UNIVERZITET U SARAJEVU

ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET U SARAJEVU

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Domaća zadaća 2 iz Inženjerske matematike 2

u akademskoj 2009/2010. godini
-Rješenja zadataka-

prof.dr. Huse Fatkić

Mehmed Brkić

Sarajevo, 20. 04. 2010.

Zad.1. Naći najmanju i najveću vrijednost funkcije z ( x, y ) := x 2 + 2 xy − 3 y 2 + y , na oblasti
{ }
D := ( x, y ) ∈ R 2 : 0 ≤ x ≤ 1,0 ≤ y ≤ 1,0 ≤ x + y ≤ 1

Rješenje :

Oblast D predstavljena grafički je šrafirani dio na sljedećoj slici:

Sl.1

Za zadanu funkciju vrijedi:

∂z ∂z
= z ′x = 2 x + 2 y i = z ′y = 2 x − 6 y + 1 ,
∂x ∂y
tj. zadana funkcija očito ima neprekidne prve izvode na R 2 , pa je tu i diferencijabilna.
Iz potrebnog uslova za lokalni ekstrem diferencijabilne funkcije je:

∂z
= 0 ⇒ 2x + 2 y = 0 ,
∂x
∂z
= 0 ⇒ 2x − 6 y + 1 = 0
∂y

Rješavanjem posljednjeg sistema jednačina je:

1 1
x=− i y= .
8 8

2
 1 1
Dobijamo da je S ( ,− ) stacionarna tačka. Međutim kako ta tačka ne pripada oblasti D, to
8 8
zaključujemo da zadana funkcija f kao neprekidna funkcija dostiže svoju najmanju i najveću
vrijednost na rubu zatvorene i ograničene oblasti D

Na duži l1 je 0 ≤ x ≤ 1 i y = 0 pa je z l1 ( x,0) = x 2 . Vrijedi da je z l′1x ( x,0) = 2 x .

Tačka x = 0 pripada duži l1 , pa z l1 = 0 je najmanja vrijednost koju funkcija z poprima na
duži l1 , tj. z l1MIN = 0 .
Kako za x ∈ [0,1] funkcija z l1 je rastuća, to ona dostiže maksimum na kraju segmenta x ∈ [0,1] ,
tj. za x = 1 , pa je z l1MAX = 1 .
Znači na duži l1 je :
z l1MIN (0,0) = 0 i z l1MAX (1,0) = 1

Na duži l 2 je 0 ≤ y ≤ 1 i x = 0 pa je z l2 (0, y ) = −3 y 2 + y . Vrijedi da je z l′2 y (0, y ) = −6 y + 1 .

1
Iz uslova za ekstrem, zaključujemo da funkcija z l2 (0, y ) ima maksimum u tački y = (tačka
6
pripada segmentu y ∈ [0,1]) i vrijedi z l2 MAX (0, ) = .
1 1 1
y=
6 6 12

 1 1 
Kako za y ∈ 0,  funkcija z l2 (0, y ) rastuća, a za y ∈  ,1 funkcija z l2 (0, y ) je opadajuća,
 6 6 
to ona dostiže minimum na krajevima segmenta y ∈ [0,1].
Za y = 0 je z l2 (0,0) = 0 , za y = 1 je z l2 (0,1) = −2 , pa zaključujemo da funkcija dostiže
minimum z l2 (0,1) = −2 u tački y = 1 , na segmentu y ∈ [0,1].

Odredimo najmanju i najveću vrijednost koju funkcija z ( x, y ) uzima na duži l3 .

I NAČIN:

 y = −x +1
l3 
 x ∈ [0,1]

Koristeći prethodno, posmatrajmo funkciju z ( x, y ) kao funkciju zavisne promjenljive x.

Vrijedi:
z l3 ( x) = x 2 + 2 x(− x + 1) − 3(− x + 1) 2 − x + 1

Nakon sređivanja prethodnog izraza, dobijemo:

z l3 ( x) = −4 x 2 + 7 x − 2
z l′3 x ( x) = −8 x + 7

3
 , pripada segmentu x ∈ [0,1] , funkcija z l3 ( x, y ) dostiže
7
Zaključujemo da, kako tačka x =
8
7 1 7 1 17
maksimum na duži l3 u tački x = i y = , tj. z l2 MAX ( , ) = .
8 8 8 8 16
7   7
Dalje, kako funkcija z l3 ( x) je opadajuća za x ∈  ,1 , odnosno rastuća za x ∈ 0,  to ona
8   8
dostiže minimum na krajevima segmenta x ∈ [0,1] .
Za x = 0 je z l3 (0) = −2 , za x = 1 je z l3 (1) = 1 , pa je minimum funkcije z l3 ( x, y ) = −2 za
x = 0 , y = 1 , tj. z l3 MIN (0,1) = −2 .
Sada ćemo prikazati drugi način određivanja najveće i najmanje vrijednosti funkcije z ( x, y )
na duži l3 .

II NAČIN:

Za funkciju z ( x, y ) tražimo najmanju i najveću vrijednost na duži l3 .

 y = −x +1
l3 
 x ∈ [0,1]
Formirajmo funkciju F ( x, y, λ ) , pa je :

F (x, y, λ ) = x 2 + 2 xy − 3 y 2 + y + λ ( x + y − 1)
Odredimo ekstreme navedene funkcije. Iz uslova ekstrema je:

∂F ( x, y, λ )
= Fx′ = 2 x + 2 y + λ = 0
∂x
∂F ( x, y, λ )
= Fy′ = 2 x − 6 y + 1 + λ = 0
∂y
∂F (x, y, λ )
( = Fλ′ = x + y − 1 = 0 T )
∂λ

Dobijamo sistem jednačina :

2x + 2 y + λ = 0 (1)
2x − 6 y + 1 + λ = 0 (2)
x + y −1 = 0 (3)

1
Iz (1)-(2) ⇒ y =
8
7 7 1
Iz (3) ⇒ x = , pa je S ( , )
8 8 8

4
 7 1
Nije nužno provjeriti da li je tačka S ( , ) ekstrem, već uporedimo vrijenosti funkcije na
8 8
krajevima posmatrane duži.

7 1
da tačka S ( , ) je ekstrem, tj. funkcija u toj tački dostiže maksimum i to:
8 8
17 7 1
z MAX ( x, y ) = , za S ( , )
16 8 8

Sumirajući rezultate dobivamo:

z MIN x + y =1 = min{z (0,0 ), z (0,1)} = −2

0≤ x ≤1

  1   7 1  17
z MAX x + y =1 = max  z (1,0), z  0, , z  ,  =
0≤ x ≤1   6   8 8  16

Konačno, analizom prethodno dobivenih rezultata, zaključujemo da je najveća vrijednost

funkcije z ( x, y ) na oblasti D
17 7 1
z MAX = za ( x, y ) =  ,  ,
16 8 8

najmanja vrijednost je

z MIN = −2 za ( x, y ) = (0,1) .

5
Zad. 2. Elektromotorna sila e u strujnom krugu jačine i , otpra R i induktiviteta L
di
sastavljena je od pada napona R ⋅ i i elektromotorne sile samoindukcije L . Postaviti
dt
diferencijalnu jednačinu matematskog modela zadanog fizikalnog problema, a zatim (pomoću
te jednačine) odrediti jačinu struje i u trenutku t , ako je e = E sin ωt ( E , ω = const ) a i = 0
za t = 0 .

Rješenje :

Sl.2

Iz uslova zadatka je

e = E sin ωt ( E , ω = const )
U R = Ri
di
UL = L
dt

Za dati fizikalni problem, diferencijalna jednačina matematskog modela je :

e = UR +UL e = e(t ), i = i (t )
di
e = Ri + L
dt
di
Ri + L = E sin ωt
dt
di
L + Ri = E sin ωt
dt

Dobijenu diferencijalnu jednačinu podjelimo sa L i rješimo je :

di R E
+ i = sin ωt (*)
dt L L

6
Jednačina (*) je nehomogena linearna diferencijalna jednačina prvog reda koja se može
napisati u obliku

y ′ + P( x) y = Q( x) ,
a njeno opšto rješenje je zadano formulom:

y=e ∫ (C + ∫ Q( x)e ∫
− P ( x ) dx P ( x ) dx
dx) (**)

gdje je C proizvoljna konstanta

Koristeći prethodno navedenu formulu (**), imamo da je opšto rješenje rješenje diferencijalne
jednačine (*) oblika:

R R
− ∫ L di E ∫ dt
i=e (C + ∫ sin ωte L dt )
L

R R
− t E t
i=e L
(C + ∫ sin ωte L dt ) (***)
L

Rješimo integral u posljednjoj jedankosti :

e jωt − e − jωt
R R
t 1 t
I = ∫ sin ωt ⋅ e L dt = sin ωt = = ∫ (e jωt − e − jωt )e L dt =
2j 2j

1  ( L + jω )t
R R
( − jω ) t
 
R  R 
 1  1  + jω  t 1  − jω  t 

2 j ∫
=  e dt − ∫ e L dt  = R e L 
− e L 
=
 2 j  + jω R 
− jω
 L L 

R  R 
R   L + jω  t  R   − jω  t R
t R R
 − jω  e  −  + jω  e  L  e L ( e jωt − jωe jωt − e − jωt − jωe − jωt )
1 L  L  1 L L
= 2
= 2
=
2j R 2j R
+ω 2
+ω 2

L2 L2

R e j ωt − e − j ωt e jωt + e − jωt
R
t
e L (2 j ⋅ − 2 jω )
1 L 2j 2
=
2j R2
+ω2
L2

7
 R
(2 j ⋅ sin ωt − 2 jω cos ωt )
R
t R
L  
eL
L L2 t R
I= = e  ⋅ sin ωt − ω cos ωt 
2j R 2
R +Lω
2 2 2
 L 
2
+ω2
L

Zamjenjujući dobijeni izraz za integral I u jednačinu (***) dobijamo :

R R
− t E
(⋅ R sin ωt − ωL cos ωt ) .
t
i=e L
(C + 2 e L
R + L2ω 2

Konstantu C odredimo iz početnog uslova datog u zadatku tj. iz uslova i = 0 za t = 0 .

Imamo da je:
E2
0 = (C + 2 (− Lω ))
R + L2ω 2

Lω E
C =
R 2
+ L 2ω 2

Konačno, dobijamo da je jačina struje u trenutku t zadana formulom:

LωE
R R
− t
e L (⋅ R sin ωt − ωL cos ωt )
E t
i=e L
( + 2
R +Lω
2 2 2
R +Lω2 2

R
− t
((⋅ R sin ωt − ωL cos ωt ) + Lωe L ) .
E
i=
R +Lω
2 2 2

di
Diferencijalnu jednačinu L + R = E sin ωt ,(0,0), rješimo na drugi način. Kako je data
dt
jednačina diferencijalna jednačina sa konstantnim koeficijentima to će se rješenja jednačine
sastojati iz sume homogenog i partikularnog rješenja, tj,

i (t ) = i p (t ) + ih (t )
Odredimo homogeno rješenje i H (t ) ( kada na ulaz dovedemo struju jačine 0) :
di
L + R = 0,
dt
i H (t ) = Ce pt ,
′
i H (t ) = Cpe pt , pa je
L ⋅ C ⋅ pe pt + RCe pt = 0

Djeljenjem posljednjeg izraza sa Ce pt (≠ 0) dobijamo :

−R
L⋅ p + R = 0 ⇒ p = , pa je:
L

8
 −R
t
i H (t ) = Ce L
.

Pretpostavimo partikularno rješenje u obliku

i p (t ) = A sin ωt + B cos ωt
′
i p (t ) = Aω cos ωt + (− Bω sin ωt ) .

Zamjenjujući prethodno u diferencijalnu jednačinu (*) odredimo koeficijente A i B:

LAω cos ωt − LBω sin ωt + RA sin ωt + RB cos ωt = E sin ωt

( LAω + RB ) cos ωt + ( RA − LBω ) sin ωt = E sin ωt

Da bi prethodna jednačina bila zadovoljena mora biti :

LAω + RB = 0 i RA − LBω = E

Rješavanjem posljednjeg sistema po nepoznatim A i B dobijamo da je :

E⋅R E ⋅ ωL
A= i B=− 2
R +ω L
2 2 2
R + ω 2 L2

Konačno je :
R
− t
i (t ) = i p (t ) + i H (t ) = Ce L
+
E
(⋅ R sin ωt − ωL cos ωt )
R + L2ω 2
2

Iz početnog uslova (0,0),tj. i (0) = 0 je :

E E
0=C− ⋅ ωL ⇒ C = 2 ⋅ ωL
R +Lω
2 2 2
R + L2ω 2

Kako smo odredili konstantu C , to je :

−R
E  t 
i (t ) = 2  ⋅ R sin ωt − ωL cos ωt + ωLe L  .
R + L2ω 2  
 

Napomenimo da dobijenu nehomogenu linearnu diferencijalnu jednačinu prvog reda (*)

možemo riješiti i metodom varijacije konstante, a i smjenom y = u ( x )v( x )

9
 2x 2 + 1
Zad. 3. Zadana je (Riccatijeva) diferencijalna jednačina y ′ − y − y2 = x2 .
x
a) Ispitati egzistenciju i jedinstvenost rješenja zadane diferencijalne jednačine u okolini
tačke ( x0 , y 0 ) koja je određena početnim uslovom y (1) = 2
b) Naći α ∈ R tako da funkcija ψ ( x) = α ⋅ x bude rješenje zadane jednačine
c) Rješiti zadanu jednačinu i odrediti onu integralnu krivu koja prolazi tačkom (1,2)

Rješenje:

a) Koeficijenti zadate diferncijalne jednačine su neprekidne funkcije na R, pa na osnovu

poznata svojstva da su za Riccatijevu jednačinu u opštem obliku u okolini tačke ( x0 , y 0 ) ,
gdje je x0 iz intervala (a, b) na kome su koeficijenti neprekidne funkcije a y 0 iz R,
zadovoljeni uslovi teoreme o postojanju i jedinstvenosti rješenja, slijedi da data jednačina
zadovoljava uslove teoreme o egzistenciji i jedinstvenosti rješenja u okolini proizvoljne tačke
( x0 , y 0 ) , pa samim tim i tačke (1,2). Prethodno se lako konstatuje i bez pozivanja na poznato
svojstvo Riccatijeve jednačine. Vrijedi :
2x 2 + 1
f ( x, y ) = y ′ − y − y 2 = x 2 , pri čemu je
x
funkcija f ( x, y ) neprekidna na pravougaoniku D = {( x, y ) : x − x 0 ≤ a, y − y 0 ≤ b}. Kako je
2x 2 + 1
izvod f y′ ( x, y ) = 2 y + ograničen po modulu D(što se neposredno lako zaključuje
x
koristeći da je x0 − a ≤ x ≤ x0 + a i y 0 − b ≤ y ≤ y 0 + b , a slijedi i iz osobine da je f y′
neprekidna funkcija na zatvorenoj i ograničenoj oblasti D), to posmatrana diferencijalna
jednačina u okolini tačke ( x0 , y 0 ) , zadovoljava uslove teoreme o egzistenciji i jedinstvenosti
rješenja, pa i za tačku ( x0 , y 0 ) zadatu uslovom y (1) = 2 .

___________________________________________________________________________
Pri rješavanju zadatka 4. rješsenje preuzeto iz:Fatkić H.- Dragičević V., Diferencijalni račun funkcija dviju i više
promjenljivih, I.P. Svjetlost, Sarajevo, 2006 Poglavlje Dodatak II- ISPITNI ZADACI IZ MATEMATIKE: Zad. br. 6(str.
252,ispitni rok 28.VI:1989.),

10
b) Iz uslova da funkcija ψ ( x) = α ⋅ x bude rješenje diferencijalne jednačine i kako je
ψ ′(x) = α , to je :

2x2 + 1
α− α ⋅ x −α 2 ⋅x 2 = x 2 ( x ≠ 0)
x
α − 2αx − α − α x = x 2 , kad podjelimo sa x 2 dobijamo :
2 2 2

2α − α 2 = 1
α 2 + 2α + 1 = 0 ⇒ (α + 1)2 ⇒ α + 1 = 0 ⇒ α = −1

Znači, funkcija y = ψ ( x) = − x je jedno partikularno rješenje zadane diferencijalne jednačine.

c) Zadanu Riccatijevu diferencijalnu jednačinu ćemo rješiti svođenjem je na linearnu

1
diferencijalnu jednačinu uvodeći smjenu y = y1 + , pri čemu je y1 njen partikularni
z
integral,a z nova funkcija z = z ( x) .

1 1
Uvedimo smjenu y = −x + . I onda je y ′ = −1 − z′ .
z z2
Vrijedi :

1 2x 2 + 1 1 1
−1− 2
z ′ − (− x + ) − (− x − ) 2 = x 2 .
z x z z
Rješavanjem posljednjeg izraza dobijamo:

1
z = −1 z′ +
x
Rješenjem posljednje nehomogene linearne diferencijalne jednačine prvog reda, prema
poznatoj formuli, je

1 1
− ∫ x dx ∫ x dx
z=e (C + ∫ − 1 ⋅ e dx)

z = e − ln x (C − ∫ e ln x dx)

1
ln
z=e x
(C − ∫ xdx)

1 x2 2x
z= (C − ) ⇒ y = − x +
x 2 2C − x 2

Kada tačka (1,2) pripada traženoj integralnoj krivoj, to iz uslova određujemo konstantu C.
2x
y = −x +
2C − x 2
(1, 2 )

11
 2 5
2 = −1 + ⇒C = ,
2C − 1 6
pa je konačno
2x 6x
y = −x + , tj. y = − x +
5 5 − 3x 2
− x2
3
jednačina tražene integralne krive

12
  y ( y 2 − x 2 ) ( x, y ) ≠ (0,0)
 ,
Zad.4. Dokazati da u svim tačkama ( x, y ) ∈ R 2 funkcija f ( x, y ) =  x 2 + y 2
0,
 ( x, y ) = (0,0)
Ima izvod u svim pravcima, a zatim ustanoviti koje sve vrijednosti mogu imati izvodi zadane
funkcije f u raznim pravcima u tačkama xy -ravni.

Rješenje:

1. Zadana funkcija f je očito definisana na čitavom skupu R 2 . Parcijalni izvodi

∂f − 2 xy ( x 2 + y 2 ) − 2 x( y 3 − yx 2 ) 4 xy 3
( x, y ) = =− 2
∂x (x 2 + y 2 )2 (x + y2 )2

∂f (3 y 2 − x 2 )( x 2 + y 2 ) − 2 y ( y 3 − yx 2 ) y 4 + 4 x 2 y 2 − x 4
( x, y ) = = =
∂y (x2 + y 2 )2 (x 2 + y 2 )2

(x 2 + y 2 )2 + 2x 2 y 2 − 2x 4 2x2 ( y 2 − x2 )
= = 1+
(x 2 + y 2 )2 (x 2 + y 2 )2
očito postoje i neprekidni su (kao restrikcija elementarna funkcija) na R 2 / {(0,0)} , pa je ta
∂f
funkcija f i diferncijabilna i otuda ima izvode (x, y ) u svim pravcima l u tačkama ( x, y)
∂x
xy -ravni i xy ≠ 0 .

U tački (0,0) po definiciji je ( za l : x = h cos ϕ , y = h sin ϕ )

∂f (0,0) f (h cos ϕ , h sin ϕ ) − f (0,0)

:= lim h→0 = lim h→0 (− sin ϕ cos 2ϕ ) =
∂l h
= − sin ϕ cos 2ϕ
te i u (0,0) postoji izvod po svim pravcima l .

 13 13 
2. Dokažimo da je segment − ,  traženi skup vrijednosti ( izvoda zadane
 2 2 
funkcije f u raznim pravcima u tačkama xy -ravni).
Najprije da konstatujemo da je prema 1. skup vrijednosti izvoda u raznim pravcima u tački
(0,0) jednak segmentu [− 1,1] . Pretpostavimo nadalje da je ( x, y ) ≠ 0 .
S obzirom da je

1 2 1 2 1 2 2 1 1 1 16
(x 2 + y 2 )2 = (x 2 + y + y + y ) ≥ 16 x 2 y 2 y 2 y 2 = xy 3
3 3 3 3 3 3 3 3
zaključujemo da je

13
 − 4 xy 3
f x′ ( x, y ) = ≤
3 3
(
, ∀( x, y ) ∈ R 2 /{(0,0 )} ,)
(x 2
+y )
2 2 4
π 2π
pri čemu se jednakost postiže za y 2 = 3x 2 , tj. za uglove ± ,± (što slijedi iz y = ± x 3 )
3 3
koje prava(c) zaklapa sa pozitivnim smjerom ose Ox .
Nadalje, funkcija

f y′ ( ρ cos ϕ , ρ sin ϕ ) = 1 + 2 cos 2 ϕ (sin 2 ϕ − cos 2 ϕ ) =

= 1 + 2 cos 2 ϕ (1 − 2 cos 2 ϕ ) = 1 + 2 cos 2 ϕ − 4 cos 4 ϕ ≡ g (ϕ )

ima stacionarne tačke za

g ′(ϕ ) = −4 cos ϕ sin ϕ + 16 cos 3 ϕ sin ϕ = 4 cos ϕ sin ϕ (4 cos 2 ϕ − 1) = 0 ,tj. za

1
( cos ϕ = 0 ∨ sin ϕ = 0 ) 4 cos 2 ϕ − 1 = 0 ⇒ cos ϕ = ±
2

π 2π 5
pa dostiže maksimum za ϕ1, 2 = ± , ϕ 3, 4 = ±
i taj maksimum je , a minimum dostiže za
3 3 4
ϕ1 = 0 , ϕ 2 = π i taj minimum je − 1 . Otuda slijedi da je f y′ ( x, y ) ≤ za sve ( x, y ) ≠ (0,0) .
5
4

2
′
2
′
2  3 3   5 2
Dakle vrijedi da je gradf ( x, y ) =  f x (x, y ) +  f y ( x, y ) ≤ 
13
 +  =
    
 4  4 2
( )
za ∀( x, y ) ∈ R 2 /{(0,0 )} i jednakost se dostiže npr. u tački (1, 3 ). U tački (1, 3 ) izvodi
 13 13 
zadane funkcije f u raznim pravcima uzimaju sve vrijednosti iz segmenta − , .
 2 2 

Kako je gradijent gradf ( x, y ) ≤ za ( x, y ) ≠ (0,0) i da izvodi u tački (0,0) zadane

13
2
funkcije f u raznim pravcima uzimaju vrijednosti iz segmenta [− 1,1] , segment
 13 13 
− ,  je traženi skup vrijednosti.
 2 2 

14