat je mjesto gdje novac raste na grani i treba samo otputovati tamo i
pobrat ga. I sad nema šta ne radi ovdje: šverca cigare bez markice, prodaje
seljacima ukradeno oružje, a nije mu problem ni sredit lažni pasoš ako treba.
A to su sposobnosti koje se danas cijene i mislim da je baš na njima i zaradio
čin. Ako rat potraje, ne bi se uopće čudio da ga promaknu u generala i
dodijele mu medalje za zasluge. A on mi je od cijelog društva još i najbliži i
jedini s kim mogu popričat o nekim normalnim stvarima koje nisu ni ratne
strategije ni pičke ni auto-industrija! Samo, mogu ti reć da me to pomalo
brine, jer kako sam skužio, on prije rata i nije bio puno drugačiji od mene.
Hoću se ja pretvoriti u njega ako ostanem ovdje još neko vrijeme? Ili ću
svejedno to kad-tad postati? Ne želim vjerovat da je tako i najradije bih
slušao pjesme u kojima nije tako, ali takvih ovdje nema. Pjesme mi najviše
fale. Nisam pjevao godinama, čini mi se, otkako se zbor raspao. A ovdje svi
pjevaju k’o debilni navijači, s tim da su pjesme još tri puta gore. Domoljubne
pjesme, kužiš, navijačke pjesme u najgorem izdanju. One koje moraš pjevat,
jer ako ne pjevaš otpjevao si svoje. Jedinu kazetu koju sam imao (Beach
Boyse) mi je pojeo kazetofon prvi put kad sam je stavio unutra, ali i da nije
trebala si vidjet kako su samo svi skočili kad su čuli da si puštam “strane” a
ne “domaće”. Koje su to teorije počele izlazit, dobro da se nisam odmah ubio.
Ali lako za njih, to su lijene budale. Trebaš čuti samo čega se ja ovdje sve
naslušam dok sjedim za radiom. Strašne priče. Ljudi su izgubili majke, braću,
sestre, muževe… Zamisli, cijeli život provedu skupa, izgrade kuću, naprave
djecu i onda odjednom ničeg više nema. Imaju neku zajedničku priču i onda
se ta priča raspadne na nekoliko života i nekoliko priča. I oni, kužiš, očekuju
od mene da im pomognem, da prenosim poruke, da ponovo spojim te njihove
priče. Pa šta oni misle, tko sam ja, Bog, otkud mi tolika moć?! A zamisli, neki
dan jedan takav izgubljeni lik došetao nam na vrata, prljav i mokar do kostiju,
kaže da je preplivao rijeku i da traži ženu i djecu i da mora doći do grada, jer
misli da su tamo. Dali smo mu neku majicu i hlače i nahranili ga i on je otišao
na nogama, nije htio čekat nikog da ga poveze. Otkako je otišao, ne mogu si
ga izbit iz glave. Mislim, ljudi kao on, tko su oni? Kuda idu? Jel imaju uopće
cilj? I koji je onda smisao produžetka rase ako onaj autobus nema cilja, nego
se samo vozika uokolo? Jebem ti, koja pitanja. Ne znam, reci mi ti, zar se sve
te stvari stvarno dešavaju oko nas? Ja ovdje čujem puno stvari, ali ništa ne
vidim. Rat je više kao neka narodna legenda koja se prenosi od usta do usta
preko mog radija. A znaš mene, da sam u mislima uvijek na nekom drugom
mjestu. I nisam ovdje i nisam tamo, nego sam negdje s tobom iako ne znam
točno gdje. Koja ironija, a ti sama u gradu i tamo se barem nešto događa, nit
je rat nit je mir, ali je barem nešto, a sve što ja imam su samo ova žuta polja
kud god se okrenem. Jučer sam sjedio za ovim stolom i sve je bilo tako mirno
vani, valjda se nešto spremalo preko, i onda je kroz vrata u jednom trenutku
zasjalo sunce i ja sam skroz odlutao. Sjetio sam se onih trenutaka kad možeš
samo izaći na sunce i ne mislit ni na šta. Još ako imaš more uz sebe… Ili one
moje Alpe s jezerom ili Malenog koji mi tako fali i svaki put kad se sjetim kako
grozno lijepo zna biti s tobom, dođe mi da skočim do tebe i da nema
komadića tebe koji neću voljeti i ljubiti. Oprosti mi molim te na ovom
jadikovanju. Sljedeći put možda ti čak i napišem nešto više o tome kako te
volim i kako mi je s tobom najljepše na svijetu i kako te hoću kraj sebe kud
god krenuo i kako evo baš sad stvarno želim produžiti vrstu s tobom, jebeš
sve, jer sam siguran da bi naša djeca bila najljepša i najbolja na svijetu i sve
na svijetu. A šta ćeš, jedan je Maleni. Kako ti je bez mene? Jesi li sretan što
konačno možeš povješat one grozne Warhole na zid? Ma znam da ti je dobro,
ti si uvijek bio muško u kući. Sve je to u redu, samo mi se nemoj sad zaljubit
u neku zgodnu curu dok me nema i pobjeći od kuće. I jedi puno mrkve i pazi
na liniju. Ne želimo još jednu žrtvu rata, jel tako?
Ljubav ljubav ljubav sve je ljubav, volim te,

Presavio je papir i ugurao ga u omotnicu s vojnim pečatom. Napisao je Mirtino

ime, iza njega svoje prezime, a ispod, njihovu zajedničku adresu. Dobro, to je
to, ljepotice, izgovorio je u glavi, ti putuješ, a ja ostajem, i odložio ga u
košaricu s izlaznom poštom.

Sjeo je natrag za stol. Svi su otišli na kirvaj; u baraci nije bilo nikoga osim
njega i, na plinskoj boci, lonca graha. Uzeo je lonac, stavio ga na stol i počeo
jesti.

Zastao je usred zalogaja; sunce je vani ponovno radilo svoj trik. Izašao je
pred vrata. Bez ikakvih misli, dobrih ili loših, stajao je tamo i zurio u njega kao
da mu pokušava pročitati crte lica. Stajao je tako neko vrijeme, a tamo, u
košarici, neposlano pismo i dalje je čekalo svog pismonošu. Kad se vratio
unutra, uzeo ga je u ruke. Dohvatio je olovku i počeo iscrtavati veliku masnu
mrlju na mjestu gdje je pisalo MIRTA. Tek kada je plava tinta prekrila Mirtino
ime do neprepoznatljivosti, iznad njega je napisao ZVONKO.

Vratio je pismo natrag u košaricu i ispružio se na krevet. I dok je tako ležao,

odlučio je da bi konačno mogao početi pušiti, ali ovaj put za ozbiljno. Ustao je
da potraži cigarete, ali nigdje ih nije mogao naći. Jagić je odnio sve sa sobom
da ih proda na kirvaju.

A ništa, pomislio je i dohvatio knjigu. Legao je na krevet i počeo čitati.

***

“Sinoć su u bolnicu dopremili onu djecu što ih je krmača zatrpala u podrumu.

Bilo je strašno, užasno. Od njih sedam samo je troje preživjelo, ali ni tih troje
nije baš dobro prošlo. Zamisli samo, jedan mali, ne znam, najviše mu je šest
godina, ostao je nepokretan, bez jedne ruke i oka. Nije ni suze pustio. Samo
se stiskao cijelu noć stiskao uz svoju mamu i kad je zaspao, činio se tako
sretan. Grozno sretan. Grozno. Mislim, ne mogu ti to opisat, kad je zaspao i
zaklopio oči, izgledao je kao da će svaki čas –”

“O moj Bože… Miki, oprosti, nazvat ću te kasnije. Upravo je došao netko kome
se nisam nadala. Da, da, zamisli. Čujemo se.”

“Marina?” pitao je Zvonko kad je spustila slušalicu.

Potvrdila je pokretom glave.

“I šta se s njom događa?”

“A imali su neku zračnu, pa se malo rekreativno spustila do skloništa. Ali ništa

se nije desilo.”

Marina. Čudno, Marina je bila jedina osoba koju su poznavali, koja je s

petnaest godina ustala i rekla, ja u svome životu želim biti to i to, i otišla to
postati. Od tada je prošlo deset godina, i danas joj kao dežurnoj mladoj nadi
proriču sjajnu karijeru. Sve je to zapravo pitanje profesionalne orijentacije:
premda je Mirta u ladici čuvala diplomu liječnika opće prakse, rekli su joj
situacija je takva i takva, novca nema, ali ako hoće, može raditi kao
medicinska sestra. Smiješno, jer posla je za liječnike ovih dana bilo više nego
ikada.

“A zagrliti me ni slučajno ne bi htio?” rekla je.

“Pa, sad… možda”, Zvonko se nasmiješio i kažiprstom je pozvao u zagrljaj.

“Kako si ti meni?” pitao je stiskajući je čvrsto uz sebe.

“Pa zapravo, sasvim dobro”, rekla je smješkajući se. “Našla sam si novog
prijatelja dok te nije bilo.”

“A je li? Znao sam!” rekao je i sjetio se: “Ej, je li došlo možda kakvo pismo za
mene?”

“Od koga? Od prijateljice?”

“Nemoj me zafrkavat, ozbiljno te pitam. Rekli su da će mi poslat neku potvrdu
za socijalno kad je nabave, čak sam svojom rukom morao pisat adresu na
koverti da bude tamo, za svaki slučaj da mi se nešto ne dogodi.”

“Ma šta bi se to tebi moglo dogoditi?” uštipnula ga je za obraze i napućila

usne kao da razgovara s djetetom. Poljubila ga je kratko i slatko.

“Hej, stani malo”, blago ju je odgurnuo. “Misliš da možeš to raditi i s

prijateljem i sa mnom?”

“Pa da, zašto ne?” rekla je veselo. “Imam dovoljno ljubavi za obojicu.”

“Pa ako ti je taj tvoj prijatelj tako dobar”, rekao je mudrijaški, “moraš nas
upoznati.”

“Paaa…”, glumila je da se izvlači.

“Vidi je sad, u čemu je problem? Jel neki znojavi automehaničar? Nema veze,
samo daj, ako je tako dobar kao što kažeš.”

“Hmmm… dobro”, rekla je. “Pričekaj ovdje da te upoznam.”

Otišla je u kupaonicu i igra mu je počela izmicati. Koji prijatelj? Neka životinja,

možda? Tko još drži kućne ljubimce u kadi?

Izašla je iz kupaonice skrivajući nešto iza leđa.

“Hajde, zažmiri, inače ništa od prijateljstva.”

Zažmirio je.

“Zvonko, upoznaj Matiju”, rekla je značajno.

Otvorio je oči. U ruci je držala test za trudnoću obojan nevinom

morskoplavom.

“Ili Matiju, ako bude žensko”, dodala je.

Nikada prije nije vidio da joj se usta mogu baš toliko rastegnuti u smiješak.
Nikada prije nije bio baš toliko zbunjen.

“Kako…”, promucao je. “Mislim, kako to sad odjednom? Pa kad smo mogli…?”
“Kad smo mogli? Šta misliš? Kad nismo? Dan prije nego što si otišao. Otišao si
i ostavio mi poklon. Šta, sad ti se poklon ne sviđa?” pogledala ga je prodorno.

“Hej, hej… nije tako”, nježno joj je vratio pogled. “Samo… ma znaš.”

“Znam, znam”, rekla je puna razumijevanja i zagrlila ga. Nije si mogao

pomoći nego da zaplače.

“Šta se ovo događa, Mirta? Šta je sve ovo?”

“Život, valjda”, pomazila ga je po kosi dok su joj njegove suze vlažile obraze.
“Morao se dogoditi kad-tad, znaš to.”

Počela je i sama plakati, i rekla: “Pogledaj nas samo, koje plačipičke.”

“Grozni smo”, rekao je. “Čekaj, jesi sigurna?”

“Da, bila sam kod doktora”, kroz suze joj se probio smiješak. “Rekao je
čestitam, danas mu je trideset deveti dan.”

Zvonkova glava je ležala na Mirtinom ramenu, ali pogled mu je odlazio daleko

dalje. Kroz zidove, preko krovova, do rijeke, preko rijeke i još dalje. Tamo, u
daljini, začula se sirena, i znao je da će se svakog trenutka oglasiti i iznad
njihovih glava. Nježno ju je polegnuo na pod.

“Čuvaj se, Maleni”, rekao joj je, “hoće nas ubiti”, i pružio se pored nje. Zrak
su proparali fijuci granata. Padale su slijepo, poput riba koje glavu zabijaju u
mulj. Kraj nikada nije bio bliži.

EKSTAZA

“Uhvatili su nas nespremne, jebiga. Mrva je prvi strado, zbrisalo ga s lica

zemlje ko da ga nije ni bilo, baš ko običnu mrvu. Jagić je teško ranjen i vode
ga u bolnicu. Kažu da možda više neće moć hodat ako ga ne uspiju brzo
pokrpat. A zamisli, žena mu uopće ne zna da ga je sjebalo. A ja je lično zvao, i
nije da joj nisam pokušao objasnit. Žena jednostavno ne želi čut. Kaže,
ranjen, pa šta, preksutra će ručat kod kuće i to je jedino bitno. Možeš ti to
vjerovat, Zvone, pa jel nije to strašno?”

Stajali su na zgarištu barake. Lovrina ruka bila je u zavojima. Avioni ovaj put
nisu odmah nestali u oblacima i Zvonko ih je promašio samo za jedan dan.
“A ostali, šta je s ostalima?” pitao je.

“Ma, ogrebotine, više-manje, ko ja. Šima je jedino osto bez dva prsta ruke. Svi
su se razbježali, jebiga, šta će ovdje. Zvali smo i reklo nam da će gradit nove
barake malo sjevernije, ali znaš da treba proć neko vrijeme dok ne budu
podignute. A dotad, kud koji mili moji.”

“Pa šta ti onda radiš ovdje?”

“Ma došo sam pokupit lonac.”

“Lonac?!”

“Ma znaš, to mi je još od babe. Ne bi nikad narasto ovolki bez njega. Čekaj
samo da ti pokažem.”

Lovro je iz maskirne torbe izvukao lonac.

“Kontaš, nema tog ceptera koji se može s ovim mjerit. To ti je kad je

napravljen pečen, uvijek je pečen i ništa mu ne možeš. Stalno je na vatri,
ono, pravo vatrostalan.”

“Dobar je to lonac”, rekao je Zvonko ni sam ne znajući govori li to iz

zafrkancije ili iz suosjećanja. “I šta ćeš sad kad si ga pokupio?”

“A rekli su da će mi priznat neki invadilitet, idem sutra po potvrdu, pa za koji

dan malo na odmor gore u banju. Sauna, masaža – sve plaćeno. Čuj, jebe mi
se, ako mi daju, a valjda sam i zaslužio, jel tako? Pa nek se malo za promjenu
znojim o tuđem trošku.”

“Svaka čast”, odgovorio je Zvonko.

“A ti?” upitao je Lovro.

“Ma nije ti izgleda rat za mene, vidiš kako me neće.”

“A za koga je uopće?”

“Ma znam. Idem kući, imam dovoljno posla tamo.”

“Imaš ti onu lijepu curu tamo, znam ja šta ti imaš.”

“Žena, Lovro, to mi je žena.”

“Meni nije. Meni je lijepa cura sa slike. Pozdravi je.”

“Hoću”, rekao je Zvonko, stisnuo mu ruku i krenuo natrag.

“Ej, Zvone!” doviknuo je Lovro dok je odlazio. “Znaš šta plavuša radi na dnu
mora?”

“Ne znam, al ćeš mi ti reći”, odgovorio je Zvonko ne okrećući glavu.

“Puši kitu!”

Zvonko se nasmijao u bradu i nastavio hodati prema hladu u kojem je

parkirao džip. Sunce je zalazilo nad porušenim straćarama, veliko i sjajno.
Upalio je radio, i za divno čudo, na njemu nisu svirali domoljubne, nego
nekakav moderni boyband koji je kao od šale ispaljivao riječi poput“Volim te,
želim te, ti si mi jedina, ti si moja ekstaza, samo tebe trebam”. Zapravo i nije
tako loše, pomislio je, negdje netko sada sigurno pleše na ovo.
Upalio je auto i lupkajući po volanu u ritmu pjesme izašao na cestu koja je
vodila kući.

KABARE

Kad sam bila mala, imala sam više mašte nego što ću si danas ikada
dopustiti. To je sasvim normalno, kažu mi ljudi, ali svejedno, to je i sasvim
tužno. Najtužnije je što nisam sigurna je li tome itko kriv osim mene same.
Nitko mi nije oduzeo maštu bez mog pristanka.

Evo kako to ide: najprije te uče kako postoje patuljci, vile, E.T., kako su djeca
ukras svijeta i kako je sve dobro što se dobro svrši. Onda te uče da postoje
gladni, bolesni, ranjeni i ljudi krive nacionalnosti. Prvo trebaš jednako voljeti
sve na svijetu, što jače i što više ljudi, a onda ti kažu da se moraš odlučiti za
jednoga, biti uz njega do smrti i više nikada nikome ne dati toliko ljubavi. I
onda razmišljaš kako to može postojati jedno pored drugoga i nekako nikada
ne dolaziš do istine, već samo do čiste boli. Toliko je jednostavno da ne
postoji.

Postojala je jedna mala kuća pored pruge kad sam bila mala, koju bih vidjela
iz automobila kada bi se provezli podvožnjakom ispod pruge. To zapravo i nije
bila prava kuća, nego kućica u kojoj je sjedio dežurni željezničar, ali na njoj je
bila iscrtana velika zvijezda, kao u onom romanu o postolarevu šegrtu, i
činjenica da se to mjesto iz bajke nalazi blizu mjesta gdje stanujem bila je
dovoljna da me uvjeri kako i sama živim u nekoj vrsti bajke.

No, ono što je kuću pored pruge učinilo toliko jedinstvenom bilo je nešto
posve drugo: ta moja kuća nije imala vrata. Imala je jedan prozor, ali nijedna
vrata. Koliko sam mogla vidjeti u prolazu, spuštajući se niz podvožnjak dok je
ona stajala visoko uz prugu, nikakva vrata tu nisu postojala. Naravno, kasnije
sam shvatila da nema druge nego da se vrata nalaze na jedinoj strani koju ne
mogu vidjeti. Ali i dalje se iz nekog razloga nikada nisam odvažila sama to
provjeriti.

Priča o Zvonkovoj ljubavi danas mi je jednako lijepa, romantična i strašna kao

što mi je kao klinki bila ona o kući pored pruge, ali nema potrebe da dalje
uspoređujemo te dvije priče. Treba biti pošten i zatvoriti vrata na istom
mjestu gdje su otvorena.

Danas kalendar pokazuje isti datum kao i onoga dana prije sedam godina
kada su Zvonko i Mirta ležali pod drvetom, pored crkve, pored rijeke. Danas
će Zvonko, nakon što se probudi, popiti kavu, popušiti uz nju četiri cigarete i
otvoriti novine – jučerašnje, jer po današnje treba prošetati puno dalje nego
što mu sneno tijelo dopušta. Novine se mogu kupiti samo u kiosku na kraju
grada, i dok dođete do njih, više ionako nisu novosti. Zato je Zvonkova
najdraža novinska rubrika horoskop: jedina koja stari pošteno, bez srama.
Prije nikada nije vjerovao u te dnevne prognoze, no sada ga je zabavljalo to
što je putem novina mogao saznati što bi mu se jučer dogodilo u životu da
dan nije potrošio sjedeći kod kuće. Na nekom drugom, sretnijem mjestu,
njegov je život išao dalje, s njim ili bez njega.

Ali jučerašnji horoskop nikako mu nije mogao reći što će biti danas. I tako, tek
kada je pročitao da sutra u njegovom gradu izvjesni bivši narkoman trči
maraton u znak protesta ratu, pogledao je datum na zaglavlju novina i
shvatio sve što je trebalo shvatiti. Danas je sutra, sutra je danas – na kraju
vam uvijek dođe na isto. Vrijeme stoji tamo gdje ste ga zadnji put ostavili.

***

Zvonkovi su se roditelji razveli kad mu je bilo šesnaest. Sve do trenutka kad

su napokon donijeli odluku, njihov je dom bio poprištem najgorih stereotipnih
scena iz filmova o bračnoj krizi. Posuđe je letjelo na sve strane, psovke su
izlazile iz usta lakše nego “dobar dan”, vrata se nisu zatvarala drugačije nego
treskom. Krivnjom za tu situaciju nabacivali su se kao da je ping pong loptica,
i klinac je, očito, patio u ime obje zaraćene strane. Mama nikada ne bi bila
“moja žena” niti bi tata bio “moj muž”, nego isključivo “tvoja majka” i “tvoj
otac”, kao da su pokušavali reći Zvonku da je i sam nešto tu skrivio.

To je trajalo sve do konačne odluke o razvodu. No, otkad su počeli zajedno

posjećivati odvjetnika, kada su se razriješili pritiska bračne obveze, sve se
okrenulo naglavce. Zavjet Bogu i matičnom uredu više im nije lešinario nad
glavom i bez njega, ostale su im samo dobre stvari. Nakon što su počeli
živjeti odvojeno, često su se posjećivali i zajedno odlazili u šetnje – katkad
čak i u kino, što nisu radili ni kad im je bilo šesnaest. Kada bi imali reći nešto
loše jedno o drugome bilo je to s puno simpatije, poput “onaj tvoj blesavi
stari” ili “babetina”, i Zvonku bi se ponekad učinili toliko sretnima da nije
mogao zamisliti drugih dvoje ljudi koji su, ako je pravde, morali biti zajedno.
No, oboje su dobro znali da ih je upravo ta razdvojenost činila sretnima, i da
bi korak natrag u zajedništvo bio korak bliže ponovnom raspadu.

***

Kao da se ništa nije dogodilo, Zvonko je izašao na balkon i bacio pogled na

ulice pod sobom. Dolje na parkiralištu, susjed s trećeg kata kopao je po
motoru fiće koji je tamo stajao dovoljno dugo da mu se izgubio vlasnik. U
vojarni preko ceste netko je spremao roštilj; miris svježe pečenog mesa
razlijegao se ulicom kao da je jedini službeno priznati miris ljeta. Poneki
prolaznik, jedan usamljeni biciklist na putu prema rijeci i kolona vojnih vozila
na putu prema tko zna gdje. Dan je bio lijep i lijen kao da ga nije bilo briga
postoji li išta drugo na svijetu.

***

“Pogledaj ovo vani! Hajde, pogledaj! To mu hoćeš dati?! Misliš da to itko

zaslužuje?”

“Znaš dobro da to nema veze s time. Možemo otići odavde. Možemo ići bilo
gdje.”

“Nego s čime ima veze?”

Uzdahnula je.

“Ma nisi ti kriv, ja sam kriva, trebala sam znati. Ti i ja ionako nikad nismo bili
ništa nego gluma.”

“Nemoj tako pričati.”

“Ne, to je istina. Pa svi to rade. Prvo se pretvaraju da su netko tko nisu,

smješkaju se, ljubakaju se, i onda kad se zapravo upoznaju, raziđu se. Ali ne
mi, mi se vjenčamo, jer tako to ide u pjesmama, je li? Pjesme i lijepe priče, to
je sve što tebe zanima.”

“Gle, ne znam o čemu pričaš, ali kažem ti… Ako ćemo to napraviti, ovo nam
je zadnja prilika.”

“Ako ćemo… Kao da ti već nisi odlučio.”

“Nisam ja ništa odlučio, samo ti kažem. Doktor Livadić je ovdje još do kraja
tjedna i onda odlazi u Australiju. A poslije, kada i kako i gdje, nemam pojma.”

Šutjela je i gledala u pod.

“A ti, ako stvarno misliš da iz mene progovara samo sebičnost”, nastavio je,
“onda ti zavidim jer si sretnija i bolja osoba od mene.”

Prazno je zatresla glavom.

“Je, u pravu si ti. Jesam. Ja sam sretnija i bolja osoba od tebe. I, molim te, ako
je ikako moguće, nemoj me činiti nesretnom. Znaš da je to najmanje što
mogu tražiti od tebe… idiote jedan idiotski…”

I počela je plakati.

***

Dan je bio lijep i lijen kao da ga nije bilo briga postoji li išta drugo na svijetu.
Točno u podne nije se dogodilo ništa što se već nije dogodilo u deset ili
jedanaest. Kome trebaju vijesti koje nisu vijesti?

Zvonko se spustio se niz stepenice i krenuo put rijeke, preko livade koja se
tako još samo zvala. Tamo gdje trava nije bila spržena i razrovana granatama,
požutjela je od sunca. Ali svejedno, pitao se, koliko će proći prije nego je
cijelu prekriju betonom?

Rijeku nije mogao vidjeti sa svog balkona: zaklanjala ju je koncertna dvorana.

Prije, naravno, nije imao ništa protiv toga, jer i tako se u dvorani osjećao kao
kod kuće, no danas je ona, onako oronula i zarasla u korov, bila podsjetnik na
izgubljene dane. Gotovo sva stakla na ulazu bila su porazbijana, a na jednom
od rijetkih čitavih stajao je od sunca izblijedjeli plakat za posljednju odigranu
predstavu.

Prije godinu dana, ovdje je gostovao mađarski kabare. Zvonko je bio tamo i
dobro se sjećao svega: žene zelene kose koja je neartikulirano podcikivala,
ciganskog orkestra koji je svirao pijane prerade narodnih pjesama, debelog
klauna s ogledalom i jednog smiješnog tipa s dugim brkovima koji je žonglirao
jabukama i neumorno blebetao, i premda nitko nije mogao razumjeti o čemu
priča, svi su umirali od smijeha. Na kraju, kad je dobio buket ruža iz publike,
sjeo je na rub pozornice obješenih nogu i počeo jesti latice, jednu po jednu.
Publika je bila oduševljena.

Zvonko je bacio pogled na predvorje dvorane: bilo je prekriveno bijelim

prahom, mješavinom kreča, betona i prašine. Okrenuo je glavu u suprotnom
smjeru: tamo je mirovala rijeka na kojoj je plutao odsjaj sunca. Odluka nije
bila teška.

Sišao je s platoa na kojem je počivala dvorana, prešao cestu i sjeo na obalu.

Sudeći po štapu za mjerenje vodostaja, iako kiša nije padala tjednima, rijeka
je, tko zna kako, pojela dobar metar obale. Smočio je cipele, dograbio par
kamenčića i počeo raditi žabice. Što uopće ima toliko poetičnoga u rijekama,
pomislio je gledajući krugove u vodi kako nestaju. Sve je to samo voda;
prljava, mutna voda.

***

Obrisala je suze zapešćem, podigla pogled, i uperila ga ravno u njega.

“Reci mi samo jednu stvar. Zanima me, čisto da znam na čemu sam. Jel još
uvijek ne bi mogao živjeti bez mene?”

I onda, tišina. Znao je da na kraju nje nešto mora stajati. Ali dok ne otkrije
što, izmjerit ću tišinu brojeći u sebi: jedan, dva, tri, četiri…
***

Nogu mu je proparala bol. Na dodir nije osjetio ništa osim topline vlastitog
mesa. U panici, počeo se osvrtati, i tek tada ju je primijetio.

Nije plakala, nije se ni pomaknula; ležala je lica okrenutog prema zemlji.

Prišao joj je, uzeo je u naručje i podigao je, raščupane plave kose, obraza
mekih i hladnih, s dva zuba koja su se nevino probijala kroz usne. Ne ovdje,
ne sada, nikako. Župni dvor je bio najbliži zaklon, i dok je trčao prema njemu,
u glavi mu je odzvanjalo zvono crkvenog sata: jedan, dva, tri puta.

Udarao je svom snagom po kapiji, pridržavajući djevojku. Nije prestao sve dok
s druge strane nije izvirila prestravljena časna. “Ne znam što joj se dogodilo”,
rekao je, “ali čini se da nije ranjena. Mislim da je pala i udarila glavom.”

“Bože dragi, a što je s vama?” zaprepastila se časna kad je ugledala crvenu

mrlju iznad Zvonkova koljena.

“Malo me je očešalo, ali pustite sad to. Dajte prvo da nju negdje smjestimo.”

Uvela ih je u malu, vlažnu prostoriju. Zvonko je položio djevojku na klupicu i

rekao: “Pripazite na nju, molim vas.”

“A vi, kuda ćete? Pa ne možete tako…”

“Sestro”, rekao je glasno i smireno, “sve će biti u redu. Samo, ne mogu ostati
sada.”

Na te riječi, sestra ga je primila za ruku i rekla: “Hvala vam.” Ljudi nemaju

običaj prestati se brinuti kad ih lijepo zamolite, i to ga je pomalo iznenadilo.

Istrčao je van brže nego što je ušao. Gurnuo je tešku kapiju pred sobom i
izašao na sunce, na zrak prošaran zavijanjem sirena. Šepajući, obišao je
zidine i pronašao je.

Stajala je tamo, ispod tamnih grana hrasta, u staroj haljini koja je nekada
pripadala njenoj majci. Prišao joj je s leđa, nečujno, kao da ga je strah da se
ne probudi iz dugog sna, i položio ruku na njeno rame.

“Zdravo”, rekao je.

“Zdravo”, promucala je Mirta pomalo prestrašeno, i tek onda je ugledala
poderanu nogavicu natopljenu krvlju. “Isuse, pa šta ti je bilo?”

“Ma ništa strašno. Malo alkohola i sve će biti u redu.”

“Kako nije strašno? Pa krvariš, čovječe, moramo te odvesti…”

“Ej, kažem ti, pusti to. A kuda si ti tako rano nestala danas?” pitao je.

“Bila sam u bolnici”, rekla je tiho.

“Pa, probao sam te zvati, ali telefoni kod vas izgleda nisu radili, i –”

“Napravila sam to”, prekinula ga je.

Duboko je uzdahnuo.

“Hajde”, rekao je primivši je za ruku, “idemo kući”.

sedam

Ta se priča, počeo je Jednonogi čovjek, dogodila prije mnogo, mnogo godina.

U jednom velikom gradu živjela je malena djevojčica. Bila je siroče i bila je
toliko malena da se ni majke ni oca nije sjećala. Živjela je na ulici, od
milostinje dobrih ljudi koji bi joj tu i tamo udijelili koju mrvicu. A na kraju tog
grada bila je strašna šuma u kojoj je uvijek vladao mrkli mrak, i nitko se u nju
nije usudio ući. Rijetki drvosječe koji bi prišli rubu šume vraćali su se s
pričama o zavijanju strašnijem nego da uglas zavija deset čopora vukova, o
drveću koje u svoje grane upliće putnike namjernike, o strašnim pticama
velikim poput koza, koje žive u njihovim krošnjama i hrane se ljudima. Ali
malena djevojčica nije imala nikoga i nije imala što izgubiti – dom je gdje je
srce, rekli su joj, a njezino je srce bilo negdje daleko, daleko – i zato se
jednog dana zaputila kroz šumu da pronađe svoj dom. Kako je išla dalje,
šuma je postajala sve mračnija, i premda se ništa nije pomicalo, činilo joj se
da je sve oko nje živo. Okretala se lijevo, okretala se desno, ali posvuda oko
nje bio je mrkli mrak. Pa je tako stala usred tog mraka i zaplakala.
U to se pred njom pojavi najsjajnije svjetlo što ga je ikada vidjela. Kao
maločas od mraka, sada od svog tog svjetla nije mogla vidjeti ništa pred
sobom. Ali nakon što su joj se oči priviknule, vidjela je otkuda onoliko svjetlo
dolazi. Pred njom je stajala prekrasna djevojka duge bijele kose, u bijelom
haljetku i bijeloj košulji, obavijena velikim bijelim plaštom. Bila je to šumska
vila. I čim ju je vidjela, pitala je: kamo ćeš, dijete?
A djevojčica joj odgovori: idem pronaći dom.
Pa znaš li gdje ti je dom?, pitala je vila.
Djevojčica je zbunjeno šutjela i upitala se, zaista, kako ću pronaći nešto za
što ni sama ne znam kako izgleda ni gdje se nalazi?
Ne brini, rekla je vila koja je mogla čitati misli, ja sam ovdje da ti pomognem.
I na to joj se u ruci stvori klupko zlatne vune koje pruži djevojčici.
Uzmi ovo klupko, rekla je, i baci ga pred sebe. Kuda ti se klupko odmota, a ti
tuda pođi. Samo ga slijedi i doći ćeš do svog doma.
I kad to reče, nestade kako je i došla.
Djevojčica je opet ostala sama i u mraku nije mogla vidjeti ništa osim zlatnog
sjaja klupka što joj ga je poklonila vila. Zamahnula je i bacila ga najdalje što
je mogla. Ali kako je bila malena, to i nije bilo tako daleko, pa je hodajući niz
zlatni konac brzo došla gdje je klupko stalo. Opet ga je bacila i krenula dalje,
ali svako malo dogodila bi se ista stvar: klupko bi se odmotalo, stalo bi na
jednom mjestu i nije htjelo ići dalje.
Nakon nekog vremena, djevojčica se umorila od svog tog zastajkivanja i sjela
na jedan panj da se malo odmori. Kad ono, čim je sjela, klupko se stade
odmotavati i krene dalje bez nje. Gleda djevojčica i ništa joj nije jasno, kako
se klupko samo od sebe može odmotavati – kad ugleda male ručice kako
izviruju iz zemlje, i svaki put kad klupko zastane, guraju ga dalje.
Djevojčica riješi pričekati dok klupko opet ne stane, i kad ugleda opet one
ručice, zgrabi ih i povuče svom snagom.
Kad, vidi vraga, pred njom stoji malen patuljak, s crvenom kapom, šiljatim
ušima i bradom od mahovine.
Tko si ti?, upita ga djevojčica.
A on će ti: ja sam patuljak. Živim pod zemljom. Dolje nas je toliko da ne
poznamo svi jedan drugoga, ali svi znamo tebe i pomažemo ti kotrljati zlatno
klupko.
Ali vila je rekla da moram sama baciti klupko, reče djevojčica, i da ću na kraju
pronaći svoj dom. To nije isto kao kad ga vi bacite.
Mi ga ne bacamo, odgovori patuljak, mi ga samo poguramo u smjeru u kojem
si ga ti bacila. Da se tebe pita, ostala bi sjediti na onome panju. Zato nam
moraš vjerovati.
Zašto bih vam vjerovala kad vas nikad prije nisam vidjela?, upita djevojčica.
Zato što je vjerovati isto što i vidjeti, odgovori joj patuljak i gurne ono klupko
dalje.
Djevojčica nije znala što da misli, ali onda je ipak pomislila, dobro, ovaj mi se
patuljak ne čini zlim, i valjda mu mogu vjerovati. Ionako nemam što izgubiti
osim doma, a njega nikada nisam ni imala.
I tako je nastavila dalje. Zlatan joj je konac osvjetljavao put, i baš prije nego
što bi klupko zastalo, iz zemlje bi izvirile male ruke patuljaka i pogurale ga
dalje. Ali sa svakim novim korakom, vidjela je da šuma postaje svjetlija, i da
je sve hladnije i hladnije. Pod nogama je osjetila mraz. Sve uokolo se počelo
lediti, i ne bi mogla još mnogo hodati da konačno nije stigla na kraj šume. A
kad ono, na kraju šume krâj zlatnog konca, a na kraju zlatnog konca jezero
sve u ledu, i nasred tog jezera, koliba od leda.
Djevojčica se okrene da se zahvali patuljcima, ali kako su živjeli pod zemljom,
ne vidje ih nijednoga; nestali su skupa s koncem koji joj je čas prije stajao
pod nogama. Što ću sad nego dalje, pomisli, i krene ona preko leda, pa ravno
nasred jezera, sve do one kolibe. Čim je stigla tamo, pokuca na malena vrata.
Vratašca joj otvori sjeda, pogrbljena starica u bijeloj haljini, s bijelom
maramom na glavi. Starici se lice ozari, reče ah, konačno si došla, i pozva je
unutra.
Djevojčica uđe u kolibu i zaslijepi je bjelina. Vila ima sreće što živi u šumi,
pomisli, jer u ovoj bjelini njezin sjaj nitko ne bi ni primijetio.
Sjedoše tako njih dvije za leden stol i starica započne svoju priču. Još kao
djevojčica došla je ovdje, prateći zlatno klupko, uz pomoć vile i malih ljudi iz
šume. Nekoć tu ne samo da nije bilo leda, nego je vladalo vječno ljeto:
drveće je bilo toliko zeleno da je po njemu zelena boja dobila naziv, a jezero
toliko bajno da se i samo Sunce kupalo u njemu. Nikada prije nije vidjela
tolike ljepote i poželjela je zauvijek ostati tu, pa reče sebi, da mi je zamrznuti
svu ovu ljepotu da ostane takvom kakvom je sada moje oči vide.
To su čuli Vjetar i Snijeg koji su se ljeti strašno dosađivali i jedva su dočekali
da im netko spomene ime pa da mu dođu praviti društvo. Dođoše oni na
jezero, puhne Vjetar, ospe se Snijeg, i tako se sva ta ljepota zamrzne.
Što sam to učinila, plakala je djevojčica, nisam tražila snijeg i led, nego sunce
i bistru vodu. Na to se opet pojavi vila i reče joj: sada je kasno, više ne možeš
natrag. Konca tako zlatnog i sjajnog sada ti ne mogu ispresti, jer runo zlatne
ptice s planine divova sazrijeva samo triput u stotinu godina. Ali prvog dana
kad se to dogodi, doći će na tvoja vrata djevojčica iz grada, malena kao što si
ti sada, i isplakati rijeku suza tako velikih i toplih da će se jezero odlediti i
preplaviti cijelu šumu, i ta će te rijeka odnijeti natrag u grad.
I tako, godine su prolazile, djevojčica je postala starica, izgradila je kolibu od
leda i živjela u miru sa šumskim životinjama. Ali sve dosad nitko nije pokucao
na njezina vrata.
Djevojčica je poslušala staričinu priču, no kako nije znala lagati, odmah je
priznala: ali, bako, ja sam hrabra, ja ne znam plakati. I ne slaže joj, jer onoga
se u šumi nije ni dosjetila. To i nije bio pravi plač, to se samo dosada s njom
poigrala.
Starica nije mogla vjerovati da djevojčica ne zna plakati, i baš da će reći kako
svi znaju plakati, sjeti se da joj sve godine otkako je ovdje nije ni suza iz oka
potekla.
Jao, vilo moja, što učini, pomisli ona, donese mi sve više nevolje, a spasa ni
za lijeka. Sad ću se ovakva stara još morati brinuti i za čeljade ovo siroto.
I tako je djevojčica ostala živjeti sa staricom u kolibi na zaleđenom jezeru,
prošle su mnoge vječne zime kroz taj kraj, ali malena ni suze da pusti. Njoj je
sve bilo jedno, jer za razliku od starice ljeta nikada nije vidjela, a dom joj je
bio dobar i ovakav kakav je; boljeg nije poznavala. S vremenom je izrasla
djevojčica u lijepu djevojku plavih kosa, toliko lijepu da je i sama kao šumska
vila izgledala. Zavoljela ju starica kao dijete kojeg nikada nije imala, a ona
nju kao oca i mati koje nikada nije vidjela.
Ali godine nisu imale milosti i starica je počela poboljevati. Uvukla joj se zima
u kosti i ne da se istjerati van. Brinula se djevojčica za nju, grijala je svojim
dahom, ali zaludu: ništa staricu nije moglo utopliti osim rijeke suza koju joj
vila jednom davno obećaše. Iz dana u dan staru je ženu zima sve više
uzimala sebi, sve dok se jednog jutra djevojčica nije probudila i našla je
posve zaleđenu. Starica je ležala na krevetu okovana bjelinom, kao da je
uvijek bila dio ljepote koju je onog davnog dana poželjela zamrznuti.
Djevojčica, čim to vidje, pusti suzu kao trešnju veliku, toplu poput
zaboravljenog sunca, pa za njom drugu, pa treću, i tako sve dok se koliba nije
počela topiti. A pod njom počne led popuštati i zajedno sa suzama pretvori se
jezero u nabujalu rijeku koja poteče prema gradu gdje je priča i počela.
Djevojka se popne na najbliže drvo, gleda staricu kako u svom krevetu plovi
put grada, i sve si misli: nije vila slagala staricu kad joj je mene poslala.
A kad je sve suze isplakala, vratila se zima i sve se opet u led skamenilo.
Sagradila djevojka novu kolibu navlas istu onoj staričinoj i nastavila živjeti
sama. Živjela je tamo još dugo, dugo, ali bez starice više ništa nije bilo isto.
Kada bi pjevala, pjevala bi sebi u uho; kada je spravljala najčudnija jela od
leda, nije ih s kim imala podijeliti. I onda joj prvi put pade na pamet: možda
vila nije slagala staricu kad joj je mene poslala, ali možda je slagala mene
kad me naputila ovamo.
Pa bi svako malo probala još jednom da ono čudo sa suzama napravi, ali ne
ide pa ne ide. Nije mogla samu sebe nadmudriti. Kad bi joj i uspjelo na
prevaru izmamiti koju suzu, one nisu bile tople, nego toliko hladne da su se
odmah u led pretvarale. A led je rastao i bivao sve deblji i deblji.
I tako, i dan danas tamo nasred zaleđenog jezera za mračnom šumom sjedi
starica u kolibi od leda. Sjedi i čeka da sazrije runo zlatne ptice s planine
divova, i da je zlatan konac povede natrag u grad iz kojeg je davno otišla,
domu koji je ostavila za sobom.
VALKIRA

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do
brda s kojega je danas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo
u kojem je živjela kao mala. Imala je samo osam godina kada su u selo
ujahali, naoružani do zuba, stranci koje nije zanimala šljivovica njezina oca.
Tražili su nekoga, taj netko je tada već danima bio u bijegu, ali oni to nisu
mogli znati. Sve što ih je zanimalo bilo je kako bi njegova glava izgledala
visoko na kolcu. To što se krčmareva kći nevino smijala, to što je krčmar na
stol odmah iznio svoju najbolju rakiju, nije im previše laskalo. Već su navikli
dobiti sve što žele, no ono bez čega nisu mogli dalje na put bila je ta glava.

“Kako vam mogu pomoći?” pita ih otac.

“Tražimo jednog čovjeka, starino”, odgovaraju mu. “Sigurno ga znaš, i sigurno

je već svaka kuća u selu prošaputala vijest o našem dolasku, čim su na
obzoru ugledali cijevi naših pušaka. Je li tako?”

“Kad bih znao koga tražite, jako bih vam rado pomogao.”

“Onda ćemo ovako: ime mu nećemo izgovoriti, jer ti si previše pametan da ga

ne bi znao. I mi ga znamo, jer smo prošli desetke ovakvih sela i napili se
šljivovice u desecima ovakvih krčmi, i cijelim smo putem mislili samo na
njega. Ali sada, kad nas je put doveo ovdje, sigurni smo da se tu negdje
skriva. Zato nam nećeš reći da je ovdje niti da nije ovdje, nego ćeš podići svoj
kažiprst i okrenuti ga u smjeru grma u kojemu sada čuči. Ako to nije bilo
dovoljno jasno, reći će nam tvoja kći. I to jezikom kakav dosad još nisi čuo – i
nikad ga ne bi htio čuti, vjeruj nam.”

“I dalje ne znam koga tražite”, odgovara otac, “ali znam da nije tu.”

“Imamo goste?” na vratima se pojavljuje majka.

“A, evo i gazdarice”, kaže uz čudan osmijeh vođa došljaka. “Da, imaš goste, a
tvoj se čovjek ponaša kao da to nije događaj. Kako si ga to odgojila?”
“Idi natrag u kuću”, šapuće joj otac.

“Ne, ne, ostani tu s nama. Reci nam, znaš li pjevati? Naravno da znaš, sve vi
zdrave cure odavde znate pjevati da se brda ore, je li tako?”

Majka stoji ukopana u vlastitu tišinu.

“Pjevaj, hajde! Pjevaj nam dok gazda ne propjeva.”

Otac pogleda majku, i u tom trenutku ona počne pjevati pjesmu koju je
naučila davno, kad je bila mala, o djevojci koja sanja mladog žeteoca kojeg
još ne poznaje, i njegovim rukama koje će je jednog dana zaprositi.

“Pa nisi nam se pohvalio kako ti žena lijep glas ima! I, gazda, hoćemo
napraviti posao?” pita vođa.

“Ja ne znam pjevati”, kaže otac. “Sve i da znam, ne znam pjesmu koju želite
čuti.”

“Hoćeš reći, ukusi nam se razilaze? E, u tom slučaju, ništa od aplauza. Ali
znam tko će ga dobiti.”

Dok majka pjeva, sve glasnije i glasnije, vođa stranaca diže se sa stolice.
Uhvati je oko struka i privuče sebi u krilo. Majka ne prestaje pjevati.

“Eto vidiš kako se može ugoditi gostima, treba samo pokazati malo
ljubaznosti”, kaže vođa izvlačeći nož.

Kad ugleda oca s kuburom u ruci na vratima, krčmareva kći počinje trčati; trči
i trči i trči sve dok ne dotrči do kraja, do svog najdražeg drveta na samom
dnu podnožja. Popne se visoko, zavije se u njegove grane i nestane.

Kada sljedećeg jutra otvori oči i siđe s hrasta, ništa više neće biti isto.

PRVO PJEVANJE

U početku nije lako, ali s vremenom se čovjek navikne na mrak. Djeca na sve
strane plaču, majke ih tješe praveći se da znaju prave riječi, očeva nema.
Hrana dolazi jednom svaka tri dana, a kada dođe više uopće nema okusa,
prestaje biti hrana i postaje sredstvo za zavaravanje želuca. Nikad se ne zna
kada će stići dobre vijesti, svaki put se nadaju da će ih škljocanje na vratima
donijeti, ali najčešće, to je netko koga je iznervirao plač djece pa ih je došao
ušutkati. U daljini se čuju pucnjevi, čuje se muzika i pjevanje koje s muzikom
nema veze. Sirene se više ne čuju, jer nikad ni ne prestaju zavijati.

Onda jednoga dana, kad ih je u sobi već dvostruko manje nego na početku,
ulaze isti oni koji su ih tamo smjestili i kažu: idemo, razmjena. I više nitko u
tome ne prepoznaje dobru vijest koju su ovdje došli čekati. Guraju ih van i ne
mogu vjerovati da ih treba gurati, da sami ne žele potrčati pod ceradu i
izgubiti se odavde.

Poslije se voze i kroz rupicu mogu vidjeti mjesta koja su gledali cijeli život, ali
ih ne prepoznaju. Ako ih slučajno i prepoznaju, požele da ih nisu prepoznali.

Onda, nakon nekog vremena, kamion se zaustavlja i ponovno ih guraju van.

Prozivaju ih, slažu u drugi kamion i novi krug počinje.

Sada stoje u redu s kartonima u ruci, i opet se čuju iste priče. Tri jutra zemlje,
mlade junice, muž i sin, sve mi je ostalo tamo. Neki su nestrpljivi, neki se
bore, ali drugi samo čekaju, jer osjećaj im je dobro poznat i znaju da ne ubija.
Ubijaju: strojnice, noževi, granate, mine i ponekad glad, ali čekanje ne ubija.
Na kraju, ionako, sve je isto. Kruh, šećer, mlijeko u prahu, kantica masti,
tetrapak svježeg sira, riba, mladi luk, instant-pakovanje riže i, ako je dobro
rodilo, energetske pločice od žitarica. Koliko se krasnih jela može spraviti od
toga? Nekoliko.

Dan je lijep, kao stvoren za duge šetnje, ali Hinka ionako ne može na druge
nego duge. Tako se to događa: jednoga dana tijelo vam kaže, umorilo sam se,
i ti reci što hoćeš, ali ja ću od sada polako. I Hinki to daje vremena da upozna
ovo čudno mjesto u kojemu sada živi. Napušta školsko igralište s platnenom
vrećom u ruci, a žamor gomile se ne stišava; nisu još svi dobili svoje
sljedovanje. Prelazi preko mostića na prljavom potoku, pa ide ravno niz
puteljak, pored mirnih kuća s travnjacima i živicama, sve dok ne izbije na
veliku ulicu gdje automobili voze u dva smjera. Put je vodi ispod podvožnjaka,
ispod pruge s kolosijecima zaraslim u gustu travu, sve do križanja dvaju
velikih cesta. Tamo zastaje, jer u susret joj, po sredini ceste, trči polugoli
mladić, a za njim biciklist i kombi u kojemu sjedi čovjek s mikrofonom. A eto,
misli si Hinka, svatko nešto voli.

Nakon što je čudna povorka prođe, nastavlja dalje. Skreće desno pored
naselja s crvenim zgradama koje su sve nalik jedna drugoj, i pita se kako ljudi
koji stanuju tamo pogode u koju od njih trebaju ući. Na drugoj strani široke
ceste je livada, na livadi razbijen vrtuljak s konjima. Hoda ona tako dugo,
dugo, sve dok ne dođe do kraja ceste, i tada skreće u ulicu omeđenu
jablanima i brezama koja je vodi sve do rijeke. Dvadesetak minuta kasnije je
tamo, na najnižem katu najviše zgrade koju ju je u životu vidjela.

U stanu su dvije sobe, kuhinja i zahod. Nekada je živjela s cijelom obitelji u

kući od tri sobe, pa svaki put kad otvori vrata stana osjeća da su joj poklonili
previše prostora. Ovdje je, ima već tri mjeseca, otkako ju je sin pokupio iz
sportske dvorane gdje je spavala zajedno s ostalim izbjeglicama i rekao: tu će
ti biti bolje. Stan je pripadao nekakvom odvjetniku koji je pred sam početak
rata ostavio ženu i dijete, i nestao. Nešto kasnije, i oni su otišli u drugu
državu, i očito su otišli u žurbi, jer kad je Hinka prvi put došla u stan, posvuda
je zatekla obiteljske fotografije. Sin ih je odmah počeo skupljati i bacati u crnu
plastičnu vreću, ali Hinka mu je rekla neka ih ostavi, ionako je sama. Sada,
svaki put kad ih pogleda, kad vidi koliko su sretni bili zajedno, razmišlja što se
to u čovjeku dogodi da poželi sebi ili bilo kome drugome oduzeti takvu sreću.
Misli kako je dobro što njezin čovjek nije stigao doživjeti sve ovo, misli kako bi
bilo dobro da nema nikoga o kome bi mislila. Nekada pomisli kako bi bilo
dobro da ni sebe nema.

A onda je u mislima baš nekako svaki put prekine zvuk sirene. Sluh joj je malo
oslabio, pa ne čuje najbolje kad počnu padati granate, ali kad se sirena javi s
vrha zgrade, ne možeš je ne čuti. Odmah za njom ide strka po stepenicama,
ljudi se spuštaju u podrum, u sklonište. Ali kako dani prolaze, to se sve rjeđe i
rjeđe čuje. Ljudi, bit će, misle da to što su se naviknuli na granate znači da su
se granate navikle na njih, pa više ne ubijaju.

Hinka se ne druži s puno ljudi u zgradi; s malo kim se i upoznala. Ali ima
jedna mlada, lijepa cura, trudnica, koja ju podsjeća na nju dok je bila mlada.
Svaki put kad se oglasi sirena, ona joj pozvoni na vrata, pa kaže, bako, idemo
u podrum, ne smijete sjediti tu, opasno je. Lijepo je vidjeti kako se netko tako
mlad, na početku života, brine za nju staru, iako ima dovoljno i svojih
problema. Muž joj je negdje na ratištu, sirota je ostala sama kod kuće s
djetetom u trbuhu, i još je i medicinska sestra, pomaže u bolnici, premda
zbog svojeg stanja ne mora. Ništa se u životu ne mora, ali kad imaš volje za
sve, pa i nepoznatom pomoći, i Bog će biti velike duše.

Ali danas nije došla. Nije joj se valjda neko zlo dogodilo, jer ako se Hinku pita,
ona je zadnja osoba kojoj bi se ikakvo zlo smjelo dogoditi. A za nju samu,
lako: dva metra iznad ili ispod zemlje – na isto ti dođe. Ako će te pogoditi,
naći će te i u grobu, ne možeš se nigdje sakriti.

Ionako će sve brzo biti gotovo. Hinka nikad u životu nije bila bolesna, sa
svojih sedamdeset i osam ima sve zube u ustima, troje je djece porodila kod
kuće, a sad su je natjerali, kad je došla u ovaj grad, da ide na pregled zbog
izbjegličkog kartona. Bila je kod doktora, fin čovjek, mlađih godina, i doktor joj
je dao tablete, bijele koje mora piti u osam ujutro i osam navečer, crvene za
prije spavanja. Ako ih ne bude uzimala, rekao je, srce bi joj samo od sebe
moglo stati. Dok je tableta bilo, uzimala ih je – mjesec dana, možda i više – a
kad su se potrošile, išla je po novi recept, ali su joj rekli da doktor Livadić više
ne prima pacijente, da seli negdje u Australiju. Kod drugog doktora nije htjela
ići, i rekla si je, dobro, to je to. Nikad u životu nisam ovisila ni o čemu osim
svoje dvije ruke i dvije noge, i ne trebaju mi ni bijele ni crvene ni roza ni
zelene da budem Hinka. Svakoga ide njegovo i svatko dobiva što je zaslužio.

Danas, dobila je pismo na koje nikad nije pomislila, ali sada kad je ovdje,
znala je da je sve vrijeme čekala na njega. Premda nema marke ni pečata ni
adrese pošiljatelja, ona dobro zna od koga je.

***

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do
brda s kojega je danas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo
u kojem je poklonila srce dobrom čovjeku. Imala je osamnaest godina kad su
se uzeli, i te su noći svatovi pjevali sve dok posljednji kokot drugog jutra nije
priznao poraz. U ljubavi su uzgojili najbolju šljivu, izrodili troje zdrave djece i
otvorili najveću krčmu što ju je selo ikada imalo. Kad se u njoj pjevalo, pjevalo
se glasno kao tog prvoga dana, kad su grla zaorila u slavu mladenaca. I kad
su brda počela gorjeti, pjevalo se bez prestanka. Pjevalo se tako i noći kad je
selo pohodio prvi automobil što ga je itko od njih vidio, kad su iz željeznih
kola u krčmu kročila trojica mladih, u crne kapute uvijenih ljudi. Premda
nikada nije mislila da će se vratiti, krčmareva je žena znala zašto su ovdje, i
to nije bilo zato što se za ljekovita svojstva njihove šljivovice pročulo na deset
okolnih brda.

“Krčmarice”, progovara najglasniji među njima. “Šljivovica ti je da se zdrav od

tog melema razboli i bolestan ozdravi. Ali jedino što je može učiniti boljom je
pjesma. Naloži muzici da zasvira onu našu, i tvoja će kuća biti još bogatijom
nego što jest.”

“Hvala vam na hvali, dobri ljudi”, odgovara krčmareva žena, “ali bojim se da
muzika ne zna svirati to što od nje tražite.”

“Muzika!” poviče najglasniji, “Sviraj onu našu!” i zavitla u zrak hrpu

novčanica.

Dok muzika svira pjesmu o dalekoj domovini i slavi ponosnog naroda,

najglasniji poziva krčmarevu ženu da priđe bliže stolu. Druga se dvojica
prepuštaju pjesmi, a on joj govori: “Krčmarice, muzika ti je da se zdrav od te
ljepote razboli i bolestan ozdravi. Ali jedino što je može učiniti još ljepšom je
prava riječ iz tvojih usta. Tražimo prijatelja, krčmarice, prijatelja kojeg smo
davno izgubili. Stigli su do nas glasi da je viđen u ovom selu. Možda si ga
vidjela, možda si ga voljela, možda si ga oplakala, ali znamo da ga znaš
jednako kao što znamo da sebe znaš. Reci nam tu riječ, onako kako samo ti
znaš.”

Krčmareva žena otvara usta, ali u taj čas u krčmu ulazi njezin čovjek i viče
muzici da prestane svirati. “U mojoj kući od moje pjesme nema ljepše”, kaže
krčmar i naređuje muzici da opet zasvira, ali drugu pjesmu.

Na to se trojica u crnom ustaju od stola, i najglasniji među njima kaže: “Je li to

naš krčmar?”

“Da, ja sam”, odgovara krčmar. “Tko me traži?”

“Gosti, krčmaru, putnici namjernici”, odvraća stranac. “A otkad se to tako

postupa prema gostima?”

“U mojoj kući”, ponavlja krčmar, “od moje pjesme nema ljepše.”

“U tvojoj kući od tvoje žene nema ljepše”, kaže stranac, hvata krčmarevu
ženu podlakticom za vrat i privija je uza se.

“Ostavi moju ženu”, pomahnitalo viče krčmar, “ili će poteći krv.”

“Što je krv kad ne teče?” viče glasni dok trga košulju krčmareve žene i cijeloj
krčmi u pogled baca njezine gole, bujne grudi.

Krčmar više ne traži riječi, i dok trči prema trojici stranaca ne vidi da jedan od
njih vadi pištolj. Puca mu u koljena, puca mu u prsa i on pada na zemlju. Ali
prije nego što klone, dvojica ga pridižu i nose van u noć, niz obronak, sve do
najvećeg drveta. Najglasniji među njima veže jedan kraj konopca za granu, a
drugi u omču po mjeri krčmareva vrata.

Zvuk motora koji nestaje u daljini. Plač djece koju su probudili pucnjevi.
Kapljice s hrasta koji krvari. Trenutak u kojem krčmareva žena zna da više
ništa nije isto.

DRUGO PJEVANJE

Najčešće, prvi se put kao glavni junak pojavljuje u rečenici Po noći ti je sve
isto kao i po danu, samo što je po noći mrak. Najčešće, već im tada ni
najmanje ne vjerujete. U mraku ništa nije isto kao na svjetlu, i to zna svatko
koga su ijednom zatvorili u mrak. Ništa što bi moglo čučati na drugom kraju
mraka ne može vas uplašiti onako kako sami sebe možete uplašiti. Ništa nije
strašnije nego ostati sâm sa sobom u mraku.
U odvjetnikovu je stanu netaknuto ostalo sve osim žarulja. Svaka žarulja je
nestala kao da je zadnja na svijetu, a slike iz prošlosti su ostale, kao da ih se
može zamijeniti nekim novima, putem, na svakoj bolje opremljenoj benzinskoj
stanici. Hinka se nije potrudila nabaviti nove žarulje: kad bi se počela spuštati
noć, ostala bi sjediti neko vrijeme dok se ne bi posve utopila u tamu. I zato
što je i otvorenih i zatvorenih očiju vidjela jednaki mrak, nikada ne bi znala
spava li ili je još uvijek budna.

Sada je ljeto i noći su kratke. Ali, ako ona ne zna kuda odlaze sati, kako se tek
osjećaju ovi mladi vojnici u garnizonu s druge strane ceste? Naplaćuje li njima
Bog skuplju tarifu za dan i mrak? Jer, ma koje doba noći ili dana bilo, kroz
otvoren prozor ona ih uvijek može čuti kako se smiju, svađaju, plaču. Nema
tog rata koji može ugušiti mladost: u tim godinama – neka su kod kuće, neka
su u ratu – za njih je sve igra. I bolje da je tako, misli Hinka, i sluša kako se
melodije njihovih glasova isprepliću, i kako, kad i ne pjevaju, pjevaju.

Neki od tih glasova zna je podsjetiti na glas najmlađeg sina, i onda se sjeti
kako ju je pozdravio na pragu s puškom na ramenu i rekao da odlazi, jer ako
ne ode, nikada se neće moći vratiti. Vidjela ga je još samo jednom poslije, kad
joj je donio nešto kave i šećera. Otad je prošlo šest mjeseci, ali Hinka ne
tuguje za njim. Što god mu se dogodilo, zna da pripada tamo kamo je otišao.
Oduzeti čovjeku mjesto kojem pripada isto je što i oduzeti mu sreću.
No danas je barem dobila pismo od svoje kćeri i sada zna da je ona na mjestu
gdje je oduvijek željela biti. Na pogrešnoj strani rijeke, u pogrešnoj vojsci, ali s
pravim čovjekom. Mama, dobro sam, piše joj ona u pismu, i jedva čekam da
te vidim. Ovdje je dobro, nismo gladni, djeca su dobro, i kad ih vidiš, nećeš
vjerovati koliko su samo narasli. Mali je nalik na svog tatu, ali mala je pljunuta
ti. Kaže da bi jednog dana voljela biti balerina i da bi htjela plesati za vojnike.
A ja joj kažem da bi joj prvo bilo bolje naučiti čitati i pisati, jer ne može se od
pjesme i plesa živjeti, a onda se ona, vrag mali, sjeti tebe pa kaže da kako ne
može, kako baka cijeli život pjeva i šeta po dvorištu i ništa drugo ne radi.
Nadam se da ti nije teško u gradu, da te braco pazi i da si i tamo našla svoje
dvorište. Jako mi nedostaješ i čim se ovaj pakao malo smiri poslat ćemo
nekog po tebe da dođeš vidjeti nas i svoju unučad.

I onda Hinka malo plače; ne zato što zna da više nikada neće vidjeti unučad,
nego zato što zna da će i bez nje biti sretni. Plače, jer ne znaju što im život
sprema.

Sada opet čita pismo, drži ga u rukama i pokušava namirisati put koji je
prešlo prije nego što je, ovako pohabano, stiglo do nje. Zna da njegov put nije
bio ništa teži niti duži od njezina, ali zna da će jednoga dana ono vrijediti više
od bilo kojeg maglovitog sjećanja na nju ili njezinu kći. Još davno, otkad je
prva među ženama u selu naučila čitati, znala je koliko je teško napisati
pismo: uvijek kad bi imala razloga da ga napiše, radilo bi se o nečemu toliko
velikom i važnom da je na papiru moralo izgledati smiješno. A kad bi ga
napisala i unatoč opasnosti da ispadne smiješna, znala je da je i važnije nego
što je mislila.

Hinka ustaje od stola, sprema pismo u omotnicu i pomišlja kako bi bilo dobro
popiti kavu – pravu, jaku, tursku – kakva već kava treba biti. Eto kako je život
čudan, od svega se uspiješ odviknuti – od kuće, ljubavi, tuge – ali nikada od
šalice kave. Istina, doktor joj je rekao da ne smije, ali ako se već ostavila
bijelih dvaput na dan i crvenih prije spavanja, što to mijenja na stvari? Srce
ionako nije stvar do koje joj je još uvijek previše stalo.

Hinka otvara kredence, jedan po jedan; od njezine zadnje kave prošlo je toliko
vremena da je zaboravila gdje ju je spremila. Nalazi je prosutu posvuda
naokolo: staklenka u kojoj je drži razbijena je u najsitnije dijelove. Iza nje, u
zidu je rupa velika dobra dva prsta i Hinki ne treba mnogo da shvati što se
dogodilo. Prozor je bio otvoren, sluh ju je već davno počeo napuštati, taj
komad željeza mogao je doletjeti tko zna odakle, ali svejedno, nije joj jasno
kako je iz čitanja pisma nije trgnula barem lomljava. Zar je moguće da je i
smrt digla ruke od nje?

Pa se upita koga je onda ovaj put uzela ako nije nju, okrene se oko sebe i
primijeti kako je špajz gleda kroz rupu na vratima. A unutra, na najvišoj polici
izležava se, zaključan, tamnozeleni kofer, a iz njega izviruje vruće željezo.
Hinka ga teško može dohvatiti, otključati ga ne može nikako jer ključa za tu
malu bravu nema, ali može ga pomaknuti dovoljno da padne na pod i prospe
sve svoje tajne ravno pred njezine noge.

Tri crne košulje, dva odijela, sedam pari čarapa, jedna knjiga sa srebrnom
gravurom i jedna nova, prazna putovnica. Koliko se odvjetnika može napraviti
od toga? Samo jedan.

Hinka ponovno sjeda za stol, uzima pismo, prebacuje ga po rukama i dok kroz
prozor gleda mrak kako se spušta na grad, čeka da je počnu opsjedati pitanja.
Ali jedino koje joj uporno pada na pamet je ono na koje posljednji put nije
znala odgovoriti kao djevojčica.

Što je teže – kila željeza ili kila perja?

***

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do
brda s kojega je danas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo
u kojem je ostala sama. Godine je već odavno prestala brojati, pa ne zna
koliko ih je imala onoga dana kad su u selo došli ratnici u automobilima s
velikim gumama, u kamionima i prikolicama s topovima i puškama kakve selo
nikada nije vidjelo.

“Gdje su, baba? Govori, gdje su?” viče najveći među njima dok silazi s
kamiona, glasom koji bi uvijek prepoznala.

“Ovdje”, odgovara krčmareva majka i ne pita dalje, jer nakon svih tih godina
dobro zna koga traže. Došli su po nju.

“Vas dvojica, sa mnom unutra!”

Ratnici ulaze u kuću kroz vrata nad kojima još uvijek stoji natpis koji pamti da
je tu nekoć bila krčma naraštajima čuvena po šljivovici. Govorilo se, tko je
jednom proba, pričat će o njoj do kraja života; tko je dvaput proba, pričat će o
njoj sve do sljedeće čašice; tko je triput proba, nikad više neće pričati.

Ratnici ulaze u kuću i ruše stolove pred sobom, ruše slike sa zidova, ruše
davno ispražnjene boce. Ali uzalud: krčmareva je majka jedina koju nalaze.

“Ovdje nema nikoga, baba, ne laži!” sikće najveći među njima.

“Zar ne vidiš”, odgovara krčmareva majka, “da su svi ovdje? Svi su ovdje!”

“Vidim samo tebe”, kaže ratnik. “I ne znam što ću s tobom.”

“Ja sam ovdje”, kaže krčmareva majka, gleda ga u oči, pa kroz oči, i pogled
joj nestaje dolje niz brdo.

Najveći od njih okreće mitraljez prema krčmarevoj majci i gura joj cijev u
usta. “Idemo”, viče, “mrdaj, babo luda, znam ja što tebi treba.”

Ratnik gura krčmarevu majku sve do prve čistine, baca je na zemlju, stavlja
joj cijev pod haljinu i iz dva poteza uspijeva je poderati. Otkopčava hlače,
skida ih do koljena, legne na krčmarevu majku i ulazi u nju. Psuje, dahće,
okreće očima. Majka šuti i gleda niz brdo. U pozadini čuje pjesmu koju pjevaju
druga dvojica, pjesmu o mesu, pjesmu o mrtvima, i zna da ništa što će se
dogoditi kasnije nije važno.

“Šta da radim s njom?” pita ratnik dok ustaje i zakopčava hlače.

“Nemoj je ubiti”, odgovaraju druga dvojica, “nisi ti jedini ovdje. Vodimo je sa

sobom.”

Ratnici obilaze kuću i prolijevaju benzin, bacaju šibicu i vatra počinje slijediti
njegov trag.

Dok kamion odlazi niz brdo, krčmareva majka iz prikolice gleda kako krčmu
proždire plamen, gleda selo koje mijenja boju, i dolje, u samome podnožju
obronka, vidi buktinju koja je nekada bila najveći hrast u selu. I dok sve što
poznaje nestaje u vatri, svaka kuća, svako drvo, svaki kamen, sve joj izgleda
isto, kao da nikada nije ni bilo drugačije.
TREĆE I POSLJEDNJE PJEVANJE

Ako je rat svijet u raspadu, dočekati kraj rata znači doputovati do kraja
svijeta. Ali tko je onaj tko daje znak kada putovanje počinje?

Odvjetnikove stvari leže razasute po podu. Koga odvjetnik zove kad se treba
braniti od samoga sebe?

Što je teže – kila željeza ili kila perja?

Ove noći prozor je otvoren, ali više se ništa ne čuje. Hinka sklapa oči, i po prvi
put nakon dugo vremena, osjeća kako joj se kapci dodiruju.

Na zastoru nema niti jedne rupice.

Svi mi puno bolje vidimo u mraku.

osam

I to ti je ta priča, završio je Jednonogi čovjek. Ivona je ostala u nevjerici, jer

nikada prije nije čula bajku bez sretnog svršetka. Zapravo, nikada nije čula
bajku bez bilo kakvog svršetka, a ova je očito ostala nedovršenom.
Ovo je najčudnija bajka koju sam čula, a opet nekako zvuči… – tražila je riječi
– zvuči tako poznato, kao da sam je čula tisuću puta. Skoro kao da sam bila u
njoj!
E, to sam i ja pomislio te noći kad sam je pročitao, nasmijao se Jednonogi. I
odmah sam rekao vozaču da okrene auto natrag. Ali on je odgovorio da ne
smije, da ga mora predati na odredištu. A ja sam rekao dobro, ali ja moram
izaći. I tako me ostavio samoga gore u brdima, usred ničega. Sjeo sam uz
cestu i počeo čitati druge priče moje žene. Sve mi je bilo jasno. Koju god bih
priču pročitao, svaka je govorila o istom: sve su bile o meni, i sve su bile o
njoj. I tako sam ti ja sjedio tamo, u toj divljini, i čitao i čitao, i pomalo plakao,
kao ti maloprije, i bilo mi je jasno. Ona sa mnom ne može biti sve što bi
mogla biti, niti ja s njom. I onda sam otišao. Lutao sam i lutao i nisam stao
dok nisam našao ovo mjesto, vidiš tamo, pod onim krovom. Možda ti se sad
čini da nema dovoljno hlada, ili da je zimi hladno – i to je sve istina – ali
kažem ti, meni je i to više nego dosta.
I sad stvarno više ne plačete?, pitala je Ivona..
Ma!, odmahnuo je čovjek. Nema ti tu kraja. Taman kad pomisliš da si
presušio, nešto se desi. Zasvrbi te noga koje nemaš, i češeš zrak. Možeš otići
na kraj svijeta, znaš, ali što ti sve to vrijedi – Jednonogi pokuca nekoliko puta
kažiprstom o čelo kao da isprobava lubenicu – kad je sve ovdje. Znaš, sve ti
je to na kraju ista priča, ali svi smo mi, Bogu hvala, drugačiji. I to što tu i
tamo naletimo jedni na druge ne mora značiti da će nam se išta u glavi
okrenuti, razumiješ. Evo, kao sad, naprimjer. Mogu ti ja ispričati još sto
ovakvih priča, ali ako stvarno želiš razbiti ovaj izlog, ne mogu ja tu ništa.
Nema tog boga koji će te spriječiti.
Ne, ne želim više, rekla je Ivona.
Znam da ne želiš, jer si ga već jednom razbila. Kažem ti – Jednonogi ponovno
kucne o čelo – sve je ovdje. Pokucaš i otvori ti se! Ali ne znaju svi da mogu
pokucati. Evo, vidiš ove lubenice tu: šta misliš, zašto su ovdje? Zašto bi itko
dolazio na pijacu da stoji tu na otvorenom kad mu svaki čas može granata
pasti na glavu? Jedno si ti – ti samo prolaziš ovuda; jedno sam ja – ja ovdje
živim, i to svojim izborom, razumiješ. Ali ovi ljudi koji svake srijede i subote
sjednu u kamion pa se dovuku iz nekog mirnog sela – pa šta to njima treba?
Dođu tu, pa stoje, a nigdje nikoga. I kad se vraćaju kući, čini im se da imaju
još više lubenica nego na dolasku, ali svejedno, opet će biti tu za tri dana.
Budale žele imati svoje mjesto na svijetu, po svaku cijenu, i nema toga što
neće učiniti da ostanu na tom mjestu, razumiješ.
Uh, sjetila se Ivona u posljednji čas. A ja…, promucala je jer joj je bilo pomalo
neugodno to izgovoriti, moram i ja biti na jednom mjestu, i sad već strašno
kasnim.
Ma, razumijem, samo ti hajde, rekao je Jednonogi i pružio joj ruku za pozdrav.
Vidimo se, rekla je Ivona i krenula dalje.
Heh, vjerujem, rekao je Jednonogi smiješeći se, ali Ivona je već trčala prema
kapiji na drugom kraju tržnice.
Naravno, ta je kapija bila širom otvorena. Gdje je tu logika, pitala se Ivona.
Zar ja baš sve moram naučiti težim putem? Ili ništa što nije težim putem nije
učenje?
Krenula je dalje, pravo pored bolnice, i dalje, niz dugu cestu koja je vodila do
dobro joj poznate, mrtve ulice naseljene kutijama u kojima su šibice vodile
obiteljski život. Nije to pravedno, pomislila je, Tanja je sada na moru s
mamom, a ja? Da nismo zaratile, mogla sam i ja biti s njom: sada bih ležala
na plaži, slušala zrikavce i hvatala boju.
Dok je ulazila u svoju ulicu, zastala je. Prva kuća lijevo, visoka prizemnica s
kipom Indijanca u prirodnoj veličini pod prozorom. Sada: hrpa pečene cigle i
namještaja. Sve prepoznatljivo što je ostalo od nje bila je Indijančeva šaka
koja je u grču držala luk s napetom strijelom. Sve što je ostalo od Tanjine
kuće.
Jednom kasnije, kada bude starija, sjetit će se ovog dana i svih misli koje je
nosila gradom, o skrivenom životu njegovih zgrada, o skrivenom životu
njegovih ljudi, i shvatiti: ništa i nitko ne postoji sâm za sebe. I sjetit će se
kako je stajala pred ruševinama Tanjine kuće, i pomislila: kad je kuća samo
hrpa pečene cigle i namještaja, je li to samo zato što nije imala sretan dan, ili
je to zato što ništa drugo nikad nije ni bila?
Tanja. Tanja. Tajna.
Zašto smo se ono uopće posvađale?
Podigla je Indijančevu ruku s lukom i strijelom i naciljala u smjeru svoje kuće.
ZADNJA RUNDA

Trojica u mraku

“E nećeš vjerovat koga sam danas vidio.”

“Koga?”

“Slušaj ovo. Stojim ja u mesnici, žena me poslala po neke koljenice za ručak,

kad osjetim da me neko gura laktom iza leđa. Ja se okrenem i kažem čovjeku,
nemoj se gurat, doćeš na red, kad ono imam šta vidit. Znaš ko stoji za
mnom?”

“Ko?!”

“Livada.”

“Ma nemoj mi reć!”

“Je, je, to sam i ja pomislio. Nisam ga vidio sto godina, ono, više ga se
vjerovatno u životu ne bi nikad sjetio, zaboravio bi da postoji da ga nisam
danas vidio.”

“Čekaj malo, pa zar on ne bi trebao biti negdje u Australiji?”

“E, to sam se i ja pitao, reko znam da je, ima barem pet godina, pokupio
stvari. Al priča po priča, ispalo da ga je žena kad je došo tamo ostavila, utekla
s nekim Indijancem, i djeca s njom, i osto Livada jadan sam usred pustinje
uzgajat klokane.”
“Ma čekaj, njegova žena je bila… nemoj mi reć, sad ću se sjetit… Olgica, jel?
Olgica Majstorovićka, dole sa pruge.”

“Je, je, Olgica Bombica.”

“Ma, da, tako je, Olgica Bombica. Uh, dobra je bila Olgica, pusti ti sve.”

“Je, al uvijek je bila kurva. Vidiš kako je i sad zajebala čovjeka.”

“Ma znaš šta ću ti ja reć, ne bi ona njega mogla zajebat da nije on takav
kakav je. Šonjo bio, šonjo osto. Vidiš kako mu je brat uspio, doktor, ima dobru
plaću i sve. Ne treba njemu nikakva Australija.”

“Šta, ti ne znaš?”

“Šta ne znam?”

“Ajoj, pa ti uopće ne znaš… Pa gdje ti živiš?”

“Pa šta je bilo, oćeš mi više reć?”

“Pa, brat od Livade, doktor, seli u Australiju, evo samo što nije.”

“Ma nemoj, zar i on?”

“I on.”

“Pa zašto sad to? Jel zbog rata il…”

“Ma izgleda da je upetljan u ono sranje u bolnici. Znaš ono, s onim doktorom
Lužajićem.”

“Nemoj srat! S onim što je pipao curice?”

“E, s njim, baš s njim.”

“U jebote… Pa šta, nije i on valjda?”

“A ko će ga znat. Ja kako sam čuo, valjda je znao sve vrijeme šta ovaj radi, al
ga nije htio prijavit jer su njih dvojica imali neke mutne poslove, neki šverc il
nešto. I jebiga, sad ti je to u najboljem slučaju utaja zločina.”

“A u kurac!”
“Je, baš u kurac. Uvijek ta braća upadnu u neke mračne priče, jebemti. Sjećaš
se ono kad ga je stari od Ade Balije poslije škole uvatio i našamaro? Livadu,
mislim.”

“Je, je, stvarno. A šta je ono bilo, zbog čega?”

“Pa, znaš ono sa starim romanima. Zagor, Blek i to.”

“A, romani… Da, da, nešto, kao kroz maglu. Jel to bilo ono kad ih je Livada išo
prodavat na pijacu?”

“E da, to. Uglavnom, imao je prvi broj nekog romana, ne znam, Osvetnici il
tako nešto, a to je kao pravo blago među klincima koji su to skupljali, i koštao
je više nego deset novih. I onda došo Adonis na ganc novoj trkaćici kad to
niko nije imo u gradu – fala bogu, jer čemu služe pare, jebiga, neg da se
kurčiš. E, i onda je vidio taj roman i reko, moram to imat, al mu Livada nije
htjeo prodat. Il barem nije htjeo za te pare, jer je znao da je ovaj pun para, pa
je digo cijenu čim ga je vidio. Pa su se natezali tamo-vamo, i uglavnom, na
kraju se dogovorili da će mu dat po normalnoj – mislim, normalnoj, toj deset
puta većoj cijeni – plus da mu da jedan dan bicikl, iako mislim da je Adu ipak
bilo malo strah i od starog, jer znaš kakav je njegov stari bio kad popizdi, to
mrtvi ostaju za njim. I sad, uzeo on tu trkaćicu i misli di bi to mogao dobro
izvozat, i sjeti se, mogo bi on ić kod babe na selo, dole u Kloštarevo. I jebiga,
krenuo preko groblja, pa gore na Kaljužu i sve, i stao da će pišat, ostavio
bicikl uz put, i dok se okrenuo, bicikla nigdje.”
“U jebote, zajebano!”

“Nemoj mislit da nije. I nije uopće znao šta će sa sobom, bicikl ne može nać,
mislim, mogo ga ukrast bilo ko, oće javit policiji, oće ikome reć, ne zna šta će.
I onda skuži da je jedini način da nabavi isti bicikl nekako, da ga sam ukrade,
al je to malo nemoguće budući da je ovo Adonisu stari donjeo iz Njemačke, i
ne bi, jebiga, ni bio takva faca da to svako može i ovdje kupit.”

“Dobro, i šta je napravio onda?”

“A trebao je skupit novac, pa je ošo na pijacu kod starog Bulaje, znaš onog
ćosavog što je stalno išo okolo i pjevo Nisam blesav, nisam blesav, a šta i da
jesam.”
“Isss… Ko ga ne zna…”
“E, Bulaja. I istreso njemu Ado Balija cijelu hrpu romana, sve što je skupljo
cijeli život pred noge. I reko mu, Bule, ako oćeš, prva i zadnja ponuda, dam ti
sve za sto iljada. A vrijedilo je barem stopedeset. I normalno, Bule pristo, dao
mu pare, al to opet nije bilo dovoljno. Onda je ukro staroj nešto iz novčanika,
jer ionako je već znao pomalo krast za sličice i prije kad mu nije dala, al nije
smio puno da ne primijeti. I jebiga, stvarno nije znao šta će dalje, al je znao
da će ga stari Ibro Adin ubit, ono, bez greške, ako ne smisli do sutra ujutro
nešto. E, i onda je napravio najgluplju stvar koju je mogo.”

“Šta?”

“Otišo je kod malog Siće da se posavjetuje.”

“U jebemti, Sićo! I na njega sam skroz zaboravio. Sićo Mrva. Di je on sad?”

“A negdje u stodvanestoj, čuo sam baš neki dan da ga je neko sreo dole na
koridoru. Bio je malo u bajbokani zbog onog sranja kod tvrđave, pa se izvuko
kad je rat počeo. Jebiga, njemu ti je ovo milina, može se nakrast di god
stigne.”

“I šta, šta je bilo kad je došo kod njega?”

“A ovaj mu reko, kao, baš dobro što si došo, imam ja plan već dugo za doć do
puno para, da su unutra on i onaj polubrat njegov, Pajo iz Doma, i da im
taman treba još jedan, pa ako hoće… ono, jer u pitanju su stvarno velike
pare. A Livada, fala bogu, nije imo druge, pa je pristo. E sad ti je priča možda
već poznata. Prvo ga je Sićo jedan dan sakrio kod svoje babe, gore kod
Kaljuže, da ga ne nađe stari Adin, a onda je drugi dan došo po njega, pa su
otišli u robnu kuću.”

“Jebote, pa to je ta priča! Nisam pojma imo!”

“E, da, to je ta legenda. Došli klinci malo razgledat šta ima, pa se sakrili
među tepisima i niko ih nije skužio, i kad je navečer zatvorilo trgovinu,
počistili sve blagajne, zvali taksi, moš mislit tri klinca nemaš ih šta vidjet,
golobrada, zvala taksi, i odvezli se na vašer. E, i jebiga, onda je neko skužio
da djeca previše troše na flipere, pa je zvao muriju, i eto. Kužiš, Livada uopće
nije znao da je to plan, al bio se usro i u taj čas je pobjego s ovom dvojicom.
E, i onda kad se vratio u školu nakon pet dana, nakon što su ga razbili na
miliciji, prvo što mu se desilo, dočeko ga je stari Adin i našamaro ga.”
“Pa jebemti, nisam ja znao da je on bio u toj priči. Pa vidiš, nije on u stvari
brat bratu ni bio takav šonjo, sad kad malo razmislim. Mislim, imo je čak i
muda, samo jebiga, nije imo sreće.”

“E, a znaš šta je najbolja fora u cijeloj priči? Znaš ko mu je ukro Adin bicikl?”

“Ko?”

“Sićo, jebemti.”

“A u pičku, pa to je stvarno zajeb!”

“E, i prodo ga u dijelovima. Pa de sad ti skuži te priče. Jebote, ne moš vjerovat

šta se tu dešava. Kad skužiš da su do danas svi ti ljudi ostali isti: jebiga,
Adonis je, ono, lopov, al prema van ispada pristojno dijete kojem je stari
sredio karijeru. Livada nije lopov, al uvijek završi u nekim govnima ko da je. A
Sićo – jebiga, Sićo ko Sićo. Radi na sitno al mu ide.”

“Je, je, u pravu si. Stvarno, kad pogledam šta danas Ado Balija ima u životu, a
šta ja… Jebemti, tip je cijeli život pljačkao ljude, a eno ga danas ima banku,
jebote, banku ima svoju, sve po zakonu. A šta ja imam? Ja imam goli kurac,
eto šta imam, jebote jel ti kužiš da ja danas pišem knjigu o tome kako nemam
banku? Mislim, zato što nemam banku. Ono, siromašan sam, al sam sretan. E
jesam kurac!”

“Pa dobro, sad ga i ti sereš, ko da je ikad bilo drugačije. Mislim, i u školi i

uvijek, čovjeku je bilo bolje nego tebi i meni, i jebiga, znaš da to tako ide. Kad
su došli ovdje bili su sirotinja teška, i šta su drugo mogli, šta su drugo znali
neg tuć se. Stari mu se nakro dovoljno para da mu i praunuci mogu vozit
svaki po tri bemvejca.”

“Ma dobro, znam, al nekako sam uvijek prije, znaš ono, mislio sam da će na
kraju dobit što zaslužuje. Znaš ono, pa jebemu, čak i u tim glupim starim
romanima takvi ko on uvijek plate. Ono, što te duže jebu u mozak, na kraju
gore najebu.”

“Ono, alo, Nikola! Romani, izmišljeno, dobro jutro… O čemu mi ovdje

pričamo?”

“Ma čekaj. Sve što hoću reć je da nije pošteno da se ovaj debil na kraju
izvuče sve po propisima, lova je oprana, sako je Armani, i sad je on uzoran
građanin koji je u životu uspio jer je bio sposoban, za razliku od mene koji
nisam.”

“E, pa! Bio je sposoban, to ti je to, a šta drugo?”

“Da, bio je sposoban dignut kasu od starog.”

“Dobro, stari mu je bio sposoban, ista stvar. Šta tvoj stari onda nije bio
sposoban?”

“Zato što nije bio lopov i ubojica, nego tokar.”

“E jebi me ako ja razumijem koji sad ti kurac oćeš.”

“Koji kurac ja oću?! Oš da ti kažem šta oću? Oću malo pravde, oću malo da
vidi kako je to kad plaćaš kad radiš sranja, ko sav ostali svijet, eto šta oću!
Zar će on stvarno do kraja života bit mimo zakona? Kužiš, on je rođen u tom
svom raju, on uopće pojma nema da postoje stvari koje se ne smiju radit,
razumiješ? Ono, da bar jednom najebe, da mu se gaće malo protresu, to bi
volio vidit.”

“Ej, Nikola, daj tiše malo, najebaćeš ti odma ako te čuju. I dajte pijte to više
vas dvojica, moram zatvorit, sad će policijski.”

“De Čoki, nemoj me sad i ti jebat, koja mrtva policija. Ko ti šta može?
Zaključaj lijepo i pusti nas da sjednemo još malo ko ljudi, ionako se na ulicu
uopće ne vidi svjetlo.”

“Čekaj, nije mi jasno opće koji ti kurac imaš protiv Memića uopće? Jesu ti šta
ikad nažao učinili? I šta si baš za Adonisa zapeo, pa glup je ko kurac, jebote.
Taj ne bi znao ubit da mu kalašnjikov u šupak zabiješ, jebote, prdnuo bi i
upuco bi sebe samog. Onaj njegov brat Murifat, Murija, e to je bitanga, njega
se treba čuvat.”

“Čekaj, gdje je on uopće sada?”

“Gore u Njemačkoj utjeruje dugove što su za starim ostali valjda.”

“Eto vidiš, vidiš kako mu je stari ošo. Upucalo ga na spavanju, niko ništa ne
zna, niko ništa nije vidio, kužiš. Ni policija ni ukućani ni cijela banda. Ne bi se
uopće čudio da je Murifat iza svega toga.”
“Ma ja mislim da ni ti ni ja pojma nemamo iza čega je sve u ovom gradu
Murifat.”

“Pa jesi vidio ono prošle godine, jebote, kad je ganjo malog Filipa usred bijela
dana golog preko cijelog grada, živog ga odero kod garnizona?”

“Jok, ti si vidio.”

“I šta je sad bilo s tim? Ništa, ono, rat je, koga boli kurac za to. Pa jel vidiš ti,
moj Šerife, šta se tu događa?”

“Dobro, jel ti mene sad opet zajebavaš il šta? Šta si se jučer rodio pa ne
možeš skužit kako svijet funkcionira il šta?”

“Ma ne, on piše knjige, on ti je umjetnik, mi to ne kužimo.”

“Ma pušite mi kurac obojica…”

“Nego je li, kad ćemo mi tu tvoju knjigu vidjet? Sve nešto tu pišeš, ovo-ono, a
nikad gotovo.”

“E sad ga i ti… Pa nije ti to ko da ja dođem tebi i kažem, Čoki, daj pivkana, ja

ću sad malo pit. Ne ide to tako. To se piše kad ti dođe, ne možeš ti to birat.
Meni ti je bitnije za pisanje da ja čujem ovako male priče iz života, kao ovo o
Memićima, pa se malo zamislim, jel, znaš, pa te to jebe, i onda možeš pisat –
ne moraš o tome, al možeš o drugim stvarima koje te jebu.”

“Znaš šta mene najviše jebe? To što me sutra na ulici može spičit ko da me
nikad nije bilo. I šta ću se onda nervirat što neki tamo mujo ima banku, koga
boli kurac?”

“Je, danas je bilo stvarno zajebano. Jeste vidili vi to? Cijelog ljeta nije bio
ovako lijep dan, baš je bilo sunce i vruće, i moraju oni sjebat sve. A sve do tri
nije nijedna pala.”

“A gdje su uopće pale?”

“Jedna je pala gore na Vilino Polje, kod trafostanice, još uvijek nemaju struje.
Jedna je tamo kod starog suda, i ovdje dole po korzu su stalno šarali. I mislim
da su opet bolnicu spizdili.”

“E jebo im bog mater smrdljivu da im jebo!”

“Al dobro, ajde, barem krmača nije bilo.”

“Ma nije, istina, al roknula je jedna gore u neboder do Makovog, otišlo sve u
kurac. Jebote, dobro da su iselili ove ljude na vrijeme, sve je izgorilo, cijela
etaža.”

“A jebote, stvarno, di je Mak nesto? Nema ga zadnjih dana.”

“Ma nesto je on davno, šta ti je. Sjebalo je njega davno u mozak.”

“Je, uopće mi nije jasno koji će kurac ljudima ta droga, te gljive, jebote, pa
sâm se u gljivu pretvorio. To više nije čovjek, to je gljiva, jebem ti Iruda!”

“A jeste vidili ovaj kurac s bagerom?”

“Kojim bagerom?”

“Bože, bagerom – ovim, kurcem, valjkom. Šta će mu to?”

“Ja ga ništa nisam skužio. I ne znam koji je Jozi uopće bio vrag da mu ga
posudi.”

“A šta, ko da može napravit od njega veći krš neg što je.”

“Je, ne može ni od sebe napravit veći krš, jebemti, neg što je, ha ha!”

“Ma pusti Maka, a jes ti vidio ovu budalu danas što je prešo sve?”

“Šta, ovog što je trčo?”

“E, mali Miro. Vidiš da se može izvuć iz te droge, iz pakla tog cijelog.”

“Ma kurac se on izvuko. Jel ti misliš da bi normalan čovjek trčo okolo dok
granate padaju?”

“Pa šta, barem je nešto dobro napravio za zdravlje. A šta ti i ja, samo sjedimo
tu cijeli dan dan kod Čokija.”

“E bogami cijeli dan sjedite i ja sad stvarno moram zatvorit. Recite, šta ćete
popit, dok nisam zaključo kasu, kuća plaća.”

“Kućo stara, svaka ti dala. Daj meni jednu šljivu, uduplo.”

“A odma duplo čim se ne plaća, nisi ti ni lud. Daj onda i meni isto.”
“Ajde, momci, nazdravlje, da im jebemo mater svima!”

“Ajmo, zastol…”

“…nastol…”

“…podstol!”

“Uh, dobra je, jebemti, jel to tvoja?”

“Prava domaća, nego.”

“Kolko je gradirana?”

“Dvadeset i šest, al dogodine ću cijeli šljivik zasadit s ovom novom sortom, to

morate probat. Od šogora iz Čubara sam nabavio, njemu to ide svake godine.
Znaš šta, baca ko prava.”

“E Čoki, a šta bi s onom pecarom od tvojih preko?”

“A šta misliš šta je bilo? Ajde ti sad skoči preko pa pogledaj šta se dešava.”

“Pa jel se možeš nagodit poslije nekako da to rasprodaš, jel znaš koga da je
osto tamo?”

“A i ti ga sad gluposti lupetaš. Dobro, jel bi ti sad meni platio ovo što piješ kad
ne moraš? Poslije, možda. Mislim, doće to na svoje samo kad se ovo malo
smiri, jebiga, dobra je to para, možeš stvarno pristojno zaradit na šljivi tamo.”

“A je, uh… jebiga, sve nas je sjebalo, ovaj rat, sve.”

“Meni pričaš! Pa dobro, jel ti možeš shvatit da ja nisam ništa umočio otkad je
prva granata pala? Prije sve uredno, žena, švalerka, a sada…”

“E, jesi ti Šerif u birtiji, al nisi u krevetu, ha ha ha!”

“Pitaj to svoju Mariju, pa ćeš vidjet šta će ti reć.”

“Jel čuješ ti ovo, Čoki, šta sad, da ga ubijem tu na mjestu?”

“A zajebavaš, Nikola, zajebavaš ga ko klipan, pa ti isto i vraća.”

“Je, ima i nad popom pop.”

“Ma, ajde, šta si se odma usro, volim ja tebe… Ajde, daj nam Čoki svima još
jednu, pa da vidiš kolka je to ljubav!”

“Ne može, zaključo sam, gotovo za danas.”

“A zaključo si, jebat ga.”

“Ma znaš šta ću ti ja reć, to s pičkama. Sve je to u redu, sve dok ne daš da te
za nos vuče. Sve dok te samo kita vuče, razumiješ – ne smiješ se zaljubit.
Vidiš, recimo, mene je švalerka stimulirala da budem bolji prema ženi.”

“A mene je stimulirala da je jebem, jebemti! Kužiš, dođem ti ja kod ove svoje,

i znaš šta, tolko mi je sila kad je vidim da, ono, s vrata mi se digne. I kažem
joj, ja bi za tebe sve napravio, al šta ću kad dobijem požudu da te odmah
ovdje izjebem.”

“He he!”

“Pazi, pitam ja nju, šta bi ti, da se mi ovako jebemo il da ja odjebem onu

babu? I kaže ona, ono prvo, a ja je odmah uhvatim za sisu, i tako dalje i tako
bliže. I dođem ti ja poslije kući, kad žena sjedi budna, a već ono dva u noći, i
pita di si bio, znam, jebo si se. A ja ti njoj, kao zajebancija, je, evo baš sam bio
kod švalerke. Kaže ona, bio si ti al nisi dobio. Oće mi spustit, misli zajebala
me, a ja njoj: a kako bi bio ovako sretan da nisam dobio? I sve joj lijepo u
originalu kažem di sam bio i šta sam radio – ne vjeruje žena ništa pod milim
bogom, misli valjda, pa nije lud da bi išo to pričat. I ja joj onda kažem da se
sagne i cmok cmok, i eto. Vidiš kako ženi malo treba.”

“Znaš šta sam ja skužio? Idi, radi šta oćeš, jebi, samo pazi da ti žena nikad ne
sazna za švalerancije, jer onda si navučeš samo nesreću na vrat. Onda ona
zapostavi familiju, djecu, i sto nesreća samo jedna za drugom. Najbitnije je da
je mir u kući – kurca imaš i za jednu i za drugu.”

“E, a šta bi ti napravio, Nikola, da čuješ da te žena vara?”

“Pa… il bi je ubio ili otjero od sebe.”

“E nisi u pravu, vidiš, ti si šovinist. Ja je ne bi ubio.”

“A šta bi ti, molim te, napravio?”

“Ja bi je otjero.”
“Ha ha ha!”

“Znaš kako se kaže: nema boljeg grožđa od žene, nit milijeg roda od švalerke.
Jebo te bog, s ovom možeš na šporetu, možeš u polju – samo se sagne,
možeš đe oćeš, a žena nemoj, curi, ovo-ono…”

“Meni ti je sve isto, ja gazim kroz crveno, ono, smrdi malo, al šta, poslije se
operem, štaš sad?”

“Ha ha ha!”

“Jebote, moja žena kad se stanemo, viče na mene, tuli, čovječe. Dođu
komšije da vide šta se dešava, a ja kažem, pustite je ljudi, pogino joj brat!”

“Ha ha ha!”

“Ma znaš šta, pravo da ti kažem, i bolje mi je ovako kad ne jebem. Jebemti,
žena, švalerka, isti je to kurac. Ona ti meni dođe, daj Šeki, treba mi para,
treba mi ovo, treba mi ono. Pička ti materina, da ti ja kupujem legovane
haljine i čizme? Ti bi da ja radim, a ti da se oblačiš!”

“E, to ti je hobi, a svaki hobi košta.”

“Znaš šta, ja ti nisam u životu ženi više od sto kuna platio, niti ću ikada. Joj,
ne, lažem, platio sam evo taman sad prije nego što su ova sranja počela
ručak bivšoj curi, ona je baš iz Čubara.”

“Pa jesi barem dobio poslije desert?”

“Ma pusti, stara je to koka. Mi smo se iživili u svoje vrijeme, i sad mi je čisto
gušt sjest i popit kavu s njom, znaš.”

“Je, il platit ručak.”

“Dobro, šta, ti mene zajebavaš sad? Pa ne moram ja odma skočit na ženu. Jel,
ako je čisto fizički, onda ću otić na vece izdrkat.”

“Je, al kolko si puta izdrko pa dobio požudu? Nedorečeno ti je to, moj kolega.”

“Ma je, al šta bi da ne možemo to uopće? Jes vidio kako ćuko češe jaja o
beton? Šta bi da tako moraš? Prvo bi ti natekla ko lubenice, a onda ih ne bi ni
imo na kraju.”
“Znaš šta, kad to kažeš, evo baš neki dan vozim ja malog od sestre gore u
selo. I vraćam se, i vidim dva klinca, čega su se sjetili, to ne bi ovoj stoki
preko palo na pamet. Našli nekog ćuku i namazali mu guzicu uljem, a vani
upeklo sunce, u pičku materinu, jebemti, i sad ćuku počelo peć i oće skinut to
ulje s guzice i ne zna šta će sa sobom i počne češat guzicu o beton, jebemti. I
nije presto dok mu se sav šupak nije raskrvačio, znaš šta… A ja mislio da sam
sve vidio.”

“Ma djeca su zlo, ono najveće. Sve onako slatka i mala te gledaju, a u biti
rade samo najgore stvari, sebične.”

“E, a jesi ti skužio kakve smo mi stvari radili u školi? Kad je neko debel, pa
vičeš za njim debeli, debeli! Pa de ti to sad zamisli, recimo, ti i ja sa svojih
trideset i kusur, sjedimo sad tu za šankom i vičemo Čokiju debeli, debeli…”
“E to možete probat, al ja ne znam šta će vam se desit.”

“Nego, jebeš ti šta, Čoki? Ha ha ha…”

“A jel, sad ste mene našli jebavat?”

“Ha ha, ne, ozbiljno. Kako ti stvari stoje sa… stvarima… ha ha… kad stoje?”

“Ha ha ha ha!”

“E, pa, ako baš hoćete znati, pizda li vam materina, bio sam sad išo sa ženom
– mislim sad, prije godinu dana – dole kod njene sestre, i ležim ja u vlaku,
ono, ne u kupeu, neg ono… kad nema kupea. I vidim jednu malu, dobra pička,
smije mi se… Reko, Čoki, još si igrač.”

“Aaaj-mo Čo-ki!”

“Tišina, ja sad pričam! I ništa, žena zaspala, izvidim ja malo situaciju,

ustanem i dođem ti ja ovoj maloj. Upoznamo se, ja sam taj, ja sam ta – ne
znam, neko strano ime, tipa Izabela, Ksenija – jebi me, ne mogu se sad sjetit,
al nije ni bitno. Bitno da smo mi počeli nešto pričat, kao studira nešta, pa rat
pa kurac palac, i ja ti nju, onako, malo pomalo, počnem drpat. Pita ona mene,
ko ti je ono s tobom, a ja reko sestra, a ona će, da ti je ono sestra, ne bi ti
ležo s njom u vlaku. I ništa, smije se i dalje, a ja je drpam.”

“I, jesi je na kraju?”

“A jesam kurac, probudila se baba. Sva sreća da ni ovo nije vidjela.”

“E jebiga.”

“Jebiga. Al nema veze, bilo je i ovo skroz fino. Znaš, neki se žale kad su s
mladom curom da nisu, kako bi ti rekao, na nivou i to, ali meni je to samo
poticaj da budem bolji.”

“Je, imao sam ja jednu pičku, ona je imala osamnest, kad je meni bilo, ne
znam, skoro trideset. I ništa, znaš kako bi se mi dogovarali? Ja ti samo
prođem kraj nje i kažem, u gradskom parku ili groblje ili ne znam gdje, i nema
više razgovora. E, i onda smo jednom – ovo morate čut – onda smo jednom
tako bili na groblju, i već se ono mrak prvi spuštao, i mi ti se skinuli u bijele
gaćice i stali u sjenu drveta. I tako ti se mi, jel, bacili na posao, kad ono tamo
na stazi par metara od nas, ide grobar i gleda, vidi nešto za drvetom, znaš, a
tamo u sjeni se ne vidi ništa osim onih gaćica, pa se misli on kako ono stoji
sâmo, kakve su ono vještice, u pičku materinu… Ha ha ha…”

“E jebem ti žene da ti jebem… Znate šta je rekla meni davno, još dok sam
ovolki bio, jedna baba od osamdeset godina? Kaže sinko, kad bi muškarci
znali kad je žena u žaru, da joj dođu dala bi pičke odmah.”

“E je, to ti je uvijek tako. Sad da meni dođe ženska i pita jel bi je jebo – jebo bi
je, a da ja nju pitam poslala bi me u pičku materinu. Vidiš kako je ženama
bolje.”

“Jebiga, mnogi su umni ljudi, slikari, pisci analizirali tu psihu žene. I nisu se
ženili! Vidiš ti, skužili su oni da ima nešto u tome.”

“Da, da…”

“Kužiš, jebiga, šta će, on po noći radi, znaš kako ti pisci i pjesnici po noći pišu,
a ova dođe iza leđa pa ga počne drpat, pa daj malo, pa ovo, pa ono. Mislim,
šta me sad diraš, šta mi ne daš mira sad kad mi najviše treba?”

“Jel i tebe tako, Nikola, žena po noći malo, a?”

“Ma, zaboravila je ona mene davno. Njoj je da legne spavat, pa jedva čeka da
me ne mora gledat.”

“Ma znaš šta ja mislim u čemu je problem? Moral žene ne može se definirat,
to ti je. Još od Biblije, Adama i Eve, ona nema morala. S njom nikad ne znaš.
Evo, recimo, sad ti je žena trudna i rodiće, al kako ti možeš znat jesi joj ti
napravio dijete il neko drugi? Razumiješ, to samo ona može znat. E mi smo
zato na neki način moralniji od njih, jer mi ne znamo čije je to dijete!”

“E, razumijem te skroz – jednako ih voliš kao ona, a ne znaš jesu tvoja.”

“Da, baš zato. Zato je naš moral jači.”

“Je.”

“Ma znaš šta, kome uopće treba žena? Danas ti je moda živit u braku
nevjenčan – e jebo me Bog ako tako nije najbolje. Jel se volite – volite se! Pa
šta ćeš se onda ženit, jel ti treba pop da ti kaže da se volite? To samo
komplikacije nastanu tako.”

“Je, je.”

“E vidiš, moja ti ćerka živi u Trstu, i živi tamo s jednim Talijanom već tri
godine i nisu se vjenčali. I pitam je ja kad će, ona meni kaže, tata, nemoj se ti
brinut, ako to nama ne treba, šta će tebi. I ja joj kažem, u pravu si kćeri,
samo ti daj, ako ti je dobro, ako taj tvoj ima para, ako te sluša, ako si sretna,
šta će ti više, jel tako? A stvarno joj je dobar taj Talijan, znaš, nema tu šta on
ne bi napravio. Da mu kaže, ne znam, ajde skoči do Londona, kupi mi haljinu,
ovaj čas bi se usto i to napravio.”

“E, al onda je on papak, papučar…”

“Ma je, al moraš uzet u obzir da ni Talijani nisu isti ko mi. Čudan je to narod,
jebiga. Nije ti njemu ništa otić do Londona, kad ti je kod njih sve ubrzano,
tempo života je veći. Mislim, čuješ samo kako pričaju, pa jebote, to usta ne
zatvara nikad.”

“Ma, samo viču prima pršuta kad se najedu.”

“Je, oni su cigani, Romi na neki način.”

“Pa da, al da su pravi, ne bi se dali ženi tako zajebavat. Vidiš kako cigo zna
kako treba sa ženom. Idi prosi, stara, i djecu vodi sa sobom, a ja ću lijepo u
merdžana pa idemo u birtiju. Mislim, zna on šta valja.”

“E tako ti je isto u Dalmaciji. Nema ti kod njih, ajde sad ti mužu u mesnicu.
Žene su ti, ono, peri noge, lovi ribu, slušaj šta ti kažem. Kužiš, umro joj muž
sedamdespete, a ona još nosi crninu. To je poštovanje, jebeš ga.”

“Da, to su jako dobri običaji. Ha ha ha…”

“Ha ha ha! Boli njih kurac…”

“Ha ha… E jebiga.”

“Jebiga.”

“I tako kažeš… Livada, a? Ma ko bi reko…”

devet

Ivona!, zaurlala je mama s vrata. Pa dobro, gdje si bila? Nema te – pogledala

je na sat – evo već tri sata. Umrla sam od straha!
Bila sam u gradu, odgovorila je Ivona.
Bila si u gradu, je li? Šta smo malo u provod izašli? Pa ja ću te ubiti ako ne
pogineš sama, jel ti jasno?
Oprosti, mama, bio je lijep dan pa sam…
Lijep dan?! E meni je bio tako lijep da ne možeš zamisliti! Pa kako mi to
možeš napraviti? Da ti to više nikada nije palo na pamet!
Neću nikada, u redu, Ivona je odgovorila odsutno i zaputila se u svoju sobu.
I da, sjetila se mama, tata je zvao i kaže da dolazi sutra na ručak.
Jedva čekam, promrljala je Ivona, dovoljno glasno da je mama čuje, dovoljno
tiho da ne čuje što je rekla. I već je bila na vratima svoje sobe.
Iz džepa je izvadila zahrđali ključić koji joj je poklonila sestra Danica. Premda
je znala da je puno manji i da neće pristajati bravi, neko je vrijeme stajala
tamo i pretvarala se da njime može otključati vrata.
A kasnije te večeri, kad se spustio mrak, bila je u kupaonici i razgovarala s
licem iz ogledala.
Ispuhati, rekao je nos.
Ispuhala je nos.
A sada, začepi ga i puhni jako, rekle su uši.
Učinila je kako su joj uši rekle i odmah je mogla čuti puno jasnije.
A oči? Oči su, umorne, svo vrijeme šutjele i nije im htjela smetati.
Dobrodošla, Ivona, rekla su usta, i noge su je povele na spavanje. U san, i još
dalje.
Dalje dalje dalje.

EVERLAND

Prva scena: dim. Zavjese, oblaci dima. Sivilo kroz koje ne možete vidjeti ništa.
Onda, dim se počinje rasplinjavati i polako razaznajemo lica. Ljudi na ulici, u
automobilima, tramvaju. Slučajni uzorak: mladi, stari, zamišljeni, prazni,
svatko ide svojim putem; svatko u ruci nosi cigaretu. Kad se cigareta ugasi,
hvataju dah. Ponekad može potrajati cijelih desetak minuta, a onda valja
pronaći novu.

Spušta se noć i s umornih lica nestaju bore; pretapaju se u svježinu. Sada su

svi mladi. Prvaci klupske scene, oni koji snimaju situaciju i oni koji su se došli
zabaviti. Oprosti, stari, imaš pljugu, pita jedan. Sori, zadnja mi je. Nema beda,
uzvraća tip, ali dobro zna da ga ima, i da veći ne može biti. Pratimo ga kako
odlazi kući, najprije užurbanim korakom, a zatim trkom. Dolazi doma, liježe na
krevet i priključuje se na respirator. Nikotin puni njegove stanice i jamči
sigurnu noć.

Po svršetku filma, sat i pol kasnije, dolaze i čestitaju mi. Odlično, vidjeli smo
bezbrojna uprizorenja apokalipse, ali ne sjećamo se nijednog ovako idejno
čistog, a opet višeslojno sablasnog. Smješkam se dok žvačem kanape,
glumim zahvalnost kao što oni glume oduševljenost.

Dok pričamo ni o čemu, krajičkom oka lovim djevojku. Pogledi su nam se

večeras već sudarali, ali njeno lice poznajem i bolje od toga. Koliko će još
čekati? Napokon, prilazi mi i kaže: Znaš, pratim te već neko vrijeme. Znam,
odgovaram. Marina, šapuće mi u uho. Hvatam je pod ruku i nestajemo k njoj.
Noć će izgleda ipak biti kvalitetna.

Ujutro, u njenom krevetu, gledam je kako spava i osjećam se nasukano kao

zadnje govno. Gledam je i razmišljam kako bi mi izgledala da je volim. Ali
onda se oglašava alarm na mobitelu i podsjeća me: intervju u podne. Oblačim
se, umivam se, šminkam se, dovodim kosu u red i, prije nego što se probudi,
izvlačim se na prstima. Vani je lijep dan, gotovo proljetni, premda je Božić već
u zraku. Na uglu uzimam kroasan s marelicom, sjedam u japanca i vozim
prema televiziji.

U trenutku kad ulazim u studio ekipa je već na svojem mjestu. Upoznajem se

s voditeljicom s kojom sam se čula telefonom i odmah nakon toga pitam se
nisam li upravo sekundu preduga zurila u njezin modrocrveni dekolte. Ona mi
se smiješi, i sve da je i primijetila, čini se da ne zamjera. Mogla bih kad bih
htjela, bez greške.

Ali najprije posao. U kojem smjeru trebam gledati? Uobičajena pitanja: kako
sam došla na tako originalnu ideju, što znači naslov Everland, tko su mi uzori i
tko mi se sviđa od domaćih redatelja. Autopilot radi na obje strane. U jednom
trenutku, ponovno me spopada osjećaj. Gledam u crvenu lampicu na kameri i
ne znam što radim ovdje, ne znam što se očekuje od mene i u treptaju se
gubim. Ali i to je sasvim dovoljno da ne prođe nezamijećeno: pred kamerom
ništa ne možete skriti. I dok vrijeme stoji i čeka na mene, čujem kako netko
kaže: idemo ponovo.
Mogu li prije popiti malo vode, pitam, i ne čekajući odgovor odlazim do
zahoda u hodniku.

U redu, govorim si u bradu, ne moraš raditi ništa što ne želiš. Ali naravno da
želim, jer to je jedini način da ljudi pogledaju film. Ne vjerujem u umjetnost
koja nije spremna podati se. Ništa što radim ne radim samo za sebe. Sve što
radim je o meni, ali na kraju, i ja sam o drugima. Hajde, ženska glavo, brže
to, pa koliko smo puta prošli kroz ovo. Ima valjda i taj modrocrveni dekolte
neku tržišnu vrijednost. U redu, nagovorila si me. Provlačim vodu kroz kosu,
popravljam frizuru i vraćam se u studio, s namjerom da ovaj put sve učinim
kako treba.
Moje isprike, kažem voditeljici. Ma nema problema, odgovara dekolte, samo si
uzmite vremena koliko god treba, nigdje ne žurimo. (Pa sad, kako tko, čujem
snimatelja kako mrmlja za kamerom.)

Ovaj put, kažem, ja ću pričati, a vi me slušajte, umjesto da razmišljate o

sljedećem pitanju. Zapravo, najbolje me nemojte pitati ništa, jer ću vam
ionako sama reći sve što želim reći. Je li to u redu?

Snimatelj vrti glavom u nevjerici, ali voditeljica se brzo snalazi: naravno, ako
mislite da će tako biti bolje, kaže mi.

Onda možemo isponova, okrećem se snimatelju.

Tri, dva, jedan… idemo.

POVRATAK RATNIKA

Grad u kojem sam rođena izgrađen je u slučaju i za potrebe rata.

Najprije je tu bilo trgovačko naselje na obali rijeke. Onda se netko dosjetio da

na takvom križanju istoka i zapada, sjevera i juga, treba posijati pravi,
ozbiljan grad. Na obali rijeke, odmah do mosta, izgrađena je tvrđava koja je
mogla zaprimiti četiri tisuće vojnika i stotinu i pedeset topova, a zatim i, niže
prema istoku, crkva s franjevačkim samostanom koji i sam više nalikuje
tvrđavi.

Grad u kojem sam izgrađena rodio se s vjerom u rat. Između tvrđave i

samostana trebale su izniknuti kuće s ljudima, ali to je išlo prilično teško, jer
su sredinom 18. stoljeća vojne vlasti upravo na tom potezu zabranile gradnju
nastambi od opeke. Kasnije je donesena i još stroža uredba koja će na snazi
ostati gotovo stotinu godina; prema njoj, u slučaju rata, sve se kuće u krugu
1200 metara od tvrđave moralo porušiti kako bi artiljerija mogla djelovati bez
zapreka.

Grad je postavljen kao čuvar granice dva svijeta, kako bi presijecao putove
svemu nepoželjnom: kugi, koleri, velikim boginjama, velikim osvajačima i
civilizacijskim vrijednostima koje su donosili sa sobom. Teret tolike zadaće –
biti obrambeni zid kršćanstva i budućnosti zapadnog svijeta – osjećao je
dugo, i vjerujem da ga se do danas nije uspio osloboditi.

Duž cijele riječne granice, pa tako i tamo, organiziran je sanitarni kordon i

karantene u kojima su svi ljudi, stoka i roba morali provesti i do četrdeset
dana prije nego bi prešli na ovu stranu. Carstvo je trebalo zaštititi od zla po
svaku cijenu: kada bi životinje pokušale prijeći rijeku, stražari bi ih najprije
plašili, a ako to ne bi uspjelo, ubijali su ih i ostavljali da istrunu u rijeci. Ali
nisu samo životinje ubijali: svakoga tko bi se ogriješio o sanitetske propise
čekala je smrtna kazna; čak i one koji su znali za kršenja propisa, a nisu ih
prijavili. Čist obraz valjalo je sačuvati po svaku cijenu, bilo to ratom ili
ubojstvima.

Najveća gradska tvornica, koja je sve do posljednjeg rata prehranjivala većinu

lokalnog stanovništva, proizvodila je mostove, vagone, oružje i tenkove. To je
i razlog zašto su saveznici tijekom Drugog svjetskog rata grad označili kao
vojni cilj i bombardirali ga bez obzira na civilne žrtve. Ponekad mislim da je to
jedino što ga je spasilo: preživio je samo zato što je u ratu igrao na svom
terenu.

Kada radim filmove, i ja igram na svojem terenu. Zatvorim oči i ne razmišljam

o filmu, nego ga pokušavam vidjeti. Ako umjesto dobro razrađene ideje
gledateljima uspijem proslijediti golu viziju, velike su šanse da će ga i oni
doživjeti istim očima. To i jest ono što me plaši: tek kad sam do kraja svoja,
kada govorim o stvarima koje su samo moje, ljudi me prepoznaju i
poistovjećuju se. Katkad me tuđi filmovi znaju svojski preplašiti. Dogodi se da
situacije opisane u njima u detalje vjerno odgovaraju mojem vlastitom
iskustvu, toliko da je nemoguće da ih autor i sam nije proživio na identičan
način. I tada me uvijek pogađa misao: što ako nas podsvijest vodi putem koji
su mnogi prije nas utabali? Katkad mi se čini da svi živimo u istom gradu i
borimo se na istoj strani, ali umjesto da stanemo jedan iza drugoga, svatko
stoji pred svojim pragom i bori se da kuća u kojoj živi ostane netaknuta.

Zato, kada je više ne možemo spasiti, bježimo. Ja sam tako prvom prilikom
odselila u glavni grad, mjesto dovoljno veliko i drugačije da ga naučim
dovoljno sporo uzimati srcu. Ali upravo kad sam pomislila da sam sve loše
ostavila za sobom, uvjerena kako postajem posve nova, mršavija, ljepša i
preplanula ja, netko je, tko zna odakle, iskopao prastaru šalu i raznio svu
moju sigurnost. Tko ima najbolji speed u zemlji? Još sam se smijala kad mi se
u glavi ponovno zavrtjela priča. Nazvala sam je Povratak ratnika.
***

Trebalo mi je pet dugih godina da ga pronađem, i opet nisam sigurna jesam li

uspjela. Bio je rekonvalescent, trkač na duge staze, i to je postao nakon što
su se u bolnici tri dana borili za njegov život. Nikada nije bio profesionalni
sportaš i zato me je još više zanimalo kako je došao na tu ideju: čak i ako mu
je život izgubio svaki smisao, željela sam saznati što mu se toliko strašno
dogodilo da je odlučio trčati pod kišom olova. Znala sam da tu mora postojati
priča koja mi izmiče, i da nisam vjerovala u nju, nikad se ne bih upustila u
potragu.

Najprije sam kontaktirala njegove roditelje, no oni već godinu dana, rekli su
mi, nisu imali pojma gdje je. Slučaj su predali policiji, ali ni policija nije bila
ništa bolje sreće. Pomalo sam istraživala, obilazila njegove rođake i lutala
tako godinu dana sve dok u crnoj kronici nisam pročitala vijest: u selu
nedaleko mojega grada opljačkana je pošta. Ono što me je privuklo bio je
podatak da je pljačkaš, umjesto automobilom, iz pošte pobjegao trkom, preko
voćnjaka i oranica. Ne znam zašto, taj sam put dopustila intuiciji da me
svlada, a ona mi je puna samopouzdanja govorila: to je on, to je čovjek kojeg
već godinama tražiš. Drugoga dana, uzela sam kameru i zaputila se na
mjesto zločina.

Naravno, pljačka je bila glavna priča u selu i čim sam im slagala kako dolazim
s televizije, seljaci su bili spremni ubiti za izjavu. Svatko od njih potrudio se
nakrcati svoju verziju sa što više originalnih detalja. Jedan od navodnih
očevidaca rekao mi je da je vidio tipa s maskom kako nestaje kroz njegov
vinograd, uz brdo, u smjeru susjednog sela. I to upravo onoga s kojim su
oduvijek u zavadi – poznata priča – a da više nitko točno ne zna zašto.
Jednostavno, to drugo selo je takvo mjesto gdje sve loše rodi, i loza i ljudi.

Odlučila sam provjeriti priču. Dovezla sam se do sela s druge strane brda i
odmah uočila gdje mi valja početi: u birtiji koja se, naručite li odojka, u
jednom potezu pretvara u restoran. Ja sam naručila nešto domaćeg vina, i
nije prošlo ni pet minuta, a mjesto se u času pretvorilo u ostvarenje moga
sna.

Bio je nešto deblji, podbuhao, sada je imao brkove – ali svejedno, to je morao
biti on: čovjek kojeg sam tražila bio je na vratima. Da sam kojim slučajem
dobila takav scenarij za film, odbacila bih ga jer bi mi se činio neuvjerljivim
preko svake mjere. Zato sam najprije pomislila kako je sve otišlo k vragu kad
se uspijem napiti već od prve čašice, i kako to ne može biti on, jer koliko
poznajem stvari, one su uvijek jednostavne drugima.

Pozdravio je konobara i zatražio čašu vode. Nakon što sam ga odmjerila i

uvjerila se da je to zaista on, ustala sam i prišla mu. Čim sam se predstavila,
rekao je da zna tko sam i da je čuo da ga tražim. Netko je očito sve vrijeme
znao gdje je, netko mu je rekao, nikada nisam doznala tko, ali nije bilo ni
važno: shvatila sam da to znači da čak ni ovdje nije sâm, i da nije pobjegao
zato što je morao, nego zato što je tako izabrao.

Zahvalio mi se na zanimanju, što me je prilično začudilo, no to je ipak bio

samo uvod u “ne, hvala”: njegova priča, rekao je, ni po čemu nije osobita – on
samo trči uokolo i kada se umori, zastane. Nakon nekog vremena osjeti kako
mu nešto nedostaje, pa trči dalje. Eto, ništa posebno; ništa što zaslužuje film.

Pokušala sam mu proturječiti, ali onda me je prekinuo i zamolio da ga, ako

ikako mogu, barem pokušam razumjeti. Rekao je da se ne radi o poštanskom
novcu ni o užicima čiste kinetike ni filozofijama o pobjedi duha koje sportaši
obično vole prodavati. Ništa od toga – jednostavno, on voli trčati. Na to je
ustao, još jednom se zahvalio na dobroj namjeri, platio moje piće i otišao.

Ostala sam sjediti pokušavajući razumjeti. Sve je bilo savršeno krivo: došla
sam snimati film o čovjeku koji bježi od problema, a pronašla sam čovjeka koji
se pri najvećoj brzini zalijeće u njih. A sada kad mu je iz života nestalo svako
uzbuđenje – bez heroina, bez rata, bez adrenalina – nestalo je i razloga za
trčanje. Ne trčati, za njega je značilo ostati na istom mjestu, a kako se s tim
nije mogao miriti, morao je učiniti nešto što će ga ubaciti natrag u trku.

Jer, ako uopće postoje ljudi koji u svojoj glavi uživaju neograničenu slobodu,
uvjerena sam da je on jedan od njih. Za razliku, recimo, od mnogih mojih
kolega kojima je kreativna sloboda samo izgovor za imidž drugačijega. No sve
ih oda taj grč pri stvaranju, ta kronična bol u nogama koju moj trkač nikada
nije osjetio. Za njega dom nije mjesto, nego osjećaj ravnoteže, i kada bi svi
imali snage pronaći taj osjećaj, mislim da nam prošlost ne bi tako glasno
dahtala za vratom.

A možda ja opet pričam potpune gluposti i tražim smisao u nečemu što nema
smisla. Možda momak zaista samo trči i trči i trči, i to je sve. Možda je u
pitanju i jedno i drugo, a možda baš nešto treće. Ali u jedno sam sigurna: ja
sam u pravu. Vi ste u pravu. Nitko nije u pravu.
DVOBOJ

Grad u kojem sam odrasla udomio je jednu od najvećih književnica koje je

naša zemlja dala. Pisala je bajke – možda ste pročitali koju od njih – o
plamičcima vatre koji žive svojim životom, o momku s planine koji je tragao
za istinom, o ribarovoj ženi i dubokom moru. Na kraju puta, i ona je otišla u
glavni grad i nedugo zatim se ubila. Pripovjedačica je prestala vjerovati u
bajke, i jednom kada je to učinila, više se nije mogla vratiti kući.

Grad koji mi je potrošio osamnaest godina života oduvijek je bio otvoren za

svaku vrstu utopije. U njemu je tijekom tridesetih izlazio prvi esperantski list
u zemlji, a tada je održan i kongres esperantista, što ga je definitivno
potvrdilo kao ozbiljno istočnoeuropsko uporište. Vjerovao je u zajednički jezik
svih boja, vjera i nacionalnosti, i ne mogu se oteti pomisli da mu se upravo
zato dogodilo svo zlo koje mu se dogodilo.

Svojedobni predsjednik društva esperantista, a ujedno i ugledan

prirodoslovac koji se proslavio otkrićem osobite sorte kaktusa agave – moglo
bi se reći, zaboravljeni lokalni heroj – bio je između ostaloga i predsjednik
gradskog planinarskog društva. Na jednoj od godišnjih skupština društva
sredinom pedesetih, obraćajući se članovima istresao je euforičan govor: Mi
nismo vezani za prostor, rekao je, niti nam je vrijeme određeno, niti smo
sputani u pravila. Nama nitko ne diktira tempo: mi hodamo prema našim
tjelesnim mogućnostima kako nam najbolje godi, i gdje nam je lijepo tu
stanemo – gdje ljepše, tamo dulje. Zato rado ostavljamo gradske zidine da
potražimo Prirodu – lijepu, široku i beskrajnu.
Svaki put kad se vratim tim rečenicama, upitam se: je li moguće da je i
čovjek poput njega u mislima uvijek bio negdje drugdje? Je li istina da svoj
grad najviše volite kad ste daleko od njega, poput praznog džepa u kojemu
nikada ne nosite ništa, ali napipate li u njemu slučajno rupu, to vas užasno
zasmeta?

***

Grad u kojem sam odrasla nema imena, jer ga ne volim nazivati imenom. To
možda činim zato što volim vjerovati da su svi gradovi na svijetu isti, a zato
što ga toliko prezirem, prezirem i njegovu rodbinu, sve druge gradove. Možda
to činim zato što mu barem nominalno ne želim priznati važnost u svome
životu, premda mi je i samoj odavno postalo jasno da me dira, da nisam
ravnodušna prema njemu, i da mu svojim prezirom dajem na znanje da je jači
od mene. Ako bih to izgovorila i naglas, oslovljavajući ga imenom, za mene bi
to bio potpis na konačnu predaju.

U mojem prvom, nikada prikazanom igranom filmu Dvoboj, glavni lik imenom
Z, razočaran kako mu se život do sada razvijao, pokušava pronaći utjehu u
ljudima koji nose njegovo ime. Jedan od njih, prvi Z na čiju priču nailazi,
ubijen je u pritvoru na našoj strani. Nakon što je ranjen u borbi, uhapšen je i
priveden u bolnicu na liječenje. Poslije su ga navodno poslali u glavni grad, no
od tada mu se gubi svaki trag: ime mu se ne nalazi ni na jednom popisu
razmijenjenih zarobljenika. Bolesnik liječen u njegovoj sobi, kao i medicinska
sestra, svjedočili su da je ubijen odmah nakon što je doveden u bolnicu.
Za to vrijeme, jedan drugi Z polako ostvaruje karijeru u sveučilišnim
krugovima američke košarke. U sezoni 1996-97., posljednjem dokumentu koji
je junak Z mogao pronaći o njemu, navodi se kao ozbiljna prijetnja
protivničkim momčadima i jedan od glavnih aduta kojima njegov tim do kraja
sezone nastoji osvojiti čelnu poziciju srednjeg zapada. Njegovo ga ime
postupno prerasta, i sa svakim postignutim pogotkom, sa svakom dobro
izvedenom akcijom, postaje samostalnije, sve dok ga na kraju posve ne
napusti.

Z tako odlučuje poći u Ameriku i pronaći košarkaša. Košarkaš, naravno, ne

može vjerovati da je Z prešao toliki put samo da bi ga susreo. Toliki ljudi nose
naše ime, kaže mu, zar nisi mogao pronaći nekog bližeg? Ne, odgovara mu Z,
ti si bio drugi na popisu i prvi do kojega sam uspio doći. Da sam propustio
pronaći tebe, okrenuo bih leđa slučaju koji me je pronašao. A to si ne mogu
dopustiti, jer slučaj je jedino u što još uvijek mogu vjerovati. Ako slučajnosti
ne postoje, sve su naše slobode zavaravanje.

Košarkaš, iskreno, misli da je Z malo skrenuo umom, no ne može ne

suosjećati s tipom koji je prešao pola svijeta samo da mu stisne ruku, pa
odluči udovoljiti njegovoj iluziji. Izaziva ga na dvoboj, jedan na jedan: ako Z
pobijedi, košarkaš će mu pokloniti plastičnu operaciju i predati mu svoj
identitet; pobijedi li košarkaš, Z će se vratiti svome životu i nikada više neće
pokušati stupiti u kontakt s njim. Jasno, vjerojatnost da uspješan
profesionalac izgubi od slučajnog turista sasvim je neizgledna, pa košarkaš
dobro zna što radi. No formalno, sve je prepušteno slučaju, i Z prihvaća
ponudu jer zna da je slučaj jedino što ga još može spasiti.
Košarkaš odnosi uvjerljivu pobjedu, ali Z ipak nije nesretan jer njegovu
pobjedu svejedno osjeća kao svoju. Zahvalan je što mu je u jednom trenutku
uopće pružena mogućnost da to bude njegov život. Njih dvojica se
pozdravljaju i Z odlazi kući. No, na kraju, slučaj se ipak pobrine za njega:
avionu kojim leti natrag u Europu, jedan po jedan, otkazuju svi motori, i
završava na dnu oceana. Nitko od putnika ne ostaje živ.

Na kraju je, eto, samo vjera. Neki ljudi vjeruju u duhove, a ja vjerujem da su
duhovi svi ti neostvareni životi za koje nikada nećemo niti doznati. Ponekad,
kasno u noći, kad drveni ormari pucketaju pod naletom vremena, kada iz
nekog od susjednih stanova tišina donosi klokot vode, znam da nisam sama.
Sa mnom je svaka I, i premda je svako pojedino I simbol za drugu osobu, ja
znam da svako govori o meni, svemu što jesam, što mogu i što sam mogla
biti.

I onda sklapam oči i vraćam se u svoje najdraže ljeto.

Nekada ih pokušam brojati na prste, kao korake, ali brzo se umorim. Stotinu
devedeset i šest dana opće opasnosti, stotinu i trideset krmača, trinaest
raketa zemlja-zemlja, desetine tisuća topničkih i raketnih zrna,
dvadesetosmoro poginule djece, tri tisuće dvadeset i šest oštećenih i
razorenih stanova. Tako je bilo te godine, od ožujka do listopada, od prvog
stidljivog sunca sve do njegove konačne predaje. Sedam mjeseci, toliko treba
proći od rođenja djeteta do prvog trenutka kada je svjesno sebe i svega oko
sebe. Tako je bilo te godine i tako je valjda moralo biti.

Samo, kojeg smisla ima gledati unatrag, kad tamo nema ničega osim stare
krame? Ne znam, ali moj savršeni kadar izgleda ovako: stojim usred bajke, na
obali rijeke, i s kamerom u ruci okrećem leđa smrti. Nedodirljiva sam dok
upijam grad. Dišem duboko, jer znam da između mene i zaborava stoje
sekunde.

DIMNA ZAVJESA

Stavljam točku i uzimam gutljaj vode.

I to je sve što sam htjela reći.

Hvala ti Bože, kaže snimatelj potiho.

Ona sjedi i šuti. Nije očekivala da će dobiti što sam joj dala, i naravno, sada je
sve što ima potpuno neupotrebljivo za emisiju. Što je s nagradom na
skandinavskom festivalu? Što je s budućim projektima? Što je s pričom o
uspjehu? Ne znam i ne želim znati, a koliko mogu vidjeti, ni nju nije previše
briga.

Primam je za ruku i kažem: ako nemate posla, znam jedno mjesto gdje bismo
mogli otići. Ona mi se smije pretačući nekoliko osmijeha u jedan; sada više
nije tako sigurna u svoje vještine.

Izlazimo van, na parkiralište. Sunčano je poslijepodne, zrak je čist, nebo

prošarano dobroćudnim oblacima. Negdje u daljini, crkveno zvono se
oglašava jednom, dvaput, triput. Sjedamo u moj auto, ubacujem u petu i bez
ijedne riječi vozimo se autocestom daleko, u drugu zemlju, sve do ušća duge
rijeke koja teče mojim i njenim gradom.

Tamo, na samom ušću, na rubu šume, nalazi se prostrana daščara, klub gdje
mršava pjevačica svaku večer pjeva poznate, tužne pjesme. Ulazimo unutra.
Hvatam je oko struka i vodim u krug plesača koji se u slow motionu
razlijevaju podijem. Privijam je uza se i čvrsto stežem, kao da je nikada neću
pustiti. Ona prepoznaje moj dodir, i dolje u preponama – nisam više sigurna
jesu li moje ili njene – mogu osjetiti kako me želi, zbog svega što jesam, zbog
svega što misli da jesam. Prostorija se počinje puniti bijelim, slatkastim
dimom, ali ja ne osjećam ništa osim njenog daha na svom vratu, ne čujem
ništa osim pjevačice koja se melodično pita jesmo li zaista sretni dok igramo
ovu osamljenu igru, i negdje u dalekoj pozadini, čujem glas koji viče kako su
se zapalile instalacije. Ali muzika ne odlazi i mi ne prestajemo plesati. I dok
plešemo, dim postaje sve gušći i gušći, i sa svakim novim pokretom naša se
lica sve teže mogu prepoznati. Rasplinjuju se, gube obrise, sve dok na kraju
posve ne nestanu u dimu.
deset

Te noći, dok je mama budno čekala sutrašnji dan, ručak i tatu, Ivona je
sanjala. Usnula je more, pješčanu plažu i grad čiji su se krovovi pomaljali iz
vode. Sunce je pržilo, djeca su pljuskala i radosno vrištala, postarije žene su
ležale pod debelim naslagama ulja, prodavači sladoleda zavukli su se pod
suncobrane – ljetovanje kao i svako drugo. A uskrsla je Atlantida mirovala u
drugom planu, kao da je dio scenografije, i činilo se da je nitko ne primjećuje.
Ivona je otplivala do najsjajnije zgrade, zagasito žute, s tri kata i tri reda
prozora. Škola, sablasna i lijepa. Zaronila je u njene hodnike, kroz duboku
morsku tišinu, i otplivala do zbornice. Tamo je brzo pronašla dnevnik 3.k i
uzela ga da vidi što je sve propustila. Unutra su bile ocjene koje nikada neće
dobiti, izostanci koje neće morati opravdavati – i začudo, nije to izgledalo ni
tako loše uzme li se u obzir koliko je dugo nije bilo na nastavi.
Negdje u taj čas, do nje je doplivala zlatna riba, neobično nalik ženi koju je
jednom vidjela na autobusnoj stanici. Nije znala tko je ona, odakle dolazi, ni
kamo ide, i ne bi je zapamtila da pored nje nije plakalo musavo dijete.
Zatečena, istrgnula je stranicu sa svojim imenom, zataknula je u cvjetnoplavi
bikini, bacila posljednji pogled na udavljenu prostoriju i zaronila duboko
duboko duboko.
Napomena

Ljeto u gradu napisano je između rujna 2000. i travnja 2001. Zasnovano je na

stvarnim osobama, mjestima i događajima; imena su promijenjena radi zaštite
svjedoka. Priča pod mostom sadrži sample Motorcycle Boy Pips Chips & Videoclips
(Ivaniš/Karas). Osvetnici sadrže sampleove Radiohead Everything in Its Right
Place i Idioteque(Yorke/O’Brien/Greenwood/Greenwood/Selway/Godrich) te Björk All
Is Full of Love (Björk). Dizel baladu otvara sample Gorky’s Zygotic Mynci iz
pjesme Sweet Johnny (Childs). četiri sadrži citat pjesme Could It Be
Magic? (Manilow/Anderson) u izvedbi Take That. Prva pričest završava molitvom Za
omlete autora znanog kao Prijatelj naroda, a međunaslovi su preuzeti iz Svetog
pisma, knjige Apokalipse. Mak i čudesno uho sadrži citate The Beatles With a
Little Help from My Friends (Lennon/McCartney), te Paula Simona iz
pjesme Kodachrome® (Simon). Srest ćemo se opet sadrži sampleove The Boo
Radleys Charles Bukowski Is Dead (Carr) i Broadcast Come On Let’s
Go (Keenan/Stevens/Cargill/Felton/York/Perkins). Zadnja runda sadrži transkript
razgovora dvojice anonimnih putnika u brzom vlaku Slavonski Brod – Zagreb, 28.
listopada 1999. Everlandsadrži sampleove Manic Street Preachers This Is
Yesterday (Bradfield/Moore/James/Jones) i No Surface All
Feeling (Bradfield/Moore/Jones). Govor profesora Žutića preuzet je iz govora Vilima
Buka (1891-1962) s predavanja u Planinarskom društvu “Dilj gora” Slavonski Brod.
Za kraj, Karen Carpenter pjeva This Masquerade (Russell). Hvala Bogu i
Androidu. Ljeto je za I.