Ernest Cline

Igrač broj 1

2
 0000
Svi se moji vršnjaci sjećaju gdje su bili i što su radili kad su prvi put čuli za natječaj. Ja sam
sjedio u svom skrovištu i gledao crtice kad je video prijenos prekinuo bilten s objavom da je te
noći umro James Halliday.
Čuo sam za Hallidaya, naravno. Svi su čuli za njega. Bio je dizajner videoigara odgovoran
za nastanak OASIS-a, online igre za golem broj igrača koja se postupno razvila u globalno
umreženu virtualnu stvarnost koju je većina čovječanstva sada svakodnevno koristila.
Nezapamćen uspjeh OASIS-a učinio je Hallidaya jednim od najbogatijih ljudi na svijetu.
Isprva nisam shvaćao zašto mediji pridaju toliku važnost smrti nekog milijardera. Na kraju
krajeva, ljudi planeta Zemlje imali su prečih briga. Tekuću energetsku krizu. Katastrofalne
klimatske promjene. Sveprisutnu glad, siromaštvo i bolest. Nekoliko ratova. Znate već: “Psi i
mačke koji žive zajedno... masovna histerija!” Vijesti inače nikad ne bi prekinule interaktivne
humoristične serije i sapunice ukoliko se nije dogodilo nešto uistinu važno. Poput epidemije
kakva novog ubojitog virusa ili nestanka još jednog velegrada u atomskoj gljivi. Takvih važnih
stvari. Koliko god da je bio slavan, Hallidayeva smrt trebala je dobiti tek kratak segment u
večernjem dnevniku, kako bi prosti puk mogao stresti glavom od zavisti kad komentatori
objave koliku će opsceno golemu količinu novca dobiti bogataševi nasljednici.
Ali u tome je i bila kvaka. James Halliday nije imao nasljednika.
Umro je kao šezdesetsedmogodišnji neženja, bez živih rođaka i, po svemu sudeći, bez i
jednog jedinog prijatelja. Posljednjih je petnaest godina života proveo u samonametnutoj
izolaciji, tijekom koje je - ako se dalo vjerovati glasinama - do kraja izgubio razum.
Stoga se prava šokantna vijest tog siječanjskog jutra, vijest od koje su se svi od Toronta
do Tokija pokakali u svoje kukuruzne pahuljice, odnosila na sadržaj Hallidayeve posljednje
volje i oporuke, te sudbinu njegova golemog bogatstva.
Halliday je pripremio kratku video poruku, uz naputak da je svjetski mediji objave po
njegovoj smrti. Dogovorio je i da se kopija snimke tog istog jutra pošalje e-mailom svakom
pojedinačnom korisniku OASIS-a. Još se sjećam poznatog zvuka elektroničkog zvonca kad mi
je stigla u sandučić ulazne pošte, samo nekoliko sekundi nakon što sam odgledao prvi bilten.
Njegova video poruka bila je zapravo pomno konstruiran kratki film naslovljen Anorakova
pozivnica. Slavni ekscentrik, Halliday bio je doživotno opsjednut osamdesetima, desetljećem
u kojem je bio tinejdžer, a Anorakova je pozivnica bila krcata opskurnim referencama iz pop
kulture osamdesetih, koje su mi gotovo sve promakle kad sam je prvi put gledao.
Cijeli video trajao je nešto više od pet minuta, a u danima i tjednima koji su uslijedili,
postat će najpregledavaniji film u povijesti, nadmašivši čak i Zapruderov film količinom pomne
analize sličicu-po-sličicu koju su mu posvetili. Cijela moja generacija znat će svaku sekundu
Hallidayeve poruke napamet.
Anorakova pozivnica započinje zvukom truba, kojima je započinjala stara pjesma zvana
“Dead Man’s Party”.
Pjesma prvih nekoliko sekundi svira preko zamračenog ekrana, sve dok se trubama ne
pridruži gitara, a tada se pojavljuje Halliday. No ne kao šezdeset sedmogodišnji starac, iznuren
godinama i bolešću. Izgleda baš kao na naslovnici časopisa Time iz 2014., visok, mršav, zdrav
muškarac u ranim četrdesetima, neuredne kose i s karakterističnim naočalama s debelim
okvirom. Nosi istu odjeću kao i na naslovnoj fotografiji u Timeu: izblijedjele traperice i staru
Space Invaders majicu.
3
 Halliday se nalazi na srednjoškolskom plesu koji se održava u velikoj sportskoj dvorani.
Okružen je tinejdžerima čija odjeća, frizure i plesni pokreti ukazuju na vremensko razdoblje
kasnih osamdesetih1. I Halliday pleše - što nitko nije vidio da čini u stvarnom životu.
Manijakalno se cereći, brzo se vrti ukrug, mašući rukama i glavom u ritmu pjesme,
besprijekorno izvodeći niz plesnih pokreta tipičnih za osamdesete. Ali Halliday nema plesnog
partnera. On, kako izreka kaže, pleše sam sa sobom.
Nekoliko redaka teksta nakratko se pojavljuje u donjem lijevom uglu ekrana, navodeći
ime benda, naslov pjesme, izdavačku kuću i godinu izlaska, kao da je riječ o starom video spotu
s MTV-ja: Oingo Boingo, “Dead Man’s Party”, MCA Records, 1985.
Kad krene tekst pjesme, Halliday počinje otvarati usta u skladu s njime, i dalje se vrteći u
krug: “Sav skockan, a nemam kamo. Hodam s mrtvacom preko ramenom. Ne bježi, to sam
samo ja...”
Tada naglo prestaje plesati i izvodi odsječeni pokret desnom rukom, prekidajući glazbu.
Istovremeno, plesači i sportska dvorana nestaju, a prizor se oko njega naglo mijenja.
Halliday sada stoji na ulazu u pogrebni salon, pokraj otvorena lijesa2. Drugi, kudikamo
stariji Halliday leži u lijesu, tijela ispijena i poharana rakom. Dvije sjajne kovanice od četvrt
dolara prekrivaju mu očne kapke. Visokorezolucijski pregled otkrio je da su obje kovanice
iskovane 1984.
Mlađi Halliday tobože tužno zuri u svoje staro truplo, a zatim se okreće kako bi se obratio
okupljenim ožalošćenima3. Halliday pucne prstima, a u desnoj mu se ruci pojavi svitak.
Dramatično ga otvara, a on pada do poda i razmotava se niz prolaz pred njim. Kao glumac koji
se obraća gledatelju, počinje čitati.
“Ja, James Donovan Halliday, zdrave pameti i pri punoj svijesti, ovim putem sastavljam,
objavljujem i proglašavam ovaj dokument mojom posljednjom voljom i oporukom, te time
opozivam sve postojeće oporuke i dodatke oporukama koje sam ikad dosad načinio...”
Nastavlja čitati, sve brže i brže, verglajući još nekoliko paragrafa pravnog žargona, sve dok ne
govori tako brzo da su riječi nerazumljive. Tada se naglo prekida. “Zaboravite”, kaže. “Čak i
tom brzinom, trebao bi mi mjesec dana da sve pročitam. Nažalost, nemam toliko vremena.”
Ispušta svitak, a on nestaje u pljusku zlatne prašine. “Dopustite mi da vam samo kažem ono
najvažnije.”
Pogrebni salon nestaje, a prizor se ponovno mijenja. Halliday sada stoji pred golemim
vratima bankovnog trezora. “Cijeli moj imetak, uključujući kontrolni udio dionica u mojoj
tvrtki, Sustavima društvenih simulacija, daje se na čuvanje trećoj osobi dok se ne ispuni jedini
uvjet naveden u mojoj oporuci. Prva osoba koja ispuni uvjet naslijedit će cijelo moje bogatstvo,
trenutno procijenjeno na više od dvjesto četrdeset milijardi dolara.”

1
Pažljiva analiza ovog prizora otkriva da su svi tinejdžeri iza Hallidaya zapravo statisti iz
raznih tinejdžerskih filmova Johna Hughesa koji su digitalno isječeni i ubačeni u video.

2
Njegovo okruženje zapravo potječe iz prizora iz filma Heatherice iz 1989. Halliday je
naizgled digitalno rekonstruirao set pogrebnog salona i zatim se ondje umetnuo.

3
Ožalošćeni su zapravo sve glumci i statisti iz istog pogrebnog prizora u Heathericama.
Winona Ryder i Christian Slater jasno se vide kako sjede otraga u publici.
4
 Vrata trezora se otvaraju, a Halliday ulazi unutra. Interijer trezora je ogroman i sadrži
goleme hrpe zlatnih poluga, otprilike veličine velike kuće. “Ova love može biti vaša”, govori
Halliday, široko se smiješeći. “Vrag te odnio. Ne možeš je ponijeti sa sobom, zar ne?
Halliday se naslanja na hrpu zlatnih poluga, a kamera mu zumira lice. “Siguran sam da se
pitate što morate učiniti da se domognete ove love? Polako, djeco. Sad ću vam reći...”
Dramatično zastaje, a lice mu poprima izraz djeteta koja se sprema otkriti veliku tajnu.
Halliday ponovno pucne prstima, a trezor nestaje. Istog trena, Halliday se naglo smanjuje
i preobražava u malog dječaka u smeđim samtenim hlačama i izblijedjeloj Muppet Show
majici. Halliday sada izgleda identično kao na školskoj fotografiji snimljenoj 1980., kad mu je
bilo osam. Mladi Halliday stoji u dnevnom boravku zatrpanom namještajem, sa zagasito
narančastim tepisonom, drvenim oplatama na zidovima i kičastim dekorom iz kasnih
sedamdesetih. Zenithov televizor dijagonale 53 cm stoji u blizini, a na njega je prikopčana
igraća konzola Atari 2600.
“Ovo je bio prvi sustav za videoigre koji sam posjedovao”, kaže Halliday, sada dječjim
glasom. “Atari 2600. Dobio sam ga za Božić 1979.” Struci se ispred Atarija, podiže džojstik i
počinje igrati. “Ovo mi je bila najdraža igra”, dodaje, kimnuvši glavom prema TV ekranu, gdje
mali četverokut putuje nizom jednostavnih labirinata. “Zvala se Adventure. Poput mnogih
ranih videoigara, Adventure je dizajnirala i programirala samo jedna osoba. Ali u to vrijeme,
Atari je odbijao davati programerima priznanje za njihov rad, pa se ime tvorca igre nije
pojavljivalo nigdje na omotu.” Na TV ekranu, vidimo kako Halliday mačem ubija crvenog zmaja,
ali zbog nedotjerane, niskorezolucijske grafike videoigre, to više nalikuje na četverokut koji
strijelom probada izobličenu patku.
“Stoga je tip koji je kreirao Adventure, čovjek zvan Warren Robinett, odlučio sakriti svoje
ime unutar same igre. Sakrio je ključ u jednom od labirinata unutar igre. Ako biste pronašli taj
ključ, sivu točkicu veličine piksela, mogli ste s pomoću njega ući u tajnu prostoriju gdje je
Robinett sakrio svoje ime.” Na TV-u, Halliday vodi svog četverokutnog protagonista u tajnu
odaju igre, gdje se riječi Kreirao Warren Robinett pojavljuju u sredini ekrana.
“Ovo je”, kaže Halliday, pokazujući prema ekranu s iskrenim divljenjem, “bilo prvo
Uskršnje Jaje u nekoj videoigri. Robinett ga je, ne rekavši nikom, sakrio u kodu svoje igre, a
Atari je proizveo i otpremio Adventure diljem svijeta, ne znajući za tajnu prostoriju. Za
postojanje Uskršnjeg Jajeta saznali su tek nekoliko mjeseci kasnije, kad su ga klinci diljem
svijeta počeli otkrivati. Ja sam bio jedan od tih klinaca, a otkriće Robinettovog Uskršnjeg Jajeta
bilo je jedno od najboljih igračkih iskustava mog života.”
Mladi Halliday ispušta džojstik i ustaje. Dok to čini, dnevni boravak iznenada blijedi, a
prizor se ponovno mijenja. Halliday sada stoji u mračnoj pećini s čijih vlažnih zidova treperi
svjetlost nevidljivih baklji. U istom se trenutku ponovno mijenja i Hallidayev izgled, a on se
pretvara u svog slavnog OASIS-ovog avatara Anoraka - visokog čarobnjaka u halji s malko
naočitijom verzijom lica odraslog Hallidaya (minus naočale). Anorak je odjeven u svoje
karakteristične crne halje s amblemom svog avatara (velikim kaligrafskim slovom A) izvezenim
na oba rukava.
“Prije nego što sam umro,” kaže Anorak, kudikamo dubljim glasom, “kreirao sam vlastito
Uskršnje Jaje i sakrio ga negdje u svojoj najpopularnijoj videoigri - OASIS-u. Prva osoba koja
pronađe Uskršnje Jaje naslijedit će cijelo moje bogatstvo.”
Još jedna dramatična stanka.

5
 “Jaje je dobro sakriveno. Nisam ga ostavio tek tako pod nekim kamenom. Pretpostavljam
da bi se moglo reći kako je zaključano u sefu zakopanom u tajnoj prostoriji skrivenoj u središtu
labirinta lociranog negdje-” diže ruku kako bi dotaknuo desnu sljepoočnicu, “ovdje.”
“No bez brige. Ostavio sam nekoliko tragova od kojih svi mogu početi. A ovo je prvi.”
Anorak uzvišeno mahne desnom rukom, a pred njim se u zraku pojave tri ključa, polako se
vrteći. Izgledaju načinjeni od bakra, žada i prozirnog kristala. Dok se ključevi nastavljaju vrtjeti,
Anorak recitira strofu, a dok izgovara svaki stih, on se kratko pojavljuje u plamenim titlovima
na dnu ekrana:
Tri skrivena ključa troja vrata otvaraju
Da putnikove vrijedne odlike iskušaju
A oni koji vještinom iz škripca isplivaju
Stići će do Kraja gdje nagrade čekaju

Kad završi, ključevi od žada i kristala nestaju, ostavljajući samo bakreni ključ, koji sada visi
na lancu oko Anorakova vrata.
Kamera slijedi Anoraka dok se on okreće i zalazi dublje u mračnu pećinu. Nekoliko sekundi
kasnije, stiže pred golema dvokrilna drvena vrata u kamenom zidu pećine. Vrata su okovana
čelikom, a po površini su im izrezbareni štitovi i zmajevi. “Ovu konkretnu igru nisam mogao
testirati igrajući je do kraja, pa se bojim da sam malko predobro sakrio svoje Uskršnje Jaje. Da,
bit će ga teško pronaći. Ali nisam baš siguran. U svakom slučaju, sada je prekasno išta mijenjati.
Vidjet ćemo.”
Anorak rastvara dvokrilna vrata, otkrivajući golemu odaju s blagom, ispunjenu hrpama
svjetlucavih zlatnika i draguljima optočenim peharima.4 Zatim stupa na otvoreni prag i okreće
se prema gledatelju, raskrilivši ruke kako bi zadržao golema dvokrilna vrata otvorenima.5
“Dakle, da ne duljimo,” objavi Anorak, “neka lov na Hallidayevo Uskršnje Jaje otpočne!”
Tada naglo nestaje u bljesku svjetla, ostavljajući gledatelja da zuri kroz otvorena vrata u
svjetlucave humke blaga koji leže za njima.
Zatim se ekran zatamni.
Na kraju videa, Halliday je dodao poveznicu na svoju osobnu stranicu, koja se drastično
promijenila u jutro njegove smrti. Dulje od desetljeća, jedino što je ondje bilo objavljeno bila
je kratka beskonačna animacija koja je prikazivala njegova avatara Anoraka kako sjedi u
srednjovjekovnoj knjižnici, pogrbljen za trošnim radnim stolom, miješajući napitke i listajući
prašnjave knjige čarolija, s velikom slikom crnog zmaja vidljivom na zidu iza njega.
Ali sada je ta animacija nestala, a na njezinu se mjestu nalazio popis najboljih rezultata,
poput onih koji su se nekoć pojavljivali u starim videoigrama na kovanice. Popis je imao deset
brojevima označenih mjesta, a uz svako su stajali inicijali JDH - James Donovan Halliday - iza
čega je slijedio rezultat od šest nula. Ovaj popis najboljih rezultata ubrzo je postao poznat kao
“Tablica”.

4
Analiza je otkrila desetke zanimljivih predmeta skrivenih među hrpama blaga, u prvom
redu: nekoliko ranih kućnih računala (Apple Ile, Commodore 65, Atari 800XL i TRS-80 Color
računalo 2), desetke kontrolera za niz igraćih sustava, te stotine igraćih kocki za bacanje u
obliku poliedra, poput onih korištenih u starim društvenim igrama na ploči.
5
Zaustavljena slika ovog prizora izgleda gotovo identično slici Jeffa Easleyja na naslovnici
Vodiča za Gospodara tamnice, knjige s pravilima “Dungeons & Dragons” izdane 1983.
6
 Točno ispod Tablice nalazila se ikonica nalik na knjižicu uvezenu u kožnate korice koja je
vodila do primjerka Anorakova almanaha koji se mogao besplatno preuzeti, zbirke stotina
Hallidayevih nedatiranih dnevničkih zapisa. Almanah je imao više od dvije tisuće stranica, ali
je sadržavao vrlo malo pojedinosti o Hallidayevu privatnom životu ili svakodnevnim
aktivnostima. Mahom su to bile njegove, tehnikom toka svijesti pisane opservacije o raznim
klasičnim videoigrama, SF i fantasy romanima, filmovima, stripovima i pop kulturi
osamdesetih, pomiješanih s duhovitim tiradama u kojima je osuđivao sve od organizirane
religije do dijetalnih gaziranih pića.
Lov, kako je natječaj postao poznat, brzo se uvukao u globalnu kulturu. Poput dobitka na
lutriji, pronalazak Hallidayeva Uskršnjeg Jajeta postao je popularna maštarija i među odraslima
i među djecom. Bila je to igra koju je svatko mogao igrati, a isprva, činilo se da nema pravog ili
krivog načina za to. Jedino što je sadržaj Anorakova almanaha naizgled natuknuo bilo je da će
poznavanje Hallidayevih raznih opsesija biti neophodno za pronalazak Jajeta. Ovo je dovelo do
sveopće fascinacije pop kulturom osamdesetih. Pedeset godina nakon završetka dekade,
filmovi, glazba, igre i moda osamdesetih odjednom su opet postali hit. Do 2041., zašiljena kosa
i isprane traperice vratili su se u modu, a obrade popularnih pop pjesama osamdesetih u
izvedbi suvremenih bendova dominirale su glazbenim ljestvicama. Ljudi koji su osamdesetih
zaista bili tinejdžeri, a koji su svi zalazili u poodmaklu dob, u nevjerici su gledali kako masovne
hirove i modu njihove mladosti prihvaćaju i proučavaju njihovi unuci.
Rodila se nova supkultura, sačinjena od milijuna ljudi koji su sada posvećivali svaki
slobodan trenutak svojih života potrazi za Hallidayevim Jajetom. Isprva, ti su se pojedinci
jednostavno zvali “lovci na jaje”, ali to se brzo skratilo u nadimak “jajolovci”.
Tijekom prve godine Lova, biti jajolovac bilo je iznimno moderno, te je gotovo svaki
korisnik OASIS-a tvrdio da je jedan od njih.
Kad je stigla prva godišnjica Hallidayeve smrti, uzbuđenje oko natječaja počelo je
jenjavati. Cijela je godina prošla, a nitko nije pronašao ništa. Niti jedan ključ ni vrata. Dio
problema bila je sama veličina OASIS-a. Sadržavao je više od tisuću simuliranih svjetova gdje
su ključevi mogli biti skriveni, a jajolovcu bi trebale godine da provede temeljitu pretragu bilo
kojeg od njih.
Unatoč svim “profesionalnim” jajolovcima koji su se na svojim blogovima hvalili da su
svakodnevno sve bliže cilju, istina je postupno postajala očita: Nitko zapravo nije ni znao što
točno traži niti odakle bi počeo tražiti.
Još je jedna godina prošla. Pa još jedna. I dalje ništa.
Sira publika izgubila je sav interes za natječaj. Ljudi su počeli pretpostavljati da je sve to
bila ekscentrična spačka koju je osmislio bogati umobolnik. Drugi su pak vjerovali da Jaje, čak
i ako je postojalo, nitko nikad neće pronaći. U međuvremenu, OASIS se nastavio razvijati, a
popularnost mu je rasla, zaštićenom od pokušaja preuzimanja i pravnih izazova željeznim
uvjetima Hallidayeve oporuke i vojskom bjesomučnih odvjetnika koje je zadužio da upravljaju
ostavinom.
Hallidayevo Uskršnje Jaje postupno je prešlo u područje urbanih legendi, a sve
malobrojnije pleme jajolovaca postupno je postalo predmetom rugla. Svake godine, na
godišnjicu Hallidayeve smrti, komentatori bi na vijestima šaljivo izvještavali o njihovom
stalnom izostanku napretka. A svake godine, sve je više jajolovaca odustajalo, zaključivši da je
Halliday pronalazak Jajeta uistinu učinio nemogućim.
Prošla je još jedna godina. I još jedna.

7
 Tada, u večer 11. veljače 2045., ime jednog avatara pojavilo se na vrhu Tablice, gdje ga je
cijeli svijet mogao vidjeti. Nakon pet dugih godina, Bakreni je ključ napokon pronađen, a
pronašao ga je osamnaestogodišnji klinac koji je živio u kampu za prikolice na rubu Oklahoma
Cityja.
Taj klinjo bio sam ja. Deseci knjiga, crtica, filmova i miniserija pokušali su ispričati priču o
svemu što se zatim dogodilo, ali nijednome nije uspjelo. Stoga želim izvesti stvari na čistac,
jednom i za svagda.

8
 PRVA RAZINA:
“Biti čovjek većinu vremena je totalno sranje.
Videoigre jedino su što čini život podnošljivim. ”
-Anorakov almanah 91. poglavlje, stihovi 1-2

9
 0001
Iz sna me grubo trgnuo zvuk pucnjave iz jednog od susjednih sklopova. Iza pucnjeva
uslijedilo je nekoliko minuta prigušene vike i vriske, a zatim tišina.
Pucnjava nije bila neobična u sklopovima, ali me svejedno potresla. Znao sam da
vjerojatno neću opet moći usnuti, pa sam odlučio ubiti ostatak vremena do zore bruseći
vještinu na klasičnim automatima na kovanice. Galaga, Defender, Asteroids. Ove su igre bile
zastarjeli digitalni dinosauri koji su postali muzejski primjerci davno prije mog rođenja. Ali bio
sam jajolovac, pa ih nisam smatrao šarmantnim niskorezolucijskim antikvitetima. Za mene, bili
su to sveti artefakti. Stupovi panteona. Kad sam igrao klasike, činio sam to s odlučnom vrstom
poštovanja.
Sklupčao sam se u staru vreću za spavanje u kutu majušne praonice unutar prikolice,
ukliješten u procjepu između zida i sušila. Nisam bio dobrodošao u tetinu sobu nasuprot
hodnika, što mi nije smetalo. Ionako sam preferirao boraviti u praonici. Bila je topla,
omogućivala mi je određenu dozu privatnosti, a bežična veza nije bila loša. Usto, kao dodatni
bonus, prostorija je mirisala na tekući deterdžent i omekšivač. Ostatak prikolice zaudarao je
na mačji urin i krajnju bijedu.
Većinu sam vremena spavao u svom skrovištu. Ali temperatura se proteklih nekoliko noći
spustila ispod nule, i koliko god sam mrzio boraviti kod tete, to je ipak bilo bolje nego umrijeti
od smrzavanja.
Ukupno petnaest ljudi živjelo je u tetinoj prikolici. Ona je spavala u najmanjoj od tri
spavaće sobe. Deppertovi su živjeli u sobi do njezine, a Millerovi u velikoj spavaćoj sobi na
kraju hodnika. Bilo ih je šestero, i plaćali su najveći dio stanarine. Naša prikolica nije bila
pretrpana kao neke druge jedinice u sklopovima. Bila je dvostruke širine. Dovoljno mjesta za
sve.
Izvukao sam laptop i upalio ga. Bio je glomazna, teška zvijer, skoro deset godina star.
Našao sam ga u kanti za smeće iza napuštenog trgovačkog centra nasuprot autoceste. Uspio
sam ga vratiti u život zamijenivši mu sistemsku memoriju i ponovno učitavši operacijski sustav
iz kamenog doba. Prema današnjim standardima, procesor je bio sporiji od puža, ali odgovarao
je mojim potrebama. Laptop mi je služio kao prenosiva znanstvena knjižnica, video arkada i
kućno kino. Njegov tvrdi disk bio je ispunjen starim knjigama, filmovima, epizodama TV serija,
glazbenim datotekama i gotovo svim videoigrama stvorenim u dvadesetom stoljeću.
Pokrenuo sam emulator i izabrao Robotrona: 2084, jednu od mojih najdražih igara.
Oduvijek sam volio njezinu frenetičnu brzinu i brutalnu jednostavnost. Robotron se svodio na
instinkt i reflekse. Igranje starih videoigara uvijek mi je uspijevalo razbistriti misli i umiriti me.
Ako bih se osjećao depresivno ili frustrirano zbog vlastite sudbine, morao sam samo kliknuti
gumb Igrača Broj 1 i sve bi moje brige smjesta iščeznule dok bi mi se um usredotočio na
neumoljivu pikseliranu agresiju na ekranu preda mnom. Ondje u igrici, unutar
dvodimenzionalnog univerzuma, život je bio jednostavan: Sam si protiv stroja. Pomiči se
lijevom rukom, pucaj desnom, i pokušaj ostati živ što je dulje moguće.
Proveo sam nekoliko sati probijajući se pucnjavom kroz val za valom Mozgova, Sferoida,
Kvarkova i Hulkova, u beskonačnoj bitki za Spas posljednje ljudske obitelji! Ali s vremenom su
mi se prsti počeli grčiti i počeo sam gubiti ritam. Kad god bi se to dogodilo na ovoj razini, stvari
bi brzo pošle nizbrdo. Potrošio sam sve preostale živote u nekoliko minuta, a onda su se na
ekranu pojavile dvije meni najmrže riječi: KRAJ IGRE.

10
 Zatvorio sam emulator i počeo pregledavati video datoteke. U proteklih pet godina,
skinuo sam svaki film, TV emisiju i crtić spomenut uAnorakovu almanahu. Još ih nisam sve
pogledao, dakako. Za to bi mi vjerojatno trebala desetljeća.
Izabrao sam epizodu Obiteljskih veza, humoristične serije iz osamdesetih o obitelji iz
srednje klase nastanjenoj u središnjem Ohiju. Skinuo sam seriju jer je bila jedna od Hallidayevih
omiljenih, pa sam pomislio da se u nekoj od epizoda možda skriva kakav trag vezan za Lov.
Smjesta sam se navukao na seriju i dosad pogledao svih sto osamdeset epizoda, više puta.
Nikako da mi dojade.
Sjedeći sam u mraku, gledajući seriju na laptopu, uvijek bih se zatekao kako zamišljam da
ja živim u toj toploj, dobro osvijetljenoj kući, i da su ti nasmiješeni, uviđavni ljudi moja obitelj.
Da na svijetu nije postojao nikakav problem koji nismo mogli riješiti do kraja jedne polusatne
epizode (ili možda jedne dvodijelne, ako je bila riječ o nečem uistinu ozbiljnom).
Moj vlastiti obiteljski život nije bio ni približno poput onog prikazanog u Obiteljskim
vezama, zbog čega sam seriju vjerojatno toliko i volio. Bio sam jedino dijete dvoje tinejdžera,
izbjeglica koji su se sreli u sklopovima gdje sam odrastao. Ne sjećam se svog oca. Kad mi je bilo
tek nekoliko mjeseci, ustrijeljen je dok je pljačkao dućan mješovite robe tijekom nestanka
struje. Jedino što sam o njemu znao bilo je da je volio stripove. Našao sam nekoliko starih USB
stickova u kutiji s njegovim stvarima koji su sadržavali potpuna izdanja Čudesnog Spider-Mana,
X-Mena i Green Lanterna. Mama mi je jednom rekla da mi je otac dao aliterativno ime, Wade
Watts, jer je mislio da zvuči kao tajni identitet superjunaka. Poput Petera Parkera ili Clarka
Kenta. Ta me spoznaja navela da pomislim kako je sigurno bio cool lik, unatoč načinu na koji
je umro.
Moja majka, Loretta, podigla me sama. Živjeli smo u malom kamperu u drugom dijelu
sklopova. Radila je dva posla s punim radnim vremenom u OASIS-u, jedan kao teleprodavačica,
a drugi kao eskort dama u online javnoj kući. Znala me tjerati da noću nosim čepiće za uši, da
je ne čujem kako u susjednoj sobi vodi prljave razgovore s mušterijama u drugim vremenskim
zonama. Ali čepići nisu baš djelovali, pa sam umjesto toga gledao stare filmove sa zvukom
pojačanim do kraja.
S OASIS-om sam se upoznao u ranoj dobi, jer ga je majka koristila kao virtualnog
bejbisitera. Čim sam bio dovoljno star da nosim vizir i par haptičkih rukavica, mama mi je
pomogla kreirati moj prvi OASIS-ov avatar. Zatim me smjestila u kut i vratila se na posao,
ostavivši me da istražujem jedan cijeli novi svijet, vrlo drugačiji od onoga koji sam dotad
poznavao.
Od tog trenutka nadalje, manje-više su me odgojili OASIS-ovi interaktivni obrazovni
programi, koji su svakom klincu bili dostupni besplatno. Proveo sam velik dio djetinjstva
boraveći u virtualnoj simulaciji Ulice Sezam, pjevajući pjesme sa srdačnim Muppetima i igrajući
interaktivne igre koje su me naučile hodati, govoriti, zbrajati, oduzimati, čitati, pisati i dijeliti.
Kad sam ovladao tim vještinama, nije mi trebalo dugo da otkrijem kako je OASIS ujedno bio i
najveća javna knjižnica na svijetu, gdje je svaki dekintirani klinac poput mene imao pristup
svim knjigama ikad napisanim, svim pjesmama ikad snimljenim, svim filmovima, televizijskim
emisijama, videoigrama i umjetničkim djelima ikad stvorenim. Ondje se nalazilo i čekalo me
sakupljeno znanje umjetnost i zabava cjelokupne ljudske civilizacije. Ali stjecanje pristupa svim
tim informacijama pokazalo se nekom vrstom dvosjeklog mača. Jer tada sam otkrio istinu.
Ne znam, možda je vaše iskustvo drugačije od moga. Za mene je iskustvo odrastanja na
planetu Zemlji u dvadeset prvom stoljeću bilo prava šaka u zube. Egzistencijalno govoreći.

11
 Najgore je to što mi kao djetetu nitko nije rekao istinu o mojoj situaciji. Zapravo, učinili su
upravo suprotno. A ja sam im, naravno, vjerovao, jer sam bio klinac i nisam znao bolje. Hoću
reći, Kriste, mozak mi još nije bio ni narastao do pune veličine, stoga kako se od mene moglo
očekivati da znam kad mi odrasli muljaju?
Stoga sam progutao sve mračnovjekovne gluposti kojima su me tovili. Prošlo je neko
vrijeme. Ja sam malko odrastao i postupno počeo uviđati da su mi svi manje-više lagali o
manje-više svemu od trenutka kad sam izašao iz majčine utrobe.
Bilo je to alarmantno otkriće. Uzrokovalo mi je probleme s povjerenjem kasnije u životu.
Počeo sam otkrivati ružnu istinu čim sam krenuo istraživati besplatne OASIS-ove knjižnice.
Ondje su me dočekale činjenice, skrivene u starim knjigama iz pera ljudi koji se nisu bojali biti
iskreni. Umjetnici, znanstvenici, filozofi i pjesnici, većina od njih davno mrtvi. Dok sam čitao
riječi koje su ostavili za sobom, napokon sam počeo uviđati situaciju. Moju situaciju. Našu
situaciju. Ono što većina ljudi naziva “ljudskim stanjem”.
Vijesti nisu bile dobre. Volio bih da mi je netko odmah rekao istinu, čim sam bio dovoljno
star da je razumijem. Volio bih da je netko jednostavno rekao:
“Evo u čemu je stvar, Wade. Ti si nešto zvano ljudsko biće. To je jako pametna životinjska
vrsta. Poput svake druge životinje na ovom planetu, potekli smo od jednostaničnog organizma
koji je živio prije milijuna godina. To se dogodilo procesom zvanim evolucija, o kojemu ćeš više
naučiti kasnije. Ali vjeruj mi, tako smo zapravo ovamo stigli. Dokazi toga su posvuda, zakopani
u stijenama. Ona priča koju si čuo? O tome kako nas je sve stvorio supermoćan lik zvan Bog
koji živi gore na nebu? Totalno sranje. Cijela stvar s Bogom zapravo je prastara bajka koju su si
ljudi pripovijedali tisućama godina. Sve smo izmislili. Kao i Djeda Božićnjaka i Uskršnjeg Zeku.
O, i usput... nema Djeda Božićnjaka ni Uskršnjeg Zeke. Također gluposti. Žao mi je, mali.
Nosi se s tim.
Vjerojatno se pitaš što se dogodilo prije nego što si ovamo stigao. Jako puno toga,
zapravo. Nakon što smo evoluirali u ljude, stvari su postale prilično zanimljive. Dokučili smo
kako uzgajati hranu i pripitomiti životinje pa više nismo sve vrijeme provodili u lovu. Naša su
plemena postala mnogo veća, a mi smo se proširili cijelim planetom poput nezaustavljiva
virusa. Tada, nakon što smo se međusobno borili u mnoštvu ratova zbog zemlje, resursa i
izmišljenih bogova, naposljetku smo sva plemena organizirali u ‘globalnu civilizaciju’. Ali,
iskreno, nije bila pretjerano organizirana, ni civilizirana, te smo nastavili međusobno voditi još
mnogo ratova. No također smo shvatili kako se baviti znanošću, što nam je pomoglo razviti
tehnologiju. Za hrpu bezdlakih čovjekolikih majmuna, uspjeli smo izumiti neke uistinu
nevjerojatne stvari. Računala. Medicinu. Lasere. Mikrovalne pećnice. Umjetna srca. Atomske
bombe. Čak smo poslali nekoliko tipova na Mjesec i odatle ih vratili. Stvorili smo i globalnu
komunikacijsku mrežu koja nam omogućava da međusobno razgovaramo, diljem svijeta, cijelo
vrijeme. Prilično impresivno, ne?
Ali tu nastupaju loše vijesti. Globalnu smo civilizaciju skupo platili. Trebala nam je hrpa
energije da je izgradimo, a tu smo energiju dobivali sagorijevajući fosilna goriva, koja su
potjecala od uginulih biljaka i životinja zakopanih duboko u tlu. Iskoristili smo većinu tog goriva
prije nego što si ovdje stigao i sad ga gotovo uopće nema. To znači da više nemamo dovoljno
energije da naša civilizacija funkcionira kao prije. Stoga smo morali smanjiti potrošnju.
Naveliko. Ovo zovemo Globalnom energetskom krizom, a ona traje već neko vrijeme.
Osim toga, ispostavilo se da je izgaranje svih tih fosilnih goriva imalo neke gadne
nuspojave, poput rasta temperature našeg planeta i uništenja okoliša. Stoga se sada polarne

12
ledene kape otapaju, razine mora rastu, a vremenske prilike su u totalnom kaosu. Biljke i
životinje izumiru u rekordnim brojevima, a mnogo je ljudi gladno i bez doma. I još međusobno
vodimo ratove, mahom oko ono malo resursa što nam je preostalo.
Uglavnom, mali, to sve znači da je život mnogo teži nego što je nekad bio, u Dobra stara
vremena, prije tvog rođenja. Stvari su nekoć bile sjajne, ali sada su prilično zastrašujuće. Da
budem iskren, budućnost ne izgleda pretjerano blistavo. Rodio si se u prilično gadno vrijeme
u povijesti. A čini se da će stvari samo postati gore. Ljudska civilizacija je ‘na izmaku’. Neki čak
misle da ‘propada’.
Vjerojatno se pitaš što će biti s tobom? To je lako. Dogodit će ti se isto što se dogodilo
svakom drugom ljudskom biću koje je ikad živjelo. Umrijet ćeš. Svi umiremo. Tako stvari stoje.
Što se događa kad umreš? Pa, nismo posve sigurni. Ali sve ukazuje na to da se ništa ne
događa. Samo si mrtav, mozak ti prestane raditi, a onda te više nema da postavljaš dosadna
pitanja. One priče koje si čuo? O odlasku na divno mjesto zvano ‘raj’ gdje više nema patnje ni
smrti i živiš vječno u stanju trajne sreće? I to je totalno sranje. Baš kao i ono o Bogu. Nema
dokaza o postojanju raja i nikad ga nije bilo. I to smo izmislili. Puste želje. Stoga sada moraš
proživjeti ostatak života znajući da ćeš jednog dana umrijeti i zauvijek nestati.
Sori.”
Okej, kad bolje razmislim, možda ipak nije najbolje biti iskren. Možda nije pametno reći
novopridošlom ljudskom biću da se rodilo u svijetu kaosa, patnje i siromaštva, baš na vrijeme
da vidi kako se sve raspada. Sve sam to otkrio postupno tijekom nekoliko godina, i svejedno
me natjeralo da se poželim baciti s mosta.
Srećom, imao sam pristup OASIS-u, što je bilo poput izlaza za nuždu u bolju stvarnost.
OASIS me spasio da ne poludim. Bio je moje igralište i moj dječji vrtić, magično mjesto gdje je
sve moguće.
OASIS je bio poprište svih mojih najsretnijih uspomena iz djetinjstva. Kad mama nije
morala raditi, istovremeno bismo se prijavili i igrali igre ili odlazili na interaktivne bajkovite
pustolovine. Nekoć me morala prisiljavati da se svake večeri odjavim, jer se nikad nisam htio
vratiti u stvarni svijet. Jer je stvarni svijet bio sranje.
Nikad nisam krivio mamu zbog stanja stvari. Bila je žrtva sudbine i okrutnih okolnosti, kao
i svi drugi. Njezinoj je generaciji bilo najteže. Rodila se u svijetu izobilja, baš na vrijeme da vidi
kako sve to polako nestaje. Najviše se sjećam da mi ju je bilo žao. Bila je stalno u depresiji, a
uzimanje droga naizgled je bilo jedino u čemu je zaista uživala. Naravno, one su je naposljetku
ubile. Kad mi je bilo jedanaest godina, ubrizgala si je u ruku lošu dozu nečega i umrla na našem
ofucanom kauču na razvlačenje, slušajući muziku na starom mp3 playeru koji sam popravio i
darovao joj ga za prethodni Božić.
Tada sam se morao doseliti k maminoj sestri Alice. Teta Alice me nije primila iz dobrote
ili obiteljske odgovornosti. Učinila je to da svaki mjesec dobije od vlade dodatne bonove za
hranu. Većinom sam se za hranu morao snalaziti sam. To obično nije bio problem, jer sam
imao dara za pronalaženje i popravljanje starih računala i pokvarenih OASIS-ovih konzola, koje
sam zatim prodavao zalagaonicama ili trampio za bonove za hranu. Zarađivao sam dovoljno
da ne gladujem, što za većinu mojih susjeda nije bio slučaj.
Godinu nakon mamine smrti provodio sam mnogo vremena sažalijevajući se i očajavajući.
Pokušao sam gledati na stvari optimistično, podsjećati se da sam, iako sam ostao siroče,
prošao bolje od većine klinaca u Africi. I Aziji. I Sjevernoj Americi. Uvijek sam imao krov nad
glavom i više nego dovoljno hrane za jelo. I imao sam OASIS. Život mi nije bio tako loš. To sam

13
si barem stalno govorio, u jalovom pokušaju da odagnam epsku usamljenost koju sam sada
osjećao.
Tada je započeo Lov na Hallidayevo Uskršnje Jaje. Mislim da me to spasilo. Odjednom sam
pronašao nešto vrijedno truda. San koji vrijedi slijediti. Posljednjih pet godina, Lov mi je dao
cilj i svrhu. Misiju koju treba ispuniti. Razlog da ujutro ustanem. Nešto čemu se mogu nadati.
Čim sam počeo tragati za Jajetom, budućnost se više nije činila tako crnom.

Bio sam na pola četvrte epizode mini-maratona Obiteljskih veza kad su se vrata praonice
škripeći otvorila, a kroz njih je ušla teta Alice, neuhranjena harpija u kućnoj haljini, s košarom
prljavog rublja u rukama. Izgledala je lucidnije nego obično, što nije slutilo na dobro. S njom je
bilo kudikamo lakše kad je bila napušena.
Okrznula me uobičajeno prezrivim pogledom i počela ubacivati odjeću u perilicu. Tada joj
se izraz iznenada promijenio te je provirila iza sušilice da me bolje vidi. Oči su joj se razrogačile
kad je opazila laptop. Brzo sam ga zaklopio i počeo gurati u ranac, ali znao sam da je već
prekasno.
“Daj to ovamo, Wade”, naredila je, posegnuvši za laptopom. “Mogu ga založiti da nam
platim stanarinu.”
“Ne!” viknuo sam, izmaknuvši joj se. “Daj, teta Alice. Trebam ga za školu.”
“Trebaš pokazati neku zahvalnost!” zalajala je. “Svi ostali moraju plaćati stanarinu. Dosta
mi je toga da me iskorištavaš!”
“Zadržiš sve moje bonove za hranu. To pokriva i više od mog dijela stanarine.”
“Vraga pokriva!” Opet mi je pokušala iščupati laptop iz ruku, ali odbijao sam ga pustiti.
Stoga se okrenula i odjurila natrag u svoju sobu. Znao sam što slijedi, pa sam brzo unio naredbu
u laptop koja mu je zaključala tipkovnicu i pobrisala tvrdi disk.
Teta Alice se vratila nekoliko sekundi poslije s dečkom Rickom, koji je još napola spavao.
Rick je vječno bio bez majice, jer je volio pokazivati svoju impresivnu zbirku zatvorskih
tetovaža. Bez ijedne riječi, prišao mi je i prijeteći podigao šaku. Lecnuo sam se i predao mu
laptop. Zatim su on i teta Alice izašli, već raspravljajući o tome koliko bi mogli dobiti za računalo
u zalagaonici.
Gubitak laptopa nije bio velika stvar. Imao sam dva rezervna spremljena u svom skrovištu.
No nisu bila ni približno tako brza, a morat ću na njih ponovno učitati sve svoje bekapirane
medije. Totalna gnjavaža. Ali sam sam bio kriv. Znao sam koliko je riskantno bilo ovamo
donijeti išta vrijedno.
Tamno modro svjetlo zore počelo se pomaljati kroz prozor praonice. Zaključio sam da bi
danas bilo pametno nešto ranije otići u školu.
Odjenuo sam se što sam brže i tiše mogao, navukavši iznošene samterice, vrećasti
džemper i preveliki kaput koji su sačinjavali moju cjelokupnu garderobu. Zatim sam naprtio
ranac i popeo se na perilicu. Navukavši rukavice, otvorio sam mrazom prekriven klizni prozor.
Arktički jutarnji zrak ofurio mi je obraze dok sam gledao preko neravnog mora krovova
prikolica.
Tetina prikolica bila je najviša jedinica u “sklopu” visine dvadeset dviju mobilnih kućica,
čineći ga za kat-dva višim od većine sklopova u neposrednoj okolici. Prikolice u prizemlju ležale
su na tlu ili na svojim originalnim betonskim temeljima, ali jedinice naslagane na njih visjele su

14
na poduprtim modularnim skelama, improviziranoj metalnoj rešetki koja se godinama gradila
komad po komad.
Živjeli smo u sklopovima na Aveniji Portland, raštrkanoj košnici izblijedjelih limenih kutija
za cipele koja je hrđala na rubu ceste 1-40, zapadno od propale neboderske jezgre Oklahoma
Cityja. Bila je to zbirka više od petsto individualnih sklopova međusobno povezanim
provizornom mrežom recikliranih cijevi, traverzi, potpornih greda i pješačkih mostova.
Tornjevi desetaka prastarih građevinskih dizalica (korištenih prilikom same izgradnje) bili su
pozicionirani oko sve šireg vanjskog oboda sklopova.
Najgornji kat ili “krov” sklopova bio je prekriven pačvorkom starih solarnih ploča koje su
opskrbljivale jedinice pod sobom dodatnom strujom. Svežanj gumenih i rebrastih cijevi vijugao
je uza zid svakog sklopa, opskrbljujući svaku prikolicu vodom i odvodeći kanalizaciju (luksuz
nedostupan u nekim drugim sklopovima drugdje u gradu). Vrlo malo sunčanog svjetla dopiralo
je do prizemlja (zvanog “pod”). Tamne, uske trake tla između sklopova zakrčili su raspadnuti
kosturi napuštenih automobila i kamioneta davno ispražnjenih rezervoara i zagrađenih izlaza.
Jedan mi je od naših susjeda, g. Miller, jednom objasnio da su se parkovi prikolica poput
našeg izvorno sastojali od nekoliko desetaka kamp kućica poredanih u urednim nizovima na
tlu. Ali nakon nestanka nafte i nastupa energetske krize, velike gradove preplavile su izbjeglice
iz okolnih prigradskih i ruralnih područja, što je rezultiralo golemom nestašicom gradskog
stambenog prostora. Parcele nedaleko od velikih gradova odjednom su postale previše
vrijedne da bi se protratile na ravnu površinu kamp kućica, pa je netko zakuhao briljantnu ideju
da, kako se g. Miller izrazio, “naslaže kujine sinove jedne na druge”, kako bi maksimalno
iskoristio teren. Ideja je postala silno popularna, te su se parkovi prikolica diljem zemlje brzo
razvili u “sklopove” poput ovoga - neobičan hibrid sirotinjskih predgrađa, skvotova i
izbjegličkih logora. Sada su se prostirali rubovima većine velikih gradova, a svaki je vrvio
doseljenim seljacima poput mojih roditelja, koji su - u očajnoj potrebi za poslom, hranom,
strujom i pouzdanim pristupom OASIS-u - pobjegli iz svojih umirućih gradića i iskoristili zadnju
kap benzina (ili tegleću životinju) da dovuku svoje obitelji, kampere i kamp prikolice u najbližu
metropolu.
Svaki sklop u našem parku bio je barem petnaest kamp kućica visok (s pokojim kamperom,
kontejnerom za teret, Airstream prikolicom ili Volksvvagenovim mikrobusom, umetnutim
čisto da razbiju jednoličnost). Posljednjih godina, mnogi su sklopovi izrasli do visine od
dvadeset i više jedinica. Zbog toga su mnogi bili nervozni. Urušavanja sklopova nisu bila toliko
neuobičajena, a ako bi potpornji skela popustili pod pogrešnim kutom, domino efekt je mogao
srušiti i četiri, pet susjednih sklopova.
Naša je prikolica bila blizu sjevernog ruba sklopova koji se protezao do trošnog
nadvožnjaka autoceste. Sa svog položaja na prozoru praonice mogao sam vidjeti kako tanka
kolona električnih vozila gmiže po ispucanom asfaltu, odvozeći robu i radnike u grad. Dok sam
zurio u tmurne obrise grada, na obzoru je izvirila blistava zraka sunca. Gledajući kako sviće,
izveo sam mentalni ritual: Kad god bih vidio sunce, podsjetio bih se da gledam zvijezdu. Jednu
od više od sto milijardi zvijezda u našoj galaksiji. Galaksiji koja je bila tek jedna od milijardi
drugih galaksija u vidljivom svemiru. Ovo mi je pomagalo zadržati realan pogled na stvari.
Počeo sam to raditi nakon što sam pogledao znanstvenu dokumentarnu emisiju iz ranih
osamdesetih zvan Kozmos.
Smugnuo sam kroz prozor što sam tiše mogao i, držeći se za dno prozorskog okvira,
spuznuo niz hladnu metalnu fasadu prikolice. Čelična platforma na kojoj je prikolica počivala
bila je tek malko šira i dulja od nje same, tako da ju je okruživao uzak izbojak od nekih pola

15
metra širine. Oprezno sam se spustio sve dok mi noge nisu dotakle izbojak, a zatim podigao
ruku da zatvorim prozor za sobom. Zgrabio sam konop koji sam ondje razapeo u razini struka
kao rukohvat te počeo koračati u stranu po izbojku do ugla platforme. Odatle sam se mogao
spustiti po okviru ljestvama sličnih skela. Gotovo sam uvijek išao ovim putem na odlasku ili
povratku u tetinu prikolicu. Klimavo metalno stubište bilo je zavareno sa strane sklopa, ali
treslo se i udaralo o skele pa se njime nisam mogao služiti a da ne najavim svoju prisutnost.
Loše vijesti. U sklopovima, bilo je najbolje izbjegavati da vas čuju ili vide, kad god je to moguće.
Često je u blizini bilo opasnih i očajnih ljudi - onih koji bi vas opljačkali, silovali, a onda prodali
vaše organe na crnom tržištu.
Spuštanje mrežom metalnih traverzi uvijek bi me podsjetilo na stare platformne videoigre
poput Donkey Konga ili BurgerTimea. Prije nekoliko godina tu sam ideju i ostvario kad sam
kodirao svoju prvu Atari 2600 igru (jajolovčev ispit zrelosti, kao kad Jedi izradi svoj prvi
svjetlosni mač). Bila je to imitacija Pitfalla zvana Sklopovi, gdje ste se morali kretati kroz
vertikalan labirint prikolica, skupljajući kršna računala, grabeći predmete za uvećavanje
energije u vidu bonova za hranu i izbjegavajući ovisnike o metamfetaminu i pedofile na putu
do škole. Moja je igra bila puno zabavnija od stvarnosti.
Dok sam silazio, zastao sam pored Airstream prikolice tri jedinice ispod naše, gdje je
živjela moja prijateljica gospođica Gilmore. Bila je to draga stara žena u srednjim
sedamdesetima koja je naizgled uvijek nenormalno rano ustajala. Provirio sam kroz njezin
prozor i ugledao je kako se vuče po kuhinji, spremajući doručak. Uočila me nakon nekoliko
sekundi i oči su joj se ozarile.
“Wade!” rekla je, rastvorivši prozor. “Dobro jutro, dječače moj dragi.”
“Dobro jutro, gospođice G.”, rekoh ja. “Nadam se da vas nisam prepao.”
“Nipošto”, odvrati ona. Čvršće je omotala kućnu haljinu na propuhu s prozora. “Vani je
ledeno! Zašto ne uđeš i ne doručkuješ? Imam slaninu od soje. A ni jaja u prahu nisu loša, ako
ih dovoljno zasoliš...”
“Hvala, ali ne mogu jutros, gospođice G. Moram u školu.”
“Dobro. Drugi put, onda.” Otpuhnula mi je poljubac i krenula da će zatvoriti prozor.
“Nastoj ne slomiti vrat dok se pentraš tu vani, okej, Spider-Mane?”
“Hoću. Vidimo se poslije, gospođice G.” Mahnuo sam joj na pozdrav i nastavio silaziti.
Gospođica je Gilmore bila duša od žene. Dopuštala mi je prespavati na njezinu kauču kad
god sam morao, premda mi je bilo teško ondje spavati zbog njezinih pustih mačaka. Gospođica
G. bila je superreligiozna i provodila je većinu vremena u OASIS-u, sjedeći u kongregaciji jedne
od onih golemih online megacrkvi, pjevajući obredne pjesme, slušajući propovjedi i sudjelujući
u virtualnim turama po Svetoj zemlji. Popravio bih njezinu prastaru OASIS-ovu konzolu kad
god bi zaštekala, a ona je zauzvrat odgovarala na moja bezbrojna pitanja o odrastanju
osamdesetih. Znala je najbolje trivije iz osamdesetih - stvari koje ne možete naučiti iz knjiga ili
filmova. I uvijek se molila za mene. Trudila se svim silama spasiti moju dušu. Nisam joj nikad
imao srca reći da sam organiziranu religiju smatrao totalnim sranjem. Bila je to ugodna
maštarija koja joj je davala nadu i tjerala je naprijed - baš kao Lov mene. Da citiram iz
Almanaha: “Ljudima koji žive u staklenim kućama bolje je da začepe.”
Kad sam stigao do prizemlja, skočio sam sa skele i pao preostalih nekoliko metara na tlo.
Moje gumene čizme zabile su se u bljuzgavicu i zaleđeno blato. Ovdje dolje još je bilo prilično
mračno, pa sam izvadio džepnu lampu i nastavio na istok, vijugajući kroz mračan labirint i
nastojeći ostati neprimijećen dok sam pazio da ne zapnem preko kolica za kupovinu, bloka

16
motora ili nekog drugog komada smeća razasutog po uskim uličicama između sklopova.
Rijetko sam ikoga viđao u ovo doba jutra. Putnički šatlovi prolazili su tek nekoliko puta dnevno
pa su oni stanovnici dovoljno sretni da imaju posao već čekali na autobusnoj postaji na
autocesti. Većina ih je radila u dnevnoj smjeni u nekoj od golemih tvornica koje su okruživale
grad.
Nakon što sam prešao otprilike 800 metara, stigao sam do divovskog brda starih auta i
kamioneta koji bijahu nasumično nabacani uz sjeverni vanjski rub sklopa. Prije više desetljeća,
dizalice su raščistile što su više napuštenih vozila mogle iz parka kako bi napravile mjesta za
još više sklopova te su ih nabacale na goleme hrpe poput ove svud po vanjskom rubu naselja.
Mnoge od njih bile su gotovo jednako visoke poput samih sklopova.
Prišao sam rubu hrpe i, nakon brze provjere da me nitko ne promatra ni ne slijedi, okrenuo
sam se bočno kako bih se provukao kroz prolaz između dva zdrobljena auta. Odatle, saginjao
sam se, pentrao i zaobilazio sve dublje i dublje u klimavu planinu iskrivljenog metala, sve dok
nisam stigao do male čistine iza zakopanog teretnog kombija. Samo je stražnja trećina kombija
bila vidljiva. Ostatak su sakrivala druga vozila naslagana na nj i oko njega. Dva prevrnuta
kamioneta ležala su na krovu kombija pod različitim kutovima, ali većinu njihova tereta
pridržavali su auti naslagani sa svake strane, stvarajući neku vrstu zaštitnog luka koji je
sprečavao da kombi zdrobi planina vozila nagomilana nad njim.
Izvukao sam lanac koji sam nosio oko vrata, s kojega je visio jedan jedini ključ. Sretnim
slučajem, ovaj je ključ još visio iz paljenja kad sam ga prvi put otkrio. Mnoga su ova vozila radila
u trenutku kad su bila napuštena. Njihovi vlasnici jednostavno više nisu mogli priuštiti gorivo
za njih pa su ih samo parkirali i otišli.
Spremio sam bateriju u džep i otključao stražnja desna vrata kombija. Otvarala su se nekih
50 cm, dajući mi taman dovoljno mjesta da se provučem. Zatvorio sam vrata za sobom i opet
ih zaključao. Stražnja vrata kombija nisu imala prozore, pa sam se na trenutak grbio u
potpunom mraku, sve dok mi prsti nisu pronašli stari produžni kabel koji sam zalijepio
selotejpom za strop. Upalio sam ga, a stara stolna lampa obasjala je majušan prostor svjetlom.
Zgužvani zeleni krov kompaktnog auta pokrivao je razbijeni otvor gdje se nekoć nalazio
vjetrobran, ali šteta na prednjem dijelu kombija nije se proširila dalje od vozačeve kabine.
Ostatak je interijera ostao netaknut. Netko je odstranio sve siceve kombija (vjerojatno da ih
iskoristi za namještaj), ostavivši malenu “sobu” otprilike 120 cm široku, 120 cm visoku i 270
cm dugu.
Ovo je bilo moje skrovište.
Otkrio sam ga prije četiri godine, tražeći odbačene dijelove računala. Kad sam prvi put
otvorio vrata i zavirio u mračnu unutrašnjost kombija, odmah sam znao da sam pronašao nešto
od nemjerljive vrijednosti: privatnost. Za ovo mjesto nitko drugi nije znao i ovdje se nisam
morao brinuti da će me teta niti bilo koji luzer s kojim je trenutno hodala gnjaviti ili mlatiti.
Mogao sam ovdje držati svoje stvari bez brige da će ih tko ukrasti. I, najvažnije, bilo je to mjesto
gdje sam mogao pristupiti OASIS-u na miru.
Kombi je bio moje utočište. Moja Batmanova pećina. Moja Tvrđava samoće. Tu sam
pohađao školu, pisao domaći, čitao knjige, gledao filmove i igrao videoigre. Tu sam provodio i
svoju potragu za Hallidayevim Uskršnjim Jajetom.
Prekrio sam zidove, pod i strop kutijama za jaja od stiropora i komadima tepiha u pokušaju
da što bolje zvučno izoliram kombi. Nekoliko kartonskih kutija uništenih laptopa i dijelova
računala čučalo je u kutu, pokraj stalka sa starim automobilskim akumulatorima i

17
modificiranim sobnim biciklom koji sam pretvorio u punjač baterije. Jedini namještaj bila je
stara sklopiva vrtna stolica.
Spustio sam ranac, svukao kaput te uzjahao sobni bicikl. Punjenje akumulatora bilo je
obično jedina tjelovježba koju sam izvodio svakog dana. Pedalirao sam sve dok mjerač nije
pokazivao da su akumulatori napunjeni do vrha te sam zatim sjeo na stolicu i upalio malu
električnu grijalicu koju sam držao pokraj nje. Svukao sam rukavice i protrljao ruke ispred
žarećih niti dok su počinjale narančasto svijetliti. Nisam mogao ostaviti grijalicu upaljenu dugo,
inače bi ispraznila akumulatore.
Otvorio sam od štakora zaštićenu metalnu kutiju u kojoj sam čuvao zalihu hrane i izvadio
malo prokuhane vode i paket mlijeka u prahu. Pomiješao sam ih u zdjelici te nasuo obilatu
porciju pahuljica Fruit Rocks. Kad sam to potamanio, izvukao sam staru plastičnu Star Trek
kutiju za užinu koju sam skrivao pod zdrobljenom komandnom pločom kombija. Unutra se
nalazila moja OASIS konzola koju mi je izdala škola, haptičke rukavice i vizir. Ti su predmeti
nadaleko bili najvredniji koje sam posjedovao. Prevrijedni da bih ih nosio naokolo sa sobom.
Navukao sam elastične haptičke rukavice i razgibao prste kako nijedan zglob ne bi
zapinjao. Zatim sam dohvatio OASIS konzolu, plosnat crni četverokut otprilike veličine knjige
mekog uveza. Imala je ugrađenu bežičnu mrežnu antenu, ali je signal unutar kombija bio
nikakav budući da je bio zakopan pod golemim brdom gustog metala. Stoga sam podesio
vanjsku antenu i postavio ju na haubu auta na vrhu hrpe starog željeza. Kabel antene provlačio
se kroz otvor koji sam probio u stropu kombija. Utaknuo sam ga u ulaz sa strane konzole, a
zatim navukao vizir. Udobno mi je pristajao oko očiju poput plivačkih naočala, zastirući svu
vanjsku svjetlost. Male usne slušalice protegnule su se iz sljepoočica vizira i automatski mi se
utaknule u uši. Vizir je također sadržavao dva ugrađena stereo mikrofona koji su hvatali sve
što bih izgovorio.
Upalio sam konzolu i započeo prijavu. Ugledao sam kratak crveni bljesak dok je vizir
skenirao moje mrežnice. Zatim sam pročistio grlo i izrekao svoju prijavnu rečeničnu lozinku,
pazeći da jasno izgovaram: “Regrutiran si u Zvjezdanu ligu da braniš Granicu protiv Xura i Ko-
Dan armade. ”
Moja lozinka je također bila potvrđena, zajedno s glasovnim obrascem, te sam se prijavio.
Pojavio se sljedeći tekst, u središtu mog virtualnog prikaznika, preko sveg sadržaja:
Potvrda identiteta uspjela.
Dobrodošao u OASIS, Parzivale!
Prijava dovršena: 07:53:21 OST - 2.10.2045.
Dok je tekst blijedio, zamijenila ga je kratka poruka, tek tri riječi duga. Ovu je poruku u
postupak prijave umetnuo sam James Halliday, kad je prvi put programirao OASIS, kao posvetu
simulacijinim izravnim precima, automatima za videoigre iz njegove mladosti. Te tri riječi
uvijek su bile posljednje što je korisnik OASIS-a vidio prije nego što bi napustio stvaran svijet i
ušao u onaj virtualni:
IGRAČ BROJ 1

18
 0002
Moj se avatar materijalizirao ispred mog ormarića na drugom katu moje srednje škole - na
istom mjestu gdje sam stajao kad sam se odjavio prethodne noći.

Obazreo sam se gore-dolje po hodniku. Moje virtualno okruženje izgledalo je gotovo (ali
ne posve) stvarno. Sve unutar OASIS-a bilo je prekrasno renderirano u tri dimenzije. Ukoliko
ne biste upotrijebili fokus i zaustavili se da pobliže proučite svoju okolinu, bilo je lako zaboraviti
da je sve što ste vidjeli računalno generirano. I to s mojim jadnim školskim izdanjem OASIS-
ove konzole. Čuo sam da je, kad biste simulaciji pristupili s novom najsuvremenijom
imerzijskom opremom, bilo gotovo nemoguće razlikovati OASIS od stvarnosti.
Dotaknuo sam vrata ormarića, a on se otvorio uz tih metalni škljocaj. Unutra je bio škrto
ukrašen. Slika princeze Leie u pozi s laserskim pištoljem. Grupna fotografija članova Montyja
Pythona u njihovim kostimima iz Svetog grala. Naslovnica časopisa Time s Jamesom
Hallidayem. Podigao sam ruku i potapšao hrpu udžbenika na najvišoj polici ormarića, a oni su
nestali te se zatim pojavili u inventaru predmeta mog avatara.
Izuzev udžbenika, moj je avatar imao vrlo malo toga u svom posjedu: džepnu svjetiljku,
željezni kratki mač, mali brončani štit i kožni oklop. Ti predmeti nisu bili čarobni i bili su loše
kvalitete, ali samo sam njih mogao priuštiti. Predmeti u OASIS-u vrijedili su isto koliko i stvari
u stvarnom svijetu (a katkad i više), te ih niste mogli kupiti bonovima za hranu. OASIS-ov kredit
bio je domenin novac, a u ovim crnim vremenima, predstavljao je i jednu od najstabilnijih
valuta na svijetu, vredniju od dolara, funte, eura ili jena.
Na vratima mog ormarića visjelo je malo zrcalo te sam uhvatio odraz svog virtualnog sebe
dok sam ih zatvarao. Dizajnirao sam lice i tijelo svog avatara tako da manje-više nalikuju na
moje. Moj je avatar imao nešto manji nos od mene i bio je viši. I mršaviji. I mišićaviji. I nije
imao tinejdžerske akne. Ali izuzev tih sitnih detalja, izgledali smo manje-više identično. Stroga
školska pravila odijevanja nalagala su da svi učenički avatari budu ljudi i istog spola i dobi kao
dotični učenik. Divovski dvoglavi hermafroditni demonski jednorozi nisu bili dopušteni. Barem
ne na školskom terenu.
Svom ste OASIS-ovom avataru mogli nadjenuti koje god ste ime htjeli, dokle god je bilo
jedinstveno. To je značilo da ste morali izabrati ime koje već nije uzeo netko drugi. Ime vašeg
avatara ujedno je bila vaša e-mail adresa i korisničko ime za chat, pa ste htjeli da bude cool i
lako pamtljivo. Selebovi su navodno plaćali goleme svote novca da kupe željeno avatarovo ime
od cyber-skvotera koji ga je već rezervirao.
Kad sam tek kreirao svoj OASIS-ov korisnički račun, nazvao sam avatara
Wade_Veličanstveni. Nakon toga, mijenjao sam ime svakih nekoliko mjeseci, obično u nešto
jednako blesavo. Ali moj je avatar sada nosio isto ime već dulje od pet godina. Na dan početka
Lova, dan kad sam odlučio postati jajolovac, preimenovao sam avatar u Parzivala, prema vitezu
iz arturijanske legende koji je pronašao Sveti gral. Druge uobičajenije načine pisanja vitezova
imena, Perceval i Percival, već su bili zauzeli drugi korisnici. Ali ionako mi se više sviđalo ime
Parzival. Smatrao sam da fino zvuči.
Ljudi su rijetko koristili svoja prava imena online. Anonimnost je bila jedna od glavnih
prednosti OASIS-a. U simulaciji nitko nije znao tko ste zapravo bili, ukoliko niste htjeli da
saznaju. Većina OASIS-ove popularnosti i kulture izgrađena je na toj činjenici. Vaše pravo ime,
otisci prstiju i uzorci mrežnice bili su pohranjeni u vašem OASIS-ovom računu, ali u Sustavima
društvenih simulacija ti su podaci bili enkriptirani i povjerljivi. Čak ni zaposlenici SDS-a nisu

19
mogli potražiti pravi identitet nekog avatara. Kad je Halliday još vodio tvrtku, SDS je dobio
pravo da identitet svakog korisnika OASIS-a zadrži u tajnosti ključnom presudom Vrhovnog
suda.
Kad sam se tek upisao u OASIS-ov sustav javnog školstva, od mene se tražilo da dam svoje
pravo ime, ime avatara, poštansku adresu i OIB. Te su podatke pohranili u mom učeničkom
profilu, ali njemu je pristup imao samo moj ravnatelj. Nitko od mojih nastavnika ni kolega nije
znao tko sam zapravo bio i obratno.
Učenicima nije bilo dopušteno koristiti imena svojih avatara u školi. Time se htjelo
spriječiti nastavnike da moraju izgovarati smiješne rečenice poput “Masni_Makrou, pazi na
satu!” ili “VrućaKito69, ustani i pročitaj nam svoj referat.” Umjesto toga, od učenika se
zahtijevalo da se služe pravim imenom, iza kojeg je slijedio broj prema kojem su se razlikovali
od drugih učenika s istim imenom. Kad sam se ja upisao, u mojoj su školi već bila dva druga
učenika zvana Wade, pa mi je dodijeljen učenički identifikator Wade3. To je ime lebdjelo iznad
glave mog avatara kad god bih se nalazio unutar područja koje je pripadalo školi.
Školsko se zvono oglasilo, a u kutu mog prikaznika bljesnulo je upozorenje da imam
četrdeset minuta do početka prvog sata. Uputio sam svoj avatar niz hodnik, koristeći niz
suptilnih pokreta rukom kako bih kontrolirao njegove kretnje i postupke. Za kretanje sam
mogao koristiti i glasovne komande, ako su mi ruke bile zauzete.
Hodao sam u smjeru učionice svjetske povijesti, smiješeći se i mašući poznatim licima u
prolazu. Ovo će mi mjesto nedostajati kad maturiram za nekoliko mjeseci. Nisam se radovao
odlasku iz škole. Nisam imao novca da upišem koledž, čak ni onaj u OASIS-u, a ocjene mi nisu
bile dovoljno dobre za stipendiju. Jedini mi je plan nakon mature bio da postanem jajolovac
puno radno vrijeme. Nisam imao puno izbora. Osvajanje natječaja bilo mi je jedina prilika za
bijeg iz sklopova. Ukoliko nisam želio potpisati petogodišnji ugovor o najamničkom radu s
nekom korporacijom, a to me mamilo otprilike koliko i valjanje gol golcat po krhotinama stakla.
Dok sam išao dalje hodnikom, drugi su se učenici počeli materijalizirati pred svojim
ormarićima, sablasne prikaze koje su se brzo otjelovile. Zvuk tinejdžerskog čavrljanja počeo je
odjekivati gore-dolje hodnikom. Nije prošlo dugo i čuo sam kako mi netko dobacuje uvredu.
“Hej, hej! Pa to je Wade3!” čuo sam neki glas kako viče. Okrenuo sam se i ugledao
Toddal3, antipatičan avatar kojeg sam prepoznao s nastave algebre II. Stajao je s nekoliko
svojih prijatelja. “Sjajna obleka, faco”, rekao je. “Gdje si samo nabavio te fine krpice?”
Moj je avatar nosio crnu majicu kratkih rukava i plave traperice, jedan od besplatnih
zadanih skinova koje ste mogli izabrati prilikom stvaranja svog računa. Poput svojih
kromanjonskih prijatelja, Toddl3 nosio je skup dizajnerski skin, vjerojatno kupljen u nekom
vanzemaljskom šoping-centru.
“Kupila mi ih je tvoja mama”, doviknuo sam mu ne prekidajući korak. “Zahvali joj u moje
ime kad idući put svratiš doma da te podoji i da ti džeparac.” Djetinjasto, znam. Ali virtualna ili
ne, ovo je i dalje bila srednja škola - što je uvreda bila djetinjastija, to je bila učinkovitija.
Moje je bockanje izazvalo smijeh nekolicine njegovih prijatelja i drugih učenika koji
stajahu u blizini. Toddl3 se namrštio, a lice mu je zapravo pocrvenjelo - znak da se nije potrudio
isključiti na svom računu opciju osjećanja u stvarnom vremenu, zbog koje je vaš avatar zrcalio
vaše izraze lica i govor tijela. Spremao se nešto uzvratiti, ali brže-bolje sam mu isključio zvuk
pa nisam čuo što je rekao. Samo sam se nasmiješio i nastavio dalje.
Mogućnost isključivanja zvuka mojih kolega bila mi je jedna od najdražih stvari kod
pohađanja škole Online, te sam je gotovo svakodnevno iskorištavao. Najbolje u svemu tome

20
bilo je to što su mogli vidjeti da ste im isključili zvuk, a nisu mogli ništa poduzeti u vezi s tim.
Na školskom posjedu nikad nije bilo tučnjava. Simulacija ih jednostavno nije dopuštala. Cijeli
planet Ludus bio je no-PvP zona, što je značilo da se nisu dopuštale borbe igrač-protiv-igrača.
U ovoj školi, jedina prava oružja bile su riječi, pa sam postao vješt u baratanju njima.
Pohađao sam školu u stvarnom svijetu do šestog razreda. To baš i nije bilo ugodno
iskustvo. Bio sam bolno sramežljivo, nezgrapno dijete, niskog samopouzdanja i bez gotovo
ikakvih društvenih vještina - nuspojava provođenja većine djetinjstva unutar OASIS-a. Online,
nisam imao problema razgovarati s ljudima ni sklapati prijateljstva. Ali u stvarnome svijetu,
interakcija s ljudima - posebice s klincima moje dobi - činila me strahovito nervoznim. Nikad
nisam znao kako se ponašati ni što reći, a kad bih skupio hrabrosti da progovorim, uvijek bih
naizgled rekao nešto krivo.
Moj je izgled bio dio problema. Bio sam debeo otkad znam za sebe. Moja bankrotirana
dijeta temeljena na hrani subvencioniranoj od strane vlade, krcatoj šećerom i škrobom bila je
ključan čimbenik, ali bio sam i ovisnik o OASIS-u pa mi je jedina tjelovježba bila bježanje od
nasilnika prije i poslije škole. Da bi stvari bile gore, moja ograničena garderoba sastojala se u
cijelosti od komada iz dućana rabljene odjeće i donacijskih kutija koji su mi loše pristajali -
društveni ekvivalent mete naslikane na čelu.
Unatoč tome, nastojao sam se svim silama uklopiti. Godinu za godinom, oči bi mi
pretraživale blagovaonicu kao T-1000, tražeći kliku koja bi me možda prihvatila. Ali čak ni drugi
izopćenici nisu htjeli imati ništa sa mnom. Bio sam prečudan, čak i za čudake. A cure?
Razgovarati s curama nije dolazilo u obzir. Za mene, bile su poput neke egzotične vrste
izvanzemaljaca, istovremeno lijepe i zastrašujuće. Kad god bih se približio nekoj od njih,
redovito bi me oblio hladan znoj i izgubio bih sposobnost da govorim u potpunim rečenicama.
Za mene je škola bila darvinovska vježba. Svakodnevni izazov poruge, maltretiranja i
izolacije. Do šestog razreda, počeo sam se pitati hoću li uspjeti zadržati razum do mature, od
koje me dijelilo još šest dugih godina.
Tada, jednog divnog dana, naš je ravnatelj objavio da se svaki đak s prolaznom
prosječnom ocjenom može prijaviti za premještaj u novi OASIS-ov sustav javnog školstva. Pravi
sustav javnog školstva, onaj koji je vodila vlada, već je desetljećima bio nedostatno
financirano, prenatrpano rasulo. A sada su uvjeti u mnogim školama postali toliko očajni da se
svakog klinca s pola mozga poticalo da ostane kod kuće i pohađa školu online. Umalo sam
polomio vrat jureći u školski ured da predam svoju prijavnicu. Bila je prihvaćena te sam
prebačen u OASIS-ovu Javnu školu 1874 idućeg semestra.
Prije mog premještaja, moj OASIS-ov avatar nikad nije napustio Incipio, planet u središtu
Sektora Jedan gdje su se novi avatari mrijestili u doba njihova stvaranja. Na Incipiu se nije
imalo bogznašto raditi osim čavrljati s drugim novajlijama ili kupovati u jednom od golemih
virtualnih trgovačkih centara koji su prekrivali planet. Ako ste htjeli otići nekamo zanimljivije,
morali ste platiti da vas onamo teleportiraju, a za to je trebao pravi novac, što ja nisam imao.
Stoga je moj avatar zaglavio na Incipiu. To jest, sve dok mi moja nova škola nije e-mailala
teleportacijski vaučer koji je pokrio trošak transporta mog avatara na Ludus, planet na kojem
su bile locirane sve OASIS-ove javne škole.
Na Ludusu se nalazilo na stotine školskih kampusa, ravnomjerno rasprostranjenih po
površini planeta. Škole su sve bile identične, jer je isti konstrukcijski kod bio kopiran i zalijepljen
na drugu lokaciju kad god bi se javila potreba za novom školom. A kako su građevine bile tek
dijelovi softvera, njihov dizajn nije bio ograničen novčanim ogradama ili čak zakonima fizike.
Stoga je svaka škola bila velebna palača znanja, s ulaštenim mramornim hodnicima,

21
učionicama nalik na katedrale, sportskim dvoranama nulte gravitacije i virtualnim knjižnicama
u kojima se nalazila svaka knjiga ikad napisana (a koju je odobrio školski odbor).
Mog prvog dana u OJŠ 1873, mislio sam da sam umro i otišao u raj. Sada, umjesto trčanja
između redova nasilnika i narkomana na putu do škole svakog jutra, odlazio sam ravno u svoje
skrovište i boravio ondje cijeli dan. Najbolje od svega, u OASIS-u nitko nije znao da sam debeo,
da imam akne ili da svakog tjedna nosim istu otrcanu odjeću. Nasilnici me nisu mogli gađati
lopticama od papira, opaljivati mi atomske čvrge ili me mlatiti pokraj ograde za bicikle poslije
škole. Nitko me nije mogao ni taknuti. Ovdje sam bio siguran.
Kad sam stigao u učionicu svjetske povijesti, nekoliko je učenika već sjedilo u klupama.
Njihovi su avatari sjedili nepomično, zatvorenih očiju. To je bio znak da su bili “zauzeti”,
odnosno da su trenutno razgovarali na telefon, pregledavali mrežu ili bili prijavljeni u chat
sobe. Pokušati razgovarati sa zauzetim avatarom protivilo se OASIS-ovim pravilima ponašanja.
Obično su vas samo ignorirali, a vi biste dobili automatsku poruku koja bi vam rekla da
otperjate.
Sjeo sam u svoju klupu i kliknuo ikonu “zauzeto” na rubu prikaznika. Oči mog avatara su
se zatvorile, ali još sam mogao vidjeti svoje okruženje. Kliknuo sam na drugu ikonu te se
pojavio golem dvodimenzionalni mrežni prozor preglednika, lebdeći u zraku točno preda
mnom. Ovakvi prozori bili su vidljivi samo mome avataru pa mi nitko nije mogao čitati preko
ramena (ukoliko ne bih odabrao opciju koja je to dopuštala).
Moja početna stranica bila je postavljena na Nesilište, jedan od popularnijih jajolovačkih
foruma. Sučelje stranica Nesilišta bilo je dizajnirano tako da izgleda i operira poput starog
pred-internetskog modemskog sustava oglasne ploče, upotpunjenog škripom modema od 300
bauda tijekom postupka prijave. Jako cool. Proveo sam nekoliko minuta pregledajući najnovije
teme i upijajući posljednje jajolovačke vijesti i glasine. Rijetko sam ikad objavljivao nešto na
forumu, iako sam pazio da ga svakodnevno provjeravam. Tog jutra nisam vidio ništa
zanimljivo. Uobičajene sukobe između jajolovačkih klanova. Tekuće rasprave o “ispravnoj”
interpretaciji nekih kriptičnih odlomaka Anorakova almanaha. Hvalisanje visokorazinskih
avatara o nekom novom magičnom predmetu ili artefaktu kojih su se domogli. Ovo je sranje
trajalo već nekoliko godina. U nedostatku bilo kakvog stvarnog napretka, jajolovačka
supkultura postupno je utonula u razmetanje, lupetanje i uzaludne interne svađe. Bilo je
tužno, zapravo.
Moje omiljene teme bile su one posvećene blaćenju Šestaša. “Šestaši” je bio posprdan
nadimak koji su jajolovci nadjenuli zaposlenicima Inovativnih online industrija. IOI (izgovara se
aj-o-aj) bio je globalni komunikacijski konglomerat i najveći svjetski pružatelj internetskih
usluga. Velik dio IOI-eva posla bio je usredotočen na omogućavanje pristupa OASIS-u te na
prodaju robe i usluga unutar njega. Iz tog razloga, IOI je pokušao nekoliko neprijateljskih
preuzimanja Sustava društvenih simulacija, koji su svi neslavno propali. Sada su pokušavali
preuzeti kontrolu nad SDS-om iskorištavajući rupu u Hallidayevoj oporuci.
IOI je oformio novi ogranak u tvrtki koji su nazvali “Oološkim odsjekom”. (Oologija je
izvorno bila definirana kao “znanost proučavanja ptičjih jaja”, ali je posljednjih godina preuzela
drugo značenje: “znanost” potrage za Hallidayevim Uskršnjim Jajetom.) IOI-ev Oološki odsjek
imao je samo jednu svrhu: osvojiti Hallidayev natječaj te preuzeti kontrolu nad njegovim
bogatstvom, tvrtkom i samim OASIS-om.
Poput većine jajolovaca, užasavala me pomisao na to što bi se dogodilo ako bi IOI preuzeo
kontrolu nad OASIS-om. Tvrtkina mašinerija za odnose s javnošću izrazila je svoje namjere
kristalno jasno. IOI su smatrali da Halliday nikad nije adekvatno monetizirao svoju kreaciju, a

22
to su kanili ispraviti. Počeli bi naplaćivati mjesečnu naknadu za pristup simulaciji. Nalijepili bi
oglase na sve vidljive površine. Korisnička privatnost i anonimnost postali bi stvar prošlosti.
Čim bi IOI preuzeo kormilo, OASIS bi prestao biti utopija otvorenog izvornog koda u kojoj sam
odrastao. Postao bi korporacijski kontrolirana distopija, precijenjeni tematski park za bogatu
elitu.
IOI je od svojih lovaca na Jaje, koje je nazivao “Oolozima”, zahtijevao da koriste svoj
zaposlenički broj kao ime svog OASIS-ovog avatara. Svi su ti brojevi imali šest znamenaka i
započinjali brojem 6 pa su ih svi počeli nazivati Šestašima. Ovih dana, većina jajolovaca zvala
ih je “Sugaši”. (Jer su bili šugavi.)
Da biste postali Šestaš, morali ste potpisati ugovor koji je, između ostalog, određivao da,
ukoliko pronađete Hallidayevo Jaje, nagrada postaje isključivo vlasništvo vašeg poslodavca.
Zauzvrat, IOI vam je davao dvomjesečnu plaću, hranu, smještaj, zdravstvenu skrb i mirovinski
plan. Tvrtka je, osim toga, opskrbljivala vaš avatar najmodernijim oklopom, vozilima i oružjem
te je pokrivala sve vaše teleportacijske troškove. Pridruživanje Šestašima bilo je vrlo slično
stupanju u vojsku.
Šestaše nije bilo teško uočiti, jer su svi izgledali identično. Od svih se zahtijevalo da koriste
isti zdepasti muški avatar (neovisno o spolu operatora), kratko ošišane tamne kose i s crtama
lica iz zadanih postavki sustava. I svi su nosili istu mornarsko plavu uniformu. Jedini način da
te korporativne dronove razlikujete bilo je da provjerite šestoznamenkasti zaposlenički broj
otisnut na desnoj strani prsa, točno ispod IOI-evog korporacijskog loga.
Poput većine jajolovaca, prezirao sam Šestaše i gnušao se samog njihova postojanja.
Unajmljivanjem vojske plaćenih lovaca na jaje,
IOI je izopačio cijeli duh natječaja. Naravno, moglo se rezonirati da su svi jajolovci koji su
se pridružili klanovima radili to isto. Sada su postojale na stotine jajolovačkih klanova, od kojih
su neki imali na tisuće članova, a svi su zajedno surađivali da pronađu Jaje. Svaki je klan vezivao
nepobitni pravni sporazum, koji je tvrdio da ako bi jedan član klana osvojio natječaj, svi bi
članovi dijelili nagradu. Samci poput mene nisu mnogo voljeli klanove, ali poštovali smo ih kao
jajolovačke kolege - za razliku od Šestaša, čiji je cilj bio predati OASIS zlom multinacionalnom
konglomeratu koji ga je kanio uništiti.
Moja generacija nikada nije poznavala svijet bez OASIS-a. Nama je to bilo puno više od
igre ili zabavne platforme. Bio je sastavni dio naših života otkad smo znali za sebe. Rodili smo
se u ružnom svijetu, a OASIS je bio naše jedino sretno utočište. Pomisao da bi IOI privatizirao
i homogenizirao simulaciju užasavala nas je na način koji je rođenima prije njezina postanka
bio gotovo neshvatljiv. Nama je to bilo kao netko prijeti ugasiti sunce ili naplaćivati naknadu
za pogled u nebo.
Šestaši su dali jajolovcima zajedničkog neprijatelja, a blaćenje Šestaša bilo je omiljena
razbibriga na našim forumima i chat sobama. Mnogi visokorazinski jajolovci imali su strogo
načelo ubijanja (ili pokušaja ubijanja) svakog Šestaša koji bi im stao na put. Nekoliko web
stranica bilo je posvećeno praćenju šestaških aktivnosti i kretanja te su neki jajolovci provodili
više vremena progoneći Šestaše negoli tragajući za Jajetom. Veći su klanovi održavali stvarna
godišnja natjecanja zvana Cmekanje šugaša, s nagradom za klan koji bi ih najviše ubio.
Nakon što sam dovršio provjeravati neke druge jajolovačke forume, kliknuo sam ikonu
oznake jedne od mojih omiljenih web stranica, Artyne poslanice, blog jajolovkinje zvane
Art3mis (čita se “Artemis”). Otkrio sam ga prije otprilike tri godine i otad bio vjeran čitatelj.
Objavljivala je genijalne nesuvisle eseje o svojoj potrazi za Hallidayevim Jajetom, koju je
nazivala “izluđujućim macguffinovskim lovom”. Pisala je simpatičnim, inteligentnim pismom,

23
a njezini su zapisi bili puni samoprezrivog humora i duhovitih, sardoničnih digresija. Osim što
je objavljivala svoje (često urnebesno smiješne) interpretacije odlomaka iz Almanaha,
ostavljala je i poveznice na knjige, filmove, TV emisije i glazbu koje je trenutno proučavala u
sklopu istraživanja Hallidaya. Pretpostavljao sam da su sve te objave bile pune krivih smjernica
i dezinformacija, ali su svejedno bile iznimno zabavne.
Vjerojatno ne moram ni dometnuti da sam bio totalno zatreskan u Art3mis.
Povremeno je objavljivala snimke zaslona svog crnokosog avatara, a ja sam ih katkad
(redovito) pohranjivao u mapu na tvrdom disku. Njezin je avatar imao ljepuškasto lice, ali nije
bio neprirodno savršen. U OASIS-u ste se navikli na svima viđati bizarno lijepa lica. Ali
Art3misine crte nisu izgledale kao da su odabrane iz padajućeg izbornika ljepote na nekom
predlošku za kreiranje avatara. Lice joj je imalo osebujan izgled stvarne osobe, kao da je
skenirala svoje prave crte lica i mapirala ih na svoj avatar. Krupne svijetlosmeđe oči, oble
jagodice, šiljasta brada i vječni podrugljivi smiješak. Bila mi je nepodnošljivo privlačna.
Art3misino je tijelo bilo nekako neobično. U OASIS-u ste obično viđali dva oblika tijela na
ženskim avatarima: apsurdno mršav no silno popularan stas supermodela, ili velike grudi i uzak
struk porno starlete (što je izgledalo još neprirodnije u OASIS-u nego u stvarnome svijetu). Ali
Art3misin je stas bio nizak i puten kao u Rubensovih žena. Sve same obline.
Znao sam da je moja zatelebanost u Art3mis istovremeno i glupa i nesmotrena. Što sam
zapravo znao o njoj? Nikad nije otkrivala svoj pravi identitet, naravno. Niti svoju dob ni lokaciju
u stvarnome svijetu. Bilo je nemoguće znati kako je zapravo izgledala. Moglo joj je biti petnaest
ili pedeset. Mnogi jajolovci čak su sumnjali da je uistinu bila žensko, ali ja nisam spadao među
njih. Vjerojatno zato što nisam mogao podnijeti ideju da bi djevojka u koju sam bio virtualno
zaljubljen mogla zapravo biti nekakav sredovječni frajer zvan Chuck, dlakavih leđa i proćelav.
Otkad sam počeo čitati Artyne poslanice, to je postao jedan od najpopularnijih blogova
na internetu te je sada bilježio nekoliko milijuna posjeta dnevno. A Art3mis je bila u neku ruku
zvijezda, barem u jajolovačkim krugovima. Ali slava joj nije udarila u glavu. Tekstovi su joj i
dalje bili duhoviti i samoprezrivi kao dosad. Njezin najnoviji dnevnički zapis bio je naslovljen
Blues Johna Hughesa, a bila je riječ o temeljitom traktatu o njezinih šest najomiljenijih
tinejdžerskih filmova Johna Hughesa, koje je podijelila u dvije zasebne trilogije: trilogiju
“Fantazije šeprtljave djevojke” (Šesnaest svijeća, Lijepa u ružičastome i Ljubav na školski način)
te trilogiju “Fantazije šeprtljavog dečka” (Klub ranoranilaca, Čudnovata znanost i Slobodan dan
Ferrisa Buellera).
Taman kad sam završio s čitanjem, na mom se prikazniku pojavio prozorčić izravnih
poruka. Bio je to moj najbolji frend, Aech. (Okej, ako baš želite cjepidlačiti, bio mi je jedini
prijatelj, ne računajući gospođicu Gilmore.)
Aech: Dobro ti jutro, amigo.
Parzival: Hola, compadre.
Aech: Što radiš?
Parzival: Samo surfam.Ti?
Aech: Stavio sam Podrum online. Dođi hengati prije škole, blento.
Parzival: Super! Eto me za sekundu.
Zatvorio sam prozor s porukama i provjerio vrijeme. Još sam imao oko pola sata do
početka nastave. Nacerio sam se i kliknuo ikonicu u obliku vratašaca na rubu prikaznika, a
zatim s popisa favorita izabrao Aechevu chat sobu.

24
 0003
Sustav je potvrdio da sam na popisu osoba s pristupom chat sobi i dopustio mi ući. Moj
pogled na učionicu sveo se s rubova mog perifernog vida na sličicu u donjem desnom dijelu
prikaznika, dopuštajući mi da pratim ono što se nalazilo ispred mog avatara. Ostatak vidnog
polja sada je ispunio interijer Aecheve chat sobe. Moj se avatar pojavio točno na “ulazu”,
vratima na vrhu tapeciranog stubišta. Vrata nikamo nisu vodila. Nisu se čak ni otvarala. To je
bilo zato što Podrum i njegov sadržaj nisu postojali kao dio OASIS-a. Chat sobe bile su
samostalne simulacije - privremeni virtualni prostori kojima su avatari mogli pristupiti odasvud
iz OASIS-a. Moj avatar zapravo nije bio “u” chat sobi. Samo je tako izgledalo. Wade3/ /Parzival
još je sklopljenih očiju sjedio u učionici svjetske povijesti. Prijaviti se u chat sobu bilo je kao da
ste na dva mjesta istovremeno.
Aech je svoju chat sobu nazvao Podrum. Programirao ju je tako da nalikuje na prostranu
sobu za rekreaciju u nekom predgrađu iz kasnih osamdesetih. Stari posteri filmova i stripova
prekrivali su zidove obložene drvenim panelima. Starinski RCA televizor stajao je u središtu
sobe, prikopčan na Betamax videorekorder, player laserskih diskova i nekoliko starinskih
konzola za videoigre. Police s knjigama prekrivale su suprotni zid, ispunjene priručnicima za
igre igranja uloga i starim izdanjima časopisa Dragon Magazine.
Biti domaćin ovako velike chat sobe nije bilo jeftino, ali Aech si je to mogao priuštiti.
Prilično je dobro zarađivao natječući se nakon škole i vikendima u arenskim PvP igrama koje
je prenosila televizija. Aech je bio jedan od najviše rangiranih boraca u OASIS-u, i u ligama
Smrtne borbe i Osvoji zastavicu. Bio je slavniji čak i od Art3mis.
U proteklih nekoliko godina, Podrum je postao vrlo ekskluzivan prostor za druženje elitnih
jajolovaca. Aech je ondje dopuštao pristup samo ljudima koje je smatrao dostojnima, pa je
poziv na druženje u Podrumu bio velika čast, pogotovo za trećerazinskog anonimusa poput
mene.
Dok sam silazio stubištem, opazio sam nekoliko desetaka drugih jajolovaca kako mile
naokolo, s avatarima koji su se silno razlikovali izgledom. Bilo ih je čovjekolikih, kiborga,
demona, tamnih vilenjaka, Vulkanaca i vampira. Većina se okupila oko niza starih arkadnih
igara uza zid. Nekolicina je stajala pokraj prastarog sterea (iz kojeg je trenutno treštala Wild
Boys Duran Durana), razgledajući Aechev ogromni stalak sa starim kazetama.
Sam se Aech izvalio na jedan od tri podrumska kauča, koji bijahu posloženi u obliku slova
U ispred TV-a. Aechev je avatar bio visok, plećat bijelac tamne kose i smeđih očiju. Pitao sam
ga jednom je li imalo nalikovao svom avataru u stvarnome životu a on je šaljivo odgovorio:
“Da. Ali u stvarnom životu, još sam zgodniji.”
Dok sam mu prilazio, podigao je pogled s igre Intellivision koju je igrao. Njegov osebujan
osmijeh češirske mačke protegnuo se od uha do uha. “Z!” viknuo je. “Što ima, amigo?” Pružio
je desnicu i dao mi petaka dok sam se svaljivao na kauč nasuprot njemu. Aech me počeo zvati
“Z” ubrzo nakon što sam ga upoznao. Volio je davati ljudima nadimke od jednog aslova. Aech
je ime svog avatar a izgovarao kao slovo H.6

6
Aech se izgovara Ejš. Slovo H (engl.) čita se /eit//, a standardni pravopis hrvatskoga jezika
za simbol / koristi š.
25
 “Što ima, Humperdinck?” rekoh ja. Bila je to igra koju smo igrali. Uvijek sam ga zvao nekim
nasumičnim imenom na H, kao Harry, Hubert, Henry ili Hogan. Pokušavao sam pogoditi
njegovo pravo ime, koje je, jednom mi je povjerio, počinjalo slovom H.
Poznavao sam Aecha nešto više od tri godine. I on je pohađao Ludus kao maturant u OJŠ
1172, koja se nalazila na suprotnoj strani planeta od moje škole. Upoznali smo se jednog
vikenda u javnoj jajolovačkoj chat sobi i odmah kliknuli, jer smo dijelili iste interese. Odnosno
jedan interes: totalnu sveprožimajuću opsesiju Hallidayem i njegovim Jajetom. Nakon nekoliko
minuta našeg prvog razgovora, znao sam da je Aech prava faca: elitni jajolovac obdaren
ozbiljnim mentalnim kung-fuom. Poznavao je triviju iz osamdesetih natenane, i to ne samo
standardne stvari. Bio je pravi Hallidayev naučnik. A činilo se da je te iste kvalitete vidio u meni,
jer mi je dao svoju kontaktnu karticu i pozvao me da se družimo u Podrumu kad god poželim.
Otad mi je bio najbliži prijatelj.
Tijekom godina, između nas se postupno razvilo prijateljsko suparništvo. Često smo se
prozivali kojemu će se od nas prvome ime pojaviti na Tablici. Stalno smo pokušavali otkriti koji
je od nas veći geek sa svojim znanjem opskurne jajolovačke trivije. Katkad smo čak zajedno
provodili istraživanja. To se obično sastojalo od gledanja otrcanih filmova i TV serija iz
osamdesetih u njegovoj chat sobi. Osim toga smo, naravno, igrali puno videoigara. Aech i ja
protratili smo nebrojene sate na klasike za dva igrača poput Contra, Golden Axe, Heavy Barrel,
Smash TV i Ikari Warriors. Osim moje malenkosti, Aech je bio najbolji svestrani gejmer kojeg
sam ikad upoznao. Bili smo izjednačeni u većini igara, ali mogao me pobijediti u određenim
naslovima, pogotovo u bilo čemu iz žanra pucačkih igara gledanih očima igrača. U tom je
području ipak bio stručnjak.
Nisam znao ništa o tome tko je Aech bio u stvarnome svijetu, ali stekao sam dojam da
njegov privatni život nije bio baš sjajan. Poput mene, provodio je svaki trenutak na javi
prijavljen u OASIS. Iako se nikad nismo sreli licem u lice, više mi je puta rekao da sam njegov
najbolji prijatelj pa sam pretpostavio da je jednako izoliran i usamljen kao i ja.
“Što si radio nakon što si sinoć klisnuo?” upitao je, dobacivši mi drugi kontroler za
Intellivision. Družili smo se u njegovoj chat sobi nekoliko sati prethodne večeri, gledajući stare
japanske filmove s čudovištima.
“Nada”, rekoh ja. “Otišao sam doma i usavršavao se na nekim klasičnim arkadnim
igrama.”
“Bespotrebno.”
“Da. Ali bio sam raspoložen.” Nisam ga pitao što je on radio sinoć, a on se nije osjetio
ponukanim da mi kaže. Znao sam da je vjerojatno otišao na Gygax, ili neko jednako genijalno
mjesto, kako bi prohujao kroz nekoliko podviga i stekao igračko iskustvo. Nije mi htio to
nabijati na nos. Aech si je mogao priuštiti provoditi poprilično vremena na drugim svjetovima,
slijedeći tragove i tragajući za Bakrenim ključem. Ali nikad se nije time razmetao preda mnom
niti mi se rugao što nemam dovoljno love da se igdje teleportiram. I nikad me nije uvrijedio
ponudom da mi pozajmi nekoliko kredita. Bilo je to neizgovoreno pravilo među jajolovcima:
ako ste bili solo, niste htjeli ni trebali ničiju pomoć. Jajolovci koji su željeli pomoć pridruživali
su se klanu, a i Aech i ja smo se složili da su klanovi za ulizice i pozere. Obojica smo se zakleli
da ćemo doživotno ostati samci. Još smo povremeno vodili rasprave o Jajetu, ali ti su razgovori
uvijek bili suzdržani te smo pazili da izbjegavamo govoriti o nečemu određenom.
Nakon što sam porazio Aecha u tri runde igre Tron: Ubojiti diskovi, Aech je s gnušanjem
zavitlao Intellivisionov kontroler i zgrabio časopis s poda. Bilo je to staro izdanje Starloga.
Prepoznao sam Rutgera Hauera na naslovnici, na promotivnoj fotografiji iz Žene sokola.

26
 “Starlog, ha?” rekao sam, kimajući s odobravanjem.
“Da. Skinuo sam sva izdanja iz Nesilištova arhiva. Još ih proučavam. Upravo sam čitao ovaj
sjajan članak o Ewokima: Bitka za Endor. ”
“Snimljen za TV. Pušten u distribuciju 1985.”, izdeklamirao sam. Trivija o Ratovima
zvijezda bila je jedna od mojih specijalnosti. “Totalno smeće. Dno dna u povijesti Ratova.”
“To ti kažeš, dupeglavče. Ima nekih sjajnih trenutaka.”
“Ne”, odvratio sam, odmahujući glavu. “Nema. Još je gori od prvog filma o Evvokima,
Karavane hrabrosti. Trebali su ga zvati Karavana sranja.”
Aech zakoluta očima i vrati se čitanju. Nije kanio zagristi mamac. Promotrio sam
naslovnicu časopisa. “Hej, mogu li baciti pogled kad završiš?”
Nacerio se. “Zašto? Da pročitaš članak o Ženi sokolu?”
“Možda.”
“Čovječe, baš voliš to smeće, zar ne?”
“Popuši mi, Aech.”
“Koliko puta si gledao tu pekmezariju? Znam da si me natjerao da ga odgledam barem
dvaput.” Sad je on mene izazivao. Znao je da je Žena sokol jedan od mojih grešnih užitaka, i da
sam ga gledao više od dvadeset puta.
“Napravio sam ti uslugu prisilivši te da ga gledaš, tupane”, rekoh. Tutnuo sam novu kazetu
u Intellivision konzolu i započeo igru za jednog igrača Astrosmash. “Zahvaljivat ćeš mi jednog
dana. Vidjet ćeš. Žena sokol je kanon.”
“Kanon” je bio izraz koji smo koristili da kategoriziramo bilo koji film, knjigu, igru, pjesmu
ili TV seriju za koju se znalo da ih je Halliday obožavao.
“Čekaj, ti se šališ”, reče Aech.
“Ne šalim se. I ne zovi me Čekaj.”
Spustio je časopis i nagnuo se naprijed. “Nema teorije da je Halliday bio fan Žene sokola.
To ti garantiram.”
“Odakle ti dokaz, kitoslave?” upitao sam.
“Čovjek je imao ukusa. To mi je sav potreban dokaz.”
“Onda mi molim te objasni zašto je posjedovao Ženu sokola i na VHS-u i na laserskom
disku?” Popis svih filmova u Hallidayevoj zbirci u trenutku njegove smrti bio je uvršten u
Dodatke Anorakova almanaha. Obojica smo listu naučili napamet.
“Čovjek je bio milijarder! Posjedovao je milijune filmova, od kojih većinu vjerojatno nije
ni pogledao! Imao je DVD-ove Patka Howarda i Krulla. To ne znači da su mu se sviđali, šupčino.
A to ih sigurno ne uvrštava u kanon. ”
“O tome nema rasprave, Homere”, rekoh ja. “Žena sokol je klasik osamdesetih.”
“Jebeno je loša, eto što je! Mačevi izgledaju kao da su od folije. A soundtrack je epsko
sranje. Sami sintesajzeri i tome slično. Jebeni Alan Parsons Project! Jad i bijeda! Gore od
jadnog. Jadno u rangu Gorštaka 2. ”
“Hej!” Fingirao sam kao da ću ga pogoditi Intellivisionovim kontrolerom. “Sad već
vrijeđaš! Sama glumačka postava Žene sokola čini taj film kanonom! Roy Batty! Ferris Bueller!
I lik koji je igrao profesora Falkena u Ratnim igrama!” Pokušavao sam se prisjetiti glumčeva
imena. “John Wood! Ponovna suradnja s Matthewom Broderickom!”

27
 “Za obojicu je to bilo dno u njihovim karijerama”, nasmija se on. Obožavao se prepirati
oko starih filmova, čak i više od mene. Ostali jajolovci u chat sobi počeli su se okupljati oko nas
da slušaju. Naše su svađe često bile vrlo zabavne.
“Mora da si napušen!” dreknuo sam. “Ženu sokola režirao je Richard jebeni Donner!
Gooniesi? Superman? Tvrdiš da taj tip nema pojma?”
“Nije me briga ni da ju je Spielberg režirao. To je ženski film prerušen u pustolovinu s
mačevima i magijom. Jedini žanrovski film s manje muda je vjerojatno... jebena Legenda. Tko
god uistinu uživa u Ženi sokolu certificirana je pičkica!”
Smijeh iz galerije. Ovo mi je počinjalo malo dizati tlak. Zaista sam bio veliki fan Legende,
što je Aech dobro znao.
“O, dakle ja sam pičkica? Ti si onaj s fetišom na Ewoke!” Iščupao sam mu Starlog iz ruku i
zavitlao ga o poster Povratka Jedija na zidu. “Pretpostavljam kako misliš da će ti tvoje opsežno
poznavanje kulture Ewoka pomoći da pronađeš Jaje?”
“Ne počinji opet s Endorcima, stari”, odvrati on, podižući kažiprst. “Upozorio sam te.
Zabranit ću ti pristup. Kunem se.” Znao sam da je to bila prazna prijetnja, pa sam se spremao
nastaviti s Ewokima, a možda mu se čak i narugati što ih je zvao “Endorcima”. Ali u tom se
trenutku na stubištu materijalizirala pridošlica. Totalni jadnik imena I-rOk. Glasno sam
zastenjao. I-rOk i Aech pohađali su istu školu te zajedno slušali neke predmete, ali svejedno mi
nije bilo jasno zašto mu je Aech dao pristup Podrumu. I-rOk si je umislio da je elitni jajolovac,
ali nije bio ništa drugo doli odbojni pozer. Dakako, često se teleportirao po OASIS-u, ispunjavao
podvige i podizao razinu svog avatara, ali zapravo nije ništa znao. I stalno je vitlao prevelikom
plazma puškom veličine motornih saonica. Čak i u chat sobama, gdje to nije imalo nikakvog
smisla. Tip nije imao ni trunke pristojnosti.
“Opet se svađate oko Ratova zvijezda, kokoti?” rekao je, silazeći stubištem i prilazeći
gomili koja nas je opkolila. “To sranje je totalno ofucano.”
Obratio sam se Aechu. “Ako već hoćeš nekomu zabraniti pristup, zašto ne počneš s ovim
klaunom?” Pritisnuo sam reset na Intellivisionu i započeo novu igru.
“Začepi gubicu, Penisvale!” odgovorio je I-rOk, koristeći svoju omiljenu iskrivljenu verziju
imena mog avatara. “Neće me otjerati jer zna da sam elita! Nije li tako, Aech?”
“Ne”, reče Aech, kolutajući očima. “Nije tako. Elita si otprilike k’o i moja prababa. A ona
je mrtva.”
“Jebi se, Aech! I ti i tvoja pokojna baba!”
“Zaboga, I-rOk”, promrmljao sam. “Uvijek uspiješ podići razgovor na novu razinu
inteligencije. Obasjaš cijelu prostoriju svojom pojavom.”
“Oprosti što sam te uzrujao, kapetane Bezkreditni”, reče I-rOk. “Hej, zar ne bi upravo sada
trebao prositi siću na Incipiju?” Posegnuo je za drugim Intellivision kontrolerom, ali ja sam ga
preduhitrio i dobacio Aechu.
Prostrijelio me pogledom. “Pizdo.”
“Pozeru.”
“Pozer? Penisval mene zove pozerom?” Okrenuo se kako bi se obratio maloj gomili. “Ovaj
klipan je toliko dekintiran da mora žicati prijevoz do Greyhawka samo kako bi mogao ubijati
kobolde za bakrenjake! A mene zove pozerom!”
Ovo je izazvalo podsmijeh nekolicine u gomili, a ja sam osjetio kako se crvenim pod
vizirom. Jednom, prije nekih godinu dana, napravio sam pogrešku prihvativši da me I-rOk

28
prebaci na drugi svijet, kako bih stekao nešto iskustvenih poena. Nakon što me odbacio na
područje nižerazinskog podviga na Greyhawku, kreten me pratio. Proveo sam idućih nekoliko
sati ubijajući malu bandu kobolda, čekajući da se ponovno razmnože i onda ih opet ubijajući,
pa opet i opet. Moj avatar je u to vrijeme bio tek na prvoj razini, i bio je to jedan od rijetkih
sigurnih načina da se popnem još malo više. I-rOk je te noći napravio nekoliko zaslonskih
snimki mog avatara i označio ih “Penisval, Moćni Ubojica Kobolda”. Zatim ih je objavio na
Nesilištu. Još uvijek je svakom prilikom spominjao taj incident. Nikad mi neće dopustiti da ga
zaboravim.
“Tako je, nazvao sam te pozerom, pozeru.” Ustao sam i unio mu se u facu. “Ignorantski si
neznalica i balavac. Samo zato što si na četrnaestoj razini, ne znači da si jajolovac. Za to trebaš
posjedovati neko znanje.”
“Istina”, dobaci Aech, složno kimajući glavom. Bubnuli smo se šakama. Ponovno se začulo
smijuljenje gomile, a ovaj put smijali su se I-rOku.
I-rOk nas je na trenutak strijeljao pogledom. “Okej. Da vidimo tko je stvarni pozer”, rekao
je. “Pogledajte ovo, cure.” Cereći se, izvukao je predmet iz inventara i podigao ga. Bila je to
stara igra Atari 2600, još u kutiji. Namjerno je pokrio naslov dlanom, ali svejedno sam
prepoznao ilustraciju na omotu. Bila je to slika mladića i djevojke u odjeći stare Grčke, s
mačevima u rukama. Iza njih se nazirao minotaur i bradati čovjek s povezom na oku. “Znaš li
što je ovo, faco?” upita I-rOk, izazivajući me. “Pomoći ću ti... to je Atari igra, objavljena u sklopu
natječaja. Sadrži nekoliko zagonetki, a ako ih riješiš, možeš osvojiti nagradu. Zvuči poznato?”
I-rOk nas je uvijek pokušavao impresionirati nekim tragom ili podatkom o Hallidayu za
koji je budalasto mislio da ga je prvi otkrio. Jajolovci su se voljeli nadigravati i stalno su
pokušavali dokazati tko se domogao najopskurnijeg znanja. Ali I-rOku to uopće nije išlo.
“Šališ se, zar ne?” rekoh. “Tek sad si otkrio seriju Swordquest?”
I-rOk je splasnuo.
“Držiš u ruci Swordquest: Earthworld”, nastavio sam. “Prvu igru u serijalu Swordquest.
Objavljenu 1982.” Široko sam se osmjehnuo. “Znaš H kako su se zvale iduće tri igre u serijalu?”
Suzio je oči. Dakako, nije imao pojma. Kao što rekoh, bio je totalni pozer.
“Netko drugi?” rekoh, uputivši pitanje publici. Okupljeni jajolovci međusobno su se
odmjeravali, ali nitko se nije oglasio.
“Fireworld, Waterworld i Ainvorld”, odgovori Aech.
“U sridu!” rekoh ja te se ponovno bubnusmo šakama, “lako Aimorld nikad nije dovršen,
jer je Atari zapao u teškoće i otkazao natječaj prije nego što je dovršen.”
I-rOk šutke pospremi kutiju s igrom u svoj inventar.
“Trebao si se udružiti sa Sugašima, I-rOk”, nasmije se Aech. “Dobro bi im došao netko s
tvojom golemom riznicom znanja.”
I-rOk mu pokaže srednji prst. “Ako ste vas dvojica pedera već znali za Swordquestov
natječaj, kako to da ga nikad prije niste spomenuli?” “Daj, I-rOk”, reče Aech, odmahujući
glavom. “Swordquest: Earthworld bio je Atarijev službeni nastavak Adventured. Svaki jajolovac
koji iole vrijedi zna za taj natječaj. Zar ti treba sve nacrtati?”
I-rOk si je pokušavao spasiti obraz. “Okej, ako ste obojica toliki stručnjaci, tko je
programirao sve Swordquest igre?”
“Dan Hitchens i Tod Frye”, odverglah ja. “Daj me pitaj nešto teško.” “Imam jedno za tebe”,
upadne Aech. “Koje je nagrade Atari davao pobjedniku svakog natječaja?”

29
 “Ah”, odvratih. “Dobro pitanje. Da vidimo... Nagrada za Earthworldov natječaj bio je
Talisman pretposljednje istine. Bio je od čistog zlata i optočen dijamantima. Klinac koji ga je
osvojio dao ga je rastopiti da si plati studij, koliko se sjećam.”
“Da, da”, podbadao je Aech. “Ne zavlači. A druge dvije?”
“Ne zavlačim. Fireworldova nagrada bio je Kalež svjetla, a Waterworldova je trebala biti
Kruna života, ali nikad nije dodijeljena jer je natječaj bio otkazan. Isto vrijedi i za Airworldovu
nagradu, koja je trebala biti Kamen mudraca. ”
Aech se naceri i da mi dvostrukog petaka, a zatim doda: “A da natječaj nije bio otkazan,
pobjednici prve četiri runde natjecali bi se za glavnu nagradu, Mač ultimativnog čarobnjaštva.”
Kimnuo sam. “Sve se te nagrade spominju u Swordquest stripovima koji su izlazili uz igre.
Stripovi koji su, usput, vidljivi u odaji s blagom u posljednjoj sceni Anorakovepozivnice.”
Gomila je zapljeskala. I-rOk pogne glavu od srama.
Otkad sam postao jajolovac, bilo mi je jasno da je Halliday pronašao inspiraciju za svoj
natječaj iz Swordquestovog natječaja. Nisam znao je li odatle posudio ikoju zagonetku, ali
temeljito sam proučio igre i njihova rješenja, za svaki slučaj.
“U redu. Pobijedio si”, reče I-rOk. “Ali očito je da si obojica morate naći život.”
“A ti,” odvratih, “si očito moraš naći nov hobi. Jer vidno ti fali inteligencije i predanosti da
budeš jajolovac.”
“Nema sumnje”, dometne Aech. “Pokušaj za promjenu malo istraživati, I-rOk. Mislim, jesi
li ikad čuo za Wikipediju? Besplatna je, kretenu.” I-rOk se okrenuo i otišao do dugačkih kutija
sa stripovima naslaganim na drugom kraju sobe, kao da je izgubio zanimanje za raspravu.
“Kako god”, dobacio je preko ramena. “Da nisam proveo toliko vremena offline, ševeći,
vjerojatno bih znao toliko bezvrijednog sranja kao vas dvojica.” Aech ga je ignorirao i okrenuo
se k meni. “Kako su se zvali blizanci koji su se pojavljivali u Swordquestovim stripovima?”
“Tarra i Ton.”
“Kvragu, Z! Faca si.”
“Hvala, Aech.”
Na prikazniku mi je bljesnula poruka, obavještavajući me da se zvono trominutnog
upozorenja upravo oglasilo u mojoj učionici. Znao sam da Aech i I-rOk vide isto upozorenje, jer
su nam škole radile prema istom rasporedu.
“Vrijeme je za još jedan dan višeg obrazovanja”, javi se Aech i ustane.
“Gnjavaža”, reče I-rOk. “Vidimo se, luzeri.” Opet mi je pokazao srednji prst, a zatim je
njegov avatar nestao kad se odjavio iz chat sobe. I ostali su se jajolovci počeli odjavljivati i
nestajati, sve dok nismo preostali samo Aech i ja.
“Ozbiljno, Aech”, rekoh. “Zašto dopuštaš tom kretenu da dolazi ovamo?”
“Jer ga je zabavno pobjeđivati u videoigrama. A njegovo mi neznanje daje nadu.”
“Kako to?”
“Ako su većina drugih jajolovaca neznalice poput I-rOka - a jesu, Z, vjeruj mi - to znači da
ti i ja stvarno imamo šanse osvojiti natječaj.” Slegnuo sam ramenima. “Valjda se i tako može
gledati na to.”
“Hoćeš da opet hengamo večeras poslije škole? Oko sedam? Imam nekih obaveza, ali
poslije toga ću se baciti na neke stvari s popisa onih koje moram pogledati. Maraton Spaceda
možda?”

30
“Nego što”, rekoh. “Računaj na mene.”
Istovremeno smo se odjavili, baš kad je zazvonilo zadnje zvono.

31
 0004
Oči mog avatara su se otvorile, a ja sam se vratio u učionicu svjetske povijesti. Klupe oko
mene sada su zauzimali drugi učenici, a naš nastavnik, g. Avenovich, materijalizirao se pred
razredom. Avatar g. A.-a izgledao je kao krupan, bradati profesor na koledžu. Imao je zarazan
osmijeh, naočale s metalnim okvirom i sako od tvida sa zakrpama na laktovima. Kad je govorio,
nekako je uvijek uspijevao zvučati kao da čita odlomak iz Dickensa. Sviđao mi se. Bio je dobar
profa.
Naravno, nismo znali tko je g. Avenovich zapravo bio ni gdje je živio. Nismo mu znali ni
pravo ime niti je li uopće bio muško. Koliko smo znali, mogao je biti sitna Inuitkinja iz
Anchoragea na Aljasci koja je prisvojila ovaj izgled i glas kako bi njezini učenici bolje prihvaćali
nastavu. Ali iz nekog razloga, slutio sam da avatar g. Avenovicha izgleda i zvuči baš kao osoba
koja njime upravlja.
Svi su moji profesori bili prilično dobri. Za razliku od svojih pandana iz stvarnog svijeta,
činilo se da većina nastavnika u OASIS-ovim javnim školama iskreno uživa u svome poslu,
vjerojatno zato što nisu morali provoditi pola radnog vremena izigravajući dadilje i trenirajući
strogoću. OASIS-ov se softver brinuo za to, osiguravajući da učenici šute i sjede na svojim
mjestima. Profesori su morali samo podučavati.
Online nastavniku je također bilo kudikamo lakše zadržati pozornost učenika, jer su u
OASIS-u učionice bile poput holodekova. Profesori su svakog dana mogli voditi učenike na
virtualni izlet, a da nisu morali napustiti školu.
Tijekom našeg sata svjetske povijesti tog jutra, g. Avenovich je učitao samostalnu
simulaciju pa je naš razred mogao svjedočiti otkriću grobnice kralja Tutankamona koju su
otkrili arheolozi u Egiptu 1923. pr. Kr. (Dan ranije, posjetili smo isto mjesto 1334. pr. Kr., i vidjeli
Tutankamonovo carstvo u punom sjaju.)
Na idućem satu biologije, putovali smo kroz ljudsko srce i gledali kako pumpa krv iznutra,
baš kao u onom starom filmu Fantastično putovanje.
Na satu umjetnosti razgledali smo Louvre, dok su svi naši avatari nosili šašave beretke.
Na satu astronomije posjetili smo svaki od Jupiterovih mjeseca. Stajali smo na vulkanskoj
površini Ia dok je profesorica objašnjavala kako je mjesec izvorno nastao. Dok nam se
profesorica obraćala, Jupiter se uzdizao iza nje, prekrivši pola neba, a njegova se Velika crvena
pjega polako vrtložila točno iznad njezina lijevog ramena. Zatim je pucnula prstima, a mi smo
iznenada stajali na Europi, raspravljajući o mogućnosti izvanzemaljskog života ispod mjesečeve
ledene kore.
Pauzu za ručak proveo sam sjedeći na jednoj od zelenih livada pokraj škole i zurio u
simuliran krajolik, žvačući proteinsku pločicu s nataknutim vizirom. Bilo je bolje nego zuriti u
unutrašnjost mojeg skrovišta. Bio sam maturant, pa sam smio odlaziti na druge svjetove za
vrijeme ručka ako sam htio, ali nisam imao toliko ekstra love da bih je tratio na to.
Prijava u OASIS bila je besplatna, ali putovanje po njemu nije. Većinu vremena, nisam
imao čak ni dovoljno kredita da se teleportiram na drugi svijet i zatim vratim na Ludus. Kad bi
se oglasilo zadnje zvono svakog dana, đaci koji su imali posla u stvarnom svijetu odjavili bi se
iz OASIS-a i nestali. Svi ostali otišli bi na druge svjetove. Puno je klinaca posjedovalo vlastita
međuplanetarna vozila. Školska parkirališta po cijelome Ludusu bila su puna UFO-a, TIE
fightera, starih NASA-inih space shuttleova, Vipera iz Battlestar Galactice te drugih dizajna
svemirskih letjelica iz svih zamislivih SF filmova i TV serija. Svakog popodneva stajao bih na

32
prednjem travnjaku škole i sa zavišću gledao kako ti brodovi ispunjavaju nebo, jureći nekamo
kako bi istražili beskonačne mogućnosti simulacije. Klinci koji nisu posjedovali brodove povezli
bi se s prijateljem ili odjurili do najbližeg transportnog terminala, na putu za plesni klub na
nekom drugom svijetu, igraću arenu ili rock koncert. Ali ne i ja. Ja nikamo nisam išao. Zaglavio
sam na Ludusu, najdosadnijem planetu u cijelom OASIS-u.
Ontološki Antropocentrička Senzoma Imerzijska Simulacija bila je veliko mjesto.
Kad je OASIS tek lansiran, sadržavao je jedva nekoliko stotina planeta koje smo mogli
istraživati, a koje su sve kreirali SDS-ovi programeri i umjetnici. Postojala je cijela lepeza
okoliša, od ambijenta mačeva i magije, cyberpunk-tematiziranih gradova-planeta do ozračenih
postapokaliptičnih pustinja punih zombija. Neki planeti bijahu dizajnirani do u najsitnije
detalje. Drugi pak bijahu nasumično generirani prema nizu predložaka. Svaki je bio nastanjen
raznim umjetno inteligentnim neigrivim likovima (NPC) - računalno kontroliranim ljudima,
životinjama, čudovištima, svemircima i androidima s kojima su korisnici OASIS-a mogli
interaktivno komunicirati.
SDS je također licencirao već postojeće virtualne svjetove svojih konkurenata pa je već
ranije stvoren sadržaj za igre poput Everquesta i World ofWarcrafta bio prenijet u OASIS, a
kopije Norratha iAzerotha dodane su rastućem katalogu OASIS-ovih planeta. Taj su primjer
ubrzo slijedili drugi virtualni svjetovi, od Metaversea do Matrixa. Univerzum Fireflyja bio je
usidren u sektoru koji je graničio s galaksijom Ratova zvijezda, s kojim je pak graničio detaljno
rekonstruiran univerzumom Zvjezdanih staza. Korisnici su se sada mogli teleportirati tamo-
amo između svojih najomiljenijih fiktivnih svjetova. Međuzemlje. Vulkan. Pern. Arrakis.
Magrathea. Svijet Diska, Međzemlje, Riječni svijet, Prstenasti svijet. Svjetovi za svjetovima.
U svrhu prostornog uređenja i navigacije, OASIS je ravnomjerno podijeljen na dvadeset
sedam “sektora” oblika kocke, od kojih je svaki sadržavao na stotine različitih planeta.
(Trodimenzionalna karta svih dvadeset sedam sektora u potpunosti je nalikovala slagalici iz
osamdesetih zvanoj Rubikova kocka. Kao i većina jajolovaca, znao sam da to nije slučajnost.)
Svaki je sektor u promjeru mjerio točno deset svjetlosnih sati, ili otprilike 10,8 milijardi
kilometara. Pa ako ste putovali brzinom svjetlosti (najbržom mogućom brzinom koju je ikoja
svemirska letjelica mogla postići unutar OASIS-a), mogli ste stići jednog kraja sektora na drugi
za točno deset sati. Putovanje na takve velike udaljenosti nije bilo jeftino. Svemirske letjelice
koje su mogle putovati brzinom svjetlosti bile su rijetke i trebale su gorivo da bi se pokretale.
Naplaćivanje virtualnog goriva za pokretanje virtualnih svemirskih brodova bilo je jedan od
načina na koji su Sustavi društvenih simulacija ostvarivali prihod, budući da je pristup OASIS-u
bio besplatan. Ali SDS-ov glavni izvor zarade potjecao je od teleportacijskih putarina.
Teleportacija je bila najbrži način putovanja, ali i najskuplji.
Putovanje unutar OASIS-a nije samo bilo skupo nego i opasno. Svaki je sektor bio
podijeljen na mnogo različitih zona koje su se razlikovale veličinom i oblikom. Neke su zone
bile tako goleme da su obuhvaćale nekoliko planeta, dok su druge pokrivale tek nekoliko
kilometara površine pojedinačnog svijeta. Svaka je zona imala jedinstvenu kombinaciju pravila
i parametara. Magija je djelovala u nekim zonama dok u drugima nije. Isto je vrijedilo i za
tehnologiju. Ako biste odletjeli svojim na tehnologiji temeljenim svemirskim brodom u zonu
gdje tehnologija nije funkcionirala, vaši bi motori zakazali čim biste prešli granicu zone. Tada
biste morali unajmiti nekog budalastog sjedobradog vješca sa svemirskom barkom na čarobni
pogon da vas odšlepa u zonu tehnologije.

33
 Dualne zone dopuštale su upotrebu i magije i tehnologije, a nulte zone ni jedno ni drugo.
Postojale su pacifističke zone gdje nisu bile dopuštene borbe igrač protiv igrača, te zone igrač
protiv igrača gdje se svaki avatar borio za sebe.
Morali ste biti na oprezu kad god biste ušli u novu zonu ili sektor. Morali ste biti spremni.
Ali, kao što rekoh, ja nisam imao taj problem. Zaglavio sam u školi.
Ludus je bio dizajniran kao mjesto učenja te je planet stvoren bez ijednog portala za misije
ili igraće zone igdje na površini. Ondje ste jedino mogli naći tisuće identičnih školskih kampusa,
odvojenih brežuljkastim zelenim poljima, savršeno uređenim parkovima, rijekama, livadama i
prostranim, prema predlošku generiranim šumama. Nije bilo dvoraca, tamnica ni svemirskih
tvrđava u orbiti koje bi moj avatar mogao napasti. A nije bilo ni NPC negativaca, čudovišta ni
svemiraca s kojima bih se mogao boriti pa ni blaga ili čarobnih predmeta koje sam mogao
ukrasti.
To je bilo totalno sranje, iz mnogo razloga.
Izvršavanje misija, borba s NPC-ima i skupljanje blaga bili su jedini načini da niskorazinski
avatar poput moga zaradi iskustvene bodove (XP-ove). Stjecanjem XP bodova povećavali ste
razinu moći, snagu i sposobnosti svog avatara.
Mnogi OASIS-ovi korisnici nisu marili za razinu moći svojih avatara niti su se iole trudili
oko igraćih aspekata simulacije. Koristili su OASIS samo za zabavu, posao, šoping i druženje s
prijateljima. Ti su korisnici jednostavno izbjegavali ulaske u bilo koju igraću ili PvP zonu gdje su
njihove bespomoćne prvorazinske avatare mogli napasti NPC-i ili drugi igrači. Ako ste ostajali
u sigurnim zonama, poput Ludusa, niste se morali brinuti da će vašeg avatara opljačkati, oteti
ili ubiti.
Mrzio sam što sam zaglavio u sigurnoj zoni.
Ako sam kanio pronaći Hallidayevo Jaje, znao sam da ću jednom morati zaci u opasne
sektore OASIS-a. A ako ne budem dovoljno moćan i naoružan da se obranim, neću dugo ostati
živ.
U proteklih pet godina uspio sam polako, postupno podići svoj avatar do treće razine. Nije
bilo lako. Izveo sam to autostopirajući na druge svjetove s drugim učenicima (mahom s
Aechem) ako bi kojim slučajem išli na planet gdje bi moj kukavni avatar mogao preživjeti.
Odbacili bi me blizu igraće zone na početničkoj razini gdje bih proveo ostatak noći ili vikenda
ubijajući orke, kobolde ili kakvu drugu patetičnu vrstu čudovišta preslabu da me ubije. Za
svakog NCP-a kojeg bi moj avatar porazio zaradio bih nešto malo iskustvenih poena i, obično,
šaku bakrenjaka ili srebrnjaka koju bi ispustili moji ubijeni protivnici. Ti su se novčići odmah
konvertirali u kredite, kojima bih platio teleportaciju natrag na Ludus, često netom prije
posljednjeg školskog zvona. Katkad, ali ne često, neki od NPC-a koje bih ubio ispustili bi i
predmet. Tako sam svome avataru stekao mač, štit i oklop.
Prestao sam se šlepati s Aechem na kraju prošle školske godine. Njegov je avatar sada
prestigao tridesetu razinu te je gotovo uvijek odlazio na planet koji nije bio siguran za moj
avatar. Rado bi me usput prebacio na neki žutokljunački svijet, ali ako ne bih zaradio dovoljno
kredita da platim putarinu natrag na Ludus, propustio bih školu jer bih zaglavio na nekom
drugom planetu. To nije bilo prihvatljivo opravdanje. Sada sam nakupio toliko neopravdanih
izostanaka da mi je prijetila opasnost od isključenja. Ako bi se to dogodilo, morao bih vratiti
školsko izdanje OASIS-ove konzole i vizira. I još gore, prebacili bi me natrag u školu u stvarnome
svijetu da ondje maturiram. To nisam mogao riskirati.

34
 Stoga sam ovih dana rijetko napuštao Ludus. Zaglavio sam ondje i na trećoj razini. Imati
avatar treće razine bila je kolosalna sramota. Nitko od drugih jajolovaca nije vas ozbiljno
shvaćao ukoliko niste bili barem deseta razina. Iako sam bio jajolovac od prvog dana, svi su me
i dalje smatrali žutokljuncem. To me silno frustriralo.
Iz očaja, pokušao sam pronaći honorarni posao poslije škole, tek da zaradim štogod novca
za kretanje. Prijavio sam se na desetke poslova tehničke podrške i programiranja (mahom
zamoran građevinski rad u vidu kodiranja dijelova OASIS-ovih šoping centara i uredskih
zgrada), ali bilo je krajnje beznadno. Milijuni fakultetski obrazovanih odraslih nisu mogli dobiti
takav posao. Velika recesija sada je ulazila u treće desetljeće, a nezaposlenost je i dalje bila
rekordno visoka. Čak su i restorani brze hrane u mome kvartu imali dvogodišnje liste čekanja
za radno mjesto.
Stoga sam zaglavio u školi. Osjećao sam se poput klinca koji stoji u najvećoj video arkadi
na svijetu bez ijednog novčića, nesposoban da išta poduzme osim da se šeće naokolo i gleda
drugu djecu kako se igraju.

35
 0005
Nakon ručka, zaputio sam se na omiljeni sat, napredne OASIS-ove studije.
Ovo je bio izborni predmet na četvrtoj godini gdje ste učili o povijesti OASIS-a i njegovim
tvorcima. Tu sam peticu imao u džepu.
Proteklih pet godina, posvetio sam sve slobodno vrijeme stječući što više znanja o Jamesu
Hallidayu. Natenane sam proučio njegov život, postignuća i interese. Desetak različitih
Hallidayevih biografija izdano je nakon njegove smrti, a ja sam ih sve pročitao. O njemu je
snimljeno i nekoliko dokumentarnih filmova, te sam i njih pogledao. Proučio sam svaku riječ
koju je Halliday ikad napisao i odigrao svaku videoigru koju je ikad napravio. Vodio sam
bilješke, zapisujući svaki detalj koji sam smatrao relevantnim za Lov. Sve sam čuvao u bilježnici
(koju sam počeo zvati “gralskim dnevnikom” nakon što sam pogledao treći film o Indiani
Jonesu).
Što sam više saznavao o Hallidayevu životu, to sam ga sve više idolizirao. Bio je bog među
geekovima, šmokljansko nadbožanstvo u razini Gygaxa, Garriotta i Gatesa. Otišao je od kuće
nakon srednje škole naoružan samo pameću i maštom i upotrijebio ih da stekne svjetsku slavu
i zgrne golemo bogatstvo. Stvorio je cijelu novu stvarnost koja je sada pružala bijeg većini
čovječanstva. A kao kruna svega, pretvorio je svoju oporuku u najveći natječaj u povijesti
videoigara.
Provodio sam većinu vremena na naprednim OASIS-ovim studijama gnjaveći našeg
profesora, g. Cidersa, ukazujući na greške u našem udžbeniku i dižući ruku kako bih dometnuo
kakvu relevantnu triviju o Hallidayu koju sam ja (i samo ja) smatrao zanimljivom. Nakon prvih
tjedana predavanja, g. Ciders me prestao prozivati osim ako nitko drugi uije znao odgovor na
njegovo pitanje.
Danas je čitao ulomke iz “Čovjeka s Jajetom”, popularne Hallidayeve biografije koju sam
već bio pročitao četiri puta. Za vrijeme njegova Predavanja, morao sam se odupirati porivu da
ga prekinem i ukažem na neke stvarno bitne detalje koje je knjiga izostavila. Umjesto toga,
mentalno sam bilježio svaki propust, a kad je g. Ciders počeo govoriti o okolnostima
Hallidayeva djetinjstva, ponovno sam pokušao prikupiti kakvu tajnu iz neobičnog načina na
koji je Halliday živio i iz čudnih tragova o sebi koje je odlučio ostaviti za sobom.
James Donovan Halliday rodio se 12. lipnja 1972. u Middletownu u Ohiju. Bio je jedinac.
Otac mu je bio alkoholičar i strojar, a majka bipolarna konobarica.
Prema svemu sudeći, James je bio bistar dečko, ali nesnalažljiv u društvu. Bilo mu je
iznimno teško komunicirati s ljudima oko sebe. Unatoč očitoj inteligenciji, loše mu je išlo u
školi, jer su mu većinu pažnje zaokupila računala, stripovi, SF i fantasy romani, filmovi i, iznad
svega, videoigre.
Jednog dana u osnovnoj školi, Halliday je sjedio sam u menzi čitajući Priručnik za igrače
Dungeons & Dragons. Igra ga je fascinirala, ali je nikad zapravo nije igrao, jer nije imao
prijatelje s kojima bi to radio. Dječak iz njegova razreda zvan Odgen Morrow opazio je što
Halliday čita i pozvao ga na jedno od tjednih igranja Dungeons & Dragons u njegovoj kući.
Ondje, u Morrowovu podrumu, Halliday je upoznao cijelu grupu “mega geekova” poput sebe.
Smjesta su ga prihvatili kao jednog od njih i po prvi put u svome životu, James Halliday je imao
krug prijatelja.

36
 Ogden Morrow je s vremenom postao Hallidayev poslovni partner, suradnik i najbolji
prijatelj. Mnogi su kasnije uspoređivali Morrowa i Hallidaya s Jobsom i Wozniakom ili
Lennonom i McCartneyjem. Tom, je partnerstvu bilo suđeno promijeniti tok ljudske povijesti.
S petnaest godina, Halliday je kreirao svoju prvu videoigru, minorakova potraga.
Programirao ju je u BASIC-u na TRS-80 Color računalu! koji je dobio za Božić godinu prije (iako
je roditelje molio za maloj skuplji Commodore 64). Anorakova potraga bila je pustolovna igraj
smještena u Chthoniju, fantastičnom svijetu koji je Halliday kreirao! za svoju srednjoškolsku
kampanju Dungeons & Dragons. “Anorak” jej bio nadimak koji je Hallidayu prišila britanska
učenica na razmjeni u njegovoj srednjoj školi. Toliko mu se svidjelo ime Anorak da ga jej
nadjenuo svom omiljenom liku iz Dungeons & Dragons, moćnomej čarobnjaku koji se kasnije
pojavljivao u mnogim njegovim videoigrama.!
Halliday je stvorio Anorakovu potragu iz zabave, da ju podijeli s dečkima iz njegove igraće
grupe Dungeons & Dragons. Svi su se navukli na igru i protratili nebrojene sate nastojeći riješiti
njezine zakučaste zagonetke i slagalice. Ogden Morrow uvjerio je Hallidaya da je Anorakova
potraga bolja od većine računalnih igara trenutno dostupnih na tržištu te ga je ohrabrio da je
pokuša prodati. Pomogao je Hallidayu izraditi jednostavnu ilustraciju za omot igre te su njih
dvojica zajedno ručno iskopirali Anorakovu potragu na desetke 51/4-inčnih disketa i strpali ih
u vrećice sa zatvaračem zajedno s fotokopiranim listom papira s uputama. Počeli su prodavati
igru na policama za softver u lokalnoj trgovini računalima. Ubrzo, nisu mogli izraditi dovoljno
kopija da zadovolje potražnju.
Morrow i Halliday odlučili su osnovati vlastitu tvrtku za videoigre, Društvene igre, koja je
izvorno djelovala iz Morrowova podruma. Halliday je programirao nove verzije Anorakove
potrage za računala Atari 800XL, Apple II i Commodore 64, a Morrow je počeo objavljivati
oglase za igru na pozadini nekoliko računarskih časopisa. Za šest mjeseci, Anorakova je potraga
postala nacionalni bestseler.
Halliday i Morrow umalo nisu maturirali jer su većinu četvrtog razreda proveli radeći na
Anorakovoj potrazi II. Umjesto da upišu koledž, obojica su usmjerili svu energiju u svoju novu
tvrtku, koja je prerasla Morrowov podrum. 1990. Društvene igre preselile su se u svoj prvi
pravi ured, smješten u trošnom trgovačkom centru u Columbusu u Ohiju.
Tijekom idućeg desetljeća, mala je tvrtka na juriš osvojila industriju videoigara, objavivši
niz revolucionarnih akcijskih i pustolovnih igara, koje su sve koristile revolucionarno grafičko
sučelje gledano očima igrača koje je kreirao Halliday. Društvene igre postavile su novi standard
imerzijskog gaminga, a kad god bi objavili novi naslov, pomicali su granice onoga što se činilo
mogućim u tada dostupnom računalnom hardveru.
Punašni Ogden Morrow bio je prirodno karizmatičan te je upravljao svim tvrtkinim
poslovima i odnosima s javnošću. Na svakoj tiskovnoj konferenciji Društvenih igara, Morrow
bi se zarazno smješkao iza svoje čupave brade i naočala s metalnim okvirom, iskorištavajući
urođeni dar za napuhivanje i pretjerivanje. Halliday je po svemu djelovao kao Morrowova
potpuna suprotnost. Bio je visok, mršav, bolno stidljiv i preferirao je kloniti se svjetala
reflektora.
Ljudi koje su Društvene igre zaposlile tijekom tog perioda kažu da se Halliday često
zaključavao u svoj ured, gdje je bez prestanka Programirao, često bez da je danima ili čak
tjednima išta okusio, spavao ili kontaktirao s ljudima.
U rijetkim prilikama kad je Halliday pristao na intervjue, njegovo je ponašanje djelovalo
bizarno, čak i prema standardima dizajnera igara.

37
 Bio je hiperkinetičan, suzdržan i toliko društveno neprilagođen da je na novinare često
ostavljao dojam mentalne poremećenosti. Halliday je običavao govoriti tako brzo da su mu
riječi često bile nerazumljive, a imao je uznemirujući piskutav smijeh, koji je tim više
uznemirivao jer je obično jedino on znao čemu se smije. Kad bi Hallidayu postalo dosadno za
vrijeme intervjua (ili razgovora), obično bi ustao i udaljio se bez ijedne riječi. ¡
Halliday je imao mnogo dobro poznatih opsesija. Glavna među njima bile su klasične
videoigre, SF i fantasy romani te filmovi svih žanrova. Također je imao ekstremnu fiksaciju na
osamdesete, dekadu tijekom koje je bio tinejdžer. Halliday je naizgled očekivao da svi oko
njega dijele njegove opsesije pa bi se često okomio na one koji nisu. Znao je otpuštati
dugogodišnje zaposlenike zato što ne bi prepoznali opskurnu rečenicu filmskog dijaloga koju
bi citirao ili bi otkrio da nisu bili upoznati s nekim od njegovih omiljenih crtica, stripova ili
videoigara. (Ogden Morrow bi uvijek opet vratio djelatnika na posao, a Halliday to obično ne
bi ni primijetio.)
Kako su godine prolazile, Hallidayeve zakržljale društvene vještine samo su još više
propadale. (Obavljeno je nekoliko temeljitih psiholoških istraživanja o Hallidayu nakon njegove
smrti, a njegovo opsesivno pridržavanje rutine i zaokupljenost nekolicinom opskurnih
područja interesa navelo je mnoge psihologe da zaključe kako je Halliday patio od Aspergerova
sindroma, ili nekog drugog oblika visoko funkcionalnog autizma.)
Unatoč ekscentričnostima, nitko nikad nije sumnjao u Hallidayevu genijalnost. Igre koje
je kreirao izazivale su ovisnost i bile ludo popularne. Do kraja dvadesetog stoljeća, Halliday je
bio široko priznat kao najveći dizajner videoigara svoje generacije - a neki su tvrdili i svih
vremena.
Ogden Morrow je i sam bio briljantan programer, ali njegov je pravi talent ležao u smislu
za posao. Osim suradnje na tvrtkinim igrama, osmislio je i sve njihove rane marketinške
kampanje i planove za distribuciju sharewarea, sa zapanjujućim rezultatima. Kad su Društvene
igre napokon izašle u javnost, njihove su se dionice smjesta lansirale u stratosferu.
Do tridesetog rođendana, i Halliday i Morrow bili su multimilijunaši. Kupili su vile u istoj
ulici. Morrow je kupio Lamborghini, uzeo nekoliko dugih godišnjih odmora i proputovao svijet.
Halliday je kupio i restaurirao jedan od izvornih DeLoreana korištenih u filmovima Povratak u
budućnost, nastavio je ulagati gotovo sve svoje vrijeme prikovan za tipkovnicu, a sve
novostečeno bogatstvo trošio je kako bi nagomilao ono što će s vremenom postati najveća
privatna zbirka videoigara, akcijskih figurica iz Ratova zvijezda, starinskih kutija za užinu i
stripova na svijetu.
Na vrhuncu uspjeha, Društvene igre kao da su zapale u stanje mirovanja. Prošlo je
nekoliko godina a da nisu izdali nijednu novu igru. Morrow je davao kriptične objave, tvrdeći
da tvrtka radi na ambicioznom projektu koji će ih odvesti u posve novom smjeru. Počele su
kolati glasine da Društvene igre razvijaju neku novu vrstu računalnog igraćeg hardvera te da
taj tajni projekt ubrzano troši tvrtkine značajne financijske resurse. Bilo je i indikacija da su i
Halliday i Morrow investirali većinu svog privatnog bogatstva u tvrtkin novi pothvat. Počela se
širiti vijest da Društvenim igrama prijeti bankrot.
Tada, u prosincu 2012., Društvene igre iznenada su se preimenovale u Sustave društvenih
simulacija te su pod tom novom krilaticom lansirali svoj vodeći proizvod, jedini proizvod koji
će SDS ikad izdati: OASIS -Ontološki Antropocentričku Senzomo Imerzijsku Simulaciju.
OASIS će na koncu promijeniti način na koji ljudi diljem svijeta žive, rade i komuniciraju.
Preobrazit će prirodu zabave, društvenog umrežavanja pa čak i globalne politike. Iako je isprva

38
reklamiran kao nova vrsta masovne multiplayer online igre, OASIS je brzo evoluirao u novi
način života.
U danima prije OASIS-a, masovne multiplayer online igre (MMO) bile su jedne od prvih
zajedničkih sintetičkih okruženja. Omogućavale su tisućama igrača da simultano koegzistiraju
u simuliranom svijetu, na koji su se spajali preko interneta. Cjelokupna veličina tih okruženja
bila je relativno mala, obično samo jedan svijet, ili oko desetak malih planeta. MMO igrači
mogli su vidjeti svoje online okruženje samo kroz mali dvodimenzionalni prozor - monitor
stolnog računala - a s njime su uzajamno djelovali samo putem tipkovnice, miša ili drugih
primitivnih ulaznih naprava.
Sustavi društvenih simulacija uzdigli su koncept MMO-a na posve novu razinu. OASIS nije
ograničavao korisnike na samo jedan planet, pa čak ni na desetak njih. OASIS je sadržavao na
stotine (a naposljetku i tisuće) visokorezolucijskih 3-D svjetova koje su ljudi mogli istraživati, a
svaki je bio prekrasno renderiran do minucioznih grafičkih detalja, sve do kukaca i vlati trave,
vjetra i vremenskih uvjeta. Korisnici su mogli obići svaki od ovih planeta i nijednom ne vidjeti
isti teren dvaput. Čak i u svojoj prvoj primitivnoj inkarnaciji, opseg simulacije je zapanjivao.
Halliday i Morrow opisivali su OASIS kao “stvarnost otvorenog izvora”, prilagodljivi online
univerzum kojemu je svatko mogao pristupiti putem interneta, koristeći se postojećim kućnim
računalom ili igraćom konzolom. Mogli ste se prijaviti i istog trena pobjeći iz mučne
svakodnevice. Mogli ste za sebe stvoriti posve novu ličnost, s potpunom kontrolom nad tim
kako izgledate i zvučite drugima. U OASIS-u, debeli su mogli postati mršavi, ružni su mogli
postati lijepi, a stidljivi ekstrovertirani. Ili obratno. Mogli ste si promijeniti ime, dob, spol, rasu,
visinu, težinu, glas, boju kose i oblik lica. Ili ste mogli u potpunosti prestati biti čovjek te postati
vilenjak, čudovište, izvanzemaljac ili bilo koje stvorenje iz književnosti, filmova ili mitologije.
U OASISU, mogli ste postati tko god i što god ste željeli biti, bez da otkrijete svoj pravi
identitet, jer vam je anonimnost bila zagarantirana.
Korisnici su također mogli mijenjati sadržaj virtualnih svjetova unutar OASIS-a, ili stvoriti
posve nove. Nečija online prisutnost više nije bila limitirana na web stranicu ili profil na
društvenoj mreži. U OASIS-u, mogli ste si stvoriti vlastiti privatni planet, izgraditi virtualnu
kućerinu na njemu, opremiti je namještajem i dekorirati kako god ste htjeli, a zatim pozvati
par tisuća prijatelja na tulum. A ti prijatelji mogli su se nalaziti u desetak različitih vremenskih
zona, raštrkanih diljem svijeta.
Ključ uspjeha OASIS-a ležao je u dva nova dijela hardverskog sučelja koje je SDS kreirao, a
koji su bili potrebni za pristup simulaciji: OASIS-ov vizir i haptičke rukavice.
Bežični univerzalni OASIS-ov vizir bio je malo veći od sunčanih naočala. Koristio je
neškodljive lasere male snage kako bi narisao zapanjujuće stvaran okoliš OASIS-a ravno na
nositeljeve mrežnice, potpuno uranjajući cijelo njihovo vidno polje u online svijet. Vizir je bio
svjetlosne godine napredniji od dotad dostupnih glomaznih virtualnih naočala te je
predstavljao promjenu paradigme u tehnologiji virtualne stvarnosti - kao i lagane OASIS-ove
haptičke rukavice, koje su korisnicima omogućivale da izravno kontroliraju ruke svojih avatara
i uzajamno djeluju sa simuliranim okolišem kao da su uistinu u njemu. Kad biste podizali
predmete, otvarali vrata ili upravljali vozilima, haptičke rukavice pomagale su vam da osjetite
te nepostojeće predmete i površine kao da su uistinu pred vama. Rukavice su vam dopuštale,
kako su se televizijske reklame izrazile, “dosegnuti i dotaknuti OASIS.” Zajedno, vizir i rukavice
činili su ulazak u cijelo OASIS iskustvo neusporedivim s ičim dotad dostupnim, a kad su ga ljudi
jednom okusili, više nije bilo povratka.

39
 Softver koji je napajao simulaciju, Hallidayev vlastiti OASIS-ov Stvarnosni Stroj, također je
predstavljao golem tehnološki pomak.
Uspio je prevladati softverska ograničenja koja su mučila dotadašnje simulirane
stvarnosti. Osim ograničavanja sveukupne veličine virtualnih okoliša, raniji su MMO-i bili
prisiljeni ograničiti svoju virtualnu populaciju, obično na nekoliko tisuća korisnika po
poslužitelju. Ako bi se previše ljudi istovremeno prijavilo, simulacija bi se silno usporila, a
avatari zamrzavali usred kretnji dok se sustav borio da održi korak. Ali OASIS je koristio novu
vrstu na kvar otpornog polja poslužitelja koji je mogao crpiti dodatnu procesorsku snagu iz
svakog spojenog računala. U trenutku prvotnog pokretanja, OASIS se mogao nositi s do pet
milijuna simultanih korisnika bez ikakvog primjetnog kašnjenja i bez ikakve mogućnosti pada
sustava.
Pokretanje OASIS-a promovirala je golema marketinška kampanja. Sveprisutne reklame
na televiziji, reklamnim panoima i internetu prikazivale su bujnu zelenu oazu, upotpunjenu s
palmama i jezercem kristalno modre vode, sa svih strana okruženu golemom, jalovom
pustinjom.
SDS-ov novi pothvat bio je golem uspjeh od prvog dana. OASIS je bio ono o čemu su ljudi
desetljećima sanjali. “Virtualna stvarnost” koja im je tako davno obećana napokon se ostvarila,
a bila je još bolja negoli su zamišljali. OASIS je bio online utopija, kućni holodek. A njegov
najveći adut? Bio je besplatan.
Većina tadašnjih online igra ostvarivale su prihod naplaćujući korisnicima mjesečnu
članarinu za pristup. SDS je naplaćivao samo prvu upisninu od dvadeset pet centi, za što ste
dobivali doživotni OASIS-ov račun. Sve su reklame koristile istu krilaticu: OASIS - Najveća
videoigra ikad stvorena, a košta samo četvrt dolara.
U razdoblju drastičnog društvenog i kulturnog prevrata, kad je većina svjetske populacije
čeznula za bijegom od stvarnosti, OASIS im je to omogućio u obliku koji je bio jeftin, legalan,
siguran i koji nije (medicinski dokazano) stvarao ovisnost. Trajna energetska kriza također je
pridonijela OASIS-ovoj razularenoj popularnosti. Enormno visoka cijena nafte učinila je zračno
i cestovno putovanje preskupo prosječnom građaninu, a OASIS je postao jedini bijeg koji je
većina mogla priuštiti. Kako se era jeftine, obilne energije bližila kraju, siromaštvo i nemiri
Počeli su se širiti poput virusa. Svakog dana, sve je više i više ljudi tražilo utjehu u Hallidayevoj
i Morrowovoj virtualnoj utopiji.
Tko god je poželio otvoriti posao u OASIS-u morao je iznajmiti ili kupiti virtualnu
nekretninu (koju je Morrow prozvao “nadrealnom nekretninom”) od SDS-a. Predvidjevši to,
tvrtka je izdvojila Prvi sektor za poslovnu zonu unutar simulacije te počela ondje prodavati i
iznajmljivati milijune blokova nadrealnih nekretnina. Trgovački centri veličine gradova iznikli
su u tren oka, a izlozi su se proširili planetima poput ubrzane snimke plijesni koja proždire
naranču. Urbani razvoj nikad nije bio lakši.
Osim milijardi dolara koje je SDS zgrnuo prodajući zemlju koja zapravo nije postojala,
zgrnuli su gomilu novca prodajući i virtualne predmete i vozila. OASIS je postao integralni dio
svakodnevnog društvenog života do te mjere da su korisnici drage volje davali stvaran novac
da bi kupili virtualne dodatke za svoje avatar: odjeću, namještaj, kuće, leteća auta, čarobne
mačeve i strojnice. Ti su predmeti bili tek jedinice i nule pohranjene na OASIS-ovim
poslužiteljima, ali i statusni simboli. Većina je predmeta stajala tek nekoliko kredita, ali budući
da njihova izrada nije stajala SDS ni novčića, sve je to bio čisti profit. Čak i u poslije-naftnoj
ekonomskoj recesiji, OASIS je omogućio Amerikancima da se nastave baviti svojom omiljenom
razbibrigom: šopingom.

40
 OASIS je ubrzo postao najpopularnija primjena interneta, do te mjere da su izrazi “OASIS”
i “internet” postupno postali sinonimi. A nevjerojatni, jednostavni, trodimenzionalni OASISOV
OS, koji su SDS davali besplatno, postao je najpopularniji računalni operacijski sustav na
svijetu.
Ubrzo, milijarde su ljudi diljem svijeta sada svakodnevno radile i igrale se u OASIS-u. Neki
od njih su se upoznali, zaljubili i vjenčali a da nikad nisu stupili nogom na isti kontinent. Granice
između nečijeg stvarnog identiteta i identiteta njihova avatara počinjale su se gubiti.
Bio je to osvit nove ere u kojoj je većina ljudskog roda provodila sve slobodno vrijeme
unutar videoigre.

41
 0006
Ostatak školskog dana prošao je brzo, sve do zadnjeg sata, latinskog.
Većina je učenika birala strani jezik kojim bi se jednog dana mogla služiti, poput
mandarinskog, hindua ili španjolskog. Ja sam odlučio upisati latinski jer ga je učio i James
Halliday. Također je povremeno koristio riječi i rečenice na latinskom u svojim ranim
pustolovnim igrama. Nažalost, čak i s bezgraničnim mogućnostima OASIS-a na raspolaganju,
moja profesorica latinskog gđa Rank ipak nije posve uspijevala učiniti svoje satove
zanimljivima. A danas je ponavljala hrpu glagola koje sam već memorizirao, pa mi je pažnja
gotovo odmah odlutala.
Za vrijeme trajanja nastave simulacija je branila učenicima pristupati podacima ili
programima koje nije odobrio njihov nastavnik, kako klinci ne bi gledali filmove, igrali igre ili
chatali jedni s drugima umjesto da paze na satu. Srećom, u trećem sam razredu otkrio bug u
softveru školske online knjižnice i njegovom sam zloupotrebom dobio pristup svim knjigama,
uključujući Anorakov almanah. Kad god bih se dosađivao (kao na primjer sada) otvorio bih je
u prozoru na prikazniku i ponovno čitao omiljena poglavlja da mi prođe vrijeme.
U proteklih pet godina, Almanah je postao moja biblija. Poput većine današnjih knjiga, bio
je dostupan jedino u elektroničkom formatu. Ali ja sam želio da mogu čitati Almanah i noću i
danju, čak i tijekom čestih nestanaka struje u sklopovima. Stoga sam popravio stari, odbačeni
laserski printer i uz pomoć njega isprintao tiskani primjerak. Zatim sam ga stavio u stari
registrator s tri ringa koji sam čuvao u ruksaku i proučavao ga sve dok nisam svaku riječ znao
naizust.
Almanah je sadržavao tisuće referenci na Hallidayeve omiljene knjige, TV serije, filmove,
pjesme, stripove i videoigre. Većina tih predmeta bila je stara više od četrdeset godina pa su
se njihovi besplatni digitalni primjerci mogli skinuti s OASIS-a. Ako sam trebao nešto što nije
bilo legalno dostupno besplatno, uvijek sam mogao do toga doći koristeći Jajotorrent, program
za dijeljenje datoteka koji su koristili jajolovci diljem svijeta.
Što se tiče mog istraživanja, nikad se nisam služio prečacima. Tijekom proteklih pet
godina, prošao sam kroz cijeli preporučeni popis literature za jajolovce. Douglas Adams. Kurt
Vonnegut. Neal Stephenson. Richard K. Morgan. Stephen King. Orson Scott Card. Terry
Pratchett. Terry Brooks. Bester, Bradbury, Haldeman, Heinlein, Tolkien, Vance, Gibson,
Gaiman, Sterling, Moorcock, Scalzi, Zelazny. Pročitao sam sve romane svih Hallidayevih
omiljenih autora.
I nisam tu stao.
Pogledao sam i sve filmove koje je spomenuo u Almanahu. Ako je u pitanju bio neki od
Hallidayevih favorita, kao na primjer Ratne igre, Istjerivači duhova, Pravi genije, Kronični
samoubojica ili Osveta šmokljana, onda sam ih gledao toliko puta dok nisam svaku scenu znao
napamet.
Progutao sam svaku od Hallidayevih takozvanih “Svetih trilogija”: Ratove zvijezda
(originalnu i prequel trilogiju, tim redosljedom), Gospodara prstenova, Matrix, Cestovnog
ratnika, Povratak u budućnost i Indianu Jonesa (Halliday je jednom rekao se voli pretvarati da
ostali filmovi o Indiani Jonesu, od Kraljevstva kristalne lubanje naovamo, ne postoje. Slagao
sam se s njim.)
Apsorbirao sam cjelokupne filmografije svakog od njegovih omiljenih redatelja.
Camerona, Gilliama, Jacksona, Finchera, Kubricka, Lucasa, Spielberga, Del Tora, Tarantina. I

42
naravno, Kevina Smitha. Proveo sam tri mjeseca proučavajući svaki tinejdžerski film Johna
Hughesa i memorizirajući sve ključne rečenice dijaloga.
Samo krotki nagrabuse. Smjeli opstaju.
Može se reći da sam pokrio cijeli teritorij.
Proučavao sam Montyja Pythona. Ne samo Sveti gral. Sve njihove filmove, albume, knjige
i svaku epizodu originalne BBC-jeve serije. (Uključujući one dvije “izgubljene” epizode koje su
snimili za njemačku televiziju.)
Nisam kanio ići lakšim putem.
Nisam kanio propustiti nešto očito.
Negdje usput, pretjerao sam.
Možda sam, zapravo, počeo pomalo gubiti razum.
Pogledao sam svaku epizodu serija The Greatest American Hero, Airwolf A-Team, Knight
Rider, Misfits of Science i Muppet Show.
Što je sa Simpsonima, pitate?
Bolje sam poznavao Springfield nego vlastiti grad.
Zvjezdane staze? O, obavio sam domaći rad. Originalnu seriju, Novu generaciju, Duboki
svemir 9. Čak i Voyager i Enterprise. Gledao sam ih sve kronološkim redom. I filmove. Fejzeri
su uhvatili metu.
Podvrgnuo sam se brzinskom tečaju jutarnjih subotnjih crtica iz osamdesetih.
Naučio sam ime svakog prokletog Gobota i Transformera.
Zemlja izgubljenih, Thundarr barbarin, Heman, Schoolhouse Rock, G.I. Joe - znao sam ih
sve. Jer znanje je pola bitke.
Tko mi je bio prijatelj, kad bi postalo teško? H.R. Pufnstuf.
Japan? Jesam li pokrio Japan?
Da. Itekako. Anime i igrane filmove. Godzilla, Gamera, Star Blazers, The Space Giants i G-
Force. Naprijed, Speed Raceru, naprijed.
Nisam bio tamo neki diletant.
Nisam se zajebavao.
Upamtio sam sve stand-up rutine Billa Hicksa.
Glazba? Pa, pokrivanje sveukupne glazbe nije bilo lako.
Zahtijevalo je dosta vremena.
Osamdesete su bile dugo desetljeće (punih deset godina), a Hallidav nije naizgled imao
istančan ukus. Slušao je sve. Pa sam stoga i ja. Pop. rock, new wave, punk, heavy metal. Od
Policea iJoumeyja do R.E.M-a i Clasha. Latio sam se svega.
Prohujao sam cijelom diskografijom They Might Be Giants za manje od dva tjedna. Za
Devo mi je trebalo malo dulje.
Pogledao sam mnogo YouTube videa slatkih geekica kako sviraju obrade hitova
osamdesetih na ukuleleu. Tehnički, ovo nije bilo dio istraživanja, ali imao sam ozbiljan fetiš na
slatke geekice koje sviraju ukulele koji ne mogu objasniti ni opravdati.
Memorizirao sam tekstove pjesama. Blesave tekstove bendovas imenima poput Van
Halen, Bon Jovi, Def Leppard i Pink Floyd.
Ustrajao sam.

43
 Trošio sam ponoćno ulje.
Jeste li znali da je Midnight Oil bio australski bend čiji se hit iz 1987. zvao Beds are buming?
Bio sam opsjednut. Odbijao sam odustati. Ocjene su mi se srozale. Nisam mario.
Pročitao sam sva izdanja svih stripova koje je Halliday skupljao.
Nisam kanio dopustiti da itko posumnja u moju predanost.
Pogotovo kad su u pitanju bile videoigre.
Videoigre bile su moje područje.
Moje dvostruko oružje.
Moja kviz kategorija iz snova.
Skinuo sam sve igre koje je Almanah spomenuo ili na njih aludirao, od Akalabetha do
Zaxxona. Odigrao sam svaki naslov sve dok ga nisam savladao, a onda bih prešao na idući.
Zapanjili biste se koliko istraživanja možete obaviti kada nemate život. Dvanaest sati
dnevno, sedam dana u tjednu, to je puno vremena za učenje.
Postupno sam napredovao kroz svaki žanr i platformu videoigara. Klasične arkadne igre
na kovanice, igre za kućna računala, konzole i prijenosne. Pustolovine bazirane na tekstu,
pucačina u prvom licu, igre uloga u trećem. Prastari 8,16 i 32-bitni klasici napisani u prošlom
stoljeću. Što je igru bilo teže dobiti, to sam u njoj više uživao. A dok sam igrao te drevne
digitalne relikvije, noć po noć, godinu za godinom, otkrio sam da sam nadaren za njih. Mogao
sam savladati većinu akcijskih naslova u nekoliko sati, a nije postojala pustolovna igra ni igra
igranja uloga koju nisam mogao riješiti. Nikad mi nije trebao walktrough kroz igru ili šifre za
varanje. Sve bi se jednostavno posložilo. A bio sam još bolji u starim arkadnim igrama. Kad bih
bio u zoni u visokobrzinskom klasiku poput Defenderá, osjećao sam se poput sokola u letu, ili
onako kako sam zamišljao da se osjeća morski pas dok pliva dnom oceana. Po prvi put, znao
sam što znači biti rođen za nešto. Imati dar.
Ali nije me moje istraživanje filmova, stripova ni starih videoigara dovelo na prvi pravi
trag. Na njega sam nabasao proučavajući povijest starih društvenih igara na ploči.
Otisnuta na prvoj stranici Anorakova almanaha nalazila su se četiri stiha strofe u rimi koju
je Halliday odrecitirao na snimci Pozivnice.

Tri skrivena ključa troja vrata otvaraju

Da putnikove vrijedne odlike iskušaju
A oni koji vještinom iz škripca isplivaju
Stići će do Kraja gdje nagrade čekaju

Isprva se činilo da je ovo jedini izravni spomen natječaja u cijelom Almanahu. Ali tada sam,
zakopanu među svim tim nesuvislim dnevničkim zapisima i esejima o pop kulturi, otkrio
skrivenu poruku.
Raštrkan po tekstu Almanaha nalazio se niz označenih slova. Svako slovo imalo je
majušan, gotovo nevidljiv “urez” na svom obrisu. Prvi sam put primijetio te ureze godinu
nakon Hallidayeve smrti. U to sam vrijeme čitao svoj tiskani primjerak Almanaha, te sam
pomislio da su urezi tek majušne nesavršenosti tiska, možda zbog papira ili prastarog printera
na kojem sam isprintao Almanah. Ali kad sam provjerio elektroničku verziju knjige dostupnu

44
na Hallidayevoj web stranici, pronašao sam iste ureze na istim slovima. A ako biste zumirali
koje od tih slova, urezi su se vidjeli jasno k’o dan.
Halliday ih je ondje stavio. Označio je ta slova s razlogom. Ispostavilo se da je po knjizi bilo
razbacano sto osamnaest takvih urezanih slova. Zapisavši ih redoslijedom kojim su se
pojavljivala, otkrio sam da nešto znače. Umalo sam umro od uzbuđenja kad sam ovo zapisao
u svoj gralski dnevnik:

Bakreni ključ tragače očekuje

U grobnici gdje užasi se roje
Ali još moraš puno učiti
I da bi zaradio, debelo se pomučiti,
Među prvacima mjesto svoje

I drugi su jajolovci, dakako, otkrili ovu skrivenu poruku, ali bili su dovoljno mudri da je
zadrže za sebe. Na neko vrijeme, u svakom slučaju. Otprilike šest mjeseci nakon što sam otkrio
skrivenu poruku, jedan lajavi brucoš s MIT-ja također ju je našao. Zvao se Steven Pendergast,
i odlučio je dobiti svojih petnaest minuta slave tako što će podijeliti svoje "otkriće” s medijima.
Na vijestima su se mjesec dana vrtjeli intervjui s kretenom, iako isprva nije imao pojma o
značenju poruke. Poslije toga, izlazak u javnost s novim tragom postao je poznat pod nazivom
”izvesti Pendergasta”.
Kad je postojanje poruke postalo opće poznato, jajolovci su je prozvali “Pjesmica”. Cijeli
svijet je sada za nju znao već gotovo četiri godine, ali nitko naizgled nije razumio njezino pravo
značenje te Bakreni ključ još nije bio nađen.
Znao sam da je Halliday često koristio slične zagonetke u mnogima od svojih ranih
pustolovnih igara, a svaka je zagonetka imala smisla u kontekstu dotične igre. Stoga sam
posvetio cijeli odlomak gralskog dnevnika dešifriranju Pjesmice, stih po stih.
Bakreni ključ tragače očekuje.
Taj se stih činio prilično jasnim. Koliko sam mogao vidjeti, nije imao skriveno značenje.
U grobnici gdje užasi se roje.
Ovaj je stih bio zeznutiji. Ako bi ga se shvatilo doslovno, činilo se da veli kako je ključ
skriven u nekoj grobnici punoj grozota. No potom sam, tijekom istraživanja, pronašao stari
prilog Dungeons & Dragons zvan Tomb of Horrors, izdan 1978. Čim sam ugledao naslov, bio
sam siguran da se drugi stih Pjesmice odnosi na nj. Halliday i Morrow igrali su Advanced
Dungeons & Dragons cijelu srednju školu, zajedno s nekoliko drugih klasičnih igara, poput
GURPS-a, Championsa, Car Warsa i Rolemastera.
Tomb of Horrors bila je tanka knjižica zvana “modul”. Sadržavala je detaljne zemljovide i
opise svih odaja podzemnog labirinta preplavljenog nemrtvim čudovištima. Igrači Dungeons &
Dragons mogli su istražiti labirint sa svojim likovima dok bi Dungeon Master čitao iz modula i
vodio ih kroz njegovu priču, opisujući sve što bi usput vidjeli i susreli.
Što sam više saznavao o tome kako su te rane igre uloga izgledale, shvatio sam da je
modul Dungeons & Dragons primitivan ekvivalent potrage u OASIS-u. A likovi u Dungeons &
Dragons bili su baš poput avatara. Na neki način, te stare igre uloga bile su prve simulacije
virtualne stvarnosti, stvorene davno prije nego što su računala postala dovoljno moćna za
takvo što. U to vrijeme, ako ste željeli pobjeći u neki drugi svijet, morali ste ga stvoriti sami,

45
koristeći svoj mozak, malo papira, olovke, kockice i nekoliko knjižica s pravilima. Ta spoznaja
me donekle zapanjila. U potpunosti je promijenila moje gledište na Lov na Hallidayevo
Uskršnje Jaje. Otada, počeo sam promatrati Lov kao složen modul Dungeons & Dragons. A
Halliday je očito bio Dungeon Master, iako je sada kontrolirao igru iz groba.
Pronašao sam digitalnu kopiju šezdeset sedam godina starog modula Tomb of Horrors,
zakopanu duboko u prastarom FTP arhivu. Dok sam ga proučavao, počeo sam razvijati teoriju.
Negdje u OASIS-u Halliday je ponovno stvorio Tomb of Horrors i u nju sakrio Bakreni ključ.
Proveo sam idućih nekoliko mjeseci proučavajući modul i memorizirajući sve njegove
zemljovide i opise soba, iščekujući dan kad ću napokon dokučiti gdje se nalazi. Ali u tome je
bila kvaka: Pjesmica naizgled nije davala nikakvu naznaku gdje je Halliday sakrio tu prokletinju.
Činilo se da je jedini trag bio da “još moraš puno učiti i da bi zaradio, debelo se pomučiti, među
prvacima mjesto svoje.”
Neprestano sam ponavljao te riječi u glavi, sve dok nisam poželio zaurlati od frustracije.
Moraš puno učiti. Okej, u redu. Moram puno učiti o čemu?
U OASIS-u su postojale doslovce tisuće svjetova, a Halliday je mogao sakriti svoju inačicu
Tomb of Horrors na bilo kojem od njih. Pretraživanje svakog planeta, jednog po jednog, trajalo
bi dovijeka. Čak i da sam imao sredstava za to.
Planet zvan Gygax u Drugom sektoru činio se očitim mjestom odakle bi trebalo započeti
potragu. Halliday je osobno kodirao planet i nazvao ga prema Garyju Gygaxu, jednom od
tvoraca Dungeons & Dragons i autoru izvornog modula Tomb of Horrors. Prema Jajopediji
(jajolovačkoj wikipediji), planet Gygax bio je prekriven rekonstrukcijama starih modula
Dungeons & Dragons, ali Tomb of Horrors nije se nalazila među njima. Činilo se da
rekonstrukcija Grobnice ne postoji ni na jednom od drugih svjetova s temom Dungeons &
Dragons u cijelom OASIS-u. Jajolovci su prevrnuli te planete naglavačke i temeljito pretražili
svaki četvorni centimetar njihovih površina. Ako je inačica Tomb of Horrors bila skrivena na
nekom od njih, davno bi je pronašli i zabilježili.
Stoga je grobnica morala biti skrivena negdje drugdje. A ja nisam imao pojma gdje. Ali
rekao sam si da ako samo ustrajem i nastavim istraživati, naposljetku ću saznati sve što mi
treba da dokučim skrovište grobnice. Zapravo, to je vjerojatno i Halliday mislio kad je rekao da
“još moraš puno učiti i da bi zaradio, debelo se pomučiti, među prvacima mjesto svoje.”
Ako su još neki jajolovci interpretirali Pjesmicu na isti način kao Ja, dosad su bili dovoljno
pametni da o tome šute. Nikad nisam vidio nijednu objavu o Tomb of Horrors ni na jednoj od
jajolovačkih oglasnih Ploča. Shvatio sam, naravno, da je razlog tomu možda bio taj što je moja
teorija o starom modulu Dungeons & Dragons bila totalno glupa i promašena.
Stoga sam nastavio promatrati, čitati, slušati i učiti, pripremajući se za dan kad ću napokon
nabasati na trag koji će me dovesti do Bakrenog ključa.
A tada se to napokon dogodilo. Baš dok sam sanjareći sjedio na satu latinskog.

46
 0007
Naša profesorica, gđa Rank, stajala je na čelu razreda, polako konjugirajući latinske
glagole. Najprije bi ih rekla na engleskom, a zatim na latinskom, a svaka bi se riječ automatski
pojavila na ploči iza nje dok ju je izgovarala. Kad god bismo radili dosadnu konjugaciju glagola,
uvijek bi mi na pamet pao tekst stare pjesme iz Schoolhouse Rocka i ne bi mi izlazio iz glave.
Trčati, ići, uzeti, dati. Glagol! Ti si to što se događa!
Tiho sam pjevušio ovu melodiju sebi u bradu kad je gđa Rank počela konjugirati latinski
glagol učiti. “Učiti. Discere”, rekla je. “Ovaj biste glagol trebali lako zapamtiti, jer je sličan
engleskoj riječi discern, koja također znači učiti. ”
Čuvši je kako ponavlja frazu učiti dostajalo je da me sjeti Pjesmice. Još moraš puno učiti i
da bi zaradio, debelo se pomučiti, među prvacima mjesto svoje.
Gđa Rank je nastavila, upotrijebivši glagol u rečenici. “Idemo u školu učiti”, rekla je.
“Petimus scholam ut litteras discamus. ”
I tada mi je sinulo. Poput munje s neba, koja me pogodila ravno u glavu. Pogledao sam
svoje razredne kolege. Koja skupina ljudi “još mora puno učiti”?
Učenici. Srednjoškolci.
Bio sam na planetu punom učenika, koji su svi “još morali puno toga učiti”.
Što ako je Pjesmica govorila da je grobnica skrivena upravo ovdje, na Ludusu? Onom istom
planetu na kojem sam zadnjih pet godina vrtio palčevima?
Zatim sam se sjetio da je i Ludus latinska riječ, u značenju “škola”. Otvorio sam latinski
rječnik da provjerim definiciju i tada sam otkrio da ta riječ ima više od jednog značenja. Ludus
je moglo značiti škola, ali je također moglo značiti sport ili igra.
Igra.
Ljosnuo sam sa stolice na rasklapanje i uz tresak sletio na pod svog skrovišta. Moja OASIS
konzola popratila je ovaj pokret i pokušala navesti i moj avatar da tresne na pod učionice
latinskog, ali ga je softver ponašanja u razredu spriječio da se makne, a upozorenje je bljesnulo
na prikazniku: MOLIM OSTANITE SJEDITI ZA VRIJEME NASTAVE!
Rekao sam si da se previše ne uzbuđujem. Možda trčim pred rudo. Na stotine se privatnih
škola i fakulteta nalazilo na drugim planetima unutar OASIS-a. Pjesmica se mogla odnositi na
neki od njih. Ali nisam mislio da je tako. Ludus je imao više smisla. James Halliday je donirao
milijarde kako bi ovdje financirao stvaranje OASIS-ovog sustava javnog školstva, kako bi
demonstrirao golem potencijal OASIS-a kao obrazovnog alata. A prije smrti, Halliday je
uspostavio zakladu kako bi osigurao da OASIS-ov sustav javnog školstva uvijek ima dovoljno
novca za rad. Hallidayeva Zaklada za obrazovanje također je opskrbljivala siromašnu djecu
diljem svijeta besplatnim OASIS-ovim hardverom i pristupom internetu, kako bi mogli
pohađati školu u OASIS-u.
SDS-ovi programeri dizajnirali su i konstruirali Ludus i sve škole na njemu. Stoga je bilo
sasvim moguće da je upravo Halliday nadjenuo planetu njegovo ime. A tako bi imao i pristup
izvornom kodu planeta, ako je želio nešto ovdje sakriti.
Spoznaje su se nastavile detonirati u mom mozgu poput atomskih bombi koje
eksplodiraju jedna za drugom.
Prema izvornom modulu Dungeons & Dragons, ulaz u Tomb oj Horrors bio je skriven u
blizini “niskog brijega plosnatog vrha, otprilike 180 metara širokog i 270 metara dugog”. Vrh

47
brijega prekrivalo je golemo crno kamenje posloženo na takav način da je, gledano s velike
visine, nalikovalo na očne duplje, nosnu šupljinu i zube ljudske lubanje.
Ali ako je sličan brijeg bio sakriven negdje na Ludusu, zar netko već ne bi nabasao na nj?
Možda i ne bi. Stotine velikih šuma bile su raštrkane po površini Ludusa, na pustim
prostranstvima između tisuća školskih kampusa. Neke od tih šuma bile su ogromne i pokrivale
su desetke četvornih kilometara. Većina učenika nikad nije kročila u njih jer se ondje nije imalo
raditi ni vidjeti ništa zanimljivo. Poput njegovih polja, rijeka i jezera, šume na Ludusu bile su
tek računalno generirano krajobrazno uređenje, smješteno ondje da ispuni prazan prostor.
Naravno, tijekom dugog boravka mog avatara na Ludusu, iz dosade sam istražio nekoliko
šuma u blizini škole. Međutim, sadržavale su tek tisuće nasumično generiranih stabala i
povremenu pticu, zeca ili vjevericu. (Te životinjice nisu donosile iskustvene poene ako biste ih
ubili- Provjerio sam.)
Stoga je bilo sasvim moguće da se negdje, skriven u nekoj od Ludusovih golemih, gustih
šumskih površina, nalazio malen brijeg prekriven kamenjem nalik na ljudsku lubanju.
Pokušao sam otvoriti zemljovid Ludusa na prikazniku, ali nisam uspio. Sustav mi to nije
dopuštao, jer je nastava još trajala. Metoda kojom sam pristupio knjigama u školskoj online
knjižnici nije djelovala na OASIS-ov softver atlasa.
“Sranje!” izlanuo sam se od frustracije. Softver za ponašanje u razredu to je isfiltrirao, pa
me ni gđa Rank ni kolege nisu čuli. Ali novo je upozorenje bljesnulo na prilkazniku: PSOVKA
PRIGUŠENA - UPOZORENJE ZBOG NEDOLIČNOG PONAŠANJA!
Pogledao sam vrijeme na prikazniku. Točno je sedamnaest minuta i dvadeset sekundi
preostalo do kraja nastave. Sjedio sam ondje stisnutih zubi i odbrojavao svaku sekundu, dok
su mi se misli još rojile.
Ludus je bio neupadljiv svijet u Prvom sektoru. Ovdje nije trebalo biti ničega osim škola
pa je bilo zadnje mjesto gdje bi jajolovac pomislio tražiti Bakreni ključ. Svakako je bilo zadnje
mjesto gdje sam ga ja mislio tražiti, te se samim time potvrdilo kao idealno skrovište. Ali zašto
bi Halliday odlučio sakriti Bakreni ključ ovdje? Ukoliko...
Htio je da ga nađe školarac.
Još sam se oporavljao od implikacija te pomisli kad se napokon Oglasilo školsko zvono.
Oko mene, ostali su učenici počeli izlaziti iz učionice ili nestajati sa stolica. Avatar gđe Rank
također je nestao te sam za koji trenutak ostao sam u učionici.
Otvorio sam zemljovid Ludusa na prikazniku. Pojavio se kao trodimenzionalni globus koji
je lebdio preda mnom te sam ga zavrtio rukom. Ludus je bio relativno malen planet prema
OASIS-ovim standardima, otprilike trećinu veličine Zemljinog Mjeseca, s promjerom od točno
tisuću kilometara. Jedinstveni kontinent prekrivao mu je površinu. Nije bilo oceana, tek
nekoliko desetaka velikih jezera razmještenih tu i tamo. Budući da OASIS-ovi planeti nisu bili
stvarni, nisu morali Poštivati prirodne zakone. Na Ludusu je vječno bio dan, bez obzira gdje se
nalazili na površini, a nebo je uvijek bilo savršeno modro i bez oblačka. Statično sunce bilo je
tek virtualan izvor svjetlosti, programiran na imaginarnom nebu.
Na zemljovidu su se pojavili školski kampusi u vidu tisuća identičnih, brojem označenih
četverokuta razasutih po površini planeta. Odjeljivala su ih brežuljkasta polja, rijeke, planinski
lanci i šume. Šume su bile svakojakih oblika i veličina, a mnoge su graničile s nekom od škola.
Do zemljovida sam otvorio modul Tomb of Horrors. Negdje na početku sadržavao je grubu
ilustraciju brijega koji je skrivao grobnicu. Napravio sam snimku zaslona ove ilustracije te ju
postavio u kut prikaznika. Mahnito sam pretraživao omiljene warez sajtove sve dok nisam

48
našao vrhunski programski priključak za prepoznavanje slika za OASIS-ov atlas. Kad sam skinuo
softver preko Jajotorrenta, trebalo mi je još nekoliko minuta da dokučim kako ću skenirati
cijelu površinu Ludusa u potrazi za brdom s golemim crnim kamenjem poredanim u obliku
lubanje. Brdom koje je veličinom, oblikom i izgledom odgovaralo ilustraciji iz modula Tomb of
Horrors.
Nakon deset minuta pretrage, softver je označio mogućeg kandidata.
Zadržao sam dah dok sam postavljao povećan prikaz zemljovida Ludusa pokraj ilustracije
iz modula Dungeons & Dragons. Veličina i oblik brijega i uzorak lubanje kamenja savršeno su
odgovarali ilustraciji.
Malko sam smanjio povećanje zemljovida, a zatim odzumirao dovoljno daleko da
potvrdim kako je sjeverni rub brda završavao pješčanom liticom i odronjenim šljunkom. Baš
kao u izvornom modulu Dungeons & Dragons.
Ispustio sam dug, pobjednički poklič koji je odjeknuo praznom učionicom i odbio se sa
zidova mog malog skrovišta. Uspio sam. Stvarno sam našao Tomb of Horrors!
Kad sam se napokon uspio smiriti, obavio sam neke brze proračune. Brdo se nalazilo blizu
središta velike šume oblika amebe, smještene na drugoj strani Ludusa, više od četiristo
kilometara od moje škole. Moj je avatar mogao trčati maksimalnom brzinom od pet kilometara
na sat pa bi mi, ako bih cijelo vrijeme trčao bez prestanka, trebalo više od tri dana da onamo
stignem pješice. Da sam se mogao teleportirati, našao bih se tamo za nekoliko minuta.
Putarina ne bi ni bila visoka za tako kratku udaljenost, možda par stotina kredita. Nažalost, to
je i dalje bilo više od mog trenutnog salda na OASIS-ovom računu, koji je bio jedna velika,
debela nula.
Razmotrio sam opcije. Aech bi mi posudio novac za putarinu, ali ga nisam htio moliti za
pomoć. Ako do grobnice nisam mogao stići sam, nisam ni zasluživao stići do nje. Osim toga,
morao bih lagati Aechu za što mi novac treba, a kako ga nikad dosad nisam molio za pozajmicu,
bilo kakva izlika pobudila bi mu sumnju.
Razmišljajući o Aechu, nisam mogao suspregnuti osmijeh. Poludjet će kad sazna za ovo.
Grobnica je skrivena niti sedam kilometara od njegove škole! Praktički u njegovom dvorištu.
Ova je pomisao potaknula ideju od koje sam skočio na noge. Izjurio sam iz učionice i niz
hodnik.
Ne samo da sam prokljuvio kako ću se teleportirati na drugi kraj Ludusa, nego sam znao
kako ću navesti školu da mi to financira.
Svaka OASIS-ova javna škola imala je hrpu različitih sportskih ekipa, uključujući hrvanje,
nogomet, američki nogomet, bejzbol, odbojku, i još neke sportove koji se nisu mogli igrati u
stvarnome svijetu, poput metloboja i osvoji zastavicu pri nultoj gravitaciji 7. Učenici su se
prijavljivali za ove ekipe baš kao i u školama u stvarnome svijetu, a igrali su s pomoću složene
sportske haptičke opreme koja je od njih tražila da zapravo trče, skaču, šutaju, napadaju i tome
slično. Ekipe su organizirale noćne treninge, održavale navijačke skupove i putovale na druge
škole u Ludusu da bi se natjecale protiv njih. Naša je škola izdavala besplatne teleportacijske
vaučere svakom učeniku koji je želio prisustvovati utakmici u gostima, kako bismo mogli sjediti
na tribinama i navijati za staru OJŠ 1873. To sam iskoristio samo jedanput, kad je naša ekipa
igre Osvoji zastavicu igrala protiv Aecheve škole u OJŠ prvenstvu.

7
Reference na igre iz serijala o Harryju Potteru i Endem Wigginu.
49
 Kad sam stigao u školsko tajništvo, brzo sam pregledao raspored aktivnosti i odmah
pronašao što sam tražio. Te večeri, naša je ekipa američkog nogometa igrala u gostima protiv
OJŠ 0571, locirane otprilike sat vremena trčanja od šume gdje je grobnica bila skrivena.
Pružio sam ruku i izabrao utakmicu, a teleportacijski vaučer smjesta se pojavio u
avatarovom inventaru, u vrijednosti jednog besplatnog povratnog puta do OJŠ 0571.
Zastao sam kod svog ormarića dovoljno dugo da istovarim udžbenike i pograbim džepnu
svjetiljku, mač, štit i oklop. Zatim sam projurio kroz glavni ulaz i preko prostranog zelenog
travnjaka ispred škole.
Kad sam stigao do crvene granice koja je obilježavala rub školskog posjeda, obazreo sam
se oko sebe kako bih provjerio da me nitko ne gleda, i prekoračio granicu. Kad sam to učinio,
oznaka s imenom Wade3 koja mi je lebdjela iznad glave promijenila se u Parzival Sada kad sam
napustio školski posjed, opet sam mogao koristiti avatarovo ime. Također sam mogao i posve
ugasiti oznaku s imenom, što sam i učinio, jer sam želio putovati inkognito.
Najbliži transportni terminal nalazio se kratku šetnju od škole, na kraju puteljka
popločanog kaldrmom. Bio je to veliki paviljon nadsvođen kupolom i poduprt s dvanaest
bjelokosnih stupova. Svaki je stup na sebi imao jednu OASIS-ovu teleportacijsku ikonu, veliko
slovo T u sredini modrog šesterokuta. Škola je završila prije tek nekoliko minuta pa se
neprekidna rijeka avatara već slijevala u terminal. Unutra su se nalazili dugi nizovi plavih
teleportacijskih kabina. Njihov oblik i boja uvijek su me podsjećali na TARDIS doktora Whoa.
Ušao sam u prvu praznu kabinu koju sam vidio, a vrata su se automatski zatvorila. Nisam
trebao unijeti destinaciju na dodirnik jer je već bila ukodirana u moj vaučer. Samo sam ugurao
vaučer u prorez, a svjetska mapa Ludusa pojavila se na ekranu, pokazujući mi putanju od moje
sadašnje lokacije do cilja, treperave zelene točkice pokraj OJŠ 0571. Kabina je u trenu
izračunala udaljenost koju ću prijeći (462 kilometra) i svotu koja će mojoj školi biti fakturirana
za putarinu (103 kredita). Vaučer je ovjeren, putarina prikazana kao PLAĆENA, a moj je avatar
nestao.
Smjesta sam se pojavio u identičnoj kabini, unutar identičnog transportnog terminala na
drugoj strani planeta. Kad sam istrčao van, ugledao sam OJŠ 0571 nešto dalje na jugu. Izgledala
je jednako kao moja škola, osim što je okoliš bio drugačiji. Opazio sam neke učenike iz svoje
škole kako idu prema obližnjem stadionu, na putu da gledaju utakmicu i navijaju za našu ekipu.
Nisam znao zašto su se trudili. Mogli su isto tako gledati igru preko video sadržaja. Prazna
sjedala na tribinama ispunila bi se nasumično generiranim NPC obožavateljima, koji bi gutali
virtualna gazirana pića i hot dogove i gromoglasno navijali. Povremeno bi čak i izvesti “val”.
Već sam trčao u suprotnom pravcu, preko brežuljkastog zelenog polja koje se protezalo
iza škole. U daljini se nazirao malen planinski lanac, a u njegovu sam podnožju mogao vidjeti
šumu oblika amebe.
Uključio sam avatarovu opciju automatskog trčanja, a zatim otvorio inventar i odabrao tri
predmeta na njegovu popisu. Na tijelu mi se pojavio oklop, na leđima štit o remenu, a o boku
mi je visio mač u koricama.
Već sam bio na rubu šume kad mi je zazvonio telefon. Na mjestu korisničkog imena pisalo
je Aech. Vjerojatno je zvao da provjeri zašto se nisam još prijavio u Podrum. No odgovorim li
na poziv, vidio bi snimku uživo mog avatara kako trči poljem punom brzinom, dok OPS 0571
nestaje u daljini iza mene. Mogao sam prikriti trenutnu lokaciju prihvativši poziv samo
glasovno, ali to bi mu moglo biti sumnjivo. Stoga sam pustio da se poziv prebaci na video-
poštu. Aechevo lice pojavilo se u malom prozorčiću na prikazniku. Zvao je odnekud iz PvP
arene. Deseci avatara žestoko su se borili na višerazinskom stadionu iza njega.

50
 “Yo, Z! Što radiš? Drkaš na Ženu sokola?” Rastegnuo je smiješak ieširskog mačka. “Javi se.
Još uvijek planiram ispeći kokice i prirediti maraton Spaceda. Jesi li za?” Poklopio je, a njegova
se slika ugasila.
Odgovorio sam samo tekstom, rekavši da imam tonu domaćeg i da se večeras ne mogu
družiti. Zatim sam otvorio modul Tomb of Horrors i opet ga uzeo čitati, stranicu po stranicu.
Činio sam to polako i pažljivo, jer sam bio prilično siguran da sadrži detaljan opis svega s čime
ću se uskoro susresti.
“U dalekom prostranstvima svijeta, podno izgubljena i samotna brijega”, stajalo je u
uvodu modula, “leži mračna TOMB OF HORRORS. Ova labirintska kripta puna je strašnih zamki,
neobičnih i krvožednih čudovišta, raskošnog i čarobnog blaga, a negdje u njoj počiva zli Polu-
lešina.”
Ovo posljednje me zabrinjavalo. Lešina je bio nemrtvo stvorenje, obično nevjerojatno
moćan čarobnjak ili kralj koji je upotrijebio crnu magiju da poveže svoj um sa svojim
reanimiranim truplom te tako stekne perverzan oblik besmrtnosti. Susreo sam lešine u
brojnim videoigrama i fantasy romanima. Trebalo ih je izbjegavati pod svaku cijenu.
Proučio sam mapu grobnice i opise njezinih brojnih odaja. Ulaz bijaše ukopan u strani
odronjene litice. Tunel je vodio u labirint od trideset tri prostorije i komore, svaku ispunjenu
raznim opakim čudovištima, smrtonosnim stupicama i (mahom ukletim) blagom. Ako biste
nekako uspjeli preživjeti sve stupice i probiti se kroz labirint, naposljetku ste stigli u Kriptu
Polu-lešine Acereraka. Odaja je bila krcata blagom, ali ako biste ga dotakli, pojavio bi se
nemrtvi kralj Acererak i zasuo vas nemrtvim batinama. Ako biste, nekim čudom, uspjeli poraziti
lešinu, mogli ste uzeti njegovo blago i napustiti tamnicu. Misija izvršena, Potraga uspjela.
Ako je Halliday rekonstruirao Tomb of Horrors baš kao što ju je modul opisivao, bio sam
u gadnoj nevolji. Moj avatar je bio kilavac treće razine bez čarobnog oružja i s dvadeset sedam
jadnih životnih bodova. Gotovo sve zamke i čudovišta opisana u modulu lako su me mogli
dokrajčiti. A ako bih se nekako provukao pokraj svih njih i stigao do kripte, ultra-moćni bi lešina
ubio moj avatar u nekoliko sekundi, samim svojim pogledom.
Ali imao sam nekoliko aduta na svojoj strani. Kao prvo, nisam imao bogznašto za izgubiti.
Ako moj avatar strada, izgubit ću mač, štit i kožnati oklop i tri razine koje sam uspio steći u
proteklih nekoliko godina. Morat ću kreirati novi avatar prve razine, koji bi se stvorio na lokaciji
gdje sam se zadnje prijavio, ispred mog školskog ormarića. Ali zatim sam se jednostavno
mogao vratiti do grobnice i pokušati ponovno. I ponovno i ponovno, svake noći, skupljajući
iskustvene bodove i prolazeći razine, sve dok napokon ne bih dokučio gdje je Bakreni kljuič
skriven. (Rezervni avatar nije postojao. OASIS-ovi korisnici smjeli su istovremeno imati samo
jedan avatar. Hakeri su mogli koristiti modirane vizire da krivotvore uzorke mrežnica i tako si
naprave drugi račun. Ali ako bi vas uhvatili, doživotno bi vam zabranili pristup OASIS-u, a osim
toga bi vas i diskvalificirali iz sudjelovanja u Hallidayevu natječaju. Nijedan jajolovac to nije htio
riskirati.)
Moja druga prednost (nadao sam se) bila je ta što sam točno znao što očekivati kad uđem
u grobnicu, jer me je modul opskrbio detaljnom mapom cijelog labirinta. Također mi je rekao
gdje su sve zamke locirane i kako ih razoružati ili izbjeći. Znao sam i u kojim se prostorijama
nalaze čudovišta i gdje su sva oružja i blaga skrivena. Ukoliko, naravno, Halliday nije sve
izmijenio. Tada sam nagrabusio. Ali zasad, bio sam previše uzbuđen da bih se zabrinjavao. Na
kraju krajeva, upravo sam došao do najvećeg, najvažnijeg otkrića u svome životu. I samo me
nekoliko minuta dijelilo od skrovišta Bakrenog ključa!

51
 Napokon sam stigao na rub šume i utrčao unutra. Bila je puna tisućama savršeno
renderiranih javora, hrastova, smreka i ariša. Drveće je izgledalo kao da je generirano i
postavljeno s pomoću standardnih OASIS-ovih krajobraznih predložaka, ali njihovi su detalji
bili zapanjujući. Zastao sam da proučim jedno stablo izbliza i ugledao mrave kako pužu po
zakučastim izbojcima njegove kore. Protumačio sam to kao znak da sam na pravom putu.
Kroz šumu nije vodila nikakva staza pa sam zadržao mapu u kutu prikaznika i pratio je do
brijega s lubanjom na vrhu koji je označavao ulaz u grobnicu. Nalazio se točno ondje gdje je
karta rekla da će biti, na prostranoj livadi u središtu šume. Kad sam izašao na čistinu, srce mi
je udaralo kao da će mi iskočiti iz prsnog koša.
Popeo sam se na niski vrh brijega i kao da sam ušao u ilustraciju iz modula Dungeons &
Dragons. Halliday je sve točno reproducirao. Dvanaest masivnih crnih stijena bilo je poredano
po vrhu prema istom uzorku, nalik na crte ljudske lubanje.
Prišao sam sjevernom rubu sljemena i spustio se odronjenom liticom koju sam ondje
zatekao. Provjerivši mapu modula, uspio sam locirati točno mjesto na litici gdje je grobnica
trebala biti zakopana. Tada, koristeći štit kao lopatu, počeh kopati. Za nekoliko minuta,
razotkrio gam otvor tunela koji je vodio u mračan podzemni hodnik. Pod hodnika bio je mozaik
šarenog kamenja u koji bijaše umetnut vijugav puteljak od crvenih pločica. Ponovno, baš kao
u modulu Dungeons & Dragons.
Premjestio sam mapu tamnice Tomb of Horrors u gornji desni kut prikaznika i učinio ju
blago prozirnom. Zatim sam si vezao štit na leđa i izvadio džepnu svjetiljku. Brzo sam se
obazreo da provjerim gleda li me tko, a onda sam, stišćući mač u drugoj ruci, ušao u Tomb of
Horrors.

52
 0008
Zidove hodnika koji je vodio u grobnicu prekrivali su deseci čudnovatih slika, prikazujući
porobljene ljude, orke, vilenjake i druga stvorenja Svaka freska pojavila se na istoj lokaciji
opisanoj u izvornom modulu Dungeons & Dragons. Znao sam da je u popločanoj kamenoj
površini poda skriveno nekoliko zaklopnih vrata na oprugu. Ako biste stali na njih, munjevito
bi se otvorila, a vi propali u jamu punu otrovnih željeznih šiljaka. Ali kako je lokacija svih
skrivenih vrata u podu bila jasno označena na mojoj mapi, uspio sam ih sve izbjeći.
Dosad je sve doslovce pratilo izvorni modul. Ako je isto vrijedilo za ostatak grobnice,
vjerovao sam da mogu preživjeti dovoljno dugo da lociram Bakreni ključ. Samo je nekoliko
čudovišta vrebalo u ovoj tamnici - vodoriga, kostur, zombi, zmije otrovnice, mumija i sam zli
polu-lešina Acererak. Kako mi je mapa govorila gdje se svaki od njih krije, trebao sam moći
izbjeći borbu s njima. Ukoliko, naravno, jedan od njih nije čuvao Bakreni ključ. A već sam
pretpostavljao tko je vjerojatno imao tu čast.
Pokušao sam se kretati oprezno, kao da ne znam što očekujem, Izbjegavši Sferu uništenja
smještenu na kraju hodnika, pronašao sam skrivena vrata pokraj posljednje zamke u podu.
Otvarala su se u mali nakošeni prolaz. Moja džepna svjetiljka prodrla je kroz tamu preda
mnom, trepereći s vlažnih kamenih zidova. U ovom okruženju osjećao sam se kao u
niskobudžetnom filmu s mačevanjem i čaranjem, poput Osvetnikove zakletve ili Gospodara
zvijeri.
Počeo sam se probijati kroz tamnicu, odaju po odaju. Iako sam znao gdje su sve zamke
locirane, ipak sam se morao kretati s oprezom kako bih ih sve izbjegao. U mračnoj,
zastrašujućoj odaji zvanoj Kapela zla, pronašao sam tisuće zlatnika i srebrnjaka skrivenih u
klupama, točno gdje su trebali biti. Ali moj avatar nije mogao ponijeti toliki novac, čak i s
Čarobnom vrećom koju sam pronašao. Skupio sam što sam više zlatnika mogao, a oni su se
pojavili u mom inventaru. Valuta se automatski konvertirala te je moj brojač kredita skočio na
više od dvadeset tisuća, kudikamo najveću svotu novca koju sam ikad posjedovao.
A osim kredita, avatar je dobio i jednak broj iskustvenih bodova za pribavljanje novca.
Kako sam silazio dublje u grobnicu, putem sam nabavio nekoliko čarobnih predmeta.
Plameni mač +1. Proročanski dragulj. Zaštitni prsten +1. Čak sam našao i Cijeli oklop +3. Ovo
su bili prvi čarobni predmeti koje je moj avatar posjedovao i zbog njih sam se osjećao
nezaustavljivo.
Kad sam navukao čarobni oklop, stisnuo se kako bi savršeno pristajao mome avataru.
Njegova sjajna kromirana vanjština posjetila me na opake oklope koje su nosili vitezovi u
Excaliburu. Prebacio sam se na nekoliko sekundi na pogled iz trećeg lica, samo da vidim kako
genijalno moj avatar izgleda u njemu.
Što sam dalje išao, to sam postajao samopouzdaniji. Raspored i sadržaj grobnice i dalje su
točno odgovarali opisu modula, do posljednjeg detalja. To jest, sve dok nisam stigao u
Prijestolnu dvoranu stupova.
Bila je to golema pravokutna prostorija visoka svoda, ispunjena desecima masivnih
kamenih stupova. Golem, povišen podij nalazio se na drugom kraju dvorane, navrh kojega je
počivalo prijestolje od opsidijana, optočeno srebrom i bjelokosnim lubanjama.
Sve je to točno odgovaralo opisu modula, uz jednu golemu razliku. Prijestolje je trebalo
biti prazno, ali nije bilo. Na njemu je sjedio polu-lešina Acererak, nijemo me strijeljajući
pogledom. Prašnjava zlatna kruna svjetlucala mu je na smežuranoj glavi. Izgledao je točno kao

53
na ilustraciji na naslovnici originalnog modula Tomb of Horrors. Ali prema tom tekstu,
Acererak nije trebao biti ovdje. Trebao je čekati u grobnoj komori, mnogo dublje u tamnici.
Pomišljao sam da pobjegnem, ali sam se predomislio. Ako je Halliday postavio lešinu u
ovu odaju, možda je ovdje sakrio i Bakreni ključ. Morao sam otkriti.
Zaputio sam se dvoranom do podnožja podija. Odavde sam jasnije vidio lešinu. Imao je
zube poput dva niza zašiljenih brušenih dijamanata, Poredanih u osmijeh bez usana, a u svaku
očnu duplju bio mu je usađen golem rubin.
Po prvi put od ulaska u grobnicu, nisam bio siguran što mi je činiti.
Moji izgledi da preživim dvoboj s polu-lešinom bili su ništavni. Moj kilavi Plameni mač +1
nije ga mogao ni raniti, a dva čarobna rubina u njegovim očnim dupljama imala su moć da isišu
životnu silu iz mog avatara i ubiju me na licu mjesta. Čak bi ga i skupini od šest ili sedam
visokorazinskih avatara bilo teško poraziti.
Šutke sam zaželio (ne po posljednji put) da je OASIS bio poput stare pustolovne igre i da
si mogu sačuvati mjesto. Ali nije bio, i nisam mogao. Ako avatar ovdje umre, to bi značilo početi
ispočetka bez ičega. Ali sada nije imalo smisla oklijevati. Ako me lešina ubije, vratit ću se sutra
navečer i pokušati iznova. Cijela bi se grobnica trebala resetirati kad OASIS-ov poslužiteljski sat
označi ponoć. U tom slučaju, sve bi se skrivene zamke koje sam razoružao ponovno resetirale,
a blago i čarobni predmeti opet bi se pojavili.
Kliknuo sam na ikonicu “snimaj” na rubu prikaznika kako bi sve što će se iduće dogoditi
bilo spremljeno u video datoteci koju ću kasnije moći odvrtjeti i proučiti. Ali kad sam kliknuo
na ikonu, dobio sam poruku “SNIMANJE NIJE DOPUŠTENO”. Činilo se da je Halliday
onemogućio snimanje unutar grobnice.
Duboko sam udahnuo, podigao mač i stupio desnom nogom na najnižu stepenicu podija.
Kad sam to učinio, začuo se zvuk poput pucketanja kostiju dok je Acererak polako podizao
glavu. Rubini u očnim dupljama zasjali su intenzivnom crvenom svjetlošću. Ustuknuo sam
nekoliko koraka, očekujući da će poletjeti dolje i napasti me. Ali nije ustao s prijestolja.
Umjesto toga, sagnuo je glavu i prikovao me svojim jezivim pogledom. “Pozdrav, Parzivale”,
rekao je hrapavim glasom. “Što tražiš?”
Ovo me uhvatilo nespremnog. Prema modulu, lešina nije govorio. Samo me trebao
napasti, ne ostavljajući mi drugog izbora nego da ga ubijem ili pobjegnem.
“Tražim Bakreni ključ”, odvratio sam. Tada se sjetih da se obraćam kralju pa brzo pognuh
glavu i spustih se na koljeno, te dodah: “Vaše Veličanstvo.”
“Naravno da ga tražiš”, reče Acererak, dajući mi znak da ustanem. “I došao si na pravo
mjesto.” Ustao je, a njegova je mumificirana koža zaškripala poput stare štavljene kože dok se
pomicao. Čvršće sam stisnuo mač, još očekujući napad.
“Otkud znam da si dostojan posjedovati Bakreni ključ?” upitao je.
Jebote! Što sam trebao reći na to? I što ako dam krivi odgovor? Hoće li mi isisati dušu i
pretvoriti me u prah i pepeo?
Razbijao sam glavu tražeći prikladan odgovor. Najbolje čega sam se uspio dosjetiti bilo je:
“Dopustite mi da se dokažem dostojnim, plemeniti Acerarače.”
Lešina ispusti dug, uznemirujuć kikot koji odjekne kamenim zidovima komore. “Vrlo
dobro!” reče. “Dokazat ćeš vrijednost tako što ćeš se suočiti sa mnom na megdanu!”

54
 Nikad nisam čuo da je nemrtvi kralj lešina nekoga izazvao na megdan. Pogotovo ne u
podzemnoj grobnoj komori. “U redu”, odvratio sam nesigurno. “Ali nećemo li za to trebati
konje?”
“Ne konje”, odgovorio je, sišavši s prijestolja. “Ptice.”
Mahnuo je kosturskom rukom prema prijestolju. Nastao je kratak bljesak svjetla, praćen
zvučnim efektom preobrazbe (za koji sam bio prilično siguran da je maznut iz starog crtica
Super prijatelji. ) Prijestolje se odjednom rastopilo i preoblikovalo u stari automat za videoigre
na kovanice. Na njegovoj su se kontrolnoj ploči nalazila dva džojstika, jedan žuti i jedan plavi.
Morao sam se nasmiješiti kad sam pročitao pozadinski osvijetljen naziv igre: JOUST8 Williams
Electronics, 1982.
“Igramo na pobjedu u dvije od tri igre”, hrapavo će Acererak. “Ako ti pobijediš, dat ću ti
to što tražiš.”
“Što ako vi pobijedite?” upitao sam, već znajući odgovor.
“Ako ja pobijedim,” reče lešina, a rubini mu u očnim dupljama zasjaše još jače, “onda ćeš
umrijeti!” Kugla uskovitlanog narančastog plamena iznenada mu iskrsne u desnoj ruci.
Prijeteći ju je podigao.
“Naravno”, rekoh ja. “To sam i pretpostavljao. Samo sam želio provjeriti.”
Vatrena kugla u Acererakovoj ruci nestane. Pružio je suh dlan na kojemu sada bijahu dva
sjajna novčića od četvrt dolara. “Ja častim igrama”, dometne on. Prišao je automatu za Joust i
ubacio oba novčića u lijevi porez za kovanice. Igra se oglasila s dva duboka elektronička zvona,
a brojač kredita skočio je s nule na dva.
Acerarak pograbi žuti džojstik s lijeve strane kontrolne ploče i obavije ga koščatim
prstima. “Jesi li spreman?” zakriještao je.
“Jesam”, rekoh, duboko udahnuvši. Zapucketao sam zglobovima Prstiju i pograbio
džojstik Igrača broj dva lijevom rukom, namjestivši desnu iznad gumba za “mahanje krilima”.
Acererak zamahne glavom s lijeva na desno, krenuvši vratom. Zvučalo je poput lomljenja
grane drveta. Zatim je pljesnuo gumb za Dva Igrača i megdan je započeo.
Joust je bila klasična arkadna igra iz osamdesetih s čudnom premisom. Svaki je igrač
upravljao vitezom naoružanim kopljem. Igrač broj 1 jahao je na noju, dok je Igrač broj 2 jahao
na rodi. Mahali biste krilima da letite po ekranu i “lomite koplja” s drugim igračem ali i s
nekolicinom neprijateljskih, računalno kontroliranih vitezova (koji su svi jahali na škanjcima).
Kad biste se zabili u protivnika, pobjednik megdana bio je onaj čije je koplje bilo više na ekranu.
Gubitnik bi bio ubijen i gubio život. Kad god biste ubili kojeg od neprijateljskih vitezova, njihov
bi škanjac pokakao zeleno jaje iz kojeg bi se tada izlegao drugi neprijateljski vitez, ukoliko ga
niste pokupili na vrijeme. S vremena na vrijeme pojavio bi se i krilati pterodaktil kako bi izazvao
kaos.
Nisam igrao Joust više od godinu dana. Bila je to jedna od Aechevih omiljenih igara, a neko
je vrijeme imao automat za Joust u svojoj chat sobi. Znao me izazvati na igru kad god bi htio
izgladiti nesporazum ih neku glupu prepirku oko pop kulture. Nekoliko mjeseci igrali smo ga
gotovo svakodnevno. U početku, Aech je bio malko bolji od mene, a imao je naviku likovati
nad pobjedama. To mi je zbilja išlo na živce, pa sam počeo na svoju ruku vježbati Joust, igrajući
nekoliko igara noću protiv UI protivnika. Izbrusio sam vještinu sve dok napokon nisam postao
dovoljno dobar da porazim Aecha, iznova i dosljedno. Tada sam ja počeo likovati nad njim,

8
Megdan (op. prev.).
55
uživajući u osveti. Kad smo zadnji put igrali, toliko sam mu bešćutno nabijao poraz na nos da
je poludio i zakleo se da nikad više neće igrati protiv mene. Otad, rješavah smo sporove s
pomoću Uličnog borca II.
Moje vještine u Joustu zahrđale su daleko više negoli sam mislio. Proveo sam prvih pet
minuta nastojeći se opustiti i ponovno se upoznati s kontrolama i ritmom igre. Za to vrijeme,
Acererak me dvaput uspio ubiti, nemilosrdno i u savršenoj putanji zabivši svog krilatog konja
u mog. Upravljao je kontrolama igre proračunatim savršenstvom stroja. Što je, naravno, i bio
- vrhunska NPC umjetna inteligencija, koju je programirao sam Halliday.
Pri kraju prve igre, pokreti i trikovi koje sam pokupio tijekom svih onih maratonskih
dvoboja s Aechem počeli su mi se vraćati. Ah Acererak se nije trebao zagrijati. Bio je od početka
u savršenoj formi, a ja nikako nisam mogao nadoknaditi slab rezultat s početka igre. Ubio mi
je posljednjeg čovjeka prije negoli sam prešao 30.000 bodova. Sramota.
“Jedna igra manje, Parzivale”, rekao je, razvukavši mrtvački osmijeh. “Još jedna.”
Nije tratio vrijeme tjerajući me da stojim i gledam ga kako završava igru. Podigao je ruku
i pronašao prekidač na stražnjoj strani automata te ga ugasio i upalio. Nakon što je zaslon
odvrtio svoju kromatičnu sekvencu podizanja sustava Williams Electronicsa, stvorio je još dvije
kovanice iz zraka i ubacio ih u igru.
“Spreman?” ponovno je upitao, zgrbivši se nad kontrolnom pločom.
Oklijevao sam na trenutak, a zatim upitao: “Zapravo, bi li vam smetalo da zamijenimo
strane? Navikao sam igrati na lijevoj.”
To je bila istina. Kad smo Aech i ja igrali u Podrumu, uvijek sam bio na strani noja. Igrati
na desnoj strani tijekom prve partije pomalo mi je zeznulo ritam.
Acererak je izgledao kao da na trenutak razmatra moj zahtjev. Zatim kimne. “Svakako”,
odvratio je. Odmaknuo se od automata, te smo zamijenili strane. Odjednom mi je sinulo koliko
je prizor bio apsurdan: lik odjeven u oklop stajao je pokraj nemrtvog kralja, obojica zgureni
nad kontrolama klasične arkadne igre. Bila je to jedna od onih nadrealnih slika koju očekujete
vidjeti na koricama starog izdanja časopisa Heavy Metal ili Dragon.
Acererak je pljesnuo gumb za Dva Igrača, a moje su se oči prikovale za zaslon.
I iduća je igra počela loše po mene. Pokreti mog protivnika bili su neumoljivi i precizni te
sam prvih nekoliko nasrtaja proveo samo pokušavajući ga izbjeći. Ometalo me i neprekidno
kuckanje njegova kosturskog kažiprsta dok je tapkao po svom gumbu za mahanje krilima.
Opustio sam čeljust i razbistrio um, prisiljavajući se da ne mislim na to gdje sam, protiv
koga igram ili što je na kocki. Pokušao sam zamisliti da sam opet u Podrumu i da igram protiv
Aecha.
Upalilo je. Ušao sam u zonu, a voda je počela teći na moj mlin. Počeo sam nalaziti mane
u lešininom igračkom stilu, rupe u njegovu Programiranju. Bilo je to nešto što sam naučio
tijekom godina, svladavajući stotine različitih videoigara. Uvijek je postojao trik u pobjeđivanju
računalno-kontroliranog protivnika. U ovakvoj igri, daroviti ljudski igrač uvijek je mogao
nadvladati igrinu UI, jer softver nije mogao improvizirati. Mogao je reagirati ili nasumice ili
ograničenim brojem Predodređenih načina, na temelju konačnog broja preprogramiranih
uvjeta. To je bio aksiom videoigara, i bit će sve dok ljudi ne izmisle pravu umjetnu inteligenciju.
Naša se druga partija privodila kraju, ali prije toga, opazio sam uzorak u lešininoj igračkoj
tehnici. Mijenjanjem smjera nojeva kretanja u određenom trenutku, mogao sam ga navesti da
sudari rodu s jednim od napadajućih škanjaca. Ponavljajući ovaj potez, uspio sam mu oduzeti

56
preostale živote, jedan za drugim. I sam sam pritom nekoliko puta poginuo, ali naposljetku
sam ga porazio u desetom nasrtaju, bez ijednog preostalog života.
Odmaknuo sam se od automata i uzdahnuo od olakšanja. Osjećao sam kako mi potočići
znoja cure niz čelo i oko ruba vizira. Obrisao sam lice rukavom košulje, a moj je avatar
oponašao taj pokret.
“Dobra partija”, reče Acererak. Tada mi, na moje iznenađenje, ponudi svoju usahlu
kandžu od ruke. Stisnuo sam je, pritom se nervozno hihoćući.
“Da”, odvratio sam. “Dobra partija, stari.” Sinulo mi je tada da, na čudan način, zapravo
igram protiv Hallidaya. Brzo sam potisnuo tu misao iz glave, u strahu da ne pošizim.
Acererak je ponovno proizveo dvije kovanice od 25 centi i ubacio ih u automat za Joust.
“Ova je za sve ili ništa”, rekao je. “Spreman?”
Kimnuo sam. Ovoga puta, bio sam toliko slobodan da sam pljesnem gumb za Dva Igrača.
Naša posljednja odlučujuća igra trajala je dulje nego prve dvije! zajedno. Tijekom
posljednjeg nasrtaja, na ekranu je bilo toliko škanjaca da je bilo teško pomaknuti se a da vas
koji ne pomete. Lešina i ja suočilij smo se posljednji put, na samom vrhu igraćeg polja, obojica
neprekidnoj udarajući po gumbima za mahanje krilima i mlateći džojsticima lijevo-desno.
Acererak je izveo posljednji očajnički potez da izbjegne moj; napad i prenisko spustio
mikrometar. Njegov posljednji at umro je u majušnoj pikseliranoj eksploziji.
Igrač broj dva: Kraj igre pojavilo se na ekranu, a lešina se oglasio dugim urlikom bijesa od
kojega se ledila krv. Gnjevno je tresnuo šakom po strani Joust automata, razbivši ga na milijune
sićušnih piksela koji su se razasuli i odskakutali po podu. Zatim se okrenuo prema meni.
“Čestitam, Parzivale”, rekao je, duboko se naklonivši. “Dobro si igrao.”
“Hvala, plemeniti Acererače”, odvratio sam, oduprijevši se porivu da počnem skakati i
pobjednički mahati guzicom u njegovom općenitom pravcu. Umjesto toga, ozbiljno sam
uzvratio naklon. Dok sam to radio, lešina se iznenada preobrazio u visokog ljudskog čarobnjaka
odjevenog u lepršave crne halje. Smjesta sam ga prepoznao. Bio je to Hallidayev avatar,
Anorak.
Zurio sam u njega, ostavši bez teksta. Jajolovci su godinama špekulirali da Anorak i dalje
krstari OASIS-om, sada kao autonomni NPC. Hollydajev duh unutar stroja.
“A sada”, reče čarobnjak, govoreći Hallidayevim poznatim glasom. “Tvoja nagrada.”
Odaju su iznenada ispunili zvuci cijelog orkestra. Trijumfalnim trubama brzo se pridružila
dramatična gudačka sekcija. Prepoznao sam glazbu. Bila je to posljednja skladba iz originalne
partiture Ratova zvijezda Johna Williamsa, korištena u sceni kad princeza Leia dodjeljuje Lukeu
i Hanu medalje (a Chewbacca, kao što se možda sjećate, dobiva šipak.)
Dok je glazba krešendirala, Anorak pruži desnicu. Ondje, na raširenom dlanu, ležao je
Bakreni ključ, predmet za kojim su milijuni ljudi tragali proteklih pet godina. Kad mi ga je
predao, glazba je iznenada utihnula, a u istom trenu, začuo sam zvuk zvona. Upravo sam
stekao pedeset tisuća iskustvenih poena, dovoljno da podignem avatar na desetu razinu.
“Zbogom, Sir Parzivale”, reče Anorak. “Želim vam sreću u potrazi.”
I prije nego što sam stigao upitati što ću sad ili gdje ću pronaći prve dveri, njegov je avatar
iščeznuo u bljesku modrog svjetla, praćen teleportacijskim zvučnim efektom za koji sam znao
da je maznut iz starog crtica Dungeons & Dragons iz osamdesetih.
Zatekao sam se kako stojim sam na praznome podiju. Spustio sam pogled na Bakreni ključ
u ruci, a preplavilo me čuđenje i ushićenje. Izgledao je baš kao u Anorakovoj pozivnici:

57
jednostavan, antikni, bakreni ključ na čijem je ovalnom kljunu bio utisnut reljefni rimski broj I.
Okretao sam ga u avatarovoj ruci, promatrajući kako svjetlost baklje pleše po rimskome broju,
a tada sam opazio dva mala retka teksta ugravirana u metal. Nagnuo sam ključ prema svjetlu
i naglas ih pročitao:

To što tražiš u smeću leži skriveno

na najdubljoj razini Daggoratha

Nisam ni trebao pročitati dvaput. Odmah sam shvatio značenje. Znao sam točno kamo
trebam ići i što ću morati učiniti kad onamo stignem.
“U smeću leži skriveno” odnosilo se na prastaru liniju računala TRS-80, koje su
sedamdesetih i osamdesetih izradili Tandy i Radio Shack. Korisnici računala iz tog doba prisili
su TRS-80ici podrugljivi nadimak Trash9 80.
To što tražiš u smeću leži skriveno.
Hallidayevo je prvo računalo bilo TRS-80ica, s ogromnih 16k RAM-a. A znao sam točno
gdje pronaći repliku tog računala u OASISU. To je znao svaki jajolovac.
U ranim danima OASIS-a, Halliday je kreirao mali planet zvan Middletown, prema njegovu
rodnom gradu u Ohiju. Planet je bio minuciozna inačica njegova rodnog grada, onakvog kakav
je bio kasnih osamdesetih. Ona izreka da se nikad ne možete vratiti doma? Halliday je
pronašao način. Middletown je bio jedan od njegovih najdražih projekata te je proveo godine
kodirajući ga i usavršavajući. Bilo je dobro poznato (barem jajolovcima) da je jedan od
najdetaljnijih i najtočnijih dijelova simulacije Middletowna bila rekonstrukcija Hallidayeve
kuće iz djetinjstva.
Nikad je nisam uspio posjetiti, ali vidio sam na stotine zaslonskih fotografija i videozapisa
tog mjesta. U Hallidayevoj sobi nalazila se replika njegova prvog računala, TRS-80 Color
računala 2. Bio sam siguran da je ondje sakrio Prva vrata. A idući redak teksta urezanog u
Bakreni ključ kazivao je kako do njih doći:
Na najdubljoj razini Daggoratha.
Dagorath je bila riječ na sindarinu, vilenjačkom jeziku koji je izmislio J. R. R. Tolkien za
Gospodara prstenova. Riječ dagorath značila je “bitka”, ali Tolkien je pisao tu riječ sa samo
jednim “g”, ne s dva. Daggorath (s dva g) moglo se odnositi samo na jednu stvar: nemoguće
opskurnu računalnu igru zvanu Dungeons of Daggorath izdanu 1982. Igra je bila kreirana za
samo jednu platformu, TRS-80 Color računalo.
Halliday je u Anorakovu almanahu napisao da ga je igra Dungeons of Daggorath potaknula
na odluku da postane dizajner videoigara.
A upravo je Dungeons of Daggorath bila jedna od igara u kutiji za cipele pokraj TRS-80ice
u rekonstrukciji Hallidayeve sobe iz djetinjstva.
Stoga sam se samo morao teleportirati na Middletown, otići u Hallidayevu kuću, sjesti za
njegovu TRS-80icu, odigrati igru, stići na najdonju razinu tamnice i... ondje bih pronašao Prva
vrata.
Tako sam to barem ja protumačio.

9
Smeće (op. prev.).
58
 Middletown se nalazio u Sektoru Sedam, daleko od Ludusa. Ali sakupio sam i više nego
dovoljno zlata i blaga da si platim teleportacijsku putarinu do tamo. Prema ranijim
standardima mog avatara, sada sam bio bogat kao Krez.
Provjerio sam vrijeme. 23:30, OST (Vrijeme OASIS-ovog poslužitelja, koje je također bilo i
istočno standardno vrijeme). Imao sam osam gati vremena prije povratka u školu. To bi moglo
biti dovoljno. Mogao sam pokušati, upravo sada. Pojuriti kao da me vrazi gone natrag kroz
tamnicu do površine te se požuriti do najbližeg transportnog terminala. Odatle, mogao sam se
teleportirati ravno na Middletown. Odem li sada, trebao bih se naći pred Hallidayevom TRS-
80icom za manje od sata.
Znao sam da bih se prvo trebao naspavati. Bio sam prijavljen u OASIS gotovo petnaest
sati. A sutra je bio petak. Mogao sam se teleportirati na Middletown odmah nakon škole te
bih imao cijeli vikend da se bavim Prvim vratima.
Ali koga sam zavaravao? Nema teorije da bih noćas oka sklopio niti sutra sjedio u školi.
Morao sam ići smjesta.
Udario sam u sprint prema izlazu, a zatim se naglo zaustavio nasred dvorane. Kroz
otvorena vrata, ugledao sam dugu sjenu kako odskakuje po zidu, praćena odjekom koraka koji
su se približavali.
Nekoliko sekundi kasnije, silueta nečijeg avatara pojavila se na pragu. Spremao sam se
potegnuti mač kad sam shvatio da još držim Bakreni ključ u ruci. Gurnuo sam ga u vrećicu o
pojasu, a zatim brže-bolje isukao mač iz korica. Kad sam podigao oštricu, avatar se oglasio.

59
 0009
"Tko si sad pak ti?" oštro upita silueta. Glas je zvučao kao da pripada mladoj ženi. Nekoj
silno željnoj kavge.
Kad nisam odgovorio, kršni ženski avatar izađe iz sjene na treperavo svjetlo baklji u
dvorani. Imala je vranu kosu, kratko podšišanu u stilu Ivane Orleanske i izgledala kao da ima
između 18 i 22 godine. Dok se približavala, shvatio sam da je poznajem. Nikad se nismo
zapravo sreli, ali prepoznao sam joj lice iz desetaka zaslonskih fotografija koje je tijekom
godina objavljivala na svojem blogu.
Bila je to Art3mis.
Nosila je ljuskasti oklop sivoplave boje koji je više vukao na SF nego na fantastiku. Par
jednakih blaster pištolja visio joj je o bokovima u futrolama za brzo izvlačenje, a preko leđa je
prebacila dugi, zakrivljeni vilenjački mač u koricama. Nosila je trkaće rukavice odrezanih prstiju
u stilu Cestovnog ratnika i par klasičnih Ray-Ban sunčanih naočala. Sve u svemu, činilo se da
cilja na nekakav post-apokaliptični, cyberpunk, djevojka-iz-susjedstva izgled iz sredine
osamdesetih. Mene se itekako dojmio. Jednom riječju: seksi.
Dok je hodala prema meni, potpetice njezinih vojničkih čizama sa zakovicama kuckale su
po kamenom podu. Zastala je točno izvan domaka mog mača, ali nije isukala vlastiti. Umjesto
toga, podigla je sunčane naočale na avatarovo čelo - očita afektacija, jer sunčane naočale nisu
utjecale na igračev vid - i promotrila me od glave do pete, napadnoj mi uzimajući mjeru.
Na trenutak sam zanijemio pred takvom zvijezdom. Da prekinem paralizu, podsjetio sam
se da osoba koja upravlja avatarom ispred mene možda uopće nije žensko. Ova “djevojka”, u
koju sam bio zateleban zadnje tri godine, možda je bio pretili lik dlakavih šaka zvan Chuck
Nakon što sam prizvao taj otrežnjujući prizor, bio sam sposoban usredotočiti se na situaciju i
na preče pitanje: Što ona tu radi? Nakon pet godina traganja, smatrao sam malo vjerojatnim
da smo oboje otkrili skrovište Bakrenog ključa iste noći. Prevelika slučajnost.
“Maca ti je popapala jezik?” upitala je. “Rekla sam: Tko. Si. Sad. pa. Ti?”
Poput nje, i ja sam pogasio avatarovu oznaku s imenom. Naravno, želio sam ostati
anoniman, pogotovo u ovakvim okolnostima. Zar nije mogla shvatiti sugestiju?
“Pozdrav”, rekao sam, lagano se naklonivši. “Ja sam Juan Sanchez Villa-Lobos Ramirez.”
Osmjehnula se. “Glavni metalurg španjolskog kralja Karla V?”
“Vama na usluzi”, odgovorio sam, smiješeći se. Odmah je prepoznala moj opskurni citat
iz Gorštaka te mi smjesta uzvratila na isti način. Bila je to Art3mis, bez sumnje.
“Slatko.” Zirnula je preko mog ramena, na prazan podij, te natrag na mene. “Dakle, pjevaj.
Kako si prošao?”
“Što to?”
“Na megdanu s Acererakom?” rekla je, kao da je to bilo očito.
Odjednom sam shvatio. Nije prvi put bila ovdje. Nisam prvi jajolovac koji je dešifrirao
pjesmicu i pronašao Tomb of Horrors. Art3mis me pretekla. A kako je znala za igru Joust, očito
se i sama već suočila s lešinom. Ali ako je već posjedovala Bakreni ključ, ne bi imala nikakva
razloga da se ovamo vraća. Stoga očigledno još nije dobila ključ. Suočila se s lešinom u Joustu,
a on ju je porazio. Stoga se vratila da ponovno pokuša. Koliko sam znao, ovo joj je mogao biti
osmi ili deveti pokušaj. A očito je pretpostavila da je lešina i mene porazio.

60
 “Halo?” rekla je, nestrpljivo tapkajući desnom nogom. “Čekam?” Razmotrio sam da
pokušam pobjeći. Da samo protrčim pokraj nje, natrag kroz labirint i na površinu. Ali
pobjegnem li, mogla bi posumnjati da imam ključ i odlučiti me pokušati ubiti da ga se
domogne. Površina Ludusa bila je jasno označena kao sigurna zona na mapi OASIS-a, pa sukobi
igrač-protiv-igrača nisu bili dozvoljeni. Ali nisam niotkuda mogao znati je li isto vrijedilo za ovu
grobnicu, jer se nalazila ispod zemlje i nije se uopće pojavljivala na mapi planeta.
Art3mis je izgledala kao opasna protivnica. Tjelesni oklop. Blaster Pištolji. A onaj vilenjački
mač koji je nosila mogao je biti vajtolni. Čak i da se polovica pothvata koje je spomenula na
svom blogu uistinu dogodilo, njezin je avatar vjerojatno bio u najmanjem slučaju 50. razine.
Ili više. Da je PvP borba ovdje dolje bila dopuštena, isprašila bi mi moj desetorazinski tur.
Stoga sam ovo morao odigrati kulerski. Odlučio sam lagati.
“Smlavio me”, rekao sam. “Joust nije zapravo moja igra.”
Držanje joj se malko opustilo. Činilo se da je to bio odgovor koji je htjela čuti. “Da, i mene”,
odvratila je, suosjećajnim tonom. “Halliday je programirao starog kralja Acereraka prilično
opakom umjetnom inteligencijom, zar ne? Suludo ga je teško poraziti.” Spustila je pogled na
moj mač, koji sam još držao u obrambenom stavu. “Možeš to spremiti.. Neću te ujesti.”
Zadržao sam mač podignut. “Je li ova grobnica PvP zona?”
“Ne znam. Ti si prvi avatar na kojeg sam ovdje naletjela.” Blago je naherila glavu i
osmjehnula se. “Pretpostavljam da to možemo saznati samo na jedan način.”
Isukala je mač, munjevito brzo, i zavrtjela se u smjeru kazaljke na satu, zamahnuvši
njegovim blistavim sječivom prema meni, sve u jednom glatkom pokretu. U zadnji čast, uspio
sam podići vlastiti mač da nespretno pariram napadu. Ali oba su se mača naglo zaustavila, tek
koji centimetar razmaknuta, kao da ih zadržava kakva nevidljiva sila.. Poruka je bljesnula na
mome prikazniku: OVDJE NIJE DOPUŠTENA BORBA IGRAČ-PROTIV-IGRAČA!
Uzdahnuo sam od olakšanja. (Tek sam kasnije saznao da su ključevi neprenosivi. Niste ih
mogli ispustiti niti ih dati drugom avataru. A ako bi vas ubili dok jednoga imate u posjedu,
nestao bi zajedno s vašim tijelom.)
“Pa, eto ga na”, rekla je, smiješeći se. “Ovo je ipak no-PvP zona.” Ispisala je mačem
osmicu, a zatim ga vješto spremila u korice na leđima., Vrlo elegantno.
I ja sam spremio vlastiti mač, ali bez nekih kompliciranih pokreta. “Halliday zacijelo nije
htio da se itko potuče za pravo na megdan s kraljem”, rekoh.
“Da”, rekla je, cereći se. “Srećom po tebe.”
“Srećom po mene?” odvratio sam, prekriživši ruke. “Kako to misliš?”
Pokazala je na prazni podij iza mene. “Vjerojatno patiš za životnim bodovima, nakon
borbe s Acererakom.”
Dakle... ako bi vas Acererak pobijedio u Joustu, morali ste se s njime boriti. Sreća pa sam
pobijedio, pomislio sam. Inače bih u ovom trenutku vjerojatno kreirao novi avatar.
“Imam životnih bodova na pretek”, muljao sam. “Lešina je bio totalni slabić.”
“Ma nemoj?” sumnjičavo će ona. “Ja sam 52. razina i zamalo me ubio kad god sam se s
njime morala boriti. Moram nadopuniti zalihu ljekovitih napitaka kad god ovamo siđem.”
Odmjerila me na trenutak, a zatim primijetila: “Također prepoznajem mač i oklop koji nosiš.
Oba si stekao ovdje u tamnici, što znači da su bolji od onoga što je tvoj avatar ranije imao.
Djeluješ mi kao nižerazinski kilavac, Juane Ramirezu. I mislim da nešto kriješ.”

61
 Sada kad sam znao da me ne može napasti, odvagnuo sam mogućnost da joj priznam
istinu. Zašto ne bih izvukao Bakreni ključ i pokazao joj ga? Ali predomislio sam se. Pametan
potez bi sada bio klisnuti i zaputit se ravno na Middletown, dok sam još u prednosti. Još nije
imala ključ, i možda ga neće steći za još nekoliko dana. Da nisam već imao toliko sati prakse s
Joustom, bogzna koliko bi mi pokušaja trebalo da pobijedim Acereraka.
“Misli što hoćeš, She-Ra”, rekao sam, prošavši pokraj nje. “Možda naletim na tebe na
drugom svijetu. Onda možemo odmjeriti šake.” Mahnuo sam joj. “Vidimo se.”
“Kamo misliš da si se uputio?” rekla je, slijedeći me.
“Kući”, odvratih, i dalje u hodu.
“Ali što je s lešinom? I Bakrenim ključem?” Pokazala je na prazni podij. “Ponovno će se
stvoriti za nekoliko minuta. Kad OASIS-ov poslužiteljski sat otkuca ponoć, cijela se grobnica
resetira. Pričekaš li ovdje, dobit ćeš drugu priliku da ga poraziš, a da se ne moraš opet probijati
kroz sve one zamke. Zato i dolazim ovamo prije ponoći, svaki drugi dan. Tako da mogu dobiti
dvije prilike za redom, jednu za drugom.”
Pametno. Da nisam uspio u prvom pokušaju, pitao sam se koliko bi mi trebalo da to
prokljuvim. “Mislio sam da se možemo izmjenjivati u igri protiv njega”, rekao sam. “Ja sam
upravo igrao pa je na tebe red u ponoć, okej? Onda ću se ja vratiti sutra nakon ponoći. Možemo
izmjenjivati dane dok ga netko od nas ne porazi. Zvuči fer?”
“Valjda”, rekla je, proučavajući me. “Ali svejedno trebaš ostati. Nešto bi se drugo moglo
dogoditi ako su u ponoć ovdje dva avatara. Anorak se vjerojatno pripremio za tu mogućnost.
Možda će se pojaviti dva primjerka lešine, po jedan protivnik za svakog od nas? Ili možda-”
“Više volim igrati u samoći”, rekoh. “Hajde da se samo izmjenjujem^ okej?” Bio sam već
na izlazu kad je stala ispred mene, zagradivši mi prolaz.
“Daj, čekaj trenutak”, rekla je, mekšim glasom. “Molim te?”
Mogao sam nastaviti hodati, ravno kroz njezin avatar. Ali nisam. Umirao sam od želje da
odem na Middletown i lociram Prva vrata, ali također sam stajao pred slavnom Art3mis, a o
tom sam susretu maštao tri godine. A uživo je bila još veća kulerica nego što sam zamišljao.
Umirao sam od želje da provedem još vremena s njom. Želio sam, kao što bi se pjesnik iz
osamdesetih, Howard Jones, izrazio, dobro je upoznati. Odem li sada, možda više nikad ne
naletim na nju.
“Čuj”, rekla je, spustivši pogled na svoje čizme. “Ispričavam se što sam te nazvala
nižerazinskim kilavcem. To nije bilo kul. Uvrijedila sam te.”
“U redu je. Imala si pravo, zapravo. Samo sam deseta razina.”
“Svejedno, kolega si jajolovac. I k tomu pametan, inače ne bi ovdje stajao. Stoga želim da
znaš da te poštujem i priznajem tvoje vještine. I ispričavam se na provociranju.”
“Isprika prihvaćena. Nemoj se zamarati.”
“Kul.” Izgledala je kao da joj je laknulo. Izrazi lica njezina avatara bili su ekstremno
realistični, što je obično značilo da su sinkroni s izrazima njihova korisnika, a ne da ih softver
kontrolira. Sigurno je koristila skupu opremu. “Samo sam se malo uspaničila kad sam te ovdje
zatekla”, rekla je. “Hoću reći, znala sam da će netko s vremenom pronaći ovo mjesto. Ali ne
ovako brzo. Već neko vrijeme imam ovu grobnicu samo za sebe.”
“Koliko dugo?” upitah, ne očekujući zapravo da će priznati.
Oklijevala je, a zatim počela govoriti velikom brzinom. “Tri tjedna!” rekla je ogorčeno.
“Dolazim ovamo tri prokleta tjedna, pokušavajući poraziti tog glupog lešinu u toj kretenskoj

62
igri! A njegova UI je nemoguća! Hoću reći, znaš i sam. Nikad nisam igrala Joust prije ovoga, a
sad me izluđuje! Kunem se bila sam ovako blizu da ga napokon razvalim prije nekoliko dana,
ali onda...” Provukla je prste kroz kosu od frustriranosti. “Ah! Ne mogu spavati. Ne mogu jesti.
Ocjene mi idu k vragu zato što markiram da bih vježbala Joust-” Kanio sam je pitati pohađa li
školu na Ludusu, ali nastavila je verglati, sve brže i brže, kao da joj se otvorila ustava u mozgu.
Riječi su jednostavno navirale iz nje. Jedva se zaustavljala da diše.
“-i došla sam ovamo večeras, misleći da će ovo biti noć kad ću napokon poraziti tog gada
i domoći se Bakrenog ključa, ali kad sam stigla, vidjela sam da je netko već otkopao ulaz.
Shvatila sam da se moj najveći strah napokon ostvario. Netko je drugi pronašao grobnicu.
Stoga sam trčala cijelim putem do ovdje, totalno van sebe. Hoću reći, nisam se previše brinula,
jer nisam mislila da bi itko mogao pobijediti Acereraka u prvom pokušaju, ali ipak-” Zastala je
da duboko udahne te naglo umuknula.
“Oprosti”, rekla je sekundu poslije. “Meljem kad sam nervozna. Ili uzbuđena. A trenutno
sam i jedno i drugo, jer umirem od želje da razgovaram s nekim o svemu ovome, ali nisam
očito nikome mogla reći, ne? Ne možeš tek tako u običnom razgovoru spomenuti da si-” Opet
se prekinula. “Čovječe, kakva sam ja lajavica! Lupetalo. Naklapalo.” Odglumila je kako zatvara
usta patentom, zaključava ih i baca imaginarni ključ. Bez razmišljanja, odglumio sam kako
grabim ključ u zraku i otključavam joj usta. Ovo ju je nasmijalo - iskrenim, neusiljenim
smijehom koji je uključivao popriličnu količinu roktanja, što je zauzvrat i mene nasmijalo.
Bila je tako šarmantna. Njezino geekovsko ponašanje i hiperbrzi način govora podsjetio
me na Jordana, moj omiljen lik iz filma Pravi genije. Nikad nisam osjetio tako trenutačnu
povezanost s drugom osobom, ni u stvarnome svijetu ni u OASIS-u. Čak ni s Aechem. Osjećao
sam se omamljeno.
Kad je napokon obuzdala smijeh, rekla je: “Zbilja moram instalirati filter koji će izrezati
ovaj moj smijeh.”
“Nikako”, rekoh ja. “To je baš sjajan smijeh, zapravo.” Trzao sam se na svaku riječ koja mi
je izlazila na usta. “I ja se blesavo smijem.”
Sjajno, Wade, pomislio sam. Upravo si njezin smijeh nazvao ‘blesavim’. Baš švalerski.
Ali ona mi se samo stidljivo osmjehnula i bez glasa izgovorila hvala ti.
Odjednom sam osjetio poriv da je poljubim. Simulacija ili ne, nisam mario. Skupljao sam
hrabrost da je pitam za kontaktnu karticu kad je Pružila ruku.
“Zaboravila sam se predstaviti”, rekla je. “Ja sam Art3mis.”
“Znam”, rekoh, rukujući se. “Zapravo sam veliki fan tvog bloga, Već godinama sam vjerni
čitatelj.”
“Ozbiljno?” Njezin je avatar naizgled stvarno porumenio.
Kimnuo sam. “Čast mi je upoznati te”, rekoh. “Ja sam Parzival. Shvatio sam da je još držim
za ruku te sam se prisilio da je pustim.
“Parzival, ha?” Blago je naherila glavu. “Nazvan prema vitezu Okruglog stola koji je
pronašao gral, ne? Jako kul.”
Kimnuo sam, sada još zatelebaniji. Gotovo uvijek sam morao tumačiti svoje ime ljudima.
“A Artemida je bila grčka božica lova, ne?”
“Tako je! Ali standardni način pisanja imena već je bio zauzet, pa sam morala pribjeći ‘leet
speaku’, zamijenivši e brojem 3.”

63
 “Znam”, rekoh. “Spomenula si to jednom na svom blogu. Prije dvije godine.” Umalo sam
naveo datum tog zapisa, prije nego što sam shvatio da bih tada zvučao kao još veći super-
ljigavi internetski vrebač. “Rekla si da još nalijećeš na tupsone koji ga izgovaraju kao “Art-tri-
mis”.
“Tako je”, odvratila je, smiješeći mi se. “Jesam.”
Pružila je ruku u trkaćoj rukavici i ponudila mi jednu od svojih kontaktnih kartica. Svoju
ste karticu mogli dizajnirati kako ste god htjeli. Art3mis je svoje kodirala tako da izgledaju kap
stare Kennerove akcijske figurice iz Ratova zvijezda (još u mjehurastoj ambalaži). Figurica je
bila grubi, plastični prikaz njezina avatara, s istim licem, kosom i odjećom. Uključivala je i
minijaturne verzije njezinih pištolja i mača. Njezini kontaktni podaci bili su otisnuti na kartici,
iznad figurice:
Art3mis
Ratnik/Mag 52. razine
(Vozilo se prodaje zasebno)
Otraga su se nalazile poveznice njezina bloga, e-maila i telefonske linije.
Ovo nije samo bio prvi put da mi je cura dala svoju karticu, bila je to nadaleko najkul
kontaktna kartica koju sam ikad vidio.
“Ovo je nadaleko najkul kontaktna kartica koju sam ikad vidio”, rekao sam. “Hvala ti!”
Dao sam joj jednu od svojih kartica, koju sam dizajnirao da izgledi kao originalna kazeta
Atari 2600 Adventure, s mojim kontaktnim podacima otisnutim na etiketi:
Parzival
Ratnik 10. razine
(Koristiti s džojstik upravljačem)
«Ovo je sjajno!” rekla je, pregledavajući je. “Kakav genijalan dizajn!”
“Hvala”, odvratih, porumenjevši pod vizirom. Poželio sam je zaprositi.
Dodao sam njezinu karticu u inventar te se pojavila na popisu mojih predmeta, odmah
ispod Bakrenog ključa. Pogled na ključ naglo me vratio u stvarnost. Koji sam vrag radio,
čavrljajući s ovom curom, kad su me čekala Prva vrata? Provjerio sam vrijeme. Manje od pet
minuta do ponoći.
“Čuj, Art3mis”, rekoh. “Bilo je uistinu sjajno upoznati te. Ali moram ići. Poslužitelj će se
resetirati, a želim se izgubiti prije nego što se sve one zamke i nemrtvi opet ne izrode.”
“Oh... Okej.” Zvučala je uistinu razočarano! “Ionako bih se trebala pripremiti za partiju
Jousta. Ali čekaj, daj da na tebe bacim ljekovite čini prije nego što odeš.” Prije nego što sam
dospio prigovoriti, prinijela je ruku na prsa mog avatara i promrmljala nekoliko misterioznih
riječi. Moj je brojač životnih bodova već bio na maksimumu, pa čini nisu imale nikakvog učinka.
Ali Art3mis to nije znala. Još je pretpostavljala da ću je morati boriti s lešinom.
“Izvoli”, rekla je, odmaknuvši se.
“Hvala”, rekoh. “Ali nisi trebala. Protivnici smo, znaš.”
“Znam. Ali ipak možemo biti prijatelji, ne?”
“Nadam se.”
“Osim toga, Treća su vrata još daleko. Hoću reći, nama je dvoje trebalo pet godina da
stignemo dovde. A ako dobro poznajem Hallidayevu strategiju dizajna igre, stvari će odsad
samo postati teže.”Snizila je glas. “Slušaj, siguran si da ne želiš ostati? Kladim se da možemo

64
oboje istovremeno igrati. Možemo si davati savjete vezano za igru. Počela sam opažati neke
mane u kraljevoj tehnici-”
Sada sam se počinjao osjećati kao šupak što sam joj lagao. “To je •bilja ljubazna ponuda.
Ali moram ići.” Tragao sam za uvjerljivom izlikom. “Imam školu ujutro.”
Kimnula je, ali izraz joj je iznenada opet postao sumnjičav. Tada su joj se oči raširile, kao
da joj je upravo sinula ideja. Zjenice su joj se počele strelimice pomicati, usredotočene na
prostor ispred nje te sam shvatio da nešto traži na prozoru preglednika. Nekoliko sekundi
kasnije, lice joj se zgrčilo od bijesa.
“Gade lažljivi!” viknula je. “Pokvarena vrećo govana!” Učinila je svoj prozor mrežnog
preglednika vidljivim meni, a zatim ga okrenula. Prikazivao je Tablicu rezultata na Hallidayevoj
web stranici. Od pustog uzbuđenja, zaboravio sam je provjeriti.
Izgledala je jednako kao i proteklih pet godina, s jednom izmjenom. Ime mog avatara sada
se pojavilo na samom vrhu liste, na prvom mjestu s rezultatom od 10.000 bodova pokraj njega.
Ostalih devet mjesta još je sadržavalo Hallidayeve inicijale, JDH, za kojima su slijedile nule.
“Jebote”, promrmljao sam. Kad mi je Anorak predao Bakreni ključ, postao sam prvi
jajolovac u povijesti koji je zaradio bodove u natječaju. A, shvatio sam, kako je Tablica bila
vidljiva cijelom svijetu, moj je avatar upravo postao slavan.
Provjerio sam naslove vijesti da budem siguran. Svaki od njih sadržavao je ime mog
avatara. Rečenice poput: TAJANSTVENI AVATAR “PARZTVAL” UŠAO U POVIJEST i PARZIVAL JE
PRONAŠAO BAKRENI KLJUČ.
Stajao sam ošamućeno, prisiljavajući se da dišem. Tada me Art3mis gurnula, što, naravno,
nisam osjetio. No odbacila je moj avatar nekoliko koraka unatrag. “Pobijedio si ga u prvom
pokušaju?” zaurlala je.
Kimnuo sam. “Dobio je prvu igru, ali ja sam dobio dvije zadnje. Ali za dlaku.”
“Sraaaaaaaanje!” vrisnula je, stisnuvši šake. “Kako si ga dovraga porazio u prvom
pokušaju?” Imao sam jasan dojam da me želi zviznuti šakom u facu.
“Bila je to puka sreća”, rekao sam. “Nekoć sam stalno igrao Joust s jednim prijateljem.
Stoga sam imao hrpu iskustva. Siguran sam da si ti toliko vježbala-”
“Molim te!” zarežala je, podigavši ruku. “Ne dociraj mi, okej?” Tada je ispustila zvuk koji
mogu opisati samo kao urlik frustracije. “Da čovjek ne povjeruje! Shvaćaš li da ga pokušavam
pobijediti pet vražjih tjedana!,
“Ali minutu prije rekla si tri tjedna-”
“Ne prekidaj me!” Ponovno me gurnula. “Vježbam Joust bez prestanka više od mjesec
dana! Priviđaju mi se leteći nojevi u vražjem snu!
“To sigurno nije ugodno.”
“A ti samo ušetaš i briljiraš pri prvom pokušaju!” Počela se lupati šakom po sredini čela, i
tada sam znao da je bijesna na sebe, ne na mene.
“Slušaj,” rekoh. “Stvarno sam imao sreće. Dobro mi idu klasične arkadne igre. To mi je
specijalnost.” Slegnuo sam remenima. “Prestani se lupati kao Kišni čovjek, okej?”
Prestala je i zapiljila se u mene. Nakon nekoliko sekundi dugo je uzdahnula. “Zašto to nije
mogla biti Centipede? Ili Ms. Pac-Man? Ili BurgerTime? Tada bih vjerojatno dosad već prošla
Prva vrata!”
“Pa, nisam baš siguran”, rekoh.

65
 Prostrijelila me pogledom na sekundu, a zatim se zločesto nasmiješila. Okrenula se prema
izlazu i počela izvoditi niz složenih pokreta u zraku pred sobom, šapćući riječi neke čarolije.
“Hej”, rekoh. “Čekaj malo. Što radiš?”
Ali već sam znao. Čim je dovršila bacati čini, pojavio se golem kameni zid, posve prekrivši
jedini izlaz iz odaje. Sranje! Bacila je čini zapreke. Zaglavio sam u prostoriji.
“Ma daj!” viknuo sam. “Zašto si to učinila?”
“Činilo se da ti se silno žuri otići. Kad ti je Anorak dao Bakreni ključ, pretpostavljam da ti
je dao i nekakav trag o lokaciji Prvih vrata. Ne? Tamo si se spremao otići, zar ne?”
“Da”, odvratih. Mislio sam to poreći, ali sada to nije imalo smisla.
“Ukoliko ne možeš poništiti moje čini - a kladim se da ne možeš, g. Desetorazinski-ratniče
- onda će te ta zapreka zadržati ovdje malo nakon ponoći, kad se poslužitelj resetira. Sve zamke
koje si razoružao na putu ovamo resetirat će se. To bi ti trebalo znatno usporiti izlazak.”
“Da”, rekoh. “Hoće.”
“A dok budeš zaokupljen probijanjem na površinu, imat ću novu priliku da porazim
Acereraka. A ovaj put ću ga uništiti. I onda ću ti biti za petama, gospodine.”
Prekrižio sam ruke. “Ako te je kralj rasturao zadnjih pet tjedana, zašto misliš da ćeš noćas
napokon pobijediti?”
“Konkurencija budi ono najbolje u meni”, odvrati ona. “Oduvijek. A sad imam ozbiljnu
konkurenciju.”
Osvrnuo sam se prema čarobnoj zapreci koju je stvorila. Prešla je pedesetu razinu pa će
postići maksimalnu trajnost čini: petnaest minuta. Mogao sam samo ondje stajati i čekati da
se raspline. “Zla si, znaš?” rekoh.
Nasmiješila se i odmahnula glavom. “Kaotična neutralka, šećeru.” Uzvratio sam osmijeh.
“Svejedno ću stići do Prvih vrata prije tebe, znaš.”
“Moguće”, rekla je. “Ali ovo je tek početak. Morat ćeš ih i proći, A onda ti preostaje naći
još dva ključa i prolazak kroz još dvoja vrata, Dovoljno vremena da te sustignem i ostavim u
prašini, frajeru.”
“Vidjet ćemo, gospo.”
Pokazala je na prozor s Tablicom. “Sada si slavan”, rekla je. “Shvaćaš što to znači, zar ne?”
“Nisam još imao vremena razmišljati o tome.”
“Pa, ja jesam. Razmišljam o tome proteklih pet tjedana. Ime tvog avatara na toj Tablici
sve će promijeniti. Javnost će opet postati opsjednuta natječajem, baš kao kad je tek započeo.
Mediji su se već raspomamili. Do sutra, Parzival će biti općepoznato ime.”
Od te pomisli mi se malčice smučilo.
“Mogao bi postati slavan i u stvarnome svijetu”, rekla je. “Ako otkriješ svoj pravi identitet
medijima.”
“Nisam budala.”
“Dobro. Jer u pitanju su milijarde dolara, a sad će svi pretpostaviti da znaš kako i gdje
pronaći Jaje. Mnogi bi ubili za tu informaciju.”
“Znam to”, rekoh. “I cijenim tvoju zabrinutost. Ali bit ću dobro.” No nisam se dobro
osjećao. Nisam zapravo to razmotrio, možda zato što nikad zapravo nisam vjerovao da ću se
zateći u ovom položaju.

66
 Stajali smo u tišini, promatrajući sat i čekajući. “Što bi učinio da pobijediš?” odjednom je
upitala. “Kako bi potrošio sav novac?” Proveo sam puno vremena razmišljajući o tome. Stalno
sam sanjario o tome. Aech i ja sastavili smo apsurdan popis svega što bismo učiniti i kupili
osvojimo li nagradu.
“Ne znam”, rekoh. “Na uobičajen način, valjda. Preselio se u viletinu. Kupio hrpu kul
sranja. Ne bih više bio siromašan.”
“Opa. Kakav sanjar”, rekla je. “A kad kupiš viletinu i ‘kul sranja’, što ćeš sa sto trideset
milijardi koje ti preostanu?”
Ne želeći da me smatra plitkim idiotom, impulzivno mi je izletjelo što sam oduvijek sanjao
učiniti ako pobijedim. Bilo je to nešto što nikome nisam priznao.
“Dao bih konstruirati međuzvjezdani svemirski brod na nuklearnu energiju u Zemljinoj
orbiti”, rekoh. “Zatim bih ga opskrbio doživotnom zalihom hrane i vode, samoodrživom
biosferom i superračunalom u koji je učitan svaki film, knjiga, pjesma, videoigra i umjetničko
djelo koje ljudska civilizacija ikad stvorila, zajedno sa samostalnom kopijom OASIS-a. Zatim bih
pozvao nekoliko najbližih prijatelja da se ukrcaju, zajedno s timom liječnika i znanstvenika i svi
bismo dali petama vjetra. Napustili bismo Sunčev sustav i počeli tražiti ekstrasolarni planet
sličan Zemlji.”
Nisam još do detalja utanačio ovaj plan, naravno. Još je tu trebalo razraditi mnogo detalja.
Nadigla je obrvu. “To je prilično ambiciozno”, primijetila je. “Ali jasno ti je da gotovo pola
ljudi na ovom planetu gladuje, ne?” Nisam osjetio zlobu u njezinu glasu. Zvučala je kao da
iskreno vjeruje kako možda nisam svjestan te činjenice.
“Da, znam”, rekao sam obrambeno. “Razlog zašto toliko ljudi gladuje je taj što smo uništili
planet. Zemlja umire, znaš? Vrijeme je za odlazak.”
“To je prilično negativan pogled na svijet”, rekla je. “Ako ja osvojim tu lovu, pobrinut ću
se da svi na planetu imaju dovoljno hrane. Kad riješimo svjetsku glad, onda možemo smisliti
kako dovesti u red ekologiju i riješiti energetsku krizu.”
Zakolutao sam očima. “Da”, rekoh. “A kad izvedeš to čudo, možeš genetički proizvesti
hrpu štrumpfova i jednoroga da skakuću po novom savršenom svijetu koji si stvorila.”
“Ozbiljno govorim”, reče ona.
“Zbilja misliš da je to tako jednostavno?” rekoh. “Da možeš jednostavno ispisati ček na
sto četrdeset milijardi dolara i riješiti svjetske probleme?”
“Ne znam. Možda ne. Ali pokušat ću.”
“Ako pobijediš.”
“Dakako. Ako pobijedim.”
Upravo tada, OASIS-ov poslužiteljski sat oglasio je ponoć. Oboje smo to znali iste sekunde
kad se dogodilo, jer se prijestolje iznenada pojavilo na podiju, zajedno s Acererakom. Sjedio je
ondje nepomično, izgledajući kao kad sam prvi put ušao u odaju.
Art3mis baci pogled na njega, a zatim natrag na mene. Nasmiješila se i lagano mi mahnula.
“Vidimo se, Parzivale.”
“Da”, odvratih. “Vidimo se.” Okrenula se i zaputila ka podiju. Tada sam viknuo za njom.
“Hej, Art3mis?”
Osvrnula se. Iz nekog razloga osjetio sam poriv da joj pomognem iako sam znao da ne bih
smio. “Pokušaj igrati na lijevoj strani”, rekoh, “Tako sam ja pobijedio. Mislim da ga je lakše
dobiti ako igra na rodi."
67
 Zurila je u mene na sekundu, vjerojatno nastojeći procijeniti vučem li je za nos. Zatim je
kimnula i uspela se na podij. Acererak oživje čim je stala na prvu stubu.
“Pozdrav, Art3mis”, zatutnjio je njegov glas. “Što tražiš?”
Nisam čuo njezin odgovor, ali nekoliko sekundi kasnije prijestolje se preobrazilo u igru
Joust, baš kao ranije. Art3mis je nešto rekla lešini a zatim su njih dvoje zamijenili mjesta, tako
da je ona bila slijeva. Zatim su počeli igrati.
Promatrao sam ih izdaleka, sve dok nekoliko minuta kasnije njezine čini zapreke nisu
iščeznule. Dobacio sam Art3mis posljednji pogled, a zatim otvorio vrata i istrčao van.

68
 0010
Trebalo mi je malo više od sat vremena da izađem iz grobnice na površinu.
Čim sam ispuzao van, indikator “imate poruke” počeo je bljeskati na mom prikazniku.
Shvatio sam da je Halliday postavio grobnicu u zonu bez komunikacije, tako da nitko nije
mogao primati pozive, SMS-ove ili e-mailove dok je unutra. Vjerojatno da spriječi jajolovce da
traže pomoć ili savjet.
Provjerio sam poruke i vidio da me Aech pokušavao kontaktirati čim mi se ime pojavilo
na Tablici. Zvao je desetak puta, a poslao je i nekoliko SMS-ova pitajući me što se u ime Kristovo
događa i urlajući na mene VELIKIM SLOVIMA da mu se odmah javim. Baš kad sam dovršio
brisati te poruke, dobio sam novi dolazni poziv. To me opet Aech pokušavao dobiti. Odlučio
sam ne javiti se. Umjesto toga, poslao sam mu kratku tekstualnu poruku, obećavajući mu da
ću ga nazvati čim uzmognem.
Dok sam trčao iz šume, držao sam Tablicu u kutu prikaznika, kako bih odmah saznao je li
Art3mis osvojila svoju partiju Jousta i stekla ključ. Kad sam napokon stigao do transportnog
terminala i uskočio u najbližu kabinu, bilo je malo iza dva ujutro.
Upisao sam destinaciju u dodirnik kabine, a mapa Middletowna pojavila se na prikazniku.
Pozivala me da izaberem jedan od dvjesto pedeset šest transportnih terminala na planetu kao
točku dolaska.
Kad je Halliday kreirao Middletown, nije ondje postavio samo jednu rekonstrukciju svog
rodnog grada. Postojalo je zapravo dvjesto pedeset Šest njegovih identičnih kopija,
ravnomjerno rasprostranjenih po površini planeta. Smatrao sam kako neće biti važno u koju
ću inačicu njegova rodnog grada otići pa sam nasumice izabrao jednu blizu ekvatora. Zatim
sam dotaknuo POTVRDI da platim putarinu, a moj je avatar nestao.
Milisekundu kasnije, stajao sam u starinskoj telefonskoj govornici iz osamdesetih,
smještenoj na starom kolodvoru autobusa marke Greyhound. Otvorio sam vrata i koraknuo
van. Bilo je to kao da sam izašao iz vremenskog stroja. Oko mene se šetkalo nekoliko NPC-ova,
odjevenih u odjeću iz sredine osamdesetih. Žena s ogromnom frizurom zbog koje je zacijelo
oštetila ozonski omotač kimala je glavom uz preveliki walkman. Klinac u sivoj “Members Only”
jakni oslanjao se na zid, rješavajući Rubikovu kocku. Punk rocker s irokezicom sjedio je na
plastičnoj stolici, gledajući reprizu Riptidea na televiziji na žetone.
Locirao sam izlaz i zaputio se ka njemu, isukavši usput mač. Cijela površina Middletowna
bila je PvP zona pa sam morao biti na oprezu.
Nedugo nakon što je Lov započeo, ovaj se planet pretvorio u glavni kolodvor, a svih 256
kopija Hallidayeva rodnog grada pročešljala je i ispremetala beskonačna povorka jajolovaca u
potrazi za ključevima i tragovima. Popularna teorija na oglasnim pločama glasila je da je
Halliday stvorio višestruke kopije svog rodnog grada kako bi ih nekoliko avatara moglo
istovremeno pretraživati bez potrebe za borbom oko jedne lokacije. Unatoč tome, sve to
traženje nije urodilo ničim. Nikakvim ključevima. Ni tragovima. Ni Jajetom. Otad, zanimanje za
planet dramatično je splasnulo. Ali neki su jajolovci vjerojatno još ovamo povremeno dolazili.
Ako u Hallidayevoj kući po dolasku zateknem još nekog jajolovca, moj plan je bio da
pobjegnem, a zatim ukradem auto i odvezem se četrdeset kilometara (u bilo kojem pravcu) do
iduće identične kopije Middletowna. A zatim do iduće, sve dok ne pronađem nezauzet
primjerak Hallidayeve kuće.

69
 Pred autobusnim kolodvorom bio je lijep dan na Srednjem zapadu. Crvenkasto-
narančasto sunce visjelo je nisko na nebu. Iako nikad prije nisam bio u Middletownu, podrobno
sam ga istražio te sam znao da je Halliday kodirao planet tako da, kad god ga posjetite i gdje
god se nalazili na površini, uvijek bude savršeno kasno jesenje popodne, negdje otprilike 1986.
Izvukao sam mapu grada i zacrtao si put od moje trenutne lokacije do Hallidayeve rodne
kuće. Nalazila se oko kilometar i pol na sjever. Usmjerio sam avatar u tom pravcu i dao se u
trk. Ogledajući se oko sebe, zapanjila me minuciozna posvećenost detaljima. Čitao sam da je
Halliday cjelokupno kodiranje izveo sam, pouzdajući se u svoja sjećanja kako bi rekonstruirao
svoj rodni grad točno onakav kakav je bio za njegova djetinjstva. Za referencu se koristio starim
uličnim mapama, telefonskim imenicima, fotografijama i video materijalom kako bi sve ispalo
što autentičnije i točnije.
Mjesto me uvelike podsjećalo na gradić iz filma Footloose. Malen, ruralan i ne pretjerano
napučen. Kuće su se sve činile nemoguće velikima i bile smještene apsurdno daleko jedna od
druge. Zapanjilo me da su, prije pedeset godina, čak i obitelji s niskim prihodima imale čitavu
kuću samo za sebe. Svi su NPC građani izgledali kao statisti iz spota Johna Cougara
Mellencampa. Vidio sam kako ljudi grablju lišće, šeću pse i sjede na trijemovima. Iz znatiželje,
domahnuo sam nekolicini, a oni su mi svaki put prijateljski odmahnuli.
Posvuda su se vidjela obilježja vremenskog perioda. Auti i kamioneti s NPC vozačima
polako su vozili gore-dolje po sjenovitim ulicama, a svi su bili antikni gutači benzina: Trans-
Amovi, Dodge Omnisi, IROC Z-28-ce i K-Carsi. Mimoišao sam pumpnu stanicu, a na znaku je
pisalo da litra benzina košta samo 25 centi.
Upravo sam se spremao skrenuti u Hallidayevu ulicu kadli sam začuo fanfare truba. Oči
su mi poletjele ka prozoru Tablice, koja je još lebdjela u kutu prikaznika.
Art3mis je uspjela.
Njezino se ime sada pojavilo točno ispod moga. Rezultat joj je iznosio 9000 bodova - tisuću
manje od mene. Činilo se da sam dobio bonus zato što sam postao prvi avatar koji je osvojio
Bakreni ključ. Odjednom sam po prvi put postao svjestan svih posljedica postojanja Tablice.
Odsada pa nadalje, neće samo jajolovcima omogućivati da prate međusobno napredovanje,
nego će također pokazivati cijelom svijetu tko je trenutačno u vodstvu i usput stvarati instant
zvijezde (i mete).
Znao sam da u ovom istom trenutku Art3mis vjerojatno zuri u vlastiti primjerak Bakrenog
ključa, čitajući trag urezan na njegovu površinu. Bio sam uvjeren da će ga riješiti jednako brzo
kao ja. Zapravo, vjerojatno je već bila na putu za Middletown.
To me opet pomaknulo s mjesta. Sada sam imao samo sat vremena prednosti pred njom.
Možda i manje.
Kad sam stigao na Aveniju Cleveland, ulicu u kojoj je Halliday odrastao, potrčao sam
napuklim pločnikom do ulaznog stubišta njegove rodne kuće. Izgledala je baš kao na
fotografijama koje sam vidio: skromna kolonijalna jednokatnica s crvenom vinil fasadom. Dva
Ford sedana iz kasnih sedamdesetih bijahu parkirana na prilazu, jedan od njih podignut na
blokove.
Zureći u repliku Hallidayeve stare kuće koju je sam stvorio, pokušao sam zamisliti kako
mu je bilo ondje odrastati. Čitao sam da je u stvarnom Middletownu u Ohiju svaka kuća u ovoj
ulici bila porušena kasnih devedesetih kako bi se napravio prostor za trgovački centar Ali
Halliday je zauvijek sačuvao svoje djetinjstvo, ovdje u OASIS-u.

70
 Potrčao sam prilazom i ušao na ulazna vrata koja su se otvarala u dnevnu sobu. Dobro
sam poznavao tu prostoriju, jer se pojavila u Anorakovoj pozivnici. Prepoznao sam zidne
obloge od imitacije drva zagasito narančasti tepih i drečavi namještaj koji je izgledao kao da je
skupljen s raznih dvorišnih rasprodaja iz disco ere.
Kuća je bila prazna. Iz tko zna kojeg razloga, Halliday je odlučio ovdje ne postaviti NPC
inačice sebe ili svojih pokojnih roditelja. Možda bi to bilo previše jezivo, čak i za njega.
Međutim, opazio sam poznatu obiteljsku fotografiju na zidu dnevne sobe. Ovaj je portret bio
snimljen u mjesnom K-martu 1984., ali g. i gđa Halliday još su bili odjeveni prema modi iz
kasnih sedamdesetih. Dvanaestogodišnji Jimmy stajao je između njih, mrko gledajući u kameru
kroz debele naočale. Hallidayevi su izgledali poput obične američke obitelji. Ništa nije
nagovještavalo da je stoički muškarac u smeđem sportskom odijelu nasilni alkoholičar, da je
nasmiješena žena u kostimu s cvjetnim uzorkom s hlačama bipolarna, ili da će dječak u
izblijedjeloj Asteroids majici jednog dana stvoriti cijeli novi univerzum.
Gledajući naokolo, zapitao sam se zašto je Halliday, koji je uvijek tvrdio da je imao
nesretno djetinjstvo, kasnije postao tako nostalgičan za njim. Znao sam da se, ako i kad
napokon pobjegnem iz sklopova, neću ni osvrtati. I sigurno neću stvoriti njihovu detaljnu
simulaciju.
Preletio sam pogledom ka glomaznom Zenithovom televizoru i Atariju 2600 prikopčanom
za nj. Uzorak imitacije drva na Atarijevom plastičnom kućištu savršeno je odgovarao imitaciji
drva televizijskog ormarića i zidova dnevne sobe. Pokraj Atarija ležala je kutija za cipele u kojoj
se nalazilo devet kazeta za igre: Combat, Space Invaders, Pitfall, Kaboom!, Star Raiders, The
Empire Strikes Back, Starmaster, Yar’s Revenge, i E.T. Jajolovci su pridavali veliko značenje
odsutnosti Adventurea, igre koju je Halliday igrao na ovom istom Atariju na kraju Anorakove
pozivnice. Ljudi su pretražili cijelu Middletownovu simulaciju u potrazi za njezinim primjerkom,
ali činilo se da ga nema nigdje na cijelome planetu. Jajolovci su donosili kopije igre ovamo s
drugih planeta, ali kad bi ih pokušali igrati na Hallidayevom Atariju, nikad ne bi upalilo. Dosad,
nitko nije uspio dokučiti zašto.
Na brzinu sam pretražio ostatak kuće i uvjerio se da ondje nema drugih avatara. Zatim
sam otvorio vrata sobe Jamesa Hallidaya. Bila je prazna pa sam ušao i zakračunao vrata.
Zaslonske fotografije i simulacijske snimke ove sobe bile su raspoložive već godinama, a ja sam
ih sve podrobno proučio. Ali ovo mi je bio prvi put da stojim u “pravoj stvari”. Naježio sam se.
Tepih je bio ogavne boje senfa. Kao i zidne tapete. Ali zidove su gotovo u potpunosti
prekrivali poster i filmova i rock bendova: Pravi genije, Ratne igre, Tron, Pink Floyd, Devo, Rush.
Stalaža za knjige stajala je odmah do vrata, pretrpana SF i fantasy knjigama mekog uveza (sve
naslovi koje sam pročitao, dakako). Druga stalaža pokraj kreveta bila je puna puncata starih
računalnih časopisa i pravilnika Dungeons & Dragons. Bilo je i nekoliko dugačkih kutija sa
stripovima poslaganih uza zid, svaka brižljivo označena. A na trošnom se drvenom radnom
stolu u kutu nalazilo prvo računalo Jamesa Hallidaya.
Poput mnogih kućnih računala svog razdoblja, imao je isto kućište kao i tipkovnica. Na
etiketi iznad tipki bio je otisnut natpis TRS-80 Color računalo 2,16KRAM. Kabeli su vijugali iz
stražnje strane stroja, vodeći do prijenosnog kazetofona, malog televizora u boji, matričnog
štampača i modema od 300 bauda. Dugačak popis telefonskih brojeva za dial-up sustave
oglasnih ploča bio je zalijepljen na stol pokraj modema.
Sjeo sam i pronašao prekidač napajanja za računalo i TV. Začulo se pucketanje statike, a
za njim je uslijedilo duboko brujanje dok se TV zagrijavao. Trenutak kasnije, pojavio se zeleni
početni ekran TRS-80ice, a ja sam ugledao ove riječi:

71
 EXTENDED COLOR BASIC 1.1 COPYRIGHT (c) 1982 BY TANDY OK
Ispod ovoga je treperio kursor, izmjenjujući sve boje spektra. Utipkao sam ZDRAVO, a
zatim pritisnuo tipku ENTER.
U idućem retku pojavilo se ?SYNTAX ERROR. “Zdravo” nije bila valjana zapovijed na BASIC-
u, jedinom jeziku koje je prastaro računalo razumjelo.
Iz svog sam istraživanja znao da je prijenosni kazetofon funkcionirao kao “jedinica trake”
TRS-80ice. Bilježio je podatke kao analogni zvuk na mangnetskim audio vrpcama. Kad je
Halliday tek počeo programirati, Slrotan nije čak imao pristup disketnoj jedinici. Morao je
pohranjivati svoj kod na kazetnim vrpcama. Pokraj jedinice trake nalazila se kutija za cipele,
puna desetaka ovih kazeta. Većina su bile tekstualne pustolovne igre: Raakutu, Bedlam,
Piramida te Ludilo i Minotaur. Bilo je i nekoliko ROM kazeta, koje su pristajale u prorez sa
strane računala. Prekapao sam po kutiji dok nisam pronašao kasetu na čijoj je izlizanoj crvenoj
etiketi iskrivljenim žutim slovima bio otisnut naslov Dungeons of Daggorath. Ilustracija igre
prikazivala je promatrano očima igrača dugačak hodnik tamnice, koji je zakrčio golem modri
div s velikom kamenom sjekirom.
Kad se popis igara u Hallidayevoj sobi prvi put pojavio na internetu, pobrinuo sam se da
skinem i savladam svaku od njih, pa sam već riješio Dungeons of Daggorath, oko dvije godine
ranije. Trebala mi je većina vikenda. Grafika je bila gruba, ali unatoč tome, igra je bila zabavna
i stvarala je nevjerojatnu ovisnost.
Čitajući oglasne ploče znao sam da je tijekom proteklih pet godina nekoliko jajolovaca
igralo i riješilo Dungeons of Daggorath upravo ovdje na Hallidayevoj TRS-80ici. Neki su riješili
sve igre u kutiji za cipele, samo da vide hoće li se nešto dogoditi. A ništa se nije dogodilo. Ali
nitko od njih nije posjedovao Bakreni ključ.
Ruke su mi blago drhtale dok sam gasio TRS-80icu i ubacivao kazetu Dungeons of
Daggorath. Kad sam opet uključio računalo, ekran se zacrnio, a na njemu se pojavila gruba
grafika čarobnjaka, praćena nekakvim prijetećim zvučnim efektima. Čarobnjak je držao štap u
jednoj ruci, a ispod njega, otisnut velikim slovima, stajao je natpis: Izazivam te da uđeš «...
Dungeons of Daggorath!
Spustio sam prste na tipkovnicu i počeo igrati. Čim sam to učinio, radio kazetofon na
Hallidayevoj komodi naglo se upalio, a iz njega je počela treštati poznata muzika. Bila je to
glazba Basila Poledourisa za film Conan Barbarin.
To je zacijelo bio Anorakov način da mi dojavi kako sam na pravom putu, pomislih.
Brzo sam izgubio pojam o vremenu. Zaboravio sam da mi avatar sjedi u Hallidayevoj sobi,
a da ja, zapravo, sjedim u svom skrovištu, skutren pokraj električne grijalice, tipkajući po
praznom zraku ispred sebe, unoseći komande u imaginarnu tipkovnicu. Svi međuslojevi su
iščeznuli, a ja sam se izgubio u igri unutar igre.
U Dungeons of Daggorath, upravljali ste avatarom tipkajući zapovjedi, poput SKRENI
LIJEVO ili UZMI BAKLJU, putujući labirintom vektorsko grafičkih hodnika, dok ste se branili od
paukova, kamenih divova, mrlja i utvara i pritom silazili sve dublje i dublje, probijajući se kroz
pet sve težih razina tamnice. Trebalo je vremena da se prisjetim komandi i osobitosti igre, ali
nakon toga, igru nije bilo teško riješiti. Sposobnost da si sačuvam mjesto u bilo kojem trenutku
zapravo mi je dala neograničen broj života. (Iako se spremanje i ponovno učitavanje igara iz
jedinice trake pokazalo sporim i zamornim procesom. Često je trebalo nekoliko pokušaja i
puno petljanja oko gumba za jačinu zvuka na prijenosnom kazetofonu.) Spremanje igre
također mi je omogućilo da se odjavim za pauze za toalet i da ponovno napunim grijalicu.

72
 Dok sam igrao, glazba je iz Conana Barbarina završila a radio kazetofon je prebacio kazetu
i počeo svirati drugu stranu, počastivši me sintesajzerima prožetom glazbom iz Žene sokola.
Jedva sam čekao da time Aechu natrljam nos.
Stigao sam do posljednje razine tamnice oko četiri ujutro te se suočio sa Zlim
Čarobnjakom Daggoratha. Nakon što sam dvaput umro i ponovno učitao igru, napokon sam
ga porazio, s pomoću Vilenjačkog mača i Ledenog prstena. Završio sam igru pokupivši
čarobnjakov magični prsten i prisvojivši ga. Kad sam to učinio, na zaslonu se pojavila slika,
prikazujući čarobnjaka sa sjajnom zvijezdom na štapu i haljama. Tekst ispod njega glasio je:
GLEDAJ! SUDBINA ČEKA RUKU NOVOG ČAROBNJAKA!
Čekao sam da vidim što će se dogoditi. Na trenutak, ništa se nije zbivalo. Tada je
Hallidayev prastari matrični štampač iznenada oživio i bučno ištancao jedan jedini redak
teksta. Zupčani prijenosnici izbacili su stranicu iz štampača. Otparao sam list i pročitao što je
na njoj pisalo:
ČESTITAM! OTVORIO SI PRVA VRATA!
Obazreo sam se i opazio da su sada u zid spavaće sobe umetnuta vrata od kovanog željeza,
na istom mjestu gdje se sekundu prije nalazio poster Ratnih igara. Posred vrata stajala je
bakrom obložena brava s ključanicom.
Popeo sam se na Hallidayev radni stol kako bih dosegao bravu, a zatim umetnuo Bakreni
ključ u ključanicu i okrenuo ga. Cijela su se Vrata počela sjajiti, kao da se metal odjednom
strahovito usijao, a dvoja su se krila rastvorila prema unutra, otkrivajući polje zvijezda.
Izgledalo je poput portala u duboki svemir.
“Moj Bože, puno je zvijezda”, začuo sam bestjelesni glas. Prepoznao sam ga kao zvučni
isječak iz filma 2001. Tada sam začuo duboko, prijeteće brujanje, za kojim je uslijedila skladba
iz dotične filmska partiture: Tako je govorio Zaratustra Richarda Straussa.
Nagnuo sam se naprijed i provirio kroz portal. Lijevo i desno, gore i dolje. Ništa osim
beskrajnog polja zvijezda u svim smjerovima. Zaškiljivši, mogao sam u daljini razabrati i
nekoliko sićušnih maglica i galaksija.
Nisam oklijevao. Uskočio sam kroz otvorena vrata. Činilo se da me uvlače te sam počeo
padati. Ali padao sam prema naprijed umjesto dolje, a zvijezde kao da su padale zajedno sa
mnom.

73
 0011
Zatekao sam se kako stojim u staroj video arkadi, igrajući Galagu.
Igra je već bila u tijeku. Imao sam dvostruke brodove i rezultat od 41.780 bodova. Spustio
sam pogled i opazio da su mi ruke na kontrolama. Nakon sekundu ili dvije dezorijentacije,
refleksno sam počeo igrati, pomaknuvši džojstik ulijevo taman na vrijeme da ne izgubim jedan
od svojih brodova.
Motreći igru jednim okom, pokušao sam dokučiti gdje se nalazim. Perifernim vidom uspio
sam razabrati igru Dig-Dug sebi slijeva i automat Zaxxon zdesna. Iza sebe, čuo sam kakofoniju
digitalnog sukoba, koja je dopirala iz desetaka drugih starih arkadnih igara. Tada, dok sam
završavao čistiti val na Galagi, odjednom sam primijetio vlastiti odraz na ekranu igre. Ondje
nisam vidio lice svog avatara. Vidio sam lice Matthewa Brodericka. Mladog Matthewa
Brodericka, prije Ferrisa Buellera i prije Žene sokola.
Tada sam znao gdje se nalazim. I tko sam.
Bio sam David Lightman, lik koji je Matthew Broderick igrao u filmu Ratne igre. A ovo je
bila njegova prva scena u filmu.
Nalazio sam se u filmu.
Brzo sam se osvrnuo oko sebe i ugledao detaljnu repliku 20 Grand Ralacea, kombinacije
arkade i pizzerije iz filma. Klinci s izrepanim frizurama iz osamdesetih okupili su se oko svake
igre. Ostali su sjedili u separeima, jedući pizzu i pijući kolu. Video Fever grupe The Beepers
freštala je iz džuboksa u kutu. Sve je izgledalo i zvučalo jednako kao u filmu. Halliday je kopirao
svaki pojedini detalj iz filma i rekonstruirao u interaktivnoj simulaciji.
Jebote.
Proveo sam godine pitajući se kakvi me sve izazovi čekaju iza Prvih vrata. Ni u jednom
trenutku nisam zamislio ovo. Ali vjerojatno sam trebao. Ratne igre bile su jedan od
Hallidayevih najdražih filmova svih vremena. Zato sam ga pogledao barem trideset puta. Pa, i
zato što je to bio vrhunski film čiji je protagonist bio računalni haker tinejdžerse dobi. A sada
se činilo da će se sve to istraživanje napokon isplatiti.
Sad sam čuo uporno elektroničko pištanje. Činilo se da dopire iz desnog džepa traperica
koje sam nosio. Zadržavši ljevicu na džojstiku, posegnuo sam u džep i izvukao digitalni sat.
Pokazivao je 7:45 h. Kad sam pritisnuo jedan od gumbova da stišam alarm, u središtu je
prikaznika zasvijetlilo upozorenje:
DAVIDE, ZAKASNIT ĆEŠ U ŠKOLU!
Glasovnom sam komandom izvukao zemljovid OASIS-a, nadajući se da ću saznati kamo su
me vrata transportirala. Ali ispostavilo se da ne samo što nisam više bio na Middletownu, nego
nisam uopće bio u OASIS-u. Ikonica mog lokatora stajala je usred praznog zaslona, što je
značilo da sam IM - Izvan mape. Kad sam prošao kroz vrata, ona su moj avatar transportirala
u samostalnu simulaciju, virtualnu lokaciju odvojenu od OASIS-a. Činilo se da se mogu vratiti
jedino tako da dovršim potragu i prođem vrata. Ali ako je ovo bila videoigra, kako sam je trebao
igrati? Ako je ovo bila potraga, koji je bio moj cilj? Nastavio sam igrati Galagu mozgajući o ovim
pitanjima. Sekundu kasnije, neki je dječak ušao u arkadu i prišao mi.
“Bok, Davide!” rekao je, držeći pogled na mojoj igri.
Prepoznao sam klinca iz filma. Zvao se Howie. U filmu, lik koji igra Matthew Broderick
preda svoju partiju Galage Howieju kad odjuri u školu.

74
 “Bok, Davide!” ponovi dječak, istim tonom. No ovaj put kad je progovorio, njegove su se
riječi pojavile i kao tekst, superponiran u dnu mog prikaznika, poput titlova. Ispod njega,
crvenom su bojom bljeskale riječi: POSLJEDNJE UPOZORENJE DIJALOGA!
Počeo sam shvaćati. Simulacija me upozoravala da mi je ovo posljednja prilika da kažem
iduću rečenicu dijaloga iz filma. Ne kažem li rečenicu, mogao sam pretpostaviti što bi se
vjerojatno iduće dogodilo KRAJ IGRE.
Ali nisam paničario, jer sam znao iduću rečenicu. Pogledao sam Ratne igre toliko puta da
sam cijeli film znao napamet.
«Bok, Howie!” rekoh. Ali glas koji sam čuo u slušalicama nije bio moj. Bio je to glas
Matthewa Brodericka. Dok sam izgovarao rečenicu, upozorenje je nestalo, a pojavio se
zgoditak od 100 bodova, superponiran na vrhu prikaznika.
Razbijao sam glavu, pokušavajući mentalno odigrati ostatak scene. Sjetio sam se iduće
rečenice. “Kako ide?” rekoh, a bodovi mi skoče na 200.
“Prilično dobro”, odvrati Howie.
Osjetio sam ushićenje. Ovo je bilo nevjerojatno. Bio sam totalno u samom filmu. Halliday
je pedeset godina stari film pretvorio u interaktivnu videoigru u stvarnom vremenu. Pitao sam
se koliko mu je trebalo da ovo programira?
Na prikazniku je bljesnulo drugo upozorenje: ZAKASNIT ĆES U ŠKOLU, DAVIDE! POŽURI!
Odmaknuo sam se od Galaga automata. “Hej, hoćeš preuzeti?” upitao sam Howieja.
“Može”, odgovorio je, zgrabivši kontrole. “Hvala!”
Na podu arkade pojavila se zelena staza, vodeći od mjesta gdje sam stajao prema izlazu.
Počeo sam je slijediti, a zatim se sjetio da otrčim natrag i pograbim bilježnicu s igre Dig Dug,
baš kao David u filmu. Dok sam to činio, moj se rezultat povećao za novih 100 bodova, a na
prikazniku su se pojavile riječi AKCIJSKI BONUS!.
“Bok, Davide!” viknuo je Howie.
“Bok!” uzvratio sam. Novih 100 bodova. Ovo je bilo lako!
Slijedio sam zelenu stazu iz 20 Grand Palacea i nekoliko blokova po prometnoj ulici. Sada
sam trčao drvećem obrubljenom prigradskom ulicom. Skrenuo sam iza ugla i opazio da staza
vodi ravno do velike ciglene zgrade. Na tabli iznad ulaza pisalo je Srednja škola Snohomish -
Davidova škola, i mjesto radnje sljedećih nekoliko scena u filmu.
Misli su mi srljale dok sam trčao unutra. Ako sam samo morao pravovremeno verglati
rečenice dijaloga iz Ratnih igara, ovo će biti pjesmica. Nesvjesno sam se i predobro pripremio.
Vjerojatno sam poznavao Ratne igre još bolje nego Pravog genija i Kroničnog samoubojicu.
Dok sam trčao praznim školskim hodnikom, preda mnom bljesne drugo upozorenje:
KASNIŠ NA BIOLOGIJU!
Nastavio sam sprintati punom brzinom, prateći zelenu stazu, koja je sada sjajno pulsirala.
Naposljetku me dovela do vrata učionice na prvom katu. Kroz okno sam vidio da je sat već
započeo. Pred pločom je stajao nastavnik. Vidio sam svoje mjesto - jedino prazno u prostoriji.
Nalazilo se odmah iza Ally Sheedy.
Otvorio sam vrata i ušuljao se unutra na prstima, ali nastavnik me odmah uočio.
“Ah, Davide! Lijepo od tebe što si nam se pridružio!”
Proći kroz cijeli film do kraja ispalo je mnogo teže negoli sam očekivao. Trebalo mi je samo
petnaestak minuta da prokljuvim “pravila” igre i shvatim kako funkcionira sustav bodovanja.

75
Od mene se zapravo tražilo puno više od jednostavnog recitiranja dijaloga. Morao sam i
izvoditi iste radnje kao Broderickov lik u filmu, na ispravan način i u ispravnom trenutku. Bilo
je to kao da ste odjednom primorani igrati glavnu ulogu u predstavi koju ste mnogo puta
gledali, ali je nikad niste zapravo uvježbavali.
Većinu prvog sata filma, bio sam na rubu, stalno nastojeći misliti unaprijed kako bih imao
spremnu sljedeću rečenicu dijaloga. Kad god bih zabrljao repliku ili ne bih izveo radnju u
pravom trenutku, izgubio bih bodove, a na prikazniku bi bljesnulo upozorenje. Kad bih
napravio dvije pogreške za redom, pojavila bi se poruka “posljednjeg upozorenja”. Nisam bio
siguran što bi se dogodio ako bih promašio tri puta za redom, ali pretpostavljao sam da bi me
ili izbacilo kroz vrata ili bi moj avatar jednostavno poginuo. Nisam pretjerano želio saznati što
od toga.
Kad god bih ispravno izveo sedam radnji ili izdeklamirao sedam rečenica dijaloga za
redom, igra bi me nagradila “dodatnom moći blesimetra”. Idući put kad bih zapeo oko toga
što trebam učiniti ili reći, mogao sam odabrati ikonicu blesimetra i na prikazniku bi se pojavila
točna radnja ili rečenica dijaloga, slično televizijskom blesimetru.
Tijekom scena koje nisu uključivale moj lik, simulacija bi se prebacila na pasivan pogled iz
trećeg lica te sam se morao samo zavaliti i promatrati kako se stvari odvijaju, kao da gledam
izbačenu scenu iz stare videoigre. Tijekom tih prizora, mogao sam se opustiti sve dok se moj
lik ne bi ponovno pojavio na ekranu. Tijekom tih stanki, pokušao sam pristupiti kopiji filma na
tvrdom disku moje OASIS konzole, u namjeri da ga pustim na prozorčiću prikaznika kako bih
se na nj mogao referirati. Ali sustav mi to nije dopuštao. Zapravo, otkrio sam da ne mogu
otvoriti nijedan prozorčić dok sam unutar vrata. Kad sam pokušao, dobio sam upozorenje:
NEMA VARANJA. POKUŠAJ OPET VARATI I IGRI JE KRAJ!
Srećom, ispostavilo se da ne trebam nikakvu pomoć. Nakon što sam sakupio maksimum
od pet dodatnih moći blesimetra počeo sam se opuštati, a igra je zapravo postala zabavna.
Nije mi bilo teško uživati u tome što sam u jednom od svojih omiljenih filmova. Nakon nekog
vremena, čak sam otkrio da mogu zaraditi bonus poene izgovarajući rečenicu istim tonom i
modulacijom kao u filmu.
Nisam to tada znao, ali upravo sam postao prva osoba koja je igrala posve novu vrstu
videoigre. Kad je SDS dočuo za simulaciju Ratnih igara u Prvim vratima (a to se dogodilo
nedugo zatim), tvrtka je brzo patentirala ideju i počela kupovati prava na stare filmove i TV
serije i konvertirati ih u imerzijske interaktivne igre koje su prozvali Filmsinkovi. Filmsinkovi su
postali ludo popularni. Ispostavilo se da postoji golemo tržište za igre koje ljudima omogućuju
igrati glavnu ulogu u nekom od njihovih omiljenih starih filmova ili TV serija.
U času kad sam stigao do posljednjih scena filma, počeo sam se grčiti od umora. Bio sam
budan dvadeset četiri sata bez prestanka i priključen cijelo to vrijeme. Posljednja radnja koju
sam morao izvesti bila je da naredim WOPR superračunalu da “protiv sebe” odigra igru križić-
kružić. Budući da je svaka igra koju je WOPR igrao završavala neodlučeno, ovo je imalo
nevjerojatan učinak naučivši umjetno inteligentno računalo kako je i globalni termonuklearni
rat bila igra u kojoj je “jedini dobitni potez bio da ju se ne igra”. Ovo je spriječilo WOPR da
lansira sve interkontinentalne balističke projektile Sjedinjenih Država na Sovjetski Savez.
Ja, David Lightman, maloljetni računarski geek iz predgrađa Seattlea, bez ičije sam pomoći
spriječio krah ljudske civilizacije.
NORAD-ov komandni centar eruptirao je slavljem, a ja sam čekao da krene odjavna špica
filma. Ali nije. Umjesto tog, svi su likovi oko mene nestali, ostaviviši me samog u golemoj ratnoj

76
sobi. Kad sam provjerio odraz svog avatara na monitoru računala, vidio sam da više ne
izgledam kao Matthew Broderick. Ponovno sam se pretvorio u Parzivala.
Obazreo sam se po praznom NORAD-ovom zapovjednom centru, Pitajući se što iduće
trebam učiniti. Tada su se svi golemi video ekrani preda mnom odjednom ispraznili, a na njima
su se pojavila četiri retka svjetlećeg zelenog teksta. Bila je to nova zagonetka:

Kapetan skriva Ključ od žada

U dugo zapuštenoj nastambi
Ali u zviždaljku puhnut smiješ
Kad svi trofeji budu skupljeni

Stajao sam ondje na sekundu, zureći u riječi u osupnutoj tišini. Tada sam se trgnuo iz
omame i brzo uslikao nekoliko zaslonskih fotografija teksta. Dok sam to činio, ponovno su se
pojavila Bakrena vrata, umetnuta u obližnji zid. Vrata bijahu otvorena, a kroz njih sam mogao
vidjeti Hallidayevu sobu. Bio je to izlaz. Put natrag.
Uspio sam. Prošao sam Prva vrata.
Osvrnuo sam se prema zagonetki na ekranima. Trebale su mi godine da odgonetnem
Pjesmicu i lociram Bakreni ključ. Na prvi pogled, činilo se da će mi za rješenje ove nove
zagonetke o Ključu od žada trebati isto toliko. Nisam razumio ni riječi. Ali osim toga sam padao
s nogu i nisam bio u stanju rješavati zagonetke. Jedva sam držao oči otvorene.
Skočio sam kroz izlaz i s treskom sletio na pod Hallidayeve sobe. Kad sam se osvrnuo
prema zidu iza sebe, vidio sam da su vrata nestala, a na njihovu se mjestu ponovno pojavio
poster Ratnih igara.
Provjerio sam avatarovu statistiku i vidio da sam nagrađen s nekoliko stotina tisuća
iskustvenih bodova za rješavanje vrata, dovoljno da jednim potezom podignem svoj avatar s
desete na dvadesetu razinu. Zatim sam provjerio Tablicu rezultata:
NAJBOLJI REZULTATI:
1. Parzival 110.000
2. Art3mis 9.000
3. JDH 0000000
4. JDH 0000000
5. JDH 0000000
6. JDH 0000000
7. JDH 0000000
8. JDH 0000000
9. JDH 0000000
10. JDH 0000000

Moje se bodovno stanje povećalo za 100.000 bodova, a ikonica vrata bakrene boje sada
se pojavila pored njega. Mediji (i svi ostali) vjerojatno su od sinoć pratili Tablicu pa je sada cijeli
svijet znao da sam prošao prva vrata.

77
 Bio sam previše iscrpljen da razmotrim što to podrazumijeva. Mogao sam samo misliti na
spavanje.
Potrčao sam s kata u kuhinju. Ključevi obiteljskog auta Hallidayevih visjeli su na panou
pokraj hladnjaka. Zgrabio sam ih i izjurio van. Auto (onaj koji nije bio podignut na blokove) je
bio je Ford Thunderbird iz 1982. Motor se upalio pri drugom pokušaju. Izvezao sam se na
rikverc s prilaza i odvezao na autobusnu postaju.
Odatle, teleportirao sam se natrag na transportni terminal pokraj moje škole na Ludusu.
Zatim sam otišao do svog ormarića i istovario ondje sve novostečeno blago, oklop i oružje,
prije negoli sam se napokon odjavio iz OASIS-a.
Kad sam skinuo vizir, bilo je 6:17 ujutro. Protrljao sam zakrvavljene oči i prešao pogledom
po mračnom interijeru svog skrovišta, nastojeći pojmiti što se upravo dogodilo.
Odjednom sam shvatio koliko je u kombiju hladno. Cijele sam noći povremeno palio
majušnu grijalicu i istrošio joj baterije. Bio sam preumoran da sjednem na sobni bicikl i
ponovno ih napunim. A nisam imao ni energije da se vratim u tetinu kamp kućicu. Ali sunce će
ubrzo svanuti pa sam znao da mogu prespavati u skrovištu bez brige da ću umrijeti od
hladnoće.
Spuznuo sam sa stolice na pod i sklupčao se u vreću za spavanje. Kad sam sklopio oči,
počeo sam razmišljati o zagonetki Ključa od žada. Ali nekoliko sekundi kasnije progutao me
san.
Usnuo sam san. Stajao sam sam u središtu spaljenog bojišta, s nekoliko različitih vojski
postrojenih protiv mene. Vojska Šestaša stajala je preda mnom, a nekoliko različitih
jajolovačkih klanova okruživalo me sa svih drugih strana, vitlajući mačevima, puškama i
moćnim čarobnim oružjem.
Spustio sam pogled na vlastito tijelo. Nije bilo Parzivalovo, nego moje. A nosio sam oklop
napravljen od papira. U desnici sam držao plastični mač, a u ljevici veliko stakleno jaje.
Izgledalo je baš poput staklenog jajeta koje je izazvalo tolike probleme liku Toma Cruisea u
Riskantnom poslu, ali nekako sam znao da je, u kontekstu mog sna, to trebalo biti Hallidayevo
Uskršnje jaje.
A ja sam stajao ondje, na otvorenom, držeći ga naočigled cijelog svijeta.
U isti glas, vojske mojih neprijatelja ispustile su divljački ratni poklič i jurnule na mene.
Sastajali su se na mom položaju iskešenih zubi i zakrvavljenih očiju. Dolazili su po jaje, a ja ih
nikako nisam mogao zaustaviti.
Znao sam da sanjam pa sam očekivao da ću se probuditi prije negoli stignu do mene. Ali
nisam. San se nastavio dok su mi čupali jaje iz ruke, a ja sam osjetio kako me trgaju na komade.

78
 0012
Spavao sam više od dvanaest sati i posve propustio školu.
Kad sam se napokon probudio, protrljao sam oči i neko vrijeme ležao ondje u tišini,
pokušavajući se uvjeriti da su se događaji proteklog dana uistinu dogodili. Sve mi se sada činilo
poput sna. Predobro da bi bilo istinito. Naposljetku, pograbio sam vizir i otišao online da se
uvjerim.
Svi su prijenosi vijesti prikazivali zaslonsku fotografiju Tablice. A ime mog avatara nalazilo
se na vrhu, na prvom mjestu. Art3mis je još držala drugo mjesto, ali bodovno se stanje pokraj
njezina imena sada povećalo na 109.000. Samo 1000 bodova manje od moga. I, poput mene,
i ona je pokraj svojeg rezultata sada imala ikonicu bakreno obojanih vrata.
Dakle, uspjela je. Dok sam spavao, dešifrirala je natpis na Bakrenom ključu. Zatim je otišla
na Middletown, locirala vrata i uspjela proći cijele Ratne igre, samo nekoliko sati nakon mene.
Više nisam bio toliko impresioniran sobom.
Preletio sam još nekoliko kanala prije nego što sam se zaustavio na jednoj od glavnih
informativnih mreža, gdje sam vidio dvojicu ljudi kako sjede ispred zaslonske fotografije
Tablice. Čovjek na lijevoj strani, neki sredovječni intelektualni tip predstavljen kao “Edgar
Nash, stručnjak za jajolovce” naizgled je objašnjavao bodovno stanje voditelju vijesti Pokraj
njega.
“-čini se da je avatar Parzival zaradio malo više bodova jer se prvi domogao Bakrenog
ključa”, rekao je Nash, pokazujući na Tablicu.
Zatim, rano jutros, Parzivalov se rezultat povećao za još sto tisuća bodova, a ikona
Bakrenih vrata pojavila se pokraj njegova rezultata. Ista se promjena dogodila na Art3misinu
rezultatu nekoliko sati poslije. Čini se da to znači kako su oboje sada prošli prva od triju vrata.”
“Slavna Troja vrata o kojima je James Halliday govorio u videu Anorakova pozivnica?”
upita voditelj.
“Baš ta.”
“Ali, g. Nash. Nakon pet godina, kako to da su dva avatara ovo postigla u istome danu, sa
samo nekoliko sati razlike?”
“Pa, mislim da postoji samo jedan logičan odgovor. To dvoje ljudi. Parzival i Art3mis,
zacijelo surađuju. Vjerojatno su oboje članovi istog takozvanog ‘jajolovačkog klana’. To su
skupine lovaca na jaje koji-”
Namrštio sam se i promijenio kanal, surfajući po sadržajima sve dok nisam ugledao
pretjerano entuzijastičnog novinara kako intervjuira Ogdena Morrowa preko satelita. Onog
Ogdena Morrowa.
“-pridružuje nam se uživo iz svog doma u Oregonu. Hvala što ste danas s nama, g.
Morrow!”
“Nema na čemu”, odvrati Morrow. Prošlo je nekoliko godina otkad je Morrow razgovarao
s medijima, ali činilo se da nije ostario ni dana. Zbog divlje je sijede kose i duge brade izgledao
kao kombinacija Alberta Einsteina i Djeda Mraza. Ta je usporedba također dobro opisivala
njegov karakter.
Novinar se nakašlje, očigledno malo nervozan. “Dopustite da vas najprije upitam kako ste
reagirali na događaje proteklih dvadeset četiri sata. Je li vas iznenadilo vidjeti ta imena na
Hallidayevoj Tablici?”
79
 “Iznenadilo? Da, malko, pretpostavljam. Ali ‘uzbudilo’ je vjerojatno bolja riječ. Kao i svi
drugi, promatrao sam i čekao da se ovo dogodi. Naravno, nisam bio siguran da ću to doživjeti!
Drago mi je da jesam« Vrlo je uzbudljivo, zar ne?”
“Mislite li da to dvoje jajolovaca, Parzival i Art3mis, surađuju?”
“Nemam pojma. Pretpostavljam da je moguće.”
“Kao što znate, Sustavi društvenih simulacija drže sve OASIS-ove korisničke podatke u
tajnosti pa nemamo načina da saznamo njihove prave identitete. Mislite li da će itko od njih
istupiti i otkriti se javnosti?”
“Ne ako su pametni”, reče Morrow, namještajući naočale s metalnim okvirom. “Da sam
na njihovu mjestu, učinio bih sve u svojoj moći da ostanem anoniman.”
“Zašto to kažete?”
“Jer kad svijet jednom otkrije tko su zaista, neće imati ni trenutka mira. Ako ljudi misle da
im možete pomoći da pronađu Hallidayevo Jaje, nikad vas neće pustiti na miru. Vjerujte mi,
znam iz iskustva.”
“Da, pretpostavljam da znate.” Novinar nabaci umjetan osmijeh. “Međutim, ova je mreža
kontaktirala i Parzivala i Art3mis putem e-maila I svakome smo ponudili pozamašnu svotu za
ekskluzivni intervju, bilo u OASIS-u ili u stvarnom svijetu.”
“Siguran sam da dobivaju mnogo takvih ponuda. Ali sumnjam da će prihvatiti”, otpovrne
Morrow. Tada je pogledao ravno u kameru, i odjednom sam se osjećao kao da se obraća
izravno meni. “Svatko dovoljno pametan da postigne što i oni zna da nije pametno riskirati sve
razgovorom s medijskim lešinarima.”
Novinar se nelagodno zahihoće. “Ah, g. Morrow... To stvarno nije u redu.”
Morrow slegne ramenima. “Žalim. Ja mislim da je.”
Novinar se ponovno nakašlje. “Pa, idemo dalje... Predviđate li kakve ćemo promjene
vidjeti na Tablici u narednim tjednima?”
“Kladim se da će se preostalih osam praznih mjesta prilično brzo popuniti.”
“Zašto tako mislite?”
“Jedna osoba može čuvati tajnu, ali dvije ne”, odgovorio je, ponovno zureći ravno u
kameru. “Ne znam. Možda griješim. Ali u jedno sam siguran. Šestaši će upotrijebit sve prljave
trikove na raspolaganju da saznaju lokaciju Bakrenog ključa i Prvih vrata.”
“Govorite o zaposlenicima Inovativnih online industrija?”
“Da. IOI. Šestaši. Jedina im je svrha iskoristiti rupe u pravilima natječaja i potkopati
namjeru Jimove oporuke. Na kocki je sam duh OASIS-a. Zadnje što bi Jim htio jest da njegova
kreacija padne u šake fašističkog multinacionalnog konglomerata poput IOI-a.”
“G. Morrow, IOI je vlasnik ove mreže...”
“Naravno da jest!” zlurado povikne Morrow. “Vlasnici su doslovce svega! Uključujući
tebe, ljepotane! Hoću reći, jesu li ti utetovirali barkod na dupe kad su te zaposlili da tu sjediš i
bljuješ njihovu korporativnu propagandu?”
Novinar počne mucati, nervozno zvjerajući u nešto iza kamere.
“Brzo!” reče Morrow. “Radije me isključi prije nego što još nešto kažem!” Prasnuo je u
salvu smijeha baš kad je mreža prekinula njegov satelitski prijem.

80
 Novinaru je trebalo par sekundi da se sabere, a onda reče: “Još jednom vam hvala što ste
nam se danas pridružili, g. Morrow. Nažalost više nemamo vremena za razgovor s njim.
Vratimo se sada k Judy, koja čeka s panelom slavnih Hallidayevih učenjaka-”
Nasmiješio sam se i zatvorio prozor video prijenosa, razmišljajući o starčevom savjetu.
Oduvijek sam slutio da Morrow zna više o natječaju nego što pokazuje.
Morrow i Halliday zajedno su odrasli, zajedno osnovali tvrtku i zatim zajedno promijenili
svijet. Ali Morrow je vodio život veoma drugačiji od Hallidayeva - život koji je uključivao daleko
veću povezanost s čovječanstvom. I daleko više tragedije.
Sredinom devedesetih, kad su se Sustavi društvenih simulacija još zvali Društvene igre,
Morrow se doselio svojoj srednjoškolskoj ljubavi, Kiri Underwood. Kira se rodila i odrastala u
Londonu. (Pravo joj je ime bilo Karen, ali inzistirala je na tome da je zovu Kira otkad je prvi put
gledala Tamni kristal). Morrow ju je upoznao kad je provela treći srednje kao učenica na
razmjeni u njegovoj srednjoj školi. U svojoj autobiografiji, Morrow je napisao da je bila
“stopostotna geekica”, neskriveno opsjednuta Montyjem Pythonom, stripovima, fantasy
romanima i videoigrama. Ona i Morrow imali su nekoliko zajedničkih izbornih predmeta u školi
i gotovo ga je odmah očarala. Pozvao ju je na tjednu igraću sesiju Dungeons & Dragons (baš
kao što je pozvao i Hallidaya nekoliko godina prije), i na njegovo iznenađenje, pristala je.
“Postala je jedina cura u našoj tjednoj igraćoj grupi”, napisao je Morrow. “I svi su se dečki
totalno zatelebali u nju, uključujući Jima. Ona mu je zapravo prišila nadimak ‘Anorak’, britanski
slengovski izraz za opsesivnog geeka. Mislim da ga je Jim prisvojio kao ime svog lika iz
Dungeons & Dragons kako bi je impresionirao. Ili je možda to bio njegov način da joj pokuša
dati do znanja da shvaća šalu. Suprotni spol budio je u Jimu ekstremnu nervozu, a Kira je bila
jedina djevojka s kojom sam ga vidio da opušteno razgovara. Ali čak i tada, obraćao joj se u
svome liku, kao Anorak, za vrijeme naših igraćih sesija. A oslovljavao ju je samo kao Leucosija,
imenom njezina lika iz Dungeons & Dragons. ”
Ogden i Kira počeli su hodati. Do kraja školske godine, kad je bilo vrijeme da se vrati kući
u London, otvoreno su si izjavili ljubav. Ostali su u kontaktu tijekom zadnje godine škole tako
što su se svakodnevno mailali, koristeći ranu pred-internetsku računalnu mrežu za razmjenu
poruka zvanu FidoNet. Kad su oboje maturirali, Kira se vratila u SAD, uselila se k Morrowu i
postala jedna od prvih zaposlenica Društvenih igara. (Prve dvije godine, predstavljala je cijeli
umjetnički odjel.) Zaručili su se koju godinu nakon pokretanja OASIS-a. Vjenčali su se godinu
kasnije kad je Kira već odstupila s položaja umjetničke direktorice SDS-a. (I ona je sada bila
milijunašica, zahvaljujući svojim dioničkim opcijama tvrtke.) Morrow je u SDS-u ostao još pet
godina. Tada je, u ljeto 2022., objavio da napušta tvrtku. U to vrijeme, tvrdio je da to čini iz
“osobnih razloga”. Ali mnogo godina kasnije, Morrow je u svojoj autobiografiji napisao da je
napustio SDS jer “više nismo radili na videoigrama”, i jer je smatrao da se OASIS razvio u nešto
grozno, “postao je samonametnuti zatvor čovječanstva”, napisao je. “Ugodno mjesto gdje se
svijet skriva od svojih problema, dok ljudska civilizacija polako propada, u prvom redu zbog
nemara.”
Pojavile su se i glasine da je Morrow odlučio otići jer se silno zavadio s Hallidayem. Nijedan
od njih nije htio potvrditi ni opovrgnuti te glasine, a nitko naizgled nije znao kakav je to spor
okončao njihovo dugogodišnje prijateljstvo. Ali izvori unutar tvrtke tvrdili su da, u trenutku
kad je Morrow dao ostavku, on i Halliday nisu razgovarali licem u lice već nekoliko godina.
Unatoč tome, kad je Morrow napustio SDS, prodao je svoj cjelokupan udio u tvrtki izravno
Hallidayu, za nepoznatu svotu.

81
 Ogden i Kira “povukli” su se u svoj dom u Oregonu i osnovali neprofitnu edukacijsku
softversku tvrtku, Haldcydonia Interactive, koja je kreirala besplatne interaktivne pustolovne
igre za djecu. Odrastao sam igrajući te igre, koje su sve bile smještene u čarobno kraljevstvo
Halcydoniju. Kao usamljenog klinca koji je odrastao u sklopovima, njihove igre prenosile su me
izvan moje sumorne okoline. Također su me naučile matematiku i rješavanje zagonetki pritom
mi izgrađujući samopouzdanje. Na neki način, Morrowi su bili jedni od mojih prvih učitelja.
Tijekom idućeg desetljeća, Ogden i Kira uživali su u mirnom, sretnom životu, živeći i radeći
na relativnoj osami. Pokušali su imati djecu, ali to im nije bilo u kartama. Počeli su razmišljati
o usvajanju kad je u zimu 2034. Kira poginula u automobilskoj nesreći na zaleđenoj planinskoj
cesti, samo nekoliko kilometara od njihova doma.
Nakon toga, Ogden je nastavio voditi Halcydoniju Interactive sam. Uspio se kloniti pažnje
javnosti sve do jutra Hallidayeve smrti, kad su njegovu kuću opsjeli novinari. Kao Hallidayev
bivši najbliži prijatelj, svi su pretpostavili da samo on može objasniti zašto je preminuli
milijarder ostavio svoje cjelokupno bogatstvo bilo kome tko ga uspije osvojiti. Morrow je s
vremenom održao konferenciju za novinare, samo kako ih sve skinuo s grbače. Tada je zadnji
put razgovarao s medijima, do danas. Gledao sam video te presice mnogo, mnogo puta.
Morrow ju je započeo pročitavši kratku izjavu, u kojoj je otkrio da se nije vidio ni
razgovarao s Hallidayem više od deset godina. “Posvadili smo se,” rekao je, “a to je nešto o
čemu odbijam razgovarati, i sada i ubuduće. Dostaje reći da nisam komunicirao s Jamesom
Hallidayem više od deset godina.”
“Zašto vam je onda Halliday ostavio svoju golemu zbirku klasičnih videoigara na
kovanice?” upitao je novinar. “Sva njegova druga materijalna imovina bit će prodana na dražbi.
Ako više niste bili prijatelji zašto je jedino vama nešto ostavio?”
“Nemam pojma”, jednostavno je odvratio Morrow.
Drugi je novinar pitao Morrowa planira li i sam tragati za Hallidayevim Uskršnjim Jajetom,
budući da je tako dobro poznavao Hallidaya pa je stoga vjerojatno imao više šanse od ikoga da
ga pronađe. Morrow je podsjetio novinara da su pravila natječaja navedena u Hallidayevoj
oporuci određivala da nitko tko je ikad radio za Sustave društvenih simulacija, niti itko od
njihove uže rodbine, nema pravo sudjelovati u natječaju.
“Jeste li slutili na čemu Halliday radi svih tih godina koje je proveo povučen od svijeta?”
upitao je drugi novinar.
“Ne. Pretpostavljao sam da radi na nekoj novoj igri. Jim je uvijek radio na nekoj novoj igri.
Za njega, stvaranje igara bilo je neophodno poput disanja. Ali nisam ni zamišljao da planira
nešto... ovako veliko.”
“Kao osoba koja je najbolje poznavala Jamesa Hallidaya, imate li kakav savjet za milijune
ljudi koji upravo tragaju za njegovim Uskršnjim Jajetom? Što mislite odakle bi trebali početi?”
“Mislim da je Jim to jasno dao do znanja”, odgovorio je Morrow, potapšavši se prstom po
sljepoočnici, baš kao Halliday na snimci Anorakove pozivnice. “Jim je oduvijek želio da svi dijele
njegove opsesije, da vole isto što je i on volio. Mislim da je ovaj natječaj njegov način da cijeli
svijet potakne upravo na to.”
Zatvorio sam svoju datoteku o Morrowu i provjerio e-mail. Sustav me obavijestio da sam
primio više od dva milijuna novih samoinicijativnih poruka. One su automatski bile pohranjene
u odvojeni folder, kako bih ih kasnije mogao pregledati. Preostale su samo dvije nove poruke
u ulaznom sandučiću, od ljudi na mojoj autoriziranoj listi kontakata. Jedna je bila Aecheva.
Druga od Art3mis.

82
 Prvo sam otvorio Aechevu. Bio je to video-mail, a lice njegova avatara pojavilo se u
prozorčiću. “Jebote!” viknuo je. “Ovo je da ne povjeruješ! Sada si prešao i jebena Prva vrata i
još me nisi nazvao? Nazovi me k vragu! Smjesta! Čim ovo dobiješ!” Razmotrio sam da pričekam
nekoliko dana da se javim Aechu, ali brzo sam odustao od te ideje. Trebao sam razgovarati s
nekim o svemu ovome, a Aech mi je bio najbolji prijatelj. Ako sam ikome mogao vjerovati,
mogao sam njemu.
Javio se nakon prvog zvona, a njegov se avatar pojavio u novom prozorčiću preda mnom.
“Pseto jedno!” viknuo je. “Briljantno, lukavo, podmuklo pseto!”
“Hej, Aech”, rekoh, nastojeći djelovati mrtav-hladan. “Što je novo?”
“Što je novo? Što je novo? Hoćeš reći, osim toga što sam, znaš, vidio kako se ime mog
najboljeg prijatelja pojavilo na vrhu Tablice? Osim toga, hoćeš reći?” Nagnuo se naprijed, tako
da su mu usta posve prekrila prozorčić video prijenosa i viknuo: “Izuzev toga, ništa posebno!
Stvarno ništa posebno!”
Nasmijao sam se. “Oprosti što mi je trebalo neko vrijeme da te nazovem. Kasno sam
legao.”
“Nemoj srati, kasno si legao!” rekao je. “Pogledaj se! Kako možeš biti tako miran! Zar ne
shvaćaš što to znači? Ovo je silno! Više nego epski! Hoću reći... čestitam, k vragu, stari!” Počeo
se opetovano klanjati. “Nisam dostojan!”
“Prestani, okej? Stvarno nije velika stvar. Još zapravo nisam ništa osvojio...”
“Da nije velika stvar!” vrisnuo je. “Nije. Velika. Stvar? Ti se šališ? Sada si legenda, stari!
Upravo si postao prvi jajolovac u povijesti koji je pronašao Bakreni ključ! I riješio Prva vrata! Ti
si bog, od sada pa nadalje! Zar to ne shvaćaš, budalo?”
“Ozbiljno. Prestani. Ionako sam izbezumljen.”
“Jesi li vidio vijesti? Cijeli svijet je izbezumljen! A na jajolovačkim forumima vlada totalna
ludnica! I svi govore o tebi, amigo.”
“Znam. Slušaj, nadam se da se ne ljutiš na mene što sam te držao u mraku. Osjećao sam
se zbilja grozno što ti ne uzvraćam pozive i ne govorim ti što planiram...”
Ma, daj!” Zakolutao je očima odbijajući o tome uopće govoriti. Itekako dobro znaš da bih
na tvome mjestu jednako postupio. Tako se igra igra. Ali-” Ton mu se uozbiljio. “Zaista me
zanima kako je ona Art3mis pronašla Bakreni ključ, a zatim riješila vrata odmah nakon tebe.
Svi naizgled misle da surađujete, ali ja znam da su to pizdarije. Što se dogodilo? Slijedila te ili
tako nešto?”
Odmahnuo sam glavom. “Ne, pronašla je skrovište ključa prije mene Prošli mjesec, tako
je rekla. Samo što se dosad nije uspjela domoći ključa.” Šutio sam na sekundu. “Zbilja ne mogu
u detalje bez da, znaš-’’
Aech podigne obje ruke. “Bez brige. Potpuno shvaćam. Ne želim da mi slučajno daš
sugestiju.” Rastegnuo je svoj karakteristični smiješak češirskog mačka, a njegovi blistavi bijeli
zubi naoko su zauzeli polovicu video prozorčića. “Zapravo, trebao bih ti pokazati gdje se upravo
nalazim...”
Namjestio je virtualnu kameru tako da je odzumirala s krupnog plana njegova lica na
mnogo širi rakurs koji je otkrio gdje se nalazio - stajao je pokraj brijega s plosnatim vrhom,
točno pred ulazom u Tomb of Horrors.
Zinuo sam. “Kako si dovraga-”

83
 “Pa, kad sam sinoć ugledao tvoje ime na svim vijestima, sinulo mi je da, otkad te
poznajem, nemaš love za neka pretjerana putovanja. Bilo kakva putovanja, zapravo. Ako si
pronašao skrovište Bakrenog ključa, zaključio sam da je ono vjerojatno negdje blizu Ludusa. Ili
možda čak na Ludusu.”
“Svaka čast”, rekao sam i ozbiljno to mislio.
“Ne zapravo. Satima sam mućkao ovim svojim minijaturnim mozgom prije nego što sam
se napokon sjetio potražiti na mapi Ludusa geografska obilježja opisana u modulu Tomb of
Horrors. Ali nakon toga, sve se ostalo posložilo. I eto me.”
“Čestitam.”
“Da, pa, bilo je prilično lako nakon što si me usmjerio na pravi put.” Osvrnuo se preko
ramena ka grobnici. “Tragam za ovim mjestom više od godinu dana, a cijelo to vrijeme nalazilo
se nadomak mojoj školi! Osjećam se kao totalni idiot što to nisam sam skopčao.”
“Nisi idiot”, rekoh ja. “Sam si dešifrirao Pjesmicu, inače ne bi ni znao za modul Tomb of
Horrors, zar ne?”
“Dakle, ne ljutiš se?” upitao je. “Što sam iskoristio insajderske podatke?”
Odmahnuo sam glavom. “Ni slučajno. I ja bih jednako postupio.
“Pa, svejedno, dužnik sam ti. I neću ti to zaboraviti.”
Kimnuo sam prema grobnici iza njega. “Jesi li već ušao?”
“Da. Vratio sam se da te nazovem, dok čekam da se poslužitelj resetira u ponoć. Grobnica
je sada prazna, jer je tvoja prijateljica Art3mis već prošišala ovuda ranije danas.” “Nismo
prijatelji”, rekoh. “Samo se pojavila, par minuta nakon što sam dobio ključ.”
“Borili ste se?”
“Ne. Grobnica je no-PvP zona.” Pogledao sam na sat. “Izgleda da moraš ubiti još par sati
prije reseta.”
“Da. Proučavao sam izvorni modul Dungeons & Dragons, pokušavajući se pripremiti”, reče
on. “Imaš li koji savjet za mene?”
Nacerio sam se. “Ne. Zapravo nemam.”
“Nisam ni mislio.” Šutio je par sekundi. “Slušaj, moram te nešto pitati”, reče on. “Zna li
itko u tvojoj školi ime tvog avatara?”
“Ne. Pazio sam da ga zadržim u tajnosti. Nitko me ondje ne zna kao Parzivala. Čak ni
nastavnici.”
“Dobro”, odvrati on. “I ja sam poduzeo iste mjere predostrožnosti. Nažalost, nekoliko
jajolovaca koji zalaze u Podrum znaju da obojica pohađamo školu na Ludusu pa bi mogli zbrojiti
dva i dva. Posebno strepim zbog jednoga...”
Osjetio sam nalet panike. “I-rOka?”
Aech kimne. “Non-stop me nazivao otkad se tvoje ime pojavilo na Tablici rezultata,
pitajući me što znam. Izigravao sam budalu i činilo se da je popušio. Ali ako se i moje ime pojavi
na Tablici, budi siguran da će se početi hvalisati kako nas poznaje. A kad ostalim jajolovcima
kaže da smo obojica učenici na Ludusu-”
“Sranje!” opsovao sam. “Onda će svaki jajolovac u simulaciji krenuti ovamo potražiti
Bakreni ključ.”
“Upravo tako”, odvrati Aech. “I neće proći dugo prije nego što lokacija grobnice postane
općepoznata.”

84
 Uzdahnuo sam. “Pa, onda se radije domogni ključa prije toga.” “Potrudit ću se.” Podigao
je primjerak modula Tomb of Horrors. “A sad, ako mi dopustiš, idem ovo ponovno pročitati po
stoti put danas.”
“Sretno, Aech”, rekoh ja. “Javi se kad prođeš vrata.”
“Ako prođem vrata...”
“Hoćeš”, rekoh. “A kad to učiniš, trebamo se naći u Podrumu da razgovaramo.”
“Dogovoreno, amigo.”
Mahnuo je na pozdrav i taman se spremao okončati poziv kad sam se oglasio. “Hej,
Aech?”
“Da?”
“Trebao bi obnoviti svoju vještinu u viteškim megdanima”, rekoh, “Znaš, između sada i
ponoći.”
Na trenutak je izgledao zbunjeno, a onda mu se smiješak razumijevanja proširio licem.
“Kužim te”, rekao je. “Hvala, kompa.”
“Sretno.”
Kad se prozor s njegovim videom ugasio, odjednom sam se zapitao kako ćemo Aech i ja
ostati prijatelji kroz sve što nas još čeka. Ni jedan od nas nije želio raditi kao tim pa ćemo
odsada biti izravni protivnici jedan drugom. Hoću li s vremenom zažaliti što sam mu danas
pomogao? Ili ću si zamjerati činjenicu da sam ga nehotice doveo do skrovišta Bakrenog ključa?
Potisnuo sam te misli i otvorio Art3misin e-mail. Bila je to staromodno oblikovana
tekstualna poruka.
Dragi Parzivale,
Čestitam! Vidiš? Sad si slavan, baš kao što sam rekla, lako se čini da smo oboje gurnuti
pod svjetla reflektora. Pomalo zastrašujuće, ha?
Hvala na sugestiji da igram na lijevoj strani. Imao si pravo. Nekako je upalilo. Ali nemoj
misliti da sam ti išta dužna, gospodine.:-)
Prva vrata su bila luda, zar ne? Nisam to uopće očekivala.
Bilo bi kul da mi je Halliday dao opciju da igram Ally Sheedy, ali što se može?
Ova nova zagonetka baš je zaguljena, zar ne? Nadam se da nam neće trebati još pet
godina da je dešifriramo.
U svakom slučaju, samo sam htjela reći da mi je bila čast upoznati te. Nadam se da će nam
se putovi ponovno uskoro sresti.
Srdačno,
Art3mis
P.S. Uživaj što si broj 1 dok možeš, kompa. Neće dugo potrajati.
Pročitao sam njezinu poruku nekoliko puta, cereći se poput kakvog tupavog školarca.
Zatim sam otipkao odgovor:
Draga Art3mis,
Čestitam i tebi. Nisi se šalila. Konkurencija očito budi ono najbolje u tebi.
Ne moraš mi zahvaljivati na savjetu da igraš na lijevoj strani.
Sada mi totalno duguješ uslugu.;-)

85
 Nova zagonetka je mačji kašalj. Zapravo mislim da sam je već riješio. Kako je kod tebe
došlo do zastoja?
I meni je bila čast upoznati tebe. Javi ako ikad budeš raspoložena za henganje u chat sobi.
NSUBST,
Parzival
P.S. Bacaš mi rukavicu? Pokaži što znaš, ženo.
Nakon što sam je revidirao dvadesetak puta, kliknuo sam gumb za slanje. Zatim sam
otvorio zaslonsku fotografiju zagonetke Ključa od žada i počeo je proučavati, slog po slog. Ali
nisam se mogao koncentrirati. Koliko god sam se pokušavao usredotočiti, misli su mi se vraćale
na Art3mis.

86
 0013
Aech je prošao Prva vrata rano idućeg dana.
Ime mu se pojavilo na Tablici na trećem mjestu, s rezultatom od 108.000 bodova.
Bodovna vrijednost pronalaska Bakrenog ključa za njega se spustila za još 1000 bodova, ali
vrijednost rješenja Prvih vrata ostala je nepromijenjena na 100.000.
Vratio sam se u školu tog istog jutra. Razmišljao sam o tome da javim da sam bolestan, ali
bojao sam se da bi moja odsutnost mogla potaknuti sumnje. Kad sam stigao, shvatio sam da
se ne trebam brinuti. Zbog naglo oživljenog zanimanja za Lov, više od polovice učenika i
popriličan broj nastavnika nisu se ni potrudili pojaviti. Budući da su svi u školi poznavali moj
avatar po imenu Wade3, nitko se nije obazirao na mene. Dok sam neopaženo lunjao
hodnicima, shvatio sam kako uživam što imam tajni identitet. Osjećao sam se poput Clarka
Kenta ili Petera Parkera. Pomislio sam da bi to silno zabavilo moga tatu.
Tog popodneva, I-r0k je poslao e-mailove Aechu i meni, pokušavajući nas ucijeniti. Rekao
je da će, ne odamo li mu kako će pronaći Bakreni ključ i Prva vrata, objaviti sve što zna o nama
na svakom jajolovačkom forumu koji uspije naći. Kad smo odbili, ostvario je prijetnju i počeo
govoriti svakome tko ga je htio saslušati kako smo i Aech i ja učenici na Ludusu. Naravno, nije
mogao ničim dokazati da nas uistinu poznaje, a dotad su već stotine drugih jajolovaca tvrdile
da su naši bliski prijatelji pa smo se Aech i ja nadali da će njegove objave proći nezapaženo. Ali
nisu, naravno. Barem dva druga jajolovca bila su dovoljno pametna da povežu Ludus, Pjesmicu
i Tomb of Horrors. Dan nakon što se I-rOk izlajao, ime Daito pojavilo se na četvrtom mjestu na
Tablici. Zatim, niti petnaest minuta kasnije, ime Shoto pojavilo se na petom mjestu. Obojica su
se nekako domogli Bakrenog ključa istog dana, ne čekajući da se poslužitelj resetira u ponoć.
Zatim, nekoliko sati kasnije, i Daito i Shoto prošli su Prva vrata.
Nitko dotad nije čuo za ove avatare, ali imena su im davala naslutiti da surađuju, bilo kao
dvojac ili dio klana. Shoto i Daito bili su japanski nazivi za kratke i duge mačeve koje su nosili
samuraji. Kad ih se nosilo kao par, dva su se mača nazivala Daisho, a to je ubrzo postao
nadimak po kojem su njih dvojica bili poznati.
Samo su četiri dana prošla otkad se moje ime pojavilo na Tablici, a po jedno se novo ime
pojavljivalo ispod moga svakog narednog dana. Tajna je sada bila otkrivena te se činilo da se
Lov zahuktao.
Cijelog tjedna, nisam se mogao usredotočiti ni na što o čemu su moji nastavnici govorili.
Srećom, preostala su mi samo dva mjeseca škole, a već sam zaradio dovoljno bodova da
maturiram, čak i kad se od sada pa nadalje ne bih trudio. Stoga sam lunjao sa sata na sat u
omami, razbijajući glavu nad zagonetkom Ključa od žada i neprestano je ponavljajući u
mislima.

Kapetan skriva Ključ od žada

U dugo zapuštenoj nastambi
Ali u zviždaljku puhnut smiješ
Kad svi trofeji budu skupljeni

Prema mome udžbeniku iz engleske književnosti, pjesma s četiri stiha i s isprekidanom

rimom bila je poznata kao “katren” pa je to postao moj nadimak za zagonetku. Svake noći

87
nakon škole, odjavio bih se iz OASIS-a i punio prazne stranice gralskog dnevnika mogućim
interpretacijama Katrena.
O kojem je “kapetanu” Anorak govorio? Kapetanu Klokanu? Kapetanu Americi? Kapetanu
Bucku Rogersu u dvadeset petom stoljeću?
I koji vrag je bila “dugo zapuštena nastamba”? Taj se dio zagonetke činio izluđujuće
neodređenim. Hallidayeva rodna kuća na Middletownu nije se mogla klasificirati kao
“zapuštena”, ali možda je govorio o nekoj drugoj kući u svome rodnom gradu? To se činilo
prejednostavnim i preblizu skrovištu Bakrenog ključa.
Isprva sam mislio da je “zanemarena nastamba” moguća referenca na Osvetu šmokljana,
jedan od Hallidayevih najdražih filmova. U njemu. šmokljani iz naslova iznajme trošnu kuću i
preurede je (tijekom montažne sekvence uz klasičnu glazbu iz osamdesetih). Posjetio sam
rekonstrukciju kuće iz Osvete šmokljana na planetu Skolnick i proveo nekoliko dana
pretražujući je, ali to se pokazalo slijepom ulicom.
Posljednja dva stiha Katrena također su bila potpuni misterij. Činilo se da govore kako,
kad jednom pronađete zapuštenu nastambu, morate sakupiti hrpu “trofeja” te zatim puhnuti
u nekakvu zviždaljku. Ili je taj stih imao kolokvijalno značenje, tipa “odati tajnu ili upozoriti
nekoga na zločin”? U svakom slučaju, nije mi imalo nikakvog smisla. Ali nastavljao sam
proučavati svaki redak, riječ po riječ, sve dok mi se mozak nije pretvorio u Aquafresh pastu za
zube.
Tog petka nakon škole, onog dana kad su Daito i Shoto prošli Prva vrata, sjedio sam na
skrovitom mjestu nekoliko kilometara od škole, na strmom brijegu sa samotnim drvetom na
vrhu. Volio sam ovamo dolaziti čitati, pisati domaću zadaću ili jednostavno uživati u pogledu
na okolna zelena polja. Nisam imao pristup takvoj vrsti prizora u stvarnome svijetu.
Dok sam sjedio pod stablom, razvrstavao sam milijune poruka koje su mi još zakrčivale
ulazni sandučić. Filtrirao sam ih cijeli tjedan. Primio sam poruke od ljudi iz cijelog svijeta. Pisma
čestitke. Molbe za pomoć. Prijetnje smrću. Zahtjeve za intervjuom. Nekoliko dugih, nesuvislih
tirada jajolovaca koje je potraga za Jajetom očito izludjela. Također sam dobio pozivnicu da se
pridružim četirima najvećim jajolovačkim klanovima: Oviraptorima, Klanu sudbine,
Gospodarima ključa i Timu banzai. Svima sam rekao hvala, ali ne hvala.
Kad sam se umorio od čitanja “pošte fanova”, izdvojio sam sve poruke označene kao
“poslovne” i počeo i njih čitati. Otkrio sam da sam primio nekoliko ponuda filmskih studija i
izdavača knjiga, koji su svi bili zainteresirani za kupnju prava na moju životnu priču. Sve sam ih
pobrisao jer sam odlučio da nikad neću razotkriti svoj stvarni identitet svijetu. Barem dok ne
nađem Jaje.
Primio sam i nekoliko sponzorskih ponuda od tvrtki koje su željele upotrijebiti Parzivalovo
ime i lice u svrhu prodaje svojih usluga i proizvoda. Elektronički malotrgovac bio je
zainteresiran za korištenje mog avatara za promociju svoje linije OASIS-ovog imerzijskog
hardvera, kako bi mogli prodavati haptičku opremu, rukavice i vizire koje je “odobrio Parzival”.
Imao sam i ponude lanca dostavljača pizze, proizvođača cipela i online trgovine koja je
prodavala avatarske skinove rađene po mjeri. Bio je tu čak i proizvođač igračaka koji je htio
izbaciti liniju Parzivalovih kutija za užinu i akcijskih figurica. Te su mi tvrtke nudile isplatu u
OASIS-ovim kreditima, koje bi izravno prebacili na račun mog avatara.
Nisam mogao vjerovati vlastitoj sreći.

88
 Odgovorio sam na svaki pojedini sponzorski upit, kazavši da ću prihvatiti njihovu ponudu
pod sljedećim uvjetima: da ne moram otkriti svoj pravi identitet i da s njima poslujem samo
preko svog OASIS-ovog avatara.
Počeo sam primati odgovore u roku od sat vremena, s ugovorima u privitku. Nisam si
mogao priuštiti da ih odvjetnik pregleda, ali svi su istjecali za godinu dana pa sam ih samo sve
elektronički potpisao i poslao natrag, zajedno s trodimenzionalnim modelom svog avatara koji
će se koristiti za reklame. Primio sam i molbe za zvučni zapis avatarova glasa pa sam im poslao
sinteziran isječak dubokog baritona zbog kojega sam zvučao poput onih likova koji rade voice-
overe u filmskim foršpanima.
Nakon što su sve primili, novi sponzori mog avatara obavijestili su me da će poslati prvu
rundu uplata na moj OASIS-ov račun unutar sljedećih četrdeset osam sati. Svota koju sam
trebao dobiti nije dostajala da se obogatim. Ni blizu. Ali klincu koji je odrastao bez ičega,
doimala se kao pravo bogatstvo.
Brzo sam napravio neke proračune. Budem li štedljivo živio, imat ću dovoljno da se iselim
iz sklopova i negdje unajmim energetski učinkovit stančić. Barem na godinu dana. Sama
pomisao ispunila me nervoznim uzbuđenjem. Sanjao sam o bijegu iz sklopova otkad znam za
sebe, a sada se činilo da će mi se taj san ostvariti.
Kad sam se pobrinuo za sponzorske ugovore, nastavio sam pregledavati e-mail poruke.
Kad sam razvrstao preostale poruke prema pošiljateljima, otkrio sam da sam primio više od
pet tisuća e-mailova od Inovativnih Online industrija. Zapravo, poslali su mi pet tisuća
primjeraka istog e-maila. Slali su istu poruku cijeli tjedan, otkako se moje ime pojavilo na
Tablici. A i dalje su je nastavljali slati, po jednu svake minute.
Šestaši su me bombardirali poštom, kako bi mi privukli pozornost.
Svi su e-mailovi bili označeni kao Maksimalno prioritetni, a predmet poruke glasio je:
HITNA POSLOVNA PONUDA - MOLIMO SMJESTA PROČITAJTE!
Čim sam otvorio jedan, potvrda o primitku poslana je natrag IOI-u, obavještavajući ih da
sam napokon čitao njihovu poruku. Nakon toga, Prestali su je slati.
Dragi Parzivale,
Najprije mi dopusti da ti čestitam na nedavnim postignućima, koje mi u Inovativnim
online industrijama iznimno cijenimo.
U ime lOl-a, želim ti predložiti iznimno lukrativnu poslovnu ponudu, o čijim točnim
detaljima možemo raspraviti u privatnoj chatlink sesiji. Molim te, upotrijebi priloženu
kontaktnu karticu da mi se javiš što prije možeš, bez obzira na dan ili sat.
S obzirom na našu reputaciju unutar jajolovačke zajednice, razumijem ako oklijevaš
razgovarati sa mnom. Međutim, budi svjestan da ako odlučiš ne prihvatiti naš prijedlog,
namjeravamo ga predložiti svakome od tvojih rivala. U krajnjem slučaju, nadamo se da ćeš
nam iskazati čast i biti prvi koji će saslušati našu velikodušnu ponudu. Što imaš za izgubiti?
Hvala ti na pažnji. Radujem se skorom razgovoru s tobom.
Srdačno,
Nolan Sorrento
Voditelj operative
Inovativnih online industrija.
Unatoč razumnom tonu poruke, prijetnja iza nje bila je kristalno jasna. Šestaši su me
željeli unovačiti. Ili su mi željeli platiti da im odam kako sam pronašao Bakreni ključ i prošao

89
Prva vrata. A ako odbijem, obratili bi se Art3mis, a zatim Aechu, Daitu, Shotu i potom svim
ostalim jajolovcima čije se ime pojavi na Tablici. Ti besramni korporacijski gnjusovi ne bi stali
dok ne pronađu nekog dovoljno glupog ili očajnog da popusti i proda im informacije koje su
trebali.
Prvi mi je poriv bio da izbrišem sve primjerke e-maila i pretvaram se da ga nikad nisam
primio, ali predomislio sam se. Htio sam znati što točno IOI nudi. A nisam mogao ni propustiti
priliku da upoznam Nolana Sorrenta, zloglasnog vođu Šestaša. Nije bilo opasno sastati se s
njim preko chatlinka, dokle god pazim što govorim.
Razmotrio sam da se teleportiram na Incipio prije “intervjua" i kupim nove skinove za
avatar. Možda krojeno odijelo. Nešto raznaetljivo i skupo. Ali onda sam se predomislio. Nisam
imao što dokazivati tom korporacijskom šupku. Na kraju krajeva, sada sam bio slavan. Ušetat
ću u njihovu ehat sobu u zadanom skinu, spreman na to da ih odjebem. Saslušat ću njihovu
ponudu, a onda im reći da me poljube u simulirano dupe. Možda i snimim cijelu stvar i objavim
je na YouTubeu.
Pripremio sam se za sastanak otvorivši tražilicu i učeći sve što sam mogao o Nolanu
Sorrentu. Imao je doktorat iz informatike. Prije nego što je postao voditelj operative u IOI-u,
bio je istaknuti dizajner videoigara te je nadgledao stvaranje nekolicine neovisno proizvedenih
igri uloga koje su se mogle pokrenuti unutar OASIS-a. Igrao sam sve njegove igre i zapravo su
bile prilično dobre. Bio je pristojan programer, prije nego što je prodao dušu. Bilo je očito zašto
ga je IOI unajmio da predvodi njegove slugane. Mislili su da će dizajner igara najlakše rješiti
Hallidayevu velebnu videoigraću slagalicu. Ali Sorrento i Šestaši bavili su se time više od pet
godina i još nisu mogli pokazati rezultate svog truda. A sada kad su se imena jajolovačkih
avatara pojavljivala na Tablici zbrda-zdola, IOI-evi glavešine sigurno su ispaljivali na živce.
Sorrentovi nadređeni sigurno su ga zasipali drvljem i kamenjem. Pitao sam se je li Sorrentu
palo na pamet da me pokuša unovačiti ili mu je tako zapovijeđeno?
Nakon što sam proučio Sorrenta, osjećao sam se dovoljno spremnim da sjednem s
đavlom. Otvorio sam kontaktnu karticu priloženu uz Sorrentov e-mail i kliknuo na ikonicu
chatlink pozivnice na njezinu dnu.

90
 0014
Kad sam se prijavio na chatlink sesiju, moj se avatar materijalizirao na velebnoj
promatračnici sa zapanjujućim pogledom na više od deset OASIS-ovih svjetova, koji su lebdjeli
u crnom svemiru pred zaobljenim prozorom. Činilo se da sam na svemirskoj postaji ili vrlo
velikom transportnom brodu, nisam mogao odrediti što od toga.
Chatlink sesije funkcionirale su drugačije od chat soba i bilo ih je kudikamo skuplje voditi.
Kad biste otvorili chatlink, netjelesna bi se kopija vašeg avatara projicirala na drugu lokaciju
OASIS-a. Vaš avatar nije zapravo bio tamo te je drugim avatarima izgledao poput blaga
prozirne prikaze. Ali i dalje ste mogli međusobno djelovati s okolinom na ograničen način -
prolaziti kroz vrata, sjediti na stolcima i tako dalje. Chatlinkovi su prvenstveno korišteni u
poslovne svrhe, kada je tvrtka htjela održati sastanak na određenoj lokaciji OASIS-a bez da
troši vrijeme i novac kako bi onamo prebacila svačije avatare. Ovo je bio prvi put da sam se
koristio jednim.
Okrenuo sam se i uvidio da moj avatar stoji pred golemom recepcijom u obliku slova C.
IOI-ev korporacijski logo - golema, preklopljena kromirana slova šest metara visoka - lebdio je
nad njom. Dok sam prilazio recepciji, nemoguće lijepa plavokosa recepcionerka ustala je da
me pozdravi. “G. Parzivale”, rekla je, lagano se naklonivši. “Dobrodošli u Inovativne online
industrije! Samo trenutak. G. Sorrento vam je već krenuo ususret.”
Nisam bio siguran kako je to moguće, jer ih nisam upozorio da dolazim. Dok sam čekao,
pokušao sam aktivirati avatarov video snimač, ali IOI je onemogućio snimanje u ovoj chatlink
sesiji. Očito nisu htjeli da posjedujem video dokaz onoga što se trebalo odviti. Toliko o mome
planu da objavim intervju na YouTubeu.
Za manje od minute, pojavio se drugi avatar, prošavši kroz automatska vrata na drugoj
strani promatračke palube. Zaputio se ravno prema meni, lupkajući čizmama po ulaštenom
podu. Bio je to Sorrento. prepoznao sam ga jer nije koristio standardni šestaški avatar - jedna
od prednosti njegova položaja. Lice njegova avatara odgovarao je njegovim fotografijama koje
sam vidio na internetu. Plava kosa i smeđe oči, orlovski nos. No ipak je nosio standardnu
šestašku uniformu - mornarski plavi kombinezon sa zlatnim epoletama na ramenima i
srebrnim IOI-evim logom na desnoj strani prsiju, ispod kojega bijaše otisnut njegov
zaposlenički broj: 655321.
“Napokon!” rekao je dok mi je pristupao, smiješeći se poput šakala. “Slavni Parzival
počastio nas je svojom prisutnošću!” Pružio je desnicu u rukavici. “Nolan Sorrento, voditelj
operative. Čast mi je upoznati te.”
“Da”, rekoh, nastojeći zvučati nehajno. “Također, valjda.” Čak i kao chatlink projekcija,
moj je avatar mogao oponašati rukovanje. Umjesto toga, samo sam zurio u njegovu pruženu
ruku kao da mi je ponudio krepanog štakora. Spustio ju je nakon nekoliko sekundi, ali osmijeh
mu se nije pokolebao. Raširio se.
“Molim, slijedi me.” Poveo me palubom natrag kroz automatska vrata, koja su se klizeći
rastvorila kako bi otkrila golem lansirni hangar. U njemu se nalazio jedan jedini
međuplanetarni šatl, s otisnutim IOI-evim logom. Sorrento se počeo ukrcavati u nj, ali ja sam
zastao u podnožju rampe.
“Zašto ste me ovamo doveli preko chatlinka?” pitao sam, pokazujući na hangar oko nas.
“Zašto mi jednostavno niste iznijeli ponudu u chat sobi?”

91
 “Molim te, udovolji mi”, rekao je. “Ovaj chatlink i jest dio naše ponude. Želimo ti pružiti
isto iskustvo koje bi doživio da osobno posjetiš naše sjedište.”
Da, pomislio sam. Da sam vas posjetio osobno, moj bi avatar opkolile tisuće Šestaša i bio
bih u vašoj vlasti.
Pridružio sam mu se u šatlu. Rampa se povukla te smo se lansirali iz hangara. Kroz prozore
koji su obavijali čitav brod vidio sam da napuštamo jednu od šestaških orbitskih svemirskih
postaja. Ravno pred nama uzdizao se planet IOI-l, masivan kromirani globus. Podsjetio me na
ubojite lebdeće sfere iz filmskog serijala Phantasm. Jajolovci su zvali IOI-l “Šestaškim matičnim
planetom”. Tvrtka ga je konstruirala ubrzo nakon početka natječaja, kako bi služio kao IOI-eva
online operativna baza.
Naš šatl, kojim je naizgled upravljao automatski pilot, brzo je stigao do planeta i počeo
nadlijetati njegovu zrcalnu površinu. Zurio sam kroz prozor dok smo radili cijelu orbitu. Koliko
sam znao, nijedan jajolovac nije bio odveden na ovakav obilazak.
Od pola do pola, IOI-l su prekrivale oružarnice, bunkeri, skladišta i hangari za vozila. Na
površini sam vidio i razasuta uzletišta, gdje su nizovi blistavih bojnih i svemirskih brodova i
mehaniziranih bojnih tenkova čekali na akciju. Sorrento nije rekao ni riječi dok smo razgledali
šestašku armadu. Samo me pustio da sve to upijem.
Već sam vidio zaslonske fotografije površine IOI-l, ali bile su niske rezolucije i snimljene iz
visoke orbite, točno izvan impresivne obrambene mreže planeta. Veći su klanovi već godinama
otvoreno kovali plan da bace nuklearnu bombu na šestaški Operativni kompleks, ali nikad nisu
uspjeli proći obrambenu mrežu i stići na površinu planeta.
Kad smo završili orbitu, IOI-ev Operativni kompleks ukazao se na vidiku pred nama.
Sastojao se od tri tornja zrcalne površine - dva četvrtasta nebodera sa svake strane jednog
valjkastog. Gledani odozgo, ove tri zgrade tvorile su IOI-ev logo.
Šatl je usporio i lebdio iznad tornja u obliku slova O, a zatim se u spirali spustio na maleno
sletište na krovu. “Impresivna rezidencija, što misliš?” reče Sorrento, napokon prekinuvši
tišinu kad smo sletjeli, a rampa se spustila.
“Nije loša.” Bio sam ponosan na mirnoću svog glasa. Istinu govoreći, još sam se oporavljao
od svega netom viđenog. “Ovo je OASIS-ova replika IOI-evih tornjeva u centru Columbusa,
ne?” rekao sam.
Sorrento kimne. “Da, kompleks u Columbusu sjedište je naše tvrtke. Većina mog tima radi
u centralnom tornju. Naša neposredna blizina SDS-u eliminira svaku mogućnost sistemskog
kašnjenja. A Columbus, naravno, ne trpi zbog redukcija struje koje muče većinu američkih
gradova.”
Govorio je općepoznate stvari. Sustavi društvenih simulacija bili su smješteni u
Columbusu, kao i njihov glavni trezor s OASIS-ovim poslužiteljem. Zrcalne kopije poslužitelja
bile su razasute diljem svijeta, ali sve su bile povezane s glavnim čvorom u Columbusu. Zbog
toga, desetljeća nakon lansiranja simulacije, grad je postao neka vrsta visokotehnološke Meke.
U Columbusu je korisnik OASIS-a mogao dobiti najbržu, najpouzdaniju vezu sa simulacijom.
Većina jajolovaca sanjala je da se ondje jednog dana preseli, uključujući mene.
Sišao sam za Sorrentom iz šatla i ušao u dizalo povezano s heliodromm. “Postao si prilična
zvijezda proteklih nekoliko dana”, rekao je kad smo se počeli spuštati. “Sigurno ti je to vrlo
uzbudljivo. Vjerojatno i pomalo strašno, ha? Svijest da sada posjeduješ informaciju za koju su
milijuni ljudi voljni ubiti?”

92
 Čekao sam da kaže nešto ovako te sam imao spreman odgovor. “Biste li preskočili taktiku
zastrašivanja i mentalne igrice? Samo mi iznesite pojedinosti vaše ponude. Imam drugog
posla.”
Nacerio mi se kao da sam starmalo dijete. “Da, siguran sam da imaš”, rekao je. “Ali nemoj
prenagljivati u pogledu naše ponude. Mislim da ćeš se prilično iznenaditi.” Tada, s iznenadnim
tračkom čelika u glasu, dodao je, “Zapravo, siguran sam u to.”
Trudeći se svim silama prikriti strah koji sam osjetio, zakolutao sam očima i rekao, “Što
god, stari.”
Kad smo stigli na 106. kat oglasio se ton, a vrata dizala su se šumno otvorila. Slijedio sam
Sorrenta pokraj još jedne recepcionerke niz dugačak, jarko osvijetljen hodnik. Dekor je
nalikovao nečemu iz utopijskog SF filma. Visokotehnološko i besprijekorno čisto. Mimoišli smo
se s nekoliko šestaških avatara dok smo hodali, a čim su spazili Sorrenta, svaki se ukočio u
stavu “mirno” i salutirao mu, kao da je kakav visoko rangirani general. Sorrento nije uzvratio
pozdrave nego je pokraj svojih podređenih prošao kao pored turskog groblja.
Napokon me uveo u golemu otvorenu sobu koja je naizgled zauzimala većinu 106. kata.
Sadržavala je nepregledno more odjeljaka s visokim pregratcima, u svakom od kojih je sjedila
jedna osoba spojena na najsuvremeniju imerzijsku opremu.
“Dobrodošao u IOI-ev Oološki odjel”, reče Sorrento s očitim ponosom.
“Dakle, ovo je Šugaška centrala, ha?” rekao sam, ogledajući se oko sebe.
“Nema potrebe za nepristojnošću”, reče Sorrento. “Ovo bi mogao biti tvoj tim.”
“Dobijem vlastiti pregradak?”
“Ne. Imao bi vlastiti ured, s vrlo lijepim pogledom.” Nasmiješio se.
"Iako ne bi provodio puno vremena uživajući u njemu.”
Pokazao sam na jednu od novih Habashawovih imerzijskih oprema.
"Fina aparatura”, rekoh. Zaista je bila. Najsuvremenija.
“Da, zaista je lijepa, zar ne?” rekao je. “Naša imerzijska oprema uvelike je preinačena, a
sve su međusobno umrežene. Naši sustavi omogućuju višestrukim operaterima kontrolirati
bilo koji avatar naših Oologa. Stoga, ovisno o preprekama na koje naiđu na svojim misijama
kontrola se može smjesta prebaciti članu tima čije vještine najbolje odgovaraju danoj situaciji.”
“Da, ali to je varanje”, rekoh ja.
“Ma daj sad”, rekao je, zakolutavši očima. “Takvo što ne postoji. Hallidayev natječaj nema
pravila. To je jedna od brojnih kolosalnih pogrešaka te stare budale.” Prije nego što stigoh
odgovoriti, Sorrento nastavi hodati, vodeći me dalje kroz labirint odjeljaka. “Svi naši Oolozi
glasovno su spojeni s timom za podršku”, nastavio je. “Sastavljen je od Hallidayevih naučnika,
stručnjaka za videoigre, povjesničara pop kulture i kriptologa. Svi surađuju kako bi svakome
od naših avatara pomogli savladati svaki izazov i riješiti svaku zagonetku na koju naiđu.”
Okrenuo se i osmjehnuo mi se. “Kao što vidiš, bili smo vrlo temeljiti, Parzivale. Zato ćemo
pobijediti.”
“Da”, rekoh. “Dosad vam sjajno ide. Nego, o čemu smo ono razgovarali? A, da. Nemate
blage veze gdje je Bakreni ključ i trebate moju pomoć da ga nađete.”
Sorrento suzi oči; a onda prasne u smijeh. “Sviđaš mi se, mali”, rekao je, smiješeći mi se.
“Bistar si. I imaš muda. Dvije kvalitete koje izuzetno cijenim.”
Nastavili smo hodati. Nekoliko minuta poslije, stigli smo u Sorrentov golemi ured. S
njegovim prozora pucao je zapanjujući pogled na okolni “grad”. Nebo je bilo puno letećih auta
93
i svemirskih letjelica, a simulirano sunce planeta upravo je počinjalo zalaziti. Sorrento sjedne
za radni stol i ponudi mi stolac odmah nasuprot.
Evo nas, pomislih dok sam sjedao. Budi kul, Wade.
“Odmah ću prijeći na stvar”, rekao je. “IOI te želi regrutirati. Kao savjetnika, da nam
pomogneš u potrazi za Hallidayevim Uskršnjim Jajetom. Imat ćeš na raspolaganju sve goleme
resurse naše tvrtke. Novac, oružje, čarobne predmete, brodove, artefakte. Što god poželiš."
“Kako bi glasila moja titula?”
“Glavni Oolog”, odvrati on. “Vodio bi cijeli odjel, a odgovarao bi samo meni. Govorim o
pet tisuća vrhunski izučenih i za borbu spremnih avatara koji bi primali naredbe izravno od
tebe.”
“Zvuči sjajno”, rekoh, svim se silama trudeći zvučati nonšalantno.
“Naravno da zvuči. Ali to nije sve. U zamjenu za tvoje usluge, voljni smo ti plaćati dva
milijuna dolara godišnje te milijun dolara bonusa unaprijed za potpisivanje ugovora. A ako
nam i kada pomogneš pronaći jaje, dobit ćeš bonus od dvadeset pet milijuna.”
Pretvarao sam se da zbrajam sve te brojeve na prste ruku. “Opa”, rekoh, nastojeći zvučati
impresionirano. “Smijem raditi od kuće?” Sorrento kao da nije mogao prepoznati šalim li se ili
ne. “Ne”, rekao je. “Bojim se da ne možeš. Morao bi se preseliti u Columbus. Ali priskrbili bismo
ti izvrstan stan u ovoj zgradi. I privatan ured, dakako. Vlastitu najsuvremeniju imerzijsku
opremu-”
“Samo malo”, rekoh, podigavši ruku. “Hoćete reći da bih morao živjeti u IOI-evom
neboderu? S vama? I svim ostalim Šug-Oolozima?” Kimnuo je. “Samo dok nam ne pomogneš
pronaći Jaje.”
Odupro sam se porivu da povratim. “A beneficije? Dobio bih zdravstveno? Zubara?
Okulistu? Ključeve direktorskog toaleta? Takva sranja?”
“Naravno.” Počeo je zvučati nestrpljivo. “Onda? Što kažeš?” “Mogu li razmisliti par dana?”
“Bojim se da ne možeš”, rekao je. “Ovo možda završi za par dana. Trebamo tvoj odgovor
sada.”
Zavalio sam se natrag i zapiljio u strop, hineći da razmatram ponudu. Sorrento je čekao,
motreći me poput sokola. Taman sam se spremao dati pripremljeni odgovor kad je podigao
ruku.
“Saslušaj me na trenutak prije nego što odgovoriš”, reče Sorrento. “Znam da se većina
jajolovaca drži apsurdne ideje da je IOI zao. I da su šestaši nemilosrdni korporacijski dronovi
bez časti i poštovanja prema ‘pravom duhu’ natječaja. Da smo svi prodane duše. Ne?”
Kimuo sam, jedva se oduprijevši porivu da kažem: “Blago rečeno.”
“Pa, to je smiješno”, rekao je, uputivši mi očinski smiješak za koji sam posumnjao da ga je
generirao koji god je već diplomatski softver koristio. “Šestaši stvarno nisu puno različiti od
jajolovačkog klana, iako smo dobro financirani. Dijelimo iste opsesije kao i jajolovci. I imamo
isti cilj.”
Koji je to cilj? htio sam poviknuti. Zauvijek uništiti OASIS? Izopačiti i oskvrnti jedinu stvar
koja je naše živote učinila podnošljivima?
Činilo se da Sorrento moju šutnju shvaća kao znak da bi trebao nastaviti. “Znaš, suprotno
uvriježenom vjerovanju, OASIS se stvarno neće drastično promijeniti drastično kada IOI
preuzme kontrolu nad njim. Dakako, moramo ćemo svima početi naplaćivati mjesečnu
naknadu za korisnike. I povećati prihode od oglašavanja unutar simulacije. Ali planiramo i

94
napraviti mnogo poboljšanja. Filtere sadržaja avatara. Strože smjernice gradnje. Učinit ćemo
OASIS boljim mjestom.”
Ne, pomislio sam. Pretvorit ćeš ga u fašistički korporativni tematski park, gdje ono malo
ljudi koji si još mogu priuštiti cijenu pristupnice više nemaju ni trunke slobode. Više nisam
mogao slušati prezentaciju ovog kretena.
“Okej”, rekoh. “Računajte na mene. Angažirajte me. Kako god to zovete. Pristajem.”
Sorrento je djelovao iznenađeno. Ovo očito nije bio odgovor koji je očekivao. Široko se
osmjehnuo i spremao se ponovno mi pružiti ruku kada sam mu upao u riječ.
“Ali imam tri manja uvjeta”, rekoh ja. “Prvo, hoću pedeset milijuna bonusa kad vam
pronađem Jaje. Ne dvadeset pet. Je li to izvedivo?”
Nije ni oklijevao. “Može. Koji su drugi uvjeti?”
“Ne želim nikome odgovarati”, rekoh. “Želim tvoj posao, Sorrento. Želim voditi cijelu
stvar. Biti šef operacija. E1 Numero Uno. Oh, i želim da me svi zovu El Numero Uno. Je li to
moguće?”
Usta kao da su mi radila neovisno od mozga. Nisam si mogao pomoći. Sorrentov je
osmijeh iščeznuo. “Što još?”
“Ne želim raditi s tobom.” Uperio sam prst u njega. “Ježim se od tebe. Ali ako su te tvoji
nadređeni voljni najuriti i dati mi tvoj posao, pristajem. Stvar riješena.”
Tišina. Sorrentovo je lice bilo stoička maska. Vjerojatno si je dao određene emocije, poput
srdžbe i bijesa, isfiltrirati iz softvera za prepoznavanje lica.
“Možeš li provjeriti to sa svojim šefovima i javiti mi pristaju li?” upitah. “Ili nas upravo
sada nadziru? Kladim se da je tako.” Mahnuo sam nevidljivim kamerama. “Bok, ljudi! Što
kažete?”
Nastala je duga stanka, tijekom koje me Sorrento samo bijesno gledao. “Naravno da nas
nadziru”, rekao je naposljetku. “I upravo su me obavijestili da su voljni pristati na sve tvoje
zahtjeve.” Nije baš zvučao uzrujano.
“Zbilja?” rekoh. “Sjajno! Kad počinjem? I što je važnije, kad odlaziš?
“Smjesta”, odgovorio je. “Tvrtka će ti pripremiti ugovor i poslati ga tvom odvjetniku na
odobrenje. Zatim ćemo - oni će te prebaciti avionom u Columbus da potpišeš dokumentaciju
i sklopiš ugovor.” Ustao je. “To bi trebalo zaključiti-”
“Zapravo-” podigao sam ruku, ponovno mu upavši u riječ. “Zadnjih sam nekoliko sekundi
malo podrobnije razmišljao o ovome i morat ću odbiti vašu ponudu. Mislim da bih radije sam
našao Jaje, hvala.” Ustao sam. “Ti i ostali Šestaši možete jebat ježa.”
Sorrento udari u smijeh. Dug, grohotan smijeh koji me poprilično uznemirio. “O, dobar si!
To je bilo vrlo dobro! Zbilja si nas preveslao, mali!” Kad mu je smijeh utihnuo, rekao je:
“Naravno, taj sam odgovor i očekivao. Stoga mi sada dopusti da ti iznesem drugu ponudu.”
“Ima još?” Zavalio sam se i digao noge na njegov stol. “Okej. Pucaj.”
“Uplatit ćemo pet milijuna dolara izravno na tvoj OASIS-ov račun, istog trena, u zamjenu
za prohod do Prvih vrata. To je sve. Moraš nam samo dati detaljne instrukcije korak-po-korak
kako da izvedemo to u čemu si već uspio. Dalje ćemo sami. Bit ćeš slobodan sam nastaviti
potragu za Jajetom. A naša će transakcija ostati stroga tajna. Nitko ne mora saznati za nju.”
Priznajem, razmišljao sam o tome na sekundu. Pet milijuna dolara osiguralo bi me do kraja
života. A čak i kad bih pomogao Sestašima prijeći Prva vrata, ništa nije garantiralo da će znati
proći druga dvoja. Nisam bio siguran ni hoću li ja to znati.
95
 “Vjeruj mi, sinko”, reče Sorrento. “Trebao bi prihvatiti ovu ponudu. Dok možeš.”
Njegov očinski ton beskrajno me nervirao i to je pomoglo učvrstiti moju odluku. Nisam se
mogao prodati Sestašima. Učinim li to, a oni na kraju nekako uspiju osvojiti natječaj, bit ću
jedini odgovoran. S time nikako nisam mogao živjeti. Samo sam se nadao da su Aech, Art3mis
i ostali jajolovci kojima su pristupili jednako mislili.
“Radije ne bih”, rekoh. Spustio sam noge sa stola i ustao. “Hvala Da pažnji.”
Sorrento me žalosno pogleda, a onda mi da znak da opet sjednem.
Zapravo, nismo posve završili. Imamo još jednu posljednju ponudu za tebe, Parzivale. A
sačuvao sam najbolje za kraj.”
“Zar ne znate shvatiti mig? Ne možete me kupiti. Odjebite. Adios. Zbogom. Do neviđenja.”
“Sjedni, Wade.”
Sledio sam se. Je li on to upotrijebio moje pravo ime?”
“Tako je”, odsječno će Sorrento. “Znamo tko si. Wade Owen Watts Rođen 12. kolovoza,
2024. Oba roditelja pokojna. Znamo i gdje si. Živiš s tetom, u parku prikolica na Aveniji Portland
700 u Oklahoma Cityju. Točnije, u jedinici 56-V. Prema našem nadzornom timu, viđen si na
ulasku u tetinu prikolicu prije tri dana i otad nisi izašao. Što znači da si još ondje.”
Video prozorčić otvorio se odmah iza njega, prikazujući živu snimku sklopova u kojima
sam stanovao. Bio je to pogled iz zraka, možda snimljen iz aviona ili satelita. Iz ovog kuta, mogli
su samo nadzirati dva glavna izlaza iz prikolice. Stoga me nisu vidjeli kako svakog jutra odlazim
kroz prozor praonice ni kako se istim putem svake noći vraćam. Nisu znali da sam trenutno
zapravo u svome skrovištu.
“Eto te”, reče Sorrento. Vratio mu se ugodan, pokroviteljski ton. “Stvarno trebaš više
izlaziti, Wade. Nije zdravo provoditi sve vrijeme u zatvorenom.” Slika se uvećala nekoliko puta,
zumirajući na prikolicu moje tete. Zatim se prebacila na infracrvenu termografiju pa sam
mogao vidjeti svjetleće obrise barem desetak ljudi, djece i odraslih, kako sjede u njoj. Gotovo
svi su bili nepomični - vjerojatno prijavljeni u OASIS.
Bio sam previše osupnut da bih išta rekao. Kako su me pronašli?. Trebalo je biti nemoguće
da itko dođe do podataka o vašem OASIS računu. A moja adresa nije čak ni bila u mom OASIS
računu. Niste je morali davati kada biste stvorili svoj avatar. Samo ime i uzorak mrežnice. Kako
su saznali gdje stanujem?
Sigurno su se nekako domogli moje školske evidencije.
“Možda ti je trenutno prvi instinkt da se odjaviš i daš se u bijeg”, reče Sorrento. “Molim
te da ne počiniš tu pogrešku. Pod tvoju je prikolicu trenutno podmetnuta velika količina
snažnog eksploziva.” Iz džepa je izvadio nešto nalik na daljinski upravljač i podigao ga. “A moj
prst je na detonatoru. Ako se odjaviš iz ove chatlink sesije, umrijet ćeš za nekoliko sekundi.
Razumiješ li što ti govorim, g. Watts?”
Polako sam kimnuo, očajnički nastojeći shvatiti što se događa.
Blefirao je. Sigurno je blefirao. A čak i da nije, nije znao da sam zapravo 800 metara dalje,
u svome skrovištu. Sorrento je pretpostavio da je neki od svjetlećih termalnih obrisa na
prikazniku bio ja.
Ako bi bomba detonirala u tetinoj prikolici, bio sam siguran ovdje, pod svim ovim starim
autima. Zar ne? Osim toga, ne bi ubili tolike ljude samo da dođu do mene.
“Kako-?” To je bilo sve što sam uspio izustiti.

96
 “Kako smo saznali tko si? I gdje živiš?” Nacerio se. “Jednostavno. Zajebao si, mali. Kad si
se upisao u sustav OASIS-ov sustav javnog školstva, dao si im ime i adresu. Kako ti mogu poslati
svjedodžbe, pretpostavljam.” Imao je pravo. Ime mog avatara, moje pravo ime i kućna adresa
bili su pohranjeni u mom privatnom učeničkom profilu, kojemu je mogao pristupiti samo
ravnatelj. Bila je to glupa pogreška, ali upisao sam se godinu prije samog početka natječaja.
Prije nego što sam postao jajolovac. Prije nego što sam naučio skrivati svoj stvarni identitet.
“Kako ste otkrili da pohađam školu online?” pitao sam. Već sam dao odgovor, ali morao
sam odugovlačiti.
“Na jajoiovačkim forumima zadnjih nekoliko dana kruži glasina da i ti i tvoj frend Aech
pohađate školu na Ludusu. Kad smo to čuli, odlučili smo kontaktirati nekoliko OJŠ
administratora i ponuditi im mito. Znaš li koliko malo školski administrator godišnje zaradi,
Wade? Skandalozno. Jedan je od tvojih ravnatelja ljubazno potražio avatarovo ime Parzival u
bazi učeničkih podataka i pogodi što?”

Iza žive snimke sklopova pojavio se drugi prozor. Prikazivao je moj cjelokupni učenički
profil. Puno ime, ime avatara, učenički alijas (Wade 3), datum rođenja, OIB i kućnu adresu.
Prijepis ocjena. Sve je bilo ondje, zajedno sa starom slikom iz godišnjaka, snimljenom prije pet
godina - netom prije nego što sam se prebacio u školu u OASIS-u.
“Imamo i školske podatke tvog frenda Aecha. Ali bio je dovoljno mudar da da lažno ime i
adresu kada se upisivao. Stoga će nam trebati malo dulje da ga pronađemo.”
Zastao je da me pusti da odgovorim, ali nastavio sam šutjeti. Puls mi se ubrzao i morao
sam se podsjećati da dišem.
“I to me dakle dovodi do naše zadnje ponude.” Sorrento uzbuđeno Protrlja ruke, kao
klinac koji se sprema otvoriti poklon. “Reci nam kako stići do Prvih vrata. Smjesta. Ili ćemo te
ubiti. Smjesta.”
“Blefiraš”, čuo sam sebe kako govorim. Ali mislim da nije blefirao. Nimalo.
“Ne, Wade. Ne blefiram. Razmisli malo. Pored svega što se događa u svijetu, zar misliš da
će itko mariti za eksploziju u nekom štakorskom getu u Oklahoma Cityju? Mislit će da je riječ
o nezgodi u labosu droge.
Ili je možda domaća teroristička ćelija pokušala načiniti bombu iz kućne radinosti. U
svakom slučaju, to će samo značiti da na svijetu ima koja stotina manje ljudskih žohara koji
skupljaju kupone za hranu i troše dragocjeni kisik. Nitko neće mariti. A vlasti neće ni okom
trepnuti.”
Imao je pravo, a ja sam to znao. Pokušao sam odugovlačiti koju sekundu da smislim što
mi je raditi. “Ubili biste me?” rekoh. “Da pobijedite u videoigri?”
“Ne pravi se naivan, Wade”, reče Sorrento. “U igri su milijarde dolara, zajedno s
kontrolom nad jednom od najprofitabilnijih svjetskih korporacija i samim OASIS-om. Ovo je
daleko više od natjecanja u videoigri. Oduvijek je bilo.” Nagnuo se naprijed. “Ali još možeš
odavde izaći kao pobjednik, mali. Ako nam pomogneš, dat ćemo ti tih pet milijuna. Moći ćeš
se umiroviti s osamnaest i ostatak života živjeti kao kralj. Ili možeš umrijeti u idućih par
sekundi. Odluka je tvoja. Ali postavi si ovo pitanje - da ti je majka još živa, što bi htjela da
učiniš?”
Posljednje bi me pitanje stvarno razbjesnilo da nisam bio toliko uplašen.
“Što vas sprečava da me ubijete nakon što vam dam što želite?” upitao sam.

97
 “Što god ti mislio, ne želimo nikoga ubiti ukoliko nije apsolutno neophodno. Osim toga,
postoje još dvoja vrata, zar ne?” Slegnuo je ramenima. “Možda nam zatreba tvoja pomoć da i
njih riješimo. Osobno, sumnjam u to. Ali moji nadređeni misle suprotno. Svejedno nemaš baš
izbora u ovom trenutku, zar ne?” Snizio je glas, kao da se sprema podijeliti tajnu. “Evo što će
se iduće dogoditi. Dat ćeš mi upute korak-po-korak kako se domoći Bakrenog ključa i riješiti
Prva vrata. I ostati ćeš prijavljen na ovu chatlink sesiju dok ne potvrdimo sve što nam kažeš.
Odjavi se prije nego što to odobrim i cijeli tvoj svijet leti u zrak. Jasno? Sad počni govoriti.”
Ne. S mog gledišta, postojale su zapravo samo dvije mogućnosti. Ili su blefirali ili će me
ubiti, pomogao im ja ili ne.
Donio sam odluku i skupio hrabrost.
“Sorrento,” rekao sam, nastojeći prikriti strah u glasu, “želim da ti i tvoji šefovi nešto
znate. Nikad nećete pronaći Hallidayevo Jaje. Znate li zašto? Jer je bio pametniji od svih vas
zajedno. Nije važno koliko love imate i koga pokušavate podmititi. Izgubit ćete. ”
Kliknuo sam na ikonu za odjavu, a moj se avatar počeo dematerijalizirati pred njim. Nije
izgledao iznenađeno. Samo me žalosno pogledao i stresao glavom. “Glup potez, mali”, rekao
je, netom prije negoli mi se vizir zacrnio.
Sjedio sam u mraku skrovišta, trzajući se i čekajući detonaciju. Ali prošla je cijela minuta
a ništa se nije dogodilo.
Podigao sam vizir i svukao rukavice s drhtavih ruku. Dok su mi se oči privikavale na tamu,
ispustio sam oprezan uzdah olakšanja. Ipak je to bio blef. Sorrento je sa mnom igrao složenu
mentalnu igru. I vrlo učinkovitu.
Dok sam halapljivo ispijao bocu vode, shvatio sam da se trebam prijaviti i upozoriti Aecha
i Art3mis. Šestaši će sada krenuti na njih.
Navlačio sam rukavice kad sam začuo eksploziju.
Osjetio sam udarni val pola sekunde nakon detonacije i instinktivno se bacio na pod
skrovišta pokrivši glavu rukama. U daljini, čuo sam zvuk pucanja metala dok se nekoliko
sklopova s prikolicama počinjalo urušavati, otrgnuvši se iz svojih skela i rušeći jedna drugu
poput golemih domina. Ti jezivi zvuci trajali su naizgled jako dugo vremena. Zatim je opet bilo
tiho.
S vremenom sam svladao paralizu i otvorio stražnja vrata kombija. U stravičnoj omami,
zaputio sam se prema rubu hrpe smeća, a odatle sam mogao vidjeti kako se divovski stup dima
i plamena uzdiže s drugog kraja sklopova.
Pratio sam rijeku ljudi koja je već trčala u tom pravcu, duž sjevernog perimetra sklopova.
Sklop u kojem se nalazila tetina prikolica urušio se u vatri i dimu, zajedno sa svim susjednim
sklopovima. Ondje nije preostalo ništa osim goleme hrpe izobličenog, gorućeg metala.
Držao sam se podalje, ali velika se gomila ljudi već okupila preda mnom, stojeći onoliko
blizu požaru koliko su se usuđivali. Nitko nije ni pokušao ući u ruševinu i potražiti preživjele.
Bilo je očito da ih neće biti.
Prastara cisterna propana spojena na jednu od srušenih prikolica detonirala je malom
eksplozijom, natjeravši gomilu da se razbježi i baci u zaklon. Još je nekoliko cisterni detoniralo
u brzom slijedu. Poslije toga, promatrači su se odmakli puno dalje i držali na odstojanju.
Stanovnici obližnjih sklopova znali su da su u velikoj nevolji ako se požar proširi. Stoga je
mnogo ljudi već pohitalo gasiti buktinju, s pomoću vrtnih crijeva, kablova, praznih ekstra

98
velikih plastičnih čaša i koječega drugog što su mogli naći. Ubrzo zatim, požar je obuzdan, a
vatra je počela jenjavati.
Dok sam šutke promatrao, čuo sam kako ljudi oko mene mrmljaju, govoreći da je to
vjerojatno bila još jedna nesreća u labosu metha, ili je neki idiot pokušavao izgraditi bombu iz
kućne radinosti. Baš kao što je Sorrento predvidio.
Ta me misao iznenada trgnula iz omame. Gdje mi je bila pamet? Šestaši su me upravo
pokušali ubiti. Njihovi su agenti vjerojatno još vrebali među sklopovima, provjeravajući jesam
li sigurno mrtav. A ja sam kao totalni idiot stajao na otvorenom.
Odvojio sam se od gomile i pohitao natrag u skrovište, pazeći da ne trčim i stalno se
osvrćući preko ramena kako me nitko ne bi slijedio. Kad sam se vratio u kombi, zalupio sam i
zaključao vrata, a onda se skutrio u drhtavo klupko u kutu. Ostao sam tako dugo vremena.
Naposljetku, šok me počeo napuštati te sam postajao svjestan onoga što se upravo
dogodilo. Moja teta Alice i njezin dečko Rick poginuli su zajedno sa svima koji su živjeli u našoj
kamp kućici i u kućicama ispod i oko nje. Uključujući dragu staru gospđicu Gilmore. A da sam
bio kod kuće, i ja bih sada bio mrtav.
Pucao me adrenalin i nisam znao što bih sljedeće, preplavljen paralizirajućom mješavinom
straha i bijesa. Pomislio sam da se prijavim u OASIS da nazovem policiju, ali onda sam zamislio
kako bi reagirali kada bih im ispričao svoju priču. Mislili bi da sam totalni luđak. A ako bih
nazvao medije, jednako bi reagirali. Nitko ne bi povjerovao mojoj priči. Ne ukoliko ne bih otkrio
da sam Parzival, a možda ni tada. Nisam imao ni trunke dokaza protiv Sorrenta i Šestaša. Svi
tragovi podmetnute bombe vjerojatno su se sada rastapali u šljaku.
Otkriti svoj identitet svijetu kako bih optužio jednu od najmoćnijih svjetskih korporacija
za ucjenu i ubojstvo nije se činilo najpametnijim potezom. Nitko mi ne bi vjerovao. Jedva sam
i ja mogao povjerovati. IOI me zaista pokušao ubiti. Da me spriječi osvojiti natječaj u
videoigrama. To je bilo suludo.
Činilo se da sam zasad siguran u svome skrovištu, ali znao sam da ne mogu još dugo ostati
u sklopovima. Kad Šestaši otkriju da sam još živ, vratit će se da me potraže. Morao sam dati
petama vjetra. Ali nisam to mogao učiniti dok se ne domognem štogod novca, a prve
sponzorske uplate neće mi sjesti na račun još dan ili dva. Morat ću se dotad pritajiti. Ali u ovom
trenutku morao sam razgovarati s Aechem, da ga upozorim kako je idući na šestaškoj listi za
odstrel.
Također sam očajnički želio vidjeti prijateljsko lice.

99
 0015
Zgrabio sam OASIS-ovu konzolu i uključio je, a zatim navukao vizir i rukavice. Kad sam se
prijavio, moj se avatar ponovno pojavio na Ludusu, na brijegu gdje sam sjedio prije sesije u
chat sobi sa Sorrentom. Čim se zvuk uključio, začuo sam zaglušujuću riku motora koja je
dopirala odnekud ravno iznad. Odmaknuo sam se od drveta i pogledao uvis. Eskadrila šestaških
bojnih brodova letjela je u formaciji, zujeći na jug na maloj visini i usput senzorima pretražujući
površinu.
Upravo sam kanio šmugnuti natrag pod drvo i izvan vida, kad sam se sjetio da je cijeli
Ludus bio no-PvP zona. Sestaši mi ovdje nisu mogli nauditi. Unatoč tome, bio sam na rubu
živaca. Nastavio sam pretraživati nebo i brzo opazio još dvije eskadrile šestaških bojnih
brodova bliže istočnom obzoru. Trenutak poslije, nekoliko novih eskadrila izašlo je iz orbite na
sjeveru i zapadu. Izgledalo je poput invazije izvanzemaljaca.
Na prikazniku mi je zatitrala ikonica, obavještavajući me da imam novu tekstualnu poruku
od Aecha: Gdje si, dovraga? Nazovi me ODMAH!
Kliknuo sam na njegovo ime na listi kontakata i javio se na prvi zvuk zvona. Lice njegova
avatara pojavilo se na video prozorčiću. Imao je smrknut izraz.
“Čuo si vijesti?” pitao je.
“Kakve vijesti?”
“Sestaši su na Ludusu. Na tisuće njih. I svake minute pristiže ih još. Pretražuju planet u
potrazi za grobnicom.”
“Da. Upravo sam na Ludusu. Šestaški bojni brodovi su posvuda.”
Aech se namršti. “Kad pronađem I-rOka, ubit ću ga. Polako. A onda, kad napravi novi
avatar, dognat ću ga i opet ubiti. Da je taj kreten držao jezik za zubima, Šestaši se nikad ne bi
sjetili ovdje tražiti.”
“Da. Upozorile su ih njegove objave na forumima. I Sorrento je to rekao.”
“Sorrento? Misliš Nolan Sorrento?”
Ispričao sam mu sve što se dogodilo proteklih nekoliko sati.
“Raznijeli su ti kuću?”
“Zapravo je bila kamp kućica”, rekao sam. “U parku prikolica. Pobili su mnogo ljudi ondje,
Aech. Vjerojatno je već na vijestima.” Duboko sam udahnuo. “Izbezumljen sam. Bojim se.”
“Ne krivim te”, rekao je. “Hvala bogu da nisi bio doma kad se to dogodilo...”
Kimnuo sam. “Gotovo nikad se ne prijavim od doma. Srećom, Šestaši to nisu znali.”
“A tvoja obitelj?”
“Ondje je živjela moja teta. Mrtva je, mislim. Nismo... nismo baš bili bliski.” Ovo je bilo
blago rečeno, naravno. Teta Alice nikad nije bila pretjerano dobra prema meni, ali svejedno
nije zaslužila umrijeti. Ali većina dubokog grizodušja koje sam sada osjećao imala je veze s
gđom Gilmore i spoznajom da je stradala zbog mojih djela. Bila je jedna od najdražih osoba
koje sam poznavao.
Shvatio sam da jecam. Ugasio sam zvuk da me Aech ne čuje, a onda nekoliko puta duboko
udahnuo dok se nisam pribrao.
“Ne mogu vjerovati!” zareža Aech. “Podli gadovi. Platit će, Z. Računaj na to. Natjerat ćemo
ih da plate. ”

100
 Nisam vidio kako, ali nisam mu protuslovio. Znao sam da me samo pokušavao
oraspoložiti.
“Gdje si sada?” upita Aech. “Trebaš li pomoć? Recimo, krov nad glavom ili tako nešto?
Mogu ti poslati štogod novca ako ti treba.”
“Ne, okej sam”, rekoh. “Ali hvala, stari. Stvarno cijenim ponudu.”
“De nada, amigo.”
“Slušaj, jesu li ti Šestaši poslali isti e-mail kao i meni?”
“Da. Na tisuće njih. Ali zaključio sam da ih je najbolje ignorirati.”
Namrštio sam se. “Volio bih da sam imao pameti da i sam tako postupim.”
“Čovječe, nisi mogao znati da će te pokušati ubiti! Osim toga, već su imali tvoju kućnu
adresu. Da si ignorirao njihove e-mailove, vjerojatno bi ionako detonirali bombu.”
“Slušaj, Aech... Sorrento je rekao da tvoji školski podaci sadrže lažnu kućnu adresu i da ne
znaju gdje te mogu naći. Ali možda je lagao. Bolje ti je da odeš od kuće. Idi nekamo na sigurno.
Što prije to bolje.”
“Ne brini se za mene, Z. Ostajem u pokretu. Te gnjusobe me nikad neće naći.”
“Ako ti tako kažeš”, odvratio sam, pitajući se što je točno time mislio. “Ali moram upozoriti
i Art3mis. I Daita i Shota, ako uspijem doći do njih. Šestaši vjerojatno poduzimaju sve da
saznaju i njihove identitete.” “To mi je dalo ideju”, rekao je. “Trebali bismo pozvati sve troje
na sastanak s nama u Podrumu kasnije večeras. Recimo oko ponoći? Privatna sesija u chat
sobi. Samo nas petero.”
Raspoloženje mi se naglo popravilo zbog mogućnosti da ponovno vidim Art3mis. “Misliš
da će svi pristati doći?”
“Hoće, ako im damo do znanja da im o tome ovise životi.” Nasmiješio se. “A imat ćemo
najboljih pet jajolovaca na svijetu zajedno u jednoj chat sobi. Tko bi to propustio?”

Poslao sam Art3mis kratku poruku, zamolivši je da se sastane s nama u Aechevoj privatnoj
chat sobi u ponoć. Odgovorila je samo par minuta poslije, obećavši da će doći. Aech mi je rekao
da je uspio kontaktirati Daita i Shota i da su obojica pristala prisustvovati. Sastanak je bio
utanačen.
Nisam bio raspoložen ostati sam pa sam se prijavio u Podrum sat ranije. Aech je već bio
ondje i surfao po vijestima na prastarom RCA televizoru. Ne rekavši ni riječi, ustao je i zagrlio
me. Iako to nisam mogao osjetiti, neobično me utješilo. Zatim smo obojica sjeli i gledali
reportaže čekajući da ostali stignu.
Svaki je kanal emitirao OASIS-ovu snimku koja je prikazivala horde šestaških svemirskih
brodova i trupa koji su trenutno pristizali na Ludus. Svima je bilo lako pretpostaviti zašto su bili
ondje pa se sada i svaki jajolovac u simulaciji također zaputio na Ludus. Transportne terminale
diljem planeta zakrčili su pristižući avatari.
“Toliko o čuvanju tajne o lokaciji grobnice”, rekoh, stresavši glavom.
“Procurilo bi kad-tad”, reče Aech, ugasivši TV. “Ali nisam mislio da će to biti tako brzo.”
Obojica smo čuli zvonce na ulazu kad se Art3mis materijalizirala na vrhu stubišta. Nosila
je istu odjeću kao one noći kad smo se upoznali. Mahnula mi je dok je silazila niza stube. Ja
sam joj odmahnuo, a zatim ih predstavio.
“Aech, ovo je Art3mis. Art3mis, ovo je moj najbolji prijatelj, Aech.”

101
 “Drago mi je”, reče Art3mis, pruživši desnicu.
Aech je protrese. “Također.” Nasmiješio se u stilu Češirske mačke “Hvala što si došla.”
“Šališ se? Kako bih to propustila? Prvi sastanak Velike petorke.”
“Velika petorka?” upitah.
“Da”, reče Aech. “Tako nas sada zovu na svim oglasnim pločama Držimo pet najviših
mjesta na Tablici. Stoga smo Velika petorka. ”
“Dobro”, rekoh. “Barem za sada.”
Art3mis se osmjehnula na to, a onda se okrenula i počela se šetuckat? po podrumu, diveći
se dekoru iz osamdesetih. “Aech, ovo je nadaleko najkulerskija chat soba koju sam ikad
vidjela.”
“Hvala.” Naklonio je glavu. “Baš si ljubazna.”
Zastala je kako bi razgledala policu s dopunama za igre uloga,, “Savršeno si rekonstruirao
Morrowov podrum. Do posljednjeg detalja. Želim ovdje živjeti.”
“Imaš trajno mjesto na listi gostiju. Prijavi se i hengaj kad god poželiš.”
“Stvarno?” rekla je, vidno oduševljena. “Hvala! Hoću. Pravi si frajer, Aech.”
“Da”, rekao je, smiješeći se. “Istina je. Jesam.”
Činilo se da su odmah kliknuli, a to me činilo ludo ljubomornim. Nisam želio da se Art3mis
svidi Aech ni obrnuto. Htio sam je samo za sebe.
Daito i Shoto prijavili su se trenutak kasnije, pojavivši se simultano na vrhu podrumskog
stubišta. Daito je bio viši od njih dvojice i izgledao kao da je u kasnom pubertetu. Shoto je bio
za 30 cm niži i djelovao dosta mlađe. Negdje oko trinaest. Obojica su izgledali kao Japanci, a
međusobno su si silno nalikovali, poput fotografija istog mladića snimljenih u razmaku od pet
godina. Nosili su sličan tradicionalni Samurajski oklop, a obojici su o pojasu visjeli kratki
wakizashi i dulja katana.
“Pozdrav”, reče viši Samuraj. “Ja sam Daito. A ovo je moj mlađi brat, Shoto. Hvala na
pozivu. Čast nam je upoznati sve troje.”
Zajedno su se naklonili. Aech i Art3mis uzvratili su naklon, a ja sam ih brzo slijedio. Dok
smo se predstavljali, Daito i Shoto ponovno su nam se naklonili, a mi smo ponovno, svaki
naosob, uzvratili gestu.
“U redu”, reče Aech, kada je pusto klanjanje završilo. “Neka zabava počne. Siguran sam
da ste svi vidjeli vijesti. Šestaši su navrli na Ludus.
U tisućama. Provode sistematičnu potragu cijele površine planeta. Čak i da ne znaju što
točno traže, neće proći dugo dok ne nađu ulaz u grobnicu-”
“Zapravo,” upadne Art3mis, “već su ga našli. Prije pola sata.”
Svi smo se okrenuli prema njoj.
“To još nije objavljeno na vijestima”, reče Daito. “Sigurna si?”
Kimnula je. “Bojim se da jesam. Kad sam jutros čula za Šestaše, odlučila sam sakriti
kameru s uzlaznom vezom u drveću blizu ulaza u grobnicu, da imam to područje na oku.”
Otvorila je video prozorčić u zraku pred sobom i okrenula ga da ga i mi ostali možemo vidjeti.
Prikazivao je širokokutni kadar brijega s plosnatim vrhom i čistinu oko njega, promatrajući ga
s jednog od okolnih stabala. Iz ovog kuta, lako se vidjelo da je veliko kamenje na vrhu brijega
posloženo kako bi nalikovalo ljudskoj lubanji. Također smo mogli vidjeti da cijelo područje vrvi
Šestašima, a svake sekunde pristizalo ih je još.

102
 Ali ono što nas je na videu najviše uznemirilo bila je prozirna energetska kupola koja je
sada prekrivala cijelo brdo.
“Pas mater”, reče Aech. “Je li to ono što mislim?”
Art3mis kimne. “Zaštitno polje. Šestaši su ga instalirali čim su prvi među njima stigli.
Stoga...”
“Stoga odsad pa nadalje,” reče Daito, “nijedan jajolovac koji pronađe grobnicu neće moći
ući unutra. Ukoliko nekako ne probiju to zaštitno polje.”
“Zapravo, postavili su dva zaštitna polja”, reče Art3mis. “Manje polje s većim oko njega.
Spuštaju ih u slijedu, kad god požele propustiti još Šestaša u grobnicu. Poput hermetičke
pregrade.” Pokazala je na prozorčić. “Gledajte. Rade to upravo sada.”
Eskadron Šestaša marširao je niz ukrcajnu rampu bojnog broda parkiranog u blizini. Svi su
teglili kontejnere s opremom. Kad su se približili vanjskom zaštitnom polju, ono je nestalo,
otkrivši manje kupolasto polje unutar prvoga. Čim je eskadron stigao do zida unutrašnjeg
zaštitnog polja, vanjsko se ponovno pojavilo. Istog časa, spustilo se unutrašnje zaštitno polje,
dopuštajući Šestašima da uđu u grobnicu.
Vladala je duga tišina dok smo svi razmišljali o ovom novom razvoju događaja.
“Pretpostavljam da je moglo biti gore”, napokon će Aech. “Da je grobnica PvP zona, ovi
bi kenjci već posvuda postavili laserske topove i robotske stražare da istrijebe svakoga tko se
približi području.”
Imao je pravo. Kako je Ludus bio sigurna zona, Šestaši nisu mogli nauditi jajolovcima koji
bi se približili grobnici. Ali ništa ih nije sprečavalo da podignu zaštitno polje kako bi ih zadržali
vani. I upravo to su učinili.
“Šestaši su očigledno planirali i pripremali se za ovaj trenutak već neko vrijeme”, primijeti
Art3mis, zatvarajući video prozorčić.
“Neće dugo moći sprečavati ljude da uđu”, reče Aech. “Kad klanovi dočuju za ovo, nastat
će rat. Tisuće jajolovaca napadat će to zaštitno polje svime što imaju. Ručnim raketnim
bacačima. Vatrenim kuglama. Kazetnim bombama. Nuklearnim oružjem. Postat će gadno.
Pretvorit će tu šumu u pustoš.”
“Da, ali u međuvremenu, šestaški će avatari ubirati Bakrene ključeve i slati avatare kroz
Prva vrata, jednog za drugim, kao u jebenom vlakiću.”
“Ali kako ovo smiju raditi?” upita Shoto, mlađahnim glasom punim bijesa. Pogledao je
brata. “Nije fer. Ne igraju pošteno.”
“Ne moraju. U OASIS-u nema zakona, braco”, reče Daito. “Šestaši mogu raditi što ih volja.
Neće prestati dok ih netko ne zaustavi.”
“Šestaši nemaju časti”, reče Shoto, namrgodivši se.
“Dečki, ne znate ni pola priče”, reče Aech. “Zato smo vas Parzival i ja i pozvali ovamo.”
Okrenuo se prema meni. “Z, hoćeš li im reći što se dogodilo?”
Kimnuo sam i obratio se ostalima. Prvo sam im rekao za e-mail koji sam primio od IOI-a.
Svi su dobili istu pozivnicu, ali su je mudro ignorirali. Zatim sam u detalje ispričao svoj sastanak
sa Sorrentom u chat sobi, trudeći se da ništa ne izostavim. Naposljetku, rekao sam im kako je
naš razgovor završio - s detonacijom bombe na mojoj kućnoj adresi. Kada sam završio, svi
njihovi avatari na licima su imali izraze šoka i nevjerice.
“Isuse”, šapne Art3mis. “Nije šala? Pokušali su te ubiti?”
“Da. I uspjeli bi, da sam bio doma. Imao sam sreće.”
103
 “Sada kad znate koliko su daleko Šestaši spremni otići kako ne bismo našli Jaje prije njih”,
reče Aech. “Ako ikog od nas uspiju locirati, gotovi smo.”
Kimnuo sam. “Stoga trebate poduzeti mjere opreza da zaštitite sebe i svoje identitete”,
rekoh. “Ako već niste.”
Svi su kimnuli. Opet je nastao dug muk.
“Još nešto ne razumijem”, Art3mis će trenutak poslije. “Kako su Šestaši znali da grobnicu
treba tražiti na Ludusu? Netko ih je upozorio?
Prešla je pogledom po svakome od nas, ali u njezinu glasu nije bilo ni trunke optužbe.
“Sigurno su vidjeli glasinu o Parzivalu i Aechu objavljenu na svim jajolovačkim forumima”,
reče Shoto. “Tako su znali gdje tražiti.”
Daito se lecne, a onda udari mlađeg brata šakom u rame. “Nisam li ti rekao da šutiš,
lajavče?” prosiktao je. Shoto se smeo i umuknuo.
“Kakvu glasinu?” upita Art3mis. Pogledala me. “O čemu on govori? Nisam imala vremena
provjeriti forume već nekoliko dana.”
“Bilo je nekoliko objava jajolovaca koji su tvrdili da poznaju Parzivala i Aecha, i da su
obojica učenici na Ludusu.” Obratio se Aechu i meni. “Moj brat i ja proveli smo zadnje dvije
godine tragajući za Tomb of Horrors. Temeljito smo pretražili desetke svjetova u potrazi za
njom. Ali nismo ni pomislili tražiti na Ludusu. Sve dok nismo čuli da ondje pohađate školu.”
“Nije mi bilo ni na kraj pameti da moram tajiti to što pohađam školu na Ludusu”, rekoh
ja. “Pa i nisam.”
“Da, sreća za nas da nisi”, reče Aech. Obratio se ostalima. “Parzival je i meni nenamjerno
odao lokaciju grobnice. Ni meni nije palo na pamet tražiti je na Ludusu, sve dok se njegovo ime
nije pojavilo na Tablici.”
Daito gurne mlađeg brata laktom te se obojica okrenu prema meni i naklone. “Ti si prvi
pronašao skrovište grobnice pa ti dugujemo zahvalnost što si nas doveo k njoj.”
Uzvratio sam naklon. “Hvala, dečki. Ali zapravo ju je Art3mis prva našla. Sasvim sama.
Mjesec dana prije mene.”
“Da, iako mi to nije puno pomoglo”, odvrati Art3mis. “Nisam mogla poraziti lešinu u
Joustu. Pokušavala sam tjednima kad se ovaj klipan pojavio i uspio iz prve.” Objasnila je kako
smo se upoznali i kako je napokon uspjela poraziti kralja idućeg dana, točno nakon što se
server resetirao u ponoć.
“Moram zahvaliti Aechu na svojoj umješnosti u viteškim borbama”, rekoh ja. “Jedno
vrijeme smo stalno igrali tu igricu, ovdje u Podrumu. To je jedini razlog zašto sam pobijedio
kralja iz prvog pokušaja.”
“Također”, reče Aech. Pružio je ruku te smo se bubnuli šakama.
Daito i Shoto se obojica nasmiješe. “Tako je bilo i s nama”, reče Daito. “Moj brat i ja
godinama smo igrali Joust jedan protiv drugog, jer se igra spominjala u Anorakovu almanahu.”
“Sjajno”, reče Artemis, dignuvši ruke u zrak. “Blago vama, dečki. Bili ste unaprijed
pripremljeni. Tako se radujem zbog vas. Bravo.”
Svima nam je sarkastično, nečujno zapljeskala, zbog čega smo se svi nasmijali. “Možemo
li sada raspustiti Društvo međusobnog divljenja i vratiti se na glavnu temu?”
“Naravno”, reče Aech, smiješeći se. “A što je to bilo?”
“Šestaši?” predloži Art3mis.

104
 “Tako je! Naravno!” Aech protrlja potiljak zagrizavši donju usnicu što je uvijek radio kad
je pokušavao sabrati misli. “Rekla si da su našli grobnicu prije manje od jednog sata, ne? Stoga
će svakog trena stići u prijestolnu dvoranu i suočiti se s lešinom. Ali što mislite da će se dogoditi
kad više avatara istovremeno uđe u grobnu komoru?”
Obratio sam se Daitu i Shotu. “Vaša su se imena pojavila na Tablici istog dana, s nekoliko
minuta razlike. Dakle, ušli ste u prijestolnu dvoranu zajedno, zar ne?”
Daito kimne. “Jesmo”, reče. “A kad smo se popeli na podij, pojavile su se dvije kopije
kralja, da svaki od nas može igrati protiv jedne.”
“Sjajno”, reče Art3mis. “Onda je možda moguće da se stotine Šestaša istovremeno bori
za Bakreni ključ. Ili čak tisuće.”
“Da”, reče Shoto. “Ali da dobiju ključ, svaki Šestaš mora poraziti lešinu u Joustu, što svi
znamo da nije lako.”
“Šestaši koriste hakiranu imerzijsku opremu”, rekoh ja. “Sorrento mi se hvalio njome.
Namjestili su je tako da razni korisnici mogu kontrolirati postupke svakog od svojih avatara.
Stoga njihovi najbolji igrači Jousta mogu preuzeti kontrolu nad svakim šestaškim avatarom
tijekom partije protiv Acereraka. Jedan za drugim.”
“Prevarantska gamad”, ponovi Aech.
“Šestaši nemaju časti”, reče Daito, odmahujući glavu.
“Da”, reče Art3mis, prevrćući očima. “To smo ustanovili.”
“To nije sve”, dometnuh. “Svaki Šestaš ima tim podrške sastavljen od Hallidayevih
naučnika, stručnjaka za videoigre i kriptologa, koji su ondje da im pomognu svladati svaki
izazov i riješiti svaku zagonetku na koju naiđu. Igranje simulacije Ratnih igara bit će im dječja
igra. Netko će ih samo snabdijevati dijalogom.”
“Nevjerojatno”, promrmlja Aech. “Kako se možemo natjecati s time?”
“Ne možemo”, reče Art3mis. “Kad se domognu Bakrenog ključa, vjerojatno će locirati Prva
vrata jednako brzo kao i svi mi. Neće im trebati dugo da nas sustignu. A kad dođu do zagonetke
o Ključu od žada, njihovi će glavonje raditi 24 sata dnevno da je dešifriraju.” “Otkriju li skrovište
Ključa od žada prije nas, i njega će ograditi”, rekoh. “A onda će nas petero biti u istini govnima
kao što su sada svi ostali.”
Art3mis kimne. Aech frustrirano šutne nogom stolić. “Ovo nije ni pibližno pošteno”, reče.
“Sestaši imaju golemu prednost nad svima nama. Imaju neiscrpnu zalihu novca, oružja, vozila
i avatara. Na tisuće ih je i svi zajedno surađuju.”
“Točno”, rekoh ja. “A mi se svi snalazimo sami. Pa, osim vas dvojice.” Kimnuo sam prema
Daitu i Shotu. “Ali znate na što mislim. Brojčano su i oružjem nadmoćniji, a to se neće tako
skoro promijeniti.”
“Što predlažeš?” upita Daito. Odjednom je zvučao nelagodno. “Ništa ne predlažem”,
rekoh. “Samo iznosim činjenice, kako ih vidim.”
“Dobro”, odgovori Daito. “Jer zvučalo je kao da se spremaš predložiti nekakav savez
između nas petoro.”
Aech ga pažljivo odmjeri. “Pa? Bi li to bila tako loša ideja?”
“Da, bi”, odrješito će Daito. “Moj brat i ja lovimo sami. Ne trebamo i ne želimo vašu
pomoć.”
“Ma nemoj?” reče Aech. “A maloprije si priznao da ti je trebala Parzivalova pomoć da
pronađeš Tomb of Horrors.”
105
 Daitove se oči suze. “Pronašli bismo je i sami, s vremenom.”
“Da”, reče Aech. “Vjerojatno bi vam trebalo još samo drugih pet godina”
“Daj, Aech”, rekoh, stupivši između njih. “Ovo ne pomaže.”
Aech i Daito šutke su se strijeljali pogledima, dok je Shoto nesigurno gledao brata. Art3mis
je samo stajala po strani i promatrala, izgledajući Pomalo zabavljeno.
“Nismo došli ovamo da nas vrijeđaju”, naposljetku će Daito. Odlazimo.”
“Čekaj, Daito”, rekoh ja. “Samo pričekaj sekundu, hoćeš? Daj da ovo raspravimo.
Nemojmo se rastati kao neprijatelji. Svi smo na istoj strani.”
“Ne”, reče Daito. “Nismo. Vi ste nam svi stranci. Koliko mi znamo, bilo tko od vas mogao
bi biti šestaški špijun.”
Art3mis se na to glasno nasmije, a onda pokrije usta. Daito se nije obazirao na nju. “Ovo
nema smisla”, reče. “Samo jedna osoba može prva pronaći Jaje i osvojiti nagradu”, reče. “A ta
će osoba biti ili ja ili moj brat.”
I s tim riječima, Daito i Shoto se obojica naprasno odjave.
“To je dobro prošlo”, primijeti Art3mis, nakon što su njihovi avatari nestali.
Kimnuo sam. “Da, svaka čast, Aech. Sjajno gradiš mostove.”
“Što sam ja skrivio?” branio se on. “Daito se ponio kako totalni šupak! Osim toga, nije da
smo ga pitali da se udružimo. Ja sam tvrdokorni solo igrač. A i ti si. A i Art3mis mi djeluje kao
tip vuka samotnjaka.”
“Priznajem”, ona će, smješkajući se. “Ali unatoč tome, ima se što reći u prilog sklapanju
saveza protiv Šestaša.”
“Možda”, odvrati Aech. “Ali razmisli malo. Ako pronađeš Ključ od žada prije nas dvojice,
hoćeš li biti velikodušna i reći nam gdje je?” Art3mis se nasmiješi. “Naravno da neću.”
“Ni ja”, reče Aech. “Stoga nema smisla raspravljati o savezu.” Art3mis slegne ramenima.
“Pa, čini se da je sastanak završen. Vjerojatno bih trebala poći.” Namignula mi je. “Sat
otkucava. Zar ne, dečki?” “Tik tak”, rekoh.
“Sretno, momci.” Obojici nam je mahnula. “Vidimo se.”
“Vidimo se”, obojica joj odvratismo u isti glas.
Gledao sam kako njezin avatar polako nestaje, a onda se okrenuo i zatekao Aecha kako
mi se smiješi. “Što se ceriš?” upitah.
“Zatelebao si se u nju, zar ne?”
“Što? U Art3mis? Ne-”
“Ne poriči, Z. Stalno si blejio u nju dok je bila ovdje.” Odglumio je kako je to njemu
izgledalo, privivši obje ruke na prsa i zatreptavši trepavicama poput zvijezde iz nijemih filmova.
“Snimio sam cijelu chat sesiju. Hoćeš da ti je pustim, da vidiš kako si glupo izgledao?”
“Ne budi šupak.”
“Razumljivo je, stari”, reče Aech. “Cura je preslatka.”
“Onda, jesi li imao sreće s novom zagonetkom?” upitah, namjerno mijenjajući temu. “S
katrenom o Ključu od žada?”
“Katrenom?” “Pjesma ili strofa s četiri stiha i s isprekidanom rimom ”, odverglao sam.
“Zove se katren.”
Aech zakoluta očima. “Nevjerojatan si, stari.”

106
 “Što? To je ispravan izraz za to, kretenu!”
“To je samo zagonetka, čovječe. I, ne. Nisam je još uspio prokljuviti.”
“Ni ja”, rekoh. “Stoga vjerojatno ne bismo trebali besposleno stajati i blebetati. Valja nam
zasukati rukave.”
“Slažem se”, reče on. “Ali-”
U tom trenutku, hrpa stripova na drugoj strani sobe odjednom je kliznula s ruba stola gdje
je bila naslagana i pala na pod, kao da ih je netko slučajno srušio. I Aech i ja skočismo, a onda
izmijenismo zbunjene poglede.
“Koji je to bio vrag?” upitah.
“Ne znam.” Aech priđe i prouči razbacane stripove. “Možda neka softverska greška?”
“Nikad nisam vidio ovakvu grešku u chat sobi”, rekoh ja, zvjerajući po praznoj prostoriji.
“Da nije netko drugi ovdje? Nevidljivi avatar koji nas prisluškuje?”
Aech zakoluta očima. “Nema teorije, Z”, reče on. “Previše te drma paranoja. Ovo je
šifrirana privatna chat soba. Nitko ne može ući bez mog dopuštenja. Znaš i sam.”
“Da”, rekoh, i dalje isprepadan.
“Opusti se. Bila je to greška.” Stavio mi je ruku na rame. “Čuj. Javi mi ako se predomisliš
u vezi sa zajmom. Ili ako trebaš negdje spavati. Okej?”
“Bit ću dobro”, rekoh. “Ali hvala, amigo.”
Ponovno smo se bubnuli šakama, kao kad Čudesni blizanci aktiviraju svoje moći.
“Vidimo se poslije. Sretno, Z.”
“I tebi, Aech.”

107
 0016
Nekoliko sati poslije, preostala mjesta na tablici počela su se popunjavati jedno za drugim,
u kratkom vremenskom razmaku. Ne imenima avatara, nego brojevima IOI-evih zaposlenika.
Svaki bi se pojavio sa zbirom od pet tisuća bodova (što je sada izgleda bila fiksna vrijednost za
pronalaženje Bakrenog ključa), a zatim bi im par sati poslije rezultat skočio za još sto tisuća
bodova, kad bi dotični Sestaš prošao Prva vrata. Do konca dana, Tablica rezultata izgledala je
ovako:
NAJBOLJI REZULTATI:
1. Parzival 110.000
2. Art3mis 109.000
3. Aech 108.000
4. Daito 107.000
5. Shoto 106.000
6. IOI-655321 105.000
7. IOI-643187 105.000
8. IOI-621671 105.000
9. IOI-678324 105.000
10.IOI-637330 105.000

Prepoznao sam zaposlenički broj prvog Šestaša na listi, jer sam ga vidio otisnutog na
Sorrentovoj uniformi. Vjerojatno je inzistirao na tome da se njegov avatar prvi domogne
Bakrenog ključa i prođe vrata. Ali nisam vjerovao da je u tome uspio sam. Nema teorije da je
bio tako dobar u Joustu. Ili da je znao Ratne igre napamet. Ali sada sam znao da nije ni morao
biti. Kad bi stigao do izazova koji nije mogao savladati, poput pobjede u Joustu, mogao je samo
prebaciti kontrolu avatara nekom od svojih podređenih. A za vrijeme izazova Ratnih igara,
vjerojatno mu je netko govorio sav dijalog preko hakirane imerzijske opreme.
Kad su se preostala prazna mjesta popunila, Tablica je odjednom počela rasti, prikazujući
poredak i iza desetog mjesta. Nedugo zatim, na Tablici je bilo navedeno dvadeset avatara.
Zatim trideset. Tijekom iduća dvadeset četiri sata, više od šezdeset je šestaških avatara prošlo
Prva vrata.
U međuvremenu, Ludus je postao najpopularnija destinacija u OASIS-u. Transportni
terminali diljem planeta izbacivali su neprekidnu rijeku jajolovaca, koji su se zatim raštrkali po
planetu, stvarajući kaos i ometajući nastavu na svakom školskom kampusu. OASIS-ov Odbor
za javno školstvo vidio je koliko je sati i brzo donio odluku da evakuira Ludus i premjesti sve
njegove škole na novu lokaciju. Identična kopija planeta, Ludus II, stvorena je u istom sektoru,
nedaleko od originalnog. Svi su učenici dobili slobodan dan dok se rezervna kopija planetova
originalnog izvornog koda nije prepisala na novu lokaciju (bez koda Tomb of Horrors koji je
Halliday u nekom trenutku potajno dodao). Nastava se nastavila na Ludusu II idućeg dana, a
Ludus je prepušten na milost i nemilost Šestašima i jajolovcima.
Brzo se proširila vijest da su se Sestaši utaborili oko malog brijega plosnatog vrha usred
udaljene šume. Točna lokacija grobnice pojavila se na forumima te večeri, zajedno sa
zaslonskim fotografijama zaštitnog polja koje su Sestaši podigli da spriječe ostale da uđu. Te
zaslonske fotografije jasno su pokazivale kamenje poredano u oblik lubanje na vrhu. Za
108
nekoliko sati, veza s modulom Dungeons & Dragons objavljena je na svakom jajolovačkom
forumu. Zatim je završila na vijestima.
Svi najveći jajolovački klanovi smjesta su se udružili da pokrenu napad svim sredstvima na
zaštitno polje Šestaša, pokušavajući sve čega su se mogli dosjetiti da ga isključe ili zaobiđu.
Sestaši su instalirali teleportacijske ometače, koji su sprečavali da se itko transportira unutar
zaštitnog polja bilo kakvom tehnologijom. Osim toga su stacionirali ekipu visokorazinskih
čarobnjaka oko grobnice. Ovi su korisnici magije bez prestanka bacali čini, održavajući cijelo
područje u privremenoj bezmagijskoj zoni. To je sprečavalo da se zaštitna polja premoste
putem mgije.
Klanovi su počeli bombardirati vanjsko zaštitno polje raketama, Projektilima, nuklearnim
bombama i psovkama. Opsada grobnice trajala je cijelu noć, ali idućeg jutra, oba su zaštitna
polja ostala netaknuta.

U očaju. klanovi odlučiše pribjeći teškoi artilieriii. Udružili su resurse i kupili dvije vrlo
skupe, vrlo moćne antimaterijske bombe s eBaya. Detonirali su ih obje jednu za drugom, u
razmaku od nekoliko sekundi.
Prva je bomba raznijela vanjski štit, a druga dovršila posao. U trenutku kad je palo drugo
zaštitno polje, tisuće jajolovaca (neozlijeđenih eksplozijom bombi, zbog no-PvP zone) nahrupili
su u grobnicu i zakrčili hodnike tamnice pod njom. Uskoro, tisuće jajolovaca (i Šestaša) sabilo
se u grobnoj komori, svi spremni izazvati kralja lešinu na partiju Jousta.
Pojavile su se višestruke kopije kralja, po jedna za svakog avatara koji je stupio na podij.
Devedeset pet posto jajolovaca koji su ga izazvali izgubili su, a zatim bili ubijeni. Ali nekolicina
jajolovaca je uspjela te su se na dnu Tablice, iza Velike petorke i desetaka brojeva IOI-evih
zaposlenika, počela pojavljivati imena novih avatara. Unutar nekoliko dana, lista avatara na
Tablici brojila je više od stotinu imena.
Sada kad je područje bilo puno jajolovaca, Šestašima je postalo nemoguće vratiti zaštitno
polje u pogon. Jajolovci su ih hrpimice napadali i uništavali njihove brodove i opremu na licu
mjesta. Stoga su Šestaši digli ruke od svoje barikade, ali su nastavili slati avatare u Tomb of
Horrors po kopije Bakrenog ključa. Nitko ih u tome nije mogao spriječiti.
Dan nakon eksplozije u sklopovima, kratka se priča o tome pojavila na lokalnim vijestima.
Prikazali su video snimak volontera kako u ruševinama traže ljudske ostatke. Ono što su
pronašli nije se moglo identificirati.
Činilo se da su Šestaši na mjesto nesreće podmetnuli veliku količinu opreme i kemikalija
za proizvodnju droge, kako bi izgledalo kao da je u nekoj od prikolica eksplodirao laboratorij
metha. Upalilo im je. Murija se nije ni trudila dalje istraživati. Sklopovi su bili tako gusto
naslagani oko hrpe urušenih i spaljenih kamp kućica da ih je bilo preopasno raščistiti jednom
od starih građevinskih dizalica. Samo su ostavili ostatke gdje su bili, da polako hrđaju.
Čim su prve sponzorske uplate legle na moj račun, kupio sam jednosmjernu autobusnu
kartu za Columbus u Ohiju za sutradan u osam ujutro. Platio sam više za mjesto u prvom
razredu, koje je nudilo udobnije sjedalo i priključak za širokopojasni pristup internetu. Planirao
sam provesti većinu duge vožnje na istok prijavljen u OASIS.
Kad sam bukirao putovanje, napravio sam inventar svega u skrovištu i spakirao predmete
koje sam želio ponijeti sa sobom u stari ranac.Školsko izdanje OASIS-ove konzole, vizira i

109
rukavica. Ofucani ispis Anorakova almanaha. Gralski dnevnik. Nešto odjeće. Laptop. Sve sam
drugo ostavio za sobom.
Kad se smrknulo, izašao sam iz kombija, zaključao ga i bacio ključeve na hrpu otpada.
Zatim sam naprtio ranac i posljednji put napustio sklopove. Nijednom se nisam osvrnuo.
Držao sam se prometnih ulica i uspio izbjeći da me opljačkaju na putu do autobusnog
kolodvora. Odmah iza ulaza nalazio se trošan kiosk službe za korisnike, koji mi je nakon brzog
skena šarenice ispljunuo kartu. Sjeo sam pokraj vrata, čitajući svoj primjerak Almanaha dok
nije došlo vrijeme za ukrcaj na bus.
Bio je to oklopni bus na kat s neprobojnim prozorima i solarnim panelima na krovu.
Tvrđava na kotačima. Imao sam sjedalo do prozora, dva reda iza vozača, koji je bio zatvoren u
neprobojnoj kabini od pleksiglasa. Šesteročlana ekipa teško naoružanih stražara vozila se na
gornjem katu autobusa da zaštiti vozilo i putnike u slučaju da ga cestovni razbojnici ili strvinari
pokušaju oteti - lako moguće nakon što zađemo u pustaru gdje je vladalo bezakonje izvan
sigurnosti velikih gradova.
Sva sjedala u busu bila su zauzeta. Većina je putnika stavila vizire čim su sjeli. Ja sam
međutim neko vrijeme oklijevao staviti svoj. Dovoljno dugo da vidim kako se moj rodni grad
gubi iz vida na cesti za nama, dok smo vozili kroz more vjetroturbina koje ga je okruživalo.
Električni motor autobusa imao je najveću brzinu od nekih 65 km na sat, ali zbog
dotrajalog međudržavnog sustava autocesta i nebrojenih usputnih zaustavljanja na crpkama,
trebalo mi je nekoliko dana da stignem na cilj. Gotovo sve to vrijeme proveo sam prijavljen u
OASIS, pripremajući se za početak novog života.
Prva točka dnevnog reda bilo je stvaranje novog identiteta. To nije bilo tako teško, sada
kad sam imao nešto love. U OASISU, mogli ste kupiti gotovo bilo kakvu informaciju, ako ste
znali gdje tražiti i koga pitati, i ako vam nije smetalo prekršiti zakon. Mnogo je očajnih i
pokvarenih ljudi radilo za vladu (i za svaku veliku korporaciju), a ti su ljudi često prodavali
informacije na OASIS-ovom crnom tržištu.
Moj novi status svjetski poznatog jajolovca omogućio mi je kojekakav Podzemni
kredibilitet, što mi je dalo pristup ekskluzivnoj stranici za aukciju podacima znanu kao
L33THAX0RZ WAREZHAUS, gdje sam za šokantno malu svotu novca uspio kupiti niz pristupnih
procedura i zaporki za bazu podataka RGSD-a (Registar građana Sjedinjenih Država). Pomoću
njih, mogao sam se prijaviti u bazu podataka i pristupiti svom postojećem građanskom profilu,
stvorenom kad sam se upisao u školu. Izbrisao sam svoje otiske prstiju i uzorke šarenica te ih
zamijenio onima umrle osobe (svog oca). Zatim sam kopirao vlastite otiske prstiju i uzorke
šarenica u posve nov identitetski profil koji sam stvorio, pod imenom Bryce Lynch. Učinio sam
Brycea dvadesetdvogodišnjakom i dao mu posve nov OIB, besprijekoran kreditini rejting i
prvostupničku diplomu iz informatike. Kad poželim opet biti onaj stari, morao sam samo
izbrisati Lynchev identitet i kopirati svoje otiske i uzorke šarenica u izvornu datoteku.
Nakon što sam ustanovio svoj novi identitet, počeo sam pretraživati oglase u Columbusu
za prikladan stan te pronašao relativno jeftinu sobu u starom hotelu u neboderu, relikviji iz
dana kad su ljudi fizički putovali zbog posla ili zadovoljstva. Sobe su sve bile konvertirane u
jednosobne ekonomične stanove, a svaka je jedinica bila modificirana u skladu sa specifičnim
potrebama profesionalnog jajolovca. Imala je sve što sam trebao. Nisku stanarinu, vrhunski
sigurnosni sustav i stalan, pouzdan pristup onolikoj količini struje koju sam mogao priuštiti. I
najvažnije, nudili su direktnu svjetlovodnu vezu s glavnim OASIS-ovim poslužiteljskim čvorom,
lociranim samo nekoliko kilometara dalje. Ovo je bila najbrža i najsigurnija dostupna

110
internetska veza, a kako je nije pružao IOI ili neka njegova podružnica, nisam morao strepiti
da nadziru moju vezu ili me pokušavaju locirati. Bio sam siguran.
Razgovarao sam s agentom za iznajmljivanje nekretnina u chat sobi te me proveo po
virtualnoj maketi moje nove gajbe. Stan je izgledao savršeno. Unajmio sam sobu pod novim
imenom i platio šest mjesečnih stanarina unaprijed. To će agenta spriječiti da postavlja ikakva
pitanja.

Negdje u kasnim noćnim satima, dok je bus polako brujao trošnom autocestom, odstranio
sam vizir i zapiljio se kroz prozor. Nikad prije nisam bio izvan Oklahoma Cityja i zanimalo me
kako izgleda ostatak zemlje. Ali pogled je bio stalno sumoran, a svaki propali, prenapučeni grad
kroz koji smo se provezli nalikovao je prethodnome.
Naposljetku, nakon što se činilo da mjesecima gmižemo autocestom, na obzoru se
pojavila panorama Columbusa, trepereći se poput Oza na kraju ceste od žute cigle. Stigli smo
u sumrak, a u gradu je već gorjelo više električnih svjetala negoli sam ikad vidio odjednom.
Čitao sam da su diljem grada bila postavljena golema solarna polja, zajedno s dvije heliostatske
elektrane na periferiji. Upijali su sunčevu energiju cijeli dan, pohranjivali je i onda ju svake noći
odašiljali.
Dok smo ulazili na Columbusov autobusni kolodvor, moja se veza s OASIS-om iznenada
prekinula. Kad sam skinuo vizir i u koloni s drugim putnicima izašao iz autobusa, napokon sam
postao svjestan stvarnosti svoje situacije. Sada sam bio bjegunac i živio pod lažnim imenom.
Tražili su me moćni ljudi. Ljudi koji su me željeli mrtvog.
Kad sam sišao iz busa, odjednom mi se činilo kao da mi je teško breme poleglo na prsa.
Bilo mi je naporno disati. Možda sam imao napadaj panike. Prisilio sam se da duboko dišem i
pokušao se smiriti. Morao sam se samo domoći novog stana, montirati opremu i opet se
prijaviti u OASIS. Onda će sve biti u redu. Opet ću se naći u poznatom okruženju. Bit ću siguran.
Pozvao sam auto-taksi i ukucao novu adresu na dodirnik. Umjetni glas računala u taksiju
obavijestio me da će vožnja trajati otprilike trideset dvije minute uslijed trenutnog stanja u
prometu. Tijekom vožnje, buljio sam kroz prozor u mračne gradske ulice. Još sam osjećao
ošamućenost i anksioznost. Neprestano sam zvijerao u taksimetar da vidim koliko se još
moramo voziti. Napokon, taksi se zaustavio pred mojom novom stambenom zgradom, grafit-
sivom monolitu na obali Sciota, na samom rubu geta Rijeka blizanki. Primijetio sam izblijedjeli
obris na fasadi zgrade gdje se prije nalazio Hiltonov logo, iz vremena kad je to još bio hotel.
Izbrojio sam novac i izašao iz taksija. Tada sam se posljednji put obazreo oko sebe,
udahnuo posljednji dah svježeg zraka i unio torbu kroz ulazna vrata u predvorje. Kad sam
zakoračio u kavez kontrolne točke, skenirali su mi otiske prstiju i uzorke šarenica, a na
monitoru se pojavilo moje novo ime. Upalilo se zeleno svjetlo, a vrata su se kaveza klizeći
otvorila, propuštajući me ka dizalima.
Moj se stan nalazio na četrdeset drugom katu, broj 4211. Vanjska sigurnosna brava
zahtijevala je još jedan sken šarenice. Zatim su se vrata klizeći otvorila, a unutrašnja svjetla
upalila. U kockastoj prostoriji nije bilo namještaja, samo jedan prozor. Ušao sam, zatvorio
vrata, a ona su se zaključala za mnom. Tada sam se nijemo zakleo da neću kročiti van dok ne
dovršim potragu. U cijelosti ću napustiti stvarni svijet dok ne nađem Jaje.

111
 DRUGA RAZINA:
“Nisam lud za stvarnošću, pa ipak
to je jedino mjesto gdje možete dobiti pošten obrok. ”
-Groucho Marx

112
 0017
Art3mis: Jesi li tu?
Parzival: Da! Bok! Ne mogu vjerovati da si napokon odgovorila na moj zahtjev za chat.
Art3mis: Samo da te zamolim da prestaneš. Nije dobra ideja da počnemo chatati.
Parzival: Zašto? Mislio sam da smo prijatelji.
Art3mis: Doimaš se kao super tip. Ali suparnici smo. Protivnički jajolovci. Zakleti
neprijatelji. Znaš kako to ide.
Parzival: Ne moramo razgovarati ni o čemu vezanom za Lov...
Art3mis: Sve je vezano za Lov.
Parzival: Ma daj. Barem pokušaj. Počnimo ispočetka. Bok, Art3mis! Kako si? Art3mis:
Dobro. Hvala na pitanju.TI?
Parzival: Sjajno. Slušaj, zašto koristimo ovo prastaro striktno tekstualno chat sučelje?
Mogu nam otvoriti virtualnu chat sobu.
Art3mis: Ovako ml je draže.
Parzival: Zašto?
Art3mis: Ako se dobro sjećaš, sklona sam trabunjati u stvarnom vremenu. Kad moram
otipkati sve što želim reći, ne ispadam toliko lupetalo.
Parzival: Ne mislim da si lupetalo. Čarobna si.
Art3mis: Jesi li ti to upravo upotrijebio riječ "čarobna"?
Parzival: Ono što sam otipkao je ravno pred tobom, zar ne?
Art3mis:To je vrlo lijepo od tebe. Ali sereš.
Parzival: Smrtno sam i totalno ozbiljan.
Art3mis: Onda, kakav je život na vrhu Tablice, faco? Je li ti već dodijalo što si slavan?
Parzival: Ne osjećam se slavnim.
Art3mis: Šališ se? Cijeli svijet umire od želje da sazna tko si zapravo. Ti si rock zvijezda,
stari.
Parzival: Jednako si slavna kao ja. A ako sam tolika rock zvijezda, kako to da mediji stalno
opisuju kao nekog geeka koji se ne pere i nikad ne izlazi van?
Art3mls: Pretpostavljam da si vidio onaj SNL skeč o nama?
Parzival: Jesam. Zašto svi odmah misle da sam antisocijalan luđak?
Art3mls: Nisi antisocijalan?
Parzival: Nisam! Možda. Okej, jesam. Ali držim do osobne higijene.
Art3mis: Barem su ti pogodili spol. Svi misle da sam zapravo muškarac.
Parzival: Zato što su većina jajolovaca muškarci i ne mogu prihvatiti ideju da ih je žena
pobijedila i/ili nadmudrila.
Art3mis: Znam. Neandertalci.
Parzival: Dakle definitivno tvrdiš da si žensko? IRL?
Art3mis: Dosad si to i sam trebao shvatiti, Clouseau.
Parzival: Da. Jesam.

113
 Art3mis: Jesi?
Parzival: Da. Nakon analize dostupnih podataka, zaključio sam da moraš biti žensko.
Art3mis: Zašto moram?
Parzival: Jer ne želim otkriti da sam se zatelebao u nekog 130 kg teškog tipa zvanog Chuck
koji živi u majčinom podrumu u predgrađu Detroita.
Art3mls: Zatelebao si se u mene?
Parzival: Dosad si to i sama trebala shvatiti, Clouseau.
Art3mis: Što ako sam 130 kg teška cura zvana Charline koja živi u majčinom podrumu u
predgrađu Detroita? Još bi bio zateleban?
Parzival: Ne znam. Živiš li u majčinom podrumu?
Art3mis: Ne.
Parzival: Da. Onda bih vjerojatno bio.
Art3mis: Dakle trebam vjerovati da si jedan od onih mitskih tipova kojima je stalo samo
do ženine osobnosti, a ne do njezine ambalaže?
Parzival: Zašto pretpostavljaš da sam muško?
Art3mis: Molim te. Očito je. Vibra ti je totalno muška.
Parzival: Muška vibra? Što, koristim muške zamjenice i to?
Art3mis: Ne mijenjaj temu. Govorio si da si se zacopao u mene?
Parzival: Zacopao sam se prije nego što smo se uopće sreli. Čitajući tvoj blog i gledajući
tvoj POV. Cyber-stalkam te godinama.
Art3mis: Ali još zapravo ne znaš ništa o meni. Ni o mojoj stvarnoj osobnosti.
Parzival: Ovo je OASIS. Ovdje postojimo jedino kao sirova osobnost.
Art3mis: Ne slažem se. Sve o našim Online personama filtrirano je kroz naše avatare, što
nam omogućava kontrolu nad onim kako izgledamo i zvučimo drugima. OASIS ti dopušta da
budeš što god želiš biti. Zato su svi navučeni na nj.
Parzival: Dakle, IRL, nisi nimalo nalik osobi koju sam sreo one noći u grobnici?
Art3mis:To je samo jedna moja strana. Strana koju sam ti odlučila pokazati.
Parzival: Pa, svidjela mi se ta strana. A ako mi pokažeš svoje druge strane, siguran sam da
bi mi se i one svidjele.
Art3mis:To sad kažeš. Ali znam kako to ide. Prije ili kasnije, zahtijevat ćeš da vidiš sliku
stvarne mene.
Parzival: Nisam tip koji postavlja zahtjeve. Osim toga, definitivno ti neću pokazati svoju
fotku.
Art3mis: Zašto? Ružan si ko noć?
Parzival: Kakva si ti licemjerka!
Art3mis: Onda? Odgovori na pitanje, Claire. Jesi li ružan?
Parzival: Zacijelo jesam.
Art3mis: Zašto?
Parzival: Ženke moje vrste uvijek su me se gnušale.
Art3mis: Ja te se ne gnušam.

114
 Parzival: Naravno da ne. Zato što si pretili muškarac zvan Chuck koji voli očijukati s ružnim
mladim dečkima online.
Art3mis: Dakle mlad si dečko?
Parzival: Relativno mlad.
Art3mis: U odnosu na?
Parzival: Na pedeset trogodišnjaka poput tebe, Chuck. Mama ti dopušta da besplatno živiš
u podrumu ili?
Art3mis: Stvarno tako nešto zamišljaš?
Parzival: Da jesam, sada ne bih pričao s tobom.
Art3mis: Onda kako zamišljaš da Izgledam?
Parzival: Kao tvoj avatar, valjda. Osim, znaš, bez oklopa, pucaljki i svjetlećeg mača.
Art3mis: Šališ se?To je prvo pravilo online romansi, kompa. Nitko ne izgleda kao njihov
avatar.
Parzival: Imat ćemo online romansu? <stiska palčeve>
Art3mis: Nema teorije, faco. Sori.
Parzival: Zašto ne?
Art3mis: Nije vrijeme za ljubav, dr. Jones. Ovisnost o cyber-pornićima pojede mi većinu
slobodnog vremena. A potraga za Ključem od žada ostatak. To bih zapravo i sad trebala raditi.
Parzival: Da. I ja. Ali zabavnije je razgovarati s tobom.
Art3mis:Ati?
Parzival: Što ja?
Art3mis: Imaš vremena za online romansu?
Parzival: Imam vremena za tebe.
Art3mis: Nemoguć si.
Parzival: Još nisam ni počeo.
Art3mis: Imaš li posao? Ili si još u srednjoj školi?
Parzival: Srednjoj. Maturiram idući tjedan.
Art3mis: Ne smiješ otkrivati takve stvari! Možda sam šestaški špijun koji te pokušava
profilirati.
Parzival: Šestaši su me već profilirali, sjećaš se? Raznijeli su mi kuću. Pa, bila je to kamp
kućica. Ali su je svejedno raznijeli.
Art3mis: Znam. Još se ježim od toga. Ne mogu ni zamisliti kako je tebi.
Parzival: Osveta je najbolja kad se servira hladna.
Art3mis: Bon appetlt. Što radiš kad ne loviš?
Parzival: Odbijam odgovoriti na nova pitanja dok ne počneš uzvraćati.
Art3mis: Dobro. Quid pro quo, dr. Lecter. Izmjenjivat ćemo se u postavljanju pitanja.
Izvoli.
Parzival: Radiš li ili ideš u školu?
Art3mis: Na koledž.
Parzival: Što studiraš?
Art3mis: Moj je red. Što radiš kad ne loviš?
115
 Parzival: Ništa. Lov je sve što radim. Lovim i sada, zapravo. Radim sto jebenih stvari
odjednom.
Art3mis: I ja.
Parzival: Stvarno? Onda ću držati Tablicu na oku. Za svaki slučaj.
Art3mis: Samo izvoli, faco.
Parzival: Što studiraš? Na koledžu?
Art3mis: Poeziju i kreativno pisanje.
Parzival: To ima smisla. Fantastično pišeš.
Art3mis: Hvala na komplimentu. Koliko ti je godina?
Parzival: Upravo sam napunio osamnaest.Tebi?
Art3mis: Ne misliš da je to malo preosobno?
Parzival: Ni najmanje.
Art3mis: 19.
Parzival: Ah. Starija žena. Seksi.
Art3mis:To jest, ako jesam žena...
Parzival: Jesi li žena?
Art3mis: Nije tvoj red.
Parzival: U redu.
Art3mis: Koliko dobro poznaješ Aecha?
Parzival: Najbolji smo prijatelji pet godina. A sad, istinu na sunce. Jesi li žena? I pod tim
mislim jesi li ljudska žena koja nikad nije išla na operaciju promjene spola?
Art3mis:To je prilično određeno.
Parzival: Odgovori na pitanje, Claire.
Art3mis: Jesam i oduvijek sam bila ljudska žena. Jesi li upoznao Aecha IRL? Parzival: Ne.
Imaš li braću ili sestre?
Art3mis: Ne. Ti?
Parzival: Jok. Imaš li roditelje?
Art3mis: Umrli su. Gripa. Odgojili su me djed i baka. Imaš li ti starce? Parzival: Ne. I moji
su mrtvi.
Art3mis:To je gadno, zar ne? Nemati roditelje.
Parzival: Da. Ali mnogima je gore nego meni.
Art3mis:To si stalno govorim. Dakle... radite li ti i Aech kao dvojac? Parzival: Aha, tu smo...
Art3mis: No? Radite li?
Parzival: Ne. On me isto pitao za tebe, znaš. Jer si prošla Prva vrata par sati nakon mene.
Art3mis: Što me podsjetilo - zašto si mi dao onaj savjet? Da promijenim strane u Joustu?
Parzival: Htio sam ti pomoći.
Art3mis: Pa, nemoj više raditi takve greške. Jer ja ću pobijediti. To ti je jasno, zar ne?
Parzival: Da, da. Vidjet ćemo.
Art3mis: Ne pridržavaš se pravila našeg upitnika, tupsone. Zaostaješ, ono za nekih pet
pitanja.

116
 Parzival: Dobro. Koje ti je boje kosa? IRL?
Art3mis: Smeđe.
Parzival: Oči?
Art3mis: Plave.
Parzival: Baš kao tvoj avatar, ha? Imaš li i isto lice i tijelo?
Art3mis: Koliko ti znaš, imam.
Parzival: Okej. Koji ti je najdraži film? Svih vremena?
Art3mis: Mijenja se. Trenutno? Vjerojatno Gorštak.
Parzival: Imate sjajan ukus, gospo.
Art3mis: Znam. Padam na zle, ćelave negativce. Kurgan je tako seksi.
Parzival: Idem si smjesta obrijati glavu. I početi nositi kožu.
Art3mis: Pošalji fotke. Čuj, moram poći za par minuta, Romeo. Možeš mi postaviti
posljednje pitanje. A onda moram malko odspavati.
Parzival: Kad opet možemo chatati?
Art3mis: Nakon što jedno od nas pronađe Jaje.
Parzival: To bi moglo trajati godinama.
Art3mis: Pa neka.
Parzival: Mogu li ti barem i dalje slati e-mailove?
Art3mis:To nije pametno.
Parzival: Ne možeš me spriječiti da ti šaljem e-mailove. Art3mis: Zapravo, mogu. Mogu te
blokirati na listi kontakata. Parzival: Ali ti to ne bi učinila. Zar ne?
Art3mis: Ukoliko me ne prisiliš.
Parzival: Okrutno. Nepotrebno okrutno.
Art3mis: Laku noć, Parzivale.
Parzival: Zbogom, Art3mls. Lijepo sanjaj.
Kraj chatloga. 27. 2. 2045. - 02:51:38 OST
Počeo sam joj slati e-mailove. Isprva sam se obuzdavao i pisao joj samo jednom tjedno.
Na moje iznenađenje, uvijek bi odgovorila. Obično samo jednom rečenicom, da ima previše
posla da odgovori. Ali odgovori su joj s vremenom postali duži i počeli smo se dopisivati. Isprva
par puta tjedno. Zatim, kako su naši e-mailovi postajali dulji i osobniji, počeli smo si pisati
barem jednom dnevno. Katkad više. Kad god bi njezin e-mail stigao u ulaznu poštu, sve bih
ostavio da ga pročitam.
Ubrzo, sastajali smo se na privatnim sesijama u chat sobi barem jednom na dan. Igrali
smo klasične društvene igre, gledali filmove i slušali glazbu. Satima smo razgovarali. Dugi,
nesuvisli razgovori o svemu pod suncem. Bilo je opojno provoditi vrijeme s njom. Činilo se da
nam je sve živo zajedničko. Dijelili smo iste interese. Vodio nas je isti cilj. Kužila je sve moje
šale. Nasmijavala me. Tjerala da se zamislim. Promijenila je način na koji sam vidio svijet. Nikad
prije nisam osjetio tako moćnu i neposrednu povezanost s drugim ljudskim bićem. Čak ni s
Aechem.
Više nisam mario da smo trebali biti suparnici, a činilo se da nije ni ona. Počeli smo dijeliti
detalje o svom istraživanju. Govorili smo si koje filmove trenutno gledamo i koje knjige čitamo.
Čak smo počeli razmjenjivati teorije i raspravljati o svojim interpretacijama određenih

117
odlomaka iz Almanaha. Nisam se mogao prisiliti na oprez u njezinoj blizini. Glasić u glavi
uporno mi je govorio da je svaka njezina riječ vjerojatno dezinformacija i da me samo vuče za
nos. Ali nisam mu vjerovao. Vjerovao sam njoj, iako za to nisam imao valjan razlog.
Maturirao sam početkom lipnja. Nisam prisustvovao dodjeli svjedodžbi. Prestao sam
pohađati nastavu kad sam pobjegao iz sklopova Koliko sam znao, Šestaši su mislili da sam
mrtav, a ja ih nisam htio upozoriti na sebe pojavivši se zadnjih tjedana škole. Propuštanje
završnog tjedna nije bilo važno, jer sam već imao više no dovoljno ocjena da dobijem
svjedodžbu. Škola mi je poslala primjerak e-mailom. Pravu su mi svjedodžbu poslali običnom
poslom na adresu u sklopovima, koja više nije postojala, pa ne znam gdje je završila.
Kad sam završio školu, kanio sam se sav posvetiti Lovu. Ali zapravo sam jedino želio
provoditi vrijeme s Art3mis.
Kad se nisam družio sa svojom novom online pseudo-djevojkom, posvetio sam ostatak
vremena podizanju razine svog avatara. Jajolovci su to zvali “usponom na devedeset devet”,
jer je devedeset deveta razina bila maksimalna razina snage koju je avatar mogao postići.
Art3mis i Aech su oboje to nedavno učinili te sam se osjećao prinuđenim da ih dostignem.
Zapravo mi nije trebalo jako dugo. Imao sam hrpu slobodnog vremena i novca i sredstva da
temeljito istražim OASIS. Stoga sam počeo dovršavati svaku potragu na koju sam naišao,
katkad preskačući pet ili šest razina u jednom danu. Postao sam ratnik/mag podijeljene klase.
Kako je moja statistika nastavila rasti, izbrusio sam avatarove vještine borbe i bacanja čini,
prikupivši pritom široku lepezu moćnog oružja, čarobnih predmeta i vozila.
Art3mis i ja smo se čak udružili u nekoliko potraga. Posjetili smo planet Goondocks i za
samo jedan dan dovršili cijelu potragu Gooniesa. Arty je igrala kao lik Marthe Plimpton, Stef,
dok sam ja igrao kao Mikey, lik Seana Astina. Bilo je prezabavno.
Nisam se stalno samo zafrkavao. Nastojao sam zadržati glavu u igri. Stvarno. Barem
jednom dnevno, otvorio bih Katren i opet mu pokušao odgonetnuti značenje.

Kapetan skriva Ključ od žada

U dugo zapuštenoj nastambi
Ali u zviždaljku puhnut smiješ
Kad svi trofeji budu skupljeni

Neko sam vrijeme mislio da se “zviždaljka” u trećem stihu odnosi na Japanski TV show iz
kasnih šezdesetih zvan Space Giants, koji je bio sinhroniziran na engleski i prikazivan u SAD-u
sedamdesetih i osamdesetih. Space Giants (na japanskom Maguma Taishi) pratio je obitelj
robota transformatora koji su živjeli u vulkanu i borili se protiv zlog izvanzemaljskog negativca
zvanog Rodak. Halliday se nekoliko puta referirao na tu seriju u
Anorakovu almanahu, navevši je kao jednu od omiljenih iz njegova djetinjstva. Jedan od
glavnih likova bio je dječak Miko, koji bi puhnuo u posebnu zviždaljku da pozove robote u
pomoć. Pogledao sam sve pedeset dvije ultra-jeftine epizode Space Giantsa, jednu za drugom,
proždirući kukuruzni čips i vodeći bilješke. Ali kad je maratonsko gledanje završilo, još nisam
bio blizu shvaćanju značenja Katrena. Naišao sam na još jednu slijepu ulicu. Zaključio sam da
Halliday vjerojatno misli na neku drugu zviždaljku.
Tada, jednog subotnjeg jutra, napokon sam postigao mali napredak. Gledao sam zbirku
starih reklama za žitne pahuljice iz osamdesetih, kad sam zastao da se zapitam zašto

118
proizvođači žitnih pahuljica više ne stavljaju nagradne igračke u svaku kutiju. Prema mome
mišljenju, to je bila tragedija. Još jedan znak da civilizacija ide k vragu. Još sam o tome
razmišljao kad je na red došla stara reklama za Cap’N Crunch i tada sam iznenada pronašao
poveznicu između prvog i trećeg stiha Katrena: Kapetan skriva Ključ od žada... Ali u zviždaljku
puhnut smiješ...
Halliday je aludirao na slavnog hakera iz sedamdesetih zvanog John Draper, poznatijeg po
alijasu Kapetan Crunch. Draper je bio jedan od prvih phone phreakera i bio je slavan po svome
otkriću da se plastične zviždaljke iz kutija žitnih pahuljica Cap’N Crunch mogu koristiti za
međugradske pozive, jer su proizvodile ton od 2600 Hertza koji bi zavarao analogni telefonski
sustav omogućivši vam besplatan pristup liniji.
Kapetan skriva Ključ od žada.
To je moralo biti to. “Kapetan” je bio Cap’N Crunch, a “zviždaljka” slavna plastična igračka
iz nauke o phone phreakingu.

Možda je Ključ od žada bio kamufliran kao neka od tih plastičnih dječjih zviždaljki i skriven
u kutiji žitnih pahuljica Cap’n Crunch... Ali gdje se krila kutija?

U dugo zapuštenoj nastambi

Još nisam znao na koju se dugo zapuštenu nastambu odnosio taj stih, ni gdje je potražiti.
Posjetio sam svaku zapuštenu nastambu koje sam se mogao sjetiti. Rekonstrukcije kuće
obitelji Addams, napuštenu kolibu iz trilogije Zli mrtvaci, ćumez Tylera Durdena iz Kluba boraca
i posjed Larsovih na Tattooineu. Nije mi se posrećilo da pronađem Ključ od žada ni u jednom
od njih. Slijepa ulica za slijepom ulicom.

Ali u zviždaljku puhnut smiješ

Kad svi trofeji budu skupljeni

Još nisam dešifrirao ni značenje posljednjeg stiha. Kakve sam trofeje morao skupiti? Ili je
to bila neka traljava metafora? Sigurno je postojala jednostavna veza koju nisam uviđao,
lukava aluzija koju još nisam ulovio jer nisam bio dovoljno pametan ni upućen.

Otad više nisam napredovao. Kad god bih se vratio Katrenu, trajna zaluđenost s Art3mis
potkopala bi moju sposobnost da se usredotočim te bih vrlo brzo zaklopio gralski dnevnik i
nazvao je da vidim želi li se družiti. Gotovo je uvijek htjela.

Uvjerio sam se da je u redu malo zabušavati, jer nitko drugi naizgled nije postizao nikakav
napredak u potrazi za Ključem od žada. Tablica je ostala nepromijenjena. Činilo se da su i svi
ostali jednako zapeli kao ja.
Kako su tjedni prolazili, Art3mis i ja provodili smo sve više vremena zajedno. Čak i dok su
naši avatari radili druge stvari, mi smo si slali e-mailove i izravne poruke. Između nas je
protjecala rijeka riječi.

119
 Želio sam je više od ičega sresti u stvarnom svijetu. Licem u lice. Ali nikad joj to nisam
rekao. Bio sam siguran da prema meni gaji snažne osjećaje, ali me također držala na distanci.
Koliko god sam joj toga otkrivao o sebi - a otkrio sam gotovo sve, uključujući i svoje pravo ime
- uvijek je čvrsto odbijala otkriti bilo kakve detalje o vlastitom životu. Znao sam tek da ima
devetnaest godina i da živi negdje na pacifičkom sjeverozapadu. To je bilo sve što mi je pristala
reći.
Slika o njoj koja se formirala u mojoj glavi bila je najdoslovnija. Zamišljao sam je kao fizičku
manifestaciju njezina avatara. Predočavao sam je s istim licem, očima, kosom i tijelom. Iako
mi je opetovano govorila da u stvarnosti nimalo ne nalikuje svom avataru i da uživo nije ni
približno tako atraktivna.
Kad sam počeo provoditi većinu vremena s Art3mis, Aech i ja počeli smo se udaljavati.
Umjesto da se nalazimo nekoliko puta tjedno, chatali smo nekoliko puta mjesečno. Aech je
znao da se zaljubljujem u Art3mis, ali nikad me nije previše gnjavio zbog toga, čak i kad bih ga
u zadnji čas otkantao kako bih se družio s njom. Samo bi slegnuo ramenima, rekao mi da
budem oprezan i dodao, “Nadam se da znaš što radiš, Z.”
Nisam, naravno. Cijela moja veza s Art3mis prkosila je zdravom razumu. Ali svejedno
nisam mogao da se ne zaljubim u nju. Nekako, bez da sam toga bio svjestan, moju je opsesiju
pronalaskom Hallidayeva Uskršnjeg jajeta postupno zamijenila nova opsesija Art3mis.
S vremenom, počeli smo izlaziti na “spojeve”, odlazeći na dnevne izlete na egzotične
OASIS-ove lokalitete i ekskluzivne noćne klubove. Isprva, Art3mis se protivjela. Rekla mi je da
se trebam pritajiti, jer čim netko opazi moj avatar u javnosti, Šestaši će znati da im je pokušaj
da me ubiju propao i ponovno ću se vratiti na njihovu listu za odstrijel. Ali rekao sam joj da me
više nije briga. Već sam se skrivao od Šestaša u stvarnom svijetu, i odbijao sam se skrivati od
njih i u OASIS-u. Osim toga, sad sam imao avatar devedeset devete razine. Osjećao sam se
gotovo nepobjedivo.
Možda sam samo pokušavao impresionirati Art3mis glumeći neustrašivost. Ako je bilo
tako, mislim da je upalilo.
Ipak bismo prerušili svoje avatare prije izlaska, jer smo znali da bi u tabloidima osvanula
hrpa naslova ako bi se Parzival i Art3mis počeli redovito zajedno pojavljivati u javnosti. Ali
dogodio se jedan izuzetak. Jedne me je večeri odvela gledati Rocky Horror Picture Show u
golemo kino veličine stadiona na planetu Transsexual, gdje su se održavale najposjećenije i
najdugotrajnije tjedne projekcije tog filma u OASISU. Tisuće avatara pohodile su svaku
predstavu, kako bi sjedile na tribinama i uživale u sudjelovanju publike. Obično je samo
dugogodišnjim članovima fan kluba Rocky Horror bilo dopušteno popeti se na pozornicu i
pomoći odglumiti film pred golemim filmskim ekranom, i to samo ako bi prošli strogu audiciju.
Ali Art3mis je iskoristila svoju slavu da povuče koju vezu pa nam je oboma bilo dopušteno da
se pridružimo glumačkoj postavi na toj projekciji. Cijeli je planet bio no-PvP zona, pa se nisam
brinuo zasjede Šestaša. Ali imao sam ozbiljnu tremu kad je predstava počela.
Art3mis je savršeno glumila Columbiju, a ja sam imao čast igrati njezina neumrlog
partnera Eddieja. Promijenio sam izgled svog avatara tako da sam izgledao baš kao Meat Loaf
u toj ulozi, ali moja izvedba i pjevanje na plejbek svejedno su bili pljuga. Srećom, publika mi je
progledala kroz prste, jer sam bio slavni jajolovac Parzival i očigledno sam se sjajno zabavljao.
Ta je noć vjerojatno bila dotad najzabavnija u mom životu. To sam poslije i rekao Art3mis
i tada se nagnula prema meni i prvi me put poljubila. Nisam to mogao osjetiti, naravno. Ali
srce mi je svejedno brže zakucalo.

120
 Čuo sam sva klišeizirana upozorenja o opasnostima zaljubljivanja u nekoga koga znate
samo preko interneta, ali ignorirao sam ih. Tko god Art3mis zapravo bila, zaključio sam da je
volim. Osjećao sam to, duboko u mekom, gnjecavom, karamelastom središtu svog bića.
A zatim sam joj, kao totalni idiot, odlučio reći što osjećam.

121
 0018
Bio je petak navečer i provodio sam još jednu samotnu večer u istraživanju, gledajući sve
epizode Whiz Kidsa, serije iz ranih osamdesetih o hakeru tinejdžeru koji uz pomoć svojih
računalnih vještina rješava misterije. Upravo sam odgledao epizodu “Ubojiti pristup”
(crossover sa Simonom & Simonom) kad mi je u ulazni spremnik stigao e-mail. Slao ga je Ogden
Morrow. Bio je naslovljen “Možemo plesati ako želimo”.
Sam e-mail nije imao teksta. Tek privitak - pozivnicu na jedno od najekskluzivnijih
okupljanja u OASIS-u: rođendansku zabavu Ogdena Morrowa. U stvarnome svijetu, Morrow
se gotovo nikad nije pojavljivao u javnosti, a u OASIS-u je izlazio iz skrovišta jednom godišnje,
kako bi bio domaćin ovom događaju.
Pozivnica je sadržavala fotografiju Morrowljeva svjetski poznatog avatara, Velikog i
moćnog Oga. Sivi bradati čarobnjak bio je nagnut nad složenim DJ miks pultom, s jednom
slušalicom pritisnutom na uho, grizući donju usnicu u zvučnoj ekstazi, dok su mu prsti grebali
drevni vinil na gramofonima. Njegov sanduk ploča krasila je naljepnica NE PANIČARI i
antišestaški logotip - žuti broj šest s prekriženim crvenim krugom preko njega. Tekst na dnu je
glasio:
Plesnjak osamdesetih Ogdena Morrowa u čast njegova 73. rođendana!
Večeras - 22 h OST na Rastrojenoj kugli.
VRIJEDI ZA JEDNU OSOBU
Bio sam zapanjen. Ogden Morrow se potrudio pozvati me na svoj rođendanski tulum. Bila
je to najveća počast koja mi je ikad ukazana.
Nazvao sam Art3mis, a ona je potvrdila da je i ona primila isti e-mail. Rekla je da ne može
propustiti poziv samog Oga, unatoč očitim rizicima. Stoga sam joj naravno rekao da ćemo se
naći ondje u klubu. Jedino sam tako mogao izbjeći da ne ispadnem totalni šonjo.
Ako je Og pozvao nas dvoje, znao sam da je vjerojatno pozvao i ostale članove Velike
petorke. Ali Aech se vjerojatno neće pojaviti jer se svakog petka navečer natjecao u arenskom
deathmatchu koji su prenosile televizije diljem svijeta. A Shoto i Daito nikad nisu zalazili u PvP
zone osim u krajnjoj nuždi.
Rastrojena kugla bila je slavan plesni klub nulte gravitacije na planetu Neonoiru u Sektoru
šesnaest. Ogden Morrow je osobno kodirao to mjesto prije više desetljeća i još mu je bio jedini
vlasnik. Nikad prije nisam posjetio Kuglu. Nisam baš volio plesati niti se družiti s naprlitanim
jajolovačkim hohštaplerima koji su tamo zalazili. Ali Ogov je rođendan bio poseban događaj pa
će uobičajena klijentela biti rastjerana za tu večer. Večeras, klub će biti krcat selebovima -
filmskim zvijezdama, glazbenicima i barem dvoje članova Velike petorke.
Više od jednog sata namještao sam kosu svoga avatara i isprobavao različite skinove koje
bih odjenuo u klub. Naposljetku sam se odlučio za klasičnu odjeću iz osamdesetih: svijetlosivo
odijelo, isto onakvo kakvo je nosio Peter Weller u Buckaroo Banzaiju, upotpunjeno crvenom
leptir mašnom i parom klasičnih bijelih visokih Adidas tenisica. Također sam nakrcao inventar
najbojim oklopom i golemom količinom naoružanja. Jedan od razloga zašto je Kugla bio tako
monden, ekskluzivan klub bio je taj što je lociran u PvP zoni, gdje su i magija i tehnologija
funkcionirale. Stoga je onamo bilo iznimno opasno zalaziti. Pogotovo za slavnog jajolovca
poput mene.

122
 U OASIS-u je postojalo na stotine svjetova s temom cyberpunka, no Neonoir je bio jedan
od najvećih i najstarijih. Viđen iz orbite, planet je bio sjajan oniksni mramor prekriven
paukovim mrežama pulsirajućeg svjetla koje su se preklapale. Na Neonoiru je uvijek bila noć,
širom svijeta, a njegova je površina bila neprekinuta mreža međusobno povezanih gradova
krcatih nemoguće visokim neboderima. Njegovo su nebo ispunjavale neprekidne rijeke letećih
vozila koja su zujala okomitim gradskim panoramama, a ulice pod njima vrvjele su u kožnjake
odjevenim NPC-ima i zrcalnim avatarima opremljenih visokotehnološkim oružjem i potkožnim
implantatima koji su sipali gradski žargon ravno iz Neuromanta.
Rastrojena kugla bila je locirana na zapadnoj polutki raskrižja Bulevara i Avenije, dvjema
jarko osvijetljenim ulicama koje su se protezale cijelim planetom duž ekvatora i nultog
meridijana. Sam je klub bio masivna kobaltno plava sfera, promjera tri kilometra, koja je
lebdjela trideset metara od tla. Lebdeće kristalno stubište vodilo je do jedinog ulaza u klub,
kružnog otvora u dnu sfere.
Privukao sam pozornost stigavši u letećem DeLoreanu koji sam osvojio dovršivši potragu
Povratka u budućnost na planetu Zemeckis. DeLorean je došao opremljen (nefunkcionalnim)
kondenzatorom toka, ali dodatno sam mu poboljšao opremu i izgled. Prvo sam u ploču s
instrumentima ugradio umjetno inteligentno brodsko računalo zvano KITT (kupljeno na online
dražbi), zajedno s odgovarajućim crvenim Knight Rider skenerom točno iznad DeLoreanove
rešetke. Zatim sam opremio automobil oscilacijskim nadpotisnikom, uređajem koji mu je
omogućavao prolazak kroz čvrstu tvar. Naposljetku, kako bih upotpunio temu supervozila iz
osamdesetih, nalijepio sam logotip Istjerivača duhova na obje strane DeLoreanovih krilnih
vrata, a zatim dodao personalizirane tablice na kojima je pisalo ECTO-88.
Imao sam ga samo nekoliko tjedana, ali moj je vremensko-putujući, istjerivačko-duhovski,
Knight-Riderski, kroz-materiju-prodirući DeLorean već postao zaštitni znak mog avatara.
Znao sam da je ostavljanje mojih lijepih kolica parkiranih u PvP zoni bilo otvorena
pozivnica nekome idiotu da ih pokuša maznuti. DeLorean je imao ugrađenih nekoliko
protuprovalnih sustava, a sustav paljenja imao je podmetnutu zamku u stilu Maxa Rocka-
tanskog, tako da ako bilo koji drugi avatar pokuša pokrenuti auto, komora plutonija detonirat
će se u maloj termonuklearnoj eksploziji. Ali čuvanje automobila nije bio problem ovdje na
Neonoiru. Čim sam izašao iz DeLoreana, bacio sam na njega čaroliju smanjivanja smjesta ga
svevši na veličinu Matchboxovog autića. Zatim sam ga spremio u džep. Zone magije imale su
svoje prednosti.
Tisuće su se avatara natisnule uz zaštitna polja od baršunastog užeta koja su priječila
prolaz svima bez pozivnice. Dok sam hodao prema ulazu, gomila me bombardirala koktelom
uvreda, zahtjeva za autogramom, prijetnjama smrću i suznim izjavama vječne ljubavi. Aktivirao
sam plesni štit, ali začudo, nitko nije pucao u mene. Pokazao sam kiborgu Vrataru pozivnicu, a
zatim se uspeo dugim kristalnim stubištem koje je vodilo u klub.
Ulazak u Rastresenu kuglu bio je i više nego dezorijentirajući. Unutrašnjost divovske kugle
bila je potpuno šuplja, a njezina zakrivljena unutarnja površina služila je kao bar i salon kluba.
Čim ste prošli kroz ulaz, zakoni gravitacije su se promijenili. Kamo god da ste krenuli, noge
vašeg avatara uvijek su prijanjale za unutrašnjost kugle, tako da ste mogli hodati pravocrtno
do vrha kluba, a zatim se vratiti na drugu stranu, završivši tamo odakle ste krenuli. Ogroman
otvoreni prostor u središtu kugle služio je kao klupski “plesni podij” nulte gravitacije. Dostigli
biste ga jednostavno se odrazivši od tla, poput Supermana kad polijeće, a zatim plivajući kroz
zrak, u sferičnu bestežinsku “zonu čage”

123
 Kad sam prošao kroz ulaz, pogledao sam uvis - ili u smjeru koji mi je trenutno predstavljao
“uvis” - a zatim se dugo ogledavao oko sebe. Mjesto je bilo dupkom puno. Stotine avatara
miljele su poput mrava koji gmižu po unutrašnjosti divovskog balona. Drugi su već bili na
plesnom podiju - vrtjeli se, letjeli, izvijali i premetali u ritmu glazbe koja je tutnjala iz kuglastih
zvučnika koji su lebdjeli klubom.
Usred svih plesača, u zraku je visio velik proziran mjehur, u apsolutnom središtu kluba. To
je bila “kabina” gdje je stajao DJ, okružen gramofonima, miksetama, konzolama i gumbima. U
središtu sve te opreme nalazio se DJ, R2-D2, sav u poslu, koristeći raznovrsne robotske ruke
kako bi upravljao gramofonima. Prepoznao sam melodiju koju je puštao: remiks New
Orderovog “Blue Mondaya” iz osamdeset osme, u koji je smiksao puno zvučnih semplova
droida iz Ratova zvijezda.
Dok sam kretao prema najbližem baru, avatari koje sam mimoilazio zaustavljali su se kako
bi buljili i upirali prstom prema meni. Nisam se na njih puno obazirao, jer sam bio zauzet
traženjem Art3mis.
Kad sam stigao do šanka, naručio sam pan-galaktički grglj-rasturač od klingonske
konobarice i strusio ga pola. Zatim sam se nasmiješio kad je R2 pustio još jedan klasik
osamdesetih. “Union of the Snake”, izgovorio sam, uglavnom iz navike. “Duran Duran. Tisuću
devetsto osamdeset treća.”
“Nije loše, faco”, rekao je poznati glas, dovoljno glasno da se čuje preko glazbe. Okrenuo
sam se i iza sebe ugledao Art3mis. Nosila je večernju toaletu: sivoplavu haljinu koja je izgledala
kao da joj je na tijelo nanijeta sprejem. Tamna kosa njezina avatara bila je oblikovana u paž
frizuru, savršeno uokvirujući njezino prelijepo lice. Izgledala je da umreš.
Doviknula je šankerici. “Glenmorangie. S ledom”. Nasmiješio sam se u sebi. Omiljeno piće
Connora MacLeoda. Čovječe, kako sam volio ovu curu.
Namignula mi je kad joj se piće pojavilo. Kucnula je čašom o moju i strusila sadržaj jednim
gutljajem. Čavrljanje avatara oko nas se pojačalo.
Glas da su Parzival i Art3mis ovdje, i da očijukaju za šankom, već se širila cijelim klubom.
Art3mis baci pogled prema plesnom podiju, a zatim natrag na mene. “Što kažeš, Percy?”
reče. “Hoćemo li razvaliti disko?” Namrštio sam se. “Ne, nastaviš li me zvati ‘Percy’.”
Nasmijala se. Upravo tada trenutna je pjesma završila, a klub utihnuo. Sve su se oči
podigle uvis, prema DJ-evoj kabini, gdje se R2-D2 upravo rasplinjavao u pljusku svjetla, poput
nekog tko se “teleportira” u originalnoj epizodi Zvjezdanih staza. Zatim se začulo bučno
klicanje kad se iza miks pulta teleportirao poznati sjedokosi avatar. Bio je to Og.
Stotine video prozorčića materijaliziralo se u zraku, diljem kluba. Svaki je prikazivao živu
snimku Oga u kabini u krupnome planu, tako da svi jasno mogu vidjeti njegov avatar. Stari je
čarobnjak nosio vrećaste traperice, sandale i izblijedjelu majicu kratkih rukava Zvjezdanih
staza: Nove generacije. Mahnuo je okupljenima, a zatim pustio prvu stvar, dance remiks
“Rebel Yella” Billyja Idola.
Plesnim se podijem razleglo klicanje. “Obožavam ovu stvar!” vikne Art3mis. Oči su joj
poletjele na plesni podij. Nesigurno sam je pogledao. “Što ne valja?” upitala je tonom lažne
sućuti. “Mali ne zna plesati?”
Naglo je uhvatila ritam, kimajući glavom i vrteći bokovima. Onda se otisnula od poda
objema nogama i počela lebdjeti uvis prema zoni čage. Buljio sam za njom, trenutno zaleđen,
skupljajući hrabrost.
“Dobro”, promrmljao sam si u bradu. “Kud puklo da puklo.”

124
 Savio sam koljena i snažno se odgurnuo od poda. Moj je avatar uzletio, lebdeći uvis i
doklizavši pored Art3mis. Avatari koji su već bili na plesnom podiju odmaknuli su se da nam
raščiste put, tunel koji je vodio u središte plesnog podija. Mogao sam vidjeti Oga kako lebdi u
svom mjehuriću, nedaleko iznad nas. Vrtio se poput derviša, spontano miksajući pjesmu i
istovremeno prilagođavajući gravitacijski vrtlog plesnog podija tako da je zapravo vrtio sam
klub poput stare vinilne ploče.
Art3mis mi namigne, a onda joj se noge stope u sirenin rep. Jedanput je zamahnula
repnom perajom i jurnula naprijed, uvijajući i zamahujući tijelom u oštrom ritmu glazbe dok je
plivala zrakom. Zatim se okrenula prema meni, lebdeći u zraku, i nasmiješeno mi pružila ruku,
pozivajući me da joj se pridružim. Kosa joj je lepršala poput aureole oko glave, da je pod
vodom.
Kad sam stigao do nje, primila me za ruku. Kad je to učinila, sirenin rep joj je nestao, a
njezine su se noge opet pojavile, prebirući i njišući se u ritmu.
Ne vjerujući više vlastitim instinktima, učitao sam vrhunski plesni softver zvan Travoltra,
koji sam skinuo i testirao ranije te večeri. Program je preuzeo kontrolu nad Parzivalovim
pokretima, uskladivši ih s glazbom, i sva su se četiri moja uda preobrazila u uzbibane kosinuske
valove. I u tren oka, postao sam plešuća luda.
Art3misine su se oči ozarile od iznenađenja i oduševljenja te je počela oponašati moje
pokrete, pa smo orbitirali jedno oko drugog poput ubrzanih elektrona. Onda je Art3mis počela
mijenjati oblik.
Avatar joj je izgubio ljudski lik i rastopio se u pulsirajuću amorfnu grudu koja je mijenjala
veličinu i boju u skladu s glazbom. Izabrao sam opciju zrcaljenja partnera na plesnom softveru
te i sam počeo raditi isto. Udovi i torzo mog avatara počeli su lebdjeti i vrtjeti se poput
karamele, obavijajući Art3mis, dok su mi se neobični uzroci boja prelijevali i mijenjali po koži.
Izgledao sam kao Plastični Čovjek, da je bio na LSD tripu. Uto su i svi ostali na plesnom podiju
počeli mijenjati lik, rastapajući se u prizmatične grude svjetla. Ubrzo je središte kluba izgledalo
poput kakve nadnaravne lava svjetiljke.
Kad je pjesma završila, Og se naklonio, a zatim pustio sentiš. “Time After Time” Cindy
Lauper. Svuda oko nas, avatari su se počeli sparivati.
Udvorno sam se naklonio Art3mis i pružio ruku. Nasmiješila se i prihvatila je. Privukao
sam je k sebi te smo počeli zajedno lebdjeti. Og je postavio gravitaciju plesnog podija u vrtnju
suprotno kazaljci na satu pa su se svi naši avatari polako vrtjeli oko nevidljive središnje osi
kluba, poput čestica prašine koje lebde u snježnoj kugli.
A tada, prije nego što sam se uspio zaustaviti, riječi su izletjele.
“Zaljubio sam se u tebe, Arty.”
Isprva nije odgovorila. Samo me u šoku pogledala dok su naši avatari nastavljali lebdjeti u
orbiti jedan oko drugog, pokretani autopilotom. Zatim se prebacila na privatni glasovni kanal
kako nitko ne bi mogao prisluškivati naš razgovor.
“Nisi zaljubljen u mene, Z”, rekla je. “Ti me ni ne poznaješ.”
“Poznajem te”, ustrajao sam. “Znam te bolje nego što sam ikad u životu ikoga poznavao.”
“Znaš samo ono što želim da znaš. Vidiš samo ono što želim da vidiš.” Stavila je ruku na
grudi. “Ovo nije moje pravo tijelo, Wade. Ni moje pravo lice.”
“Baš me briga! Zaljubljen sam u tvoj um - u osobu koja jesi. Nije me briga za vanjštinu.”

125
 “To samo tako kažeš”, ona će. U glasu joj se čula nesigurnost. “Vjeruj mi. Ako bih ti ikad
dopustila da me vidiš uživo, zgadila bih ti se.”
“Zašto uvijek to kažeš?”
“Jer sam užasno deformirana. Ili sam paraplegičarka. Ili imam šezdeset tri godine. Biraj.”
“Briga me i da si sve troje. Reci mi gdje da se nađemo i dokazat ću ti. Odmah ću se ukrcati
na avion i odletjeti kamo god da jesi. Znaš da hoću.”
Odmahnula je glavom. “Ti ne živiš u stvarnom svijetu, Z. Prema onome što si mi rekao,
mislim da nikad i nisi. Poput mene si. Živiš u ovoj iluziji.” Pokazala je na naš virtualni okoliš.
“Ne možeš znati što je prava ljubav.”
“Ne govori to!” Počeo sam plakati i nisam se trudio skrivati to od nje. “Je li to zato što sam
ti rekao da nikad nisam imao pravu curu? Da sam djevac? Jer-”
“Naravno da nije”, ona će. “Nije o tome riječ. Uopće.”
“O čemu je onda riječ? Reci mi. Molim te.”
“O Lovu. Znaš to. Oboje smo zanemarili potragu kako bismo se družili. Trenutno bismo
trebali biti usredotočeni na pronalaženje Ključa od žada. Možeš se kladiti da Sorrento i Šestaši
to rade. I svi ostali.”
“K vragu i natječaj! I Jaje!” viknuo sam. “Nisi čula što sam maločas rekao? Zaljubljen sam
u tebe! I želim biti s tobom. Više od ičega.”
Samo je buljila u mene. Ili bolje rečeno, njezin je avatar netremice zurio u moj. Zatim je
rekla: “Žao mi je, Z. Za sve sam ovo ja kriva. Dopustila sam da izmakne kontroli. Ovo mora
prestati.”
“Kako to misliš? Što mora prestati?”
“Mislim da trebamo pauzu. Da se prestanemo toliko viđati.”
Osjećao sam se kao da me netko udario šakom u grlo. “Prekidaš sa mnom?”
“Ne, Z”, rekla je čvrsto. “Ne prekidam s tobom. To bi bilo nemoguće jer nismo zajedno.”
U glasu joj se odjednom osjećao otrov. “Nikad se nismo ni sreli!”
“Onda... samo ćeš... prestati razgovarati sa mnom?”
“Da. Mislim da bi to bilo najbolje.”
“Dokad?”
“Dok Lov ne završi.”
“Ali, Arty... To bi moglo potrajati godinama.”
“Svjesna sam toga. I žao mi je. Ali tako mora biti.”
“Dakle, osvajanje novca važnije ti je od mene?”
“Nije stvar u novcu. Nego o tome što s njime mogu.”
“Da. Spasiti svijet. Tako si jebeno plemenita.”
“Ne budi kreten”, rekla je. “Tragam za Jajetom više od pet godina. A i ti. Sad smo bliže no
ikad njegovu pronalasku. Ne mogu tek tako odbaciti tu priliku.”
“Ni ne tražim to od tebe.”
“Tražiš. Iako toga nisi svjestan.”
Pjesma Cindy Lauper je završila, a Og je pripremio drugu plesnu stvar - “James Brown Is
Dead” L. A. Stylea. Klubom se prolomio pljesak. Osjećao sam se kao da mi je netko zabio golem
drveni kolac u prsa.

126
 Art3mis se spremala još nešto reći - zbogom, mislim - kad smo začuli gromki prasak ravno
iznad nas. Isprva sam mislio da je to bio Og, uvodeći nas u novu plesnu stvar zvučnim efektom
sudara vlakova. Ali tada sam pogledao uvis i vidio kako golemi komadi krša velikom brzinom
padaju na plesni podij dok su se avatari razbježali da im se sklone s puta. Netko je raznio
golemu rupu na krovu kluba, blizu vrha kugle. Sada je kroz nju nadirala mala vojska Šestaša,
ulijećući u klub s mlaznicama na leđima, pucajući pritom blasterima.
Nastao je potpuni kaos. Polovica avatara u klubu nahrupila je prema izlazu, dok je druga
isukala oružje ili počela bacati čini, ispaljivati laserske zrake, metke i vatrene kugle na šestaške
napadače. Bilo ih je više od stotinu, svi naoružani do zuba.
Nisam mogao vjerovati aroganciji Šestaša. Kako su mogli biti tako glupi da napadnu
prostoriju punu visokorazinskih jajolovaca, na njihovu terenu? Možda bi ubili nekolicinu, ali
pritom bi izgubili neke ili sve tvoje avatara. A zašto?
Tada sam shvatio da je većina šestaške nadolazeće vatre usmjerena na mene i Art3mis.
Došli su ubiti nas dvoje.
Vijest da smo Art3mis i ja bili tu vjerojatno je dospjela u eter. A kad je Sorrento saznao da
su dva najbolja jajolovca na Tablici u nezaštićenoj PvP zoni, zacijelo je zaključio da tako sočnu
metu ne smije propustiti. Ovo je bila šestaška šansa da se riješe dvoje najvećih suparnika
jednim Urezom. Vrijedilo je na to protratiti stotinjak svojih višerazinskih avatara.
Znao sam da ih je k nama doveo moj nehaj. Opsovao sam se što sam bio tako
nepromišljen. Zatim sam izvukao svoje blastere i zapucao na najbližu skupinu Šestaša
istovremeno nastojeći izbjeći njihovu vatru. Osvrnuo sam se prema Art3mis baš na vrijeme da
vidim kako je spalila desetak Šestaša u razmaku od pet sekundi, koristeći kugle plave plazme
koje je izbacivala iz dlanova, ignorirajući stalan dotok laserskih zraka i čarobnih projektila koji
su se odbijali o njezin prozirni tjelesni štit. I ja sam bio pod teškom paljbom. Zasad se moj
tjelesni štit držao, ali neće još zadugo. Upozorenja na kvar već su svijetlila na mome prikazniku,
a količina životnih bodova počela je drastično opadati.
Za nekoliko sekundi, situacija je eskalirala u najveći sukob kojemu sam ikad svjedočio. Već
se činilo jasnim da ćemo Art3mis i ja biti na gubitničkoj strani. Primijetio sam da glazba još nije
stala.
Podigao sam pogled ka DJ kabini baš u pravi čas da vidim kako se otvara, a iz nje izlazi
Veliki i Moćni Og. Izgledao je ozbiljno ozlovoljen.
“Vi kreteni mislite da možete upasti na moj rođendanski tulum?” dreknuo je. Avatar mu
je još nosio mikrofon, pa su njegove riječi zatreštale iz klupskih zvučnika, odzvanjajući poput
glasa Boga. Kreševo se kanda na trenutak zaustavilo dok su se sve oči okretale prema Ogu, koji
je sada lebdio u središtu plesnog podija. Pružio je ruke dok se okretao prema navali Šestaša.
Desetak tankih crvenih munja eruptiralo je iz svakog od Ogovih prstiju, granajući se u svim
pravcima. Svaka je grana pogodila drugi šestaški avatar u prsa nekako bezopasno zaobišavši
sve ostale.
U milisekundi, svaki je Šestaš u klubu u potpunosti pretvoren u prah. Avatari su im se
zaledili, na nekoliko sekundi zasjali žarko crveno, a zatim jednostavno nestali.
Zabezeknuo sam se. Nikad nisam vidio nevjerojatniji prikaz mog nekog avatara.
“Nitko ne upada u moj lokal nepozvan!” viknuo je Og, a glas mu je odjeknuo sada tihim
klubom. Preostali avatari (oni koji nisu pobjegli iz kluba od straha ili stradali u kratkoj bitci)
pobjednički su zaklicali. On odleti natrag u DJ kabinu, koja se zatvorila oko njega poput

127
prozirne čahure. “Nastavimo zabavu, može?” rekao je, spustivši iglu na tehno remiks
Blondiena “Atomica”. Trebao je trenutak da šok mine, ali tada su svi opet zaplesali.
Obazreo sam se za Art3mis, ali činilo se da je nestala. Tada sam opazio njezin avatar kako
izlijeće kroz novi izlaz koji je stvorio šestaški napad. Zastala je i lebdjela vani na trenutak,
dovoljno da mi dobaci posljednji pogled.

128
 0019
Moje me računalo probudilo malo prije sumraka te sam započeo dnevni ritual.
“Budan sam!” viknuo sam tami. U tjednima otkad me Art3mis nogirala, teško sam se dizao
ujutro iz kreveta. Stoga sam na budilici onesposobio funkciju drijemanja i naputio računalo da
raspali “Wake Me Up Before You Go-Go” od Whama!. Mrzio sam tu pjesmu svim svojim bićem,
a buđenje je bilo jedini način da je utišam. Nije to bio najugodniji početak dana, ali pokrenuo
bi me.
Pjesma se prekinula, a moj se haptički stolac smjesta preoblikovao i preusmjerio,
preobrazivši se iz kreveta u konfiguraciju stolca i pritom me podigavši u sjedeći položaj.
Računalo je polako počelo paliti svjetla, dopuštajući mojim očima da se prilagode. Nikakvo
vanjsko svjetlo nije prodiralo u moj stan. S jedinog prozora nekoć je pucao pogled na
panoramu Columbusa, ali potpuno sam ga nasprejao crnom bojom nekoliko dana nakon
useljenja. Zaključio sam da me sve iza tog prozora ometalo u potrazi pa nisam trebao tratiti
vrijeme buljeći kroz njega. Nisam želio ni slušati vanjski svijet, ali nisam uspio popraviti
postojeću zvučnu izolaciju stana. Stoga sam morao živjeti s prigušenim zvucima vjetra i kiše,
ulice i zračnog prometa. Čak su i oni znali biti smetnja. Bilo je trenutaka kad bih utonuo u neku
vrstu transa, sjedeći sklopljenih očiju, nesvjestan prolaska vremena, slušajući zvuke svijeta
izvan moje sobe.
Načinio sam još nekoliko preinaka u stanu u svrhu sigurnosti i Praktičnosti. Najprije sam
zamijenio tanka vrata novim hermetičnim, oklopljenim, vakumskim Ratnim Vratima™. Kad god
bi mi nešto zajebalo - hrana, toaletni papir, nova oprema - naručio bih to online, a netko bi mi
to dopremio ravno na vrata. Dostave su ovako funkcionirale: prvo, skener postavljen vani u
hodniku potvrdio bi dostavljačev identitet, a moje bi računalo potvrdilo da dostavljaju nešto
što sam uistinu naručio. Tada bi se vanjska vrata otključala i klizeći otvorila, otkrivši čelikom
armiranu zračnu komoru veličine tuš kabine. Dostavljač bi položio paket, pizzu ili što već u
komoru i odmaknuo se. Vanjska vrata bi se šumno zatvorila i ponovno zaključala, a onda bi se
paket skenirao, snimio rendgenom i analizirao na sve moguće načine. Njegov bi se sadržaj
ovjerio i poslala bi se potvrda o dostavi. Tada bih otključao i otvorio unutarnja vrata i primio
svoju robu. Kapitalizam je mogao polako napredovati, a da nisam morao komunicirati licem u
lice s drugim ljudskim bićem. A točno to sam i preferirao, hvala lijepa.
Sama soba nije bila ništa posebno, što je bilo u redu, jer sam je nastojao što manje gledati.
Bila je to u osnovi kocka, oko deset metara duga sa svake strane. Modularni tuš i toaletna
jedinica bili su usađeni u jedan zid, nasuprot maloj ergonomskoj kuhinji. U toj kuhinji nikad
ništa nisam skuhao. Svi su moji obroci bili ili smrznuti ili dostavljani. Čokoladne kocke iz
mikrovalne bile su najviše što sam se približio kuhanju.
Ostatkom sobe dominirala je moja OASIS-ova imerzijska oprema. Investirao sam cijelu
ušteđevinu u nju. Novije, brže i univerzalnije komponente neprestano su se puštale u prodaju,
pa sam stalno trošio velike svote svog jadnog prihoda na nadogradnje.
Krunski dragulj moje opreme bila je, dakako, posebno prilagođena OASIS-ova konzola.
Računalo koje je pokretalo moj svijet. Sagradio sam je sam, komad po komad, unutar
modificiranog zrcalno-crnog Odinwareova™ sferičnog okvira. Imala je novi nabrijani procesor,
tako brz da je njegovo vrijeme ciklusa graničilo s predviđanjem. A unutarnji podatkovni pogon
imao je dovoljno prostora za pohranu da zaprimi tri digitalizirane kopije Svega što postoji.

129
 Većinu sam vremena provodio u potpuno prilagodljivom haptičkom stolcu Shaptic
Technologies HC5000. Visio je o dvije zglobne robotske ruke učvršćene o zidove i plafon mog
stana. Te su ruke mogle rotirati stolac na sve četiri osi pa kad bih bio privezan u njemu, jedinica
je mogla prevrtati, vrtjeti ili tresti moje tijelo kako bi stvorila dojam da padam, letim ili sjedim
za upravljačem raketnih saonica na nuklearni pogon koje brzinom od 2 Macha jure kanjonom
na četvrtom mjeseci Altaira VI.
Stolac je bio povezan s mojim Shaptic Bootsuitom™, haptičkim odijelom za cijelo tijelo s
povratnom vezom. Prekrivalo je svaki pedalj mog tijela od vrata nadolje i imalo diskretne
otvore kako bih se mogao olakšati bez da ga cijelog svučem. Vanjsku stranu odijela prekrivao
je složen egzoskelet, mreža umjetnih tetiva i zglobova koja je mogla i osjetiti i ograničiti moje
kretnje. U unutrašnju stranu odijela bila je ugrađena paukova mreža minijaturnih aktivatora
koji su doticali moju kožu svakih nekoliko centimetara. Oni bi se aktivirali u manjim ili većim
skupinama u svrhu taktilne simulacije - da moja koža osjeti ono čega zapravo nije bilo. Mogli
su uvjerljivo simulirati osjećaj tapšanja po ramenu, udarca u goljenicu ili metka u prsa.
(Ugrađene sigurnosne značajke sprečavale su opremu da mi uistinu fizički naudi pa se
simulirani metak zapravo više činio poput slabog udarca šakom.) Imao sam identično rezervno
odijelo u MoshWash™ čistaćoj jedinici u kutu sobe.
Ta su dva haptička odijela sačinjavala svu moju garderobu. Moja stara ulična odjeća
skupljala je prašinu zakopana negdje u ormaru.
Na rukama sam nosio par vrhunskih haptičkih podatkovnih rukavica Okagami IdleHands™.
Posebni taktilni senzorni jastučići s povratnom vezom prekrivali su oba dlana, omogućujući
rukavicama da stvore iluziju da dotičem predmete i površine koji nisu zapravo postojali.
Moj vizir bio je potpuno nov par naočala Dinatro RLR-7800 WreckSpex™, s vrhunskim
virtualnim mrežničnim prikaznikom. Vizir je povlačio OASIS ravno na moje mrežnice, u najvišoj
brzini slike i rezoluciji vidljivoj ljudskom oku. Stvaranje svijet u usporedbi izgledao isprano i
mutno. RLR-7800 bio je prototip još-nedostupan-plebejskim-masama, ali imao sam sponzorski
ugovor s Dinatrom pa su mi slali besplatnu opremu (dostavljenu nizom indirektnih poštanskih
službi, koje sam koristio da zadržim anonimnost).
Moj AboundSound™ audio sistem sastojao se od kompleta ultra-tankih zvučnika
postavljenih na zidove, pod i strop stana, pružajući savršenu prostornu zvučnu reprodukciju u
krugu od 360 stupnjeva. A subwoofer Mjolnur ™ bio je dovoljno moćan da mi kutnjaci vibriraju.
Mirisni toranj Olfatrix™ u kutu mogao je generirati više od dvije tisuće prepoznatljivih
mirisa. Ružičnjak, slan oceanski vjetar, zapaljeni bezdimni barut - toranj ih je sve mogao
uvjerljivo stvoriti. Služio je i kao klima uređaj/pročišćivač zraka industrijske snage, za što sam
ga prvenstveno koristio. Mnogo je šaljivdžija voljelo kodirati stvarno ogavne mirise u svoje
simulacije, samo da zafrkavaju ljude s mirisnim tornjevima pa bih obično onesposobio
generator mirisa, ukoliko se nalazio u dijelu OASIS-a gdje se sposobnost mirisanja okoline
mogla pokazati korisnom.
Na podu, odmah ispod visećeg haptičkog stolca nalazila se moja svesmjerna traka za
trčanje Okigami Runaround™ {“Kamo god pošti, ondje ste” glasio je proizvođačev slogan.)
Traka je bila oko dva metra duga i široka te šest centimetara debela. Kad se aktivirala, mogao
sam trčati najvećom brzinom u bilo kojem smjeru i nikad ne stići do rubu platforme. Ako bih
iznenada promijenio smjer, traka bi to osjetila, a njezina bi kotrljajuća površina promijenila
smjer u skladu sa mnom uvijek držeći moje tijelo blizu središta platforme. Ovaj je model
također bio opremljen ugrađenim usponima i amorfnom površinom, tako da je mogao
simulirati hodanje uzbrdicama i stubištem.

130
 Mogli ste kupiti i Anatomski ispravne haptičke lutke (AIHL), alo ste željeli imati “intimnije”
susrete u OASIS-u. AIHLi su dolazili u muškom, ženskom i dvospolnom modelu nudeći široku
paletu opcija. Realističnu lateks kožu. Unutarnji kostur pokretan servomotorom. Simuliranu
muskulaturu. I sve popratne privjeske i otvore koje možete zamisliti.
Potaknut samoćom, znatiželjom i pomahnitalim tinejdžerskim hormonima, kupio sam
AIHL srednje kategorije, Shaptic UberBetty™, nekoliko mjeseci nakon što je Art3mis prestala
razgovarati sa mnom. Nakon što sam proveo nekoliko iznimno neproduktivnih dana u
samostalnoj simulaciji bordela zvanoj Palača užitaka, otarasio sam se lutke, iz kombinacije
stida i samoodržanja. Potrošio sam tisuće kredita, propustio cijeli tjedan na poslu i našao se
na rubu toga da potpuno napustim potragu za Jajetom, kad sam se suočio s mračnom
spoznajom da virtualni seks, ma kako realističan, nije ništa doli glorificirane, računalno-
potpomognute masturbacije. Na kraju dana, još sam bio djevac, sasvim sam u svojoj sobi, koji
je ševio lubrikantom namazanog robota. Stoga sam se riješio AIHL-a i vratio se drkanju na
staromodni način.
Nisam se stidio masturbiranja. Zahvaljujući Anorakovu almanahu, sada sam ga smatrao
normalnom tjelesnom funkcijom, nužnom i prirodnom poput spavanja ili jedenja.
AA 241:87 - Zagovornik sam toga da je masturbacija najvažnija adaptacija ljudske
životinje. Sam kamen temeljac naše tehnološke civilizacije. Naše su ruke evoluirale da
obuhvate oruđe, da - uključujući i ovo naše. Vidite, mislioci, izumitelji i znanstvenici obično su
geekovi, a geekovima se teže kresnuti nego ikom. Bez ugrađenog seksualnog ispušnog ventila
koji pruža masturbacija, sumnjam da bi prvi ljudi ikad ovladali tajnama vatre ili otkrili kotač. A
možete se kladiti da Galileo, Newton i Einstein nikad ne bi došli do svojih otkrića da prvo nisu
razbistrili glave pljeskanjem salame (ili “skidanjem pokojeg protona s atoma vodika. ”) Isto
vrijedi za Marie Curie. Prije nego što je otkrila radij, možete se kladiti da je prvo otkrila
čovječuljka u kanuu.
Nije to bila jedna od popularnijih Hallidayevih teorija, ali meni se svidjela.
Dok sam se vukao na toalet, na zidu se upalio veliki plazma ekran, a na njemu se pojavilo
nasmiješeno lice mog softverskog sistemskog agenta Maxa. Programirao sam ga da se pokrene
par minuta nakon što bih upalio svjetla, kako bih se donekle razbudio prije nego što počne
blebetati.
“D-D-dobro jutro, Wade!” veselo promuca Max. “Na n-n-noge lagane!”
Softver sistemskog posrednika bio je kao da imate virtualnog osobnog asistenta - nekog
tko je također funkcionirao kao glasovno-aktivirano sučelje s vašim računalom. Softver
sistemskog posrednika bio je iznimno podesiv, sa stotinama preprogramiranih osobnosti
između kojih ste mogli birati. Ja sam svoj programirao da izgleda, zvuči i ponaša se kao May
Headroom, (tobože) računalno generirana zvijezda talk showa Iz kasnih osamdesetih,
revolucionarne cyberpunk TV serije, i niza reklama za Colu.
“Dobro jutro, Max”, odvratio sam pospano.
“Mislim da želiš reći dobra večer, Cvilidreto. Sati je 19:18, prema OASIS-ovu sta-sta-
standardnom vremenu, srijeda je, 30. prosinca.” Max je bio programiran da govori s blagim
elektroničkim zamuckivanjem. Sredinom osamdesetih, kad je lik Maxa Headrooma stvoren,
računala nisu zapravo bila dovoljno moćna da generiraju fotorealističan ljudski lik, pa je Maxa
glumio glumac (briljantni Matt Frewer) koji je nosio mnogo gumene šminke kako bi izgledao
računalno-generiran. Ali Maxova verzija koja mi se sada smiješila s monitora bila je čisti

131
softver, s najboljom umjetnom inteligencijom i potprogramima glasovnog prepoznavanja koje
se moglo kupiti novcem.
Instalirao sam posebno prilagođenu verziju MaxHeadroom v3.4.1. Prije nekoliko mjeseci.
Prije toga, moj se softver sistemskog posrednika temeljio na glumici Erin Gray (slavnoj iz
filmova o Bucku Rogersu i seriji Silver Spoons). Ali ona me previše ometala pa sam prešao na
Maxa. Ponekad je znao gnjaviti, ali me i nasmijavao. Pomagao mi je da se ne osjećam
usamljeno i u tome bio prilično uspješan.
Dok sam teturao u modul kupaonice i praznio mjehur, Max mi se nastavljao obraćati s
malog monitora iznad zrcala. “O-o! Čini se da si P-p-procurio!” rekao je.
“Smisli novi vic”, odvratih. “Ima li kakvih vijesti za koje bih trebao znati?”
“Sve po starom. Ratovi, nemiri, glad. Ništa što bi te zanimalo.”
“Ima li poruka?”
Zakolutao je očima. “Nekoliko. Ali, da ti odgovorim na stvarno pitanje, ne. Art3mis još nije
zvala niti ti otpisala, ljubavnice.”
“Upozorio sam te. Ne zovi me tako, Max. Izazivaš me da te izbrišem.”
“Kako si osjetljiv. Iskreno, Wade. Kad si postao takva mi-mi-mimoza?”
“Izbrisat ću te, Max. Ovaj put to ozbiljno mislim. Nastavi ovako i prebacit ću se na Wilmu
Deering. Ili još bolje, isprobat ću bestjelesni glas Majel Barrett.”
Max napući usta i okrene se prema promjenjivoj digitalnoj pozadini iza sebe - koja je
trenutno bila uzorak raznobojnih vektorskih linija. Max je uvijek bio ovakav. Zadirkivanje je
bilo dio njegove preprogramirane osobnosti. Zapravo sam na neki način u tome uživao, jer me
podsjećalo na druženje s Aechem. A zbilja mi je falilo druženje s Aechem. Jako.
Pogled mi je pao na kupaonsko zrcalo, ali nije mi se baš svidjelo što sam ondje vidio pa
sam zatvorio oči dok nisam završio urinirati. Pitao sam se (ne po prvi put) zašto nisam i zrcalo
obojio u crno kad sam bojio prozor.
Sat nakon buđenja bio mi je najmrži dio svakog dana, jer sam ga provodio u stvarnom
svijetu. Tada sam se bavio zamornim poslom čišćenja i vježbanja svog fizičkog tijela. Mrzio sam
taj dio dana, jer je sve u vezi s njime opovrgavalo moj drugi život. Moj stvarni život, unutar
OASIS-a. Prizor mog majušnog jednosobnog stana, moja imerzijska oprema ili odraz u zrcalu -
sve je to služilo kao grub podsjetnik na to da svijet u kojem sam provodio dane zapravo nije
onaj stvarni.
“Uvuci stolac”, rekao sam dok sam izlazio iz kupaonice. Haptički se stolac smjesta
ponovno spljoštio, a zatim uvukao tako da je bio u ravnini sa zidom, raščistivši velik prazan
prostor na sredini sobe. Nataknuo sam vizir i pokrenuo samostalnu simulaciju zvanu Teretana.
Sada sam stajao usred golema suvremenog fitnes centra s opremom za vježbanje i
spravama za dizanje utega, koje je moje haptičko odijelo sve moglo savršeno simulirati. Počeo
sam dnevni trening. Trbušnjake-trbušne kontrakcije, sklekove, aerobik, dizanje utega.
Povremeno, bi dovikivao riječi ohrabrenja. “Diži noge, s-s-slabiću! Osjeti žarenje!"
Obično bih se malko razgibao prijavljen u OASIS, sudjelujući u fizičkoj borbi ili trčeći po
virtualnom krajoliku na traci za trčanje. Ali većinu sam vremena provodio sjedeći u haptičkom
stolcu i gotovo nimalo ne vježbajući. Također sam imao naviku prejedanja kad sam bio u
depresiji ili frustriran, što je bilo većinu vremena. Kao rezultat toga, postupno sam nabacio
pokoji kilogram viška. Nisam ni prije toga bio u najboljoj formi te sam brzo došao do točke kad

132
više nisam mogao udobno stati u haptički stolac niti se uvući u XL haptičko odijelo. Uskoro ću
morati kupiti novu opremu, s komponentama iz korpulentne linije.
Znao sam da ću, ukoliko ne dovedem težinu pod kontrolu, vjerojatno umrijeti od
nekretanja prije nego što nađem Jaje. To si nisam mogao dopustiti. Donio sam brzopoteznu
odluku i osposobio dobrovoljno OASIS-ovo fitnes zaključavanje softvera. Zažalio sam gotovo
odmah.
Otada, moje je računalo nadziralo moje vitalne znakove i pratilo koliko točno kalorija
svakodnevno trošim. Ako ne bih ispunio dnevnu količinu vježbi, sustav bi me spriječio da se
prijavim na svoj OASIS-ov račun. To je značilo da nisam mogao otići na posao, nastaviti potragu
ili, zapravo, voditi svoj život. Kad bi se zaključavanje aktiviralo, niste ga mogli onesposobiti dva
mjeseca. A softver je bio vezan za moj OASIS-ov račun pa nisam mogao jednostavno kupiti
novo računalo ili iznajmiti kabinu u nekom javnom OASIS-ovom kafeu. Ako sam se želio
prijaviti, nisam imao izbora nego najprije vježbati. To se pokazalo jedinom motivacijom koja
mi je trebala.
Softver zaključavanja nadzirao je moj dnevni unos hrane. Svakog dana bilo mi je
dopušteno odabrati jela iz unaprijed određenog jelovnika zdrave, niskokalorične hrane.
Softver bi mi naručio hranu online koju bi mi dostavili na vrata. Kako nikad nisam napuštao
stan, program je lako pratio sve što jedem. Ako bih na svoju ruku naručio dodatnu hranu,
povećao bi količinu vježbi koje sam morao odraditi idućeg dana, da neutraliziram dodatni unos
kalorija. Taj softver je bio pravi sadist.
Ali djelovao je. Kilogrami su se počeli topiti i za nekoliko mjeseci, bio sam gotovo savršeno
zdrav. Po prvi put u životu imao sam ravan trbuh i mišiće. Imao sam i dvostruko više energije i
kudikamo sam rjeđe obolijevao. Kad su dva mjeseca prošla, a ja sam napokon dobio opciju da
onesposobim fitnes zaključavanje, odlučio sam ga zadržati. Sada je vježbanje bilo dio mog
dnevnog rituala.
Kad sam završio s dizanjem utega, stao sam na traku za trčanje. "Započni jutarnji džoging”,
rekao sam Maxu. “Bifrost staza.”
Virtualna je teretana nestala. Sada sam stajao na poluprozirnoj stazi za trčanje, zavojitoj
vrpci u obliku petlje koja je lebdjela u zvjezdanoj nebuli. Divovski planeti s prstenima i
raznobojni mjeseci lebdjeli su svemiru svud oko mene. Staza za trčanje pružala se preda
mnom, penjući se i ponirući te povremeno se ispreplićući u spiralu. Nevidljiva barijera
sprečavala me da slučajno otrčim preko ruba staze i survam se u zvjezdani ponor. Bifrost staza
bila je još jedna samostalna simulacija, jedan od nekoliko stotina dizajnova staza pohranjenih
na tvrdom disku moje konzole.
Kad sam počeo trčati, Max je pojačao moju playlistu glazbe iz osamdesetih. Kad je počela
prva pjesma, brzo sam iz sjećanja odverglao njezin naslov, izvođača, album i godinu izdanja: A
Million Miles Away, The Plimsouls, Everywhere at Once, 1983. Zatim sam počeo pjevati
recitirajući tekst. Memoriziranje teksta odgovarajuće pjesme iz osamdesetih moglo bi jednog
dana spasiti mom avataru život.
Završivši trčanje, skinuo sam vizir i počeo svlačiti haptičko odijelo. To je trebalo raditi
polako kako se ne bi oštetile njegove komponente. Dok sam ga oprezno skidao, kontaktni
flasteri proizvodili su majušne pucketave zvukove dok su mi se odljepljivali s kože, ostavljajući
mi sićušne okrugle tragove po cijelom tijelu. Kad sam skinuo odijelo, stavio sam ga u jedinicu
za čišćenje i prostro čisto rezervno odijelo na pod.

133
 Max mi je već odvrnuo tuš, namjestivši temperaturu vode točno onako kako sam volio.
Dok sam uskakao u parom ispunjenu kabinu, Max je prebacio glazbu na playlistu tuša.
Prepoznao sam početne rifove pjesme Change Johna Waitea. Sa soundtracka filma Vision
Quest. Geffen Records. 1985.
Tuš je funkcionirao veoma nalik staroj auto-praonici. Samo sam stajao ondje dok je on
obavljao većinu posla, polijevajući me iz svih kutova mlazovima sapunaste vode, a zatim me
ispirući. Nisam morao prati kosu, jer je tuš također raspršivao neotrovnu otopinu za
odstranjivanje dlaka koju sam utrljavao po licu i tijelu. To je eliminiralo potrebu za brijanjem i
šišanjem, gnjavažama koje mi nisu trebale. Glatka koza pomagala je i da mi haptičko odijelo
tijesno prianja. Izgledao sam pomalo čudno bez obrva, ali priviknuo sam se.
Kad se mlaz za ispiranje ugasio, upalila su se sušila, odstranivši mi vlagu s kože za par
sekundi. Izašao sam u kuhinju i uzeo limenku Sludgea, visokoproteinskog pića za doručak s
vitaminom D (kako bi neutralizirao neizlaganje suncu). Dok sam ga ispijao, senzori računala
nijemo su to bilježili, skeniravši barkod i pridodavši kalorije mom ukupnom dnevnom unosu.
Kad sam riješio doručak, navukao sam čisto haptičko odijelo. To nije bilo toliko zeznuto kao
svlačenje, ali je svejedno trebalo vremena da se ispravno izvede.
Napokon odjeven, naredio sam haptičkom stolcu da se izvuče. Zatim sam zastao i proveo
trenutak promatrajući svoju imerzijsku opremu. Bio sam tako ponosan na sve to
visokotehnološko sklopovlje kad sam ga prvi put kupio. Ali tijekom proteklih nekoliko mjeseci
počeo sam opremu vidjeti u pravom svjetlu: kao složenu napravu za zavaravanje mojih osjetila
koja mi je dopuštala živjeti u nepostojećem svijetu. Svaka komponenta opreme bila je rešetka
ćelije u kojoj sam se samovoljno zatočio.
Stojeći tu pod blijedim flourescentnim svjetlima mog majušnog jednosobnog stana, istina
se nije dala izbjeći. U stvarnom životu, nisam bio drugo doli antidruštveni pustinjak.
Osamljenik. Bljedunjavi geek opsjednut pop-kulturom. Agorafobični zatvorenik bez pravih
prijatelja, obitelji i stvarnog ljudskog kontakta. Bio sam samo još jedna žalosna, izgubljena,
usamljena duša, koja je tratila život na glorificiranu videoigru.
Ali ne u OASIS-u. Ondje, bio sam veličanstveni Parzival. Svjetski slavni jajolovac i
međunarodna zvijezda. Ljudi su me tražili autogram. Imao sam klub obožavatelja. Nekoliko
njih, zapravo. Prepoznavali su me kamo god sam išao (ali samo kad sam to želio). Plaćali su me
da sponzoriram proizvode. Ljudi su mi se divili i ugledali se u mene. Pozivali su me na
najekskluzivnije zabave. Odlazio sam u sve najpopularnije klubove i nikad nisam morao čekati
u redu. Bio sam ikona pop-kulture, rock zvijezda virtualne stvarnosti. A u jajolovačkim
krugovima, bio sam legenda. Ne, božanstvo.
Sjeo sam i navukao rukavice i vizir. Nakon što je moj identitet potvrđen, logotip Sustava
društvenih simulacija pojavio se preda mnom, praćen odzivnikom za prijavu.

Pozdrav, Parzivale.
Molim, izgovori svoju zaporku.

Pročistio sam grlo i izgovorio zaporku. Svaka se riječ pojavila na zaslonu dok sam je
izgovarao: “Nitko na svijetu nikad ne dobije što želi i to je divno. ”
Nastala je kratka stanka, a onda sam nehotice uzdahnuo od olakšanja je OASIS oživio svud
oko mene.

134
135
 0020
Moj se avatar polako materijalizirao pred kontrolnim panelom komandnog centra moje
tvrđave, na istom mjestu gdje sam sjedio noć prije, zaokupljen večernjim ritualom slijepog
buljenja u Katren sve dok ne bih zadrijemao, a sustav me odjavio. Zurio sam u tu prokletinju
gotovo šest mjeseci i još je nisam uspio dešifrirati. Nitko nije. Svi su imali teorije, dakako, ali
Ključ od žada još nitko nije našao, a vrh je Tablice ostao nepromijenjen.
Moj komandni centar nalazio se pod oklopljenom kupolom usađenom u stjenovitu
površinu mog vlastitog privatnog asteroida. Odatle sam imao pogled u krugu od 360 stupnjeva
na okoliš prekriven kraterima koji se pružao do obzora u svim smjerovima. Ostatak tvrđave
nalazio se ispod zemlje, u golemom podzemnom kompleksu koji se prostirao sve da jezgre
asteroida. Sam sam kodirao cijelu tu stvar, nedugo nakon selidbe u Columbus. Moj je avatar
trebao uporište, a nisam želio susjede pa sam kupio najjeftiniji planetoid koji sam mogao naći
- ovaj majušni goli asteroid u Sektoru četrnaest. Imao je oznaku S14A316, ali preimenovao sam
ga u Falco, prema austrijskoj rap zvijezdi. (Nisam bio neki veliki Falcov fan. Samo mi je to
zvučalo kao kul ime).
Falco je imao površinu od samo nekoliko četvornih kilometara, ali me svejedno stajao
popriličnu svotu. No vrijedio je toga. Kad ste posjedovali vlastiti svijet, mogli ste ondje graditi
što god ste htjeli. I nitko vas nije mogao posjetiti ukoliko im ne biste dozvolili pristup, što ja
nikad nisam nikome. Moja je tvrđava bila moj dom u OASIS-u. Utočište mog avatara. Jedino
mjesto u cijeloj simulaciji gdje sam zaista bio siguran.
Čim se moja prijavna sekvenca završila, na prikazniku je iskočio prozorčić, obavještavajući
me da je danas Izborni dan. Sada kad sam navršio osamnaestu, mogao sam glasati i na OASIS-
ovim izborima i na izborima za vladine dužnosnike Sjedinjenih Država. Nisam se tlačio s ovim
potonjim, jer nisam vidio svrhu. Nekoć velika država u kojoj sam se rodio sada je samo imenom
podsjećala na to kakva je nekoć bila. Nije bilo važno tko je na vlasti. Ti su ljudi razmještali
ležaljke na palubi Titanica i svi su to znali. Osim toga, sada kad je svatko mogao glasati od kuće,
putem OASIS-a, jedini ljudi koji su mogli biti izabrani bili su filmski glumci, zvijezde TV realityja
ili radikalni tele-evanđelisti.
Međutim, izdvajao sam vrijeme da glasam na OASIS-ovim izborima, jer je njihov ishod
imao utjecaja na mene. Glasački postupak trajao je samo nekoliko minuta, jer sam već bio
upoznat sa svim glavnim pitanjima koja je SDS naveo na glasačkom listiću. Došlo je i vrijeme
za izbor predsjednika i potpredsjednika OASIS-ovog Korisničkog vijeća, ali tu nije bilo
premišljanja. Poput većine jajolovaca, glasao sam za ponovni izbor Coryja Doctorowa i Wila
Wheatona (opet). Nije postojalo ograničenje mandata, a ta su dvojica već više od desetljeća
odlično štitila korisnička prava.
Kad sam završio s glasanjem, malko sam namjestio haptički stolac i proučio komandnu
konzolu preda mnom. Bila je prepuna prekidača, gumbova, tipkovnica, džojstika i prikaznih
zaslona. Niz sigurnosnih monitora s moje lijeve strane bio je povezan s virtualnim kamerama
postavljenima po cijelom interijeru i eksterijeru tvrđave. Meni zdesna, još je jedan niz
monitora prikazivao sve meni omiljene informativne i zabavne video prijenose. Među ovima
se nalazio i moj vlastiti kanal: Parzival-TV- Emitira opskurna, eklektična sranja 24 h na dan, 365
dana u godini.
Ranije te godine, SDS je dodao novu značajku svakom OASIS-ovom korisničkom računu:
POV (personalni OASIS-ov video prijenos) kanal. Omogućivao je svakome tko plati mjesečnu

136
članarinu da vodi vlastitu televizijsku mrežu. Tko god bi se prijavio u simulaciju mogao se
uključiti i gledati vaš POV kanal, bilo gdje u svijetu. Ono što ste emitirali na kanalu i kome ste
dopuštali da ga gleda ovisilo je u potpunosti o vama. Većina korisnika odabrala je voditi
“voajerski kanal”, koji je bio kao da ste zvijezda vlastitog dvadeset-četverosatnog reality
showa. Lebdeće virtualne kamere pratile bi vaš avatar po OASIS-u dok ste se bavili
svakodnevnim aktivnostima. Mogli ste ograničiti pristup kanalu tako da ga mogu gledati samo
vaši prijatelji ili ste mogli gledateljima naplaćivati po satu pristup vašem POV-u. To su radile
mnoge drugorazredne glumačke i porno zvijezde, prodajući sekunde svojih virtualnih života za
određenu cijenu po minuti.
Neki su ljudi koristili POV da uživo emitiraju same sebe u stvarnosti ili svog psa ili djecu.
Neki su na programu imali samo stare crtice. Mogućnosti su bile nepresušne, a raznolikost
dostupnih stvari postajala je iz dana u dan sve izopačenija. Non-stop kanali fetiša stopala
emitirani iz Istočne Europe. Amaterski pornići s devijantnim kućanicama iz Minnesote. Što god
vam padne na pamet. Svaka nijansa čudaštva koju je ljudska psiha mogla smisliti snimala se i
puštala online. Golema pustošija televizijskih programa napokon je dosegla zenit, a prosječna
osoba više nije bila limitirana na petnaest minuta slave. Sada su svi mogli biti na TV-u, svake
sekunde svakog dana, bez obzira na to gleda li ih tko ili ne.
Parzival-TV nije bio voajerski kanal. Zapravo, nikad nisam prikazao lice svog avatara na
videu. Umjesto toga, program sam sastavio od raznih klasičnih TV serija iz osamdesetih, retro
reklama, crtica, glazbenih spotova i filmova. Puno filmova. Vikendom, prikazivao sam stare
japanske filmove s čudovištima, zajedno s klasičnim animeom. Što god mi se svidjelo. Nije bilo
važno što sam imao na programu. Moj avatar je još uvijek bio jedan od Velike petorke pa je
moj video kanal privlačio milijune gledatelja svakog dana, bez obzira na to što sam emitirao, a
to mi je omogućivalo da prodajem reklamni prostor raznim sponzorima.
Većina redovnih gledatelja Parzival-TVa bili su jajolovci koji su pratili moj kanal u nadi da
ću nesvjesno odati kakvu ključnu informaciju o Ključu od žada ili samom Jajetu. Nisam,
naravno. Trenutno se na Parzival-TVu privodio kraju non-stop dvodnevni maraton Kikaidera.
Kikaider je bila japanska akcijska serija iz kasnih sedamdesetih o crveno-plavom androidu koji
bi u svakoj epizodi ubio boga u čudovištima u gumenim odijelima. Bio sam slab na klasičan
kaiju i tokusatsu, serije poput Spectremana, Space Giantsa i Supaidamana.
Otvorio sam programsku rešetku i unio nekoliko promjena u večernji raspored. Izbacio
sam epizode Riptidea i Misfits of Science koje sam imao u programu i ubacio, jednog za drugim,
nekoliko filmova s Gamerom, mojom omiljenom divovskom letećom kornjačom. Smatrao sam
da će publika biti zadovoljna. Zatim, za kraj dnevnog programa, dodao sam nekoliko epizoda
serije Silver Spoons.
I Art3mis je vodila vlastiti video kanal, Art3mivision, koji mi je uvijek bio upaljen na
jednom od monitora. Trenutno je emitirala uobičajen večernji program ponedjeljkom: epizodu
Square Pegsa. Nakon toga išle su ElectraWoman and DynaGirl, a za njima, jedna za drugom,
epizode Isisa i Wonder Woman. Njezin se programski lajnap već jako dugo nije mijenjao. Ali to
nije smetalo. Imala je opaku gledanost. Nedavno je pokrenula i vlastitu ludo uspješnu liniju
odjeće za punije ženske avatare pod markom Art3Miss. Odlično joj je išlo.
Nakon one noći u Rastresenoj kugli, Art3mis je prekinula sve kontakte sa mnom. Blokirala
je sve moje e-mailove, telefonske pozive i zahtjeve za chat. Također je prestala objavljivati na
svom blogu.
Sve sam pokušao da doprem do nje. Slao sam njezinu avataru cvijeće. Više sam puta
otišao u tvrđavu njezina avatara, oklopljenu palaču na Benataru, malom mjesecu u njezinom

137
vlasništvu. Bacao sam kazete s miksevima i poruke na njezinu palaču iz zraka, poput nesretno
zaljubljenih bombi. Jednom, u vrhunskom činu očaja, stajao sam pred dverima njezine palače
dobra dva sata s radio kasetofonom iznad glave, puštajući “In Your Eyes” Petera Gabriela na
najglasnije.
Nije izašla. Ne znam ni je li bila doma.
Živio sam u Columbusu više od pet mjeseci, a prošlo je osam dugih, mučnih tjedana od
mog posljednjeg razgovora s Art3mis. Ali nisam proveo to vrijeme tugujući i sažalijevajući se.
Barem ne stalno, u svakom slučaju. Usredotočio sam se na to da započnem “novi život” kao
svjetski slavni multi-sektorski jajolovac. Iako sam podigao avatar na najvišu razinu moći,
nastavio sam dovršavati što je više moguće potraga kako bih gradio već ionako impresivnu
zbirku oružja, čarobnih predmeta i vozila, koje sam sve čuvao u riznici duboko u svojoj tvrđavi.
Potrage su me držale zaokupljenim i služile mi kao dobrodošla razbibriga od sve veće
usamljenosti i izoliranosti koje sam osjećao.
Pokušao sam se ponovno povezati s Aechem nakon što me Art3mis napucala, ali više nije
bilo kao prije. Udaljili smo se i znao sam da je to bilo mojom krivnjom. Naši su razgovori sada
bili umjetni i suzdržani, kao da se obojica bojimo otkriti neku ključnu informaciju koju bi ovaj
drugi mogao iskoristiti. Vidio sam da mi više ne vjeruje. A dok sam ja bio opsjednut Art3mis,
činilo se da je Aech postao opsjednut time da postane prvi jajolovac koji je našao Ključ od žada.
Ali prošlo je skoro pola godine od našeg prolaska kroz Prva vrata, a lokacija Ključa od žada i
dalje je ostala tajnom.
Nisam razgovarao s Aechem više od mjesec dana. Moj posljednji razgovor s njim pretvorio
se u nadmetanje u deranju koje je završilo kad sam ga podsjetio da “nikad ne bi našao Bakreni
ključ” da ga nisam odveo ravno k njemu. Na sekundu me šutke strijeljao pogledom, a onda se
odjavio iz chat sobe. Tvrdoglavi me ponos spriječio da ga odmah nazovem i ispričam se, a sada
se činilo da je prošlo previše vremena.
Da, dobro me krenulo. Za manje od šest mjeseci uspio sam uništiti oba najbliža
prijateljstva.
Prebacio sam na Aechev kanal, koji je nazvao H-feed. Trenutno je puštao WWF meč iz
kasnih osamdesetih, s Hulkom Hoganom i Andreom the Giantom. Nisam se ni trudio provjeriti
Daitov i Shotov kanal, Daishow, jer sam znao da će prikazivati nekakav stari samurajski film.
To je bilo jedino što su ti dečki ikad puštali.
Nekoliko mjeseci nakon našeg svadljivog prvog susreta u Aechevu podrumu, uspio sam
sklopiti krhko prijateljstvo s Daitom i Shotom kad smo se sva trojica udružili da dovršimo jednu
opsežnu potragu u Sektoru dvadeset dva. Bila je to moja ideja. Bilo mi je krivo zbog načina na
koji je naš prvi susret završio i čekao sam priliku da pružim neku vrstu maslinove grančice
dvojici samuraja. To se dogodilo kad sam otkrio skrivenu visokorazinsku potragu zvanu Shodai
Urutoraman na planetu Tokusatsu. Datum stvaranja u impresumu potrage tvrdio je da je
pokrenuta nekoliko godina nakon Hallidayeve smrti, što je značilo da nije mogla imati nikakve
veze s natječajem. Bila je to potraga na japanskom jeziku, koju je kreirao SDS-ov odjel s
Hokkaida. Mogao sam je pokušati dovršiti sam, koristeći Mandaraxov prevodilački softver u
stvarnom vremenu instaliran na svim OASIS-ovim računima, ali to bi bilo riskantno. Mandarax
je znao pobrkati ili krivo protumačiti upute i tragove potrage, što je često vodilo do kobnih
pogrešaka.
Daito i Shoto živjeli su u Japanu (ondje su postali nacionalni junaci), a znao sam da obojica
tečno govore japanski i engleski. Stoga sam ih odlučio kontaktirati i upitati zanima li ih da se
udruže sa mnom, samo za ovu jednu potragu. Isprva su bili sumnjičavi, ali nakon što sam

138
opisao jedinstvenu prirodu potrage, i na koji bi nam se način njezino rješavanje moglo isplatiti,
naposlijetku su pristali. Nas trojica sastali smo se pred vratima potrage na Tokusatsuu i zajedno
ušli kroz njih.
Potraga je bila rekonstrukcija svih trideset devet epizoda izvorne TV serije Ultraman, koja
se prikazivala na japanskoj televiziji od 1966. do 1967. Priča je pratila čovjeka zvanog Hayata
koji je bio član Znanstvene patrole, organizacije posvećene borbi s hordama divovskih
čudovišta sličnih Godzilli koje su stalno napadale Zemlju i prijetile ljudskoj civilizaciji. Kad bi
Znanstvena patrola susrela prijetnju koju nisu mogli riješiti sami, Hayata bi upotrijebio
izvanzemaljski uređaj zvan “Beta kapsula” da se pretvori u izvanzemaljsko superbiće zvano
Ultramar. Zatim bi isprašio tur čudovištu-tjedna, koristeći raznorazne kung-fu pokrete i
energetske napade.
Da sara sam ušao kroz vrata potrage, automatski bih odigrao cijeli zaplet serije kao
Hayata. Ali budući da smo Shoto, Daito i ja svi ušli zajedno, dopušteno nam je da svaki izabere
drugog člana Znanstvene patrole kojeg bi glumio. Mogli smo zatim promijeniti ili trampiti
likove na početku nove razine ili “epizode”. Nas trojica izmjenjivali smo se igrajući Hayatu i
njegove kolege iz Znanstvene patrole Hoshina i Arashija. Kao i većina potraga u OASIS-u,
igranje u timu olakšavalo je poraziti razne neprijatelje i prelaziti razine.
Trebao nam je cijeli tjedan i često više od šesnaest sati igranja na dan, prije nego što smo
napokon prešli svih trideset devet razina i dovršili potragu. Kad smo izašli kroz dveri potrage,
svaki je od naših avatara naosob nagrađen golemom količinom iskustvenih bodova i s nekoliko
tisuća kredita. Ali stvarna nagrada za dovršetak potrage bio je nevjerojatno rijedak artefakt:
Hayatina Beta kapsula. Malen metalni cilindar omogućavao je avataru koji ga je posjedovao
da se transformira u Ultramana jednom dnevno, u trajanju od tri minute.
Kako nas je bilo trojica, nastala je rasprava oko toga kome bi artefakt trebao pripasti.
“Parzival bi ga trebao dobiti”, rekao je Shoto, obraćajući se svome starijem bratu. “On je našao
ovu potragu. Ne bismo ni znali za nju, da nije njega.”
Dakako, Daito se nije složio. “A on je ne bi mogao dovršiti bez naše pomoći!” Rekao je da
bi jedino pošteno bilo prodati Beta kapsulu na dražbi i podijeliti utržak. Ali to nikako nisam
mogao dopustiti. Artefakt je bio previše vrijedan za prodaju, a znao sam da bi završio u rukama
Šestaša, jer su kupovali gotovo sve važnije artefakte koji bi došli na dražbu. Također sam ovo
vidio kao priliku da se umilim Daishu.
“Vas dvojica zadržite Beta kapsulu”, rekoh. “Urutoraman je najveći japanski superheroj.
Njegove moći pripadaju Japancima.”
Obojicu je iznenadila i dirnula moja velikodušnost. Pogotovo Daita. “Hvala, Parzival-sane”,
rekao je, uz dubok naklon. “Častan si čovjek.” Nakon toga, nas smo se trojica razišli kao
prijatelji, ako ne nužno saveznici, te sam to smatrao bogatom nagradom za svoj trud.
U ušima mi se oglasilo zvonce te sam provjerio vrijeme. Bilo je gotovo osam sati. Vrijeme
za šljaku.

Uvijek mi je nedostajalo keša, koliko god sam nastojao biti štedljiv. Morao sam svakog
mjeseca platiti nekoliko golemih računa, i u stvarnom svijetu i u OASIS-u. Moji troškovi u
stvarnom svijetu bili su prilično standardni. Stanarina, struja, hrana, voda. Popravci hardvera i
nadogradnje. Troškovi mog avatara bili su kudikamo egzotičniji. Popravci svemirskih brodova.
Teleportacijske pristojbe. Baterije. Municija Municiju sam kupovao na veliko, ali svejedno nije

139
bilo jeftino. A moji mjesečni teleportacijski troškovi često su bili astronomski. Moja potraga za
Jajetom zahtijevala je stalna putovanja, a SDS je neprestano podizao cijene teleportacije.
Već sam potrošio svu preostalu lovu od reklamiranja proizvoda. Većina je otišla na cijenu
opreme i kupnju vlastitog asteroida. Zarađivao sam pristojnu svotu mjesečno od prodaje
reklamnog prostora na svom POV kanalu te dražbovanjem nepotrebnih čarobnih predmeta,
oklopa i oružja koja sam stekao na putovanjima. Ali primarni mi je izvor zarade bio moj stalni
posao u OASIS-ovoj tehničkoj podršci.
Kad sam stvorio novi identitet Brycea Lyncha, dao sam si fakultetsku diplomu, zajedno s
brojnim tehničkim svjedodžbama te dugogodišnjim, besprijekornim radnim stažem OASIS-ova
programera i razvojnog inženjera aplikacija. Međutim, unatoč besprijekornom lažnom
rezimeu, jedino sam uspio dobiti posao predstavnika tehničke podrške prve razine u Uslužnoj
podršci d.d., jednoj od tvrtki s pomoću koje je SDS rješavao OASIS-ovu korisničku uslugu i
podršku. Sada sam radio četrdeset sati tjedno, pomažući debilima da ributaju svoje OASIS-ove
konzole i ažuriraju upravljačke programe za svoje vizire i haptičke rukavice. Bio je to naporan
posao, ali plaćao je najamninu.
Odjavio sam se iz svog OASIS-ovog računa, a zatim upotrijebio opremu da se prijavim u
odvojeni OASIS-ov račun koji sam dobio za posao. Postupak prijave se dovršio, a ja sam
preuzeo kontrolu nad svojim avatarom Uslužne podrške, bezličnim Kenom kojeg sam koristio
da se javljam na pozive tehničke podrške. Taj se avatar pojavio unutar golema virtualnog
pozivnog centra, u virtualnom pregratku, sjedeći za virtualnim stolom, ispred virtualnog
računala, noseći virtualne slušalice s mikrofonom.
Smatrao sam ovo mjesto svojim privatnim virtualnim paklom.
Uslužna podrška d.d. primala je milijune poziva dnevno, iz svih krajeva svijeta. Dvadeset
četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, tristo šezdeset pet dana u godini. Jedan bijesni,
zbunjeni kreten za drugim. Nije bilo odmora između poziva, jer je uvijek nekoliko stotina
budala bilo u redu poziva, svi voljni čekati satima da ih tehnički predstavnik primi za ruku i
popravi problem. Zašto se truditi tražiti rješenje na internetu? Zašto pokušati rješiti problem
samostalno, kad ste mogli imati nekog tko će misliti umjesto vas?
Kao i obično, moja je desetosatna smjena polako prolazila. Avatarima iz korisničke bilo je
nemoguće napustiti pregratke, ali našao sam druge načine da mi prolazi vrijeme. Moj je radni
račun bio namješten tako da nisam mogao pregledavati vanjske stranice, ali hakirao sam vizir
da mogu slušati glazbu ili strimati filmove s tvrdog diska dok primam pozive.
Kad mi je smjena napokon završila, a ja se odjavio s posla, smjesta sam se prijavio natrag
u svoj OASIS-ov račun. Čekalo me tisuće novih e-mailova i prema samim njihovim naslovima
mogao sam zaključiti što se dogodilo dok sam bio na poslu.
Art3mis je pronašla Ključ od žada.

140
 0021
Poput ostalih jajolovaca diljem svijeta, strepio sam od iduće promjene na Tablici, jer sam
znao da će dati nepoštenu prednost Šestašima.
Nekoliko mjeseci nakon što smo svi prošli Prva vrata, anoniman avatar stavio je iznimno
moćan artefakt na dražbu. Zvao se Fyndorova pločica nalaženja, i imala je jedinstvene moći
koje su davale njezinu vlasniku golemu prednost u lovu na Hallidayevo Uskršnje Jaje.
Većinu virtualnih predmeta u OASIS-u sistem je stvorio nasumično te bi se “pojavili” kad
biste ubili neki NPC lik ili dovršili potragu. Najrjeđi takvi predmeti bili su artefakti, supermoćni
magični predmeti koji su vlasnicima davali nevjerojatne sposobnosti. Postojalo je samo
nekoliko stotina takvih artefakata, a većina je datirala iz najranijih dana OASIS-a, kad je još bio
prvenstveno MMO igra. Svaki je artefakt bio jedinstven, što je značilo da je postojao samo
jedan njegov primjeraka cijeloj simulaciji. Obično biste se domogli artefakta tako što ste
poraziti nekog božanskog negativca na kraju visokorazinske potrage. Ako ste imali sreće,
zlikovac bi ispustio artefakt kad biste ga ubili. Artefakt ste mogli osvojiti i ubojstvom avatar a
koji ga je imao u svom inventaru, ili kupnjom na online dražbi.
Kako su artefakti bili jako rijetki, uvijek bi bila velika vijest kad bi se neki našao na dražbi.
Za neke se znalo da su se prodali za stotine tisuća kredita, ovisno o njihovim moćima. Rekord
je bio postavljen prije tri godine, kad se artefakt zvan Kataklist našao na dražbi. Prema
dražbovnom popisu, Kataklist je bio neka vrsta magične bombe i mogao se upotrijebiti samo
jedanput. Kad bi se detonirao, ubio bi svakog avatara i NPC-a u sektoru, uključujući i vlasnika.
Nije postojala obrana od njega. Ako ste imali toliki peh da se zateknete u istom sektoru kad bi
eksplodirao, bili ste otpisani, ma koliko moćni ili dobro zaštićeni bili.
Kataklist je prodan anonimnom ponuditelju za nešto više od milijun kredita. Artefakt još
nije bio detoniran pa ga je njegov novi vlasnik još negdje čuvao, čekajući pravi trenutak da ga
upotrijebi. Postao je nešto poput urbane legende. Kad bi jajolovkinju okružili avatari koji joj se
nisu sviđali, rekla bi da ima Kataklist u inventaru i zaprijetila da će ga detonirati. Ali većina je
slutila da je pao u ruke Šestaša, zajedno s nebrojenim drugim moćnim artefaktima.
Fyndorova pločica nalaženja prodala se za još veću svotu od Kataklista. Prema dražbenom
opisu, pločica je bila plosnat krug od uglačanog crnog kamena i posjedovala je jednu vrlo
jednostavnu moć. Jednom dnevno, njezin je vlasnik mogao napisati ime bilo kojeg avatara na
njezinoj površini i pločica bi mu pokazala gdje se u tom trenutku dotični avatar nalazi.
Međutim, ova je moć imala ograničen doseg. Ako ste se zatekli u drugom OASIS-ovom sektoru
od avatara kojeg ste pokušavali naći, pločica bi vam samo rekla u kojem se sektoru vaša meta
trenutno nalazi. Ako ste već bili u istom sektoru, pločica bi vam rekla na kojem je trenutno
planetu vaša meta (ili blizu kojega, ako su se nalazili u svemiru). Ako ste već bili na istom
planetu kao vaša meta kad ste upotrijebili pločicu, pokazala bi vam točne koordinate na karti.
Kao što je prodavač artefakta istaknuo na dražbenom popisu, ako biste upotrijebili moć
pločice u suradnji s Tablicom rezultata, postala bi uvjerljivo najvredniji artefakt u cijelom
OASIS-u. Morali ste samo promatrati najviše rangirane na Tablici i čekati da se nečiji rezultat
povisi. Čim bi se to dogodilo, mogli ste napisati ime tog avatara na pločicu i ona bi vam rekla
gdje se točno on u tom trenutku nalazi, otkrivši pritom lokaciju ključa koji su netom pronašli,
ili vrata kroz koja su upravo prošli. Zbog ograničenog dosega artefakta, trebala su dva ili hi
pokušaja da se precizno odredi točna lokacija ključa ili vrata, ali čak i tada, to je bio podatak za
koji su mnogi bili voljni ubiti.

141
 Kad se Fyndorova pločica nalaženja našla na dražbi, buknuo je licitacijski rat između
nekoliko većih jajolovačkih klanova. Ali kad je dražba napokon završila, pločica je prodana
Šestašima za gotovo dva milijuna kredita. Sam je Sorrento upotrijebio svoj IOI račun kako bi
licitirao za pločicu. Čekao je do posljednjih nekoliko sekundi dražbe, a onda dao najveću
ponudu. Mogao je licitirati anonimno, ali očito je želio da čitav svijet zna tko sada posjeduje
artefakt. To mu je također bio način da nama iz Velike petorke obznani kako će nas odsada pa
nadalje, Sestaši nadzirati kad god netko od nas pronađe ključ ili riješi neka vrata. A mi tu ne
možemo ništa.
Isprva sam se pribojavao da će Šestaši pokušati upotrijebiti pločicu da dognaju svaki od
naših avatara i posmicaju nas jednog za drugim.
Ali lociranje naših avatara ne bi im vrijedilo ukoliko se u tom trenutku nismo nalazili u PvP
zoni i bili dovoljno glupi da ondje ostanemo dok Šestaši ne stignu do nas. A kako se pločicu
moglo koristiti jedanput dnevno, također su riskirali propustiti priliku ukoliko bi se istog dana
kad bi pokušali upotrijebiti pločicu da lociraju nekog od nas Tablica promijenila. Nisu riskirali.
Držali su artefakt u rezervi i čekali svoj trenutak.
Manje od pola sata nakon povećanja Art3misina rezultata, cijela je šestaška flota opažena
kako se okuplja u Sektoru sedam. Čim se Tablica promijenila, Šestaši su očito upotrijebili
Fyndorovu pločicu nalaženja da odrede Art3misinu točnu lokaciju. Srećom, šestaški avatar koji
je koristio pločicu (vjerojatno sam Sorrento) slučajno se nalazio u drugom sektoru od Art3mis
te pločica nije otkrila na kojem je planetu. Samo je rekla Šestašima u kojem se sektoru
trenutno nalazi. I stoga je cijela šestaška flota smjesta pohrlila ka Sektoru sedam.
Zahvaljujući svom potpunom nedostatku suptilnosti, čitav je svijet sada znao da je Ključ
od žada zacijelo skriven negdje u tom sektoru.j Prirodno, i tisuće su se jajolovaca sjatile onamo.
Šestaši su svima suzili područje potrage. Srećom Sektor sedam sadržavao je na tisuće planeta,
mjeseca i drugih svjetova, a Ključ od žada mogao je biti skriven na bilo kojem od njih.
Proveo sam ostatak dana u šoku, oporavljajući se od vijesti da sam zbačen s trona. Točno
tako su se izrazili naslovi na vijestima: PARZTVAL SVRGNUT S PRIJESTOLJA! ART3MIS NOVI
JAJOLOVAC BR.l! ŠESTAŠI SE PRIMIČU CILJU!
Kad sam se napokon sabrao, otvorio sam Tablicu i prisilio se da zurim u nju dobrih trideset
minuta, dok sam se mentalno korio.
NAJBOLJI REZULTATI:
1. Art3mis 129.000
2. Parzival 110.000
3. Aech 108.000
4. Daito 107.000
5. Shoto 106.000
6. 101-655321 105.000
7. 101-643187 105.000
8. 101-621671 105.000
9. 101-678324 105.000 FT
10. 101-637330 105.000 FT
Sam si kriv, govorio sam si. Dopustio si da ti uspjeh udari u glavu. Zanemario si istraživanje.
Što, zar si mislio da će munja dvaput udariti na isto mjesto? Da ćeš s vremenom samo nabasati
na trag koji ti treba da nađeš Ključ od žada? Boravak na vrhu tablice toliko vremena dao ti je
142
lažni osjećaj sigurnosti. Ali sada nemaš taj problem, zar ne, šupljoglavče? Ne, jer umjesto da si
zasukao rukave i usredotočio se na potragu kao što si trebao, prokockao si prednost. Protratio
si skoro pola godine zajebavajući se i ginući za nekom curom koju nikad nisi uživo upoznao.
Curom koja te napucala. Onom istom curom koja će te nakraju pobijediti.
Sada... vrati se u igru, kretenu. Pronađi ključ.
Odjednom, htio sam osvojiti natječaj više no ikad. Ne samo zbog love. Želio sam se
dokazati Art3mis. Želio sam i da Lov završi pa da opet razgovara sa mnom. Da je napokon mogu
sresti uživo, vidjeti njezino pravo lice i pokušati dokučiti što osjećam prema njoj.
Maknuo sam Tablicu s prikaznika i otvorio gralski dnevnik, koji je sada narastao u golemu
planinu podataka, sadržavajući svaki komadić informacija koje sam sakupio od početka
natječaja. Pojavio bi se poput hrpe kaskadnih prozorčića koji su lebdjeli preda mnom,
prikazujući tekstove, mape, fotografije, audio i video datoteke, sve indeksirano, unakrsno
povezano i puno života.
Katren sam držao otvoren u prozorčiću koji je uvijek bio na vrhu. Četiri retka teksta.
Devetnaest riječi. Trideset osam slogova. Buljio sam u njih tako često i tako dugo da su gotovo
izgubili svako značenje. Kad god bih ih sada pogledao, morao sam se oduprijeti porivu da
vrisnem od bijesa i frustracije.

Kapetan skriva Ključ od zada

U dugo zapuštenoj nastambi
Ali u zviždaljku puhnut smiješ
Kad svi trofeji budu skupljeni

Znao sam da je odgovor preda mnom. Art3mis ga je već riješila.

Ponovno sam pročitao svoje bilješke o Johnu Draperu zvanom Kapetan Crunch i o
plastičnoj dječjoj zviždaljki koja ga je proslavila u analima hakerske predaje. I dalje sam
vjerovao da su to bili “kapetan” i “zviždaljka” na koje je Halliday mislio. No ostatak Katrenova
smisla i dalje je ostao tajna.
Ali sada sam posjedovao novu informaciju - ključ je bio negdje u Sektoru sedam. Stoga
sam otvorio OASIS-ov atlas i počeo pretraživali planete s imenima koja su se mogla odnositi
na Katren. Našao sam nekoliko svjetova nazvanih po slavnim hakerima, poput Woza i Mitnicka,
ali nijedan nazvan po Johnu Draperu. Sektor sedam također je sadržavao stotine svjetova
nazvanih po starim Usenet tematskim grupama a na jednom od njih, planetu alt.phreaking,
nalazio se Draperov kip pozirajući sa starinskim telefonom s rotirajućim brojčanikom u jednoj
ruci i zviždaljkom iz Cap’N Cruncha u drugoj. Ali kip je podignut tri godine nakon Hallidayeve
smrti pa sam znao da ne vodi nikamo.
Ponovno sam pročitao Katren, a ovaj put su su mi u oči upala zadnja dva stiha:

Ali u zviždaljku puhnut smiješ

Kad svi trofeji budu skupljeni

Trofeji. Negdje u Sektoru sedam. Morao sam naći zbirku trofeja u Sektoru sedam.

143
 Brzo sam pretražio svoje datoteke o Hallidayu. Koliko sam mogao vidjeti, jedini trofeiji
koje je ikad posjedovao bilo je pet nagrada za Dizajnera videoigara godine koje je osvojio na
prijelomu stoljeća. Ti su trofeji još bili izloženi u SDS Muzeju u Columbusu, a njihove su replike
bile izložene u virtualnom SDS muzeju u OASIS-u, na planetu zvanom Archaide.
A Archaide se nalazila u Sektoru sedam. Poveznica je bila slabašna, ali svejedno sam je
želio provjeriti. U najmanju ruku, osjećao bih se kao da radim nešto produktivno idućih
nekoliko sati.
Pogledao sam Maxa koji je trenutno plesao sambu na jednom od monitora komandnog
centra. “Max pripremi Vonneguta za polijetanje. Ako nemaš drugog posla.”
Max prestane plesati i nasmiješi mi se. “Na zapovijed, El Comanchero!“
Ustao sam i otišao do dizala tvrđave, modeliranog prema turboliftu iz orginalnog serijala
Zvjezdane staze. Spustio sam se četiri kata do Oružarnice, golema trezora punog skladišnih
polica, vitrina i stalaka za oružje. Otvorio sam avatarov prikaznik inventara, koji se pojavio
poput klasičnog dijagrama “papirnate lutke” mog avatara na koji sam mogao vući i spustiti
razne predmete i dijelove opreme.
Archaide se nalazila u PvP zoni pa sam odlučio nadograditi opremu i odjenuti najbolje
nedjeljno odijelo. Navukao sam svjetlucavi +10 Hale Mail oklop, a zatim opasao najdraži set
blaster pištolja i preko leđa prebacio pumparicu s pištoljskim rukohvatom, zajedno s +5
vajtolnim mačem batarom. Pokupio sam još nekolicinu neophodnih stvari. Rezervni par
antigravitacijskih čizama. Prsten otpornosti na magiju. Zaštitni amulet. Par Rukavica divovske
snage. Mrzio sam pomisao da bi mi moglo zatrebati nešto što nemam uza se pa bih na kraju
obično nosio dovoljno opreme za tri jajolovca. Kad mi je ponestalo mjesta na avatarovu tijelu,
dodatnu sam opremu spremio u Ranac čuvanja.
Nakon što sam se prikladno opremio, ponovno sam uskočio u dizalo i par sekundi poslije
stigao na ulaz u hangar, lociran u prizemlju tvrđave. Pulsirajuća plava svjetla obrubljivala su
pistu koja se protezala sredinom hangara do masivnog para armiranih vrata na drugom kraju.
Ta su se vrata otvarala u lansirni tunel koji je vodio do jednakog para blindiranih vrata na
površini asteroida.
Na lijevoj strane piste stajao je moj istrošeni X-Wing lovac. S desne je strane bio parkiran
leteći DeLorean. Na samoj se pisti nalazila svemirska letjelica koju sam najčešće koristio,
Vonnegut. Max je već uključio motore čije je duboko, postojano brujanje ispunilo hangar.
Vonnegut je bio znatno modifircirana transportna letjelica klase Firefly, osmišljena po uzoru
na Serenity iz klasične TV serije Firefly. Kad sam ga tek nabavio, brod se zvao Kavlee, ali smjesta
sam ga preimenovao prema jednom od svojih omiljenih romanopisaca dvadesetog stoljeća.
Novo je ime bilo ispisano na boku njegova ishabanog sivog trupa.
Zaplijenio sam Vonneguta kadru pripadnika klana Oviraptora koji su mi nepromišljeno
pokušali oteti X-Wing dok sam krstario velikom skupinom svjetova u Sektoru jedanaest
poznatom kao “Whedonverzum”. Oviraptori su bili drski gadovi i nisu imali pojma s kime imaju
posla. Bio sam neraspoložen još i prije nego što su otvorili vatru na mene. Inače bih ih
vjerojatno samo izbjegao skokom u brzinu svjetlosti. Ali tog dana odlučio sam njihov napad
shvatiti osobno.
Brodovi su bili poput većine drugih predmeta u OASIS-u. Svaki je imao posebne
karakteristike, oružja i mogućnost ubrzanja. Moj je X-Wing bio kudikamo pokretljiviji od
Oviraptorovog velikog transportnog broda pa mi nije bilo teško izbjeći baražu njihovih
drugorazrednih topova, dok sam ih bombardirao laserskim zrakama i protonskim torpedima.

144
Nakon što sam im onesposobio motore, upao sam im u brod i pobio sve avatare koje sam
ondje zatekao. Kapetan se pokušao ispričati kad je vidio tko sam, ali nisam bio uviđavno
raspoložen. Nakon što sam se riješio posade, parkirao sam X-Wing u skladištu i odvezao se
doma u novom brodu.
Dok sam se približavao Vonnegutu, rampa za ukrcaj protegnula se do poda hangara. U
trenutku kad sam stigao u pilotsku kabinu, brod je već uzlijetao. Čuo sam kako se stajni trap
uvlači uz tup zvuk upravo kad sam sjedao za komande.
“Max, zaključaj kuću i unesi kurs prema Archaidei.”
“Razumijem, k-k-kapetane”, promuca Max s jednog od monitora u pilotskoj kabini. Vrata
hangara se klizeći otvore, a Vonnegut uzleti iz lansirnog tunela i vine se u zvjezdano nebo. Dok
se brod odvajao od površine, armirana vrata tunela zalupe se za njim.
Opazio sam nekoliko brodova utaborenih u visokoj orbiti iznad Falca. Uobičajeni
sumnjivci: bjesomučni obožavatelji, nadobudni učenici i ambiciozni lovci na glave. Nekolicina,
oni koji su se upravo okretali da me slijede, bili su Krpelji - ljudi koji su većinu vremena
pokušavali pratiti istaknute jajolovce i skupljati informacije o njihovim kretanjima kako bi te
informacije mogli kasnije preprodati. Uvijek sam uspijevao umaknuti tim budalama skokom u
brzinu svjetlosti. Srećom po njih. Ako nisam mogao pobjeći nekome tko me pratio, obično
nisam imao druge nego se zaustaviti i ubiti ih.
Dok je Vonnegut izvodio skok u brzinu svjetlosti, svaki je planet na mom zaslonu iznenada
postao dugačka pruga svjetla. “B-b-brzina svjetlosti postignuta, kapetane”, izvijesti Max.
“Predviđeno vrij eme dolaska na Archaide je pedeset tri minute. Petnaest ako želite iskoristili
najbliža zvjezdana vrata.”
Zvjezdana su vrata bila strateški locirana po svakom sektoru. Zapravo su bila divovski
teleporteri veličine svemirskih brodova, ali budući dl su naplaćivala prema masi broda i
udaljenosti koju ste željeli prijeći, obično su ih koristile samo korporacije ili iznimno bogati
avatari koji su imali kredita kao plijeve. Ja nisam bio nijedno od toga, ali u danim okolnostima,
bio sam voljan malko se počastiti.
“Idemo zvjezdanim vratima, Max. Malo nam se žuri.”

145
 0022
Vonnegut je izašao iz brzine svjetlosti, a archaide je odjedanput ispunila zaslon pilotske
kabine. Isticala se među drugim planetima u sektoru, jer nije bila kodirana da izgleda stvarno.
Svi su susjedni planeti bili savršeno renderirani, sa zaobljenim površinama koje su prekrivali
oblaci, kontinenti ili udarni krateri. Ali Archaide nije imala ništa od tih odlika, jer je bila dom
najvećeg OASIS-ovog muzeja klasičnih videoigara te je njezin izgled bio dizajniran kao počast
vektorskim grafičkim igrama kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Jedino obilježje
površine planeta bila je mreža svjetlećih zelenih točaka slična signalnim svjetlima na
aerodromskoj pisti. Bile su ravnomjerno raspoređene po kugli u savršenoj mreži tako da je iz
orbite Archaide nalikovala vektorsko-grafičkoj Zvijezdi smrti iz Atarijeve arkadne igre Ratovi
zvijezda iz 1983.
Dok je Max spuštao Vonneguta na površinu, pripremao sam se za mogući sukob puneći
oklop i krijepeći avatar nekolicinom napitaka i nano paketima. Archaide je istovremeno bila
PvP i kaos zona, što je značilo da ovdje funkcioniraju i magija i tehnologija. Stoga sam se
pobrinuo da učitam sve makronaredbe za mogućnost borbe.
Vonnegutova se savršeno renderirana čelična utovarna rampa spustila na tlo, ističući se
u jakom kontrastu naspram digitalne crnine Archaideine površine. Silazeći s rampe, pritisnuo
sam tipkovnicu na desnom zapešću. Rampa se povukla, a začuo se oštar huk dok se brodski
sigurnosni sustav aktivirao. Proziran modri štit pojavio se oko Vonnegutova trupa.
Zagledao sam se po obzoru koji bijaše tek nepravilna zelena vektorska linija, označavajući
planinski teren. Ovdje na površini, Archaide je izgledala identično okolišu iz igre Battlezone iz
1981., još jednog vektorsko-grafičkog Atarijevog klasika. U daljini, tokutasti je vulkan bljuvao
zelene piksele lave. Mogli ste danima trčati prema tome vulkanu i nikad ne stići do njega.
Uvijek je ostajao na obzoru. Baš kao u staroj videoigri, krajolik se na Archaidei nikad nije
mijenjao, čak i ako biste oplovili globus.
Slijedeći moja uputstva, Max je spustio Vonneguta na uzletište blizu ekvatora u istočnoj
hemisferi. Uzletište je zjapilo prazno, a okolno područje djelovalo je napušteno. Zaputio sam
se prema najbližoj zelenoj točki. Dok sam se približavao, mogao sam vidjeti da je to zapravo
ulaz u tunel, neonski zelen krug promjera deset metara koji je vodio ispord zemlje. Archaide
je bila šupalj planet, a svi su se muzejski izlošci nalaza ispod površine.
Kad sam se približio ulazu u najbliži tunel, odozdo sam začuo glasnu muziku. Prepoznao
sam pjesmu Pour Some Sugar on Me Def Lepparda, s njihova albuma Hysteria (Epic Records,
1987.). Došao sam do ruba svjetlećeg zelenog prstena i uskočio. Dok je moj avatar propadao
u muzej, zelena je vektorsko-grafička tema nestala te sam se našao u visokorezolucijskoj
višebojnoj okolini. Sve oko mene ponovno je izgledalo savršeno stvarno.
Ispod površine, Archaide je zbrinjavao tisuće klasičnih video arkada od kojih je svaka bila
brižna rekonstrukcija stvarne arkade koja je nekoć postojala u stvarnome svijetu. Od osvita
OASIS-a, tisuće starijih korisnika dolazile su ovamo i brižno kodirale virtualne replike lokalnih
arkadnih igraonica kojih su se sjećali iz djetinjstva, učinivši ih tako trajnim dijelom muzeja.
Svaka od tih simuliranih igraonica, kuglana i pizzerija bila je oivičena klasičnim arkadnim
igrama. Tu je dolje postojati barem jedan primjerak svake videoigre na kovanice ikad stvorene.
Izvorna ispisna memorija igara bila je spremljena u OASIS-ov kod planeta, a njihova drvena
kućišta bila su kodirana tako da izgledaj poput starinskih originala. Muzejem je bilo raštrkano
i na stotine svetišta i izložaka posvećenih raznim dizajnerima i izdavačima igara.

146
 Razne razine muzeja sastojale su se od golemih pećina povezanih mrežom podzemnih
ulica, tunela, stubišta, dizala, pokretnih stuba, ljestvi, tobogana, podnih vrata i tajnih prolaza.
Bilo je to poput masivnog podzemnog višekatnog labirinta. U tom se tlocrtu dalo iznimno laka
izgubiti pa sam na prikazniku držao otvorenu trodimenzionalnu holografsku mapu. Trenutnu
lokaciju mog avatara naznačivala je treperava modra točka. U muzej sam ušao pored stare
arkade zvane Aladinov dvorac, blizu površine. Dotaknuo sam točku na mapi blizu jezgre
planeta, označivši svoj cilj, a softver je mapirao najbliži put dotamo. Potrčao sam naprijed,
slijedeći ga.
Muzej se dijelio na slojeve. Ovdje, blizu plašta planeta, mogli ste pronaći posljednje
videoigre na kovanice ikad stvorene, iz prvih nekoliko desetljeća 21. stoljeća. Bila su to mahom
namjenska simulatorska kućišta s haptikom prve generacije - vibrirajućim stolcima i nagibnim
hidrauličkim platformama. Mnogo umreženih simulatora vožnje u kojima su se ljudi mogli
međusobno utrkivati. Te su igre bile posljednje svoje vrste. Do te dobi, konzole kućnih
videoigara već su učinile većinu igara na kovanice zastarjelima. Nakon pokretanja OASIS-a, u
potpunosti su ih prestali proizvoditi.
Kako ste zalazili dublje u muzej, igre su postajale sve starije i arhaičnije. Automati s
prijelaza stoljeća. Mnogo borbenih igara za dva igrača s kockastim, poligonima renderiranim
figurama koje su mlatile jedna drugu na mrtvo ime na velikim ravnim monitorima. Igre pucanja
koje su se igrale s pomoću grubih haptičkih svjetlosnih pištolja. Igre plesanja. Kad biste stigli
na kat ispod toga, sve su igre počele izgledati identično. Svaka se nalazila u velikoj pravokutnoj
drvenoj kutiji koja je sadržavala katodnu cijev sa setom grubim igraćih kontrola postavljenih
ispred nje. Koristili ste se rukama i očima (a povremeno i nogama) da biste ih igrali. Nije bilo
haptike. S ovim igrama ništa niste osjećali. A što sam dublje silazio, to je grafika igara postajala
primitivnija.
Najniža razina muzeja, smještena u jezgri planeta, bila je sferična soba s oltarom prvoj
videoigri, Tenis za dvoje, koju je 1958. izumio William Higinbotham. Igra se nalazila na
prastarom analognom računalu, a igrala se na majušnom osciloskopskom ekranu promjera
oko 12 cm. Do njega se nalazila replika prastarog PDP-1 računala na kojem se izvodila kopija
Spacewara!, druge najstarije videoigre, koju su stvorili neki klinci na MIT-u 1962.
Poput većine jajolovaca, već sam posjetio Archaide nekoliko puta. Otišao sam do jezgre i
igrao i Tenis za dvoje i Spacewar! sve dok ih nisam savladao. Zatim sam lutao brojnim razinama
muzeja, igrajući igre i tražeći tragove koje je Halliday mogao ostaviti za sobom. Ali nikad ništa
nisam našao.
Nastavio sam trčati, sve niže i niže, sve dok nisam stigao u Muzej Sustava društvenih
simulacija, smješten nekoliko razina iznad jezgre Planeta. I tu sam već jednom bio pa sam znao
put. Ondje su bili izlošci posvećeni svim SDS-ovim najpopularnijim igrama, uključujući nekoliko
naslova arkadnih portova koje su izvorno proizveli za kućna računala i konzole. Nije mi dugo
trebalo da pronađem prostoriju gdje je bilo izloženo Hallidayevih pet trofeja za Dizajnera
videoigara godine, pored brončanog kipa njega samog.
Unutar nekoliko minuta znao sam da tratim vrijeme. Izložba SDS-ovog muzeja bila je
kodirana tako da je bilo nemoguće odstraniti ikoji od izložaka, pa se ti trofeji nisu mogli
“skupiti”. Proveo sam nekoliko minuta uzalud pokušavajući laserskim plamenikom za
zavarivanje izrezati jedan s njegova postolja prije nego što sam digao ruke.
Još jedna slijepa ulica. Cijelo je ovo putovanje bilo gubitak vremena Posljednji sam se put
ogledao oko sebe i zaputio prema izlazu, nastojeći da me ne savlada frustracija.

147
 Odlučio sam se vratiti drugim putem na površinu, kroz predio muzeja koji nisam u
potpunosti istražio na prethodnim posjetima. Lutao sam nizom tunela koji su me doveli u
golemu pećinastu dvoranu. Sadržavala je neku vrstu podzemnog grada sastavljenog mahom
od pizzerija, kuglana, mini marketa i, naravno, video arkada. Bazao sam labirintom pustih ulica,
a zatim niz zavojitu sporednu uličicu koja je završavali pred ulazom u malu pizzeriju.
Skamenio sam se u mjestu kad sam spazio ime lokala.
Zvala se Sretna pizza i bila je replika male obiteljske pizzerije koja je nekad postojala u
Hallidayevom rodnom gradu sredinom osamdesetih. Halliday je naizgled kopirao kod za Sretnu
pizzu iz svoje simulacije Middletowna i sakrio njezin duplikat ovdje u muzeju Archaide.
Kog je vraga ovdje radila? Nikad nisam vidio da se njezino postojanjl spomenulo na
ijednom jajolovačkom forumu ili strateškom vodiču. Je li moguće da je nitko dosad nije opazio?
Halliday je spomenuo Sretnu pizzu nekoliko puta u Almanahu pa sam znao da je gajio
lijepe uspomene na to mjesto. Često je navraćao amo nakon škole, da izbjegne odlazak kući.
Interijer je vjernim detaljima oživio atmosferu klasične pizzerije i video arkade iz
osamdesetih. Nekoliko NPC zaposlenika stajalo je iza pulta, bacajući tijesto u vis i režući pite.
(Uključio sam svoj toranj Olfatrix™ i otkrio da doista mogu nanjušiti umak od rajčice.) Lokal je
bio podijeljen na dva dijela, igraonicu i restoran. I restoran je imao videoigre - svi su stolovi sa
staklenom površinom zapravo bili sjedeće arkadne igre poznate kao “ormarići za koktele”.
Mogli ste sjesti i igrati Donkey Kong na stolu dok jedete pizzu.
Da sam bio gladan, mogao sam naručiti pravu krišku pizze za pultom. Narudžbu bi
proslijedili prodavaču pizze u blizini moje zgrade onome koji sam naveo u postavkama odabira
dostave hrane na svom OASIS-ovom računu. Tada bi mi dostavili krišku na vrata za par minuta,
a trošak (uključujući i napojnicu) bi se oduzeo s mog OASIS-ovog bankovnog računa.
Dok sam ulazio u igraonicu, iz zvučnika je na tapeciranim zidovima treštala pjesma Briana
Adamsa. Bryan je pjevao o tome kako, kamo god pođe, klinci žele plesati rock. Pritisnuo sam
palac na ploču mašine za kovanice i kupio novčić od 25 centi. Pokupio sam ga s pladnja od
nehrđajućeg čelika i vratio se u igraonicu, upijajući sve detalje simulacije. Na nazivu igre
Defender opazio sam zalijepljenu ručno ispisanu poruku. Pisalo je: POBIJEDI VLASNIKOV
NAJBOLJI REZULTAT I OSVOJI BESPLATNU VELIKU PIZZU!
Igra Robotron trenutno je prikazivala popis najboljih rezultata. Robotron je dopuštao
najboljem igraču da pokraj svog rezultata umjesto samo inicijala upiše cijelu rečenicu teksta,
a najbolji na ovom automatu iskoristio je svoj dragocjeni pobjednički prostor da objavi kako je
zamjenik ravnatelja Rundberg totalni seronja!
Zalazio sam dublje u mračnu elektroničku pećinu i pristupio Pac-Man automatu u samom
dnu prostorije, smještenom između Galage i Dig Duga. Crno-žuto kućište prekrivale su
strugotine i ogrebotine, a drečava se bočna slikarija ljuštila.
Pac-Manov je monitor bio taman, a na nj je bio zaljepljen natpis U kvaru. Zašto bi Halliday
uvrstio pokvarenu igru u ovu simulaciju? Je li to bio tek još jedan atmosferičan detalj?
Zaintrigiran, odlučio sam istražiti dublje.
Odmaknuo sam kućište od zida i spazio da je utikač iščupan. Opet sam ga ukopčao u
utičnicu i čekao da se igra restartira. Činilo se da sasvim dobro radi.
Dok sam gurao kućište natrag, nešto sam opazio. Na vrhu igre, ležeći u metalnoj protezi
koja je pridržavala stakleni natpis, nalazio se jedan jedini novčić od 25 centi. Godina na novčiću
bila je 1981. - godina kada je lansiran Pac-Man.

148
 Znao sam da ste osamdesetih stavljanjem novčića na natpis igre rezervirali iduću rundu
na automatu. Ali kad sam pokušao odstraniti novčić, nije se micao. Kao da je zavaren. Čudno.
Zalijepio sam natpis U kvaru na susjedno kućište Galage i pogledao početni zaslon koji je
nabrajao zle duhove igre: Inkyja, Blinkyja, Pinkyja i Clydea. Najbolji rezultat na vrhu ekrana bio
je 3,333.350 bodova.
To je bilo čudno na više načina. U stvarnom svijetu, Pac-Man automati nisu čuvali najbolji
rezultat kad ste ih isključili iz struje, A brojač rezultata trebao se vratiti na nulu nakon milijun
bodova. Ali ovaj je automat prikazivao najbolji rezultat od 3,333.350 bodova - tek 10 bodova
manje od najvišeg mogućeg Pac-Man rezultata.
Taj se rezultat mogao pobijediti jedino ako se odigra savršena igra.
To nije lak zadatak. Morali ste savršeno odigrati svih 256 razina, sve do zadnjeg
podijeljenog zaslona. I morali ste pojesti svaku pojedinu točkicu, aktivator, voće i duha na
svome putu, ne izgubivši pritom nijedan život. Zabilježeno je manje od dvadeset savršenih
igara u šezdesetogodišnjoj povijesti igre. Jednu od njih, najbržu savršenu igru ikad odigranu,
postigao je James Halliday za nešto manje od četiri sata. Učinio je to na originalnom Pac-Man
automatu u sobi za odmor Društvenih igara.
Znajući da je Halliday volio igru, već sam poprilično dobro istražio Pac-Mana. Ali nikad
nisam uspio odigrati savršenu igru. Naravno, nikad nisam ozbiljno pokušao. A dosad za to
nisam imao razlog.
Otvorio sam gralski dnevnik i izvukao sve podatke o Pac-Manu koje sam ikad prikupio.
Izvorni kod igre. Neskraćenu biografiju dizajnera, Torua Iwatanija. Sve Pac-Manove strateške
vodiče ikad napisane. Sve epizode Pac-Manovog animiranog serijala. Sastojke Pac-Manovih
žitnih pahuljica. I, naravno, uzorke. Imao sam pun kufer dijagrama Pac--Manovih uzoraka,
zajedno sa stotinama sati arhivskih video snimaka najboljih igrača Pac-Mana u povijesti. Već
sam puno od toga proučio, ali opet sam ih preletio da osvježim pamćenje. Zatim sam zatvorio
gralski dnevnik i proučio Pac-Manov automat pred sobom kao što revolveraš odmjerava
protivnika.
Protegnuo sam ruke, razgibao glavu i vrat na ramenima i zapucketao zglobovima.
Kad sam ubacio 25 centi u lijevi otvor za kovanice, igra se oglasila poznatim elektroničkim
zvukom. Pritisnuo sam gumb Igrača broj 1 prvi se labirint pojavio na zaslonu preda mnom.
Obujmio sam džojstik desnicom i počeo igrati, vodeći svog pizzastog protagonista kroz
labirint za labirintom. Vaka-vaka-vaka-vaka.
Moj je sintetički okoliš izblijedio dok sam se fokusirao na igru i izgubio u njezinoj prastaroj
dvodimenzionalnoj stvarnosti. Baš kao i u Dungeons of Daggorath, sada sam igrao simulaciju
unutar simulacije. Igru unutar igre.
Imao sam nekoliko loših početaka. Igrao bih sat ili čak dva; tada bih napravio sićušnu
pogrešku i morao ributati automat i početi iznova, Ali sada sam bio na osmom pokušaju i igrao
već šest sati u komadu. Rasturao sam kao Dokkenovci. Ova je igra zasad bila savršena. Nakon
dvjesto pedeset pet zaslona još nisam napravio nijednu jedincatu pogrešku. Uspio sam srediti
sva četiri duha sa svakom pojedinačnom pilulom za moć (sve do osamnaestog labirinta, kad
više ne postaju plavi) i dograbio svako bonus voće, pticu, zvono i ključ koji su se pojavili, ne
izgubivši pritom nijedan život.
Igrao sam najbolju igru u svome životu. To je bilo to. Mogao sam to osjetiti. Sve je
napokon sjedalo na svoje mjesto. Imao sam sjaj.

149
 U svakom labirintu postojalo je mjesto, točno iznad startne pozicije, Ldje ste mogli
“sakriti” Pac-Mana do petnaest minuta. Na toj lokaciji, duhovi ga nisu mogli pronaći. Služeći
se tim trikom, uspio sam napraviti dvije kratke stanke za jelo i WC u proteklih šest sati.
Dok sam si probijao put kroz dvjesto pedeset peti zaslon, pjesma Pac-Man Fever upravo
je zatreštala sa sterea igraonice. Na lice mi se prišuljao smiješak. Znao sam da je ovo bilo malo
Hallidayevo priznanje.
Držeći se još jedan posljednji put prokušanog uzorka, pomaknuo sam džojstik udesno,
skliznuo kroz tajna vrata te vani na suprotnu stranu i ravno dolje da pokupim preostalih
nekoliko točkica i očistim ploču. Duboko sam udahnuo kad je obris plavog labirinta počeo
bijelo pulsirati. Tada sam ga ugledao, ravno pred sobom. Legendarni podijeljeni zaslon. Kraj
igre.
Tada, u najgorem mogućem slučaju lošeg tajminga, na prikazniku se pojavilo upozorenje
Tablice, jedva koju sekundu nakon što sam počeo igrati na posljednjem zaslonu.
Superponiran iznad Pac-Manova zaslona, pojavio se poredak deset najboljih, a ja sam ga
preletio pogledom dovoljno dugo da vidim kako je Aech upravo postao druga osoba koja je
pronašla Ključ od žada. Njegovi je zbroj bodova skočio za 19.000, plasirajući ga na drugo
mjesto, a mene oborivši na treće.
Nekim čudom uspio sam ne pošiziti. Ostao sam usredotočen na igru Pac-Mana.
Čvršće sam zgrabio džojstik, ne dopuštajući da mi ovo pokvari koncentraciju. Zamalo sam
završio! Morao sam samo izmusti zadnjih 6 760 bodova iz ovog zadnjeg zbrkanog labirinta, a
onda bih napokon imao najbolji rezultat.
Srce mi je lupao u ritmu muzike dok sam čistio neokaljanu lijevu stranu labirinta. Tada
sam skrenuo u izobličeni teren desne polovice, vodeći Pac-Mana kroz pikselirani zaslonski
otpad istrošene memorije igre. Pod svim tim odbačenim znakovima i iskrivljenom grafikom
skrivalo se još devet točaka, svaka vrijedna deset bodova. Nisam ih mogao vidjeti, ali upamtio
sam njihove lokacije. Brzo sam pronašao i pojeo svih devet, zaradivši još 90 bodova. Tada sam
se okrenuo i naletio na najbližeg duha - Clydea - te počinio Pacidid, izgubivši po prvi put u igri
život. Pac-Man se zaledio, a onda se smežurao u ništa uz produžen piskav zvuk.
Kad god bi Pac-Man izgubio život u ovom finalnom labirintu, devet bi se skrivenih točaka
ponovno pojavilo na deformiranoj desnoj polovini zaslona. Stoga da bi se postigao najveći
mogući rezultat u igri, morao sam pronaći i pojesti te točke još pet puta, po jednom sa svakim
od preostalih pet života.
Trudio sam se ne misliti na Aecha, za kojeg sam znao da u ovom trenutku zacijelo drži
Ključ od žada. Upravo je sada vjerojatno čitao trag urezan u njegovu površinu.
Povukao sam džojstik udesno, vijugajući posljednji put digitalnim otpadom. Sada sam to
mogao raditi i s povezom na očima. Zaobišao sam Pinkyja da zgrabim dvije točke blizu dna, a
zatim tri u sredini i zadnje četiri blizu vrha.
Uspio sam. Imao sam novi najbolji rezultat. 3,333.360 bodova. Savršena igra. Maknuo
sam ruke s komandi i gledao kako se sva četiri duha jate na Pac-Mana. Riječi KRAJ IGRE
bljesnule su u središtu labirinta, Čekao sam. Ništa se nije dogodilo. Nakon nekoliko sekundi,
vratio se uvodni zaslon igre, prikazujući četiri duha, njihova imena i nadimke, Pogled mi je
poletio na 25 centi na rubu podupirača svjetlećeg natpisa. Ranije je bio zavaren na mjestu,
nepomičan. Ali sada se otkotrljao naprijed i pao, sletjevši ravno na dlan mog avatara. Tada je
iznenadi nestao, a na mom se prikazniku pojavila poruka obavještavajući ml da je novčić

150
automatski dodan mome inventaru. Kad sam ga pokušao opet izvaditi i proučiti, otkrio sam da
ne mogu. Ikonica novčića ostali je u inventaru. Nisam je mogao ni izvaditi ni ispustiti.
Ako je novčić imao neka magična svojstva, ona mi se nisu razotkrila u opisu predmeta,
koji je bio potpuno prazan. Kako bih saznao nešto više o novčiću, vjerojatno ću morati baciti
niz visokorazinskih proricateljskih čini. Za to će mi trebati dani i mnoštvo skupih komponenata
za čini, a čak i tada ništa mi nije garantiralo da će mi čini išta otkriti.
Ali trenutno mi je bilo teško pretjerano mariti za tajnu neispustivog novčića. Mogao sam
misliti samo na to kako su me i Aech i Art3mis pretekli do Ključa od žada. Postizanje najboljeg
rezultata u ovoj Pac--Man igri na Archaidei očito me nije dovelo ništa bliže tomu da ga i sam
pronađem. Ovdje sam stvarno tratio vrijeme.
Zaputio sam se natrag na površinu planeta. Upravo kad sam sjeo u Vonnegutov kokpit,
Aechev mi je e-mail stigao u pretinac. Osjetio sam kako mi bilo ubrzava kad sam ugledao
predmet poruke: Vraćanje duga.
Zadržavši dah, otvorio sam poruku i pročitao je:
Dragi Parzivale,
Ti i ja smo sada službeno kvit, jasno? Smatraj moj dug u potpunosti isplaćenim.
Radije se požuri. Šestaši su sigurno već na putu onamo.
Sretno,
Aech.
Ispod potpisa nalazila se slikovna datoteka koju je priložio poruci. Bio je to
visokorezolucijski sken naslovnice priručnika za tekstualnu pustolovnu igru ZORK - verziju koju
je Personal Software pustio u prodaju 1980. za TRS-80 Model III.
Igrao sam i riješio Zorka jedanput, prije mnogo vremena, tijekom prve godine Lova. Ali te
sam iste godine odigrao i stotine drugih klasičnih tekstualnih pustolovnih igara, uključujući
Zorkove nastavke, pa mi je većina detalja igre sada izblijedila iz pamćenja. Većina je starih
tekstualnih pustolovnih igara bila prilično jednostavna pa se nikad nisam potrudio pročitati
Zorkov priručnik. Sad sam znao da je to bila kolosalna pogreška.
Na naslovnici je priručnika bio naslikan prizor iz igre. Odvažni pustolov u oklopu i s
krilatom kacigom podizao je svjetleći plavi mač iznad glave, spreman udariti trola koji se
šćućurio pred njim. Pustolov je držao nekoliko blaga u drugoj ruci, a još mu je blaga ležalo pod
nogama, razasuto među ljudskim kostima. Mračno biće s očnjacima vrebalo je odmah iza
junaka, zloćudno se mršteći.
Sve se to nalazilo u prednjem planu slike, ali moje je pogled odmah prikovalo ono što se
nalazilo u pozadini: velika bijela kuća s ulaznim vratima i prozorima zakucanim daskama.
Dugo zapuštena nastamba.
Buljio sam u sliku još par sekundi, dovoljno da se prokunem što to sam nisam povezao
mjesecima prije. Zatim sam upalio Vonnegutove motore i unio kurs ka drugom planetu u
Sektoru sedam, nedaleko od Archaide. Bio je to mali svijet zvan Frobozz, dom detaljne
rekonstrukcije igre Zork.
Bilo je to također, sada sam znao, skrovište Ključa od žada.

151
 0023
Frobozz je bio lociran u skupini od nekoliko stotina rijetko posjećivanih svjetova poznatih
kao XYZZY klaster. Svi su ti planeti datirali iz ranih dana OASIS-a i svaki je rekonstruirao
ambijent neke stare klasične tekstualno-pustolovne igre ili MUD-a (višekorisničke podzemne
tamnice). Svaki od tih svjetova bio je neka vrsta oltara - interaktivna počast OASIS-ovim
najranijim precima.
Tekstualno-pustolovne igre (koje moderni učenjaci često zovu “interaktivna fikcija”)
koristile su tekst kako bi stvorile virtualan okoliš koji je igrač nastanjivao. Program igre davao
bi vam jednostavne tekstualne opise vaše okoline, a zatim vas pitao što želite učiniti sljedeće.
Da biste se kretali ili uzajamno djelovali s virtualnom okolinom, morali ste utipkati tekstualne
naredbe, govoreći igri što želite da vaš avatar radi. Te su upute morale biti vrlo jednostavne,
najčešće sastavljena od dvije, tri riječi, poput IDI NA JUG ili UZMI MAČ. Ako je naredba bila
previše kompleksna, jednostavan mehanizam za analizu ne bi je mogao shvatiti. Čitajući i
tipkajući tekst, probijali ste se kroz virtualni svijet, skupljajući blago, boreći se sa čudovištima,
izbjegavajući zamke i rješavajući zagonetke, sve dok ne biste napokon došli do kraja igre.
Prva tekstualna pustolovna igra koju sam ikad igrao zvala se Kolosalna pećina, i isprva mi
se se izričito tekstualno sučelje činilo nevjerojatno jednostavnim i priprostim. Ali nakon što
sam nekoliko minuta igrao, brzo sam se udubio u stvarnost koju su stvarale riječi na ekranu.
Nekako, igrini jednostavni dvorečenični opisi prostorija igre uspijevali su probuditi žive slike u
mojoj mašti.
Zork je bio jedna od najranijih i najslavnijih tekstualno-pustolovnih igara. Prema mome
gralskom dnevniku, odigrao sam igru do kraja samo jedanput, u jednom danu, prije četiri
godine. Otad sam, u šokantnom prikazu neoprostivog neznanja, nekako zaboravio dva vrlo
važna detalja vezana za igru:
Zork je počinjao tako što je vaš lik stajao ispred zatvorene bijele kuće.
U dnevnoj sobi te bijele kuće nalazila se vitrina s trofejima.
Da biste dovršili igru, sva ste prikupljena blaga morali vratiti a dnevnu sobu i smjestiti u
vitrinu s trofejima.
Napokon je ostatak Katrena imao smisla.

Kapetan skriva Ključ od zada

U dugo zapuštenoj nastambi
Ali u zviždaljku puhnut smiješ
Kad svi trofeji budu skupljeni

Prije više desetljeća, Zork i njegovi nastavci licencirani su i rekonstruirani unutar OASIS-a
kao prekrasne trodimenzonalne imerzijske simulacije locirane na planetu Frobozz, nazvanom
prema liku iz Zorkova univerzuma. Stoga se dugo zapuštena nastamba - ona koju sam
pokušavao locirati proteklih šest mjeseci - cijelo vrijeme nalazila na Froboza naočigled sviju.
Skrivena na otvorenom.
Provjerio sam brodsko navigacijsko računalo. Putujući brzinom svjetlosti, trebat će mi tek
malo više od petnaest minuta da stignem na Frobozz. Postojale su dobre šanse da će Sestaši
onamo stići prije mene. Ako jesu, vjerojatno će me mala armada šestaških brobenih letjelica
152
već dočekati u orbiti oko planete kad izađem iz brzine svjetlosti. Moral ću se probiti kroz njih
da stignem na površinu, a onda im ili pobjeći ili pokušati pronaći Ključ od žada dok mi oni dašću
za vratom. To nije bio dobar scenarij.
Srećom, imao sam rezervni plan. Moj Prsten teleportacije. Bio je to jedan od najvrednijih
čarobnih predmeta u mom inventaru, zaplijenjen iz blaga crvenog zmaja kojeg sam ubio na
Gygaxu. Prsten je mome avataru dopuštao da se teleportira jedanput na mjesec na bilo koju
lokaciju u OASIS-u. Koristio sam ga samo u slučajevima prijeke potrebe kao posljednji način
bijega ili kada sam morao nekamo stići u velikoj žurbi. Kao primjerice sada.
Brzo sam programirao Vonnegutovo brodsko računalo da autopilotom odveze letjelicu na
Frobozz. Naputio sam ga da aktivira njegov uređaj za skrivanje čim izađe iz hipersvemira, a
zatim me locira na površini planeta i sleti negdje u blizini. Budem li imao sreće, Šestać neće
opaziti i raznijeti moj brod prije nego što stigne do mene. Ako to učine, zaglavit ću na Frobozzu
bez mogućnosti odlaska, opkoljen sa svih strana vojskom Šestaša.
Uključio sam Vonnegutov autopilot, a zatim aktivirao Prsten teleportacije izgovorivši
zapovjednu riječ, Brundell. Kad je prsten počeo portacije, izgovorio sam ime planeta kamo sam
se želio teleportirati. Na prikazniku se pojavio zemljovid Frobozza. Bio je to veliki svijet i, slično
planetu Middletownu, površinu mu je prekrivalo na stotine identičnih kopija iste simulacije -
u ovom slučaju, rekonstrukcije Zorkova terena. Pstojalo je petsto dvanaest njegovih kopija, da
budem precizan, što je značilo da je bilo pesto dvanaest bijelih kuća, ravnomjerno
raspoređenih po površini planeta. Trebao sam se moći domoći Ključa od žada u bilo kojoj od
njih pa sam nasumice izabrao jednu kopiju na karti. Prsten je odaslao zasljepljujući bljesak
svjetla i pola sekunde kasnije moj se avatar iznenada našao tamo, stojeći na površini Frobozza.
Otvorio sam gralski dnevnik i potražio izvorne bilješke o tome kako se rješava Zork. Zatim
sam otvorio mapu terena u igri i postavio je u ugao prikaznika.
Pregledavši nebo, nisam vidio ni traga Šestašima, ali to nije značilo da već nisu stigli.
Sorrento i njegovi pobočnici vjerojatno su se samo teleportirali na jedan od terena. Svi su znali
da su se Šestaši već utaborili u Sektoru sedam, čekajući ovaj trenutak. Čim su vidjeli da se
Aechev zbroj bodova povećao, upotrijebili su Fyndorovu pločicu nalaženja i saznali da je
trenutno na Frobozzu. Što je značio da je cijela šestaška armada već bila na putu ovamo. Stoga
sam morao pronaći ključ što je brže moguće i odmagliti odatle.
Obazreo sam se oko sebe. Okoliš je bio jezivo poznat.
Uvodni opisni tekst igre Zork glasi ovako:
ZAPADNO OD KUĆE
Stojite na otvorenom polju zapadno od bijele kuće, sa zabrtvljenlm ulaznim vratima.
Ovdje je mali poštanski sandučić.
Moj je avatar sada stajao na otvorenom polju, zapadno od bijele kuće. Prednja vrata stare
viktorijanske vile bila su zatvorena daskama, a poštanski se sandučić nalazio nekoliko metara
od mene, na kraju puteljka koji je vodio do kuće. Kuću je okruživala gusta šuma, a iza nje sam
ugledao lanac oštrih planinskih vrhova. Obazrevši se nalijevo, opazio sam puteljak koji je vodio
na sjever, upravo tamo gdje sam znao da će biti.
Otrčao sam do stražnjeg dijela kuće. Ondje se nalazio prozorčić malko odškrinut, a ja sam
ga silom otvorio i popeo se unutra. Očekivan, našao sam se u kuhinji. U sredini prostorije
nalazio se drveni stol, a na njemu su stajale poveća smeđa vreća i boca vode. U blizini je bio
dimnjak i stubište koje je vodilo na tavan. Hodnik meni slijeva vodio je u dnevnu sobu. Baš kao
u igri.

153
 Ali kuhinja je sadržavala i stvari koje se nisu spominjale u tekstualnom opisu ove sobe.
Peć, hladnjak, nekoliko drvenih stolica, sudoper i nekoliko nizova kuhinjskih ormarića. Otvorio
sam hladnjak. Bio je krcat nezdravom hranom. Fosilizirana pizza, pudinzi, naresci i široka
lepeza paketića začina. Provjerio sam ormariće. Bili su puni konzervi i suhe hrane. Riže,
tjestenine, juhe.
I žitnih pahuljica.
Cijeli je jedan ormarić bio natrpan kutijama starinskih žitarica za doručak, koje su većina
izašle iz proizvodnje prije mog rođenja. Fruit Loops, Honeycombs, Lucky Charms, Count
Chockula, Quisp, Frosted Flakes. A skrivena sasvim otpozadi nalazila se usamljena kutija CapN
Cruncha. Na njezinoj prednjoj strani bile su jasno otisnute riječi “BESPLATNA DJEČJA
ZVIŽDALJKA UNUTRA!”
Kapetan skriva Ključ od zada.
Istresao sam sadržaj kutije na pult, razbacavši posvuda zlatne grumenčiće žitarica. Tada
sam je ugledao - malu plastičnu zviždaljku u prozirnoj celofanskoj omotnici. Stgrnuo sam
celofan i držao zviždaljku u ruci. Bila je žute boje s nacrtanim licem Kapetana Crhuncha
izlivenim s jedne strane i malim psom s druge. Riječi “Zapovjedna zviždaljka kapetana Cruncha”
bile su ugravirane sa svake strane.
Prinio sam zviždaljku usnama avatara i puhnuo u nju. Ali zviždaljki nije ispustila nikakav
zvuk i ništa se nije dogodilo.
Ali u zviždaljku puhnut smiješ
Kad svi trofeji budu skupljeni.
Spremio sam zviždaljku u džep i otvorio vreću na kuhinjskom stolu. Unutra sam ugledao
češanj češnjaka i dodao ga svome inventaru. Zatim sam otrčao na zapad, u dnevnu sobu. Pod
je prekrivao veliki orijentalni tepih. Po sobi je bio razmješten antikni namještaj kakav sam
viđao u filmovima iz 1940-ih. U zapadni su zid bila umetnuta drvena vrata s neobičnim
znakovima urezanim na površinu. A na suprotnom zidu nalazila se lijepa vitrina s trofejima.
Bila je prazna. Svjetiljka na baterije stajala je na vrhu vitrine, a blistavi je mač visio na zidu
točno iznad nje.
Uzeo sam mač i svjetiljku, a onda smotao orijentalni tepih otkrivši vrata u podu za koja
sam već znao da su skrivena pod njim. Otvorio sam ih, otkrivši stubište koje je vodilo u mračni
podrum.
Upalio sam svjetiljku. Kad sam krenuo silaziti stubištem, moj je mač počeo svijetliti.

Nastavio sam se ravnati prema Zorkovim bilješkama iz gralskog dnevnika, koji me

podsjećao kako točno prolaziti labirintom soba u igri, hodnika i zagonetki. Putem sam skupio
svih devetnaest blaga, vraćajući se stalno u dnevnu sobu u bijeloj kući kako bih ih po nekoliko
spremio u vitrinu za trofeje. Usput sam se morao boriti s nekoliko NPC-a: trolom, kiklopom i
stvarno napornim lopovom. Što se tiče legendarnog Gruea, koji je vrebao u mraku čekajući da
se najede mog mesa - jednostavno sam ga izbjegavao.
Osim zviždaljke Cap’Na Cruncha skrivene u kuhinji, nisam našao nikakvih drugih
iznenađenja ni devijacija od originalne igre. Kako bih riješio ovu imerzijsku, trodimenzionalnu
verziju Zorka, jednostavno sam morao izvesti iste radnje potrebne da riješim originalnu igru
temeljenu na tekstu. Trčeći punom brzinom i ne zastajući radi razgledavanja ili preispitivanja,
uspio sam dovršiti igru za dvadeset dvije minute.

154
 Ubrzo nakon što sam prikupio posljednje od devetnaest blaga, mjedenu kuglicu, na
prikazniku se pojavila poruka koja me obavijestila da je Vonnegut stigao vani. Autopilot je
netom sletio na polje zapadno od bijele kuće. Njegov uređaj za skrivanje još je bio uključen, a
štitovi podignuti. Ako su Šestaši već bili ovdje, u orbiti oko planeta, nadao se da nisu opazili
moj brod.
Otrčao sam posljednji put natrag u dnevnu sobu bijele kuće i spremio posljednje blago u
vitrinu s trofejima. Baš kao i u originalnoj igri, u vitrini se pojavila mapa, upućujući me ka
skrivenom humku koji je označavao kraj igre. Ali nije me zanimala mapa ni završavanje igre.
Svi su “trofeji” sada bili “sakupljeni” u vitrini pa sam izvadio zviždaljku Cap’N Cruncha. imala je
tri rupe na vrhu, pa sam pokrio treću da proizvedeni ton od 2600 herca koji je proslavio ovu
zviždaljku u analima hakerske povijesti. Tada sam puhnuo jedan jasan, reski ton.
Zviždaljka se preobrazila u mali ključ, a moj se rezultat na tablici povećao za 18.000
bodova.
Opet sam bio na drugom mjestu, tek tisuću bodova ispred Aecha.
Sekundu kasnije, cijela se Zorkova simulacija resetirala. Devetnaest je predmeta u vitrini
nestalo, vrativši se na prvotne lokacije, a ostatak se kuće i terena u igri vratio u isto stanje u
kojem sam ih zatekao.
Dok sam zurio u ključ na dlanu, osjetio sam kratki napadaj panike Ključ je bio srebrn, a ne
mliječno zelene boje žada. Ali kada sam se okrenuo i pobliže proučio, vidio sam da je zapravo
omotan srebrnom folijom, kao žvakača ili čokolada. Oprezno sam ogulio omot i razotkrio u
njemu ključ od uglačanog zelenog kamena.
Ključ od žada.
I baš kao na Bakrenom ključu, opazio sam da mu je na površini urezan trag:
Dalje ću te odvest ako riješiš test.
Pročitao sam ga više puta, ali mi se njegovo značenje nije odmah razjasnilo pa sam
spremio ključ u inventar, a zatim proučio omot. Bio je s jedne strane srebrna folija, a s druge
papir. Nisam vidio nikakve oznake ni na jednoj strani.
Upravo tada, začuo sam prigušenu tutnjavu svemirskog broda na dolasku i znao da su to
zacijelo Šestaši. Zvučalo je kao da ih je jako mnogo.
Spremio sam omot u džep i istrčao iz kuće. Iznad, tisuće je šestaških bojnih brodova
ispunilo nebo poput gnjevnog roja metalnih osa. Brodovi su se prilikom spuštanja dijelili na
male skupine i kretali u raznim pravcima, kao da žele pokriti cijelu površinu planeta.
Nisam mislio da su Šestaši toliko glupi da pokušaju zabarikadirati svih petsto dvanaest
kopija bijele kuće. Ta im je strategija upalila na Ludusu, ali samo na nekoliko sati, a ondje su
morali zagraditi samo jednu lokaciju. Cijeli je planet Frobozz bio PvP zona te su i čarolija i
tehnologija ovdje funkcionirale, što je značilo da sve igra. Ovamo će uskoro pristizati horde
jajolovaca naoružanih do zuba, a ako ih Šestaši sve pokušaju odbiti, to bi značilo rat na dosad
neviđenoj razini u povijesti OASIS-a.
Dok sam nastavljao trčati poljem i rampom svog broda, ugledao sam veliku eskadrilu
bojnih brodova, njih oko stotinu, kako se spuštaju s neba direktno iznad moje lokacije. Činilo
se da idu ravno na mene.
Max je već bio uključio Vonnegutove motore pa sam mu doviknuo da uzleti čim se
ukrcam. Kad sam se domogao komandi pilotske kabine, raspalio sam gas do daske, a silazeći
roj šestaških bojnih brodova morao je oštro skrenuti da me slijedi. Dok je moj brod jurio ka

155
nebu, na mene se sasula teška paljba s više strana. Ali imao sam sreće. Moj je brod bio brz, a
štitovi vrhunski, pa su izdržali dovoljno dugo da uđem u orbitu. Ali otkazali su par sekundi
kasnije te je Vonnegutov trup otrpio alarmantnu količinu štete u šačici sekundi potrebnih da
postigne brzinu svjetlosti.
Bilo je za dlaku. Gadovi su me umalo sredili.
Brod je bio u lošem stanju pa sam se, umjesto izravnog povratka u tvrđavu, zaputio u
Joeovu garažu, orbitalni mehaničarski svemirski brod u Sektoru deset. Joeova garaža bila je
pošteno poduzeće koje su vodili NPC-i, pristojnih cijena i munjevite usluge. Odlazio sam tamo
kad god je Vonnegut trebao popravak ili nadogradnju.
Dok su Joe i njegovi dečki radili na brodu, poslao sam Aechu kratak e-mail da se zahvalim.
Rekao sam mu da je u potpunosti vratio bilo kakav dug koji je osjećao da mi duguje. Također
sam priznao da sam bio kolosalno bešćutan, egocentrični šupak i zamolio ga da mi oprosti.
Čim je popravak broda završio, zaputio sam se natrag u svoju tvrđavu. Zatim sam proveo
ostatak dana prikovan za vijesti. Proširio se glas o Frobozzu i svaki se jajolovac sa sredstvima
već onamo teleportirao. Tisuće drugih pristizali su svemirskim brodovima svake minute kako
bi se borili sa Šestašima i osigurali si vlastitu kopiju Ključa od žada.
Vijesti su uživo prenosile stotine velikih bitaka koje su izbijale na Frobozzu, u blizini gotovo
svake “dugo zapuštene nastambe”. Veliki jajolovački klanovi ponovno su se okupili kako bi
lansirali koordiniran napad na šestaške snage. Bio je to početak onoga što će postati poznato
kao Bitka za Frobozz, a žrtve su se već nizale na obje strane.
Pozorno sam motrio i Tablicu, čekajući dokaze da su Šestaši počeli skupljati kopije Ključa
od žada dok su njihove snage sprečavale protivnicima pristup. Kao što sam se i pribojavao,
idući rezultat koji se povećao nalazio se pored Sorentovog IOI zaposleničkog broja. Skočio je
na 17.000 bodova, pomaknuvši ga na četvrto mjesto.
Sada kad su Šestaši znali točno gdje i kako nabaviti Ključ od žada, očekivao sam da će i
rezultati drugih avatara početi rasti dok Sorrentovi podložnici slijede njegov primjer. Ali na
moje iznenađenje, idući avatar koji se dočepao Ključa od žada bio je nitko drugi nego Shoto.
Izveo je to za manje od dvadeset minuta poslije Sorrenta.
Shoto je nekako uspio izmaknuti hordama Šestaša koji su trenutno vrvjeli cijelim
planetom, ući u primjerak bijele kuće, prikupiti svih devetnaest potrebnih blaga i dokopati se
svoje kopije ključa.
Nastavio sam gledati Tablicu, očekujući da će se i zbroj bodova njegova brata Daita
također povećati. Ali to se nije dogodilo.
Umjesto toga, nekoliko minuta nakon što je Shoto došao do svog primjerka ključa,
Daitovo je ime u potpunosti nestalo s tablice. Postojala je samo jedno moguće objašnjenje:
Daito je upravo bio ubijen.

156
 0024
U idućih dvanaest sati, na Frobozzu je nastavio vladati kaos dok je svaki jajolovac u OASIS-
u hrlio ka planetu i pridružio se boju.
Šestaši su raspršili svoju veliku vojsku diljem planeta u smionom pokušaju da blokiraju
svih petsto dvanaest kopija Zorkova terena. Ali njihove su se snage, ma kako brojne i dobro
opremljene, ovaj put previše razasule. Samo se još sedam drugih avatara uspjelo tog dana
domoći Ključa od žada. A kad su jajolovački klanovi počeli koordinirani napad na šestaške
snage, “tikvani u crnom” počeli su trpjeti velike gubitke i bili prisiljeni na povlačenje.
Unutar nekoliko sati, vrhovni stožer Šestaša odlučilo je primijeniti novu strategiju. Brzo je
postalo očito da neće moći održati više od petsto različitih blokada ni spriječiti masovno
pritjecanje jajolovaca. Stoga su regrupirali sve svoje snage oko deset susjednih primjeraka
Zorkova terena u blizini planetova južnog pola. Instalirali su jake energetske štitove iznad
svakoga od njih i stacionirali oklopljene bataljune pred zidovima štita.
Ova umanjena strategija je djelovala, a šestaške su se snage pokazale dostatnima da
obrane tih deset lokacija i spriječe druge jajolovce da uđu (a drugi jajolovci nisu imali mnogo
razloga da to pokušaju jer je sada više od petsto drugih primjeraka Zorka bilo širom otvoreno
i nezaštićeno). Sada kad su Šestaši mogli neometano operirati, u osnovi su formirali deset
redova avatara ispred svake bijele kuće i počeli ih voditi kroz postupak dobivanja Ključa od
žada, jednog po jednog. Svi su jasno mogli vidjeti što rade, jer su se brojke pored svakog IOI
zaposleničkog broja na Tablici počele uvećavati za 15.000 bodova.
Istovremeno, rasli su i bodovi stotina jajolovaca. Sada kada je lokacija ključa od žada bile
javno poznata, dešifriranje Katrena i otkrivanje kako se domoći ključa bilo je relativno lako.
Mogao ga se domoći svatko tko je već riješio Prva vrata.
Dok se Bitka za Frobozz privodila kraju, poredak na Tablici izgledao je ovako:
NAJBOLJI REZULTATI:
1. Art3mis 129.000
2. Parzival 128.000
3. Aech 127.000
4. 101-655321 122.000
5. Shoto 122.000
6. 101-643187 120.000
7. IOI-621671 120.000
8. IOI-678324 120.000
9. IOI-637330 120.000
10.IOI-699423 120.000

Iako je Shoto izjednačio Sorrentov rezultat od 122.000 bodova, Sorrento ga je postigao

prvi zbog čega je valjda ostao na višoj poziciji. Relativno mali bodovni bonusi koje smo Art3mis,
Aech, Shoto i ja postigli jer smo se prvi domogli Ključeva od bakra i žada zadržali su naša imena
na posvećenim položajima “Velike petorke”. Sorrento je sada zaradio jedan od tih bonusa.
Zgrozilo me vidjeti njegov IOI zaposlenički broj iznad Shotova imena.

157
 Skrolajući niže, primijetio sam da je Tablica sada više od pet tisuća imena dugačka i da se
nova dodaju svakog sata kako su novi avatari napokon uspijevali poraziti Acereraka u Joustu i
prikupiti svoj primjerak Bakrenog ključa.
Činilo se da nitko na forumima ne zna što se dogodilo Daitu, ali opći je zaključak bio da su
ga ubili Šestaši u prvih nekoliko minuta Bitke za Frobozz. Glasine o točnom načinu njegove
smrti uzimale su maha, ali nitko nije zapravo svjedočio njegovoj smrti. Osim možda Shota, ali
on je nestao. Poslao sam mu nekoliko zahtjeva za chat, ali nije odgovorio. Poput mene,
pretpostavio sam da je svu energiju usredotočio na pronalaženje Drugih vrata prije Šestaša.

Sjedio sam u svojoj tvrđavi, zureći u Ključ od žada i recitirajući riječi urezane u njegov
hrbat, opet i opet, poput izluđujuće mantre:

Dalje ću te odvest ako riješiš test

Dalje ću te odvest ako riješiš test
Dalje ćute odvest ako riješiš test

Da, ali koji test? Kakav sam test trebao riješiti? Kobayashi Maru? Pepsi izazov? Je li trag
mogao biti još neodređeniji?
Posegnuo sam pod vizir i frustrirano protrljao oči. Zaključio sam da moram uzeti pauzu i
malo odspavati. Otvorio sam avatarov inventar i pospremio u nj Ključ od žada. Dok sam to
činio, opazio sam omot od srebrne folije u kućici pored njega - omot koji je prekrivao Ključ od
žada kad mi se prvi put pojavio u ruci.
Znao sam da tajna dešifriranja zagonetke nekako uključuje omot, ali još nisam dokučio
kako. Pitao sam se je li to možda referenca na Willieja Wonku i tvornicu čokolade, ali sam
odbacio pomisao. U omotu nije bilo nikakve zlatne ulaznice. Imao je neku drugu svrhu ili
značenje.
Zurio sam u omot i razmišljao o tome sve dok više nisam mogao držati oči otvorene. Onda
sam se odjavio i otišao na spavanje.
Nekoliko sati kasnije, u 6:12 OST, iz sna me trgnuo prodoran zvuk Tabličinog alarma,
upozorivši me da je opet došlo do promjene među prvorangiranima.
Ispunjen rastućom strepnjom, prijavio sam se i otvorio Tablicu, ne znajući što da
očekujem. Možda je Art3Mis napokon prošla Druga vrata? Ili su tu čast postigli Aech ili Shoto.
Ali rezultati sve troje ostali su nepromijenjeni. Na svoj užas, vidio sam da se Sorrentov
rezultat povećao za 200.000 bodova. Sada su se pored njega nalazile dvije ikonice vrata.
Sorrento je upravo postao prva osoba koja je pronašla i prošla Druga vrata. Zahvaljujući
tome njegov se avatar sada nalazio na prvom mjestu, na vrhu Tablice.
Sjedio sam ondje sleđen, buljeći u Sorrentov zaposlenički broj, šutke odvagujući
posljedice onoga što se upravo dogodilo.
Izlaskom kroz vrata, Sorrento je dobio trag lokacije Kristalnog ključa. Taj je ključ otvarao
treća i posljednja vrata. Sada su Šestaši jedini posjedovali taj trag. Što je značilo da su bili bliže
pronalasku Hallidayeva Uskršnjeg Jajeta nego što je ikad itko bio.

158
 Odjednom mi je postalo zlo i počeo sam otežano disati. Shvatio sam da me spopada
nekakav napadaj panike. Potpuna i totalna izbezumljenost. Masivni mentalni slom. Kako god
to želite nazvati. Malko sam poludio.
Pokušao sam nazvati Aecha, ali nije se javljao. Ili je još bio bijesan na mene ili je imao
drugih, prečih stvari. Kanio sam nazvati Shota, ali onda sam se sjetio da su mu upravo ubili
bratov avatar. Vjerojatno nije bio dobro raspoložen.
Razmatrao sam da odletim na Benatar i pokušam navesti Art3m da razgovara sa mnom,
ali onda sam se urazumio. Već je nekoliko dana imala kod sebe Ključ od žada i još nije uspjela
proći Druga vrata Spoznaja da je Šestašima to uspjelo za manje od 24 sata vjerojatno je u njoj
pobudila psihotični bijes. Ili možda katatoničko mrtvilo. Vjerojatno joj se trenutno ni s kim nije
razgovaralo, ponajmanje sa mnom.
Svejedno sam je pokušao dobiti. Kao i obično, nije se javila.
Tako sam očajnički želio čuti poznat glas da sam pribjegao razgovoru s Maxom. U
trenutnom stanju, čak je i njegov neiskren računalno-generirani glas bio nekako utješan.
Naravno, nije trebalo dugo da Maxu ponestane preprogramiranih odgovora; a kad se počeo
ponavljati, razbila se iluzija da razgovaram s drugom osobom i osjetio sam se još usamljenijim.
Znate da ste si totalno sjebali život kad se cijeli vaš svijet pretvori u sranje, a jedina osoba s
kojom možete razgovarati je vaš softver sistemskog posrednika.
Nisam mogao zaspati, pa sam bdio gledajući vijesti i provjeravajući jajolovačke forume.
Šestaška armada ostala je na Frobozzu, a njihovi avatari još su pobirali kopije Ključa od žada.
Sorrento je očito učio na ranijoj pogreški. Sada kad su samo Šestaši znali lokaciju Drugih
vrata, nisu bili tako glupi da je otkriju svijetu pokušavajući je ograditi svojom armadom. Ali i
dalje su u potpunosti iskorištavali situaciju. Kako je dan odmicao, Šestaši su nastavili provlačiti
dodatne avatare kroz Druga vrata. Nakon što ih je Sorrento prošao, u iduća ih je 24 sata riješilo
još dvanaest Šestaša. Kako se rezultat svakog Šestaša povećavao za 200.000 bodova, Art3mis,
Aech, Shoto i ja padali smo sve niže i niže na Tablici, sve dok nas u potpunosti nisu izbacili iz
prve desetorke, a glavna je stranica Tablice prikazivala samo IOI zaposleničke brojeve.
Šestaši su sada zavladali kokošinjcem.
Tada, kad sam bio siguran da stvari ne mogu postati gore, postale su. Puno, puno gore.
Dva dana nakon što je prošao Druga vrata, Sorrentov je rezultat skočio za novih 30.000
bodova, pokazujući da je upravo osvojio Kristalni ključ.
Sjedio sam u svojoj tvrđavi, buljeći u monitore, promatrajući kako se sve to odvija
skamenjen od užasa. Više se nije dalo poreći. Bližio se kraj natječaja. A neće završiti kako sam
oduvijek mislio, tako što će neki plemeniti, dostojni jajolovac pronaći Jaje i osvojiti nagradu.
Zadnjih sam se pet i pol godina zavaravao. Svi smo se zavaravali. Ova priča neće imati sretan
kraj. Negativci će pobijediti.
Proveo sam iduća 24 sata u frenetičnom raspoloženju, opsesivno provjeravajući Tablicu
svakih pet sekundi, očekujući svakog trena da nastupi KRAJ.
Sorrento, ili jedan od njegovih brojnih “Hallidayevih stručnjaka”, očito su uspjeli dešifrirati
zagonetku i locirati Druga vrata. Ali iako se dokaz nalazio na Tablici, svejedno mi je bilo teško
u to povjerovati. Dosad su Šestaši napredovali jedino tako što su pratili Art3mis, Aecha ili
mene. Kako su ti isti bezvezni šupci sami pronašli Druga vrata? Možda im se samo posrećilo.
Ili su možda otkrili neki novi i inovativni način varanja. Kako bi inače riješili zagonetku u jednom
danu, kad Art3mis to nije uspjela s nekoliko dana prednosti?

159
 Mozak mi se činio poput izmlaćena plastelina. Trag otisnut na Ključu od žada nije mi imao
nikakva smisla. Ponestalo mi je svih ideja. Čak i onih glupih. Nisam znao ni što bih ni gdje iduće
tražio.
Kako je noć odmicala, Šestaši su nastavljali osvajati kopije Kristalnog ključa. Kad god bi se
neki od njihovih rezultata povećao osjetio bih to kao ubod nožem u srce. Ali nisam mogao
prestati provjeravati Tablicu. Bio sam u potpunosti opčinjen.
Osjećao sam kako se približavam kranjem beznađu. Moji napori u proteklih pet godina
bili su uzaludni. Budalasto sam podcijenio Sorrenta i Šestaše. A sad ću skupo platiti za svoju
oholost. Ti bezdušni korporativni lakeji približavali su se Jaju ovog trenutka. Mogao sam to
osjetiti svakim atomom svoga bića.
Već sam izgubio Art3mis, a sad ću izgubiti i natječaj.
Već sam odlučio što ću učiniti kad se to dogodi. Prvo, izabrat ću jednog od klinaca iz mog
službenog fan kluba, nekoga bez love i s novim avatarom prve razine i dati mu sve predmete
koje posjedujem. Onda ću aktivirati sekvencu samouništenja tvrđave i sjediti za komandnim
centrom dok cijelo mjesto u zrak diže masivna termonuklearna eksplozija. Moj će avatar
umrijeti, a na sredini prikaznika pojavit će se natpis KRAJ IGRE. Onda ću skinuti vizir i napustiti
stan po prvi put u šest mjeseci. Popet ću se liftom na krov. Ili možda čak stubištem. Da malo
vježbam.
Na krovu moje zgrade nalazio se arboretum. Nikad ga nisam posjetio ali vidio sam slike i
divio se pogledu preko web kamere. Prozirna ograda od pleksiglasa bila je postavljena oko
ruba kako bi spriječila ljude da skoče, ali bila je lakrdija. Barem su se tri odlučne individue
uspjele popeti preko nje otkad sam se uselio.
Sjest ću ondje i neko vrijeme disati nefiltrirani gradski zrak, osjećajući vjetar na koži. Onda
ću se popeti preko ograde i baciti se sa zgrade.
To mi je bio trenutni plan.
Pokušavao sam odlučiti koju ću melodiju zviždati dok se strmoglavljujem u smrt kad mi je
zazvonio telefon. Bio je to Shoto. Nisam bio raspoložen za razgovor pa sam pustio da poziv
primi videopošta, a onda gledao kako Shoto snima poruku. Bila je kratka. Rekao je da mora
doći u moju tvrđavu da mi nešto da. Nešto što mi je Daito ostavio u oporuci.
Kad sam ga nazvao da dogovorim sastanak, osjetio sam da je Shoto u emocionalnom
rasulu. Njegov tihi glas bio je ispunjen boli, a dubina očaja jasno se vidjela na crtama lica
njegova avatara. Činio se krajnje utučenim. Čak i u gorem stanju od mene.
Upitao sam Shota zašto se njegov brat uopće trudio sastaviti avata-rovu “oporuku”,
umjesto da svu imovinu ostavi Shotu na skrb. Tada bi Daito jednostavno mogao načiniti novi
avatar i preuzeti predmete koje mu je brat čuvao. Ali Shoto mi je rekao da njegov brat neće
napraviti novi avatar. Ni sad ni ikad. Kad sam pitao zašto, obećao je da će mi objasniti kad me
vidi uživo.

160
 0025
Max me upozorio kad je Shoto stigao oko sat kasnije. Dao sam njegovu brodu dopuštenje
da uđe u Falcov zračni prostor i rekao mu da parkira u hangaru.
Shotov je brod bio velika međuplanetarna koča zvana Kurosawa, modelirana prema
brodu zvanom Bebop iz klasične anime serije Kauboj Bebop. Daito i Shoto koristili su ga kao
mobilnu bazu operacija otkad sam ih poznavao. Brod je bio tako velik da je jedva prošao kroz
vrata hangara.
Stajao sam na pisti da pozdravim Shota dok je izlazio iz Kurosawe. Nosio je korotnu crninu,
a lice mu je imalo isti neutješni izraz koji sam vidio kad smo razgovarali preko telefona.
“Parzival-sane”, rekao je, duboko se naklonivši.
“Shoto-sane.” Uzvratio sam naklon s poštovanjem, a onda ispružio dlan, u gesti koju je
prepoznao iz vremena koje smo proveli u zajedničkoj potrazi. Nasmiješivši se, pružio je ruku i
dao mi petaka. Ali odmah mu se vratio smrknut izraz. Ovo je bio prvi put da sam vidio Shota
od zajedničke potrage na Tokusatsuu (ne računajući reklame za “Energetski napitak Daisho” u
kojima su se on i njegov brat pojavljivali), a njegov se avatar doimao nekoliko centimetara viši
nego što sam se sjećao.
Odveo sam ga u jedan od rijetko korištenih “salona” tvrđave, rekonstrukciju seta dnevne
sobe iz Obiteljskih veza. Shoto je prepoznao dekor i nijemo kimnuo s odobravanjem. Tada je,
ignorirajući namještaj, sjeo nasred poda. Sjedio je u seiza stilu, savivši noge ispod bedara. I ja
sam učinio isto, smjestivši se tako da su nam avatari sjedili sučelice. Neko smo vrijeme sjedili
u tišini. Kada je Shoto napokon bio spreman da progovori, zadržao je pogled na podu.
“Sestaši su sinoć ubili mog brata”, rekao je, gotovo šapatom.
Isprva sam bio previše zgromljen da progovorim. “Misliš ubili su nJegov avatar?” pitao
sam, iako sam već znao da nije to mislio.
Shoto odmahne glavom. “Ne. Provalili su mu u stan, izvukli ga iz haptičkog stolca i bacili s
balkona. Stanovao je na četrdeset treće katu.”
Shoto otvori prozor preglednika u zraku pored nas. Prikazivao je japanski novinski članak.
Kliknuo sam ga kažiprstom, a Mandaraxov je softver preveo tekst na engleski. Naslov je glasio
“Još jedno samoubostvo u Otakuu”. Kratak članak pod njim tvrdio je da se mladić, Toshiro
Yoshiaki, dvadesetvogodišnjak, bacio u smrt iz svog stana na četrdeset trećem katu
prenamijenjenog hotela u Shinjukuu u Tokiju, gdje je stanovao sam. Pokraj članka vidio sam
Toshirovu školsku fotografiju. Bio je mlad Japanac duge, neuredne kose i lošeg tena. Nije
nimalo nalikovao svome OASIS-ovom avataru.
Kad je Shoto vidio da sam završio s čitanjem, zatvorio je prozor. Oklijevao sam na trenutak
prije pitanja: “Siguran si da nije zaista počinio samoubojstvo? Zato što su mu ubili avatara?”
“Ne”, reče Shoto. “Daito nije počinio seppuku. Siguran sam. Šestaši su mu provalili u stan
dok smo se borili s njima na Frobozzu. Tako su uspjeli poraziti njegov avatar. Ubivši ga u
stvarnom svijetu.”
“Žao mi je, Shoto.” Nisam znao što drugo reći. Znao sam da govori istinu.
“Moje pravo ime je Akihide”, rekao je. “Želim da znaš moje stvarno ime.”
Nasmiješio sam se, a onda naklonio, kratko pritisnuvši čelo o pod. “Cijenim što si mi
povjerio svoje pravo ime”, rekao sam. “Moje je pravo ime Wade.” Više nisam vidio smisao u
čuvanju tajni.

161
 “Hvala, Wade”, reče Shoto, uzvrativši naklon.
“Nema na čemu, Akihide.”
Šutio je na trenutak, a zatim pročistio grlo i počeo govoriti o Daitu. Riječi su navirale iz
njega. Očito je trebao razgovarati s nekim o onome što se dogodilo. O onome što je izgubio.
“Daitovo pravo ime je Toshiro Yoshiaki. Nisam to ni znao do sinoć kad sam vidio novinski
članak.”
“Ali... Mislio sam da si mu brat?” Oduvijek sam pretpostavljao da su Daito i Shoto živjeli
zajedno. Da su dijelili stan ili tako nešto.
“Moj je odnos s Daitom teško objasniti.” Zastao je da se nakašlje. “Nismo bili braća. Ne u
stvarnom životu. Samo u OASIS-u. Razumiješ?
Poznavali smo se samo online. Nikad ga zapravo nisam sreo.” Polako je podigao oči da
susretne moj pogled i provjeri osuđujem li ga.
Pružio sam ruku i spustio je na njegovo rame. “Vjeruj mi, Shoto. Razumijem. Aech i
Art3mis su mi najbolji prijatelji, a ni ja njih nisam upoznao u stvarnom životu. Zapravo, i ti si
mi jedan od najbližih prijatelja.
Naklonio je glavu. “Hvala.” Po glasu sam mu čuo da sada plače.
“Mi smo jajolovci”, rekao sam, nastojeći ispuniti neugodnu tišinu. “Živimo ovdje, u OASIS-
u. Za nas, ovo je jedina stvarnost koja ima ikakvog smisla.”
Akihide kimne. Koji trenutak kasnije nastavi govoriti.
Ispričao mi je kako su se on i Toshiro upoznali prije šest godina kad su se obojica učlanili
u OASIS-ovu grupu podrške za Hikikomorije, mlade ljude koji su se povukli od društva i odabrali
živjeti u potpunoj izolaciji. Hikikomori su se zaključavali u sobe, čitali mange i po cijeli dan
krstarili OASIS-om, računajući na svoje obitelji da im donose hranu. U Japanu su Hikikomori
postojali prije prijelaza stoljeća, ali njihov je broj naglo porastao nakon što je počeo lov na
Hallidayevo Uskršnje Jaje. Milijuni mladih muškaraca i žena diljem zemlje zaključavali su se od
svijeta. Katkad su tu djecu nazivali “izgubljeni milijuni”.
Akihide i Toshiro postali su najbolji prijatelji i provodili gotovo svaki dan družeći se u
OASIS-u. Kad je lov na Hallidayevo Uskršnje Jaje počeo, odmah su odlučili udružiti snage i tražiti
ga zajedno. Bili su savršen tim, jer je Toshiro bio genijalac za videoigre, dok je mnogo mlađi
Akahide odlično poznavao Američku pop kulturu. Akihideova je baka pohađala školu u SAD-u,
a oboje roditelja se ondje rodilo pa je Akahide odgajan na američkim filmovima i televiziji te
je odrastao naučivši podjednako dobro i engleski i japanski.
Akihideova i Toshirova zajednička ljubav prema samurajskim filmovima poslužila je kao
inspiracija za imena i izgled njihovih avatara.
Shoto i Daito toliko su se zbližili da su sada bili poput braće pa kad su stvorili nove
jajolovačke identitete, odlučili su da će u OASIS-u od tog trenutka pa nadalje i biti braća.
Kad su Shoto i Daito prošli Prva vrata i proslavili se, dali su nekoliko intervjua za medije.
Zadržali su svoje identitete tajnom, ali otkrili su da su obojica Japanci, zbog čega su odmah
postali zvijezde u Japanu. Počeli su sponzorirati japanske proizvode i dobili crtić i igranu TV
seriju temeljenu na svojim podvizima. Na vrhuncu slave, Shoto je predložio Daitu da je možda
vrijeme da se osobno sretnu. Daito je pobjesnio i nekoliko dana prestao razgovarati sa Shotom.
Nakon toga, Shoto te više nikad nije predložio.
S vremenom, Shoto je došao do toga kako je Daitov avatar umro. Njih su dvojica bili na
Kurosawi, krstareći među planetima u Sektoru sedam, kad ih je Tablica obavijestila da se Aech

162
domogao Ključa od žada. Kad se to dogodilo, znali su da će Šestaši upotrijebiti Fyndorovu
pločicu nalaženja da odrede Aechev točan položaj i da će se njihovi brodovi ubrzo sjatiti
onamo.
Pripremajući se na to, Daito i Shoto proveli su zadnjih nekoliko tjedana podmećući
mikroskopske uređaje za praćenje na trupove svih šestaških bojnih brodova koje su mogli naći.
S pomoću tih uređaja, mogli su slijediti bojne brodove kad su svi naglo promijenili kurs i zaputili
se na Frobozz.
Čim su Shoto i Daito saznali da je Frobozz šestaška destinacija, uspjeli su napokon
dešifrirati značenje Katrena. A u času kad su stigli na Frobozz, tek koju minutu kasnije, već su
dokučili što moraju učiniti da se domognu Ključa od žada.
Sletjeli su Kurosawu pored inačice bijele kuće koja je još bila napuštena. Shoto je utrčao
unutra da prikupi devetnaest blaga i dobije ključ, dok je Daito ostao vani čuvati stražu. Shoto
je radio brzo i preostala su mu još samo dva blaga kada gaje Daito preko komunikatora
obavijestio da se deset šestaških bojnih brodova približava njihovoj lokaciji. Rekao je bratu da
se požuri i obećao zadržati neprijatelja dok Shoto ne bude imao Ključ od žada. Nijedan nije
znao hoće li dobiti drugu priliku da ga se domognu.
Dok je Shoto hitao da uzme zadnja dva blaga i spremi ih u vitrinu s trofejima, daljinski je
aktivirao jednu od Kurosawinih vanjskih kamera i s pomoću nje snimio kratak video Daitova
sukoba s nadolazećim Šestašima. Shoto je otvorio prozor i pustio mi taj video isječak. Ali
skrenuo je pogled dok nije završio. Očito ga nije želio ponovno gledati.
Na snimci, vidio sam kako Daito stoji sam na polju pored bijele kuće. Mala flota šestaških
bojnih brodova spuštala se s neba te su početi ispaljivati laserske topove čim su bili u dometu.
Oluja vatreno crvenih munja počela je pljuštati svud oko Daita. Iza njega, u daljini, vidio sam
kako slijeće još šestaških bojnih brodova, a svaki iskrcava odrede oklopljenih kopnenih
jedinica. Daito je bio opkoljen.
Šestaši su očito opazili Kurosawa dok se spuštao na površinu planeta i učinili ubijanje
dvojice samuraja prioritetom.
Daito nije oklijevao iskoristiti asa u rukavu. Izvukao je Beta kapsulu, podigao je u desnici i
aktivirao. Njegov se avatar smjesta preobrazio u Ultramana, crveno-srebrnog izvanzemaljskog
superheroja svjetlećih očiju. Kako se njegov avatar transformirao, također je porastao do
visine od 47 metara.
Šestaške kopnene snage koje su mu se približavale ukopale su se na mjestu, buljeći sa
strahopoštovanjem dok je Ultraman Daito grabio dva bojna broda s neba i razbijao ih jedan o
drugi, poput divovskog djeteta koje se igra s dvije majušne metalne igračke. Bacio je gorući krš
na tlo, a onda počeo rastjerivati ostale šestaške bojne brodove s neba poput dosadnih muha.
Brodovi koji su izbjegli njegove ubojite šake grupirali su se oko njega i zasuli ga laserskim
zrakama i vatrom iz strojnica, ali i jedno i drugo neškodljivo se odbilo s njegove oklopljene
izvanzemaljske kože. Daito je prasnuo u gromak smijeh koji je odjeknuo krajolikom. Onda je
načinio križ rukama, ukrstivši zglobove. Svjetleća mu je energijska zraka sunula iz šaka,
raznijevši pet-šest bojnih brodova koji su imali tu nesreću da joj se nađu na putu. Daito se
okrenuo i pomeo zrakom šestaške kopnene snage oko sebe, sprživši ih kao prestravljene
mrave pod lupom.
Činilo se da se Daito neizmjerno zabavlja. Do te mjere da nije obraćao pažnju na
upozoravajuće svjetlo ugrađeno u sredini svojih prsa, a koje je sada počelo bljeskati jarko
crveno. Bio je to znak da lu se njegove tri minute u liku Ultramana bližile kraju te da je gotovo

163
potpuno iscrpio svoju moć. Vremensko ograničenje bilo je Ultramanova glavna slabost. Ako
Daito ne deaktivira Beta kapsulu i vrati se u ljudski lik prije nego što tri minute isteknu, njegov
će avatar umrijeti. Ali bilo je također očito da će, ako se preobrazi u ljudski lik usred masovnog
Šestaškog juriša, smjesta biti ubijen. A Shoto se nikad ne bi uspio vratiti do broda.
Mogao sam vidjeti kako šestaške trupe oko Daita urlaju u komunikatore tražeći pojačanje,
a dodatni su bojni brodovi Šestaša još uvijek pristizali u rojevima. Daito ih je poskidao s neba
jednog po jednog, savršeno naciljanim rafalima svoje sekcijske zrake. Sa svakim ispaljenim
mlazom, upozoravajuće svjetlo na njegovim prsima brže je pulsiralo.
Uto je Shoto izašao iz bijele kuće i preko komunikatora rekao svome bratu da se domogao
Ključa od žada. U tom istom trenutku, šestaške su kopnene snage ugledale Shota, i naslutivši
puno lakšu metu, počeli usmjeravati paljbu na njegov avatar.
Shoto je sumanuto pojurio prema Kurosawi. Kad je aktivirao Brzinske čizme koje je nosio,
njegov je avatar postao jedva vidljiva mrlja koja je jurila čistinom. Dok je Shoto trčao, Daito je
premjestio svoj divovski lik tako da ga što bolje zaštiti. Još ispaljujući energetske mlazove,
uspijevaj je držati Sestaše na odstojanju.
Tada je Daitov glas iznenada provalio s komunikatora. “Shoto!“ viknuo je. “Mislim da je
netko tu! Netko je unutra”
Glas mu se iznenada prekinuo. U istom trenutku, njegov se avatai zaledio, kao da je
pretvoren u kamen, a ikonica odjave pojavila se direktno iznad njegove glave.
Odjavljivanje s vašeg OASIS-ovog računa dok sudjelujete u sukobi bilo je ravno počinjenju
samoubojstva. Tijekom odjavne sekvence, va bi se avatar zamrznuo u mjestu na šezdeset
sekundi, a za to ste vrijeme bili totalno bespomoćni i podložni napadu. Odjavna je sekvenca
bili tako dizajnirana kako bi spriječila avatare da je koriste kao lak nača izbjegavanja borbe.
Morali ste pružiti otpor ili se povući na sigurni lokaciju prije odjavljivanja.
Daitova odjavna sekvenca uključila se u najgorem mogućem trenutka, Čim se njegov
avatar smrznuo, na njega su sa svih strana otvorili tešku lasersku i puščanu paljbu. Crveno
upozoravajuće svjetlo na njegovin prsima počelo je bljeskati sve brže i brže, sve dok napokon
nije postali trajno crveno. Kad se to dogodilo, Daitov se divovski lik prevalio i stro poštao. Dok
je padao, za dlaku je izbjegao da zgnječi Shota i Kurosam. Kad je udario o tlo, njegovo se
avatarsko tijelo preobrazilo i smanjili na normalnu veličinu i izgled. Tada je u potpunosti počelo
nestajati, polako izblijedjevši iz postojanja. Kada je Daitov avatar potpuno nestao, ostavio je
za sobom hrpicu rotirajućih predmeta na tlu - sve što je nosil u svome inventaru, uključujući
Beta kapsulu. Bio je mrtav.
Ugledao sam još jednu mrlju u pokretu na snimci, dok je Shoto trčao natrag da pokupi
Daitove predmete. Onda se okrenuo i potrčal natrag na Kurosawu. Brod se odigao s tla i jurnuo
u orbitu, cijelim putem zasut teškom paljbom. Podsjetio me na vlastiti očajnički bijel s
Frobozza. Srećom za Shota, njegov je brat pomeo većinu šestaških bojnih brodova u blizini, a
pojačanja još nisu stigla.
Shoto je uspio dosegnuti orbitu i pobjeći skokom u brzinu svjtlosli za dlaku.
***
Video je završio, a Shoto je zatvorio prozor.
“Kako su Šestaši saznali gdje stanuje?” pitao sam.
“Ne znam”, rekao je Shoto. “Daito je bio oprezan. Prikrivao je tragove.”
“Ako su pronašli njega, mogli bi i tebe”, rekao sam.

164
 “Znam. Poduzeo sam mjere predostrožnosti.”
“Dobro.”
Shoto odstrani Beta kapsulu iz svog inventara i pruži mi je. “Daito bi želio da je ti imaš.”
Podigao sam ruku. “Ne, mislim da je ti trebaš zadržati. Možda ti zatreba.”
Shoto odmahnu glavom. “Imam sve njegove druge predmete”, rekao je. “Ne trebam ovaj.
I ne želim ga.” Uporno mi je pružao kapsulu.
Uzeo sam artefakt i proučio ga. Bio je to mali metalni cilindar, srebrne i crne boje, s
crvenim aktivacijskim gumbom sa strane. Njegova veličina i oblik podsjetili su me na svjetlosne
mačeve koje sam posjedovao. Ali svjetlosnih je mačeva bilo napretek. Imao sam ih više od
pedeset u svojoj zbirci. Postojala je samo jedna Beta kapsula, a bila je kudikamo moćnije
oružje.
Podigao sam kapsulu objema rukama i naklonio se. “Hvala, Shoto-san.”
“Hvala tebi, Parzivale”, rekao je, uzvrativši naklon. “Hvala što si me saslušao.” Polako je
ustao. Sve u govoru njegova tijela signaliziralo je poraz.
“Nisi već odustao, zar ne?” upitao sam.
“Naravno da nisam.” Uspravio se i uputio mi mračan osmijeh. “Ali više mi nije cilj pronaći
Jaje. Sad imam novu misiju. Daleko važniju.”
“A to je?”
“Osveta.”
Kimnuo sam. Zatim sam otišao i skinuo jedan od samurajskih mačeva obješenih na zidu
te ga predočio Shotu. “Molim te”, rekao sam. “Prihvati ovaj dar. Da ti pomogne u novoj misiji.”
Shoto uzme mač i isuče njegovo ukrašeno sječivo koji centimetar iz korica. “Masamune?”
upitao je, zadivljeno zureći u mač.
Kimnuo sam. “Da. Usto je i +5 vajtolni mač.”
Shoto se opet nakloni da pokaže zahvalnost. “Arrigato.”
Spustili smo se dizalom u hangar u tišini. Prije nego što će se ukrcati Shoto se okrene
prema meni. “Što misliš koliko će Šestašima trebati da prođu Treća vrata?” upitao je.
“Ne znam”, rekoh. “Nadam se dovoljno dugo da ih sustignemo.” “Nije kraj dok debela ne
zapjeva, zar ne?”
Kimnuo sam. “Nije gotovo dok nije gotovo. A još nije gotovog."

165
 0026
Riješio sam zagonetku kasnije te noći, nekoliko sati nakon što je Shoto napustio moju
tvrđavu.
Sjedio sam za komandnim centrom, držeći Ključ od žada i beskonačno recitirajući trag
otisnut na njegovoj površini: Dalje ću te odvest ako riješiš test.
U drugoj sam ruci držao omot od srebrne folije. Pogled mi je prelijetao s ključa na omot
pa natrag na ključ, dok sam očajnički pokušavao pronaći poveznicu između njih. Radio sam
ovo satima i nisam se pomaknuo s mjesta.
Uzdahnuo sam i odložio ključ, a onda polegao omot na upravljačku ploču preda mnom.
Pažljivo sam izgladio sve njegove pregibe i nabore. Omot je bio kvadratnog oblika, rubova
dugačkih petnaest centimetara. Srebrna folija s jedne strane, bijeli papir bez sjaja s druge.
Otvorio sam neki softver za analizu slika i napravio visokorezolucijski sken obiju strana
omota. Zatim sam uvećao obje slike na prikazniku i proučio svaki mikrometar. Nigdje nisam
našao nikakve znakove ni slova, ni s jedne strane površine omota.
U tom sam trenutku jeo kukuruzni čips pa sam glasovnim komandama upravljao
softverom za analizu slika. Uputio sam ga da odzumira sken papira i centrira sliku na
prikazniku. Dok sam to radio, sjetilo me scene iz Istrebljivača, u kojoj lik koji glumi Harrison
Ford, Deckard, koristi sličan skener s glasovnim upravljanjem da bi analizirao fotografiju.
Podigao sam omot i ponovno ga promotrio. Dok se virtualna svjetlost odražavala s
njegove folijske površine, razmišljao sam o tome da presavijem omot u papirnati avion i
lansiram ga preko sobe. To me asociralo na origami, što me odjednom prisjetilo drugog
trenutka iz Istrebljivača. Jedne od posljednjih scena u filmu.
Tada mi je sinulo.
“Jednorog", šapnuo sam.
Čim sam naglas izustio riječ “jednorog”, omot se počeo savijati sam od sebe na mome
dlanu. Četvrtasti komad folije presavio se napola po dijagonali, stvorivši srebrni trokut. Zatim
se nastavio savijati i presavijati na manje trokute i još manje dijamantne oblike, sve dok
naposljetku nije oblikovao četveronožnu figuricu iz koje su tada izniknuli rep, glava i
naposljetku rog.
Omot se presavio u srebrnog origami jednoroga. Jedan od najsimboličnijih prizora iz
Istrebljivača.
Već sam se spuštao dizalom u hangar i vikao Maxu da pripremi Vonneguta za uzlijetanje.
Dalje ću te odvest ako riješiš test.
Sada sam točno znao na koji se “test” rečenica odnosi i kamo morao ići da bih ga riješio.
Origami jednorog mi je sve razotkrio.
Istrebljivao se u tekstu Anorakova almanaha spominjao ni manje ni više nego četrnaest
puta. Bio je jedan od deset Hallidayevih najdražih filmova svih vremena. A film se temeljio na
romanu Philipa K. Dicka, jednog od Hallidayevih najomiljenijih pisaca. Iz tih razloga, pogledao
sam Istrebljivača više od pedeset puta i memorizirao svaku sličicu filmu i svaku rečenicu
dijaloga.
Dok je Vonnegut jurio hipersvemirom, otvorio sam redateljevu verziju Istrebljivača na
prozorčiću prikaznika, a onda skočio naprijed da ponovno pogledam dvije posebne scene.

166
 Film, pušten u distribuciju 1982., smješten je u Los Angelesu 2019. godine, u velebnu,
hiper-tehnološku budućnost koja se nikad nije dogodila. Priča prati tipa zvanog Rick Deckard,
kojeg glumi Harrison Ford. Deckard radi kao “istrebljivač”, posebna vrsta murjaka koji lovi i
ubija Replikante - genetički modificirana bića koja se gotovo ne razlikuju od pravih ljudi.
Zapravo, replikanti izgledaju i ponašaju se toliko slično pravim ljudima da ih Istrebljivač može
uočiti jedino s pomoću naprave slične poligrafu zvane Voight-Kampjfov stroj kojim ih testira.
Dalje ću te odvest ako riješiš test.
Voight-Kampffovi strojevi pojavljuju se u samo dva prizora u filmu. Oba se odvijaju u
Zgradi Tyrell, golemoj dvostrukoj piramidi u kojoj se nalazi Korporacija Tyrell, tvrtka koja
proizvodi Replikante.
Rekonstrukcije Zgrade Tyrell bile su neke od najčešćih građevina OASIS-u. Njezine su se
kopije nalazile na stotinama raznih planeta, razasute kroz svih dvadeset sedam sektora. Razlog
tomu je bio taj što je kod za zgradu bio uključen kao besplatni ugrađeni predložak u OASIS-ov
konstrukcijski softver WorldBuilder (zajedno sa stotinama drugih struktura posuđenih iz raznih
SF filmova i televizijskih serija). Stoga, u proteklih dvadeset pet godina, kad god bi netko
upotrijebio WorldBuilder softver da stvori novi planet unutar OASIS-a, mogli su jednostavno
izabrati Zgradu Tyrell s padajućeg izbornika i umetnuti njezinu kopiju u svoju simulaciju da
popuni liniju horizonta kakvog god futurističkog grada ili krajolika koji su kodirali. Kao rezultat
toga, neki su svjetovi imali i do desetak kopija Zgrade Tyrell raštrkanih po svojoj površini.
Trenutno sam vukao dupe brzinom svjetlosti do najbližeg takvog svijeta, planeta s temom
cyberpunka u Sektoru dvadeset dva zvanom Axrenox.
Ako su moje slutnje bile ispravne, svaka kopija Zgrade Tyrell na Axrenoxu sadržavala je
skriveni ulaz kroz Druga vrata, kroz Voight-Kampff stroj lociran u njoj. Nisam se brinuo da ću
naletjeti na Šestaše, jer nije bilo šanse da su zabarikadirali Druga vrata. Ne s tisućama kopija
Zgrade Tyrell na stotinama raznih svjetova.
Kad sam stigao na Axrenox, pronalazak kopije Zgrade Tyrell trajao je tek nekoliko minuta.
Bilo ju je prilično teško ne uočiti. Golema piramidalna struktura koja je u podnožju prekrivala
nekoliko četvornih kilometara, uzdizala se iznad većine građevina u svome susjedstvu.
Naciljao sam prvu inačicu zgrade koju sam ugledao i zaputio ravno prema njoj. Brodski
uređaj za skrivanje već je bio uključen te sam ga ostavio aktiviranim kad sam sletio
Vonnegutom na jedan od heliodroma Zgrade Tyrell. Zatim sam zaključao brod i aktivirao sve
njegove sigurnosne sustave u nadi da će spriječiti bilo koga da ga ukrade dok se ne vratim.
Magija ovdje nije funkcionirala te nisam mogao samo smanjiti brod i spremiti ga u džep, a
ostaviti ga parkiranog na otvorenom na cyberpunkovski tematiziranom svijetu poput
Axrenoxa bilo je ravno pozivnici na krađu. Vonnegut će biti meta prvoj booster bandi u
kožnjacima koja ga ugleda.
Pristupio sam tlocrtu predloška Zgrade Tyrell i s pomoću njega locirao dizalo s pristupom
krovu nedaleko od platforme gdje sam uletio. Kad sam stigao do njega, ukucao sam zadanu
sigurnosnu šifru u tipkovnicu i stisnuo palčeve. Posrećilo mi se. Vrata dizala šumno su se
otvorila. Tko god je kreirao ovaj dio Axrenoxove panorame nije se trudio resetirati sigurnosne
šifre u predlošku. Shvatio sam to kao dobar znak. Vjerojatno je značio da su i sve ostalo u
predlošku ostavili na zadanim postavkama.
Dok sam se spuštao dizalom na 440 kat, uključio sam oklop i izvukao pucaljke. Između
dizala i sobe do koje sam morao stići bilo je pet kontrolnih točaka. Ukoliko predložak nisu
promijenili, između mene i mog cilja stajalo je pedeset NPC Tyrellovih zaštitarskih replikanata.

167
 Pucnjava je počela čim su se vrata dizala otvorila. Morao sam ubiti sedam kožnjaka prije
nego što sam uopće izašao iz kabine u hodnik.
Idućih deset minuta odigralo se poput vrhunca filma Johna Wooa. Jednog od onih s Chow
Yun Fatom u glavnoj ulozi, poput Žestokog policajca ili Ubojice. Prebacio sam obje pucaljke na
automatsku paljbu i pritiskao okidače dok sam se kretao iz jedne sobe u drugu, pokosivši
svakog NPC-a na putu. Zaštitari su uzvratili paljbu, ali njihovi su se meci bezopasno odbijali o
moj oklop. Nije mi ponestalo municije jer kad god bih ispalio metak, novi bi se teleportirao na
dno šaržera.
Moj će račun za metke ovog mjeseca biti golem.
Kad sam napokon stigao na odredište, ukucao sam još jednu šifru i zaključao vrata za
sobom. Znao sam da nemam puno vremena. Zgradom su treštale sirene, a tisuće NPC zaštitara
stacioniranih na katovima ispod već je vjerojatno hrlilo ovamo da me nađu.
Koraci su mi odjekivali dok sam ulazio u prostoriju. Bila je prazna izuzev velike sove koja
je sjedila na zlatnoj prečki. Nijemo mi je trepnula dok sam prelazio golemu sobu nalik katedrali,
koja je bila savršena rekonstrukcija ureda Eldona Tyrella, osnivača Korporacije Tyrell. Svaki
detalj iz filma bio je precizno dupliciran. Uglačani kameni podovi. Divovski mramorni stupovi.
Cijeli zapadni zid bio je masivan prozor od poda do stropa s kojega je pucao zadivljujuć pogled
na golemu panoramu grada.
Dugačak konferencijski stol stajao je pored prozora. Na njemu se nalazio Voight-Kampffov
stroj. Bio je otprilike veličine aktovke, s nizom neoznačenih gumbova sprijeda, pored tri mala
podatkovna monitora.
Kad sam pristupio i sjeo pred stroj, sam se uključio. Tanka robotska ruka ispružila je
okruglu napravu nalik na skener mrežnice koja se pozicionirala točno u razini sa zjenicom mog
desnog oka. Sa strane stroja bio je ugrađen maleni mijeh koji se počeo dizati i padati, dajući
dojam da naprava diše.
Obazreo sam se oko sebe, pitajući se hoće li se iznenada pojaviti NPC Harrisona Forda da
me pita ista pitanja koja je postavio Sean Young u filmu. Naučio sam napamet sve njezine
odgovore, za svaki slučaj. Ali čekao sam par sekundi i ništa se nije dogodilo. Mijeh stroja
nastavio se dizati i padati. U daljini su sirene alarma i dalje zavijale.
Izvadio sam Ključ od žada. U istom trenu, na površini Voight-Kampffovoa stroja povukao
se panel razotkrivši ključanicu. Brzo sam umetnuo Ključ od žada i okrenuo ga. I stroj i ključ
iznenada su nestali, a na njihovu mjestu pojavila su se Druga vrata. Izgledala su kao portal u
obliku vrata koji je ležao na ulaštenom konferencijskom stolu. Rubovi su im svijetlili istom
mliječnom bojom žada kao ključ, a poput Prvih vrata činilo se da vode u neizmjerno polje
zvijezda.
Popeo sam se na stol i skočio unutra.
Našao sam se na ulazu u kuglanu sumnjiva izgleda i dekorom iz disko ere. Tepih je imao
drečav uzorak zelenih i smeđih šara, a stolice od lijevane plastike bile su izblijedjelo
narančaste. Sve staze za kuglanje bile su prazne i neosvijetljene. Lokal je bio pust. Iza ulaznog
pulta i za snack barom nije čak stajao nijedan NPC. Nisam bio siguran gdje se nalazim, sve dok
na zidu iznad staza nisam ugledao velikim slovima otisnut natpis Kuglana Middletown.
Isprva jedini zvuk koji sam čuo bilo je tiho zujanje fluorescentnih svjetala na stropu. Ali
tada sam načuo niz slabašnih elektroničkih zvukova koji su dopirali s moje lijeve strane.
Obazreo sam se u tom pravcu i ugledao zamračenu nišu odmah iza snack bara. Iznad tog pećini
sličnog ulaza nalazio se znak. Devet jarko crvenih neonskih slova ispisivalo je riječ: IGRAONICA.

168
 Odjednom je silovito zapuhao vjetar, a začuo se urlik kao da kuglanom dere uragan. Noge
su mi počele kliziti po tepihu i shvatio sam da nešto povlači moj avatar prema Igraonici, kao
da se unutra negdje otvorila crna rupa.
Dok me nešto poput vakuuma vuklo kroz ulaz Igraonice, unutra sam opazio desetak
videoigara koje su sve datirale od srednjih do kasnih osamdesetih. Crime Fighters, Heavy
Barrel, Vigilante, Smash-TV Ali sada sam mogao vidjeti da moj avatar nešto vuče prema jednoj
posebnoj igri, igri koja je stajala sama u samom dnu Igraonice.
Crni tigar. Capcom. 1987.
Uskovitlani vrtlog otvorio se u središtu monitora igre i usisavao komadiće smeća,
papirnate čaše, cipele za kuglanje - sve što nije bilo zakucano. Uključujući mene. Kako mu se
moj avatar približavao refleksno sam pružio ruku i zgrabio džojstik automata Vremenskog
pilota.
Noge su mi se smjesta odigle s tla dok je vrtlog nastavljao neumoljivo povlačiti moj avatar
k sebi.
U tom trenutku, zapravo sam se smješkao u iščekivanju onoga što će se dogoditi. Bio sam
spreman potapšati se po ramenu, jer sam odavna savladao Crnog tigra, za vrijeme prve godine
Lova.
U godinama prije svoje smrti, kad je Halliday živio u osami, jedino što je objavljivao na
svojoj stranici bila je kratka animacija u neprekinutoj petlji. Prikazivala je njegov avatar
Anoraka kako sjedi u knjižnici svoga dvorca, miješajući napitke i čitajući prašnjave knjige
čarolija. Ova se animacija prikazivala u kontinuiranoj petlji više od deset godina, sve dok je
napokon nije zamijenila Tablica rezultata u jutro Hallidayeve smrti. U toj animaciji, obješenu
na zidu iza Anoraka, mogli ste vidjeti veliku sliku crnog zmaja.
Jajolovci su popunili nebrojene teme na forumima, prepirući se oko značenja slike, oko
toga što crni zmaj predstavlja i predstavlja li uopće išta. Ali ja sam u njegovo značenje bio
siguran od početka.
U jednom od najranijih dnevničkih zapisa u Anorakovu almanahu. Halliday je napisao da
kad god bi njegovi roditelji počeli urlati jedno na drugo, iskrao bi se iz kuće i odvezao na biciklu
u lokalnu kuglanu kako bi igrao Crnog tigra jer je to bila igra koju je mogao riješiti sa sama
jednim novčićem. AA 23:234: Za jedan novčić od 25 centi, Crni tigar ne dopušta pobjeći iz svoje
trule stvarnosti na tri divna sata. Prilično povoljno.
Crni je tigar izvorno izdan u Japanu pod izvornim naslovom Burakku Doragon. Crni zmaj.
Igra je bila preimenovana za američko izdanje. Zaključio sam da je slika crnog zmaja na zidu
Anorakove radne sobe bila suptilna sugestija da će Burakku Doragon igrati ključnu ulogu u
Lovu. Stoga sam proučavao igru sve dok, poput Halidaya, nisam mogao doći do kraja sa samo
jednim kreditom. Nakon toga, nastavio sam je igrati svakih nekoliko mjeseci, čisto da ne
zahrđam.
Sada se činilo da će se moja predostrožnost i ustrajnost isplatiti.
Uspio sam se držati za džojstik Vremenskog pilota samo nekoliko sekundi. Onda mi je
stisak popustio, a moj avatar se usisao ravno u monitor igre Crni tigar.
Sve se na trenutak zacrnjelo. A tada sam se iznenada našao u nadrealnom okruženju.
Sada sam stajao u uskom hodniku tamnice. Meni s lijeva nalazio se visok, siv, kameni zid
na koji bijaše obješena mamutska lubanja zmaja. Zid se protezao visoko, visoko, nestajući u
sjenama iznad. Nisam nazirao nikakav strop. Pod tamnice sastojao se od lebdećih okruglih

169
platformi poredanih jedna do druge u dugačak niz koji se protezao u tamu preda mnom. Meni
zdesna, iza ruba platformi, nije bilo ničega samo beskrajno, prazno crno ništavilo.
Okrenuo sam se, ali iza mene nije bilo izlaza. Samo još jedan visoki, kameni zid koji se
protezao u beskrajno crnilo nada mnom.
Spustio sam pogled na tijelo svog avatara. Sada sam izgledao jednako kao junak Crnog
tigra - mišićav, polugoli barbarski ratnik odjeven u oklopljene tange i rogatu kacigu. Desnica
mi je iščezavala u neobičnoj metalnoj rukavici s koje je visio dugačak lanac na uvlačenje s
metalnom kuglom sa šiljcima na jednom kraju. Desnica mi je spretno držala tri bodeža za
bacanje. Kada sam ih zavitlao u crnu prazninu sebi zdesna, u ruci su mi se smjesta pojavila tri
nova identična bodeža. Kad sam pokušao skakati, otkrio sam da se mogu vinuti devet metara
ravno uvis i dočekati se na noge elegantno poput mačke.
Sada sam shvatio. Igrat ću Crnog tigra. Ali ne pedeset godina staru 2-d platformsku side-
scrolling igru koju sam usavršio. Sada sam stajao u novoj, imerzijskoj, trodimenzionalnoj verziji
igre koju je Halliday kreirao.
Moje znanje o mehanici, razinama i neprijateljima originalne igre definitivno će dobro
doći, ali samo igranje bit će potpuno drugačije i zahtijevati posve drugačiji skup vještina.
Prva vrata dovela su me u jedan od Hallidayevih najdražih filmova, a Druga su me vrata
sada stavila u jednu od njegovih najdražih videoigara. Dok sam razmišljao o dubljem smislu
toga, na prikazniku je počela bljeskati poruka: KRENI!
Obazreo sam se oko sebe. Strelica urezana u kameni zid meni slijeva usmjeravala me
naprijed. Protegnuo sam ruke i noge, zapucketao zglobovima prstiju i duboko udahnuo. Tada
sam, pripremivši oružje, potrčao naprijed, skačući s platforme na platformu, kako bih se
sukobio prvim protivnikom.

Halliday je vjerno rekonstruirao svaki detalj osmorazinske tamnice Crnog tigra.

Počeo sam klimavo i izgubio život prije nego što sam se riješio šefa. Ali onda sam se počeo
privikavati igranju u tri dimenzije (i iz prvog lica). S vremenom, našao sam svoj ritam.
Hitao sam naprijed, skačući s platforme na platformu, napadajući u letu, izbjegavajući
neumorne napade gruda, kostura, zmija, mumija, minotaura i, da, nindži. Svaki bi poraženi
neprijatelj ispustio hrpu “Zenny novčića” kojima ću kasnije moći kupiti oklop, oružje i napitke
od nekog od bradatih mudraca raštrkanih po svakoj razini. (Ti “mudraci” navodno su smatrali
uputnim otvoriti malu trgovinu usred tamnice pune čudovišta.)
Nije bilo tajmauta ni načina da pauziram igru. Nakon što ste prošli vrata niste mogli stati
i odjaviti se. Sustav to nije dopuštalo. Čak i ako biste skinuli vizir, ostali biste prijavljeni. Odatle
ste mogli izaći jedino ako prođete kroz vrata. Ili umrete.
Uspio sam prijeći svih osam razina igre za nešto manje od tri sata. Najbliže smrti došao
sam u bitki sa zadnjim šefom, Crnim zmajem, koji je, naravno izgledao točno kao zvijer
prikazana na slici u Anorakovoj radnoj sobi. Iskoristio sam sve dodatne živote, a crta energije
bila mi je gotovo na nuli, ali uspio sam se nastaviti kretati i izmicati zmajevom vatrenom dahu,
dok sam polako skraćivao njegov mjerač života postojanom baražom bodeža za bacanje. Kad
sam zadao konačan ubojiti udarac, zmaj se preda mnom raspao u digitalni prah.
Ispustio sam dug, iscrpljen uzdah olakšanja.

170
 Tada, bez ikakvog prijelaza, odjednom sam se opet našao u Igraonici kuglane, stojeći pred
igrom Crni tigar. Preda mnom, na monitoru igre, moj je oklopljeni barbar zauzimao herojsku
pozu. Ispod njega pojavilo se sljedeći tekst:

VRATIO SI MIR I BLAGOSTANJE NAŠEM NARODU.

HVALA, CRNI TIGRE!
ČESTITAM TI NA SNAZI I MUDROSTI!

Tada se dogodilo nešto čudno - nešto što se nikad nije dogodilo kad sam pobijedio
originalnu igru. Na ekranu se pojavio jedan od “mudraca” iz tamnice, s govornim oblačićem na
kojemu je pisalo: “Hvala ti. Dužnik sam ti. Molim te prihvati divovskog robota kao nagradu. ”
Ispod mudraca se pojavio dugačak niz robotskih ikonica, protežući se horizontalno preko
zaslona. Pomicanjem džojstika lijevo ili desno, otkrio sam da mogu pregledati zbirku od više
od stotinu različitih “divovskih robota”. Kad bih jednog od robota označio, na zaslonu pored
njega pojavio bi se detaljan popis njegove statistike i oružja.
Nekoliko robota nisam prepoznao, ali većina je bila poznata. Opazio sam Gigantom,
Tranzor Z-ja, Željeznog diva, Mechagodzillu, Jet Jaguara, sfingoglavog Giant Roboa iz Johnnyja
Sokkoa i njegova letećeg robota, cijelu liniju igračaka Sogunskih ratnika te mnoge meche iz
anime serijala Macross i Gunđam. Jedanaest tih ikonica bilo je postvljeno i prekriženo crvenim
X-om i te robote niste mogli identificirati ni selektirati. Znao sam da su ih zacijelo uzeli Sorrento
i ostali Šestaši koji su prošli kroz ova vrata prije mene.
Činilo se mogućim da ću upravo biti nagrađen pravom, funkcionalnom rekonstrukcijom
bilo kojeg robota koji odaberem pa sam pažljivo proučio opcije, tražeći jednoga kojeg sam
smatrao najmoćnijim i najbolje naoružanim. Ali sledio sam se kad sam ugledao Leopardona,
divovskog transformirajućeg robota kojeg je koristio Supaidaman, japanska inkarnacija Spider-
Mana koja se pojavila na japanskoj televiziji kasnih sedamdesetih. Otkrio sam Supaidamana
tijekom svog istraživanja i postao pomalo opsjednut serijom. Stoga nisam mario je li
Leopardon najmoćniji dostupni robot. Morao sam ga imati, unatoč svemu.
Označio sam tu ikonicu i pritisnuo gumb za pucanje. Replika Leopardona visoka 30 cm
pojavila se na vrhu kućišta Crnog tigra. Pograbio sam je i spremio u inventar. Nije bilo
instrukcija, a polje s opisom predmeta zjapilo je prazno. Napravio sam mentalnu zabilješku da
ga proučim kasnije kad se vratim u tvrđavu.
U međuvremenu je na monitoru Crnog tigra počela teći odjavna špica preko slike
barbarskog heroja posjednutog na prijestolje s vitkom princezom pored sebe. S poštovanjem
sam pročitao imena svih programera. Sva su bila japanska, osim zadnjeg koje je glasilo:
OASISOV Priključak-j.d. Halliday.
Kad je špica završila, monitor se na trenutak zacrnio. Onda se poznat simbol polako
pojavio u sredini ekrana: sjajan crveni krug s peterokrakom zvijezdom u sredini. Kraci zvijezde
pružali su se malko izvan vanjskog ruba kruga. Sekundu kasnije, pojavila se slika Kristalnog
ključa, polako se vrteći u središtu blistave crvene zvijezde.
Osjetio sam val adrenalina jer sam prepoznao simbol crvene zvijezde i znao kamo me
trebala voditi.

171
 Okinuo sam nekoliko snimki zaslona, za svaki slučaj. Trenutak kasnije, monitor se
zamračio a automat igre Crni tigar odjednom se rastopio i morfirao u portal u obliku vrata sa
svjetlećim rubovima boje žada. Izlaz.
Pobjednički sam zakliktao i zatim skočio kroza njega.

172
 0027
Kad sam izašao kroz vrata, moj se avatar ponovno pojavio u Tyrellovom uredu. Voight-
Kampffov se stroj ponovno pojavio na svojoj izvornoj lokaciji, na stolu pored mene. Provjerio
sam vrijeme. Prošlo je više od tri sata otkad sam ušao kroz vrata. Soba je bila prazna, izuzev
sove, a sigurnosne sirene više nisu tulile. NPC stražari su vjerojatno banuli i pretražili područje
dok sam još bio u igri, jer se činilo da me više ne traže. Zrak je bio čist.
Zaputio sam se natrag prema dizalu i popeo na platformu za slijetanje bez incidenta. A
hvala Cromu, Vonnegut je još bio parkiran gdje sam ga ostavio, s upaljenim uređajem za
skrivanje. Trkom sam se ukrcao i napustio Axrenox, skočivši u brzinu svjetlosti čim sam se
domogao orbite.
Dok je Vonnegut jurio hipersvemirom prema najbližim zvjezdanim vratima, otvorio sam
jednu od zaslonskih snimki simbola crvene zvijezde. Zatim sam otvorio gralski dnevnik i
pristupio podmapi posvećenoj legendarnom kanadskom rock bendu Rush.
Rush je bio Hallidayev najdraži bend od tinejdžerskih dana na ovamo. U jednom je
intervjuu otkrio da je kodirao svaku od svojih videoigara (uključujući OASIS) slušajući samo
Rusheve albume. Trojicu članova Rusha - Neila Pearta, Alexa Lifesona i Geddyja Leeja - često
je nazivao “Sveto trojstvo” ili “Bogovi sjevera”.
U svome gralskom dnevniku imao sam sve Rusheve pjesme, albume, piratska izdanja i
video spotove ikad snimljene. Imao sam visokorezolucijske skenove svih omota i ilustracija
albuma. Svaku sličicu snimki Rushevih koncerata koje su postojale. Svaki radijski i televizijski
intervju koji je bend ikad dao. Neskraćene biografije svakog člana benda, zajedno s kopijama
njihovih dodatnih projekata i solo radova. Otvorio sam diskografiju benda i izabrao album koji
sam tražio: 2112, Rushev klasični konceptualni album SF tematike.
Na prikazniku se pojavio visokorezolucijski sken omota albuma. Ime benda i naslov
albuma bili su otisnuti na zvjezdanom polju, a ispod toga, pojavljujući se kao odraz na površini
namreškanog jezera, nalazio se simbol koji sam vidio na monitoru igre Crni tigar: crvena
zvijezda petokraka okružena krugom.
Kad sam postavio omot albuma pored snimke zaslona igre, dva su se simbola potpuno
poklapala.
Glavna stvar 2112-ice epska je sedmodijelna pjesma koja traje više od 20 minuta. Pjesma
kazuje priču o anonimnom pobunjeniku koji je živio 2112., u vremenu kada su kreativnost i
izražavanje osobnosti bili zakonom zabranjeni. Crvena zvijezda na omotu albuma bila je simbol
“Solarne federacije”, opresivnog međuzvjezdanog društva iz priče. Solarnu federaciju
kontrolirala je skupina “svećenika”, koji su opisani u II. dijelu pjesme, nazvanom Hramovi
Syrinkxa. Njezin tekst govorio mi je točno gdje je Kristalni ključ skriven:

Mi smo svećenici hramova Syrinxa

Dvori naši čuvaju velebna računala
Mi smo svećenici hramova Syrinxa
Darovi života među našim su zidinama

U Sektoru dvadeset jedan nalazio se planet Syrinx. Onamo sam sada išao.

173
 OASIS-ov atlas opisivao je Syrinx kao “pust svijet kamenitog terena i bez NPC stanovnika.”
Kad sam pristupio kolofonu planeta, vidio sam da je Syrinxov autor naveden kao “Anoniman”.
Ali znao sam da je planet morao kodirati Halliday, jer je njegov dizajn odgovarao svijetu
opisanom u bilješkama na omotu 2112.
2112 izvorno je objavljen 1976., kada se većina glazbe prodavali na 12-inčnim vinilnim
pločama. Ploče su se prodavale u kartonskim košuljicama na kojima su bile otisnute ilustracije
i popis pjesama. Neki su se albumske košuljice otvarale poput knjige i unutra sadržavale još
ilustracija i bilješki, zajedno s tekstom pjesama i podacima o bendu. Dok sam otvarao sken
izvorne preklopne košuljice 2112, vidio sam da je unutra druga slika simbola Crvene zvijezde.
Ova je prikazivala nagog muškarca skutrenog ispred zvijezde, obiju ruku uzdignutih od straha.
Na suprotnoj strani košuljice bili su otisnuti stihovi svih sedam dijelova suite 2112.
Stihovima svakog dijela prethodio je paragraf proze koji je proširivao priču izloženu u
stihovima. Te kratke vinjete pripovijedane su iz lica anonimnog protagonista 2112.
Sljedeći tekst prethodio je stihovima I. dijela:

“Ležim budan, zureći u pustoš

Megadona. Grad i nebo postaju jedno,
stapajući se u istu ravninu, neizmjerno more
neprekinutog sivila. Mjeseci Blizanci, tek su dvije
blijede kugle na svojoj putanji čeličnim nebom.”

Kad je moj brod stigao na Syrinx, ugledao sam mjesece blizance, By-Tora i Snježnog Psa,
koji su orbitirali oko planeta. Imena su im preuzeta iz još jedne klasične Rusheve pjesme. A
dolje na sumorno sivoj površini planeta, nalazile su se točno tisuću dvadeset četiri kopije
Megadona, grada pod kupolom opisanog u bilješkama. To je bilo dvaput više od Zorkovih
inačica na Frobozzu pa sam znao da ih Šestaši nisu mogli sve zabarikadirati.
Uključivši uređaj za sakrivanje, odabrao sam najbliži primjer grada i sletio Vonnegutom
ispred zida njegove kupole, tražeći teleskopima druge brodove.
Megadon je bio usidren na kamenom platou na rubu goleme litice. Grad je na prvi pogled
bio u ruševinama. Masivna prozirna kupola bila je načičkana pukotinama i izgledala kao da će
se svakog trena urušiti. Uspio sam ući u grad provukavši se kroz jednu od većih pukotina u
podnožju kupole.
Sam grad Megadon podsjetio me na korice starog SF džepnog romana iz 50-ih koje su
prikazivale oronule ruševine nekoć velebne tehnološki napredne civilizacije. U apsolutnom
središtu grada stajao je visok hram u obliku obeliska, sivih zidova izudaranih vjetrom. Iznad
ulaza bijaše naslikana golema Crvena zvijezda Solarne federacije.
Stajao sam pred Hramom Syrinxa.
Nije bio zakriven zaštitnim poljem ni okružen odredom Šestaša. Na vidiku nije bilo ni žive
duše.
Izvukao sam pištolje i ušetao kroz ulaz hrama.
Unutra, mamutska superračunala u obliku obeliska stajahu u dugim redovima,
ispunjavajući divovski hram nalik katedrali. Tumarao sam duž tih redova, osluškujući duboko
brujanje strojeva, sve dok napokan nisam stigao u središte hrama.

174
 Ondje sam zatekao uzdignut kameni oltar s petokrakom crvenom zvijezdom uklesanom
na površini. Kad sam pristupio oltaru, brujanje računala naglo je prestalo, a dvorana je
utihnula.
Činilo se da sam trebao položiti nešto na oltar, žrtvu Hramu Syrinxa. Ali kakvu žrtvu?
30 cm velik robot Leopardon kojeg sam dobio prešavši Druga vrata onamo naizgled nije
pristajao. Pokušao sam ga staviti na oltar i ništa se nije dogodilo. Spremio sam robota natrag
u inventar, a onda stajao ondje na trenutak, razmišljajući. Tada sam se sjetio još nečega iz
bilješki na omotu 2112. Otvorio sam ih i opet preletio. Ondje se nalazio moj odgovor, u tekstu
koji je prethodio III. dijelu - Otkriću:
“Iza mog voljenog vodopada, u sobičku skrivenom iza pećine, pronašao sam ga. Obrisao
sam prašinu koja se godinama nakupljala i podigao ga, držeći ga u rukama s poštovanjem.
Nisam imao pojma što je to moglo biti, ali bilo je prelijepo. Naučio sam položiti prste na žice i
okretati ključeva kako bi drugačije zvučale. Udarivši po žicama drugom rukom, proizveo sam
svoje prve skladne zvukove te uskoro vlastitu glazbu!”
Pronašao sam vodopad blizu južnog ruba grada, točno unutar zaobljenog zida
atmosferične kupole. Čim sam ga pronašao, aktivirao sam mlazne čizme i preletio preko
zapjenjene rijeke ispod slapova, a zatim prošao kroz vodopad. Moje je haptičko odijelo
nastojalo što bolje simulirati osjećaj slijevanja vodene bujice po mome tijelu, ali činilo se više
kao da me netko svežnjem šiba mlati po glavi, ramenima i leđima. Nakon što sam prošao kroz
slapove na drugu stranu, zatekao sam se na otvoru pećine i ušao unutra. Pećina se sužavala u
dugačak tunel koji je završavao u maloj špiljastoj komori.
Pretražio sam prostoriju i otkrio da je jedan od stalagmita koji je stršao iz tla malko izlizan
pri vrhu. Zgrabio sam stalagmit i povukao ga prema sebi, ali nije se pomaknuo. Pokušao sam
ga gurnuti i tada je popustio, savivši se kao na nekoj skrivenoj šarki, poput poluge. Začuo sam
struganje kamena iza leđa pa sam se okrenuo i spazio kako se u podu otvaraju vrata. Druga se
rupa istovremeno otvorila na svodu pećine, propustivši blistavu zraku svjetla kroz otvoreno
propadalište u majušnu, skrivenu komoru.
Izvadio sam predmet iz inventara, čarobni štapić koji je mogao detektirati skrivene zamke,
čarobne i ine. Upotrijebio sam ga kako bih provjerio da je prostor siguran, a zatim skočio kroz
propadalište i sletio na prašnjav kameni pod u skrivenoj komori. Bio je to kockast sobičak s
velikim grubo isklesanim kamenom uspravljenim uza sjeverni zid Ugrađena u kamen, vratom
prema naprijed, nalazila se električna itara. Prepoznao sam njezin dizajn iz koncertnih snimki
2112 koje sam gledao na putu ovamo. Bio je to Gibson Les Paul iz 1974., ona ista gitara koju je
Alex Lifeson koristio na turneji 2112.
Nasmiješio sam se apsurdno arturijanskom prizoru gitare-u-kamenu. poput svakog
jajolovca, gledao sam Excalibura Johna Boormana mnogo puta pa se činilo očitim što sam
iduće trebao učiniti. Pružio sam desnicu, zgrabio vrat gitare i povukao ga. Gitara se oslobodila
iz kamena uz produljen, metalni zveket.
Dok sam držao gitaru iznad glave, metalna se zvonjava pretvorila u vibrirajući gitarski
power akord koji je odjeknuo pećinom. Zabuljio sam se u gitaru, spreman opet aktivirati
mlazne čizme i odletjeti kroz propadalište iz pećine. Ali tada mi je sinula ideja i skamenila me
u mjestu.
James Halliday je u srednjoj školi nekoliko godina išao na poduku iz gitare. To me i
potaknulo da je naučim svirati. Nikad nisam držao pravu gitaru, ali na virtualnoj sam pili mogao
ozbiljno prašiti.

175
 Pretražio sam inventar i pronašao trzalicu. Zatim sam otvorio gralski dnevnik i izvukao
partituru za 2112, zajedno s gitarskim tablaturama za pjesmu Otkriće, koja opisuje junakov
pronalazak gitare u odaji skrivenoj iza vodopada. Kad sam zasvirao pjesmu, zvuk gitare odbio
se o zidove komore i odjeknuo pećinom, unatoč odsutnosti struje i pojačala.
Kad sam završio prvi takt Otkrića, nakratko se u kamenu odakle sam izvukao gitaru
pojavila uklesana poruka.

Prva obrubljivaše crveni metal

Druga kamen zelenkasti
Treća najčišći kristal
I jedan ih ne može otključati

Za koju sekundu riječi su počele nestajati, izblijedivši s kamena zajednosa zvukom

posljednje note koju sam odsvirao na gitari. Brzo sam okinuo sliku zagonetke, već pokušavajući
riješiti njezino značenje. Govorila je o Trećim vratima, dakako. I o tome kako ih “jedan ne može
otključati”.
Jesu li Šestaši odsvirali pjesmu i otkrili poruku? Čisto sam sumnjao. Iščupali bi gitaru iz
kamena i smjesta je odnijeli u hram.
U tom slučaju vjerojatno nisu znali da postoji neka vrsta trika za otključavanje Trećih
vrata. A to bi objasnilo zašto još nisu došli do Jajeta.

Vratio sam se u hram i stavio gitaru na oltar. Kad sam to učinio, golema računala oko
mene počela su ispuštati kakofoniju zvukova, poput uštimavanja velikog orkestra. Buka se
pojačala do zaglušujućeg krešenda a onda je naglo prestala. Tada se na oltaru ukazao bljesak
svjetla, a gitara se pretvorila u Kristalni ključ.
Kad sam pružio ruku i uzeo ključ, oglasilo se zvono, a moj se rezultat na Tablici povećao
za 25.000 bodova. Kad se tomu pribroji 200.000 koje sam stekao prošavši Druga vrata, moj se
ukupan rezultat podigao na 353.000 bodova, tisuću više od Sorrenta. Vratio sam se na prvo
mjesto,
Ali znao sam da nema vremena za slavlje. Brzo sam proučio Kristalni ključ, podigavši ga
da pregledam njegovu svjetlucavu, izbrušenu površinu. Nisam vidio nikakve urezane riječi, ali
sam pronašao mali monogram urezan na sredini kristalne drške, jedno jedino kaligrafsko slovo
A koje sam smjesta prepoznao.
Isto se slovo A pojavilo na kutiji “simbola lika” u Hallidayevom prvom formularu sa
statistikama lika iz Dungeons & Dragons. Taj isti monogram također se pojavljivao na tamnim
haljama njegova slavnog OASIS-ovog avatara, Anoraka. I, znao sam, to je isto emblematično
slovo ukrašavalo ulazne vratnice dvorca Anorak, neosvojive tvrđavi njegova avatara.
U prvih nekoliko godina Lova, jajolovci su se rojili poput gladnih insekata na bilo kojoj
lokaciji u OASIS-u koja se činila mogućim skrovištem za tri ključa, posebice na planete koje je
izvorno kodirao sam Halliday. Glavni među njima bio je planet Chthonia, minuciozna inačica
fantastičnog svijeta koji je Halliday kreirao za svoju srednjoškolsku kampanju Dungeons &
Dragons, kao i mjesto radnje mnogih njegovih ranih videoigara. Chthonija je postala Meka
jajolovaca. Poput svih ostalih, osjetio sam se obvezanim hodočastiti onamo da posjetim dvorac

176
Anorak. Ali dvorac je bio neosvojiv kao i uvijek dotad. Nijedan avatar osim samog Anoraka nije
uspio proći kroz njegov ulaz.
Ali sada sam znao da mora postojati način da se uđe u dvorac Anorak. Jer ondje su se
negdje skrivala Treća vrata.
***
Kad sam se vratio na brod, uzletio sam i unio kurs prema Chthoniji u Sektoru deset. Tada
sam počeo pregledavati vijesti, kaneći popratiti medijsko ludilo koje je izazvao moj povratak
na prvo mjesto. Ali moj rezultat nije bio vodeća priča. Ne, glavna vijest tog popodneva bila je
da je svijet napokon saznao skrovište Hallidayeva Uskršnjeg Jajeta. Ono je, tvrdili su voditelji,
bilo locirano negdje na planetu Chthoniji, u dvorcu Anorak. To su znali jer se cijela vojska
Šestaša sada utaborila oko dvorca.
Stigli su ranije tog dana, ubrzo nakon što sam prošao Druga vrata.
Znao sam da tajming nije slučajan. Moj napredak zacijelo je ponukao Šestaše da okončaju
tajne pokušaje da prođu Treća vrata i otkriju njihovu lokaciju javnosti, zagradivši ih prije nego
što ja ili bilo tko drugi stignemo do njih.
Kad sam stigao na Chthoniju nekoliko minuta kasnije, preletio sam pored dvorca nevidljiv
tako da i sam procijenim teren. Bilo je gore nego što sam zamišljao.
Šestaši su instalirali nekakav čarobni štit preko dvorca Anorak, poluprozirnu kupolu koja
je potpuno zakrivala dvorac i okolno područje. Unutar zaštitnog zida utaborila se cijela
šestaška vojska. Golema zbirka četa, tenkova, oružja i vozila okruživala je dvorac sa svih strana.
Nekoliko je jajolovačkih klanova već bilo na licu mjesta i započinjali su prve pokušaje da
spuste štit gađajući ga jakim nuklearnim oružjem. Svaku detonaciju pratilo je kratak atomski
svjetlosni spektakl, a onda bi se eksplozija bezopasno rasula o štit.
Napadi na štit nastavili su se idućih nekoliko sati, dok su se vijesti širile, a sve više i više
jajolovaca nastavilo pristizati na Chthoniju. Klanovi su na štit lansirali sve vrste oružja kojih su
se mogli sjetiti, ali ništa nije imalo učinka. Ni nuklearne bombe, ni vatrene kugle ni magični
projektili. Nakon nekog vremena, tim jajolovaca pokušao je prokopati tunel ispod zida kupole
i tada su otkrili da je štit zapravo potpuna sfera koja okružuje dvorac i iznad i ispod zemlje.
Kasnije te noći, nekoliko je visokorazinskih jajolovačkih čarobnjaka dovršilo bacati niz
proricateljskih čari na dvorac i na forumima objavilo da štit oko dvorca generira moćan artefakt
zvan Osuvoxova kugla, kojom je mogao upravljati samo čarobnjak devedeset devete razine.
Prema Opisu artefakta, mogao je oko sebe stvoriti sferičan štit opsega do pola kilometra. Taj
je štit bio neprobojan i neuništiv i mogao je pretvoriti u prah gotovo sve što ga takne. Mogao
se također održati neograničeno vrijeme, dokle god je čarobnjak koji upravlja kuglom ostao
nepomičan i držao obje ruke na artefaktu.
U narednim danima, jajolovci su pokušali sve čega su se mogli sjetiti da probiju štit.
Čaroliju. Tehnologiju. Teleportaciju. Protučini. Druge artefakte. Ništa nije djelovalo. Unutra se
nije moglo ući.
Jajolovačkom se zajednicom brzo proširilo ozračje beznađa. I solo igrači i pripadnici
klanova bili su spremni dići ruke. Šestaši su imali Kristalni ključ i ekskluzivan pristup Trećim
vratima. Svi su se složili da je Kraj blizu. Da je Lov gotova stvar.
Tijekom svih ovih zbivanja uspio sam nekako ostati sabran. Postojala je šansa da Šestaši
još nisu ni dokučili kako se otvaraju Treća vrata. Naravno, sada su imali puno vremena. Mogli
su biti spori i metodični. Prije ili kasnije, nabasat će na rješenje.

177
 Ali odbijao sam odustati. Dok se neki avatar ne domogne Hallidayevo Uskršnjeg Jajeta,
sve je još bilo moguće.
Kao u svakoj klasičnoj videoigri, Lov je jednostavno dospio na novu težu razinu. Nova je
razina često zahtijevala posve novu strategiju. Počeo sam formulirati plan. Drzak, nečuven
plan za čiju će provedbu trebati epske količine sreće. Pokrenuo taj plan poslavši e-mailove
Art3mis Aechu i Shotu. Moja im je poruka govorila gdje će točno pronaći Druga vrata i kako će
doći do Kristalnog ključa. Kad sam se uvjerio da su sve troje primili poruku, pokrenuo sam
drugu fazu plana. To je bio dio koji me užasavao, jer sam znao da postoji dobra šansa da ću
stradati. Ali u ovom trenutku više nisam mario.
Doći ću do Trećih vrata ili umrijeti pri pokušaju.

178
 TREĆA RAZINA:
Izlazak van strahovito je precijenjen.
-Anorakov almanah, 17. poglavlje, 32. stih

179
 0028
Kad me IOI-eva korporativna policija došla uhititi, bio sam usred gledanja filma Istraživači
(1985., u režiji Joea Dantea). Riječ je o troje djece koji sagrade svemirski brod u svome dvorištu
i onda odlete da bi se susreli s izvanzemaljcima. Vrlo vjerojatno jedan od najboljih filmova za
djecu ikad snimljenih. Stekao sam naviku gledati ga barem jedanput na mjesec. Pomagalo mi
je da ostanem usredotočen.
Na rubu prikaznika držao sam upaljen umanjeni prikaz vanjske sigurnosne kamere svoje
zgrade pa sam vidio kako se IOI-ev transporter za privođenje odbjeglih najamnika zaustavlja
pred ulazom uz zavijanje sirene i sijevanje svjetala. Tada su četvorica murjaka-prepadača u
visokim čizmama i zaštitnim kacigama iskočila van i utrčala u zgradu, a slijedio ih je tip u odijelu.
Nastavio sam ih gledati na kameri u predvorju dok su pokazivali IOI značke, projurili pokraj
sigurnosnog punkta i nabili se u dizalo.
Sada su bili na putu prema mome katu.
“Max”, promrmljao sam, primijetivši strah u vlastitom glasu. “Provedi sigurnosnu
makronaredbu jedan: Krom, jak u svojoj gori. ” Ova glasovna komanda naređivala je računalu
da izvede dugačak niz unaprijed programiranih akcija i online i u stvarnom svijetu.
“K-k-kako ti kažeš, šefe!” veselo odvrati Max i djelić sekunde kasnije sigurnosni je sustav
stana pokrenuo režim zaključavanja. Armirana Ratna vrata™ s titanijskim pločama spustila su
se sa stropa, zalupivši se i zaključavši iznad ugrađenih sigurnosnih vrata stana.
Na sigurnosnoj kameri u hodniku pred stanom, gledao sam kako četvorica murjaka-
prepadača izlaze iz dizala i sprintaju hodnikom do mojih vrata. Dvojica na čelu nosila su
plazmene uređaje za zavarivanje. Druga dvojica držala su elektrošokere Voltni trzaj ™
industrijske jačine, u odjelu koji je hodao na začelju nosio je digitalnu mapu s kvačicom.
Nisam se iznenadio što ih vidim. Znao sam zašto su došli. Došli su obiti moj stan i izvući
me iz njega kao komad mesnog nareska iz konzerve.
Kad su došli do vrata, skener ih je jedanput pregledao, a na mome su se prikazniku pojavili
njihovi ID podaci, obavijestivši me da su sva petorica IOI-evi kreditni službenici s pravomoćnim
nalogom za prisilni najamni rad za izvjesnog Brycea Lyncha, stanara ovog stana. Stoga, u skladu
s lokalnim, državnim i federalnim zakonom, sigurnosni je sustav moje zgrade smjesta otvorio
oboja sigurnosna vrata da im dopusti ulaz. Ali Ratna vrata™ koja su se netom bila zalupila
zadržala su ih vani.
Naravno, murjaci-prepadači očekivali su da imam dodatnu zaštitu zbog čega su i donijeli
uređaje za plazma zavarivanje.
IOI-ev dron u odijelu progurao se pored murjaka-prepadača i oprezno pritisnuo palac na
interfon. Na prikazniku se pojavilo njegovo ime i korporativni naslov: Michael Wilson, IOI-ev
odjel za kredite i naplatu, zaposlenik IOI-481231.
Wilson je podigao pogled ka leći kamere u hodniku i prijazno se nasmiješio. “G. Lynch”,
rekao je. “Zovem se Michael Wilson, iz odjeli za kredite i naplatu Inovativnih online industrija.”
Konzultirao se sa svojom mapom s kvačicom. “Ovdje sam jer ste propustili platiti tri zadnje
rate na vašoj IOI Visa kartici, koja ima nepodmireni saldo u iznosu od 20.000 dolara. Naše
knjige također pokazuju da ste trenutno nezaposleni te je stoga utvrđeno da ste bez sredstava.
Pod trenutnim federalnum zakonom kvalificirani ste za obvezan najamnički rad. Ostat ćete u
najamničkom odnosu dok u potpunosti ne isplatite dug našoj tvrtki, zajedno sa svim
pripadajućim kamatama, obradama i zakasninama, kao i sve druge pristojbe i kazne koje dotad
180
nastanu.” Wilson da znak murjacima-prepadačima. “Ova gospoda su ovdje da mi pomognu
prilikom vašeg privođenja i pratnje do najbližeg radnog mjesta. Zahtijevamo da otvorite vrata
i omogućite nam pristup vašoj rezidenciji. Molim vas, budite svjesni da smo ovlašteni
zaplijeniti bilo kakvu osobnu imovinu koju imate unutra. Prodajna vrijednost tih predmeta bit
će, dakako, odbijena od vaših nepodmirenih dugovanja.”
Koliko sam mogao vidjeti, Wilson je ovo odverglao u jednom dahu, monotonim glasom
osobe koja cijeli dan ponavlja iste rečenice.
Nakon krate stanke, odgovorio sam kroz interfon. “Svakako, momci. Dajte mi minutu da
navučem hlače. Odmah ću izaći.”
Wilson se namrštio. “G. Lynch, ako nam ne omogućite pristup vašoj rezidenciji u roku od
10 sekundi, ovlašteni smo ući na silu. Trošak bilo kakve štete nastale nasilnim ulaskom,
uključujući oštećenje imovine i njezin popravak, bit će prirodan vašem nepodmirenom
dugovanju. Hvala.”
Wilson se odmaknuo od interfona i kimnuo ostalima. Jedan od murjaka-prepadača
smjesta je uključio uređaj za zavarivanje, a kad se vrh narančasto užario, počeo je rezati
titanijsku ploču Ratnih vrata™. Drugi se zavarivač pomaknuo nekoliko stopa niže i počeo rezati
rupu u zidu mog stana. Ovi su tipovi imali pristup sigurnosnim specifikacijama zgrade pa su
znali da su zidovi svakog stana obrubljeni čeličnom oplatom j slojem betona koje su mogli
probiti puno brže od titanijskih Ratnih vrata™.
Naravno, poduzeo sam mjere predostrožnosti i pojačao zidove, pod i strop stana
titanijskom legurom Pametni kavez™, koji sam sastavio dio po dio. Kad probiju zid, morat će
probiti i kavez. Ali to će mi u najboljem slučaju kupiti tek pet ili šest dodatnih minuta. A onda
će biti unutra.
Čuo sam da su murjaci-prepadači imali nadimak za ovu proceduru - izrezivanje najamnika
iz utvrđene rezidencije kako bi ga uhitili. Zvali su to carski rez.
Progutao sam na suho još dvije tablete protiv anksioznosti koje sam naručio u pripremi
za danas. Već sam uzeo dvije ranije tog jutra, ali činilo se da ne djeluju.
Unutar OASIS-a, zatvorio sam sve prozorčiće na prikazniku i postavio zaštitu svog računa
na najveću razinu. Zatim sam otvorio Tablicu, samo da je još jedanput provjerim i uvjerim se
da se ništa nije promijenilo i da Šestaši još nisu pobijedili. Deset najbolje rangiranih bili su
statični već nekoliko dana.
NAJBOLJI REZULTATI:
1. Art3mis 354.000
2. Parzival 353.000
3. IOI-655321 352.000
4. Aech 352.000
5. IOI-643187 349.000
6. IOI-621671 348.000
7. IOI-678324 347.000
8. SHOTO 347.000

Art3mis, Aech i Shoto su svi prošli Druga vrata i osvojili Kristalni ključ unutar 48 sati od
primitka mog e-maila. Kad je Art3mis zaradila 25.000 bodova za dostizanje Kristalnog ključa,

181
to ju je vratilo na prvo mjesto zbog bodovnih bonusa koje je već primila jer je Ključ od žada
pronašla prva, a Bakreni ključ druga.
I Art3mis i Aech i Shoto pokušali su me kontaktirati nakon primitka mog e-amila, ali nisam
im se javljao na telefonske pozive, e-mailove i zahtjeve za chat. Nisam im imao razloga reći što
kanim učiniti. Nisu mi ničim mogli pomoći, a vjerojatno bi me samo pokušali dogovoriti.
Sada ionako više nije bilo povratka.
Zatvorio sam Tablicu i polako se obazreo po svojoj tvrđavi, pitajući se je li mi zadnji put.
Zatim sam par puta duboko udahnuo, kao ronilac koji se sprema zaroniti i kliknuo na ikonicu
za odjavu na prikazniku. OASIS je nestao, a moj se avatar ponovno pojavio u svome virtualnom
uredu, samostalnoj simulaciji spremljenoj na tvrdi disk konzole. Otvorio sam prozorčić konzole
i utipkao zapovjednu riječ koja aktivira sekvencu samouništenja računala
SRANJEKROZGUSTOGRANJE.
Na prikazniku se pojavio mjerač napretka, pokazujući da se moj tvrdi disk upravo trajno
briše i uništava.
“Zbogom, Max”, šapnuo sam.
“Adios, Wade”, reče Max, koju sekundu prije nego što je bio izbrisan.
Sjedeći na haptičkom stolcu, već sam osjećao vrućinu koja je dopirala s drugog kraja sobe.
Kad sam skinuo vizir, vidio sam kako kroz rupe urezane u vratima i zidu prodire dim. Postajao
je pregust za pročišćivače zraka u stanu. Počeo sam kašljati.
Murjak-prepadač koji je obijao vrata prvi je izrezao rupu. Zadimljeni krug metala pao je
na pod uz težak, metalan tresak od kojega sam skočio sa stolca.
Dok se zavarivač odmicao, drugi je murjak-prepadač pristupio i upotrijebio mali kanister
da naspreja neku vrstu pjene za zamrzavanje po rubu otvora, ohladivši metal kako se ne bi
opekli dok pužu unutra. Što su se upravo spremali učiniti.
“Čisto!” Viknuo je jedan od njih iz hodnika. “Nema vidljivog oružja!"
Jedan od murjaka-prepadača s elektrošokerom prvi se popeo kroz rupu. Odjednom je
stajao ravno preda mnom, uperivši mi oružje u lice.
“Ne miči se!” viknuo je. “Inače si frigan, jasno!”
Kimnuo sam potvrdno. Sinulo mi je tada da je ovaj murjak-prepadač upravo postao prvi
gost kojeg sam ikad primio u stan otkad sam ovdje živio.
Drugi murjak-prepadač koji je upuzao unutra nije bio ni približno tako uljudan. Bez riječi
mi je prišao i gurnuo mi zapušivač u usta. Ovo je bio standardan postupak jer nisu htjeli da
izdam glasovne naredbe računalu. Ali nisu se trebali mučiti. Čim je prvi murjak-prepadač ušao
u stan, zapaljiva je naprava detonirala u mome računalu. Već se topio u šljaku.
Kad mi je murjak-prepadač zavezao zapušivač, zgrabio me za egzo-skelet haptičkog
odijela, iščupao me iz stolca poput krpene lutke, a onda me bacio na pod. Drugi je murjak-
prepadač pritisnuo prekidač koji otvara Ratna vrata™ te su preostala dvojica banula unutra,
praćena službenikom Wilsonom.
Sklupčao sam se na tlu i sklopio oči. Počeo sam se nesvjesno tresti. Pokušao sam se
mentalno pripremiti za ono što će uslijediti.
Odvest će me van.
“G. Lynch”, rekao je Wilson, smiješeći se. “Odsad ste u pritvoru korporacije.” Obratio se
murjacima-prepadačima. “Javite ekipi za zapljenu da dođe počistiti ovo mjesto.” Obazreo se

182
po sobi i opazio tanku liniju dima koja je sada kuljala iz mog računala. Pogledao me i stresao
glavom. “To je bilo glupo. Mogli smo prodati računalo da vam pomognemo otplatiti dug.”
Nisam mogao odgovoriti zbog zapušivača u ustima pa sam samo slegnuo ramenima i
pokazao mu srednji prst.
Rastrgali su mi haptičko odijelo i ostavili ga timu za zapljenu. Ispod sam bio potpuno nag.
Dali su mi jednokratni tamnosivi kombinezon da ga navučem, s odgovarajućim plastičnim
cipelama. Odijelo je bilo poput brusnog papira i počelo me svrbjeti čim sam ga navukao. Stavili
su mi lisičine pa se nije bilo lako počešati.
Izvukli su me u hodnik. Gruba fluorescentna svjetla isisala su boju iz svega pa je sve
izgledalo kao stari crno-bijeli film. Dok smo se vozili dizalom do predvorja, mumljao sam uz
Muzak što sam glasnije mogao da im pokažem kako se ne bojim. Kad je jedan od murjaka-
prepadača mahnuo elektrošokerom prema meni, prestao sam.
U predvorju su mi odjenuli zimski kaput s kapuljačom. Nisu htjeli da uhvatim upalu pluća
sada kad sam bio u vlasništvu tvrtke. Ljudski resurs.
Onda su me izveli vani, a sunce mi je obasjalo lice prvi put nakon više od pola godine.
Sniježilo je i sve je prekrivao tanak sloj sivog leda i bljuzge. Nisam znao kolika je
temperatura, ali nisam se sjećao da mi je ikad bilo tako hladno. Vjetar mi je prodirao u kosti.
Odvukli su me do transportnog kombija. Otraga su već sjedila dvojica novih najamnika,
zavezani za plastična sjedala i obojica s vizirima. Ljudi koje su vjerojatno uhitili ranije tog jutra.
Murjaci-prepadači su bili poput smetlara na dnevnim obilascima.
Najamnik meni zdesna bio je visok, mršav tip, vjerojatno koju godinu stariji od mene.
Izgledao je kao da pati od pothranjenosti. Drugi je najamnik bio bolesno pretio i nisam bio
siguran u njegov spol. Odlučio sam ga smatrati muškarcem. Lice mu je zaklanjala čupa prljave
plave kose, a nešto nalik na gas masku pokrivalo mu je nos i usta. Debela crna cijev protezala
se iz maske do mlaznice na podu. Nisam bio siguran u njezinu svrhu, sve dok se nije nagnuo
naprijed, napnuvši spone i povratio u masku. Čuo sam kako se vakum aktivira, usisavajući
najamnikove izbljuvane kekse niz cijev u pod. Pitao sam se jesu li ih pohranili u vanjski
spremnik ili ih samo istovarili na ulicu. Vjerojatno u spremnik. IOI će mu vjerojatno dati
bljuvotinu na analizu i uvrstiti rezultate u dosje.
“Zlo ti je?” upita me jedan od murjaka-prepadača dok mi je skidao zapušivač. “Reci mi
odmah i stavit ću ti masku.”
“Osjećam se sjajno”, rekao sam, ne baš uvjerljivo.
“Okej. Ali budem li morao čistiti tvoju bljuvotinu, pobrinut ću se da to zažališ.”
Gurnuli su me unutra i vezali odmah nasuprot mršavka. Dvojica murjaka-prepadača
popela su se otraga s nama, spremivši plazmene uređaje za zavarivanje u ormarić. Druga
dvojica zalupila su stražnja vrata i popela se u prednju kabinu. 1
Dok smo se udaljavali od moje zgrade, izvio sam vrat da vidim kroz zatamnjene stražnje
prozore transportera, prema zgradi gdje sam živio prošle godine. Uspio sam vidjeti svoj prozor
na četrdeset drugom katu zbog njegova crno posprejanog stakla. Tim za zapljenu vjerojatno je
već bio ondje. Sva će se moja oprema rastaviti, popisati, označiti, staviti u kutije i pripremiti za
dražbu. Kad isprazne stan, roboti-domari će ga izribati i dezinficirati. Ekipa za popravke
popravit će vanjski zid i zamijeniti vrata. IOI će dobiti račun, a cijena popravaka dodat će se
mom nepodmirenom dugu tvrtki.

183
 Do sredine popodneva, sretni jajolovac koji je bio idući na zgradinoj listi čekanja dobit će
poruku da se jedinica oslobodila i do večeras će se novi stanar vjerojatno već useliti. Do zalaska
sunca, svi dokazi da sam ikad ondje živio bit će u potpunosti izbrisani.
Dok je transporter skretao na High Street, začuo sam kako gume škripe po kristalima soli
na zaleđenom asfaltu. Jedan od murjaka-prepadača pružio je ruku i nabio mi vizir na lice.
Zatekao sam se kako sjedim na pješčanoj bijeloj plaži i gledam zalazak sunca dok se valovi
razbijaju preda mnom. Ovo je vjerojatno bila simulacija koju su koristili da smire najamnike
tijekom vožnje do centra.
S pomoću sputane ruke, podigao sam vizir na čelo. Murjak-prepadač naizgled nije mario
niti mi je uopće obraćao pažnju. Stoga sam opet okrenuo glavu da gledam kroz prozor. Dugo
nisam bio vani u stvarnom svijetu pa sam htio vidjeti kako se promijenio.

184
 0029
Debeli sloj nebrige još je prekrivao sve na vidiku. Ulice, zgrade, ljude. Čak je i snijeg
izgledao prljavo. Padao je u sivim pahuljama, poput pepela nakon erupcije vulkana.
Broj beskućnika naizgled se drastično povećao. Šatori i kartonski zakloni obrubljivali su
ulice, a činilo se da su se javni parkovi koje sam vidio prenamijenili u izbjegličke logore. Dok je
transporter vozio dublje u gradsku jezgru nebodera, viđao sam skupine ljudi na svakom
uličnom uglu i svakom praznom zemljištu skutrene oko zapaljenih bačvi i prijenosnih grijalica
na gorive ćelije. Drugi su čekali u redu pred besplatnim stanicama za solarno punjenje, noseći
glomazne, zastarjele vizire i haptičke rukavice. Rukama su pravili male, sablasne pokrete dok
su uzajamno djelovali u kudikamo ugodnijoj stvarnosti OASIS-a preko neke od SDS-ovih
besplatnih bežičnih pristupnih točaka.
Naposljetku, stigli smo na IOI Plazu 101, srce gradskog centra.
Buljio sam kroz prozor u nijemoj zebnji kad se na vidiku ukazalo korporativno sjedište
Inovativnih online industrija d.o.o.: dva pravokutna nebodera sa strane jednog okruglog
formirala su IOI-ev korporativni logo. IOI-evi su neboderi bili tri najviše zgrade u gradu, moćni
tornjevi od čelika i zrcalnog stakla spojeni desecima poveznih šetnica i dizala--tramvaja. Vrh
svakog tornja nestajao je u sloju oblaka natopljenih natrijevim parama. Zgrade su izgledale
identično njihovom sjedištu u OASIS-u na IOI-l, ali u stvarnom su se svijetu činile kudikamo
impresivnijima.
Transporter se dovezao u parking garažu u podnožju kružnog tornja i spustio nizom
betonskih rampi sve dok nismo stigli na velik otvoren prostor sličan utovarnoj platformi. Na
znaku iznad niza širokih hangarskih vrata pisalo je: IOI-ev centar za indukciju najamnika.
Izvukli su ostale najamnike i mene iz transportera, gdje je četa zaštitara naoružanih
elektrošokerima čekala da nas preuzme. Odstranili su nam lisičine; zatim nas je jedan čuvar
počeo očitavati ručnim mrežničkim skenerom. Zadržao sam dah kad mi je primakao skener
očima. Sekundu poslije, uređaj je zapijukao, a on je očitao podatke na njegovom prikazniku.
“Lynch, Bryce. Dvadeset dvije godine. Puno državljanstvo. Bez kriminalnog dosjea. Najamni
rad zbog kreditne ogluhe.” Kimnuo je samom sebi i pritisnuo niz ikonica na svojoj mapi s
kvačicom. Zatim su me uveli u toplu, svijetlu sobu ispunjenu stotinama novih najamnika. Svi
su se vukli labirintom traka vodilja, poput umorne izrasle djece u nekom zabavnom parku iz
noćnih mora. Činilo se da je jednak broj muškaraca i žena, ali bilo je teško odrediti, jer su
gotovo svi dijelili moju blijedu put i potpun manjak dlaka na tijelu, a svi smo nosili iste sive
kombinezone i sive plastične cipele. Izgledali smo kao statisti iz THX-1138.
Kolona je prolazila kroz niz kontrolnih točaka. Na prvoj kontrolnoj točki svakog su
najamnika temeljito skenirali gane novim Meta-de-tektorom™ kako bi se uvjerili da po sebi ili
u sebi ne skriva nikakve elektroničke naprave. Dok sam čekao svoj red, vidio sam da su
nekoliko ljudi izvukli iz kolone kada bi skener pronašao potkožno miniračunalo ili mobitel na
glasovno upravljanje instaliran kao umjetan zub. Odveli su ih u drugu prostoriju da im odstrane
naprave. Tip odmah ispred mene u redu imao je vrhunsku minijaturnu Sinatro OASIS konzolu
skrivenu u protetičkom testisu. Kakav mudonja.
Kad sam prošao još nekoliko kontrolnih punktova, uveli su me u prostor za testiranje,
golemu sobu ispunjenu stotinama malih, zvučno izoliranih pregradaka. Posjeli su me u jedan
od njih i dali mi jeftin vizir i još jeftiniji par haptičkih rukavica. Oprema mi nije davala pristup
OASIS-u, ali ih je svejedno bilo utješno navući.

185
 Dali su mi hrpu postupno sve težih testova sposobnosti, namijenjenih procjeni mog znanja
i sposobnosti u svakom području koje bi moglo biti od koristi mome novom poslodavcu. Ti su
se testovi, dakako, uspoređivali s lažnim podacima o obrazovanju i radnom iskustvu koje sam
naveo u izmišljenom identitetu Brycea Lyncha.
Pobrinuo sam se da uspješno riješim sve testove vezane za OASIS-ov softver, hardver i
umrežavanje, ali sam namjerno pao na ispitima dizajniranim da procijene moje znanje o
Jamesu Hallidayu i Uskršnjem Jajetu. Definitivno nisam želio da me smjeste u IOI-ev Oološki
odsjek. Postojala je i šansa da ondje naletim na Sorrenta. Nisam mislio da bi me prepoznao -
nikad se nismo sreli uživo, a sad sam jedva nalikovao svojoj staroj školskoj identifikacijskoj
fotki - ali nisam htio riskirati. Već sam izazivao sudbinu više nego što bi to itko zdrave pameti
učinio.
Satima kasnije, kad sam napokon završio zadnji ispit, prijavili su me u virtualnu chat sobu
da upoznam savjetnicu kadrovske službe. Zvala se Nancy i hipnotizirajućim me monotonim
glasom obavijestila da sam zbog odličnih rezultata na testu i impresivnog radnog iskustva
“nagrađen” pozicijom OASIS-ovog predstavnika tehničke podrške klase. Bit ću plaćen 28 500$
godišnje, umanjeno za trošak stanovanja obroka, poreza, liječničkih, zubnih, očnih i
rekreacijskih usluga, koji će mi se automatski odbiti od plaće. Preostala zarada (ako je uopće
bude) primijenit će se na moje nepodmireno dugovanje tvrtki. Kad se dug u potpunosti isplati,
bit ću oslobođen najamničkog rada. Tada će mi, u skladu s radnim rezultatima, možda ponuditi
trajni položaj u IOI-u.
Ovo je bio totalni vic, dakako. Najamnici nikad nisu uspjeli otplatiti dug i zaraditi
otpuštanje. Nakon što su vam od plaće oduzeli sve odbitke, zakasnine i zatezne kamate, na
kraju svakog mjeseca dugovali biste im više, a ne manje. Nakon što biste počinili grešku i
postali najamnik, to ste vjerojatno ostajali doživotno. Mnogima međutim to nije smetalo.
Gledali su na to kao na sigurno radno mjesto. Također je značilo da neće umrijeti od gladi ili
se smrznuti na ulici.
Moj “Ugovor o najamničkom radu” pojavio se na prozoru mog prikaznika. Sadržavao je
dug niz izjava o odricanju odgovornosti i upozorenja o mojim pravima (ili nedostatku istih) kao
najamnog zaposlenika. Nancy mi je rekla da ga pročitam, potpišem i onda odem na obradu
najamnika. Zatim se odjavila iz chat sobe. Odskrolao sam do dna ugovora ne trudeći ga se
pročitati. Imao je više od šesto stranica. Potpisao sam se kao Bryce Lynch, a zatim verificirao
potpis mrežničnim skenom.
Iako sam koristio lažno ime, pitao sam se je li me ugovor ipak pravno obvezivao? Nisam
bio siguran, a zapravo nisam ni mario. Imao sam plan, a ovo je bio dio njega.
Poveli su me još jednim hodnikom u Prostor za obradu najamnika. Stavili su me na
pokretnu traku koja me provela kroz dugačak niz postaja. Prvo su mi uzeli kombinezon i cipele
i spalili ih. Zatim su me provukli kroz neku vrstu autopraonice za ljude - niz strojeva koji su me
nasapunali, izribali, dezinficirali, isplahnuli, osušili i dezinsekticirali. Zatim su mi dali nov sivi
kombinezon i još jedan par plastičnih papuča.
Na idućoj postaji niz me strojeva podvrgao potpunom fizičkom pregledu, uključujući hrpu
krvnih pretraga. (Srećom, Zakon o genetskoj privatnosti zabranjivao je IOI-u da mi uzmu DNK.)
Zatim su mi dali niz cjepiva gdje me lepeza automatskih pištolj-injekcija ubola u oba ramena i
oba guza istovremeno.
Dok sam miljeo dalje po pomičnoj traci, plazma monitori obješeni iznad nje prikazivali su
isti desetminutni film za osposobljavanje u beskonačnoj petlji: “Najamni rad: isplivajte iz
dugova i zaplovite ka uspjehu!” Glumačku postavu činile su televizijske zvijezde s D-liste, koje

186
su veselo sipale korporativnu propagandu prepričavajući detalje IOI-eve politike najamničkog
rada. Nakon pet gledanja, upamtio sam svaku prokletu repliku. Do desetog gledanja, izgovarao
sam riječi zajedno s glumcima.
“Što mogu očekivati nakon početne obrade i dodjele trajnog položaja?” pitao je Johnny,
glavni lik filma za osposobljavanje.
Možeš očekivati da ćeš provesti ostatak života kao korporativni rob, Johnny, pomislio
sam. Ali nastavio sam gledati kako uslužna predstavnica IOI-eve kadrovske službe opet
Johnnyju ljubazno pripovijeda sve o najamnikovoj svakodnevici.
Naposljetku sam stigao do posljednje postaje gdje me stroj opremio sigurnosnom
nanogvicom - podstavljenim metalnim obručem koji mi se zakopčavao oko gležnja, točno iznad
zgloba. Prema filmu za osposobljavanje, ta je naprava nadzirala moju fizičku lokaciju i davala
mi ili priječila pristup različitim područjima IOI-eva uredskog kompleksa. Pokušam li pobjeći,
odstraniti nanogvicu ili prouzročiti probleme bilo koje vrste, uređaj je mogao izazvati
paralizirajući strujni udar. U slučaju nužde, mogao mi je ubrizgati jako sredstvo za smirenje
direktno u krvožilni sustav.
Kad su mi natakli nanogvicu, drugi mi je stroj zaklamao malu elektroničku napravu ravno
na ušku, probušivši je na dva mjesta. Lecnuo sam se od bola i glasno opsovao. Iz filma za obuku
znao sam da su mi upravo montirali OPK. OPK je bila kratica za Oznaku za praćenje i
komunikaciju. Većina najamnika nazivala ju je “naušnicom”. Podsjećala me na oznake koje su
zaštitnici okoliša nekad stavljali na ugrožene životinje kako bi pratili njihovo kretanje u divljini.
Naušnica je sadržavala majušni komunikator koji je omogućavao glavnom IOI-evom računalu
kadrovske službe da mi izdaje obavijesti i zapovijedi izravno u uho. Sadržavala je i prema
naprijed okrenutu kameru koja je IOI-evim supervizorima omogućavala da vide sve što se
nalazilo ravno preda mnom. Nadzorne su se kamere nalazile u svakoj prostoriji u IOI-evom
kompleksu, ali to očito nije bilo dovoljno. Također su postavili kameru u glavu svakog
najamnika.
Nekoliko sekundi nakon što je moja naušnica pričvršćena i aktivirana, počeo sam čuti
miran jednolični glas glavnog računala kadrovske kako monotono izgovara uputstva i druge
informacije. Glas me isprva izluđivao, ali postupno sam se priviknuo na nj. Nisam baš imao
izbora.
Kad sam sišao s pokretne trake, računalo kadrovske službe uputilo me u obližnju
kafeteriju koja je izgledala kao iz starog zatvorskog filma. Dobio sam limeta-zelen pladanj
hrane. Bezokusni sojaburger, hrpu vodenastog pirea i nekakav neprepoznatljiv oblik voćnog
kolača za desert. Proždro sam sve to za par minuta. Kadrovsko računalo pohvalilo je moj zdrav
apetit. Zatim me obavijestilo da mi je dopušten petominutni posjet WC-u. Kad sam izašao,
uputilo me u dizalo bez gumba ili pokaznika katova. Kad su se vrata klizeći otvorila, ugledao
sam sljedeći natpis na zidu: NAJAMNIČKI DOM - BLOK 5 - PREDSTAVNICI TEHNIČKE PODRŠKE.
Izašao sam iz dizala i odvukao se niz tapecirani hodnik. Bilo je tiho i mračno. Jedino
osvjetljenje dopiralo je od lampica za označavanje puta umetnutih u pod. Izgubio sam pojam
o vremenu. Činilo mi se da je više dana prošlo otkad su me izvukli iz mog stana. Padao sam s
nogu od umora.
“Prva ti smjena tehničke podrške počinje za sedam sati”, reklo mi je kadrovsko računalo
tiho u uho. “Dotad možeš spavati. Skreni lijevo na idućem križanju i nastavi do svoje stambene
jedinice broj 42G.”
Nastavio sam raditi kako mi je rečeno. Pomislio sam kako mi to već jako dobro ide.

187
 Stambeni blok podsjećao me na mauzolej. Bila je to mreža nasvođenih hodnika, svaki
obrubljen kapsulama za spavanje u obliku ljesova, niz za nizom njih, naslagane do stropa, po
deset u visinu. Svaki je stupac stambenih jedinica bio numeriran, a vrata svake kapsule bila su
označena slovima od A do J, gdje je jedinica A bila na dnu.
Napokon sam stigao do svoje jedinice, blizu vrha stupca broj četrdeset dva. Dok sam joj
se primicao, vratašca su se uz šum spiralno otvorila, a unutra je zatreperilo blago plavo svjetlo.
Popeo sam se uskim pristupnim ljestvama postavljenima između susjednih redova kapsula i
zatim zakoračio na kratku platformu ispod ulaza u moju jedinicu. Kad sam se popeo u kapsulu,
platforma se uvukla, a vratašca se opet spiralno zatvorila pod mojim nogama.
Unutrašnjost moje stambene jedinice bila je lijes od injekcijski prešane plastike boje ljuske
jajeta, metar visoka, metar široka i dva metra duga. Pod kapsule pokrivao je madrac od gel-
pjene i jastuk. Oboje je vonjalo na spaljenu gumu pa sam pretpostavio da su novi.
Osim kamere pričvršćene uz glavu, kamera je bila postavljena i iznad vrata stambene
jedinice. Tvrtka ju se nije potrudila sakriti. Htjeli su da njihovi najamnici znaju da ih promatraju.
Jedina pogodnost jedinice bila je konzola za zabavu - veliki plazma ekran na dodir ugrađen
u zid. Bežični je vizir bio zakačen o držač pokraj njega. Dotaknuo sam ekran, aktiviravši jedinicu.
Na vrhu prikaznika pojaviše se moj novi zaposlenički broj i radno mjesto:
Lynch, Bryce T - OASIS-ov TEHNIČKI PREDSTAVNIK II - IOI zaposlenik 338645
Ispod se pojavio izbornik navodeći sve zabavne programe kojima sam trenutno imao
pristup. Trebalo mi je tek par sekundi da proučim svoje ograničene opcije. Mogao sam gledati
samo jedan kanal: IOI-N - tvrtkinu dvadesetčetverosatnu informativnu mrežu. Prikazivala je
neprekidan program vijesti i propagande vezanih za tvrtku. Imao sam i pristup knjižnici filmova
i simulacija za obuku, koji su mahom bili usmjereni prema mom novom položaju OASIS-ovog
predstavnika tehničke podrške.
Kad sam pokušao pristupiti nekoj drugoj zabavnoj knjižnica, primjerice klasičnim
filmovima, sustav me obavijestio da neću dobiti pristup širem izboru zabavnih opcija dok ne
zaradim natprosječne ocjene u tri uzastopna pregleda radnog učinka. Zatim me sustav pitao
želim li više informacija o zabavno nagradnom sustavu za najamne zaposlenike? Nisam želio.
Jedini TV program kojem sam imao pristup bila je humoristična serija zvana Tommy
Queue iz tvrtkine produkcije. Sinopsis ju je opisao kao “šašavu situacijsku komediju o
nezgodama Tommyja, novozaposlenog OASIS-ovog tehničkog predstavnika koji se muči da
postigne ciljeve financijske neovisnosti i izvrsnosti na radnom mjestu!”
Izabrao sam prvu epizodu Tommyja Queuea, otkačio vizir i nataknuo ga. Kao što sam i
očekivao, serija je zapravo bila film za osposobljavanje s nasnimljenim smijehom. Nije me
nimalo zanimao. Samo sam želio zaspati. Ali znao sam da me promatraju i da se svaki moj
pokret proučava i bilježi. Stoga sam ostao budan što sam dulje mogao, ignorirajući jednu
epizodu Tommyja Queuea za drugom.
Unatoč najboljim naporima, misli su mi odlutale k Art3mis. Usprkos onome što sam si
govorio, znao sam da je ona pravi razlog zašto sam proveo ovaj luđački plan. Koji mi je bio
vrag? Postojale su sve šanse da nikad neću pobjeći odavde. Osjećao sam se zakopan pod
lavinom sumnje u sebe. Je li me moja dvostruka opsjednutost Jajetom i Art3mis napokon
potpuno dovela do ludila? Zašto bih tako idiotski riskirao da osvojim nekoga koga zapravo
nikad nisam sreo? Nekoga tko naizgled nije imao nikakvog interesa da ikad više sa mnom
razgovara?

188
 Gdje je sada bila? Jesam li joj nedostajao? Nastavio sam se ovako mentalno maltretirati
sve dok napokon nisam utonuo u san.

189
 0030
Pozivni centar IOI-eve tehničke podrške zauzimao je cijela tri kata istočnog tornja u obliku
slova I. Svaki od tih katova sadržavao je labirint numeriranih pregradaka. Moj je bio zabačen u
udaljeni ugao, daleko od ikakvih prozora. Pregradak je bio potpuno prazan, izuzev prilagodljive
uredske stolice zakovane za pod. Nekoliko pregradaka oko mene zjapilo je prazno, čekajući
dolazak novih najamnika.
Nisu mi dopuštali nikakve ukrase u pregratku jer još nisam stekao tu privilegiju. Ali
prikupim li dovoljan broj “povlaštenih bodova” visokom produktivnošću i dobrim ocjenama
kupaca, moći ću “potrošiti” neke od njih na kupnju privilegija ukrašavanja svog pregratka,
možda lončanicom ili inspirativnim posterom mačića koji visi sa sušila.
Kad sam stigao u svoj pregradak, uzeo sam tvrtkin vizir i rukavice sa stalka na golom zidu
pregratka i nataknuo ih. Onda sam se stropoštao na stolicu. Moje je radno računalo bilo
ugrađeno u okruglo podnožje stolca i aktiviralo se automatski kad bih sjeo. Zatim su potvrdili
moju zaposleničku identifikaciju i automatski me prijavili u moj radni račun na IOI-evom
intranetu. Nisu mi dopuštali ikakav izlazni pristup OASIS-u. Mogao sam samo čitati poslovne
e-mailove, gledati dokumentaciju podrške i priručnike o postupcima te provjeravati statistiku
trajanja poziva. To je bilo sve. A svaki je moj potez na intranetu bio pomno praćen, kontroliran
i bilježen.
Stavio sam se u red čekanja na pozive i započeo dvanaest-satnu smjenu.
Bio sam najamnik tek osam dana, ali već mi se činilo kao da sam ovdje zatočen godinama.
Avatar prvog pozivatelja pojavio se preda mnom u mojoj chat sobi za podršku. Pojavili su
se i njegovo ime i podaci, lebdeći u zraku iznad njega. Imao je zapanjujuće dovitljivo ime
“VrućaKifla007”.
Odmah sam znao da će to biti još jedan fantastičan dan.
VrućaKifla007 bio je krupan, ćelavi barbar u crnom kožnatom oklopu sa zakovicama i s
puno demonskih tetovaža koje su mu prekrivale ruke i lice. Držao je golemi mač batar, gotovo
dvaput dulji od njegova tijela
“Dobro jutro, g. VrućaKiflo007”, odverglao sam. “Hvala što ste nazvali tehničku podršku.
Ja sam tehnički predstavnik broj 338645. Kako vam večeras mogu pomoći?” Softver za
uslužnost filtrirao mi je glas, mijenjajući mu ton i infleksiju tako da sam uvijek zvučao vedro i
optimistično.
“Ovaj, da...” počeo je VrućaKifla007. “Upravo sam kupio ovaj opaki mač, a sad ga ne mogu
ni upotrijebiti! Ništa ne mogu napasti njime. Koji je vrag s ovim sranjem? Je li pokvaren?”
“Gospodine, jedini je problem što ste totalni jebeni moron”, rekao sam.
Čuo sam poznat zvučni signal upozorenja, a na prikazniku mi je zatitrala poruka:
POVREDA ULJUDNOSTI - ZASTAVICE: JEBENI, MORON
POSLJEDNJI KOMENTAR IZOSTAVLJEN - POVREDA ZABILJEŽENA
IOI-ev patentirani softver uslužnosti detektirao je neprimjerenu prirodu mog odgovora i
prigušio ga pa klijent nije čuo što sam rekao, Softver je također zabilježio moju “povredu
uljudnosti” i proslijedio je Trevoru, supervizoru mog odjeljenja, kako bi ga on mogao
spomenuli tijekom moje iduće dvotjedne revizije učinka.
“Gospodine, jeste li kupili taj mač na internetskoj dražbi?”

190
 “Da”, odgovori VrućaKifla007. “I masno sam ga platio.”
“Samo trenutak, gospodine, dok pregledam predmet.” Već sam znao u čemu je problem,
ali morao sam se uvjeriti prije nego što ga obavijestim da me opet ne bi globili.
Taknuo sam mač kažiprstom, izabravši ga. Otvorio se prozorčić i prikazao karakteristike
predmeta. Odgovor je ležao ondje, u prvoj rečenici. Ovaj poseban magični mač mogao je
koristiti samo avatar desete ili više razine. G. VrućaKifla007 bio je tek sedma. Brzo sam mu to
objasnio.
“Što? Nije fer! Tip koji mi ga je prodao nije to spomenuo!”
“Gospodine, uvijek je preporučljivo provjeriti može li vaš avatar rabiti neki predmet prije
nego što ga kupite.”
“Prokletstvo!” viknuo je. “Što ću sad s njim?”
“Možeš si ga zabiti u dupe i glumiti lizalicu.”
POVREDA ULJUDNOSTI - KOMENTAR IZOSTAVLJEN -P0VREDA ZABILJEŽENA
Pokušao sam opet. “Gospodine, možete zadržati predmet u inventaru dok vaš avatar ne
dosegne desetu razinu. Ili ga i sami možete staviti na dražbu te zaradom kupiti slično oružje.
Ono čija je razina moći sukladna razini vašeg avatara.”
“Ha?” odgovori VrućaKifla007. “Kako to mislite?”
“Spremite ga ili prodajte.”
“Oh.”
“Mogu li vam još s nečim danas pomoći, gospodine?”
“Ne, mislim da-”
“U redu. Hvala što ste zvali tehničku podršku. Želim vam izvrstan dan.”
Kliknuo sam na ikonicu za prekid veze, a VrućaKifla007 je nestao. Trajanje poziva: 2.07.
Dok se pojavljivao avatar idućeg klijenta - crvenopute sisate izvanzemaljke zvane Vartaxxx - na
prikazniku mi se pojavila ocjena zadovoljstva uslugom koju mi je VrućaKifla007 upravo dao.
Iznosila je 6 od mogućih 10. Sustav me zatim uslužno podsjetio da moram održati prosjek iznad
8,5 ako kanim steći povišicu nakon iduće revizije.
Tehnička podrška ovdje nije bila nimalo nalik radu od kuće. Ovdje nisam mogao gledati
filmove, igrati igre ili slušati glazbu dok odgovaram na beskrajnu rijeku besmislenih poziva.
Jedina je razbibriga bila zurenje u sat. (Ili IOI-evu burzovnu tečajnu traku, koja je uvijek bila
centrirana na vrhu prikaznika svakog najamnika. Niste je se mogli riješiti.)
Tijekom svake smjene, imao sam tri petominutne pauze za zahod. Ručak je trajao trideset
minuta. Obično sam jeo u pregratku umjesto u kafeteriji da ne moram slušati kako drugi
tehnički predstavnici zvocaju zbog svojih poziva ili se hvale zarađenim povlaštenim bodovima.
Počeo sam prezirati druge najamnike gotovo koliko i mušterije.
Zaspao sam pet puta tijekom smjene. Svaki put, kad bi sustav vidio da sam zadrijemao, u
ušima bi mi oglasio sirenu upozorenja koja bi me trgnula iz sna. Tada bi zabilježio prekršaj u
moju zaposleničku podatkovnu datoteku. Moja narkolepsija postala je toliko dosljedan
problem prvog radnog tjedna da su mi sada svakodnevno izdavali dvije crvene pilule kako bih
ostao budan. Uzimao sam ih. Ali tek nakon što bih se odjavio s posla.
Kad mi je smjena napokon završila, strgnuo sam slušalice i vizir i vratio u svoju stambenu
jedinicu što sam brže mogao. Ovo je bila jedino razdoblje svakog dana kad sam se nekamo
žurio. Kad sam stigao ka svome malom plastičnom lijesu, upuzao sam unutra i skljokao se

191
potrbuške na madrac u isti položaj kao noć prije. I noć prije. Ležao sam tako nekoliko minuta,
zureći krajičkom oka u pokaznik vremena na konzoli za zabavu. Kad je pokazao 19:07, okrenuo
sam se i sjeo.
“Svjetla”, tiho sam rekao. Ovo mi je proteklog tjedna postala jedna od najdražih riječi. U
mome umu, postala je sinonim slobode.
Svjetla ugrađena u ljusku moje stambene jedinice su se ugasila a majušni je odjeljak
utonuo u tamu. Ako je netko gledao bilo koju živu snimku mojih sigurnosnih kamera, vidjeli bi
kratak bljesak kada su se prebacile na noćni način rada. Onda bih opet postao jasno vidljiv na
njihovim monitorima. Ali zahvaljujući maloj sabotaži koju sam izveo ranije tog tjedna,
sigurnosne kamere u mojoj stambenoj jedinici i moja naušnica više nisu izvodile propisane im
zadatke. Stoga me, po prvi put tog dana, više nisu nadzirali.
To je značilo da je vrijeme za rock’n’roll.
Taknuo sam dodirni zaslon konzole zabavnog centra. Rasvijetlio se ponudivši mi iste
izbore kao prve noći: šačicu filmova i simulacija za obuku, uključujući sve epizode Tommyja
Queuea.
Da je itko provjeravao korisničke zapisnike mog zabavnog centra, oni bi pokazali da sam
svake večeri gledao Tommyja Queuea dok ne bih zaspao i da bih, nakon odgledanih svih
šesnaest epizoda, opet krenuo ispočetka. Zapisnici bi također pokazali da sam zaspao otprilike
u isto vrijeme svake noći (ali ne u točno isto vrijeme) te da sam spavao kao klada do idućeg
jutra kad bi se oglasila budilica.
Naravno, nisam zaista svaku večer gledao njihovu usranu besmislenu korporacijsku
humoresku. A nisam ni spavao. Zapravo sam prošli tjedan živio na dva sata sna dnevno i to je
počelo uzimati danak.
Ali čim bi se svjetla u stambenoj jedinici ugasila, osjetio sam se pun energije i sasvim
budan. Moja bi iscrpljenost kanda nestala kad bih prema sjećanju počeo navigirati kroz
operativne izbornike zabavnog centra, dok su mi prsti desne ruke brzo plesali po dodirnom
zaslonu.
Nekih sedam mjeseci ranije, domogao sam se seta IOI-evih intranetskih lozinki iz L33T
HAX0RZ WAREZHAUSA, iste crnotržišne podatkovne dražbene stranice odakle sam kupio
informacije potrebne za stvaranje novog identiteta. Nadzirao sam sve podatkovne stranice na
crnom tržištu jer nikad niste znali što se na njima moglo naći na prodaji. Metode iskorištavanja
OASIS-ova poslužitelja. Načini hakiranja bankomata. Snimke seksa slavnih. Što god vam padne
napamet. Pretraživao sam L33T HAXORZ WAREZHAUSOVE oglase dražbi kada mi je jedan
zapeo za oko: Pristupne lozinke, stražnji prolazi i metode iskorištavanja IOI-eva intraneta.
Prodavač je navodno nudio povjerljive nejavne podatke o arhitekturi IOI-eva intraneta,
zajedno s nizom administrativnih pristupnih kodova i metoda iskorištavanja sustava koji su
“korisniku davali odriješene ruke unutar tvrtkine mreže”.
Pretpostavio bih da su podaci lažni da nije bila riječ o uglednoj stranici. Anonimni je
prodavač tvrdio da je bivši IOI-ev programer i jedan od vodećih arhitekata tvrtkina intraneta.
Vjerojatno je bio prebjeg - programer koji je namjerno kodirao stražnje prolaze i sigurnosne
rupe u sustav koji je dizajnirao kako bi ih kasnije mogao prodati na crnom tržištu. To mu je
omogućavalo da bude dvaput plaćen za isti posao i da se riješi grizodušja koje je osjećao jer je
radio za demonsku multinacionalnu korporaciju poput IOI-a.
Očit problem, koji se prodavač nije trudio istaknuti u dražbenom oglasu, bio je taj da su
kodovi bili beskorisni ukoliko već niste imali pristup tvrtkinom intranetu. IOI-ev intranet bio je

192
strogo zaštićena samostalna mreža bez izravnih veza s OASIS-om. Jedini pristup IOI-evom
intranetu bio je da postanete jedan od njihovih legitimnih zaposlenika (vrlo težak i dugotrajan
proces). Ili ste se mogli pridružiti tvrtkinim sve brojnijim redovima najamničkih slugu.
Svejedno sam odlučio dati ponudu za IOI-eve pristupne kodove u slučaju da mi jednog
dana dobro dođu. Budući da nije bilo načina potvrde autentičnosti podataka, ponude su bile
niske pa sam osvojio dražbu za nekoliko tisuća kredita. Kodovi su stigli u moj ulazni pretinac
nekoliko minuta nakon završetka dražbe. Nakon što sam završio dekodirati podatke, podrobno
sam ih sve proučio. Sve je izgledalo legitimno pa sam ih pospremio za crne dane i zaboravio
na njih - sve do otprilike šest mjeseci kasnije kad sam ugledao šestaške barikade oko dvorca
Anorak. Prvo čega sam se sjetio bili su IOI-evi pristupni kodovi. Tada su se kotačići u mojoj glavi
pokrenuli, a moj urnebesan plan počeo poprimati oblik.
Promijenit ću financijsku evidenciju svog lažnog identiteta Brycea Lyncha i tako postati
IOI-ev najamnik. Nakon što infiltriram zgradu i uđem iza tvrtkina vatrozida, upotrijebit ću
intranetske lozinke da hakiram šestašku privatnu bazu podataka, a zatim smisliti način da
spustim štit koji su podigli iznad Anorakova dvorca.
Nisam mislio da bi itko predvidio ovaj potez jer je očito bio sulud.
Nisam testirao IOI-eve lozinke sve do druge noći svog najamništva. Bio sam razumljivo
nervozan jer ako ispadne da su mi prodali lažne podatke i da nijedna lozinka ne radi, to bi
značilo da sam se prodao u doživotno ropstvo.
Držeći ušnu kameru usmjerenu ravno naprijed i dalje od ekrana, otvorio sam izbornik
postavki gledatelja na konzoli za zabavu koji mi je omogućavao da prilagođavam audio i video
izlaz prikaznika: glasnoću i balans, razinu svjetlosti i boju. Sve sam opcije navio na najjače, a
onda tri puta pritisnuo gumb PRIMIJENI na dnu ekrana. Postavio sam kontrolu glasnoće i
svjetline na najniže postavke i ponovno pritisnuo gumb PRIMIJENI. U središtu se zaslona
pojavio prozorčić tražeći me identifikacijski broj tehničara za održavanje i pristupnu lozinku.
Brzo sam unio ID broj i dugu alfa-numeričku lozinku koju sam zapamtio. Onda sam krajičkom
oka provjerio jesam li igdje pogriješio, a zatim kliknuo OK. Sustav je zastao naizgled jako dugo
vremena. Zatim se na moje veliko olakšanje pojavila sljedeća poruka:
PANEL KONTROLE ODRŽAVANJA - PRISTUP ODOBREN
Sada sam imao pristup računu službe za održavanje, dizajniran kako bi omogućio
serviserima testiranje i ispravljanje pogrešaka raznih komponenata jedinice za zabavu. Prijavio
sam se kao tehničar, ali pristup intranetu još mi je bio prilično ograničen. Ipak, davao mi je
potreban prostor za manevriranje. Koristeći metodu iskorištavanja koju je ostavio jedan od
programera, sada sam mogao kreirati lažni administratorski račun. Nakon što sam ga postavio,
imao sam pristup gotovo svemu.
Prvi mi je zadatak bio steći određenu privatnost.
Brzo sam prošao kroz nekoliko desetaka podizbornika, sve dok nisam stigao do
upravljačke ploče Sustava praćenja najamnika. Kad sam upisao svoj zaposlenički broj, na
prikazniku se pojavio moj najamnički profil zajedno s fotografijom koju su snimili tijekom moje
početne obrade. Profil je navodio saldo mog najamničkog računa, platni razred, krvnu grupu,
trenutačnu ocjenu revizije performansi - svaki podatak koji je tvrtka imala o meni. U gornjem
desnom kutu profila nalazila su se dva video prozora, jedan koji je emitirao sliku kamere u
mojoj naušnici, a drugi povezan s kamerom u stambenoj jedinici. Video naušnice trenutno je
bio usmjeren na dio zida. Prozor kamere u stambenoj jedinici prikazivao je pogled na moj
potiljak koji sam namjestio tako da zaklanja prikazni zaslon zabavnog centra.

193
 Odabrao sam obje kamere i pristupio njihovim konfiguracijskim postavkama.
Upotrebljavajući jednu od prebjegovih metoda iskorištavanja, brzo sam hakirao kamere moje
naušnice i stambene jedinice tako da umjesto žive snimke prikazuju arhivirani videozapis moje
prve noći najamništva. Ako bi tko sada provjeravao snimke moje kamere, vidjeli bi me kako
spavam u svojoj jedinici, a ne kako bdijem cijelu noć i bjesomučno si hakiram put kroz tvrtkin
intranet. Onda sam programirao kamere da se prebace na prethodno snimljen materijal kad
god bih pogasio svjetla u jedinici. Munjeviti rez na snimci zamaskirala bi trenutačna distorzija
slike koja bi se pojavila kad bi se kamere prebacile na noćni način rada.
Stalno sam očekivao da će me otkriti i blokirati iz sustava, ali to se nije dogodilo. Moje su
lozinke nastavljale funkcionirati. Proveo sam posljednjih šest noći polažući opsadu IOI-evom
intranetu, kopajući sve dublje i dublje u mrežu. Osjećao sam se kao osuđenik u starom
zatvorskom filmu koji se svake noći vraća u ćeliju da čajnom žličicom kopa tunel kroz zid.
Tada, sinoć, netom prije nego što sam podlegao iscrpljenosti, napokon sam se uspio
probiti kroz labirint intranetovih vatrozidova u glavnu bazu podataka Oološke divizije. Zlatna
žila. Sestaška privatna hrpa datoteka. A večeras ću je napokon moći istražiti.
Znao sam da ću morati ponijeti sa sobom neke šestaške podatke kad budem bježao, pa
sam ranije tog tjedna upotrijebio svoj intranetski administratorski račun da predam lažnu
hardversku narudžbenicu. Dostavili su flash memoriju od deset zetabajta nepostojećem
zaposleniku (“Samu Loweyju”) u prazan pregradak nekoliko redova dalje od mog. Pazeći da mi
je ušna kamera okrenuta u drugom smjeru, ušao sam u pregradak, pograbio mali disk, spremio
ga u džep i prokrijumčario ga natrag u svoju stambenu jedinicu. Te noći, nakon što sam ugasio
svjetla i onesposobio sigurnosne kamere, otključao sam pristupnu ploču za održavanje
zabavne jedinice i instalirao flash memoriju u utor za proširenje koji se koristio za nadogradnju
firmvera. Sada sam mogao preuzeti podatke s intraneta izravno na taj disk.
Nataknuo sam vizir i rukavice zabavnog centra, a zatim se ispružio na madracu. Vizir mi je
davao trodimenzionalni pogled na šestašku bazu podataka, s desecima preklopljenih
podatkovnih prozora koji su lebdjeli preda mnom. Koristeći rukavice, počeo sam manipulirati
tim prozorima, krećući se kroz strukturu datoteka baze podataka. Najveći dio baze bio je
posvećen informacijama o Hallidayu. Imali su zapanjujuću količinu podataka o njemu. U
usporedbi s time moj je gralski dnevnik djelovao kao najobičniji šalabahter. Imali su stvari koje
nikad nisam vidio. Stvari za koje nisam ni znao da su postojale. Hallidayeve školske svjedodžbe
kućne filmove iz djetinjstva, e-mailove koje je napisao obožavateljima. Nisam ih imao vremena
sve pročitati, ali sam kopirao one najzanimljivije stvari na moj disk kako bih ih (nadao sam se)
proučio kasnije.
Usredotočio sam se na izoliranje podataka vezanih uz dvorac Anorak i snage koje su
Šestaši postavili u i oko njega. Kopirao sam sve informacije o njihovim oružjima, vozilima,
bojnim brodovima i broju trupa. Pograbio sam i sve podatke koje sam mogao pronaći o
Osuvoxovoj kugli, artefaktu koji su koristili za stvaranje štita oko dvorca, uključujući gdje ga
točno u dvorcu drže i zaposlenički broj šestaškog čarobnjaka koji je njime upravljao.
Tada sam nabasao na glavni zgoditak - mapu koja je sadržavala stotine sati OASIS-ovih
simulacijskih snimki koje su dokumentirale kako su Šestaši pronašli Treća vrata i njihove
kasnije pokušaje da ih otvore. Kao što su svi slutili, Treća su se vrata nalazila u dvorcu Anorak.
Samo su avatari koji su posjedovali primjerak Kristalnog ključa mogli prijeći prag prednjeg
ulaza u dvorac. Na vlastito gađenje, saznao sam da je Sorrento bio prvi avatar koji je kročio u
dvorac Anorak nakon Hallidayeve smrti.

194
 Ulaz u dvorac vodio je u golemo predvorje gdje su svi zidovi, podavi i strop bili načinjeni
od zlata. Na sjevernom kraju dvorane, u zidu bijahu postavljena velika kristalna vrata. U
njihovom samom središtu nalazila se mala ključanica.
Čim sam ih vidio, znao sam da gledam Treća vrata.
Brzo sam premotao nekoliko novijih datoteka simulacijskih sniniki. Iz onoga što sam
mogao razaznati, Sestaši još nisu dokučili kako otvoriti vrata. Jednostavno umetanje Kristalnog
ključa u ključanicu nije imao nikakvog učinka. Imali su cijeli tim koji je već nekoliko dana
pokušavao shvatiti zašto je tomu tako, ali još uvijek nije postigao nikakav napredak.
Dok su se svi podaci i videozapisi o Trećim vratima kopirali na flash memoriju, ja sam
nastavio dublje rovati po šestaškoj bazi podataka. S vremenom sam otkrio ograničeno
područje zvano “ZVJEZDANA KOMORA”. Bilo je to jedino područje baze podataka kojemu
nisam mogao pristupiti. Stoga sam upotrijebio svoj administratorski ID da izradim novi “probni
račun” te zatim tome računu dao superkorisnički pristup i potpune administratorske ovlasti.
Upalilo je i dobio sam pristup. Podaci u ograničenom području bili su podijeljeni u dvije mape:
Status misije i Procjene prijetnje. Najprije sam otvorio mapu Procjena prijetnje, a kad sam vidio
što je unutra, osjetio sam kako se krv otječe s lica. Ondje se nalazilo pet mapa s datotekama
označenih PARZIVAL, ART3MIS, AECH, SHOTO i DAITO. Daitova je mapa bila prekrižena velikim
crvenim iksom.
Prvo sam otvorio Parzivalovu mapu. Pojavio se detaljni dosje, koji je sadržavao sve
informacije koje su Šestaši o meni prikupili u proteklih nekoliko godina. Moj rodni list. Prijepise
školskih ocjena. Na dnu se nalazila poveznica na simulacijsku snimku moje cijele chatlink sesije
sa Sorrentom, završavajući detonacijom bombe u tetinoj prikolici. Nakon što sam se sakrio,
izgubili su mi trag. Prikupili su tisuće zaslonskih snimki i videozapisa mog avatara tijekom
protekle godine i hrpu podataka o mojoj tvrđavi na Falcu, ali nisu znali ništa o mojoj lokaciji u
stvarnom svijetu. Trenutno mi je prebivalište bilo navedeno kao “nepoznato”.
Zatvorio sam prozor, duboko udahnuo, a zatim otvorio datoteku o Art3mis.
Na samom vrhu nalazila se školska fotografija mlade djevojke izrazito tužnog osmijeha.
Na moje iznenađenje, izgledala je gotovo identično svome avataru. Ista tamna kosa, iste
svijetlosmeđe oči i isto lijepo lice koje sam tako dobro poznavao - s jednom malom razlikom.
Većinu lijeve polovice njezina lica prekrivao je crvenkasto-purpurni madež. Kasnije ću saznati
da takvu vrstu madeža zovu “vatreni madež”. Na fotografiji je nosila pramen tamne kose preko
lijevog oka kako bi ga što je više moguće sakrila.
Art3mis me uvjeravala da je u stvarnosti bila ružna, ali sada sam vidio da ništa nije moglo
biti dalje od istine. U mojim očima, madež ni na koji način nije umanjivao njezinu ljepotu. Ako
išta drugo, lice koje sam vidio na fotografiji činilo mi se još ljepšim od lica njezina avatara, jer
sam znao da je ovo stvarno.
Podatci ispod fotografije navodili su da je njezino pravo ime Samantha Evelyn Cook, da je
dvadesetogodišnja državljanka Kanade, 170 cm visoka i oko 76 kg teška. Datoteka je sadržavala
i njezinu kućnu adresu - 2206 Greenleaf Lane, Vancouver, Britanska Kolumbija zajedno s
mnogim drugim podacima, uključujući njezinu krvnu grupu i prijepise ocjena počevši od vrtića.
Na dnu njezina dosjea nalazila se neimenovana video poveznica a kad sam je odabrao, na
prikazniku se pojavila živa snimka male prigradske kuće. Nakon nekoliko sekundi shvatio sam
da gledam kuću u kojoj Art3mis živi.
Dok sam dublje kopao po njezinu dosjeu, saznao sam da su je nadzirali proteklih pet
mjeseci. Prisluškivali su joj kuću, jer sam pronašao na stotine sati audio snimki dok je bila

195
prijavljena u OASIS. Imali su cjelovite tekstualne zapise svake čujne riječi koju je izgovorila dok
je prolazila prva dvoja vrata.
Zatim sam otvorio Shotov dosje. Znali su njegovo pravo ime, Akihide Karatsu, a činilo se
da imaju i njegovu kućnu adresu, stambenu zgradu u Osaki u Japanu. Njegova datoteka
sadržavala je i školsku fotografiju, prikazujući mršavog, stoičkog dječaka obrijane glave. Poput
Daita, nije nimalo nalikovao svom avataru.
Činilo se da o Aechu znaju najmanje. Njegova datoteka sadržavala je vrlo malo informacija
i nije imala fotografiju - samo zaslonsku snimku avatara. Njegovo pravo ime bilo je navedeno
kao “Henry Swanson”, ali to je bio alijas Jacka Burtona u Velikoj gužvi u Kineskoj četvrti, pa
sam znao da je sigurno pseudonim. Njegova je adresa bila navedena kao “mobilna”, a ispod
nje je bila poveznica označena “Nedavne točke pristupa”. Ispostavilo se da je to popis lokacija
bežičnih čvorova preko kojih je Aech nedavno pristupio svome OASIS-ovom računu. Nalazili su
se posvuda: u Bostonu, Washingtonu DC-ju, New Yorku, Philadelphiji, a najskorije u
Pittsburghu.
Počinjao sam shvaćati kako su Šestaši uspjeli locirati Art3mis i Shota. IOI je u vlasništvu
imao stotine regionalnih telekomunikacijskih tvrtki što ga je učinilo najvećim pružateljem
internetskih usluga na svijetu. Bilo je prilično teško priključiti se na internet bez korištenja
mreže koju su oni posjedovali i njome upravljali. Kako je izgledalo, IOI je ilegalno prisluškivao
većinu svjetskog internetskog prometa kako bi pronašao i identificirao šačicu jajolovaca koje
su smatrali prijetnjom. Jedini razlog zašto mene nisu uspjeli locirati bio je taj što sam se
paranoično potrudio zakupiti izravnu svjetlovodnu vezu s OASIS-om iz svoje zgrade.
Zatvorio sam Aechevu datoteku, a zatim otvorio mapu s oznakom DAITO, već se
pribojavajući onoga što ću tamo zateći. Poput ostalih, imali su njegovo pravo ime, Toshiro
Yoshiaki, i kućnu adresu. Na dnu dosjea nalazile su se poveznice na dva novinska članka o
njegovu “samoubojstvu”, zajedno s neobilježenim video isječkom, s vremenskom oznakom
dana kada je umro. Kliknuo sam na nj. Bila je to snimka ručno držane videokamere koja je
prikazivala tri krupna muškarca u crnim ski maskama (jedan od kojih je upravljao kamerom)
kako tiho čekaju u hodniku. Činilo se da primaju zapovijed putem radio slušalica, a zatim ključ-
karticom otvaraju vrata majušnog jednosobnog stana. Daitovog stana. U užasu sam gledao
kako ulijeću, vade ga iz haptičkog stolca i bacaju s balkona.
Gadovi su ga čak snimili kako se sunovraćuje u smrt. Vjerojatno na Sorrentov zahtjev.
Preplavio me val mučnine. Kad je napokon minuo, kopirao sam sadržaj svih pet dosjea na
svoju flash memoriju, a zatim otvorio mapu Status misije. Činilo se da sadrži arhivu statusnih
izvješća Oološkog odjela, namijenjenu šestaškim glavešinama. Izvješća su bila organizirana
prema datumu, a najnovije je bilo prvo na popisu. Kad sam ga otvorio, vidio sam da je to dopis
koji je Nolan Sorrento poslao IOI-evom Izvršnom odboru. Njemu je Sorrento predlagao slanje
agenata da otmu Art3mis i Shota iz njihovih domova i prisile ih da pomognu IOI-u otvoriti Treća
vrata. Nakon što se Šestaši domognu Jajeta i osvoje natječaj, Art3mis i Shota “bi odstranili”.
Sjedio sam u zapanjenoj tišini. Zatim sam opet pročitao dopis, osjećajući kombinaciju
bijesa i panike.
Prema vremenskoj oznaci, Sorrento je poslao dopis netom iza osam, prije manje od pet
sati. Stoga ga njegovi nadređeni vjerojatno još nisu vidjeli. Kad to učine, svejedno će se htjeti
sastati i razgovarati o Sorrentovu prijedlogu akcije. Stoga će vjerojatno poslati agente po
Art3mis i Shota tek sutra u neko doba.

196
 Još sam imao vremena da ih upozorim. Ali da bih to učinio, morat ću drastično promijeniti
plan bijega.
Prije uhićenja, postavio sam tempirani prijenos sredstava koji će uplatiti dovoljno novca
na moj kreditni IOI-ev račun da isplati cjelokupni dug i prisili IOI da me oslobodi najamništva.
Ali taj se transfer nije trebao dogoditi za još pet dana. Dotad će Šestaši vjerojatno već zaključati
Art3mis i Shota u neku prostoriju bez prozora.
Nisam mogao provesti ostatak tjedna istražujući šestašku bazu podataka, kao što sam
planirao. Morao sam pokupiti što više podataka i odmah pobjeći.
Dao sam si vremena do zore.

197
 0031
Sljedeća sam četiri sata mahnito radio. Većinu tog vremena proveo sam kopirajući što je
više moguće podataka iz šestaške baze na svoju ukradenu flash memoriju. Kad sam to završio,
predao sam Izvršnu oološku narudžbenicu za nabavu. Bio je to online obrazac koji su šestaški
zapovjednici koristili da zatraže oružje ili opremu unutar OASIS-a. Izabrao sam vrlo određenu
stavku, a zatim dogovorio isporuku za dva dana u podne.
Kad sam napokon završio, bilo je šest i trideset sljedećeg jutra. Od sljedeće me smjene
tehničke podrške dijelilo samo devedeset minuta, a moji će se susjedi uskoro probuditi.
Ponestalo mi je vremena.
Otvorio sam svoj najamnički profil, pristupio prijavi duga te poništio nepodmirenu razliku
- novac koji zapravo nikad nisam ni posudio. Zatim sam odabrao kontrolne postavke
podizbornika Oznaka za praćenja i komunikaciju s najamnikom, koji je upravljao mojom
naušnicom i sigurnosnom nanogvicom. Napokon sam učinio nešto za čim sam čeznuo cijelog
prošlog tjedna - onesposobio sam mehanizme zaključavanja na oba uređaja.
Osjetio sam oštru bol kad su se stezaljke naušnice povukle i oslobodile hrskavicu mog
lijevog uha. Uređaj mi je odskočio s ramena i sletio u krilo. U istom trenu, okov se na desnom
gležnju otvorio i pao, otkrivši pojas nagrižene, crvene kože.
Znao sam da sam sada prošao točku s koje nema povratka. IOI-evi sigurnosni tehničari
nisu jedini imali pristup mojoj kameri na naušnici. Agencija za zaštitu najamničkih slugu
također ju je koristila za praćenje i bilježenje mojih dnevnih aktivnosti, kako bi osigurali da se
poštuju sva moja ljudska prava. Sad kad sam uklonio uređaj, neće biti digitalnog zapisa o
onome što će mi se dogoditi od ovog trenutka nadalje. Ako me IOI-evi zaštitari ulove prije nego
što izađem iz zgrade noseći ukradenu flash memoriju punu vrlo inkriminirajućih tvrtkinih
podataka, gotov sam. Šestaši me mogu mučiti i ubiti, a da nitko nikad ne sazna.
Obavio sam nekoliko posljednjih zadataka vezanih uz plan bijega a potom se posljednji
put odjavio s IOI-eva intraneta. Skinuo sam vizir i rukavice i otvorio pristupnu ploču za
održavanje pokraj konzole zabavnog centra. Ispod zabavnog modula nalazio se malen prazan
prostor, između montažnog zida moje i susjedne stambene jedinice. Uklonio sam tanak,
uredno presavijen svežanj koji sam tamo sakrio. Bila je to vakuumski zatvorena uniforma IOI-
evog tehničara za održavanje zajedno s kapom i identifikacijskom značkom. (Kao i flash
memoriju nabavio sam ove predavši intranetsku narudžbenicu te su mi ih zatim isporučili u
prazan pregradak na mome katu.) Svukao sam najamnički kombinezon i njime obrisao krv s
uha i vrata. Potom sam izvukao dva flastera ispod madraca i nalijepio ih na rupice na usnoj
školjci. Nakon što sam odjenuo novu odoru tehničara za održavanje, pažljivo sam uklonio flash
memoriju iz utora za proširenje i spremio je u džep. Zatim sam podigao naušnicu i progovorio
u nju. “Moram na toalet”, rekao sam.
Vrata stambene jedinice spiralno su mi se otvorila pred nogama. Hodnik je bio mračan i
pust. Tutnuo sam naušnicu i najamnički kombinezon ispod madraca i spremio nanogvicu u
džep nove uniforme. Zatim sam, podsjećajući se da dišem, ispuzao van i spustio se niz ljestve.
Mimoišao sam nekoliko drugih najamnika na putu prema dizalima, ali, kao i obično, nitko
me od njih nije pogledao u oči. To je bilo veliko olakšanje jer sam se brinuo da bi me netko
mogao prepoznati i primijetio da nemam što raditi u uniformi tehničara za održavanje. Kad
sam stao pred vrata ekspresnog dizala, zadržao sam dah dok je sustav skenirao moju
identifikacijsku značku. Nakon naizgled cijele vječnosti, vrata su se otvorila.

198
 “Dobro jutro, g. Tuttle”, reklo je dizalo kad sam ušao. “Kat, molim?”
“Prizemlje”, rekao sam promuklo, a dizalo se počelo spuštati.
“Harry Tuttle” bilo je ime otisnuto na mojoj identifikacijskoj znački tehničara za
održavanje. Omogućio sam izmišljenom gospodinu Tuttleu potpun pristup cijeloj zgradi, a
zatim reprogramirao najamničku nanogvicu tako da je bila kodirana Tuttleovim ID-jem, zbog
čega je funkcionirala kao sigurnosna narukvica koju su nosili tehničari za održavanje. Kad su
me vrata i dizalo skenirali kako bi provjerili imam li odgovarajuće odobrenje pristupa,
nanogvica u mom džepu im je rekla da, naravno da imam, umjesto da učini ono što je trebala,
odnosno ošine me po dupetu s nekoliko tisuća volti i onesposobi do dolaska zaštitara.
Spuštao sam se dizalom u tišini, nastojeći ne gledati izravno u kameru postavljenu iznad
vrata. Onda sam shvatio da će moju snimku pomno pregledati kad sve završi. Vjerojatno će je
vidjeti Sorrento, a i njegovi nadređeni. Stoga sam pogledao izravno u objektiv kamere,
nasmiješio se i nonšalantno počešao most nosa srednjim prstom.
Dizalo je stiglo do predvorja i vrata su se otvorila. Napola sam očekivao zateći vojsku
zaštitara kako me vani čeka, upirući mi pištolje u lice. No ondje je bila samo gomila IOI-evih
radilica iz srednjeg menadžmenta, koje su čekale dizalo.
Na sekundu sam prazno buljio u njih, a onda izašao iz kabine. Bilo je to kao da sam prešao
granicu u drugu zemlju.
Neprekidna rijeka uredskih radnika predoziranih kofeinom prolazila je predvorjem,
ulazeći i izlazeći iz dizala i kroz izlaze. To su bili redoviti zaposlenici, ne najamnici. Bilo im je
dopušteno vratiti se kući na kraju smjene. Mogli su čak i dati otkaz ako su htjeli. Pitao sam
muči li ikoga od njih spoznaja da tisuće najamnih robova žive i crnče u istoj zgradi, samo
nekoliko katova dalje.
Ugledao sam dvojicu zaštitara stacioniranih pokraj recepcije i zaobišao ih u širokom luku,
vijugajući kroz veliku gužvu i prelazeći golemo predvorje do dugačkog niza automatskih
staklenih vrata koja su vodila van, na slobodu. Prisilio sam se da ne trčim dok sam se gurao
kroz nadolazeće radnike. Ja sam samo tehničar za održavanje, narode, koji se vraća kući nakon
duge noći provedene resetirajući usmjemike. To je sve. Definitivno nisam najamnik u smionom
bijegu s deset zetabajtova ukradenih tvrtkinih podataka u džepu. Ne, gospodine.
Na pola puta do vrata začuo sam neobičan zvuk i pogledao u noge. Još sam nosio
jednokratne plastične najamničke papuče. Svaki je korak resko škripio po ulaštenom
mramornom podu, ističući se usred toptanja praktične poslovne obuće. Svaki korak kao da je
vrištao: Hej, pogledajte! Ovdje! Tip u plastičnim papučama!
Ali nastavio sam hodati. Bio sam gotovo na vratima kad mi je netko stavio ruku na rame.
Skamenio sam se. “Gospodine?” čuo sam kako netko kaže. Bio je to ženski glas.
Umalo sam šmugnuo kroz vrata, ali nešto me u ženinu tonu zaustavilo. Okrenuo sam se i
ugledao zabrinuto lice žene u srednjim četrdesetima. Tamnoplavi poslovni kostim. Aktovka.
“Gospodine, uho vam krvari.” Pokazala je na nj, lecnuvši se. “Jako.”
Dotaknuo sam si ušnu školjku, a ruka mi se zacrvenjela od krvi. U nekom trenutku otpali
su mi flasteri koje sam nalijepio.
Na trenutak sam bio paraliziran, nesiguran što učiniti. Htio sam joj dati neko objašnjenje,
ali nisam ga mogao izmisliti. Stoga sam jednostavno kimnuo, promrmljao “hvala”, a zatim se
okrenuo i, što je moguće mirnije, izašao van.

199
 Ledeni je jutarnji vjetar bio tako žestok da me umalo oborio s nogu. Kad sam povratio
ravnotežu, sjurio sam se nizom stepenica, kratko zastavši kako bih bacio nanogvicu u spremnik
za smeće. Čuo sam kako je pala na dno, a zvuk mi je pričinio zadovoljstvo.
Kad sam stigao na ulicu, krenuo sam prema sjeveru, hodajući brzo koliko su me noge
nosile. Stršao sam, jer sam bio jedina osoba koja nije nosila nikakav kaput. Noge su mi brzo
utrnule, jer ispod plastičnih najamničkih papuča nisam nosio čarape.
Cijelo mi je tijelo drhtalo kad sam se napokon domogao toplih prostorija Sandučića, lokala
za iznajmljivanje poštanskih pretinaca četiri ulice dalje od IOI-eva trga. Tjedan dana prije nego
što sam uhićen, putem interneta sam ovdje unajmio poštanski pretinac te su mi onamo
dostavili vrhunsku prijenosnu OASIS-ovu opremu. Sandučić je bio posve automatiziran tako da
nisam morao imati posla sa zaposlenicima, a kad sam ušao nije bilo ni mušterija. Pronašao sam
svoj pretinac, utipkao šifru i preuzeo prijenosnu OASIS-ovu opremu. Zatim sam sjeo na pod i
otvorio kutiju na licu mjesta. Protrljao sam promrzle ruke dok mi se osjet nije vratio u prste, a
zatim navukao rukavice i vizir i prijavio se u OASIS. Sustav društvenih simulacija bio je udaljen
manje od 1,5 kilometra, tako da sam mogao upotrijebiti jednu od njihovih besplatnih bežičnih
pristupnih točaka, umjesto neki od gradskih čvorova u vlasništvu IOI-a.
Srce mi je lupalo dok sam se prijavljivao. Bio sam izvan mreže cijelih osam dana - osobni
rekord. Kad se moj avatar polako materijalizirao na promatračnici moje tvrđave, spustio sam
pogled na svoje virtualno tijelo, diveći mu se kao omiljenom odijelu koje dugo nisam nosio. Na
prikazniku se odmah pojavio prozorčić, obavještavajući me da sam primio nekoliko poruka od
Aecha i Shota. A na moje iznenađenje, ondje je bila čak i poruka od Art3mis. Svi troje htjeli su
znati gdje sam i što mi se dovraga dogodilo.
Najprije sam odgovorio Art3mis. Rekao sam joj da Šestaši znaju tko je i gdje živi, i daje
stalno nadziru. Također sam je upozorio na njihove planove da je otmu iz njezina doma.
Izvukao sam kopiju njezina dosjea s flash memorije i priložio ga poruci kao dokaz. Tada sam
pristojno predložio da smjesta napusti kuću i kidne nalijevo.
Nemoj niti odugovlačiti da se spakiraš, napisao sam. Ni s kim se ne pozdravljaj. Odmah
otiđi i skloni se nekamo na sigurno. Pobrini se da te nitko ne slijedi. Zatim pronađi sigurnu
intemetsku vezu koju ne kontrolira IOI i vrati se na mrežu. Sastat ćemo se u Aechevu podrumu
čim stignem. Bez brige - imam i dobre vijesti.
Na dnu poruke dodao sam kratak post scriptum: P.S. Mislim da si u stvarnosti još ljepša.
Poslao sam slične e-mailove Shotu i Aechu (minus post scriptum), zajedno s kopijama
njihovih šestaških dosjea. Zatim sam otvorio bazu podataka Državnog registra građana
Sjedinjenih Država i pokušao se prijaviti. Na svoje veliko olakšanje, lozinke koje sam kupio još
su funkcionirale te sam uspio pristupiti lažnom građanskom profilu Brycea Lyncha koji sam
stvorio. Sad je sadržavao ID fotografiju snimljenu tijekom moje obrade za najamni rad, a riječi
TRAŽENI BJEGUNAC bile su superponirane preko mog lica. IOI je već prijavio da je g. Lynch
odbjegli najamnik.
Nije mi trebalo dugo da potpuno izbrišem identitet Brycea Lyncha, a zatim kopiram svoje
otiske prstiju i uzorke mrežnica na svoj izvorni građanski profil. Kad sam se nekoliko minuta
kasnije odjavio iz baze podataka, Bryce Lynch više nije postojao. Opet sam bio Wade Watts.
Uhvatio sam autotaksi ispred Sandučića, pazeći da izaberem neki lokalne taksi službe, a
ne SupraCab koji je u potpunosti bio IOI-eva podružnica.

200
 Kad sam ušao, zadržao sam dah dok sam pritiskao palac na skener. Prikaznik je zasvijetlio
zeleno. Sustav me prepoznao kao Wadea Wattsa, a ne kao odbjeglog najamnika Brycea
Lyncha.
“Dobro jutro, gospodine Watts”, rekao je autotaksi. “Kamo?”
Dao sam taksiju adresu trgovine odjeće na High Streetu, u blizini OSU-ova kampusa. Bio
je to mjesto zvano Krpic3, specijalizirano za “high-tech urbanu uličnu odjeću”. Otrčao sam
unutra i kupio traperice i džemper. Oba odjevna predmeta bila su “dihotomska”, što je značilo
da su ožičeni za upotrebu unutar OASIS-a. Nije bilo haptike, ali hlače i majica mogli su se
povezati s mojim prenosivim imerzijskim uređajem i javljati mu što radim sa svojim torzom,
rukama i nogama te tako uvelike olakšati kontrolu mog avatara, bolje nego sučelje s
rukavicama. Kupio sam i nekoliko paketa čarapa, donje rublje, jaknu od simulirane kože, par
čizama i crnu pletenu kapu da pokrijem svoju zimogroznu, mladog kosom pokrivenu tikvu.
Izašao sam iz trgovine nekoliko minuta kasnije odjeven u nove krpice. Dok me ledeni
vjetar ponovno obavijao, zakopčao sam patent na novoj jakni i navukao vunenu kapu. Puno
bolje. Bacio sam kombinezon i plastične najamničke papuče u kantu za smeće, a zatim se
zaputio High Streetom, gledajući izloge. Držao sam glavu pognutu kako bih izbjegao kontakt
očima s rijekom mrzovoljnih sveučilišnih studenata koji su me mimoilazili.
Nekoliko blokova kasnije, uletio sam u franšizu Sve-prodaje. Unutra su se nalazili nizovi
automata koji su prodavali sve pod suncem. Jedan od njih, označen kao Zaštitomat, nudio je
opremu za samoobranu: lagane tjelesne oklope, kemijske repelente i širok izbor pištolja.
Dotaknuo sam ekran umetnut u pročelje stroja i počeo skrolati kroz katalog. Nakon kratkog
razmišljanja, kupio sam pancirku i pištolj Glock 47C, zajedno s tri okvira streljiva. Kupio sam i
mali kanistar suzavca i zatim sve platio pritiskom desnog dlana na ručni skener. Moj je identitet
bio potvrđen, a kaznena evidencija provjerena.

IME: WADE WATTS

UHIDBENI NALOG: NEMA
KREDITNI REJTING: IZVRSTAN
OGRANIČENJA KUPNJE: NEMA
TRANSAKCIJA ODOBRENA!
HVALA NA KUPNJI!

Začuo se težak, metalni udarac kada je kupljena roba kliznula u čeličnu ladicu pored mojih
koljena. Spremio sam suzavac u džep, a zatim navukao pancirku ispod nove majice. Potom sam
izvadio Glock iz prozirne mjehuraste ambalaže. Prvi sam put držao pravi pištolj. Čak i tada,
oružje je djelovalo poznato mojim rukama, jer sam pucao iz tisuća virtualnih vatrenih oružja u
OASIS-u. Pritisnuo sam mali gumb na cijevi, a pištolj je ispustio ton. Nekoliko sam sekundi
čvrsto stiskao držak, prvo u desnoj, a zatim u lijevoj ruci. Oružje je ispustilo drugi ton,
obavijestivši me da mi je završilo skenirati otiske dlanova. Sada sam bio jedina osoba koja je
mogla pucati iz njega. Oružje je imalo ugrađen tajmer koji će ga spriječiti da puca sljedećih
dvanaest sati (“razdoblje hlađenja”), ali svejedno sam se osjećao bolje što ga imam.
Odšetao sam do jednog OASIS-ovog salona nekoliko blokova dalje, franšiznog lokala pod
nazivom Utikač. Sumorna, pozadinski osvijetljena tabla koja je prikazivala nasmiješeni
antropomorfni svjetlovodni kabel, obećavala je Munjevito-brz pristup OASIS-u! Jeftini najam

201
opreme i privatne imerzijske odjeljke! Otvoreno 24 sata - 7 dana u tjednu - 365 dana u godini!
Vidio sam puno banner oglasa na internetu za Utikač. Bio je na glasu po visokim cijenama i
zastarjelom hardveru, ali veze su mu navodno bile brze, pouzdane i bez smetnji. Za mene je
njihov glavni adut bio to što su bili jedan od rijetkih lanaca OASIS-ovih salona koji nisu bili u
vlasništvu IOI-a ili neke od njegovih podružnica.
Detektor pokreta ispustio je zvučni signal dok sam prolazio kroz ulazna vrata. S desne
strane nalazila se mala čekaonica, trenutno prazna. Tepih je bio umrljan i izlizan, a cijela je
prostorija zaudarala po dezinfekcijskom sredstvu industrijske snage. Zaposlenik me pogledao
bezizražajnim očima iza neprobojne barijere od pleksiglasa. Bio je u ranim dvadesetima, s
irokezicom i desecima piercinga na licu. Nosio je bifokalni vizir, koji mu je omogućavao
poluproziran pogled na OASIS, istovremeno mu dopuštajući da vidi svoju stvarnu okolinu. Kad
je prozborio, vidio sam da su mu svi zubi zašiljeni. “Dobrodošli u Utikač”, rekao je monotonim
glasom. “Imamo nekoliko slobodnih odjeljaka pa nema čekanja. Ovdje su prikazane
informacije o cijenama paketa.” Pokazao je na zaslon na pultu ravno preda mnom; zatim su
mu se oči zacaklile dok je preusmjeravao pozornost na svijet unutar svog vizira.
Proučio sam opcije. Na raspolaganju sam imao desetak imerzijskih uređaja različite
kvalitete i cijena. Ekonomska, standardna, luksuzna. Za svaku su postojale detaljne
specifikacije. Mogli ste ih iznajmiti po minuti ili platiti okruglu satnicu. Vizir i par haptičkih
rukavica bili su uključeni u cijenu najma, ali haptičko je odijelo dodatno koštalo. Ugovor o
najmu sadržavao je mnogo sitnotiska o dodatnim troškovima u slučaju oštećenja opreme te
mnogo pravnog žargona o tome kako Utikač ni pod kojim okolnostima neće snositi
odgovornost za ono što radite, pogotovo ako je riječ o nečemu protuzakonitom.
“Unajmio bih jednu luksuznu opremu na dvanaest sati”, rekoh.
Službenik nadigne vizir. “Morate platiti unaprijed, shvaćate?”
Kimnuo sam. “Želim unajmiti i širokopojasnu vezu. Moram prebaciti veliku količinu
podataka na svoj račun.”
“Učitavanje dodatno košta. Koliko podataka?”
“Deset zetabajtova.”
“Kvragu”, šapnuo je. “Što učitavate? Kongresnu knjižnicu?”
Ignorirao sam pitanje. “Želim i Mondo paket nadogradnje”, rekao sam.
“Svakako”, oprezno odgovori službenik. “To je ukupno jedanaest tisuća zelembaća. Samo
stavite palac na bubanj i odmah ćemo vas opremiti.”
Djelovao je nemalo iznenađen kad je transakcija prošla. Zatim je slegnuo ramenima i
pružio mi ključnu karticu, vizir i rukavice. “Odjeljak četrnaest. Zadnja vrata desno. WC je na
kraju hodnika. Ako ostavite bilo kakav nered u odjeljku, morat ćemo zadržati vaš depozit.
Bljuvotinu, urin, spermu, takve stvari. Ja sam taj koji to mora čistiti pa mi učinite uslugu i
obuzdajte se, može?”
“Može.”
“Uživajte.”
“Hvala.”
Odjeljak četrnaest bila je zvučno izolirana soba tri sa tri s kasnim modelom haptičke
opreme u središtu. Zaključao sam vrata za sobom i popeo se u opremu. Vinil na haptičkom
stolcu bio je izlizan i ispucan. Ubacio sam podatkovni disk u utor na prednjoj strani OASIS-ove
konzole i nasmiješio se kada je sjeo na mjesto.

202
 “Max?”, rekao sam praznom zraku, nakon što sam se opet prijavio. To je pokrenulo
Maxovu sigurnosnu kopiju koju sam spremio na svoj OASIS-ov račun.
Maxovo nasmiješeno lice pojavilo se na svim monitorima mog zapovjednog centra. “P-p-
pa gdje si, frende?” promucao je. “K-k-kako ide?”
“Ide na bolje, prijatelju. A sad zasuci rukave. Imamo puno posla.”
Otvorio sam upravitelja svog OASIS-ovog računa i pokrenuo prijenos s flash memorije.
Platio sam SDS-u mjesečnu naknadu za neograničenu pohranu podataka na svoj račun i
spremao se testirati njegove granice. Čak i s pomoću Utikačeve širokopojasne svjetlovodne
veze, ukupna procjena vremena za prijenos deset zetabajtova podataka iznosila je više od tri
sata. Preuredio sam slijed prijenosa kako bi se datoteke kojima sam hitno trebao pristupiti
prve prebacile. Čim su se podaci učitali na moj OASIS-ov račun, imao sam izravan pristup njima
i mogao sam ih odmah poslati drugim korisnicima.
Najprije sam poslao e-mail svim informativnim stranicama s detaljnom pričom o tome
kako su me IOI pokušali ubiti, kako su ubili paita i kako planiraju ubiti Art3mis i Shota. Poruci
sam priložio jedan od video isječaka preuzetih iz šestaške baze podataka - video snimku
paitova smaknuća. Priložio sam i primjerak dopisa koji je Sorrento poslao IOI-evom odboru i u
kojem predlaže da otmu Art3mis i Shota. Naposljetku, priložio sam simulacijsku snimku svoje
chatlink sesije sa Sorrentom, ali sam zvukom prikrio mjesto gdje je rekao moje pravo ime i
zamutio svoju školsku fotografiju. Još nisam bio spreman otkriti svoj pravi identitet svijetu.
Planirao sam objaviti nemontiran video kasnije, kad provedem ostatak plana. Tada više neće
biti važno.
Proveo sam oko petnaest minuta sastavljajući još jedan e-mail, adresiran na sve korisnike
OASIS-a. Kad sam napokon bio zadovoljan sročenim, spremio sam ga u mapu skica. Zatim sam
se prijavio u Aechev Podrum.
Kada se moj avatar pojavio u chat sobi, vidio sam da me Aech, Art3mis i Shoto već tamo
čekaju.

203
 0032
"Z!" uskliknuo je aech kad se moj avatar pojavio. "koji vrag, stari? Gdje si bio?
Više od tjedan dana pokušavam doći do tebe!”
“I ja”, doda Shoto. “Gdje si bio? I kako si se domogao onih datoteka iz šestaške baze
podataka?”
“To je duga priča”, rekao sam. “Idemo redom.” Obratio sam se Shotu i Art3mis. “Jeste li
vas dvoje napustili svoje domove?”
Oboje su kimnuli.
“I jeste li oboje prijavljeni sa sigurne lokacije?”
“Da”, reče Shoto. “Trenutno sam u manga kafiću.”
“Ja sam u zračnoj luci Vancouvera”, reče Art3mis. Prvi sam joj put čuo glas nakon više
mjeseci. “Upravo sam prijavljena iz javne OASIS-ove kabine pune klica. Istrčala sam iz kuće
samo s odjećom koju sam u tom trenu imala, pa se nadam da su šestaški podaci koje si nam
poslao stvarni.”
“Jesu”, rekoh. “Vjeruj mi.”
“Kako možeš biti siguran?” upita Shoto.
“Zato što sam hakirao šestašku bazu podataka i sam ih skinuo.”
Svi su me nijemo gledali. Aech nadigne obrvu. “A kako si točno to izveo, Z?”
“Preuzeo sam lažni identitet i izigravao najamnika kako bih infiltrirao IOI-evo korporativno
sjedište. Tamo sam proveo posljednjih osam dana. Upravo sam pobjegao.”
“Jebote!” šapne Shoto. “Ozbiljno?”
Kimnuo sam.
“Frajeru, imaš muda od adamantija”, reče Aech. “Svaka čast.” “Hvala. Valjda.”
“Pretpostavimo da nam ne muljaš”, reče Art3mis. “Otkud bijednom najamniku pristup
tajnoj šestaškoj dokumentaciji i tvrtkinim dopisima?”
Okrenuo sam se prema njoj. “Najamnici imaju ograničen pristup tvrtkinom intranetu
putem sustava za zabavu u stambenim jedinicama, iza IOI-eva vatrozida. Odatle sam uspio
iskoristiti niz stražnjih vrata i metoda iskorištavanja sustava koje su izvorni programeri ostavili
kako bih se probio kroz mrežu i izravno hakirao šestašku privatnu bazu podataka.”
Shoto me promatrao sa strahopoštovanjem. “To si učinio? Sasvim sam?"
“Tako je, gospodine.”
“Čudo je da te nisu uhvatili i ubili”, reče Art3mis. “Zašto si tako glupo riskirao?”
“Što misliš? Da se pokušam probiti kroz njihov štit i dođem do Trećih vrata.” Slegnuo sam
ramenima. “Bio je to jedini plan koji sam mogao smisliti u tako kratkom roku.”
“Z”, Aech će, cereći se, “ti si jedan ludi kurvin sin.” Prišao mi je i dao mi petaka. “Ali zato
te volim, stari!”
Art3mis me prostrijelila pogledom. “Naravno, kad si saznao da imaju tajne datoteke o
svima nama, nisi mogao odoljeti da ih ne pregledaš, zar ne?
“Morao sam!” rekoh. “Da otkrijem koliko znaju o nama! I ti bi učinila isto.”
Uperila je prst u mene. “Ne, ne bih. Poštujem tuđu privatnost!”

204
 “Art3mis, daj se skuliraj!” upadne Aech. “Vjerojatno ti je spasio život, znaš.”
Činilo se da ona to razmatra.
“Dobro”, rekla je. “Zaboravi” Ali vidio sam da je još bijesna. Nisam znao što reći pa sam
nastavio dalje.
“Šaljem svakom od vas kopiju svih šestaških podataka koje sam prokrijumčario. Deset
zetabajta materijala. Već su vam trebale stići.” Čekao sam da svaki od njih provjeri ulaznu
poštu. “Njihova baza podataka o Hallidayu je nevjerojatna. Unutra je sav njegov život. Prikupili
su intervjue sa svima koje je Halliday ikad poznavao. Trebali bi nam mjeseci da ih sve
pročitamo.”
Čekao sam nekoliko minuta, gledajući kako pogledima prelijeću po podacima.
“Opa!” reče Shoto. “Ovo je nevjerojatno.” Pogledao me. “Kako si dovraga pobjegao iz IOI-
a sa svime ovim?”
“Tako što sam bio ekstra prepreden.”
“Aech je u pravu”, dometne Art3mis, tresući glavom. “Dokazano si lud.” Oklijevala je na
sekundu, a zatim dodala: “Hvala na upozorenju-Z. Dužnica sam ti.” Otvorio sam usta da kažem
“nema na čemu”, ali riječi nisu izlazile.
“Da”, reče Shoto. “I ja. Hvala.”
“Nema na čemu, ljudi”, uspio sam napokon protisnuti.
“Onda?” reče Aech. “Otkrij nam već jednom loše vijesti. Koliko su Šestaši blizu prolasku
kroz Treća vrata?”
“Pazite ovo”, rekoh, smješkajući se. “Nisu još ni skužili kako se otvaraju.”
Art3mis i Shoto se zabulje u mene u nevjerici. Aech se široko nasmiješi, a onda počne
klatiti glavom i odizati dlanove prema nebu, kao da plešu na neku nečujnu rave stvar. “O, da!
O, da!” zapjevušio je.
“Ti se šališ, zar ne?” upita Shoto.
Odmahnuo sam glavom.
“Ne šališ se?” reče Art3mis. “Kako je to moguće? Sorrento ima Kristalni ključ i zna gdje su
vrata. Mora samo otvoriti prokletinju i ući unutra, zar ne?”
“To je vrijedilo za prva dvoja vrata”, odvratih. “Ali Treća su vrata drugačija.” Otvorio sam
veliki video prozor u zraku pokraj sebe. “Pazite ovo. Ovo je iz šestaške video arhive. Snimka
njihova prvog pokušaja da otvore vrata.”
Kliknuo sam play. Video isječak je počeo kadrom Sorrentova avatara koji je stajao pred
ulaznim dverima dvorca Anorak. Prednji ulaz u dvorac, toliko godina neprobojan, rastvorio se
kad mu je Sorrento prišao, poput automatskih vrata u supermarketu. “Ulaz dvorca otvorit će
se avataru koji posjeduje kopiju Kristalnog ključa”, objasnio sam. “Ako avatar nema kopiju
ključa, ne može prijeći prag i ući u dvorac, čak i ako su vrata već otvorena.”
Svi smo promatrali snimku na kojoj je Sorrento prošao kroz ulaz i stupio u golemo, zlatom
optočeno predvorje koje je ležalo za njim. Sorrentov avatar prijeđe ulašteni pod i pristupi
velikim kristalnim vratima na sjevernom zidu. Ondje se u samom središtu vrata nalazila
ključanica, a odmah iznad nje, u svjetlucavu, izbrušenu površinu vrata bijahu urezane tri riječi:
Ljubav. Ufanje. Vjera.
Sorrento koraknu naprijed, ispruživši svoj primjerak Kristalnog ključa. Gurne ključ u
ključanicu i okrenu ga. Ništa se nije dogodilo.

205
 Sorrento podigne pogled ka trima riječima otisnutim na vrata. “Ljubav, ufanje, vjera”,
reče, čitajući ih naglas. Ponovno se ništa nije dogodilo.
Sorrento izvuče ključ, ponovno odrecitira tri riječi te zatim opet umetne ključ i okrene ga.
I dalje ništa.
Promatrao sam Aecha, Art3mis i Shota dok su gledali video. Njihovo uzbuđenje i znatiželja
već su se pretočili u usredotočenost, dok su pokušavali riješiti zagonetku pred sobom. Pauzirao
sam video. “Kad god je Sorrento prijavljen, tim savjetnika i istraživača motri svaki njegov
potez”, rekao sam. “Možete im čuti glasove na pojedinim snimkama, kako mu daju prijedloge
i savjete preko komunikatora. Dosad nisu bili od velike pomoći. Gledajte-”
Na videu, Sorrento je izvodio još jedan pokušaj otvaranja vrata. Učinio je sve točno kao
prije, osim što je ovaj put, kad ga je umetnuo, okrenuo Kristalni ključ suprotno od smjera
kazaljki na satu.
“Pokušavaju svaku zamislivu glupariju”, rekao sam. “Sorrento recitira riječi na vratima na
latinskom. I vilenjačkom. I klingonskom. Zatim se fiksiraju na recitiranje Prve poslanice
Korinćanima 13:13, biblijski stih koji sadrži riječi “ljubav, ufanje i vjera”. Navodno su charity
(ljubav), hope (ufanje) i faith (vjera), također imena triju katoličkih svetica mučenica. Šestaši
su posljednjih dana pokušavali prišiti tomu neko značenje.”
“Kreteni”, primijeti Aech. “Halliday je bio ateist.”
“Sada se hvataju za slamke”, rekoh. “Sorrento je pokušao sve osim da klecne, izvede mali
ples i onda gurne mali prst u ključanicu.”
“To mu je vjerojatno sljedeće na redu”, reče Shoto, smiješeći se.
“Ljubav, ufanje, vjera”, izusti Art3mis, polako izgovarajući riječi. Okrenula se prema meni.
“Odakle mi je to poznato?”
“Da”, nadoveže se Aech. “Te riječi zaista zvuče poznato.”
“I meni je trebalo neko vrijeme da ih smjestim”, odvratih.
Svi su me gledali s iščekivanjem.
“Izrecite ih obrnutim redoslijedom”, predložio sam. “Ili još bolje, zapjevajte ih obrnutim
redoslijedom.”
Art3misine se oči suze. “Vjera, ufanje, ljubav”, rekla je. Ponovila ih je nekoliko puta, a
prepoznavanje joj je ozarilo lice. Zatim zapjeva: “Vjera i ufanje i ljubav...”
Aech nastavi idući stih: “Srce i mozak i tijelo...”
“Daju ti tri... kao čarobni broj!” dovrši Shoto pobjedonosno.
“Schoolhouse Rock!” poviknuše svi u glas.
“Vidite?”, rekoh. “Znao sam da ćete skopčati. Pametna ste vi ekipa ”
“ Tri je čaroban broj, glazba i stihovi Boba Dorougha”, izrecitira Art3mis, kao da izvlači
podatke iz mentalne enciklopedije. “Napisano 1973. godine.”
Nasmiješio sam joj se. “Imam teoriju. Mislim da je ovo Hallidayev način da nam kaže koliko
je ključeva potrebno za otvaranje Trećih vrata.”
Art3mis se nasmiješi, a onda zapjeva “Potrebno je tri. ”
“Ni više ni manje”, nastavi Shoto.
“Ne morate nagađati”, doda Aech.

206
 “Tri”, dovrših ja, “Je broj čarobni. ”Izvadio sam svoju kopiju Kristalnog ključa i podigao ga.
I ostali učiniše isto. “Imamo četiri kopije ključa. Ako barem troje od nas dođe do vrata, možemo
ih otvoriti.”
“Što onda?” upita Aech. “Svi uđemo u vrata istovremeno?”
“Što ako samo jedan od nas može ući kad se vrata otvore?” upita Art3mis.
“Sumnjam da bi Halliday to tako napravio”, rekoh ja.
“Tko zna što je toj ludoj bitangi bilo na umu”, reče Art3mis. “Poigravao se s nama na
svakom koraku, a sad to opet radi. Zašto bi inače za otvaranje posljednjih vrata tražio tri kopije
Kristalnog ključa?”
“Možda zato što nas je htio prisiliti da surađujemo?” predložio sam.
“Ili je samo želio natječaj završiti velikim, dramatičnim finalom”, primijeti Aech.
“Razmislite malo. Ako tri avatara uđu kroz Treća vrata u istom trenutku, to onda postaje utrka
da se vidi tko će prvi proći vrata i domoći se Jajeta.”
“Halliday je bio lud, sadistički gad”, promrmlja Art3mis.
“Da”, reče Aech, kimajući glavom. “To si dobro rekla.”
“Gledajte na to ovako”, reče Shoto. “Da Halliday nije programirao Treća vrata tako da za
njih trebaju tri ključa... Šestaši bi dosad možda već pronašli Jaje.”
“Ali Šestaši imaju desetak avatara s primjercima Kristalnog ključa”, reče Aech. “Mogu već
sada otvoriti vrata, da su dovoljno pametni da shvate kako.”
“Diletanti”, reče Art3mis. “Sami su si krivi što ne znaju sve stihove Schoolhouse Rocka
napamet. Kako su te budale uopće došle ovako daleko?”
“Varanjem”, rekoh. “Sjećaš se?”
“O, tako je. Stalno to zaboravljam.” Nasmiješila mi se, a ja sam osjetio kako mi klecaju
koljena.
“To što Šestaši dosad nisu otvorili vrata, ne znači da se naposljetku neće domisliti”, reče
Shoto.
Kimnuo sam. “Shoto je u pravu. Prije ili kasnije naći će poveznicu sa Schoolhouse Rockom.
Stoga ne smijemo više gubiti vrijeme.”
“Pa, što čekamo?” uzbuđeno će Shoto. “Znamo gdje su vrata i kako se otvaraju! Učinimo
to! I neka najbolji jajolovac pobijedi!”
“Zaboravljaš nešto, Shoto-sane”, reče Aech. “Parzival nam još nije rekao kako ćemo proći
onaj štit, probiti se kroz vojsku Šestaša i ući u dvorac.” Okrenuo se prema meni. “Imaš plan za
to, zar ne, Z?”
“Naravno”, rekoh. “Upravo sam dolazio do toga...” Zamahnuo sam desnicom, a u zraku
preda mnom pojavio se trodimenzionalni hologram dvorca Anorak. Prozirna plava sfera koju
je generirala Osuvoxova kugla pojavila se oko dvorca, okružujući ga i iznad i ispod zemlje.
Pokazao sam na nju. “Štit će pasti sam od sebe, u ponedjeljak u podne, oko trideset šest sati
od sada. A onda ćemo samo ušetati na prednji ulaz dvorca.”
“Štit će pasti? Sam od sebe?” ponovi Art3mis. “Klanovi tu sferu gađaju atomskim
bombama posljednja dva tjedna i nisu je niti ogrebali. Kako ćeš je navesti da ‘padne sama od
sebe’?”
“Već sam se pobrinuo za to”, rekoh. “Morat ćete mi vjerovati.”

207
 “Ja ti vjerujem, Z”, reče Aech. “Ali čak i ako štit padne, da bismo došli do dvorca, moramo
se probiti kroz najveću vojsku u OASIS-u.” Pokazao je na hologram, koji je prikazivao šestaške
trupe pozicionirane oko dvorca, odmah unutar sfere. “Što ćemo s ovim budalama? I njihovim
tenkovima? I bojnim brodovima?”
“Očito će nam trebati mala pomoć”, rekoh.
“Velika pomoć”, pojasni Art3mis.
“A koga ćemo točno nagovoriti da nam pomogne povesti rat protiv cijele vojske Šestaša?”
upita Aech.
“Sve”, rekoh. “Svakog jajolovca na mreži.” Otvorio sam još jedan prozor s kratkim e-
mailom koji sam sročio netom prije nego što ću se prijaviti u Podrum. “Poslat ću ovu poruku
večeras, svakom pojedinom korisniku OASIS-a.”
Kolege Jajolovci,
Ovo je crni dan. Nakon godina obmana, izrabljivanja i huljstva, Šestaši su napokon uspjeli
kupovinom i prevarom doći do ulaza kroz Treća vrata.
Kao što znate, IOI je zabarikadirao dvorac Anorak kako bi spriječili bilo koga drugog da
dođe do Jajeta. Također smo saznali da su protupravnim metodama razotkrili identitete
jajolovaca koje smatraju prijetnjom, s namjerom da ih otmu i ubiju.
Ako se jajolovci diljem svijeta ne udruže da zaustave Šestaše, oni će se domoći Jajeta i
osvojiti natječaj. A onda će OASIS pasti pod IOI-evu imperijalističku vlast.
Kucnuo je čas. Naš napad na šestašku vojsku započinje sutra u podne, prema
standardnom OASIS-ovom vremenu.
Pridružite nam se!
Iskreno,
Aech, Art3mis, Parzival i Shoto
“Huljstvo?” reče Art3mis kad je završila čitati. “Služio si se rječnikom kad si ovo pisao?”
“Trudio sam se da zvuči, znaš, uzvišeno”, rekoh. “Službeno.”
“Meni se sviđa, Z”, reče Aech. “Stvarno mi je uzburkalo krv.”
“Hvala, Aech.”
“Znači, to je to? To je tvoj cijeli plan?” upita Art3mis. “Spamati cijeli OASIS, moleći za
pomoć?”
“Manje-više, da. To je plan.”
“I stvarno misliš da će se svi pojaviti i pomoći nam u borbi sa Šestašima?” rekla je.
“Iz pukog štosa?”
“Da”, rekoh. “Mislim.”
Aech kimne. “U pravu je. Nitko ne želi da Šestaši osvoje natječaj. I definitivno ne žele da
IOI preuzme kontrolu nad OASIS-om. Ljudi će jedva dočekati priliku da pomognu srušiti
Šestaše. A koji bi jajolovac propustio priliku da se bori u tako epskoj, povijesnoj borbi?”
“Ali neće li klanovi samo misliti da ih pokušavamo manipulirati?” upita Shoto. “Kako
bismo se sami dočepali vrata?”
“Naravno”, rekoh. “Ali većina ih je već odustala. Svi znaju da je kraj Lova blizu. Ne mislite
li da bi većina radije da netko od nas osvoji natječaj, umjesto Sorrenta i Šestaša?”
Art3mis je na trenutak razmišljala. “U pravu si. E-mail bi mogao upaliti.”

208
 “Z”, reče Aech, tapšući me po leđima, “ti si zlobni, podmukli genij! Kad pošalješ e-mail,
mediji će pomahnitati! Vijest će se proširiti poput požara. Sutra u ovo vrijeme, svaki će avatar
u OASIS-u biti na putu za Chthoniju.”
“Nadajmo se”, odvratih.
“O, definitivno će se pojaviti”, reče Art3mis. “Ali koliko će se njih zapravo boriti, kad vide
s čime imamo posla? Većina će ih vjerojatno razvući ležaljke i papati kokice dok gledaju kako
nas mlate.”
“To je definitivna mogućnost”, rekoh. “Ali klanovi će nam sigurno pomoći. Nemaju što
izgubiti. I ne moramo poraziti cijelu šestašku vojsku. Samo moramo kroz nju probiti rupu, ući
u dvorac i stići do vrata.” “Nas troje mora stići do vrata”, reče Aech. “Ako samo jedno ili dvoje
stignu unutra, nagrabusili smo.”
“Točno”, rekao sam. “Stoga bismo se svi trebali svim silama truditi da nas ne ubiju.”
Art3mis i Aech se oboje nervozno nasmiju. Shoto samo odmahne glavom. “Čak i ako ih
otvorimo, još se moramo suočiti sa samim vratima”, rekao je. “Sigurno će ih biti teže proći od
prva dvoja.”
“Brinimo se za vrata kasnije”, rekoh. “Kad dođemo do njih.” “Dobro”, reče Shoto.
“Učinimo to.”
“Podupirem prijedlog”, doda Aech.
“Dakle, vas se dvojica stvarno slažete s ovim?” reče Art3mis. “Imaš bolju ideju, sestro?”
upita Aech.
Slegnula je ramenima. “Ne. Zapravo nemam.”
“Onda okej”, zaključi Aech. “Riješeno je.”
Zatvorio sam e-mail. “Svakome ću od vas poslati kopiju ove poruke”, rekoh. “Počnite je
slati večeras, svima na popisu kontakata. Objavite je na svojim blogovima. Emitirajte je na
svojim POV kanalima. Imamo trideset šest sati da pronesemo glas. To bi trebalo dostajati da
se svi stignu opremiti i dovesti svoje avatare na Chthoniu.”
“Čim Šestaši načuju za ovo, počet će se pripremati za napad”, reče Art3mis. “Borit će se
svim sredstvima.”
“Možda nas ne shvate ozbiljno”, rekoh ja. “Misle da im je štit neprobojan.”
“I jest”, reče Art3mis. “Stoga se nadam da ga zaista znaš spustiti.”
“Bez brige.”
“Zašto bih se brinula?” obrecne se Art3mis. “Možda si zaboravio ali beskućnica sam i u
ovom času sam u bijegu za goli život! Trenutno sam prijavljena s javnog terminala u zračnoj
luci i plaćam propusnost po minuti. Ne mogu ratovati odavde, a kamoli pokušati proći Treća
vrata. A nemam kamo.”
Shoto kimne. “Mislim da ni ja ne mogu ostati tu gdje sam. U unajmljenoj sam kabini javnog
manga kafića u Osaki. Nemam puno privatnosti. I mislim da mi nije sigurno da ovdje ostanem,
ako me šestaški agenti traže.”
Art3mis me pogleda. “Imaš prijedlog?”
“Žao mi je što vam to moram reći, ali i ja sam beskućnik i upravo sam prijavljen s javnog
terminala”, rekoh. “Skrivao sam se od Šestaši više od godinu dana, sjećate se?”
“Ja imam kamper”, reče Aech. “Svi ste dobrodošli k meni. Ali mislim da ne mogu stići do
Columbusa, Vancouvera i Japana u idućih trideset šest sati.”

209
 “Mislim da vam mogu pomoći”, reče dubok glas.
Svi smo skočili i okrenuli se, baš na vrijeme da vidimo kako se ravno iza nas ukazuje visok,
muški, sjedokosi avatar. Bio je to Veliki i Moćni Og. Avatar Ogdena Morrowa. Nije se
materijalizirao polako kao što avatari obično čine kad se prijave u chat sobu. Jednostavno je
iskrsnuo, kao da je bio tamo cijelo vrijeme i tek se sada odlučio učiniti vidljivim.
“Je li itko od vas ikad posjetio Oregon?” rekao je. “Divno je u ovo doba godine.”

210
 0033
Svi smo zurili u Ogdena Morrowa u osupnutoj tišini.
“Kako ste došli ovamo?” napokon upita Aech, nakon što je uspio podići čeljust s poda.
“Ovo je privatna chat soba.”
“Znam”, reče Morrow, djelujući pomalo postiđeno. “Bojim se da već neko vrijeme
prisluškujem vas četvero. I nadam se da ćete prihvatiti moje iskrene isprike zbog narušavanja
vaše privatnosti. Učinio sam to samo u najboljoj namjeri, obećavam vam.”
“S dužnim poštovanjem, gospodine”, reče Art3mis. “Niste mu odgovorili na pitanje. Kako
ste dobili pristup ovoj chat sobi bez pozivnice? I bez da itko od nas zna da ste ovdje?”
“Oprostite mi”, reče on. “Vidim zašto bi vas to moglo zabrinjavati. Ali ne morate se brinuti.
Moj avatar ima mnogo jedinstvenih moći, uključujući mogućnost da nepozvan ulazim u
privatne chat sobe.” Dok je Morrow govorio, prišao je jednoj od Aechevih polica za knjige i
uzeo pregledavati neke od priručnika za starinske igre uloga. “Prije prvotnog pokretanja
OASIS-a, kada smo Jim i ja stvorili svoje avatare, dali smo si superkorisnički pristup cijeloj
simulaciji. Pored besmrtnosti i nepobjedivosti, naši su se avatari mogli kretati manje-više
posvuda i raditi manje-više sve. Sad kad Anoraka više nema, moj je avatar jedini s tim moćima.”
Okrenuo se k nama četvero. “Nitko drugi nema sposobnost da vas prisluškuje. Pogotovo ne
Šestaši. Enkripcijski protokoli OASIS-ovih chat soba čvrsti su kao stijena, kad vam kažem.”
Lagano se zahihotao. “Unatoč mojoj prisutnosti ovdje.”
“On je oborio onu hrpu stripova!” rekao sam Aechu. “Nakon našeg prvog sastanka ovdje,
sjećaš se? Rekao sam ti da nije softverski zastoj...” Og kimne i slegne ramenima kao krivac. “To
sam bio ja. Znam biti prilično nespretan.”
Uslijedio je još jedan kratak muk, tijekom kojega sam napokon prikupio hrabrost da se
izravno obratim Morrowu. “Gospodine Morrow-" počeo sam.
“Molim te”, Morrow će, podigavši ruku. “Zovi me Og.”
“U redu”, rekoh, nervozno se nasmijavši. Čak i pod tim okolnostima, bio sam potpuno pod
dojmom. Nisam mogao vjerovati da se zaista obraćam onom Ogdenu Morrowu. “Og. Biste li
nam rekli zašto ste nas prisluškivali?”
“Zato što vam želim pomoći”, odgovorio je. “A prema onome što sam maloprije čuo, čini
se da bi vam svima dobro došla moja pomoć.” Svi smo izmijenili nervozne poglede, a Og je
naizgled osjetio naš skepticizam. “Molim vas, nemojte me krivo shvatiti”, nastavio je. “Neću
vam otkrivati nikakve tragove, niti vam davati ikakve informacije koje bi vam pomogle doći do
Jajeta. To bi pokvarilo svu zabavu, zar ne?” Vratio se k nama, a ton mu se uozbiljio.
“Neposredno prije Jimove smrti, obećao sam mu da ću, u njegovoj odsutnosti, učiniti sve što
mogu da zaštitim duh i integritet njegova natječaja. Zato sam ovdje.”
“Ali, gospodine - Og”, rekao sam. “U svojoj ste autobiografiji napisali da vi i James Halliday
niste razgovarali posljednjih deset godina njegova života.”
Morrow mi se zabavljeno nasmiješi. “Ma daj, mali”, rekao je. “Ne možeš vjerovati svemu
što pročitaš.” Nasmijao se. “Zapravo, ta je tvrdnja uglavnom istinita. Nisam razgovarao s
Jimom posljednje desetljeće njegova života. Sve do nekoliko tjedana prije nego što je umro.”
Zastao je, kao da priziva uspomenu. “U to vrijeme nisam ni znao da je bolestan. Samo me
iznebuha nazvao i našli smo se u privatnoj chat sobi, vrlo nalik ovoj. Tada mi je rekao za svoju
bolest, natječaj i što planira. Brinuo se da u vratima ima još nekih bugova. Ili da bi nakon

211
njegove smrti mogle nastati komplikacije koje bi spriječile da se natječaj nastavi onako kako
zamislio.”
“Mislite poput Šestaša?” upita Shoto.
“Točno”, reče Og. “Poput Šestaša. Stoga me Jim zamolio da nadzirem natječaj, i da
interveniram bude li neophodno.” Počešao je bradu. “Da budem iskren, nisam zapravo želio
odgovornost. Ali to je bila posljednja želja mog najstarijeg prijatelja pa sam pristao. Proteklih
sam šest godina sve promatrao iz prikrajka. Iako su Šestaši poduzeli sve da vam smanje izglede,
vas ste četvero nekako ustrajali. Ali sada, čuvši vas kako opisujete svoje trenutne okolnosti,
mislim da je napokon vrijeme da nešto poduzmem kako bih zadržao integritet Jimove igre.”
Art3mis, Shoto, Aech i ja izmijenismo zapanjene poglede, kao da tražimo potvrdu od
ostalih da se ovo zaista događa.
“Želim vama četvero ponuditi utočište u svome domu u Oregonu”, reče Og. “Odatle ćete
moći provesti svoj plan i dovršiti potragu u sigurnosti, bez da se morate brinuti hoće li vam
šestaški agenti ući u trag i provaliti na vrata. Mogu svakog od vas opskrbiti najmodernijom
imerzijskom opremom, svjetlovodnom vezom s OASIS-om i bilo čime što vam zatreba.”
Još jedna zapanjena tišina. “Hvala vam, gospodine!” napokon sam izlanuo, odoljevši
nagonu da padnem na koljena i počnem se klanjati.
“To je najmanje što mogu učiniti.”
“To je nevjerojatno ljubazna ponuda, gospodine Morrow”, reče Shoto. “Ali ja živim u
Japanu.”
“Znam, Shoto”, odvrati Og. “Već sam ti unajmio privatni zrakoplov. Čeka te u zračnoj luci
u Osaki. Ako mi pošalješ svoju trenutnu lokaciju, dogovorit ću da te pokupi limuzina i odveze
na pistu.”
Shoto je na trenutak ostao bez riječi, a onda se duboko naklonio. “Arrigato, Morrow-san.”
“Nema na čemu, mali.” Obratio se Art3mis. “Mlada dama, koliko sam shvatio, ti si
trenutno u zračnoj luci Vancouvera? I za tebe sam organizirao putovanje. Vozač te upravo čeka
u području za preuzimanje prtljage i drži znak na kojem piše ‘Benatar’. Odvest će te do aviona
koji sam ti unajmio.”
Na trenutak sam pomislio da će se i Art3mis nakloniti. No ona je potrčala i stegnula Oga
u čvrst zagrljaj. “Hvala, Og”, rekla je. “Hvala vam, hvala, hvala!”
“Nema na čemu, draga”, rekao je uz postiđen smijeh. Kad ga je napokon pustila, okrenuo
se Aechu i meni. “Aech, koliko sam shvatio, imaš vozilo i trenutno si u blizini Pittsburgha?”
Aech kimne. “Ako ti ne bi smetalo odvesti se do Columbusa po svog prijatelja Parzivala,
dogovorit ću da vas mlažnjak obojicu pokupi u zračnoj luci Columbusa. To jest, ako vam ne
smeta letjeti skupa?”
“Ne, zvuči savršeno”, reče Aech, pogledavši me krajičkom oka. “Hvala, Og.”
“Da, hvala”, ponovih. “Spasili ste nam život.”
“Nadam se.” Smrknuto mi se osmjehnuo, a onda se okrenuo da se obrati svima. “Sretan
put svima. Vidimo se uskoro.” A tada je nestao jednako brzo kao što se pojavio.
“Pa, ovo je pušiona”, rekao sam, okrenuvši se Aechu. “Art3mis i Shoto dobivaju limuzine,
a ja moram žicati prijevoz do aerodroma s tvojom ružnom guzicom? U nekoj krntiji od
kampera?”
“Nije krntija”, reče Aech, smijući se. “I slobodno uzmi taksi, seronjo.”

212
 “Ovo će biti zanimljivo”, rekao sam, krišom pogledavši Art3mis “Nas ćemo se četvero
napokon osobno susresti.”
“Bit će mi čast”, reče Shoto. “Veselim se tomu.”
“Da”, reče Art3mis, susrevši moj pogled. “Jedva čekam.”
Nakon što su se Shoto i Art3mis odjavili, dao sam Aechu svoju trenutnu lokaciju. “To je
Utikačeva franšiza. Nazovi me kad stigneš pa se nađemo na ulazu.”
“Može”, rekao je. “Slušaj, moram te upozoriti, nimalo ne sličim na svoj avatar.”
“Pa? Tko sliči? Ja nisam zapravo ovako visok. Ni mišićav. I nos mi je malo veći-”
“Samo te upozoravam. Susret sa mnom mogao bite... malo šokirati.”
“Okej. Zašto mi onda odmah ne kažeš kako izgledaš?”
“Već sam na putu”, rekao je, ignorirajući moje pitanje. “Vidimo se za nekoliko sati, okej?”
“Okej. Oprezno vozi, amigo.”
Unatoč tome što sam rekao Aechu, spoznaja da ću ga nakon pustih godina osobno
upoznati, činila me nervoznijim nego što sam htio priznati. Ali to nije bilo ništa u usporedbi sa
zebnjom koju sam već osjećao kako u meni raste zbog mogućnosti da ću upoznati Art3mis kad
stignemo u Oregon. Pokušaj zamišljanja stvarnog trenutka ispunjavao me mješavinom
uzbuđenja i krajnjeg užasa. Kakva će biti uživo? Je li fotografija koju sam vidio u njezinu dosjeu
zapravo lažnjak? Jesam li još imao ikakvu šansu kod nje?
S heraklovskim naporom, uspio sam je potisnuti iz misli prisilivši se da se usredotočim na
skorašnju bitku.
Čim sam se odjavio iz Aechevog podruma, poslao sam svoj e-mail “Poziva na oružje” kao
globalnu objavu svim korisnicima OASIS-a.
Znajući da većina tih e-mailova neće proći filtere neželjene pošte, objavio sam ga i na svim
jajolovačkim forumima. Zatim sam napravio kratku video snimku svog avatara kako ga naglas
čita i postavo ga da se vrti u neprekinutoj petlji na svom POV kanalu.
Vijest se brzo proširila. U roku od sat vremena naš plan napada na dvorac Anorak bio je
najvažnija priča na svim vijestima, popraćena naslovima poput JAJOLOVCI OBJAVLJUJU
OTVORENI RAT ŠESTAŠIMA i NAJBOLJI JAJOLOVCI OPTUŽUJU IOI ZA OTMICU I UBOJSTVO i JE
LI LOV NA HALLIDAYEVO JAJE NAPOKON ZAVRŠEN?
Neke su vijesti već vrtjele video isječak Daitova ubojstva koji sam im poslao, zajedno s
tekstom Sorrentova dopisa, navodeći “anonimni izvor” za oboje. Zasad je IOI odbio
komentirati i jedno i drugo. Dosad će Sorrento već saznati da sam nekako stekao pristup
privatnoj šestaškoj bazi podataka. Želio sam da sam mu mogao vidjeti lice kad je saznao kako
sam to izveo - da sam proveo cijeli tjedan tek nekoliko katova ispod njegova ureda.
Proveo sam sljedećih nekoliko sati opremajući svoj avatar i mentalno se pripremajući za
ono što slijedi. Kad više nisam mogao držati oči otvorene, odlučio sam nabrzinu odrijemati dok
čekam Aechev dolazak. Onemogućio sam značajku automatskog odjavljivanja na svom računu,
a zatim utonuo u san u haptičkom stolicu, prebacivši novu jaknu preko sebe kao pokrivač i
stežući u ruci pištolj kupljen ranije tog dana.

Prenuo sam se iz sna nešto kasnije, na zvuk Aecheva zvona. Zvao me da mi kaže da je vani.
Iskobeljao sam se iz opreme, pokupio stvari i vratio iznajmljene uređaje na recepciju. Kad sam
izašao na ulicu, vidio sam da je pala noć. Ledeni zrak me pogodio poput kante ledene vode.

213
 Aechev maleni kamper nalazio se samo nekoliko metara dalje, parkiran uz rubnik. Bio je
to SunRider boje moke, dugačak šest metara i star barem dva desetljeća. Kolaž solarnih ćelija
pokrivao je kamperov krov i većinu karoserije, uz pozamašnu količinu hrđe. Prozori su bili
zatamnjeni, tako da nisam mogao vidjeti unutra.
Duboko sam udahnuo i prešao bljuzgom prekriven pločnik, osjećajući neobičnu
kombinaciju jeze i uzbuđenja. Kad sam prišao kamperu, vrata blizu sredine desne strane klizeći
su se otvorila, a kratke su se ljestve rasklopile do pločnika. Popeo sam se unutra, a vrata su se
zatvorila za mnom. Našao sam se u kuhinjici. Bilo je mračno, osim navigacijskih svjetala u
tapeciranom podu. S lijeve strane vidio sam mali spavaći prostor u stražnjem dijelu, uvučen u
podstrešje iznad kamperova odjeljka akumulator. Okrenuo sam se i polako zaputio
zamračenom kuhinjicom, a onda razgrnuo zavjesu od perlica koja je prekrivala ulaz u kabinu.
Na vozačkom sjedalu kampera sjedila je korpulentna Afroameri kanka, čvrsto stežući
volan i zureći ravno naprijed. Bila je otprilike mojih godina, kratke, sitno kovrčave kose i kože
boje čokolade koja je svjetlucala na mekom svjetlu pokazivača ploče s instrumentima. Nosila
je staru koncertnu Rush 2112 majicu, čije su brojeve izvitoperile njezine bujne grudi. Imala je
i izblijedjele crne traperice i par vojnih čizama sa zakovicama. Činilo se da drhti, iako je u kabini
bilo fino i toplo.
Stajao sam ondje na trenutak, nijemo buljeći u nju, čekajući da me primijeti. Naposljetku
se okrenula i osmjehnula mi se, a taj samo osmijeh smjesta prepoznao. Isti cerigradski smiješak
vidio sam tisuću puta prije, na licu Aecheina avatara, tijekom bezbrojnih noći koje smo proveli
zajedno u OASIS-u, pričajući loše viceve i gledajući loše filmove. Nije mi samo njezin osmijeh
djelovao poznato. Prepoznao sam i oblik njezinih očiju i crte lica. Nije bilo sumnje. Mlada žena
koja je sjedila preda mnom bila je moja najbolja prijateljica, Aech.
Preplavio me val osjećaja. Šok je prepustio mjesto osjećaju izdaje. Kako me je on - ona -
mogla svih ovih godina zavaravati? Osjetio sam kako mi lice gori od srama kad sam se sjetio
svih adolescentskih intimnosti koje sam podijelio s Aechem. Osobi kojoj sam implicitno
vjerovao. Nekome koga sam mislio da poznajem.
Kad ništa nisam rekao, oborila je pogled na svoje čizme i ostala tako. Teško sam se
skljokao na suvozačevo sjedalo, i dalje buljeći u nju, i dalje nesiguran što bih rekao. Stalno me
kradomice pogledavala, a tada bi nervozno skrenula pogled. Još se tresla.
Kakav god da sam gnjev ili izdaju osjećao, brzo su ishlapile.
Nisam si mogao pomoći. Počeo sam se smijati. Nije u tome bilo zlobe i znao sam da je to
prepoznala, jer su joj se ramena malo opustila i oteo joj se uzdah olakšanja. Tada se i ona
počela smijati. Mislim da se napola smijala, a napola plakala.
“Hej, Aech”, rekoh, kad je naš smijeh utihnuo. “Kako ide?”
“Dobro, Z”, rekla je. “Cvjetaju mi ruže.” I glas joj je bio poznat. Samo ne tako dubok kao
Online. Sve je ovo vrijeme koristila softver da ga prikrije.
“Pa”, rekoh. “Vidi nas. Tu smo.”
“Da”, odgovori Aech. “Tu smo.”
Spustila se neugodna tišina. Na trenutak sam oklijevao, nesiguran što je činiti. Tada sam
slijedio svoje instinkte, prešao kratku udaljenost između nas i obgrlio je rukama. “Lijepo te
vidjeti, prijateljice stara”, rekoh. “Hvala što si došla po mene.”
Uzvratila je zagrljaj. “I tebe je lijepo vidjeti”, rekla je. Vidio sam da je to i mislila.

214
 Pustio sam je i odmaknuo se. “Kriste, Aech”, rekao sam, smiješeći se. “Znao sam da nešto
skrivaš. Ali nisam nikad zamišljao...”
“Što?”, rekla je, pomalo defenzivno. “Što nikad nisi zamišljao?” “Da je slavni Aech,
glasoviti jajolovac i najstrašniji i najnemilosrdniji arenski borac u cijelom OASIS-u, zapravo...”
“Debela crnkinja?”
“Htio sam reći ‘mlada Afroamerikanka’.”
Izraz joj se smrknuo. “Postoji razlog zašto ti nikad nisam rekla, znaš.” “Siguran sam da je
dobar”, odvratih. “Ali stvarno nije važno.” “Nije?”
“Naravno da nije. Ti si moja najbolja prijateljica, Aech. Jedina prijateljica, da budem
iskren.”
“Pa, svejedno želim objasniti.”
“Okej. Ali može li pričekati dok ne budemo u zraku?” upitao sam. “Čeka nas dug put. A
osjećat ću se puno sigurnije kad ostavimo ovaj grad u prašini.”
“Put pod noge, amigo”, rekla je, ubacujući kamper u brzinu.
Aech je slijedila Ogove upute do privatnog hangara u blizini Columbusove zračne luke,
gdje nas je čekao mali luksuzni mlažnjak. Og je uredio da Aechev kamper spreme u obližnjem
hangaru, ali već je dugi niz godina bio njezin dom i mogao sam vidjeti da je nervozna što ga
ostavlja za sobom.
Oboje smo u čudu zurili u mlažnjak dok smo mu se približavali. Već sam vidio zrakoplove
na nebu, naravno, ali nikad ovako izbliza. Putovanje mlažnjakom mogli su si priuštiti samo
bogataši. Činjenica da je Og za nas mogao unajmiti tri zasebna mlažnjaka bez da je okom
trepnuo dokazivala je koliko je morao biti suludo bogat.
Mlažnjak je bio potpuno automatiziran pa u njemu nije bilo posade Bili smo posve sami.
Umirujući glas autopilota pozdravio nas je kad smo se ukrcali, a zatim nam naložio da vežemo
pojaseve i pripremimo se za polijetanje. U zraku smo bili za nekoliko minuta.
Bio je to prvi put da je itko od nas letio te smo oboje proveli prvi sat leta zureći kroz
prozore, zapanjeni pogledom, dok smo hitali atmosferom na zapad na visini od tri tisuće
metara, na putu za Oregon Napokon, kad nas je prvo oduševljenje prošlo, mogao sam vidjeti
da je Aech spremna razgovarati.
“Okej, Aech”, rekao sam. “Ispričaj mi svoju priču.”
Razvukla je svoj cerigradski osmijeh i duboko udahnula. “Cijela je stvar zapravo bila
zamisao moje majke”, rekla je. Zatim se upustila u skraćenu verziju svoje životne priče. Njezino
pravo ime, rekla je, bilo je Helen Harris i bila je samo nekoliko mjeseci starija od mene. Odrasla
je u Atlanti sa samohranom majkom. Otac joj je poginuo u Afganistanu dok je još bila beba.
Njezina majka, Marie, radila je od kuće u Online centru za obradu podataka. Prema Marieinom
mišljenju, OASIS je bio nešto najbolje što se ikad dogodilo obojenim ženama i muškarcima. Od
samog početka, Marie je koristila bijeli muški avatar za sve svoje online poslove zbog osjetne
razlike u načinu na koji su je tretirali i u prilikama koje je dobivala.
Kad se Aech prvi put prijavila u OASIS, slijedila je majčin savjet i stvorila si muški avatar
bjelačke rase. “H” je bio majčin nadimak za nju otkad je bila beba pa ga je odlučila koristiti kao
ime svoje online persone. Nekoliko godina kasnije, kada je počela pohađati školu online,
njezina je majka na prijavnici slagala u vezi kćerine rase i spola. Aech je bila dužna priložiti
fotografiju za svoj školski profil pa je poslala fotorealistički prikaz lica svog muškog avatara,
koji je modelirala prema vlastitim crtama.

215
 Aech mi je rekla da nije vidjela niti razgovarala s majkom otkad je otišla od kuće na svoj
osamnaesti rođendan. Tog se dana Aech konačno otvorila svojoj majci u vezi svoje
seksualnosti. U početku je majka odbijala vjerovati da je ona gej. Ali onda je Helen otkrila da
već skoro godinu dana ima djevojku koju je upoznala online.
Dok je Aech sve ovo objašnjavala, mogao sam vidjeti da proučava moju reakciju. Zapravo
i nisam bio pretjerano iznenađen. Posljednjih nekoliko godina, Aech i ja smo brojnim prilikama
razgovarali o svom uzajamnom divljenju prema ženskom tijelu. Zapravo sam osjetio olakšanje
znajući da me Aech nije obmanjivala, barem ne u tom pogledu.
“Kako je tvoja majka reagirala kad je saznala da imaš djevojku?” upitao sam.
“Pa, ispostavilo se da majka ima vlastiti set duboko usađenih predrasuda”, reče Aech.
“Izbacila me iz kuće i rekla da me više nikad ne želi vidjeti. Neko sam vrijeme bila beskućnica.
Živjela sam u nizu skloništa. Ali na kraju sam dovoljno zaradila natječući se u OASIS-ovim
arenskim ligama da si kupim vlastiti kamper i otad živim u njemu. Obično se zaustavim samo
kad kamperu treba napuniti akumulator.”
Dok smo nastavili razgovor, formalno se upoznavajući, oboje smo shvatili da se već znamo
koliko se dvoje ljudi uopće može znati. Godinama smo se poznavali, na najintimniji način.
Povezali smo se na čisto mentalnoj razini. Razumio sam je, vjerovao joj i volio je kao dragu
prijateljicu. Ništa se od toga nije promijenilo, niti se moglo promijeniti zbog nečeg tako
nebitnog poput njezina spola, boje kože ili seksualne orijentacije.
Ostatak leta proletio je u tren oka. Aech i ja brzo smo upali u svoj stari, poznati ritam i
ubrzo se činilo kao da smo se vratili u Podrum i zezali se igrajući Quake ili Joust. Bilo kakvi
strahovi u vezi otpornosti našeg prijateljstva u stvarnom svijetu nestali su do trenutka kad je
naš mlažnjak sletio na Ogovu privatnu pistu u Oregonu.
Letjeli smo na zapad preko zemlje, samo nekoliko sati prije svitanja, pa je još bio mrak kad
smo sletjeli. Aech i ja smo se oboje skamenili na mjestu kad smo izašli iz aviona, u čudu
gledajući prizor oko nas. Čak i na slaboj mjesečini, pogled je oduzimao dah. Tamni, visoki obrisi
gorja Wallowa okruživali su nas sa svih strana. Nizovi plavih prilaznih svjetala pružali su se po
tlu doline iza nas, ocrtavajući Ogovu privatnu pistu. Ravno naprijed, strmo kameno stubište na
rubu piste vodilo je do veličanstvene, osvijetljene palače izgrađene na visoravni blizu podnožja
planinskog lanca. U daljini se vidjelo nekoliko vodopada kako se prelijevaju s vrhunaca iza
Morrowove rezidencije.
“Izgleda baš kao Rivendell”, reče Aech, uzevši mi riječi iz usta.
Kimnuo sam. “Izgleda baš poput Rivendella iz filmova Gospodar prstenova”, rekoh, i dalje
zadivljeno zureći. “Ogova je žena bila veliki Tolkienov fan, sjećaš se? Ovo je sagradio za nju.”
Začuli smo električno zujanje iza sebe dok se stubište mlažnjaka povlačilo, a vrata se
zatvarala. Motori su se opet upalili, a mlažnjak se okrenuo, spremajući se da ponovno uzleti.
Stajali smo i gledali kako se vinuo natrag u čisto, zvjezdano nebo. Zatim smo se okrenuli i počeli
uspinjati stubištem do kuće. Kad smo napokon stigli do vrha, ondje nas je čekao Ogden
Morrow.
“Dobrodošli, prijatelji moji!” ruknuo je Og, pružajući obje ruke u znak pozdrava. Bio je
odjeven u karirani kućni ogrtač i papuče na zeca “Dobrodošli u moj dom!”
“Hvala, gospodine”, reče Aech. “Hvala što ste nas pozvali.”
“Ah, ti si zacijelo Aech”, odgovorio je, stisnuvši joj ruku. Ako ga je iznenadio njezin izgled,
nije to pokazao. “Prepoznao sam ti glas.” Namignuo joj je, a zatim ju je čvrsto zagrlio. Potom

216
se okrenuo i zagrlio i mene. “A ti si sigurno Wade - hoću reći, Parzival! Dobrodošli! Dobrodošli!
Uistinu mi je čast oboje vas upoznati!”
“Nama je čast”, rekoh. “Stvarno vam ne možemo dovoljno zahvaliti na pomoći.”
“Već si mi se dovoljno zahvalio pa prestani!” rekao je. Okrenuo se i poveo nas prostranim
zelenim travnjakom prema svojoj ogromnoj kući. “Ne mogu vam opisati koliko je divno imati
goste. Nažalost, ovdje sam sasvim sam od Kirine smrti.” Na trenutak je šutio, a onda se
nasmijao. “Sam, izuzev mojih kuhara, sluškinja i vrtlara, naravno. Ali i oni ovdje žive pa se
zapravo ne računaju kao gosti.”
Ni ja ni Aech nismo znali kako odgovoriti pa smo se samo nastavili smiješiti i kimati
glavom. Naposljetku sam skupio hrabrost da progovorim. “Jesu li ostali već stigli? Shoto i
Art3mis?”
Nešto u načinu na koji sam rekao “Art3mis” natjeralo je Morrowa da se zahihoće, dugo i
glasno. Nakon nekoliko sekundi shvatio sam da mi se i Aech smije.
“Što?” upitao sam. “Što je tako smiješno?”
“Da”, reče Og, smješkajući se. “Art3mis je stigla prva, prije nekoliko sati, a Shotov je
zrakoplov sletio oko trideset minuta prije vas.”
“Hoćemo li ih sada upoznati?” upitao sam, strahovito loše prikrivajući strepnju.
Og odmahne glavom. “Art3mis je smatrala da bi susret s vas dvoje sada bio nepotrebna
distrakcija. Željela je pričekati tek nakon ‘velikog događaja’. A čini se da se i Shoto slaže.” Na
trenutak me proučavao. “Vjerojatno je tako najbolje, znaš. Pred svima je veliki dan.”
Kimnuo sam, osjećajući čudnu kombinaciju olakšanja i razočaranja.
“Gdje su oni sada?” upita Aech.
Og pobjednički digne šaku u zrak. “Već su prijavljeni i pripremaju se za vaš napad na
Šestaše!” Glas mu je odzvanjao posjedom i odbijao se s visokih kamenih zidova njegove palače.
“Za mnom! Čas se bliži!”
Ogov me entuzijazam vratio u sadašnji trenutak te sam osjetio kako mi se čvor nervoze
stvara u dnu trbuha. Slijedili smo svog dobročinitelja u kućnom ogrtaču prostranim dvorištem
obasjanim mjesečinom. Dok smo se približavali glavnoj kući, prošli smo pored malog
ograđenog vrta, ispunjenog cvijećem. Vrt je bio na neobičnoj lokaciji i nisam mu mogao shvatiti
svrhu, sve dok nisam ugledao veliki nadgrobni spomenik u njegovu središtu. Tada sam shvatio
da je to zacijelo grob Kire Morrow. Ali čak i na sjajnoj mjesečini, bilo je premračno da
razaberem natpis na nadgrobnom kamenu.
Og nas je poveo kroz raskošni ulaz u palaču. Svjetla su unutra bila ugašena, ali umjesto da
ih upali, Morrow je skinuo pravu pravcatu baklju sa zida i njome nam osvijetlio put. Čak i na
slabom svjetlu baklje, zapanjila me velebnost zdanja. Divovske tapiserije i golema zbirka
fantastičnih umjetničkih djela prekrivale su zidove, dok su kipovi vodoriga i oklopi oivičavali
hodnike.
Dok smo slijedili Oga, skupio sam dovoljno hrabrosti da mu se obratim. “Slušajte, znam
da vjerojatno nije pravi trenutak”, rekao sam. “Ali veliki sam obožavatelj vašeg rada. Odrastao
sam igrajući interaktivne edukacijske igre Halcydonia. Naučile su me čitati, pisati, matematiku,
rješavati zagonetke...” Nastavio sam trabunjati dok smo hodali, oduševljeno pričajući o svojim
omiljenim Halcydonijinim naslovima i zanoseći se Ogom kao pravi pravcati geek.
Aech je sigurno pomislila da mu se ulizujem, jer se smijuckala tijekom cijelog mog
mucavog monologa, ali Og ga je jako cool prihvatio. “Divno je to čuti”, rekao je, naizgled

217
iskreno zadovoljan. “Moja supruga i ja vrlo smo se ponosili tim igrama. Drago mi je što su ti
ostale u lijepoj uspomeni.”
Skrenuli smo iza ugla, a Aech i ja smo se oboje skamenuli pred ulazom u divovsku sobu
ispunjenu nizovima i nizovima starih videoigara. Oboje smo znali da je to zacijelo klasična
zbirka videoigara Jamesa Hallidaya - zbirka koju je oporučno ostavio Morrowu nakon svoje
smrti. Og se obazreo i vidio nas kako zastajkujemo na ulazu, a zatim se požurio natrag po nas.
“Obećavam da ću vas kasnije odvesti u razgledavanje kad ovo uzbuđenje završi”, reče Og,
malko zadihano. Kretao se brzo za čovjeka svoje dobi i stasa. Poveo nas je spiralnim kamenim
stubištem do dizala koje nas je spustilo još nekoliko katova u Ogov podrum. Namještaj je ovdje
bio mnogo moderniji. Slijedili smo Oga kroz labirint tapeciranih hodnika, sve dok ne stigosmo
do sedam okruglih vrata koja su sva bila numerirana.
“Stigli smo!” reče Morrow, gestikulirajući bakljom. “Ovo su moji OASIS-ovi imerzijski
odjeljci. Svi imaju vrhunsku Habashaw opremu OIR-9400.”
“9400? Bez šale?” Aech tiho zazviždi. “Opako.”
“Gdje su ostali?” upitah, nervozno se ogledajući.
“Art3mis i Shoto već su u odjeljcima Dva i Tri”, rekao je. “Odjeljak Jedan je moj. Vas dvoje
možete birati između preostalih.”
Zurio sam u svaka vrata, pitajući se iza kojih je Art3mis.
Og pokaže na kraj hodnika. “U svlačionicama ćete naći haptička odijela svih veličina. A sad
se odjenite i obujte!”
Široko se osmjehnuo kad smo Aech i ja izišli iz svlačionica nekoliko minuta kasnije, oboje
odjeveni u potpuno nova haptička odijela i rukavice.
“Izvrsno!” reče Og. “A sad izaberite odjeljak i prijavite se”, rekao je. “Sat otkucava!”
Aech se okrenula prema meni. Vidio sam da mi želi nešto reći, ali činilo se da su je riječi
iznevjerile. Nakon nekoliko sekundi pružila je ruku u rukavici. Stisnuo sam je.
“Sretno, Aech”, rekao sam.
“Sretno, Z”, odgovorila je. Zatim se okrenula prema Ogu i rekla: “Hvala još jednom, Og.”
Prije nego što je uspio odgovoriti, popela se na prste i poljubila ga u obraz. Potom je nestala
kroz vrata Odjeljka četiri, a ona su se uz šum zatvorila za njom.
Og se smješkao za njom, a onda se okrenuo prema meni. “Cijeli svijet navija za vas
četvero. Pokušajte ih ne iznevjeriti.”
“Dat ćemo sve od sebe.”
“Znam da hoćete.” Pružio mi je ruku, a ja sam je stisnuo.
Koraknuo sam prema imerzijskom odjeljku, a onda se okrenuo natrag. “Og, mogu li vas
nešto pitati?” rekao sam.
Nadigao je obrvu. “Ako me kaniš pitati što je iza Trećih vrata, nemam pojma”, rekao je.
“A čak i da znam, ne bih ti rekao. Trebao bi to znati..."
Odmahnuo sam glavom. “Ne, nije to. Htio sam pitati zašto je vaše prijateljstvo s
Hallidayem završilo? U svim svojim istraživanjima, nikada nisam to uspio saznati. Što se
dogodilo?”
Morrow me na trenutak proučavao. To su mu pitanje postavili u intervjuima mnogo puta
prije i uvijek ga je ignorirao. Ne znam zašto mi je odlučio reći. Možda je sve ove godine čekao
da nekome kaže.

218
 “Bilo je to zbog Kire. Moje supruge.” Zastao je na trenutak, a zatim pročistio grlo i
nastavio. “Poput mene, bio je zaljubljen u nju još od srednje škole. Naravno, nikad nije imao
hrabrosti nešto poduzeti. Stoga ona nikad nije saznala što je osjećao prema njoj. A nisam ni ja.
Nije mi rekao za to sve do našeg posljednjeg razgovora, neposredno prije smrti. Čak i tada, bilo
mu je teško to mi priopćiti. Jim nikad nije znao s ljudima ili izraziti osjećaje.”
Šutke sam kimnuo i čekao da nastavi.
“Čak i nakon što smo se Kira i ja zaručili, mislim da je Jim i dalje gajio neku maštariju da
će mi je preoteti. Ali nakon što smo se vjenčali, napustio je tu ideju. Rekao je da je prestao
razgovarati sa mnom zbog neizdržive ljubomore koju je osjećao. Kira je bila jedina žena koju
je ikad volio.” Morrowu glas zastane u grlu. “Shvaćam zašto se Jim tako osjećao. Kira je bila
vrlo posebna. Bilo je nemoguće ne zaljubiti se u nju.” Nasmiješio mi se. “Znaš kako je upoznati
nekog takvog, zar ne?”
“Znam”, odvratih. Tada, kad sam shvatio da nema više što za reći o toj temi, dodao sam,
“Hvala, g. Morrow. Hvala što ste mi sve to rekli.”
“Nema na čemu”, rekao je. Zatim je prišao svome imerzijskom odjeljku čija su se vrata
spiralno otvorila. Unutra sam vidio da je njegova oprema modificirana kako bi uključivala
nekoliko neobičnih komponenti, uključujući OASIS-ovu konzolu modificiranu da nalikuje na
starinski Commodore 64. Obazreo se ka meni. “Sretno, Parzivale. Trebat će ti.”
“Što ćete učiniti?” upitao sam. “Tijekom borbe?”
“Zavaliti se i gledati, naravno!” rekao je. “Izgleda da će to biti najepskija bitka u povijesti
videoigara.” Posljednji mi se put nasmiješio, a tada je zakoračio kroz vrata i nestao, ostavivši
me sama u slabo osvijetljenom hodniku.
Proveo sam nekoliko minuta razmišljajući o svemu što mi je Morrow rekao. Zatim sam
otišao do svog imerzijskog odjeljka i ušao.
Bila je to mala okrugla soba. Blistav haptički stolac visio je na zglobnoj hidrauličnoj ruci
pričvršćenoj za strop. Nije bilo svesmjerne trake za trčanje, jer je sama soba služila toj funkciji.
Dok ste bili prijavljeni, mogli ste hodati ili trčati u bilo kojem smjeru, a kugla bi se okretala oko
i ispod vas, sprečavajući vas da ikad dotaknete zid. Bilo je to kao da ste u ogromnoj lopti za
hrčke.
Popeo sam se u stolac i osjetio kako se prilagođava konturama mog tijela. Robotska se
ruka ispružila iz stolca i na lice mi nataknula potpuno novi Oculance™ vizir. I on se također
prilagodio tako da savršeno pristaje. Vizir mi je skenirao mrežnice, a zatim je sustav zatražio
da izgovorim novu lozinku: “Sobovska flotila setec astronomy10.”
Duboko sam udahnuo i prijavio se.

10
Termin iz filma Uhode (1992.) koji se odnosi na tajni projekt rađen za Ruse.
219
 0034
Bio sam spreman za rock 'n' roll.
Avatar mi je bio nabijen mišićima do očiju i naoružan do zuba. Spakirao sam čarobnih
predmeta i vatrenog oružja koliko je stalo u moj inventar.
Sve je bilo na mjestu. Naš je plan bio pokrenut. Kucnuo je čas da se krene.
Ušao sam u hangar svoje tvrđave i pritisnuo gumb na zidu da otvorim lansirna vrata.
Kliznula su unatrag, polako otkrivajući lansirni tunel koji je vodio do Falcove površine. Hodao
sam do kraja piste, pokraj mog X-Winga i Vonneguta. Danas neću uzeti nijednog od njih. Oba
su bili dobri brodovi s impresivnim naoružanjem i obranom, ali nijedan me ne bi puno zaštitio
od epskog sranja koje se spremalo na Chthoniji. Srećom, sad sam imao nov način prijevoza.
Odstranio sam 30 cm velikog robota Leopardona iz avatarova inventara i nježno ga
spustio na pistu. Malo prije nego što me IOI uhitio, odvojio sam nešto vremena da proučim
igračku-robota Leopardona i ustanovim njegove moći. Kao što sam i slutio, robot je zapravo
bio moćan čarobni predmet. Nije mi trebalo dugo da dokučim zapovjednu riječ potrebnu za
aktivaciju. U Toeijevoj izvornoj TV seriji Supaidaman, prizvah ste robota jednostavno viknuvši
njegovo ime. To sam sada učinio, pazeći da se dobrano odmaknem od robota prije nego što
poviknem “Leopardon!”
Začuo se prodoran vrisak koji je zvučao poput paranja metala. Sekundu kasnije, nekoć je
majušni robot izrastao do visine od gotovo stotinu metara. Vrh robotove glave sada je stršio
kroz otvorena lansirna vrata na svodu hangara.
Podigao sam pogled ka golemom robotu, diveći se posvećenosti detaljima koju je Halliday
unio u njegovo kodiranje. Rekreirao je svaku značajku originalne japanske meche, uključujući
i njegov divovski svjetleći mač i štit s reljefom u obliku paukove mreže. U masivnu lijevu nogu
robota bijahu umetnuta mala ulazna vrata koja su se otvoril kad sam im prišao, otkrivši unutra
malo dizalo. Odnijelo me kroz unutrašnjost noge i torza robota do kokpita smještenog u
njegovim oklopljenim prsima. Dok sam sjedao na kapetanski stolac, opazio sam srebrnu
upravljačku narukvicu u prozirnoj vitrini na zidu. Izvadio sam je i zakopčao na avatarov zglob.
Narukvica mi je omogućavala da glasovnim komandama kontroliram robota dok sam izvan
njega.
Na upravljačkoj konzoli preda mnom nalazilo se nekoliko redova gumbova, označenih na
japanskom. Pritisnuo sam jednog i motori su gromoglasno oživjeli. Zatim sam pritisnuo gas, a
dvostruki raketni potisnici u svakom od robotovih stopala upalili su se lansiravši ga uvis, iz
moje tvrđave i u Falcovo zvjezdano nebo.
Opazio sam da je Halliday dodao stari 8-track kasetofon upravljačkoj ploči kokpita. Iznad
mog desnog ramena bio je montiran i stalak s 8-track kasetama. Dograbio sam jednu i ubacio
je u kasetofon. Iz unutarnjih i vanjskih robotovih zvučnika zatreštao je Dirty Deeds AC/DC-ja,
tako glasno da mi je stolac zavibrirao.
Čim je robot izašao iz hangara, viknuo sam “Mijenjaj u Marvellera!” u kontrolnu narukvicu
(glasovne naredbe su djelovale samo ako ste ih viknuli). Robotove noge, ruke i glava savili su
se prema unutra i zaključali u nove pozicije, transformirajući robot u svemirski brod poznat
kao “Marveller”. Kad je transformacija završila, napustio sam Falovu orbitu i unio kurs prema
najbližim zvjezdanim vratima.
Kad sam izašao kroz zvjezdana vrata u Sektoru deset, moj je radarski zaslon zasjao poput
božičnog drvca. Tisuće svemirskih vozila svaki marke i modela gmizale su zvjezdanom crninom
220
oko mene, sve od jednosjednih letjelica do divovskih teretnjaka veličine mjeseca. Nikada
nisam vidio toliko svemirskih brodova na jednom mjestu. Neprekidna rijeka njih slijevala se
kroz zvjezdana vrata, dok su se drugi okupljali na tom području iz svih smjerova na nebu. Svi
su se brodovi postupno sjatili na okup, formirajući dugu nasumičnu karavanu letjelica koja se
protezala prema Chthoniji, sitnoj plavosmeđoj kugli koja je lebdjela u daljini. Izgledalo je kao
da se svaka osoba u OASIS-u zaputila ka dvorcu Anorak. Osjetio sam kratku navalu ushićenja,
iako sam znao da bi se Art3misino upozorenje moglo pokazati točnim - postojala je šansa da
su ovi avatari samo došli gledati predstavu i da nisu imali nikakvu namjeru zapravo riskirati
živote u borbi sa Šestašima.
Art3mis. Nakon sveg ovog vremena, sada je bila u sobi nekoliko metara od mene. Upoznat
ćemo se uživo čim ova borba završi. Ta me pomisao trebala užasnuti, ali umjesto toga osjetio
sam kako me preplavljuje zen mir. Što god da se dogodi na Chthoniji, sve što sam riskirao
vrijedilo je toga.
Transformirao sam Marveller u konfiguraciju robota, a zatim se pridružio dugačkoj paradi
svemirskih letjelica. Moj se brod isticao u velikom mnoštvu letjelica, jer je bio jedini divovski
robot. Oblak manjih brodova brzo se formirao oko mene, za čijim su upravljačima sjedili
znatiželjni avatari koji su došli izbliza baciti pogled na Leopardona. Morao sam isključiti
komunikator jer me toliko raznih ljudi pokušalo kontaktirati da me pitaju tko sam, dovraga, i
gdje sam pokupio tako genijalan prijevoz.
Dok je planet Chthonia rastao na prozoru moga kokpita, gustoća i broj brodova oko mene
eksponencijalno su se povećavali. Kad sam napokon ušao u planetovu atmosferu i počeo se
spuštati ka površini, bilo mi je kao da letim kroz roj metalnih insekata. Kad sam stigao na
područje oko dvorca Anorak, jedva sam vjerovao vlastitim očima. Koncentrirana, pulsirajuća
masa brodova i avatara prekrivala je tlo i ispunila zrak. Bilo je to poput nekog onosvjetskog
Woodstocka. Avatari su se, rame uz rame, protezali do horizonta u svim smjerovima. Još ih je
na tisuće lebdjelo i letjelo u zraku iznad, izmičući se konstantnom priljevu brodova. U središtu
sveg tog ludila stajao je sam dvorac Anorak, dragulj od oniksa koji je blistao ispod prozirnog
šestaškog sferičnog štita. Svakih nekoliko sekundi neki bi nesretni avatar ili brod nehotice
naletio ili se zanio u štit i odmah ispario, poput muhe kad se sudari s električnim aparatom
protiv insekata.
Kad sam se približio, ugledao sam slobodan komad tla ravno pred ulazom u dvorac,
odmah iza zaštitnog zida. Tri divovske figure stajale su jedna do druge u središtu čistine.
Gomila oko njih stalno je nadirala prema unutra, a zatim se povlačila, dok su se avatari
naguravali kako bi zadržali smjernu udaljenost od Aech, Art3mis i Shota, koji su svaki sjedili u
vlastitom blistavom divovskom robotu.
Ovo mi je bila prva prilika da vidim koje su robote Aech, Art3mis i Shoto odabrali po
prelasku Drugih vrata i trebao mi je trenutak da smjestim visokog ženskog robota kojim je
upravljala Art3mis. Bila je crne i krom boje, sa složenom kacigom u obliku bumeranga i
simetričnim crvenim prsnim oklopom zbog kojeg je izgledala kao ženska verzija Tranzor Z-a.
Tada sam shvatio da je zaista riječ o ženskoj verziji Tranzor Z-a, opskurnog lika iz originalne
Mazinger Z anime serije poznato kao Minerva X.
Aech je odabrao RX-78 Gunđam mechu iz originalne anime serije Mobile Suit Gunđam,
jednog od svojih dugogodišnjih favorita. (Iako sam sada znao da je Aech u stvarnom životu
žena, njezin je avatar još uvijek bio muškarac pa sam odlučio i dalje o njemu govoriti u muškom
rodu.)

221
 Shoto je stajao za nekoliko glava viši od oboje, skriven unutar kokpita Raideena, golemog
crveno-plavog robota iz anime serija Hrabri Raideen iz sredine sedamdesetih. Masivna mecha
stiskala je u jednoj ruci svoj poznati zlatni luk dok joj je za drugu bio privezan golem, šiljasti
štit.
Gomilom se pronio urlik dok sam prelijetao nisko iznad štita, a zatim se naglo zaustavio
iznad ostalih. Okrenuo sam orijentaciju tako da Leopardon bude uspravan, a zatim ugasio
motore i preostalu udaljenost do površine prešao u padu. Moj se robot dočekao na koljeno, a
udar je potresao tlo. Kad sam se uspravio, more promatrača počelo je klicati ime mog avatara.
Par-zi-val! Par-zi-val!
Kad se klicanje stišalo u nejasnu riku, okrenuo sam se ka svojim kompićima.
“Lijep nastup, razmetljivče jedan”, reče Art3mis, koristeći naš privatni komunikacijski
kanal. “Namjerno si zakasnio?”
“Nisam kriv, kunem se”, rekoh, trudeći se ostati cool. “Bio je dug red za zvjezdana vrata.”
Aech kimne masivnom glavom svoje meche. “Svaki transportni terminal na planetu od
sinoć riga avatare”, rekao je, pokazujući na prizor oko nas Gundamovom masivnom rukom.
“Ovo je nestvarno. Nikada nisam vidio toliko brodova ni avatara na jednom mjestu.”
“Ni ja”, reče Art3mis. “Čudi me da SDS poslužitelji mogu podnijeti opterećenje uz toliku
aktivnost u jednom sektoru. Ali čini se da nema nikakvog zastoja.”
Dugo sam promatrao more avatara oko nas, a zatim sam preusmjerio pozornost na
dvorac. Na tisuće letećih avatara i brodova i dalje je zujalo oko štita, povremeno ispaljujući na
nj metke, lasere, rakete i druge projektile, koji su se svi bezopasno odbijali od površine. Unutar
kugle na tisuće je oklopljenih šestaških avatara stajalo u nijemoj formaciji, potpuno okružujući
dvorac. Između njihovih postrojbi bijahu razasuti redovi lebdećih tenkova i bojnih brodova. U
bilo kojem drugom okruženju, šestaška bi se vojska činila zastrašujućom. Možda čak i
nezaustavljivom. Ali suočeni s beskrajnom svjetinom koja ih je sada okruživala, Šestaši su
izgledali žalosno malobrojni i nadjačani.
“Onda, Parzivale”, reče Shoto, okrenuvši golemu glavu svog robota u mom pravcu.
“Vrijeme je za akciju, stari prijatelju. Ako sfera ne padne kao što si obećao, ovo će biti prilično
neugodno.”
“Han će spustiti štit”, citirao je Aech.
“Moramo mu dati još vremena!” nasmijao sam se, a zatim upotrijebio robotovu desnicu
da dotaknem njegov lijevi zglob, pokazujući na vrijeme. “Aech je u pravu. Još je šest minuta do
podneva.”
Kraj moje rečenice zaglušio je još jedan urlik gomile. Ravno pred nama, unutar sfere,
masivna su se ulazna vrata dvorca Anorak upravo rastvorila, a na njima se sada pojavio
usamljeni šestaški avatar.
Sorrento.
Smješeći se graji negodovanja i zviždanja koja ga je dočekala, Sorrento mahne rukom
šestaškim postrojbama koje su stajale direktno pred dvorcem te se oni smjesta raspršiše,
raščistivši velik otvoren prostor. Sorrento iskorači na nj, pozicionirajući se direktno nasuprot
nas, samo nekoliko desetaka metara dalje, s druge strane štita. Deset drugih šestaških avatara
izašlo je iz dvorca i smjestilo se iza Sorrenta tako da je između svakoga bio poveći razmak.
“Imam loš predosjećaj”, promrmlja Art3mis u slušalice s mikrofonom.
“Da”, šapne Aech. “I ja.”

222
 Sorrento je promotrio prizor, a onda nam se odozdo nasmiješio. Kad je progovorio, glas
mu je pojačan izlazio iz jakih zvučnika postavljenih na šestaške bojne brodove i lebdeće
tenkove, omogućujući da ga svi na tom području čuju. A budući da su se ondje zatekle kamere
i reporteri svih glavnih informativnih kanala, znao sam da se njegove riječi emitiraju cijelom
svijetu.
“Dobrodošli u dvorac Anorak”, reče Sorrento. “Očekivali smo vas.” Široko je zamahnuo
rukom, pokazujući na gnjevnu svjetinu koja ga je okruživala. “Moram reći, malo smo
iznenađeni što vas se toliko večeras ovdje pojavilo. Dosad je valjda postalo očito, čak i
najneupućenijima među vama, da ništa ne može prodrijeti kroz naš štit.”
Njegovu je objavu dočekao zaglušujuć urlik prijetnji, uvreda i sočnih psovki. Pričekao sam
trenutak, a zatim podigao obje ruke svog robota, tražeći tišinu. Kad je donekle zavladao muk,
spojio sam se na javni komunikacijski kanal, što je imalo isti učinak kao i paljenje golemog
javnog razglasa. Stišao sam glasnoću slušalica kako bih smanjio povratnj signal, a zatim rekao:
“Griješiš, Sorrento. Ulazimo. U podne. Svi.”
Urlik odobravanje provalio je iz okupljenih jajolovaca. Sorrento se nije ni trudio pričekati
da zamre. “Slobodno pokušajte”, rekao je i dalje se smiješeći. Zatim je proizveo predmet iz
svog inventara i stavio ga na tlo pred sobom. Zumirao sam da ga bolje vidim i osjetio kako mi
se mišići čeljusti stežu. Bila je to igračka robot. Dvonožni dinosaur s oklopljenom kožom i
parom velikih topova na lopaticama. Odmah sam ga prepoznao iz nekoliko japanskog filmova
o čudovištima s prijelaza stoljeća.
Bio je to Mechagodzilla.
“Kiryu!” Viknuo je Sorrento, još uvijek pojačanim glasom. Na zvuk zapovijedi, njegov je
sićušni robot odmah stao rasti sve dok nije bio gotovo jednako visok kao dvorac Anorak,
dvostruko viši od “divovskih” robota kojima smo upravljali Aech, Shoto, Art3mis i ja.
Oklopljena glava mehaničkog guštera gotovo je doticala vrh sferičnog štita.
Muk strahopoštovanja spustio se na gomilu, nakon čega je uslijedio žamor prestravljenog
prepoznavanja tisuća prisutnih jajolovaca. Svi su prepoznali tog divovskog metalnog
behemota. I svi su znali da je gotovo neuništiv.
Sorrento je ušao u mechu kroz ulazna vrata u jednoj od njegovih masivnih peta. Nekoliko
sekunda kasnije, oči zvijeri počele su svijetliti žarko žuto. Potom je zabacila glavu, otvorila
nazubljenu gubicu i ispustila prodran metalni urlik.
Na znak, deset šestaških avatara koji stajahu iza Sorrenta izvuku svoje robote igračke i
aktiviraju ih. Petorica su imala ogromne robotske lavove koji su mogli formirati Voltrona.
Druga petorka imala je divovske meche iz Robotecha i Neon Genesis Evangeliona.
“O, sranje”, čuo sam kako Art3mis i Aech uglas šapću.
“Samo dajte!” prkosno vikne Sorrento. Njegov je izazov odjeknuo prepunim krajolikom.
Mnogi jajolovci u prednjim redovima napravili su nehotičan korak natrag. Nekolicina se
okrenula i pobjegla da spasi živu glavu. Ali Aech, Shoto, Art3mis i ja ostali smo na položaju.
Provjerio sam vrijeme na prikazniku. Preostalo je još manje od minute. Pritisnuo sam
gumb na Leopardonovoj upravljačkoj ploči, a moj je divovski robot isukao svoj svjetleći mač.
***
Nisam tomu svjedočio iz prve ruke, ali mogu vam s popriličnom sigurnošću reći da se zatim
dogodilo sljedeće:

223
 Šestaši su iza dvorca Anorak podigli veliki oklopljeni bunker, ispunjen paletama oružja i
bojnom opremom koju su teleportirali unutra prije nego što su aktivirali štit. Ondje se nalazio
i dugačak stalak s trideset Opskrbnih Droida, instaliran duž istočnog zida bunkera. Zbog
nedostatka mašte originalnog dizajnera Opskrbnih Droida, svi su izgledali baš kao robot
“Johnny Five” iz filma Kratki spoj iz 1986. godine. Šestaši su te droide prvenstveno koristili kao
potrčkala, za obavljanje sitnih poslova, popunjavanje opreme i upotpunjavanje zaliha streljiva
za postrojbe stacionirane vani.
Točno jednu minutu do podneva, jedan od Opskrbnih Droida, oznake SD-03, aktivirao se
i zatim iskopčao iz punjenja. Potom se otkoturao na svojim gusjenicama preko poda bunkera
do kaveza oružarnice na drugom kraju. Ispred ulaza u oružarnicu stajala su dva robotska
stražara. SD-03 im je odaslao svoj nalog za upotpunjavanje opreme - nalog koji sam osobno
podnio na šestaškom intranetu dva dana ranije. Stražari su potvrdili nalog i odmakli se,
propustivši SD-03 da se otkotura u kavez. Nastavio se kretati pored dugačkih skladišnih stalaka
koji su sadržavali široku lepezu oružja: magične mačeve, štitove, električne oklope, plazmene
puške, dalekometne topove i bezbroj drugih oružja. Naposljetku, droid se zaustavio. Stalak
pred njim sadržavao je pet velikih osmeroplošnih uređaja, svaki otprilike veličine nogometne
lopte. Svaki uređaj imao je malu kontrolnu ploču umetnutu na jednoj od njegovih osam ploha,
zajedno sa serijskim brojem. SD-03 pronašao je serijski broj koji se podudarao s onim u mom
obrascu. Potom, slijedeći skup uputa koji sam u nj programirao, mali je droid upotrijebio svoj
kandžasti kažiprst kako bi unio niz naredbi na upravljačku ploču uređaja. Kad je završio, malo
se svjetlo iznad tipkovnice promijenilo iz zelene u crvenu boju. Tada je SD-03 podigao oktaedar
u ruke. Dok je izlazio iz oružarnice, jedna Antimaterijska frikcijsko-indukcijska bomba bila je
oduzeta iz šestaškog kompjuteriziranog inventara.
SD-03 se zatim otkoturao iz bunkera i počeo uspinjati nizom rampi i stubišta koje su
Šestaši izgradili s vanjske strane dvorskih zidova kako bi imali pristup gornjim razinama. Usput
se droid otkoturao kroz nekoliko sigurnosnih kontrolnih točaka. Svaki su put robotski stražari
skenirali njegovo sigurnosno odobrenje i utvrdili da je droidu dopušteno ići kamo god želi. Kad
je SD-03 stigao na najvišu razinu dvorca Anorak, otkoturao se na veliku promatračku platformu
koja se tamo nalazila.
U tom je trenutku SD-03 možda privukao nekoliko znatiželjnih pogleda odreda elitnih
šestaških avatara koji su čuvali platformu. Ne bih znao. Ali čak i da su stražari nekako
predvidjeli što će se dogoditi i otvorili vatru na malog droida, već je bilo prekasno da ga sada
zaustave.
SD-03 nastavio se kotrljati ravno do središta krova, gdje je sjedio visokorazinski šestaški
čarobnjak, držeći Osuvoxovu kuglu - artefakt koji je stvarao sferični štit oko dvorca.
Tada, izvršavajući posljednje upute koje sam u nj programirao dva dana ranije, SD-03 je
podigao antimaterijsku frikcijsko-indukcijsku bombu iznad glave i detonirao je.
Eksplozija je isparila opskrbnog droida, zajedno sa svim avatarima stacioniranima na
platformi, uključujući šestaškog čarobnjaka koji je upravljao Osuvoxovom kuglom. Čim je
umro, artefakt se deaktivirao i pao na sada praznu platformu.

224
 0035
Eksploziju je popratio briljantan bljesak svjetla, kratkotrajno me zaslijepivši.
Kad se povukao, oči su mi se opet usredotočile na dvorac. Štit je pao. Sada više ništa nije
dijelilo moćne Šestaše i vojsku Jajolovaca osim otvorenog zemljišta i praznog prostora.
Oko pet sekundi ništa se nije događalo. Činilo se da je vrijeme stalo i sve je bilo tiho i
nepomično. Tada je nastao pakao.
Sjedeći sam u kokpitu svoje meche, oteo mi se nijem poklik. Nevjerojatno, moj plan je
upalio. Ali nisam imao vremena slaviti, jer sam sada stajao usred središta najveće bitke u
povijesti OASIS-a.
Ne znam što sam očekivao da će se sljedeće dogoditi. Nadao sam se da će se možda
desetina prisutnih jajolovaca pridružiti našem napadu na Šestaše. Ali za nekoliko sekundi
postalo je očito da se svaki od njih kanio pridružiti borbi. Divljački se ratnički krik vinuo iz mora
avatara oko nas, a tada su svi nahrupili naprijed, približavajući se šestaškoj vojsci iz svakog
smjera. Njihov me potpuni nedostatak oklijevanja zaprepastio, jer je bilo očito da su mnogi od
njih srljali u sigurnu smrt.
Gledao sam u čudu kako se dvije moćne sile sukobljavaju svud oko mene, na tlu i na nebu.
Bila je to kaotična scena koja oduzima dah, poput nekoliko pčelinjih košnica i osinjih gnijezda
koji se razbijaju jedni o druge a zatim ruše na divovski mravinjak.
Art3mis, Aech, Shoto i ja stajasmo u središtu svega toga. Isprva se nisam ni micao, iz
straha da ću zgaziti val jajolovaca koji je vrvio oko i preko noge moga robota. Sorrento,
međutim, nije čekao da mu se itko skloni s puta. Zgnječio je nekoliko desetaka avatara
(uključujući i neke od svojih trupa) pod titanskim nogama svoje meche dok je teško gazio
prema nama, a svaki je od njegovih koraka stvarao mali krater na stjenovitoj površini.
“O-o”, čuo sam kako Shoto mrmlja, dok je njegova mecha zauzimala obrambeni stav. “Evo
ga dolazi.”
Šestaške meche već su bile zasute golemom količinom paljbe iz svih smjerova. Sorrenta
su gađali više od ikoga, jer je njegova mecha bila najveća meta na bojištu, a nijedan jajolovac
s dalekometnim oružjem nije mogao odoljeti da ga ne nacilja. Intenzivna baraža projektila,
vatrenih kugli, čarobnih raketa i laserskih zraka brzo je uništila ili onesposobila ostale šestaške
meche (koje nisu ni dobile priliku da formiraju Voltrona). Ali Sorrentov je robot nekako ostao
neoštećen. Svaki projektil koji ga je pogodio naizgled se bezbolno odbio od oklopljenog tijela
njegove meche. Deseci letjelica obrušavali su se i zujili oko njega, šibajući mechu raketnom
vatrom, ali ni njihovi napadi naizgled nisu imali učinka.
“E sad je dosta!” povikne Aech u svoj komunikator. “Sad mi je prekipjelo!” I s time, zaspe
Sorrenta cjelokupnom golemom vatrenom moći svog Gundama. U istom trenutku, Shoto
odapne Raideenov luk, dok je Art3misina mecha ispalila neku vrstu crvene energetske zrake,
koja je naizgled nastajala iz divovskih grudi Minerve X. Ne želeći zaostati, aktivirao sam
Leopardonovo oružje zvano Okret luka, zlatni bumerang koji se lansirao iz mechina čela.
Svi su naši napadi bili izravni pogoci, ali samo je Art3misina zraka Sorrentu nanijela neku
opipljivu štetu. Izbila je metalnom gušteru komad desne lopatice i onesposobila na nju
montiran top. Ali to nije puno usporilo Sorrenta. Dok nam se nastavljao približavati, Mecha-
godzilline oči zasvijetlile su jarko plavo. Tada Sorrento otvori njezini usta, a kaskadna munja
plavog svjetla sune iz mechinih razjapljenih ralja. Zraka je udarila o tlo ravno ispred nas, a zatim
urezala duboku zadimljenu brazdu u zemlji dok je nastavila mesti naprijed, pretvarajući u prah
225
svaki avatar i brod na svom putu. Svi četvero uspjeli smo joj se izmaknuti, lansiravši robote
uvis, iako sam ja zamalo primio izravni pogodak. Munja se ugasila sekundu poslije, ali Sorrento
je nastavio gaziti naprijed. Primijetio sam da oči njegove meche više ne svijetle plavo. Munja
se očito morala ponovno napuniti.
“Mislim da smo došli do zadnjeg šefa”, našali se Aech preko komunikatora. Nas četvero
sada smo se raširili i kružili iznad Sorrenta kao pokretne mete.
“Kvragu sve, ljudi”, rekoh. “Mislim da ne možemo uništiti tu stvar.”
“Pronicljiva primjedba, Z”, reče Art3mis. “Imaš kakvu sjajnu ideju?”
Razmislio sam na trenutak. “Kako bi bilo da mu ja odvratim pažnju, dok ga vas troje
zaobiđete i krenete prema ulazu u dvorac?” “Zvuči kao dobar plan”, odgovori Shoto. No
umjesto da krene ka dvorcu, on se obruši i poleti ravno na Sorrenta, smanjivši razmak između
njih u nekoliko sekundi.
“Idite!” poviknuo je u svoj komunikator. “Gad je samo moj!”
Aech je presjekao preko Sorrentova desnog krila, a Art3mis je skrenula ulijevo, dok sam
ja sunuo uvis preko njega. Ispod sebe, vidio sam kako se Shoto sučeljava sa Sorrentom, a
razlika u veličini njihovih mecha bila je uznemirujuća. Shotov robot izgledao je poput akcijske
figurice pored Sorrentova masivnog metalnog zmaja. Unatoč tome, Shoto je ugasio potisnike
i pao na tlo ravno ispred Mechagodzille.
“Brzo”, čuo sam Aechev povik. “Ulaz u dvorac je širom otvoren!”
Sa svog položaja na nebu, vidio sam da je šestaške snage koje su okružile dvorac već
preplavila beskrajna svjetina neprijateljskih avatara. Šestaške su linije bile razbijene, a stotine
je jajolovaca sada naviralo pokraj njih, trčeći prema otvorenom ulazu u dvorac samo kako bi
po dolasku do njega otkrili da ne mogu prijeći prag jer ne posjeduju primjerak Kristalnog ključa.
Aech se okrenuo ravno preda mnom. Još trideset metara iznad tla, otvorio je vrata
Gundamova kokpita i iskočio, šapnuvši istovremeno robotovu zapovjednu riječ. Dok se
divovski robot smanjivao na svoju izvornu veličinu, dograbio ga je u zraku i spremio u svoj
inventar. Sada leteći nekim magičnim sredstvima, Aechev se avatar sunovratio, preletjevši
preko jajolovaca natiskanih na ulazu u dvorac, a zatim nestavši kroz otvorena dvostruka vrata.
Sekundu kasnije, Art3mis je izvela sličan manevar, pospremivši svoju mechu u zraku i
uletjevši u dvorac odmah iza Aech.
Oštro sam zaronio sa svojim Leopardonom i pripremio se da ih slijedim.
“Shoto”, viknuo sam u komunikator. “Upravo ulazimo! Idemo!”
“Samo vi idite”, odgovori Shoto. “Sustići ću vas.” No nešto me zasmetalo u njegovu tonu
te sam zaustavio poniranje i okrenuo mechu natrag. Shoto je lebdio iznad Sorrenta, blizu
njegova desnog krila. Sorrento je polako okretao mechu i počeo se vraćati prema dvorcu. Sada
sam uvidio da je slaba točka njegove meche bila nedostatak brzine. Mechagodzillini spori
pokreti i napadi činili su protutežu njegovoj naizglednoj neranjivosti.
“Shoto!” viknuo sam. “Što čekaš? Idemo!”
“Idi bez mene”, reče Shoto. “Moram se osvetiti kurvinom sinu.”
Prije nego što stigao odgovoriti, Shoto se survao na Sorrenta, vitlajući divovskim mačem
u svakoj od mechinih ruku. Obje su se oštrice usjekle u Sorrentov desni bok, izazvavši pljusak
iskri i, na moje iznenađenje, zaista mu nanijevši štetu. Kad se dim razišao, vidio sam da se
Mechagodzillina desnica sada klati. Bila je gotovo prerezana u laktu.

226
 “Izgleda da ćeš dupe odsad brisati lijevom rukom, Sorrento!” pobjedonosno vikne Shoto.
Zatim ispali Raideenove potisnike i zaputi se u mom smjeru, prema dvorcu. Ali Sorrento je već
okrenuo mechinu glavu i njezinim sjajnim plavim očima nišanio Shota.
“Shoto!” viknuo sam. “Pazi!” Ali glas mi se utopio u zvuku munje ispaljene iz zmajeve
metalne gubice. Pogodila je Shotovu mechu posred leđa. Robot je eksplodirao u narančastoj
vatrenoj kugli.
Začuo sam kratku škripu statike na komunikacijskom kanalu. Ponovno sam zazvao
Shotovo ime, ali nije odgovorio. Tada se na mome prikazniku pojavila poruka, obavjestivši me
da je Shotovo ime upravo nestalo s Tablice.
Bio je mrtav.
Spoznaja me momentalno osupnula, što je bio peh, jer je Sorrentovi munja još uvijek
pucala, krećući se u brzom luku, presijecajući tlom, a zatim dijagonalno uza zid dvorca, ususret
meni. Napokon sam reagirao - prekasno - a Sorrento je pogodio moju mechu u donji dio torza,
djelić sekunde prije nego što se zraka prekinula.
Spustio sam pogled i otkrio da je donja polovica mog robota upravo raznijeta. Svi
indikatori upozorenja u kokpitu počeli su bljeskati, dok je mecha počela padati s neba u dvjema
zadimljenim, gorućim polovicama.
Nekako sam imao prisutnost uma da podignem ruku i povučem ručicu za izbacivanje iznad
sjedala. Kupola kokpita je otpala, a ja sam iskočio iz padajuće meche, djelić sekunde prije nego
što se stropoštala na stube dvorca, ubivši nekoliko desetaka ondje okupljenih avatara.
Upalio sam avatarove mlazne čizme časkom prije nego što sam dotakao tlo, a onda brzo
prilagodio kontrolne postavke svoje imerzijske opreme, jer sam sada upravljao avatarom
umjesto divovskim robotom. Uspio sam se dočekati na noge ispred dvorca, malo dalje od
Leopardonove zapaljene olupine. Sekundu nakon što sam sletio, prekrila me sjena, a ja sam se
okrenuo i vidio kako Sorrentova mecha zaklanja nebo. Podigao je njezinu masivnu lijevu nogu,
spremajući se da me zgnječi.
Zatrčao sam se tri koraka i skočio, upalivši mlazne čizme u pola skoka. Potisak me odbacio
na sigurno, upravo dok je Mechagodzillino golemo stopalo s kandžama tresnulo o tlo, stvorivši
krater na mjestu gdje sam trenutak prije stajao. Metalna zvijer ispustila je još jedan zaglušujući
krik, popraćen šupljim, gromkim smijehom. Sorrentovim smijehom.
Ugasio sam potisnike mlaznih čizama i sklupčao avatara u loptu. Sletio sam na tlo
kotrljajući se, prevrnuo se naprijed i zatim ustao na noge. Zaškiljio sam prema glavi metalnog
guštera. Oči mu trenutno nisu svijetlile - zasad. Mogao bih sada ponovno upaliti mlazne čizme
i domoći se dvorca prije nego što Sorrento stigne opet zapucati na mene. Ne bi me mogao
slijediti unutra - ne bez izlaska iz svoje pregoleme meche.
Čuo sam kako mi Art3mis i Aech nešto dovikuju preko komunikatora. Već su bili unutra,
stojeći pred vratima i čekajući me.
Morao sam samo odletjeti u dvorac i pridružiti im se. Nas smo troje mogli otvoriti i ući
kroz vrata prije nego što nas Sorrento sustigne. Bio sam siguran u to.
Ali nisam se pomaknuo. Umjesto toga, izvadio sam Beta Kapsulu i držao maleni metalni
cilindar na dlanu avatarove ruke.
Sorrento me pokušao ubiti. I u tom je procesu ubio moju tetu, zajedno s nekoliko mojih
susjeda, uključujući dragu staru gospođicu Gilmore, koja nikad nije naudila živoj duši. Također
je dao ubiti Daita no, premda ga nikad nisam upoznao, Daito je bio moj prijatelj.

227
 A sada je Sorrento upravo ubio Shotov avatar, lišivši ga prilike da uđe kroz Treća vrata.
Sorrento nije zaslužio svoju moć ni položaj. Zaslužio je, odlučio sam u tom trenutku, javno
poniženje i poraz. Zaslužio je da mu netko ispraši dupe pred očima cijelog svijeta.
Podigao sam Beta kapsulu visoko iznad glave i pritisnuo aktivacijski gumb.
Nastao je zasljepljujući bljesak svjetla, a nebo je postalo grimizno dok se moj avatar
mijenjao, rastući i pretvarajući se u divovskog humanoidnog izvanzemaljca crvene i srebrne
kože, užarenih jajolikih očiju, čudne perajaste glave i sjajne svjetlosti usađene u sredini prsa.
U sljedeće tri minute bio sam Ultraman.
Mechagodzilla prestala je kričati i bacakati se. Pogled joj je bio uperen u tlo, gdje je
sekundu ranije stajao moj avatar. Sad joj se glava polako podizala, obuhvaćajući veličinu svog
novog protivnika, sve dok se naše svjetleće oči napokon nisu srele. Sada sam stajao licem u
lice sa Sorrentovom mechom, gotovo izjednačen po visini i veličini.
Sorrentova mecha načini nekoliko nezgrapnih koraka natrag. Oči su joj opet počele
svijetliti.
Lagano sam se zgrbio i zauzeo napadačku pozu, primijetivši da mi se u kutu prikaznika
sada pojavio tajmer, odbrojavajući od tri minute.
02:59. 02:58. 02:57.
Ispod tajmera nalazio se izbornik s popisom Ultramanovih raznih energijskih napada na
japanskom. Brzo sam odabrao Specium zraku, a onda podigao ruke preda se, jednu vodoravno,
a drugu okomito načinivši križ. Pulsirajući snop bijele energije izletio je iz mojih podlaktica,
pogodivši Mechagodzillu u prsa i gurnuvši je unatrag. Izbačen iz ravnoteže, Sorrento je
iznenada izgubio kontrolu i sapleo se preko vlastitih mamutskih nogu. Njegova se mecha se
srušila na tlo, sletjevši na bok.
Začulo se klicanje tisuća avatara koji su promatrali s kaotičnog bojišta oko nas.
Lansirao sam se u zrak i preletio pola kilometra ravno uvis. Zatim sam se sunovratio, s
nogama naprijed, naciljavši petama direktno u Mechagodzillinu zakrivljenu kralježnicu. Kad su
mi je noge udarile, začulo sam kako nešto u metalnoj zvijeri puca pod mojom golemom
težinom. Dim joj je stao kuljati iz usta, a plavi se sjaj u očima brzo rasplinuo.
Izveo sam premet unatrag i dočekao se u čučanj iza ležeće meche. Njezina jedina
funkcionalna ruka divlje je mlatarala, dok se ritala repom i nogama. Činilo se da se Sorrento
bori s kontrolama u pokušaju da opet osovi zvijer na noge.
Izabrao sam Yatsuaki Kohrin iz izbornika oružja: Ultra-rezač. U desnici mi se pojavila sjajna
kružna pila električne plave energije, divlje se vrteći. Zavitlao sam je na Sorrenta, oslobodivši
je trzajem zapešća, poput frizbija. Zazujala je zrakom i pogodila Mechagodzillu u trbuh.
Energijska se oštrica usjekla u njezinu metalnu kožu kao dl je tofu, prepilivši mechu na pola.
Netom prije nego što je cijeli stroj eksplodirao, glava mu se odvojila i ispalila s vrata. Sorrento
se izbacio. Ali kako je mecha bila u ležećem položaju, glava je izletjela u putanji paralelnoj s
tlom. Sorrento se brzo prilagodio tome te su iz glave iznikle rakete koje su je počele naginjati
ka nebu. Prije nego što je daleka stigla, ponovno sam prekrižio ruke i ispalio još jednu specium
zraku, zakucavši glavu koja se udaljavala poput glinenog goluba. Dezintegrirala se u neizmjerno
zadovoljavajućoj eksploziji.
Gomila je podivljala.
Provjerio sam Tablicu i potvrdio da je Sorrentov zaposlenički broj nestao. Njegov je avatar
bio mrtav. No nisam mogao previše uživati u tome, jer sam znao da je vjerojatno već šutnuo
nekog od svojih podređenih iz haptičkog stolca kako bi preuzeo kontrolu nad novim avatarom.

228
 Na brojaču na prikazniku preostalo je samo petnaest sekundi kad sam deaktivirao beta
kapsulu. Moj se avatar smjesta smanjio na normalnu veličinu, a izgled mi se vratio u normalu.
Potom sam se okrenuo, uključio mlazne čizme i odletio u dvorac.
Kad sam stigao na drugi kraj ogromnog predvorja, zatekao sam Aecha i Art3mis kako stoje
ispred kristalnih vrata i čekaju me. Zadimljena, krvava tijela više od desetak svježe ubijenih
šestaških avatara ležala su rasuta po kamenom podu oko njih, polako blijedeći iz postojanja.
Očigledno je došlo do kratkog i odlučujućeg sukoba, a ja sam ga upravo bio propustio.
“Nije fer”, rekoh, isključivši mlazne čizme i sletjevši na tlo do Aecha. “Mogli ste mi ostaviti
barem jednoga.”
Art3mis nije odgovorila. Samo mi je pokazala srednji prst.
“Čestitam na tamanjenju Sorrenta”, reče Aech. “Bio je to epski okršaj, to je sigurno. Ali
svejedno si totalni idiot. Znaš to, ne?”
“Da.” Slegnuo sam ramenima. “Znam.”
“Ti si sebični šupak!” viknula je Art3mis. “Što da je i tebe ubio?”
“Ali nije. Zar ne?” rekoh, zaobišavši je da proučim kristalna vrata. “Zato ohladi i daj da ovo
otvorimo.”
Pregledao sam ključanicu u središtu vrata, a zatim pogledao riječi ispisane ravno iznad
nje, urezane u izbrušenu površinu. Ljubav. Ufanje. Vjera.
Izvadio sam svoju kopiju Kristalnog ključa i podigao ga. Aech i Art3mis slijedili su moj
primjer i također podigli svoje ključeve.
Ništa se nije dogodilo.
Svi smo se zabrinuto pogledali. Tada mi je sinula ideja, te sam pročistio grlo. “Tri je čarobni
broj”, rekao sam, recitirajući prvi stih pjesme iz Schoolhouse Rocka. Čim sam izustio te riječi,
kristalna su se vrata počela sjajiti, a pojavile su se još dvije dodatne ključanice, po jedna se
svake strane prve.
“Uspjelo je!” šapne Aech. “Jebote. Ne mogu vjerovati. Stvarno smo ovdje. Stojimo pred
Trećim vratima.”
Art3mis kimne. “Napokon.”
Umetnuo sam ključ u središnju ključanicu. Aech je umetnuo svoj g ključanicu slijeva, a
Art3mis je stavila svoj u ključanicu zdesna.
“U smjeru kazaljke na satu?” reče Art3mis. “Kad nabrojim do tri?
Aech i ja kimnusmo. Art3mis nabroji do tri, a mi istovremeno okrenusmo ključeve. Nastao
je kratak bljesak plavog svjetla, tijekom koje su nestali svi naši ključevi i kristalna vrata. A onda
su pred nama stajala otvorena Treća vrata, kristalni prolaz u uskovitlani vrlog zvijezda.
“Vau”, čuo sam kako Art3mis šapće pored mene. “Krećemo.”
Kad smo svi troje koraknuli naprijed, spremajući se ući kroz vrata, začuo sam zaglušnu
eksploziju. Zvučalo je kao da je čitav svemir prepukao napola.
A onda smo svi umrli.

229
 0036
Kada vaš avatar ubiju, zaslon se ne zacrni u isti mah. Umjesto toga, vaša se točka gledišta
automatski prebaci na pogled treće osobe, pružajući vam kratku izvantjelesnu reprizu konačne
sudbine vašeg avatara.
Djelić sekunde nakon što smo začuli grmljavinu, moje se gledište odjednom promijenilo
te sam se zatekao kako promatram naša tri avatara kako stoje skamenjena pred otvorenim
vratima. Tada je spaljujuća bijela svjetlost naglo ispunila svijet, praćena zidom zvuka od kojega
su pucali bubnjići. Oduvijek sam zamišljao da tako izgleda kad te sprži nuklearna eksplozija.
Na kratak trenutak, vidio sam kosture naših avatara kako lebde unutar prozirnih obrisa
naših nepokretnih tijela. Tada je brojač količine života mog avatara pao na nulu.
Udarni val stigao je sekundu poslije, razarajući sve na svom putu - naše avatare, pod,
zidove, sam dvorac i tisuće avatara okupljenih oko njega. Sve se pretvorilo u finu, atomiziranu
prašinu koja je na sekundu visjela u zraku, prije nego što je polako polegla na zemlju.
Cijela je površina planeta bila zbrisana. Područje oko dvorca Anorak, sekundu prije
prepuno zaraćenih avatara, sada je bilo prazna i ogoljena pustoš. Svi i sve bili su uništeni.
Ostala su samo Treća vrata, kristalni prolaz koji je lebdio u zraku iznad kratera gdje je trenutak
ranije stajao dvorac.
Moj se početni šok brzo pretvorio u užas kad sam shvatio što se upravo dogodilo.
Šestaši su detonirali Kataklista.
To je bilo jedino objašnjenje. Samo je taj nevjerojatno moćan artefakt mogao to učiniti.
Nije samo ubio svakog avatara u sektoru, već je i uništio dvorac Anorak, tvrđavu koja se, dotad,
pokazala neuništivom.
Zurio sam u otvorena vrata koja su lebdjela u praznom zraku i čekao da se neizbježna,
konačna poruka pojavi u središtu mog prikaznika, riječi za koje sam znao da ih svaki drugi
avatar u sektaru zacijelo gleda u ovom istom trenutku. KRAJ IGRE.
Ali kad su se riječi napokon pojavile na prikazniku, imale su posve drugu poruku:
ČESTITAMO! IMATE DODATNI ŽIVOT!
Zatim, dok sam gledao u čudu, moj se avatar odjednom ponovno pojavio, utjelovivši se
na istom mjestu gdje sam umro nekoliko sekundi ranije. Ponovno sam stajao ispred otvorenih
vrata. Ali vrata su sada lebdjela u zraku, nekoliko desetaka metara iznad površine planeta
ponad kratera nastalog uništenjem dvorca. Kad se moj avatar završio materijalizirati, spustio
sam pogled i opazio da tla na kojem sam ranije stajao više nema. Nije bilo ni mojih mlaznih
čizama niti ičega drugog što sam nosio.
Činilo se da na trenutak lebdim u zraku, poput Mirka S. Zlikovskog u starim crtićima o Ptici
trkačici. Tada sam se survao ravno dolje. Uzalud sam pokušao dohvatiti otvorena vrata pred
sobom, ali bila su mi dobrano izvan dohvata.
Teško sam ljosnuo na tlo i od udara izgubio trećinu količine života. Zatim sam se polako
osovio na noge i obazreo naokolo. Stajao sam u golemom četverokutnom krateru - prostoru
gdje su nekoć stajali temelji i podrumske razine dvorca Anorak. Bio je posve ogoljen i jezivo
tih. Nije bilo ruševina uništenog dvorca ni olupina tisuća svemirskih brodova i letjelica koje su
do prije nekoliko trenutaka ispunjavale nebo. Zapravo, nije bilo nikakvog traga velike bitke
koja se ovdje maločas vodila. Kataklist je sve ispario.

230
 Spustio sam pogled na svoj avatar i opazio da sada nosim crnu majicu i plave traperice,
zadanu odjeću koja bi se pojavila na svakom novostvorenom avataru. Zatim sam otvorio svoju
statistiku i inventar. Moj je avatar imao istu razinu i sposobnosne rezultate kao i dotad, ali mu
je inventar zjapio potpuno prazan izuzev jednog predmeta - četvrt dolara koji sam stekao
odigravši savršenu igru Pac-Mana na Archaidei« Kad sam jednom stavio novčić u inventar, više
ga nisam odatle mogao odstraniti pa nisam mogao na nj baciti nikakvu čaroliju ni
identifikacijske čini. Nisam imao načina da utvrdim pravu svrhu ni moći tog novčića. Tijekom
burnih događaja posljednjih nekoliko mjeseci, zaboravio sam da uopće posjedujem tu
prokletinju.
Ali sada sam znao što novčić predstavlja - jednokratni artefakt koji je mome avataru dao
dodatni život. Do tog trenutka nisam ni znao da je takvo što moguće. U povijesti OASIS-a nije
bilo zabilježeno da je ijedan avatar ikad stekao dodatni život.
Odabrao sam četvrt dolara iz inventara i pokušao ga ponovno odstraniti. Ovaj put, uspio
sam ga izvaditi i držati na avatarovom dlanu. Sada kada je artefaktova jedina moć bila
iskorištena, više nije imao čarobnih svojstava. Sada je bio samo novčić.
Pogledao sam ravno uvis u kristalna vrata koja su lebdjela dvadeset metara iznad mene.
Još su stajala ondje, širom otvorena. Ali nisam imao pojma kako ću se do njih popeti kako bih
ušao. Nisam imao mlazne čizme ni brod ni čarobne predmete ili memorizirane čini. Ništa što
bi mi omogućilo da letim ili levitiram. A na vidiku nije bilo ni jednih jedinih ljestava.
I tako sam stajao nadomak Trećih vrata, ali ih nisam mogao doseći.
“Hej, Z?” odjednom sam začuo glas. “Čuješ li me?”
Bila je to Aech, ali njezin glas više nije bio promijenjen da zvuči muški. Savršeno sam je
jasno čuo, kao da mi govori preko komunikatora. Ali to nije imalo smisla, jer moj avatar više
nije imao komunikator. A Aechin je avatar bio mrtav.
“Gdje si?” upitao sam prazan zrak.
“Mrtva sam, kao i svi ostali”, reče Aech. “Svi osim tebe.”
“Kako te onda čujem?”
“Og nas je sve povezao s tvojim zvučnim i video kanalima”, rekla je. “Tako da možemo
vidjeti što ti vidiš i čuti što ti čuješ.”
“Oh”, rekao sam.
“Je li ti to u redu, Parzivale?” čuo sam Oga kako pita. “Ako nije, samo reci.”
Na trenutak sam razmislio o tome. “Ne, u redu je”, rekao sam. “I Shoto i Art3mis slušaju?”
“Da”, reče Shoto. “Ovdje sam.”
“Da, ovdje smo, itekako”, reče Art3mis, a u glasu sam joj čuo jedva suzdržan bijes. “I svi
smo mrtvi ko klade. Pitanje je, zašto i ti nisi mrtav, Parzivale?”
“Da, Z”, reče Aech. “To nas stvarno kopka. Što se dogodilo?”
Izvadio sam četvrt dolara i držao ga pred očima. “Osvojio sam ovaj novčić na Archaidei
prije nekoliko mjeseci, jer sam odigrao savršenu igru Pac-Mana. Bio je to artefakt, ali nisam
mu znao svrhu. Do sadaj Ispada da mi je dao dodatni život.”
Na trenutak sam čuo samo tišinu, a onda se Aech počela smijati. “Sretni kurvin sine!” rekla
je. “Vijesti izvještavaju da je svaki avatar u sektoru upravo ubijen. Više od pola populacije
OASIS-a.”
“Je li to bio Kataklist?” upitah.

231
 “Morao je biti”, reče Art3mis. “Šestaši su ga zacijelo kupili kad se našao na dražbi prije
nekoliko godina. I cijelo su ga vrijeme imali u svome posjedu, čekajući idealan trenutak da ga
detoniraju.”
“Ali upravo su pobili i sve svoje trupe”, reče Shoto. “Zašto bi to učinili?”
“Mislim da je većina njih već bila mrtva”, reče Art3mis.
“Šestaši nisu imali izbora”, rekoh. “To je bio jedini način da nas zaustave. Već smo bili
otvorili Treća vrata i taman smo htjeli ući kad su detonirali tu stvar-” Zastao sam, nešto
shvativši. “Kako su znali da smo ih otvorili? Ukoliko-”
“Promatrali su nas”, reče Aech. “Šestaši su vjerojatno imali nadzorne kamere na daljinsko
upravljanje skrivene svuda oko vrata.”
“Dakle, vidjeli su nas da ih otvaramo”, reče Art3mis. “Što znači da i oni sada znaju kako se
otvaraju.”
“Koga briga?” ubaci se Shoto. “Sorrentov avatar je mrtav. Kao i svi ostali Šestaši.”
“Krivo”, reče Art3mis. “Provjerite Tablicu. Ondje je još navedeno dvadeset šestaških
avatara, ispod Parzivala. A njihovi bodovi pokazuju da svaki od njih ima kopiju Kristalnog
ključa.”
“Sranje!” u glas će Aech i Shoto.
“Šestaši su znali da će možda morati detonirati Kataklist”, rekoh. “Stoga su zacijelo
poduzeli mjere predostrožnosti da udalje neke od svojih avatara izvan Sektora deset.
Vjerojatno su čekali u bojnom brodu s druge strane granice sektora, gdje je bilo sigurno.”
“U pravu si”, reče Aech. “Što znači da je upravo sada još dvadeset Šestaša na putu prema
tebi, Z. Stoga diži dupe i uđi kroz vrata. Ovo ti je vjerojatno jedina šansa da ih prođeš.” Čula
sam kako joj se oteo poražen uzdah. “Za nas je svršeno. Svi sad navijamo za tebe, amigo.
Sretno.”
“Hvala, Aech.”
“Gokouun o inorimasu”, reče Shoto. “Daj sve od sebe.”
“Hoću”, rekao sam. Zatim sam pričekao da mi i Art3mis dade svoj blagoslov.
“Sretno, Parzivale”, rekla je, nakon duge stanke. “Aech je u pravu, znaš. Nećeš dobiti
drugu priliku. A neće ni drugi jajolovci.” Čuo sam kako joj glas puca, kao da guta suze. Zatim je
duboko udahnula i nastavila: “Nemoj sjebati.”
“Neću”, rekao sam. “Bez pritiska, zar ne?”
Opet sam pogledao ka otvorenim vratima, ovješenima u zraku nada mnom, tako daleko
izvan dohvata. Onda sam spustio pogled i počeo pretraživati područje, očajnički pokušavajući
dokučiti kako bih se do njih popeo. Nešto mi je zapelo za oko - tek nekoliko treperavih piksela
u daljini, blizu suprotnog kraja kratera. Potrčao sam prema njima.
“Uh, ne želim djelovati kao da se šlepam”, reče Aech. “Ali kamo si se dovraga zaputio?”
“Kataklist je uništio sve predmete mog avatara”, rekoh. “Pa sad nemam čime poletjeti do
vrata.”
“Ti se šališ!” uzdahne Aech. “Čovječe, udarci se samo redaju!”
Kako sam se približavao predmetu u daljini, postupno je postajao jasniji. Bila je to Beta
Kapsula koja je lebdjela samo nekoliko centimetara iznad zemlje, okrećući se u smjeru kazaljke
na satu. Kataklist je u sektoru uništio sve što se moglo uništiti, ali artefakti su bili neuništivi.
Baš kao i vrata.

232
 “To je Beta Kapsula!” vikne Shoto. “Mora da ju je ovamo odbacila silina eksplozije. Možeš
je upotrijebiti da postaneš Ultraman i odletiš do vrata!”
Kimnuo sam, podigao kapsulu iznad glave i pritisnuo gumb sa strane da je aktiviram. Ali
ništa se nije dogodilo. “Sranje!” promrmljao sam, shvativši zašto. “Neće upaliti. Može se
upotrijebiti samo jednom dnevno.” Pospremio sam Beta Kapsulu i počeo pregledavati tlo oko
sebe. “Sigurno u blizini ima još razbacanih artefakata”, rekoh. Udario sam u trk po perimetru
temelja dvorca, još uvijek pretražujući tlo. “Je li netko od vas nosio artefakte? Neki koji bi mi
dao sposobnost letenja? Ili levitiranja? Ili teleportacije?”
“Ne”, odvrati Shoto. “Nisam imao nikakve artefakte.”
“Moj Ba’Heerov mač je bio artefakt”, reče Aech. “Ali neće ti pomoći da dođeš do vrata.”
“Ali moje Chucksice hoće”, reče Art3mis.
“Tvoje ‘Chucksice’?” ponovih.
“Moje cipele. Crne Chuck Taylor All-Star. One su artefakti koji onome tko ih nosi daruju i
brzinu i sposobnost leta.”
“Sjajno! Savršeno!”, rekao sam. “Sad ih samo moram naći.” Nastavio sam trčati naprijed,
pretražujući pogledom tlo. Minutu kasnije pronašao sam Aechev mač i dodao ga svome
inventaru, ali trebalo mi je još pet minuta traganja prije nego što sam pronašao Art3misine
čarobne tenisice, blizu južnog kraja kratera. Nazuo sam ih i prilagodio da savršeno odgovaraju
stopalima mog avatara. “Vratit ću ti ih, Arty”, rekoh, dok sam ih dovršavao vezivati.
“Obećavam.”
“I bolje ti je”, rekla je. “One su mi najdraže.”
Zatrčao sam se tri koraka, skočio u zrak i tada sam letio. Vinuo sam se uvis i okrenuo, a
onda se zaputio prema vratima, ciljajući ravno na njih. Ali u zadnji tren, skrenuo sam desno, a
zatim se vratio natrag. Zaustavio sam se kako bih lebdio pred otvorenim vratima. Kristalni
prolaz visio je u zraku ravno preda mnom, tek nekoliko metara dalje. Podsjećao me na lebdeća
vrata iz uvodne špice originalne Zone sumraka.
“Što čekaš?” vikne Aech. “Šestaši bi se mogli pojaviti svakog trena!"
“Znam”, rekoh. “Ali nešto vam moram svima reći prije nego što uđem.”
“No?” reče Art3mis. “Ispljuni to više! Sat otkucava, budalo!”
“Okej, okej!” rekao sam. “Samo sam htio reći da znam kako se vaa troje upravo osjećate.
Nije pošteno kako je ovo ispalo. Trebali smo svi zajedno ući na vrata. Stoga, prije nego što
uđem, želim da nešto znate. Dođem li do Jajeta, podijelit ću novčani dobitak na jednake
dijelove između nas četvero.”
Zapanjen muk.
“Halo?” rekao sam nakon nekoliko sekundi. “Jeste li me čuli?”
“Jesi li normalan?” upita Aech. “Zašto bi to učinio, Z?”
“Zato što je to jedino časno”, rekoh. “Jer sam nikad ne bih dospio ovako daleko. Jer svi
četvero zaslužujemo vidjeti što je unutar vrata i saznati kako igra završava. I jer trebam vašu
pomoć.”
“Možete li ponoviti ovo zadnje, molim te?” zamoli Art3mis.
“Trebam vašu pomoć”, rekoh. “U pravu ste. Ovo mi je jedina prilika da riješim Treća vrata.
Nitko neće dobiti drugu. Šestaši će uskoro doći ovamo i ući će kroz vrata čim stignu. Stoga ih

233
moram proći prije njih, iz prvog pokušaja. Šanse da to izvedem drastično će se povećati ako
me vas troje podržite. Onda... što kažete?”
“Računaj na mene, Z”, reče Aech. “Ionako sam kanila navoditi tvoje glupo dupe.”
“Računaj i na mene”, reče Shoto. “Nemam više što izgubiti.”
“Da vidim jesam li dobro shvatila”, reče Art3mis. “Mi ti pomognemo proći vrata, a ti
zauzvrat s nama podijeliš novčanu nagradu?”
“Krivo”, rekoh. “Pobijedim li, podijelit ću novčanu nagradu s vama, bez obzira jeste li mi
pomogli ili ne. Stoga ti je u najboljem interesu da mi pomogneš.”
“Pretpostavljam da nemamo vremena to dobiti napismeno?” upita Art3mis.
Razmislio sam na trenutak, a zatim pristupio upravljačkom izborniku svog POV kanala.
Pokrenuo sam emitiranje uživo, tako da svi koji gledaju moj kanal (a brojač gledanosti
pokazivao je da trenutno imam više od dva milijuna gledatelja) mogu čuti što ću reći.
“Pozdrav”, rekao sam. “Ovdje Wade Watts, također poznat kao Parzival. Želim cijelom
svijetu obznaniti da ću, ako i kada pronađem Hallidayovo Uskršnje Jaje, ravnopravno podijeliti
svoj dobitak s Art3mis, Aech i Shotom. Prisežem svojim životom. Časna jajolovačka. Kunem se
malim prstom. Sva ta sranja. Ako lažem, neka me zauvijek žigošu kao kukavičkog pušača
šestaških kita.”
Kad sam završio s emitiranjem, začuo sam Art3mis kako kaže: “Stari, jesi li normalan?
Salila sam se!”
“Oh”, rekao sam. “Da. Znao sam to.”
Pucnuo sam zglobovima prstiju, a onda poletio naprijed kroz vrata, a moj je avatar nestao
u vrtlogu zvijezda.

234
 0037
Zatekao sam se kako stojim u golemom, tamnom, praznom prostoru. Nisam vidio ni
zidove ni strop, ali činilo se da postoji pod, jer sam na nečemu stajao. Pričekao sam nekoliko
sekundi, nesiguran što mi je činiti. Zatim je prazninom odjeknuo gromak elektronički glas.
Zvučao je kao da ga stvara primitivan sintetizator govora, sličan onima korištenim u igrama
poput Q-Berta i Gorfa. “Obori najveći rezultat ili budi uništen!” objavio je glas. Ukazala se zraka
svjetlosti, spustivši se odnekud visoko iznad. Ondje, ispred mene, u podnožju tog dugog stupa
svjetla, stajala je stara arkadna igra na kovanice. Odmah sam prepoznao njezino osebujno,
uglato kućište. Oluja. Atari. 1980.
Sklopio sam oči i oborio glavu. “Sranje”, promrmljao sam. “Ovo nije moja najbolja igra,
ekipo.”
“Daj”, čuo sam Art3misin šapat. “Morao si znati da će Oluja biti nekako uvrštena u Treća
vrata. To je bilo očito!”
“Ma nemoj?” rekoh. “Zašto?”
“Zbog citata na zadnjoj stranici Almanaha”, odgovori ona. “Ali treba učinit težim hitri poso
taj, da ne bude im s lake pobjede dobitak odveć lagan. ”
“Znam citat”, rekao sam, ljutito. “Iz Shakespearea je. Ali mislio sam da je to samo
Hallidayev način da nam kaže koliko je otežao Lov.” “I jest”, reče Art3mis. “Ali je također i trag.
Citat je uzet iz Shakespeareove posljednje drame, Oluja. ”
“Sranje!” prosiktao sam. “Kako mi je kvragu to promaklo?”
“Ni ja nisam to povezala”, prizna Aech. “Bravo, Art3mis.”
“Igra Oluja također se kratko pojavljuje u glazbenom spotu za Rushevu pjesmu
Subdivisions”, dodala je. “Jednu od Hallidayevih omiljenih. To bi teško ikome promaklo.”
“Opa”, reče Shoto. “Dobra je.”
“Okej!” viknuo sam. “Trebalo je biti očito. Ne moraš mi trljati sol na ranu!”
“Pretpostavljam da nisi puno vježbao ovu igru, Z?” reče Aech. “Malo i prilično davno”,
rekoh. “Ali ni približno dovoljno. Pogledajte najbolji rezultat.” Pokazao sam na monitor.
Najbolji je rezultat bio 728 329. Inicijali pored njega glasili su JDH - James Donovan Halliday. I,
kao što sam se bojao, brojač kredita na dnu ekrana imao je brojku jedan pred sobom.
“Joj”, ote se Aech. “Samo jedan kredit. Baš kao Crni tigar.”
Sjetio sam se sada beskorisnog novčića za dodatni život u svom inventaru i izvadio ga. Ali
kad sam ga ubacio kroz prorez za novčiće, propao je ravno do pretinca za povrat. Posegnuo
sam za njim i ugledao naljepnicu na mehanizmu za novčiće: SAMO ŽETONI.
“Toliko o toj ideji”, rekoh. “A nigdje ne vidim automat za žetone.” “Čini se da imaš samo
jednu igru”, reče Aech. “Sve ili ništa.” “Ljudi, godinama nisam igrao Oluju”, rekoh. “Nagrabusio
sam. Nema teorije da oborim Hallidayev rezultat iz prvog pokušaja.”
“Ni ne moraš”, reče Art3mis. “Pogledaj godinu autorskog prava.” Pogledao sam na dno
zaslona. © MCMLXXX ATARI.
“Tisuću devetsto osamdeseta?” reče Aech. “Kako mu to pomaže?” “Da”, rekoh ja. “Kako
mi to pomaže?”

235
 “To znači da je ovo prva verzija Oluje”, objasni Art3mis. “Verzija isporučena s bugom u
kodu igre. Kad je Oluja tek stigla u igračnice, klinci su otkrili da ako umreš s određenim
rezultatom, stroj ti da hrpu besplatnih kredita.”
“Oh”, rekoh, pomalo postiđen. “Pojma nisam imao.”
“Imao bi,” reče Art3mis, “da si istražio igru koliko i ja.”
“Kvragu, curo”, reče Aech. “Stvarno si upućena.”
“Hvala”, rekla je. “Pomaže biti opsesivno-kompulzivni geek. Koji nema život.” Svi su se
nasmijali, osim mene. Bio sam previše nervozan.
“Okej, Arty”, rekao sam. “Što trebam učiniti da dobijem besplatne igre?”
“Upravo to tražim u svome dnevniku potrage”, rekla je. Čuo sam šuškanje papira. Zvučalo
je kao da prelistava stranice stvarne knjige. “Slučajno uza se imaš tiskani primjerak svog
dnevnika?” pitao sam.
“Oduvijek sam dnevnik vodila rukom, u bilježnicama sa spiralnim uvezom”, rekla je. “Što
je dobro, jer su moj OASIS-ov račun i sve u njemu upravo pobrisani.” Još listanja stranica. “Evo
ga! Prvo moral nakupiti više od 180.000 bodova. Kad to učiniš, pobrini se da završiš igru s
rezultatom čije su zadnje dvije znamenke šest, jedanaest ili dvanaest. Ako to uspiješ, dobit ćeš
četrdeset besplatnih kredita.”
“Apsolutno si sigurna?”
“Apsolutno sigurna.”
“Okej”, rekoh. “Da vidimo.”
Počeo sam izvoditi svoj obred prije igre. Istezanje, pucanje zglobovima, okretanje vrata
lijevo i desno.
“Kriste, hoćeš li već jednom početi?” reče Aech. “Neizvjesnost me ubija!”
“Tiho!” otrese se Shoto. “Daj čovjeku prostora da diše, hoćeš?”
Svi su šutjeli dok sam završio sa psihološkom pripremom. “Kud puklo da puklo”, rekao
sam. Zatim sam pritisnuo treperavi gumb Igrača broj 1.
Oluja je koristila klasičnu vektorsku grafiku pa su prizori igre bili načinjeni od svjetlećih
neonskih linija na posve crnom zaslonu. Dobili biste okomit pogled na trodimenzionalan tunel
i rotirajućim ste brojčanikom kontrolirali “strijelca” koji putuje rubom tunela. Cilj igre je
upucati neprijatelje koji gmižu iz tunela prema vama i pritom izmicati njihovoj vatri te
izbjegavati druge prepreke. Dok prelazite s razine na razinu, tuneli postupno poprimaju
složenije geometrijske oblike, a broj se neprijatelja i prepreka koji pužu prema vama drastično
umnoži.
Halliday je na ovom automatu Oluje namjestio turnirske postavke pa nisam mogao početi
igru na razini većoj od devet. Trebalo mi je oko petnaest minuta da postignem rezultat veći od
180.000, a pritom sam izgubio dva života. Zahrđao sam i više nego što sam mislio. Kad se
rezultat popeo na 189.412, namjerno sam nabio strijelca na kolac, potrošivši posljednji
preostali život. Igra je zatražila da unesem svoje inicijale te sam ih nervozno utipkao: W-0-W.
Kad sam završio, brojač kredita odjednom je skočio s nula na 40.
Zvuk divljeg klicanja mojih prijatelja ispunio mi je uši, zamalo mi zadavši srčani udar.
“Art3mis, ti si genijalka”, rekoh kad je graja zamrla.
“Znam.”

236
 Ponovno sam pritisnuo gumb Igrača broj 1 i započeo drugu igru, sada se usredotočivši na
rušenje Hallidayeva najboljeg rezultata. Još sam se osjećao tjeskobno, ali kudikamo manje. Ne
uspijem li ovaj put postići najbolji rezultat, imao sam još 39 pokušaja.
Tijekom stanke između igranja, javila se Art3mis. “Znači, tvoji su inicijali W-0-W? Što O
znači?”
“Ograničen”, rekao sam.
Nasmijala se. “Ne, ozbiljno.”
“Owen.”
“Owen”, ponovila je. “Wade Owen Watts. Baš lijepo.” Zatim je opet utihnula kad je
započeo sljedeći nalet. Nekoliko minuta kasnije završio sam drugu igru, s rezultatom od
219.584. Nije bilo strašno, ali još uvijek daleko od cilja.
“Nije loše”, reče Aech.
“Da, ali nije baš ni dobro”, primijeti Shoto. Tada se kanda sjetio da ga čujem. “Hoću reći -
puno bolje, Parzivale. Sjajno ti ide.”
“Hvala na povjerenju, Shoto.”
“Hej, pazite sad ovo”, rekla je Art3mis, čitajući iz svog dnevnika. “Tvorca Oluje, Davea
Theurera, izvorno je za igru inspirirala noćna mora o čudovištima koji naviru iz rupe u tlu i
progone ga.” Nasmijala se svojim zvonkim smijehom koji tako dugo nisam čuo. “Zar to nije
fora, Z?” rekla je.
“Baš je fora”, odgovorio sam. Nekako me sam zvuk njezina glasa smirio. Mislim da je ona
to znala i da je zato nastavila razgovarati sa mnom. Osjetio sam se pun energije. Opet sam
pritisnuo gumb Igrača broj 1 i započeo treću igru.
Svi su me gledali kako igram u potpunoj tišini. Gotovo sat vremena kasnije, izgubio sam
svog posljednjeg čovjeka. Moj konačan rezultat iznosio je 437.977.
Čim je igra završila, začuo se Aechin glas. “Loša vijest, amigo”, rekla je.
“Što?”
“Imali smo pravo. Kad je Kataklist eksplodirao, Šestaši su imali skupinu avatara u rezervi
koji su čekali odmah izvan sektora. Neposredno nakon detonacije, ponovno su ušli u sektor i
zaputili se ravno ka Chthoniji. Oni...” Glas joj se izgubio.
“Oni što?”
“Upravo su ušli u vrata, prije otprilike pet minuta”, odgovori Art3mis “Vrata su se zatvorila
za tobom, ali kad su Šestaši stigli, upotrijebili su svoja tri ključa da ih opet otvore.”
“Želite reći da su Šestaši već unutar vrata? Upravo sada?”
“Njih osamnaest”, reče Aech. “Kad su prošli kroz vrata, svaki je ušao u samostalnu
simulaciju. Zasebni primjerak vrata. Svih osamnaest upravo igraju Oluju, baš kao i ti.
Pokušavaju srušiti Hallidayev najbolji rezultat. I svi su već iskoristili način da dobiju 40
besplatnih kredita. Većini ne ide baš dobro, ali jedan je ozbiljno vješt. Mislimo da tim avatarom
vjerojatno upravlja Sorrento. Upravo je započeo drugu igru"
“Čekaj malo!” rekoh, prekinuvši je. “Otkud sve to znaš?”
“Možemo ih vidjeti”, reče Shoto. “Svi koji su trenutno prijavljeni u OASIS mogu ih vidjeti.
Vide i tebe.”
“Što to dovraga govoriš?”

237
 “Čim netko uđe kroz Treća vrata, na vrhu Tablice pojavi se živa videosnimka njihova
avatara”, reče Art3mis. “Navodno je Halliday želio da se rješavanje posljednjih vrata odvija
pred publikom.”
“Čekajte”, rekoh. “Želite mi reći da me zadnjih sat vremena cijeli svijet gledao kako igram
Oluju?”
“Točno”, reče Art3mis. “A gledaju te i kako stojiš i blebećeš s nama. Stoga pazi što
govoriš.”
“Zašto mi niste rekli?” dreknuo sam.
“Nismo ti htjeli stvarati nervozu”, reče Aech. “Ili te ometati.”
“Ma, sjajno! Savršeno! Hvala!” vikao sam, pomalo histerično.
“Smiri se, Parzivale”, reče Art3mis. “Vrati se u igru. Ovo je sada utrka. Za petama ti je
osamnaest šestaških avatara. Zato dobro iskoristi iduću igru. Jasno?”
“Da”, rekao sam, polako uzdahnuvši. “Jasno.” Još sam jednom duboko udahnuo te
ponovno pritisnuo gumb Igrača broj 1.
Kao i obično, konkurencija je izvukla najbolje iz mene. Ovoga puta, uspio sam ući u zonu.
Spiner, zaper, superzaper, očisti razinu, izbjegni kolce. Ruke su mi upravljale komandama bez
da sam morao razmišljati o tome. Zaboravio sam što je na kocki i na milijune ljudi koji su me
gledali. Izgubio sam se u igri.
Igrao sam nešto više od sat vremena i upravo bio prešao 81. razinu, kad sam iznenada
začuo još jednu provalu neobuzdanog klicanja u ušima. “Uspio si, stari!” čuo sam Shota kako
viče.
Oči su mi poletjele na vrh zaslona. Moj je rezultat bio 802 488.
Nastavio sam igrati, instinktivno želeći postići najviši mogući rezultat. Ali tada sam čuo
kako se Art3mis nakašljava i shvatio da nema potrebe nastaviti dalje. Zapravo, sada sam tratio
vrijedne sekunde, smanjujući prednost koju sam još imao pred Šestašima. Brzo sam potrošio
dva dodatna života te su riječi KRAJ IGRE bljesnule na zaslonu. Ponovno sam unio svoje
inicijale, a oni su se pojavili na vrhu popisa, odmah iznad Hallidayeva najboljeg rezultata. Zatim
je monitor postao prazan, a na sredini zaslona pojavila se poruka:

BRAVO, PARZIVALE!
PRIPREMI SE ZA 2. FAZU!

Onda je kućište igre nestalo, a s njime i moj avatar.

Našao sam se kako galopiram maglom prekrivenim obronkom. Pretpostavio sam da jašem
konja, jer sam skakutao gore-dolje i čuo topot kopita. Ravno naprijed, iz magle je upravo
izronio dvorac poznatog izgleda.
Ali kad sam spustio pogled na tijelo svog avatara, uvidio sam da uopće ne jašem. Hodao
sam po tlu. Moj je avatar sada bio odjeven u verižnjaču, a ruke su mi bile ispružene ispred
tijela, kao da držim uzde. Ali ništa nisam držao. Ruke su mi bile potpuno prazne.
Prestao sam se kretati naprijed, a nestao je i topot kopita, ali tek koju sekundu kasnije.
Okrenuo sam se i ugledao izvor zvuka. To nije bio konj. Bio je to čovjek, koji je udarao dvjema
polovicama kokosovog oraha.

238
 Tada sam znao gdje sam. U prvoj sceni Montyja Pythona i Svetog grala. Još jedan od
omiljenih Hallidayevih filmova i možda najdraži geekovski film svih vremena.
Bio je to naizgled još jedan filmsink, poput simulacije Ratnih igara u Prvim vratima.
Igrao sam kralja Arthura, shvatio sam. Nosio sam isti kostim kao Graham Chapman u
filmu. A čovjek s kokosovim orasima bio je moj pouzdani sluga, Patsy, kojega je glumio Terry
Gilliam.
Patsy se naklonio i malo udvoravao kad sam se okrenuo prema njemu, ali ništa nije rekao.
“To je Pythonov Sveti Gral!” čuo sam kako Shoto uzbuđeno šapće.
“A tied”, rekao sam, zaboravivši se na trenutak. “Znam to, Shoto."
Na prikazniku mi se pojavilo upozorenje: NETOČAN DIJALOG! U kutu prikaznika pojavio
se rezultat od -100 bodova.
“Ma bravo, gospon Verbalni Proljev”, čuo sam Art3mis.
“Javi ako ti zatreba pomoć, Z”, reče Aech. “Mahni rukama ili tako nešto, i šapnut ćemo ti
iduću repliku.”
Kimnuo sam i podigao palčeve. Ali mislio sam da mi neće trebati velika pomoć. U proteklih
šest godina gledao sam Sveti Gral točno sto pedeset sedam puta. Znao sam svaku riječ
napamet.
Vratio sam pogled na dvorac pred sobom, već svjestan onoga što me tamo čeka. Ponovno
sam počeo “galopirati”, držeći nevidljive uzde dok sam se pretvarao da jašem naprijed. Patsy
je ponovno stao lupati polovicama kokosovog oraha, galopirajući iza mene. Kad smo stigli do
ulaza u dvorac, povukao sam “uzde” i zaustavio svog “ata”.
“Vi tamo!” viknuo sam.
Moj je rezultat porastao za 100 bodova, vrativši se na nulu.
Kao na znak, gore su se pojavila dva vojnika, nagnuvši se preko zida dvorca. “Tko to tamo
ide?” doviknuo nam je jedan od njih.
“To sam ja, Arthur, sin Uthera Pendragona, iz dvorca Camelot”, odverglao sam. “Kralj
Britanaca! Pobjednik nad Saksoncima! Vladar cijele Engleske!”
Moj je rezultat skočio za još 500 bodova, a poruka me obavijestila da sam dobio bonus za
naglasak i infleksiju. Osjetio sam kako se opuštam i shvatio da se već zabavljam.
“Daj me ne farbaj!” odgovorio je vojnik.
“Jesam”, nastavio sam. “A ovo je moj vjerni sluga Patsy. Projahali smo zemlju uzduž i
poprijeko u potrazi za vitezovima koji će mi se pridružiti na mom dvoru u Camelotu. Moram
razgovarati s vašim gospodarom!”
Još 500 bodova. Čuo sam u uhu kako se moji prijatelji hihoću i plješću.
“Što?” odgovorio je vojnik. “Dojahao si na konju?”
“Da!” rekao sam. 100 bodova.
“Koristite kokosove orahe!”
“Molim?” rekao sam. 100 bodova.
“Imate dvije prazne polovice kokosa i udarate jednu o drugu!”
“Pa? Jašemo otkad su zimski snijezi pokrivali ovu zemlju, kroz kraljevstvo Mercije, kroz-”
500 bodova.
“Odakle vam kokosovi orasi?”

239
 I tako se nastavilo. Lik koji sam igrao mijenjao se iz scene u scenu, prebacujući se na onoga
tko je imao najviše dijaloga. Začudo, zabrljao sam samo nekih šest ili sedam replika. Kad god
bih zapeo, morao sam samo slegnuti ramenima i podići ruke s dlanovima prema gore - znak
da trebam pomoć - a Aech, Art3mis i Shoto veselo bi mi došapnuli točnu repliku. Ostatak su
vremena šutjeli, osim povremenog hihotanja ili praska u smijeh. Jedini stvarno težak dio bio je
da se i sam ne smijem, pogotovo kad je Art3mis počela savršeno izvoditi sve replike Carol
Cleveland u sceni u dvorcu Antraks. Prasnuo sam u smijeh nekoliko puta i bio kažnjen gubitkom
bodova. Inače je sve išlo kao po loju.
Odglumiti film nije bilo samo lako - bilo je ludo zabavno.
Na pola puta kroz film, odmah nakon mog sukoba s vitezovima Nija, otvorio sam
tekstualni prozor na prikazniku i utipkao: STANJE ŠESTAŠA?
“Njih petnaest još igra Oluju”, čuo sam Aechin odgovor. “Ali trojica su potukla Hallidayev
rezultat i sad su u simulaciji Grala.” Kratka stanka. “A vođa - mislimo da je to Sorrento - zaostaje
za tobom samo devet minuta.”
“A dosad nije pogriješio nijednu rečenicu dijaloga”, dodao je Shoto.
Umalo sam opsovao naglas, a onda sam se zaustavio i utipkao SRANJE!
“Upravo tako”, reče Art3mis.
Duboko sam udahnuo i usmjerio pozornost na sljedeću scenu (Priču o Sir Launcelotu).
Aech me nastavila obavještavati o Šestašima kad god bih to zatražio.
Kad sam stigao do konačne scene filma (napada na francuski dvorac), odjednom sam se
opet usplahirio, pitajući se što će se sljedeće dogoditi. Prva vrata tražila su od mene da
odglumim film (Ratne igre), a Druga su vrata sadržavala izazov u obliku videoigre (Crni tigar).
Dosad su Treća vrata sadržavala oboje. Znao sam da mora postojati treća faza, ali nisam imao
pojma što bi to moglo biti.
Dobio sam odgovor nekoliko minuta kasnije. Čim sam završio posljednju scenu Svetog
grala, moj se prikaznik zacrnio dok je šašava glazba orgulja kojom film završava svirala još
nekoliko minuta. Kad je glazba prestala, na prikazniku se pojavilo sljedeće:

ČESTITAMO!
STIGLI STE DO KRAJA!
IGRAČU BROJ 1, PRIPREMI SE

A tada, dok je tekst blijedio, našao sam se u golemoj hrastovinom obloženoj sobi velikoj
poput skladišta, s visokim zasvođenim stropom i ulaštenim parketom od punog drva. Prozora
nije bilo, a postojao je samo jedan izlaz - velika dvokrilna vrata na jednom od četiri gola zida.
Starija vrhunska OASIS-ova imerzijska oprema stajala je u samom središtu prostrane odaje.
Više od stotinu staklenih stolova okruživalo je opremu, poredanih u veliki oval oko nje. Na
svakom se stolu nalazilo različito klasično kućno računalo ili sustav za videoigre, zajedno sa
stalcima koji su naizgled sadržavali potpunu zbirku perifernih uređaja, upravljačkih sklopova,
softvera i igara. Svi bijahu savršeno posloženi, poput muzejskih izložaka. Gledajući ukrug, od
jednog do drugog sustava, primijetio sam da su otprilike poredani po godini nastanka. PDP-1.
Altair 8800. IMSAI 8080. Apple I, tik do Apple II. Atari 2600. Commodore PET. Intellivison.
Nekoliko različitih modela TRS-80. Atari 400 i 800. ColecoVision. TI 99/4. Sinclair ZX80.
Commodore 64. Razni Nintendo i Sega igraći sustavi. Cijela linija Macova i PC-a, Playstationi i

240
XBOXi. Konačno, popunjavajući krug, nalazila se OASIS-ova konzola - spojena s imerzijskom
opremom u sredini prostorije.
Shvatio sam da stojim u rekonstrukciji ureda Jamesa Hallidaya, sobi u njegovoj vili u kojoj
je proveo većinu posljednjih petnaest godina svog života. Mjestu gdje je kodirao svoju
posljednju i najveću igru. Onu koji sam upravo igrao.
Nikada nisam vidio fotografije ove prostorije, ali njezin su raspored i sadržaj detaljno
opisali radnici za selidbu angažirani da raščiste mjesto nakon Hallidayeve smrti.
Spustio sam pogled na svoj avatar i vidio da više ne izgledam kao jedan od vitezova
Montyja Pythona. Opet sam bio Parzival.
Najprije sam napravio očitu stvar i pokušao izaći. Vrata se nisu micala.
Okrenuo sam se i još se jednom dugo obazreo po sobi, proučavajući dugačak niz
spomenika povijesti računarstva i videoigara.
Tada sam shvatio da je ovalni prsten u koji bijahu posloženi zapravo oblikovao obris jajeta.
U glavi sam odverglao riječi Hallidayeve prve zagonetke, one iz Anorakove pozivnice:

Tri skrivena ključa troja vrata otvaraju

Da putnikove vrijedne odlike iskušaju
A oni koji vještinom iz škripca isplivaju
Stići će do Kraja gdje nagrade čekaju

Stigao sam do Kraja. To je bilo to. Hallidayevo Uskršnje Jaje moralo se skrivati negdje u
ovoj sobi.

241
 0038
"Vidite u ovo?" šapnuo sam.
Nije bilo odgovora.
“Halo? Aech? Art3mis? Shoto? Još ste tamo?”
Još uvijek nije bilo odgovora. Ili je Og prekinuo njihovu glasovnu vezu sa mnom, ili je
Halliday kodirao ovu posljednju etapu vrata tako da je onemogućio bilo kakvu vanjsku
komunikaciju. Bio sam prilično siguran u ovo potonje.
Stajao sam ondje minutu u tišini, ne znajući što bih. Tada sam slijedio svoj prvi instinkt i
prišao Atariju 2600. Bio je priključen na televizor u boji marke Zenith iz 1977. Upalio sam
televizor, ali ništa se nije dogodilo. Zatim sam uključio Atari. Još uvijek ništa. Nije bilo struje,
iako su i TV i Atari bili ukopčani u električne utičnice postavljene u pod.
Pokušao sam s Appleom II na stolu pokraj njega. Ni on se nije htio upaliti.
Nakon nekoliko minuta eksperimentiranja, otkrio sam da je jedino računalo koje se htjelo
upaliti bilo jedno od najstarijih, IMSAI 8080, isti model računala koji je imao Matthew
Broderick u Ratnim igrama.
Kad sam ga pokrenuo, zaslon je bio potpuno prazan, osim jedne riječi.
PRIJAVA:
Upisao sam ANORAK i pritisnuo Enter.
IDENTIFIKACIJA NIJE PREPOZNATA - POVEZIVANJE PREKINUTO
Tada se računalo samo isključilo, a ja sam ga morao ponovno uključiti da bih opet dobio
ekran za PRIJAVU.
Pokušao sam s HALLIDAYEM. Ništa.
U Ratnim igrama, zaobilazna lozinka koja je davala pristup superračunalu WOPR glasila
JOSHUA. Profesor Falken, tvorac WOPR-a, upotrijebio je ime svog sina za lozinku. Osobu koju
je volio najviše nt svijetu.
Ukucao sam OG. Nije upalilo. Nije ni OGDEN.
Ukucao sam KlRA i pritisnuo tipku Enter.
IDENTIFIKACIJA NIJE PREPOZNATA - POVEZIVANJE PREKINUTO
Pokušao sam sa svakim od imena njegovih roditelja. Pokušao sam ZAPHOD, ime njegove
ribice. Zatim TIBERIUS, ime pitome vretice koju je nekoć posjedovao.
Nijedno od njih nije upalilo.
Provjerio sam vrijeme. Bio sam u ovoj sobi već dulje od deset minuta. Što znači da me je
Sorrento sustigao. Dakle, vjerojatno je sada bio u vlastitoj zasebnoj kopiji ove sobe, vjerojatno
s timom Hallidayevih učenjaka koji su mu šaptali prijedloge u uho, zahvaljujući hakiranoj
imerzijskoj opremi. Vjerojatno su već radili na prioritetnom popisu mogućnosti, unoseći ih
onoliko brzo koliko je Sorrento mogao tipkati.
Ponestalo mi je vremena.
Stisnuo sam zube u frustraciji. Nisam imao pojma što bih iduće pokušao.
Tada sam se sjetio rečenice iz biografije Ogdena Morrowa o Hallidayu i Kiri: Suprotni spol
budio je u Jimu ekstremnu nervozu, a Kira je bila jedina djevojka s kojom sam ga vidio da
opušteno razgovara. Ali čak i tada, obraćao joj se u svome liku, kao Anorak, za vrijeme naših

242
igraćih sesija, a oslovljavao ju je samo kao Leucosija, imenom njezina lika iz Dungeons &
Dragons. ”
Ponovno sam pokrenuo računalo. Kada se opet pojavio ekran za prijavu, upisao sam
LEUCOSIA. Tada sam pritisnuo Enter.
Svaki sustav u sobi odjednom se upalio. Zvuk zujanja diskovnih pogona, zvučni signali
samoprovjere i drugi zvukovi pokretanja odjeknuli su o zasvođeni strop.
Potrčao sam do Atarija 2600 i pretražio golemi stalak s abecedno složenim kazetama igara
pored njega, sve dok nisam pronašao onu koju sam tražio: ADVENTURE. Tutnuo sam je u Atari
i uključio sustav, a zatim pritisnuo prekidač za resetiranje kako bih pokrenuo igru.
Trebalo mi je samo nekoliko minuta da dođem do Tajne sobe.
Zgrabio sam mač i iskoristio ga da ubijem sva tri zmaja. Tada sam pronašao crni ključ,
otvorio vrata Crnog dvorca i uputio se u njegov labirint. Siva je točka bila skrivena tamo gdje
je i trebala biti. Podigao sam je i ponio natrag preko malog 8-bitnog kraljevstva, a zatim je
upotrijebio da prođem kroz čarobnu barijeru i uđem u Tajnu sobu. Ali za razliku od originalne
Atari igre, ova Tajna soba nije sadržavala ime Warrena Robinetta, izvornog programera
Adventurea. Umjesto toga, u samom središtu zaslona, sada se nalazio velik bijeli oval s
pikseliranim rubovima. Jaje.
Ono Jaje.
Na trenutak sam buljio u TV ekran u osupnutoj tišini. Tada sam povukao Atarijev džojstik
na desno, pomaknuvši svoj majušni četvrtasti avatar po treperavom zaslonu. Televizijski mono
zvučnik emitirao je kratak elektronički zvučni signal kad sam spustio sivu točku i podigao Jaje.
Kad sam to učinio, nastao je blistav bljesak svjetla, a onda sam vidio da moj avatar više ne drži
džojstik. Sada je u mojim spojenim dlanovima ležalo veliko srebrno jaje. Mogao sam vidjeti
izobličen odraz svog avatara na njegovoj zakrivljenoj površini.
Kad sam konačno uspio prestati buljiti u nj, podigao sam pogled i vidio da je dvokrilna
vrata na drugom kraju sobe zamijenio izlaz - kristalni portal koji je vodio natrag u predvorje
dvorca Anorak. Činilo se da je dvorac potpuno obnovljen, iako se OASIS-ov poslužitelj nije
trebao resetirati još nekoliko sati.
Bacio sam posljednji pogled po Hallidayevu uredu; zatim, još uvijek stišćući Jaje u rukama,
prešao sam sobu i zakoračio kroz izlaz.
Čim sam prošao kroz njega, okrenuo sam se, baš na vrijeme da vidim kako se Kristalna
vrata pretvaraju u velika drvena vrata postavljena na istom mjestu na zidu dvorca.
Otvorio sam drvena vrata. Iza njih se nalazilo spiralno stubište koje je vodilo do vrha
najvišeg tornja dvorca Anorak. Tamo sam pronašao Anorakovu radnu sobu. Prostoriju su
obrubljivale visoke police ispunjene drevnim svitcima i prašnjavim knjigama čini.
Otišao sam do prozora i uživao u prekrasnom pogledu na okolni krajolik. Više nije bio
ogoljen. Učinci Kataklista bili su poništeni te se činilo da je cijela Chthonija obnovljena zajedno
s dvorcem.
Obazreo sam se po sobi. Odmah ispod slike poznatog crnog zmaja stajao je kićeni kristalni
pijedestal na kojemu je počivao zlatan kalež optočen sitnim draguljima. Promjerom je
odgovarao srebrnom jajetu koje sam držao u rukama.
Stavio sam jaje u kalež i savršeno je pristajalo.
U daljini sam začuo fanfare trublji, a jaje je počelo svijetliti.

243
 “Pobijedio si”, začuo sam glas. Okrenuo sam se i vidio da mi ravno za leđima stoji Anorak.
Njegove poput opsidijana crne halje kao da su upile većinu sunčeve svjetlosti iz sobe.
“Čestitam”, rekao je ispruživši dugoprstu ruku.
Oklijevao sam, pitajući se je li to još jedan trik. Ili možda posljednji test...
“Igra je završena”, reče Anorak, kao da mi je čita misli. “Vrijeme je da primiš nagradu.”
Spustio sam pogled na njegovu ispruženu ruku. Zatim sam je, nakon kratkog oklijevanja,
stisnuo.
U prostoru između nas izbile su kaskadne plave munje, a njihovi su nas paučinasti parošci
obojicu obavili, kao da je val energije prelazio iz njegova avatara u moj. Kad su munje jenjale,
vidio sam da Anorak više ne nosi svoje crne čarobnjačke halje. Zapravo, više uopće nije
izgledao kao Anorak. Bio je niži, mršaviji i ne tako naočit. Sada je izgledao kao James Halliday.
Blijed. Sredovječan. Nosio je iznošene traperice i izblijedjelu Space Invaders majicu kratkih
rukava.
Spustio sam pogled na vlastiti avatar i otkrio da sada ja nosim Anorakove halje. Tada sam
shvatio da su se ikonice i statistička očitanja na rubu mog prikaznika također promijenila. Sve
su se moje statistike povećale do maksimuma te sam sada posjedovao popis čini, prirođenih
moći i čarobnih predmeta koji se naizgled protezao u nedogled.
Razina i količina života mog avatara imali su pred sobom simbole beskonačnosti.
A moje očitanje kredita sada je pokazivalo dvanaest znamenaka dugačku brojku. Bio sam
multimilijarder.
“Sada povjeravam brigu o OASIS-u tebi, Parzivale”, reče Halliday. “Tvoj je avatar besmrtan
i svemoćan. Što god trebaš, moraš samo poželjeti. Nije loše, ha?” Nagnuo se prema meni i
snizio glas. “Učini mi uslugu. Pokušaj upotrijebiti svoje moći samo za dobro. Okej?”
“Okej”, rekoh, glasom koji je jedva bio šapat.
Halliday se nasmiješi i pokaže rukom oko nas. “Ovo je sada tvoj dvorac. Kodirao sam ovu
sobu tako da u nju može ući samo tvoj avatar.
Učinio sam to kako bih osigurao da samo ti imaš pristup ovome.” Prišao je do police uza
zid i izvukao hrbat jednog od svezaka na njoj. Začuo se klik; zatim je polica kliznula u stranu,
otkrivajući četvrtastu metalnu ploču u zidu. U sredini ploče nalazio se komično velik crveni
gumb na kojem bijaše ugravirana jedna jedina riječ: UGASI.
“Zovem ga Veliki crveni gumb”, reče Halliday. “Ako ga pritisneš, ugasit ćeš cijeli OASIS i
lansirati crva koji će izbrisati sve pohranjeno na SDS-ovim poslužiteljima, uključujući sav OASIS-
ov izvorni kod. To će zauvijek isključiti OASIS.” Nasmiješio se. “Stoga ga nemoj pritisnuti
ukoliko nisi apsolutno siguran da je tako ispravno, okej?” Uputio mi je čudan osmijeh.
“Vjerujem tvojoj prosudbi.”
Halliday je vratio policu na mjesto, ponovno sakrivši gumb. Zatim me prenuo obgrlivši mi
rukom ramena. “Slušaj”, rekao je, poprimivši povjerljiv ton. “Moram ti još nešto reći prije nego
što odem. Nešto što nisam shvatio sve dok nije bilo prekasno.” Poveo me ka prozoru i pokazao
na krajolik koji se prostirao iza njega. “Stvorio sam OASIS jer se nikad nisam osjećao kod kuće
u stvarnom svijetu. Nisam se znao povezati s ljudima ondje. Bojao sam se cijelog života. Sve
dok nisam doznao da završava. Tada sam shvatio da, koliko god zastrašujuća i bolna stvarnost
može biti, to je jedino mjesto gdje možeš pronaći istinsku sreću. Jer je stvarnost stvarna.
Shvaćaš?”
“Da”, rekao sam. “Mislim da shvaćam.”

244
 “Dobro”, rekao je, namignuvši mi. “Nemoj napraviti istu pogrešku kao ja. Nemoj se
zauvijek ovdje skrivati.”
Nasmiješio se i odmaknuo nekoliko koraka od mene. “U redu, mislim da to sve pokriva.
Vrijeme je da zbrišem.”
Tada je Halliday počeo nestajati. Nasmiješio se i mahnuo mi na pozdrav dok je njegov
avatar polako prestao postojati.
“Sretno, Parzivale”, rekao je. “I hvala. Hvala ti što si igrao moju igru.” Zatim je potpuno
nestao.

“Jeste li tamo, ljudi?” rekao sam praznom zraku, nekoliko minuta kasnije.
“Da!” uzbuđeno će Aech. “Čuješ nas?”
“Da. Sad mogu. Što se dogodilo?”
“Sustav je prekinuo naše glasovne veze s tobom čim si ušao u Hallidayev ured pa nismo
mogli razgovarati s tobom.”
“Srećom, ionako nisi trebao našu pomoć”, reče Shoto. “Bravo, stari.”
“Čestitam, Wade”, čuo sam kako Art3mis govori. Mogao sam osjetiti da to i misli.
“Hvala”, odvratih. “Ali ne bih uspio bez vas.”
“U pravu si”, reče Art3mis. “Ne zaboravi to spomenuti kad budeš razgovarao s medijima.
Og kaže da je nekoliko stotina novinara na putu ovamo.”
Obazreo sam se prema polici koja je skrivala Veliki crveni gumb. “Vidjeli ste sve što mi je
Halliday rekao prije nego što je nestao?” upitah.
“Ne”, reče Art3mis. “Vidjeli smo sve dok ti nije rekao da ‘pokušaš koristiti svoje moći samo
za dobro’. Onda se video prekinuo. Što se zatim dogodilo?”
“Ništa važno”, rekoh. “Ispričat ću vam poslije.”
“Stari”, reče Aech. “Moraš vidjeti Tablicu.”
Otvorio sam prozor i Tablicu rezultata. Popis najboljih rezultata je nestao. Sada se na
Hallidayovoj web stranici nalazila jedino slika mog avatara, odjevenog u Anorakove halje,
držeći srebro jaje, zajedno s riječima: PARZIVAL JE POBIJEDIO!
“Što se dogodilo sa Šestašima?” upitao sam. “Onima koji su još bili unutar vrata?”
“Nismo sigurni”, reče Aech. “Svi su njihovi video prijenosi nestali kad se Tablica
promijenila.”
“Možda su njihovi avatari ubijeni?” reče Shoto. “Ili možda...”
“Možda su ih samo izbacili kroz vrata”, rekoh.
Otvorio sam zemljovid Chthonije i vidio da se sada mogu teleportirati bilo gdje u OASIS-
u, jednostavnim odabirom željenog odredišta u atlasu. Zumirao sam na dvorac Anorak, a zatim
dodirnuo mjesto odmah ispred prednjeg ulaza, i u tren oka, moj se avatar stvorio tamo.
Bio sam u pravu. Kad sam prošao Treća vrata, osamnaest šestaških avatara koji su još bili
unutra, bili su izbačeni kroz vrata i ostavljeni ispred dvorca. Svi su stajali ondje sa zbunjenim
izrazima na licima kad sam se pojavio pred njima, sav blistav u novoj odjeći. Nekoliko sekundi
su svi nijemo buljili u mene, a onda su izvukli pištolje i mačeve, spremajući se da napadnu. Svi
su izgledali identično pa nisam mogao reći kojega je od njih kontrolirao Sorrento. Ali u ovom
trenutku nisam ni mario.

245
 Koristeći avatarovo novo superkorisničko sučelje, zamahnuo sam rukom, izabravši sve
šestaške avatare na prikazniku. Njihovi su obrisi počeli svijetliti crveno. Zatim sam dodirnuo
ikonu s lubanjom i ukrštenim kostima koja se sada pojavila na alatnoj traci mog avatara. Svih
se osamnaest šestaških avatara istog trena srušilo mrtvo. Njihova su tijela polako iščeznula,
ostavivši za sobom hrpicu oružja i plijena.
“Jebote!” čuo sam Shota preko komunikatora. “Kako si to izveo?”
“Čuo si Hallidaya”, reče Aech. “Njegov je avatar besmrtan i svemoćan.”
“Da”, rekoh. “Nije se šalio.”
“Halliday je također rekao da možeš bilo što poželjeti”, reče Aech.j “Što ćeš prvo?”
Razmislio sam o tome na trenutak, a zatim kliknuo na novu Naredbenu ikonicu koja mi se
sada pojavila na rubu prikaznika i rekao: “Želim da Aech, Art3mis i Shoto uskrsnu.”
Pojavio se dijaloški prozor, tražeći od mene da potvrdim pravopis imena svakog od
njihovih avatara. Kad sam to učinio, sustav me pitao želim li, pored oživljavanja njihovih
avatara, također vratiti i sve njihove izgubljene stvari. Kliknuo sam na ikonicu DA. Tada se u
središtu prikaznika pojavila poruka: USKRSNUĆE ZAVRŠENO. AVATARI VRAĆENI.
“Ljudi?” rekao sam. “Možda biste se sada trebali pokušati prijaviti na svoje račune.”
“Već smo na putu!” viknula je Aech.
Nekoliko sekundi kasnije, Shoto se ponovno prijavio na svoj račun, a njegov se avatar
materijalizirao nedaleko preda mnom, na istom mjestu gdje je nekoliko sati ranije bio ubijen.
Potrčao je k meni, keseći se od uha do uha. “Arrigato, Parzival-sane”, rekao je, duboko se
naklonivši.
Uzvratio sam naklon, a onda ga zagrlio. “Dobrodošao natrag”, rekao sam. Trenutak
kasnije, Aech se pojavio na ulazu u dvorac i pohitao da nam se pridruži.
“Kao nov”, rekao je, smiješeći se svome obnovljenom avataru. “Hvala, Z.”
“De nada.” Okrenuo sam se ka otvorenom ulazu u dvorac. “Gdje je Art3mis? Trebala se
pojaviti odmah do tebe-”
“Nije se prijavila”, reče Aech. “Rekla je da želi izaći van i udahnuti svježeg zraka.”
“Vidjeli ste je? Kako-” Tražio sam prave riječi. “Kako je izgledala?”
Obojica su se samo nasmiješili; tada mi je Aech stavio ruku na rame. “Rekla je da će te
čekati vani. Kad god budeš spreman da je upoznaš.”
Kimnuo sam. Baš sam namjeravao kliknuti ikonicu za odjavu kad je Aech podigao ruku.
“Čekaj malo! Prije nego što se odjaviš, moraš nešto vidjeti”, rekao je, otvorivši prozor preda
mnom. “Ovo se trenutno emitira na svim vijestima. Federalci su upravo priveli Sorrenta na
ispitivanje. Upali su IOI-evo sjedište i izvukli ga iz haptičkog stolca!”
Pustila je videoisječak. Snimka ručne kamere prikazivala je tim federalnih agenata kako
vuku Sorrenta predvorjem IOI-eva korporativnog sjedišta. Još je nosio haptičko odijelo, a
pratio ga je sjedokosi muškarac u odijelu za kojega sam pretpostavio da je njegov odvjetnik.
Sorrento je više od ičega izgledao uzrujano, kao da je sve ovo bila tek malena neugodnost.
Tekst na dnu prozora glasio je: Čelni IOI-ev direktor Sorrento optužen za ubojstvo.
“Sve vijesti cijeli dan vrte simulacijsku snimku tvoje chatlink sesije sa Sorrentom”, reče
Aech, pauzirajući isječak. “Pogotovo onaj dio gdje ti prijeti da će te ubiti, a onda diže u zrak
prikolicu tvoje tete.”

246
 Aech pritisne play, a isječak vijesti se nastavi. Federalni agenti nastavili su voditi Sorrenta
predvorjem krcatim novinarima koji su se međusobno nagurivali i izvikivali pitanja. Novinar
koji je snimao video koji smo gledali poletio je naprijed i gurnuo kameru u Sorrentovo lice.
“Jeste li osobno naredili ubojstvo Wadea Wattsa?” viknuo je izvjestitelj. “Kako se osjećate kad
znate da ste izgubili natječaj?”
Sorrento se nasmiješio, ali nije odgovorio. Njegov je odvjetnik stao pred kameru i obratio
se novinarima. “Optužbe protiv mog klijenta su apsurdne”, rekao je. “Simulacijska snimka koja
cirkulira očito je lažna montaža. Trenutno nemamo drugih komentara.”
Sorrento je kimnuo glavom. Nastavio se smiješiti dok su ga federalci izvodili iz zgrade.
“Gad će vjerojatno proći nekažnjeno”, rekoh. “IOI si može priuštiti najbolje odvjetnike na
svijetu.”
“Mogu”, reče Aech. Zatim izvije usta u svoj cerigradski smiješak. “Ali sada možemo i mi.”

247
 0039
Kad sam izašao iz imerzijskog odjeljka, Og me čekao. "Bravo, Wade!" rekao je, privukavši
me u medvjeđi zagrljaj. “Bravo!”
“Hvala, Og.” Još sam bio ošamućen i osjećao sam se nesigurno na nogama.
“Dok si bio prijavljen stiglo je nekoliko SDS-ovih glavnih rukovoditelja”, reče Og. “Kao i svi
Jimovi odvjetnici. Svi te gore čekaju. Kao što možeš zamisliti, jedva čekaju razgovarati s
tobom.”
“Moram li odmah razgovarati s njima?”
“Ne, naravno!” Nasmijao se. “Svi oni sada rade za tebe, sjećaš se? Natjeraj gadove da
čekaju koliko god hoćeš!” Nagnuo se naprijed. “I moj je odvjetnik gore. Dobar je tip. Pravi
pitbul. Pobrinut će se da te nitko ne zavlači, u redu?”
“Hvala, Og”, rekao sam. “Stvarno vam dugujem.”
“Gluposti!” rekao je. “Ja bih tebi trebao zahvaljivati. Desetljećima se nisam ovako zabavio!
Bio si izvrstan, mali.”
Nesigurno sam se obazreo oko sebe. Aech i Shoto još su bili u imerzijskim odjeljcima,
držeći nenajavljenu online presicu. Ali Art3misin je odjeljak zjapio prazan. Okrenuo sam se
natrag ka Ogu. “Znate li kamo je Art3mis otišla?”
Og mi se nasmiješio, a onda upro prstom. “Uza one stube i van kroz prva vrata koja
ugledaš”, rekao je. “Rekla je da će te čekati u središtu moga labirinta od živice.” Zagonetno se
nasmiješio. “To je lagan labirint. Neće ti trebati dugo da je nađeš.”
Izašao sam van i zaškiljio dok su mi se oči prilagođavale svjetlu. Zrak je bio topao, a sunce
je već bilo visoko. Na nebu nije bilo ni oblačka. Bio je lijep dan.
Labirint od živice pokrivao je nekoliko hektara zemlje iza rezidencije. Ulaz je bio dizajniran
tako da nalikuje fasadi dvorca te ste u labirint ulazili kroz njegove otvorene dveri. Gusti zidovi
od živice koji su sačinjavali labirint bili su visoki tri metra te je bilo nemoguće zaviriti preko
njih, čak i ako ste stajali na nekoj od klupa postavljenih po labirintu.
Ušao sam u labirint i nekoliko minuta zbunjeno lunjao u krugovima. S vremenom sam
shvatio da je tlocrt labirinta identičan labirintu u Adventureu.
Nakon toga, trebalo mi je samo nekoliko minuta da nađem put do velike čistine u središtu
labirinta. Ondje je stajala velika fontana s detaljnom kamenom skulpturom Adventureova tri
patkolika zmaja. Svaki je zmaj pljuvao mlaz vode umjesto da riga vatru.
A onda sam je ugledao.
Sjedila je na kamenoj klupi, zureći u fontanu. Bila mi je okrenuta leđima, oborene glave.
Duga joj se crna kosa prosipala preko desnog ramena. Mogao sam vidjeti da stišće ruke u krilu.
Bojao sam se primaknuti bliže. Naposljetku, skupio sam hrabrost da progovorim.
“Zdravo”, rekao sam.
Podigla je glavu na zvuk mog glasa, ali nije se okrenula.
“Zdravo”, čula sam je kako kaže. Bio je to njezin glas. Art3misin glas. Glas koji sam proveo
toliko sati slušajući. A to mi je dalo hrabrosti da koraknem naprijed.
Zaobišao sam fontanu i zaustavio se ravno pred njom. Kad me čula kako se približavam,
okrenula je glavu, skrenuvši oči i zadržavši me izvan svog vidokruga.
Ali ja sam vidio nju.

248
 Izgledala je isto kao na fotografiji koju sam vidio. Imala je ono isto tijelo Rubensovih žena.
Istu blijedu, pjegavu kožu. Iste svijetlosmeđe oči i vranu kosu. Isto lijepo okruglo lice, s istim
crvenkastim madežom. No za razliku od te fotografije, nije pokušavala sakriti madež kosom.
Začešljala ju je natrag, tako da sam ga mogao vidjeti.
Čekao sam u tišini. Ali ona me još uvijek nije htjela pogledati.
“Izgledaš baš kako sam te oduvijek zamišljao”, rekoh. “Lijepa si.”
“Stvarno?” tiho je izustila. Polako se okrenula prema meni, upijajući moju pojavu malo po
malo, počevši od stopala i postupno se penjući do lica. Kad su se naše oči našle napokon srele,
nervozno mi se nasmiješila. “Pa, tko bi rekao? I ti izgledaš kao što sam oduvijek slutila”, rekla
je. “Ružan ko pas.”
Oboje smo se nasmijali i većina se napetosti u zraku raspršila. Zatiru smo si zurili u oči
naizgled dugo vremena. I to nam je, shvatio sam, bio prvi put.
“Nismo se službeno predstavili”, rekla je. “Ja sam Samantha.” “Zdravo, Samantha, ja sam
Wade.”
“Lijepo te je napokon osobno upoznati, Wade.”
Potapšala je klupu pored sebe, a ja sam sjeo.
Nakon duge tišine, rekla je: “Što će biti sada?”
Nasmiješio sam se. “Upotrijebit ćemo sve zelembaće koje smo upravo osvojili da
nahranimo sve na planetu. Učinit ćemo svijet boljim mjestom, zar ne?”
Nasmiješila se. “Ne želiš izgraditi ogroman međuzvjezdani svemirski brod, napuniti ga
videoigrama, junk foodom i udobnim kaučima, a onda odmagliti odavde?”
“I za to sam”, rekoh. “Ako to znači da ću ostatak života provesti s tobom.”
Stidljivo mi se osmjehnula. “To ćemo još vidjeti”, rekla je. “Tek smo se upoznali, znaš.”
“Zaljubljen sam u tebe.”
Donja joj je usnica zadrhtala. “Siguran si?”
“Jesam. Jer je istina.”
Osmjehnula mi se, ali vidio sam i da plače. “Oprosti što sam prekinula kontakt s tobom”,
rekla je. “Što sam ti nestala iz života. Samo sam-” “U redu je”, rekao sam. “Sad shvaćam zašto
si to učinila.” Izgledala je kao da joj je odlanulo. “Da?”
Kimnuo sam. “Ispravno si postupila.”
“Misliš?”
“Pobijedili smo, zar ne?”
Nasmiješila mi se, a ja sam uzvratio osmijeh.
“Slušaj”, rekao sam. “Možemo usporiti koliko god želiš. Ja sam stvarno dobar momak, kad
me jednom upoznaš. Kunem se.” Nasmijala se i obrisala pokoju suzu, ali ništa nije rekla.
“Jesam li spomenuo da sam i ekstremno bogat?” rekao sam. “Naravno, i ti si, tako da mi
to i nije neki atribut.”
“Ne moraš me ni u što uvjeravati, Wade”, rekla je. “Najbolji si mi prijatelj. Najdraža
osoba.” S naizgled poprilično napora, pogledala me u oči. “Stvarno si mi nedostajao, znaš?”
Odjednom sam se osjećao kao da mi srce gori. Trebao mi je trenutak da skupim hrabrost,
tada sam pružio ruku i obuhvatio njezinu. Sjedili smo tako neko vrijeme, držeći se za ruke,
uživajući u neobično novom osjećaju da se zapravo dodirujemo.

249
 Nakon nekog vremena, nagnula se i poljubila me. Bilo je baš onako kako su obećavale sve
one pjesme i poezija. Bilo je divno. Poput udara munje.
Tada mi je sinulo da, po prvi put otkad pamtim, nemam nikakvu želju da se ponovno
prijavim u OASIS.

250
 KRAJ
ERNEST CLINE autor je međunarodnih bestselera, scenarist, otac i potpuni geek. Živi u
Austinu u Teksasu sa svojom obitelji, DeLoreanom kojim putuje kroz vrijeme i velikom zbirkom
klasičnih videoigara. Autor je romana Armada i Igrač broj 1, a za potonji je ujedno i jedan od
scenarista na filmskoj adaptaciji u režiji Stevena Spielberga.

251