Hasanaginica 

Mislim da se prosto može reći da je Hasanginica jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koju je čovjek ikad stvorio. Svakim novim čitanjem
otkrivaju se nove ljepote prekrasne balade. Meni je zato velika čast da sam i ja imao mogućnost da se sa njom upoznam i da je sa zadovoljstvom
analiziram.

Hasanaginica nastaje negdje između 1646-49. godine iz "morlačkog (iliričkog)" naroda, a njen rodni kraj je u području Imotske krajine (oko
grada Imotski). Ova balada je uvijek bila bosnjačko-muslimanski tekst i kontekst koji se 1774.godine prevodi sa "morlačkog" jezika na italijanski
od strane etnografa i putopisca Alberto Fortisa. On to čini u svojoj knjizi "Viaggio in Dalmazia" (putovanja po Dalmaciji), Venecia. U to doba
romantizma uvrštava se u najljepšu zbirku literature u Evropi i na taj način zaokuplja pažnju svih mogućih književnika. Već 1792.godine dolazi
prijevod na švedskom jeziku, objavljen od švedskog pisca Samuel Ödmana, Geteborg. Ova balada jeste, i uvijek će biti, naše najznačajnije,
najljepše i najjače kulturno djelo u svakom pogledu.

U baladi je Hasanaga ranjeni junak, vojnik. Njegova supruga, begovica Hasanaginica ne obilazi svog muža i on je na kraju tjera iz kuće i odvaja
od svoje djece. Hasanaginičin brat, beg Pintorović, vodi nju u svoj rod. On joj što prije nalazi drugog muža, imotskog kadiju, prije svega za svoje
dobro. Na kraju balade Hasanaginica se oprašta i daruje svoju djecu. Tada se pojavljuje Hasanaga, oduzimajući joj djecu i predstavljajući je kao
zlovoljnog krivca, a to srce jedne majke nije moglo podnijeti. Hasanaginičin begovski status će naravno utjecati na socijalnom određenju ove
balade. Društveni odnosi u ovo doba su nama još uvijek primitivni, a također pravni odnosi potčinjavaju ženski spol. Žena ima svoje mjesto u
kući i čak je često vezana za kuću jer muževa trenutno i nema. One gaje i vaspitaju djecu, ali djeca pripadaju mužu u svakom slučaju i muž ima
pravo da razvodi brak. Ova prava Hasanaga koristi, što sa sobom donosi veliku tragediju Hasanaginici jer zna da uvijek gubi sve. Šta je dovelo do
ovog grubog i bezosjećajnog poteza Hasanage? Odgovor dobijamo u prve dvije strofe, koje služe kao neki uvod, a isto tako opisuju karakter i lik
Hasanage. U prvoj strofi ističu se i ponavljaju dvije boje. Ratni šator Hasanage se ovdje predstavlja kao bijel, zašto? Ovo nije pogodna boja za
ratni šator. Bijela boja je ovdje kao neki epitetski simbol. Bijelo je čisto i nevino, ali može također značiti stid i sramotu. "Zelena gora" označava
na isti način harmoniju, sklad. Bijeli stid i sramota razbija tu harmoniju i sklad. Ovaj opis odgovara izrazu i liku Hasanage, liku koji predstavlja
oličenje jednog age, "seljaka" sa ograničenim razmišljanjem, lahkoutjecanim, vjerujući samo svojoj materi i sestrici, bez povjerenja u samog sebe,
a po najmanje u svoju "ljubu". Ovaj čovjek nema ni kućnog vaspitanja ni posebnog obrazovanja.. Njegovo porijeklo je "niže". On se smatra
junakom zbog svojih ratnih zasluga, ali kao što vidite nije toliko moćan. Iskazujući svoju moć on ustvari sakriva nemoć. Ovi ljudi često nemaju
sposobnost lahko oprostiti, nisu plemeniti. Hasanagina mater ne voli snahu Hasanaginicu, a sestra je uvijek na strani majke. Obje štite Hasanagu,
jer se osjećaju nižim zbog svog porijekla. Njihov cilj je pokazati da snaha nije toliko bolja i "visočija" i dobili su mogućnost koju ne žele
propustili. Pitaju se: "Gdje je to plemenito srce kad nije ni došla da vidi ranjenog muža?" Hasanaga je neizbježno zagrizao mamac. Hasanaginica i
kad bi htjela, ne bi mogla obići Hasanagu zbog društvenih odnosa tog vremena. Drugi razlog stida Hasanaginice je možda, da je Hasanaga uradio
nešto što nije doličilo njegovome imenu. Hasanaginica stoji između teških odluka jer i sama zna da se ne bi prijatno osjećala vidjeti jadnog,
ranjenog Hasanagu, a sa druge strane i ne zna kako će on reagovati na njenu posjetu. Možda bi ga bolje "dočekala" kada se on sam potpuno zdrav
i jak vrati nazad u svoje "kraljevstvo" kao glavni junak. Vrijeme prolazi i puna nade Hasanaginica čeka svoga Hasanagu. Ali Hasanaga bez
ikakvog stida i oklijevanja, istjeruje Hasanaginicu iz bijelog, dvora.

U daljem razvoju radnje beg Pintorovic, čuvši za Hasanagine zle namjere, priskače u pomoć Hasanaginici, sestri svojoj. On želi da je oslobodi
poniženja sa jedne strane, a sa druge strane želi izvući svoju ličnu korist. Svoju sestru daje imotskom kadiji, moćnom čovjeku, koji mu može
pružiti pomoć i spasiti njegovo imanje. Hasanaginicu interesuju samo njena djeca. Lik imotskog kadije nije dovoljno jasno predstavljen, ali
izgleda da on želi Hasanaginicu za ženu zbog njene ljepote i ugleda. Dalje se nadam da je tačno shvatio poruku Hasanaginice. Taj bijeli listak
knjige izražava sva trenutna osjećanja Hasanaginice. Ona je slomljena, nevina žena koja ne može ništa učiniti da zadrži svoju djecu. Ona je
sasvim bijela kao taj "listak". Sa tekstom ga dalje upućuje, sa lijepim pozdravom da nije za udaju. Ali brat se već odlučio.

Hasanaginica je ovdje oličenje žrtve. Ljubav i plemenitost i najtananija osjećanja majke dostigla su svoj vrhunac opraštanjem od svoje djece i
njihovim darivanjem. Kulminacija Hasanagine surovosti je dobro predstavljena kada na kraju balade zove: "sirotice svoje koje majka neće ni da
pogleda." To samo predstavlja jednu totalnu kulminaciju razlike dva lika. Hasanaginica je sušta suprotnost Hasanaginome liku, hoću reci:
veličanstvena u plemenitosti, nježnosti, majčinstvu, u svom dostojanstvenom ponašanju, u pokazivanju neizmjerne ljubavi prema svojoj djeci i
potajne nade da će je Hasanaga ponovo primiti sebi. Ali ovo izgleda nije bilo dovoljno. Ona zaustavlja svatove da vidi ono što ona najviše u
životu voli. Daruje svoju djecu, darujući im svoje veliko srce za vječnost. Hasanaga uviđa da je sve izgubljeno, a društveno pravni odnosi ne
dozvoljavaju mu da oprosti Hasanaginici. Kao zadnji izlaz on joj uzima djecu. Hasanaginica umire od velikog bola i nepravde. Ljubav prema djeci
bila je toliko duboka i snažna da je jedino smrt mogla rastaviti. Ovu sliku će djeca pamtiti zauvijek. Sliku majke, koju nikad neće zaboraviti, a isto
tako nikad oprostiti svom ocu sa sve to.

I sada na kraju ove prelijepe balade mogu se izvući pouke o ljudskom ponašanju i do kojih granica sve to može ići. U realnom životu vidimo da
čovjek kroz sve to može doživjeti i prijatnosti i neprijatnosti. Jedno znam, da je majčina ljubav najiskrenija, najplemenitija i najjača na svijetu.

Možda je najveća tragedija ove balade da njena domovina nije dugo znala za nju. Ona se "pričala" u krugu bogatih i pismenih, a običan narod će
za nju saznati mnogo kasnije. Balada je u svom kretanju mimoišla svoj narod i jezik i otišla na zapad. Kad se vratila, drugi narodi su je svojatali i
nazivali svojim narodnim blagom. Nepravda će se konačno ispraviti 1974. godine kada će zvanično biti vraćena Bošnjačko-muslimanskom
narodu gdje je i nastala. 
Mi joj moramo pokazati dovoljno ljubavi i pažnje. Nadam se da će nove generacije naše djece u čitavom svijetu imati priliku pročitati i analizirati
ovo vrhunsko djelo bošnjačke narodne književnosti.

Ova balada je nastala u Imotskoj krajini i na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokova (1762m).
Biokovo, kameni krš sa sitnim rastinjem, je sumoran kraj za život. Ali ovdje se opet rađa ova prelijepa balada. Obratite pažnju na ovaj kontrast!
Oko jedan kilometar lijevo od Hasan- agine kule se nalazi Zagvozd, a desno Turski klanac.
Taj kraj je jako pust i kamenit skoro jedino što se vidi su kamene škrape, procvjetala drača, trnje i glog, mlada košćela, kupine, zmije, jarebice i
cvrčci.
U blizini se nalaze tri bunara sa kojih je Hasanaginica zahvaćala vodu, a iz srednjeg bunara je iždžikljao hrast.
Ruševine Hasanagine kule još postoje kao i mjesto gdje je sahranjena Hasanaginica. Ona je sahranjena blizu svoje kuće u Zagvozdu u šumici
pored bunara iz kojeg je zahvaćala vodu.
Njeno stalno počivalište iznova obilaze novi posjetioci. I bunari iz kojih je Hasanaginica dohvaćala vodu su se očuvali do danas.

Hasanagino pravo prezime je bilo Arapović. Koliko je poznato njegovo pleme je doskora još uvijek živjelo u Ljubuškom.
U Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi su mu bili dvori. U sukobima protiv kršćanskih odmetnika (1645-69) je zadobio svoje rane.
Pošto ga Hasanaginica nije posjetila on joj pošalje poruku da se vrati svojoj majci u Klis. To se vjerovatno dogodilo izmedu 1645-48.