UNIVERZITET U TUZLI

EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET

Odsjek: Poremećaji u ponašanju

Predmet: Uvod u specijalnu edukaciju i rehabilitaciju

SEMINARSKI RAD

Uloga edukatora i rehabilitatora u edukaciji osoba sa posebnim potrebama

Predmetni nastavnik: Studenti:

Dr. sc. Dženana Radžo Alibegović Ljiljana Đurkin, III-20/16-P

Nataša Plavšić, III-01/16-P

Teodora Đokić, III-35/16-P

Tuzla, 2016.

SADRŽAJ
1. UVOD

2
Evidentno je da postoje razlike u obrazovanju defektologa u pojedinim evropskim zemljama i
da se te razlike ogledaju u dužini trajanja studija (od jedne do četiri godine), vrsti studija
(osnovne akademske, osnovne diplomske, specijalističke, ili samo u vidu kurseva), kao i u
pogledu matičnosti fakulteta koji obrazuje ovaj kadar (postojanje fakulteta specijalizovanih za
obrazovanje stručnjaka ovog profila, fakulteti sa pedagoškom ili učiteljskom osnovom i si).
Nisu bez osnova ni prigovori da se u strukturi naših fakulteta ne nalaze određene studijske
grupe, koje nalazimo u strukturama fakulteta u mnogim drugim zemljama koje prate politiku
inkluzije (kojoj i naša zemlja teži) i obrnuto. Česte izmjene planova i programa, svjedoči da
model profesionalnog obrazovanja budućih defektologa kod nas još nije definisan. Sve
navedno govori u prilog tome da se možemo susresti i sa različitim nazivom ovih stručnjaka.
Srž razlika je viđenje defektologa samo kao nastavnika specijalne nastave ili kao svestranog
stručnjaka, koji se podjednakim kvalitetom može baviti i obrazovanjem i specijalnom
rehabilitacijom. U savremenom pristupu obrazovanja i usavršavanja defektologa naglasak je
na profilisanju specijalnog edukatora i rehabilitatora kao istraživaču, saradniku u učenju,
pomagaču i savjetodavcu. Dakle, ne smije se razmišljati samo o klasičnim – specifičnim
kompetencijama defektologa koje su vezane za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju djece sa
posebnim potrebama, već je potrebno identifikovati još nekoliko područja, tj. novih
kompetencija defektologa, kao na primjer: upotreba savremene informatičke tehnologije,
menadžment, različiti aministrativni poslovi, strani jezik, itd. Ovo znači da područja
kompetencija savremenog defektologa treba da budu:
1. profesionalne vrednosti i delovanje u praksi (profesionalizacija i refleksija);
2. potrebna znanja i razumevanje (poznavanje nacionalnog kuri kuluma, sadržaja
pojedinih programa, savremene tehnologije, razvoja učenika itd)
3.nove metode rada (planiranje, rad u timu, praćenje i vrednova- nje, menadžment) 1

Prema Daniels i Stafford (2000) pojam posebne potrebe odnosi se na osobu kojoj
profesionalac da dijagnozu i koja ima fizički i mentalni nedostatak koji znatno ograničava
jednu ili više životno važnih ativnosti (hod, vid, sluh, govor, disanje, brigu o sebi, izvođenje
manuelnih zadataka, učenje i rad), ima povijest takvog nedostatka i za koju se smatra da ima
nedostatak.2

2. RAZRADA

3
2.1. Specijalna edukacija

Specijalna edukacija u svom prostom značenju, predstavlja vrstu edukacije koja se

dosta razlikuje po svojoj prirodi od edukacije opšte populacije, odnosno od edukacije
koja je namjenjena ostaloj djeci te dobi (Warnock, Norwich i Lorella, 2012). Sam
naziv, specijalna, upućuje nas na njenu različitost i specifičnost.

Specijalna edukacija prestavlja poseban edukacijski program koji je dizajniran da

zadovolji jedinstvene razvojne potrebe i potrebe učenje djece koja su posebna.

S obzirom da se djeca u današnjim razredima razlikuju prema svojim sposobnostima i

vještinama, učiteljima je potrebna dodatna pomoć kako bi mogli osigurati da se svako
djete razvija i uči u skladu sa svojim genetskim potrencijalom (Mangal, 2007). Upravo
ta pomoć, koju učitelji trebaju za djecu koja se značajno razlikuju, naziva se specijalna
edukacija.

Specijalna edukacija kroz svoj razvoj i praksu postala je usmjerena, specijalizirana,

intenzivna i ciljana instrukcija zasnovana na istraživanju,gdje je upravo evaluacija
njene učinkovitosti u terminima uspjeha učenika postala imperativ u procesu njene
implementacije.

Osnovni ciljevi specijalne edukacije usmjereni su na procjenu djeteta sa posebnim

potrebama i načina na koji posebna potreba utiče na učenje, određivanje potrebnih
usluga i disciplina koje unapređuju razvoj, te njihovu evaluaciju (Farrell, 2012). Ona
predstavlja posebno kreirane i pod posebnim uvjetima implementirane instrukcije i
usluge koje su u skladu sa individualnim potrebama djeteta za kojeg su namijenjene
(Ysseldyke i Algozzine, 1990; Hallahan i Kauffman, 1991) i njegove porodice,
uključujući niz utemeljenih usluga u zajednici (edukacijsko-rehabilitacijske,
oftalmološke, audiološke, logopedske, psihološke, fizikalne, okupacijske, medicinske i
druge).

Specijalna edukacija je i pitanje uključenosti ljudskih resursa koji osiguravaju

specijalne instrukcije i druge posebne usluge za djecu sa posebnim potrebama, gdje
uključenost ovako široke lepeze stručnjaka upravo i ukazuje na različitost specijalne

4
edukacije od opšte, i predstavlja značajnu komponentu u označavanju djece sa
posebnim potrebama.3

Kada se radi o djeci sa posebnim potrebama školskog uzrasta, onda je najprimjerenija

definicija koju je dao Stančić: „Djeca i omladina s posebnim odgojno-
obrazovnim(edukacijskim) odnosno (re)habilitacijskim potrebama su ona kojoj su u
svrhu optimalnog razvoja sposobnosti i drugih društvenih i osobno pozitivnih
svojstava ličnosti nužni posebno prilagođeni i individualizirani uvjeti i postupci“.

Igrić (1999) navodi da su osobe sa posebnim potrebama sve one osobe koje imaju
teškoće socijalne integracije usljed nekih psihičkih ili tjelesnih oštećenja kao što su:
mentalna retardacija, autizam, specifične teškoće učenja, oštećenje vida, oštećenje
sluha, motorička oštećenja, hronične bolesti i višestruka oštećenja.

Slika 1. Dijete sa posebnim potrebama

2.2. Edukator-rehabilitator

5
Edukator-rehabilitator je osoba u timu koja koordinira cijeli proces kreiranja i
implementiranja individualnog edukacijskog programiranja i pomaže u određivanju
sposobnosti za učenje, interesa i potreba učenika unutar svog područja ekspertize. Ima ulogu i
u školskom timu u razvijanju strategija razredne rutine, treniranju osoblja za implementaciju
strategija, osiguravanjem tehničke pomoći i savjeta vezano za materijale i resurse. Edukator-
rehabilitator nadgleda cjelokupni rad tima, kao i sam proces kreiranja i pisanja individualnog
edukacijskog programa i odgovoran je za sljedeće:

 da napiše individualni edukacijski program

 da podijeli napisan i vremenom ograničen program rada prije sastanka
 da održava kontakt sa roditeljima
 da koordinira razvoj individualnog edukacijskog programa
 da osigurava proces praćenja progresa i postignuća djeteta
 da dokumentuje i dijeli revidiran individualni edukacijski program
 da napiše zapisnik sa svakog sastanka i da ga podijeli ostalim članovima tima
 da olakšava donošenje grupnih odluka
 da inicira i održava kontakt sa drugim ukoliko je potrebno.

Slika 2. Uloga edukatora-rehabilitatora

2.3.Individualno edukacijsko planiranje

Posljednjih trideset godina većina škola osigurava veliki raspon različitih edukacijskih
okruženja za učenike sa intelektualnim teškoćama koji se kreću od više prema manje
restiktivnim (Dempsey i Foreman,1997; Dempsey, Foreman i Jenkinson, 2002; Handler,

6
2003), od doma za djecu sa invaliditetom, specijalne škole, specijalne škole u redovnom
kampusu, specijalnih odjeljenja (2-3 odjeljenja) u redovnoj školi, specijalnog odjeljenja u
redovnoj školi, specijalnog odjeljenja u redovnoj školi sa djelomičnim smještanjem u
redovnom odjeljenju i redovno odjeljenje (Foreman, 2008).3

Uključivanje učenika sa teškoćama u redovne škole omogućuje ostvarenje njihova prava da

postanu i budu ravnopravni članovi društva, i to „društva za sve“ koje će poštovati razlike i
različitosti i dati jednaku šansu svima. Na uključivanje učenika sa teškoćama u redovne škole
jasno poziva UNESCO-ova deklaracija:

„Redovne škole umjerene inluziji najučinkovitiji su način borbe protiv dikriminacijskih

stavova i one stvaraju otvorene zajednice i grade inkluzivno društvo koje ostvaruje edukaciju
za sve“ (Salamonca, UNESCO, 1994).4

Posljednjih nekoliko decenija raspravljalo se o programskim pristupima za djecu sa

intelektualnim teškoćama s obzirom na to da li je učenik uključen u redovno odjeljenje,
specijalnu školu ili kombinacuju ovog dvoga. Programska razmatranja su bila vezana za
dječiji nivo sposobnosti ili teškoću, te u slučajevima učenika sa većim intelektualnim
teškoćama vođene su rasprave često između pristupa funkcionalnom programu i generalnom
programu, gdje je često u praksi bila zastupljenja kombinacija oba.

Programska razmatranja su uključila kretanja od razvojnog modela (program zasnovan na

mentalnoj dobi djeteta), funkcionalnog programa (zasnovana na potrebamana području
osposobljavanja, doma, slobodnih aktivnosti i zajednice), socijalne inkluzije (fokus na
socijalnom učešću i učenju socijalnih vještina), samoodređenje (fokus na sposobnosti da
učestvuju u izboru i donošenju odluka o sebi) i pristup generalnom programu gdje je sadržaj
generalnog programa početna tačka u planiranju za sve učenike (Browder i radnici, 2003).

Funkcionalni program je usmjeren na sadašnje i buduće vještine potreba učenika vezanih za

svakodnevne aktivnosti osposobljavanja, samostalnog stanovanja i rada, akademske i
socijalne vještine, gdje osnova je hronološka dob djeteta i koje ima visok nivo relevantnosti za
njih. Međutim, pored napretka koji je učinjen na ovom području, još uvijek se nastavlja sa
primjenom razvojnog pristupa za učenike koji imaju veće intelektualne i višestruke teškoće
(Carnaby, 2007).

Individualni edukacijski program je pisani dokument pripremljen za određenog učenika, tačno

određujući obrazovne ciljeve koje učenik treba ostvariti tokom određenog vremena kao i

7
strategije učenja, resursi i podrška neophodna da se ti ciljevi ostvare. Izrađuje se u procesu
saradnje koji uključuje školu, roditelje, učenika (gdje je to moguće), i drugo mjerodavno
osoblje i ustanove (Westwood, 2013).

Individualni edukacijski program predstavlja temeljni dokument intrukcija za rad sa djecom

sa intelektualnim i razvojnim teškoćama i odnosi se na dva specifična cilja:

 na zadovoljavanje posebnih edukacijskih potreba

 na sredstva za zadovaljavanje posebnih edukacijskih potreba

2.3.1. Kreiranje i pisanje individualnog edukacijskog programa

Proces kreiranja i pisanja individualnog edukacijskog programaima četiri faze:

1. prilagodba okoline
2. prikupljanje i podjela podataka
3. kreiranje i pisanje individualnog edukacijskog programa
4. implementiranje i revizija

2.3.1.2. Prilgodba okoline

Prigodba okoline je od velike važnosti za stvaranje okoline koja će spremno prihvatiti i

poduprijeti svakog učenika, i pitanja svjesnosti o različitim potrebama učenika i znanje kako
da na te potrebe odgovorimo kroz prilagodbu okoline (Skjorten, 2001). U ovoj fazi je bitno
odlučiti ko će činiti stručni tim, objasniti ulogu pojedinih članova tima i njihove odgovornosti
i definirati zadatke.

Tim čine ljudi koji posjeduju znanje i vještine da identificiraju učenikove sposobnosti,
interese i potrebe i da kreiraju program koji će biti u skladu sa njima.

Tipični tim uključuje školski tim, čiji su članovi odgovorni za donošenje odluka, i tim
podrške, koji uključuje stručnjake od kojih se može tražiti da se pridruže timu kad školski tim
zahtijeva konsultacije. Školski tim se sastoji od učenika, roditelja i školskog osoblja (učitelj,
pedagog/psiholog) i edukator-rehabilitator.

8
Učenik je glavni korisnik edukacije i najvažniji izvor informacija i on je uključen u svoje
edukacijsko planiranje na način da iznosi svoje potrebe i interese članovima školskog tima,
ukoliko je to moguće.

Stručni tim radi koordinirano kako bi se odgovorilo na potrebe učenika i pružila im se podrška
pri savladavanju znanja i vještina. Važan sudionik u pružanju podrške učeniku je i roditelj,
koji u većini slučajeva nije aktivan, vjerovatno zbog nerazumijevanja djetetovih teškoća,
nemotiviranosti, prezaštićivanja ili zanemarivanja, nedovoljnog znanja o teškoćama učenika i
nedovoljne upućenosti u svakodnevne postupke. To dovodi do neadekvatne i neproduktivne
saradnje između članova stručnog tima i roditelja te uzrokuje sve veće zaostajanje učenika na
svim područjima usvajanja znanja i vještina.5