Professional Documents
Culture Documents
Carl Sagan Kozmos PDF
Carl Sagan Kozmos PDF
KOZMOS
Naslov izvornika: Carl Sagan, »Cosmos«, Random House, Inc., New York
Copyright © 1980 by Carl Sagan Productions, Inc.
Copyright za hrvatsko izdanje © 1991. »Otokar Keršovani«, Opatija
Naši su preci gorjeli od ţelje da razumiju svijet, ali nisu nalazili baš
pravog naĉina da doĊu do toga. Zamišljali su da je univerzum prijatan i
ureĊen te da su sile što upravljaju njime bogovi poput Anua, Ea i Šamaša.
U tom svemiru ljudi su igrali vaţnu, ako ne i kljuĉnu ulogu. Bili smo u
prisnoj vezi s cjelokupnom prirodom. Lijeĉenje zubobolje lošim pivom
bilo je povezano s najdubljim kozmološkim misterijima.
Danas posjedujemo snaţno i elegantno sredstvo za razumijevanje
svemira, metodu koja se zove znanost; ona nam je otkrila jedan tako
drevan i tako ogroman kozmos da u usporedbi s njim sve ljudske
djelatnosti na prvi pogled izgledaju beznaĉajne. Udaljili smo se od
kozmosa. Ĉini nam se on dalekim i bez utjecaja na našu svakidašnjicu. No
znanost je ustanovila ne samo da je svemir zapanjujuće, ushiĉavajuće
veliĉanstven, ne samo da je dostupan ĉovjekovom poimanju, već i to da
smo mi, u jednom doista stvarnom i dubokom smislu, dio tog kozmosa,
poroĊeni iz njega, da je naša sudbina duboko s njim u vezi. Najosnovnija i
najbeznaĉajnija ljudska stremljenja seţu sve do svemira i njegovog
postanka. Ova knjiga posvećena je istraţivanju te kozmiĉke perspektive.
Ljeta i jeseni 1976. sudjelovao sam, kao ĉlan grupe koja je analizirala
snimke dobivene pomoću automatske letjelice »Viking«, s još stotinu
kolega znanstvenika u istraţivanju planeta Marsa. Prvi put u ljudskoj
povijesti dva svemirska broda spustila su se na površinu jednog drugog
planeta. Rezultati, o kojima će detaljnije biti govora u petom poglavlju, su
spektakularni, a povijesno znaĉenje misije bijaše oĉigledno. Pa ipak, široka
publika gotovo ništa nije nauĉila od ovog velikog dogaĊaja. Novine su mu
posvetile vrlo malo prostora; televizija je gotovo posve ignorirala cijelu
misiju. Kada je postalo oĉito da ne moţemo izaći s konaĉnim odgovorom
na pitanje ima li ţivota na Marsu, zanimanje je još više opalo. Za
nedoumice nije bilo razumijevanja. Kada smo ustanovili da je nebo Marsa,
zapravo, ruţiĉasto-ţuto, a ne plavo, kako je u prvi tren pogrešno
objavljeno, okupljeni reporteri popratili su ovaj ispravak zviţducima - oni
su ţeljeli da Mars barem u ovom detalju bude sliĉan Zemlji. Smatrali su da
će zanimanje javnosti za Mars poĉeti naglo opadati ako se ustanovi da je
on sve manje nalik Zemlji. A predjeli na Marsu su, meĊutim, ipak
zapanjujući, to su vidici od kojih staje dah. Bio sam, na osnovu osobnog
iskustva, uvjeren da postoji veliko opće zanimanje za istraţivanje planeta
kao i za mnoge srodne predmete znanstvenog istraţivanja - postanak
ţivota, Zemlje, kozmosa, traganje za izvanzemaljskom inteligencijom,
naša povezanost sa svemirom. Bio sam takoĊer uvjeren da se ovo
zanimanje moţe bitno probuditi korištenjem najmoćnijeg medija javnog
informiranja, televizije.
Isto je mišljenje sa mnom dijelio i B. Gentry Lee, direktor analize
podataka i planiranja misije »Viking«, ĉovjek izvanrednih organizatorskih
sposobnosti. Hrabro smo odluĉili da u tom smislu nešto sami poduzmemo.
Lee je predloţio da osnujemo proizvodnu kompaniju sa zadaćom da širi
znanost na zanimljiv i dostupan naĉin. Zatim smo mjesecima razmatrali
odreĊen broj projekata. Daleko najzanimljiviji prijedlog bila je ponuda
televizijske stanice KCET iz Los Angelesa koja je dio javne televizijske
mreţe. Postignut je na kraju dogovor o projektu televizijske serije od
trinaest epizoda koja bi bila poglavito astronomska, ali bi istodobno
zahvaćala stvari i s najšireg ljudskog aspekta. Cilj bi joj bio da animira
laiĉku publiku, da u vizuelnom i glazbenom smislu bude prvorazredna te
da u jednakoj mjeri budi um i osjećaje. Dogovorili smo se s financijerima,
angaţirali izvršnog producenta i našli se tako do guše utopljeni u
trogodišnji projekt pod nazivom Kozmos. U trenutku dok ovo pišem,
procjenjuje se da će seriju širom svijeta vidjeti sto ĉetrdeset milijuna ljudi,
odnosno tri posto stanovništva planeta Zemlje. Krenuli smo od
pretpostavke da je javnost znatno inteligentnija nego što se obiĉno smatra;
da najdublja znanstvena pitanja o prirodi i postanku svijeta golicaju
zanimanje i znatiţelju ogromnog broja ljudi. Sadašnja epoha veliko je
razkriţje naše civilizacije, a moţda i naše vrste. Kojim god putem da
krenemo, sudbina nam je nerazdvojivo povezana sa znanošću. Razumijeti
znanost za nas je od osnovne vaţnosti, jer od toga nam zavisi i sam
opstanak. Osim toga, znanost pruţa zadovoljstvo; evolucija se pobrinula za
to da uţivamo u razumijevanju - za one koji razumiju, veća je vjerojatnost
opstanka. Televizijska serija Kozmos i ova knjiga su pokus pun ţelje da se
doĉara dio zamisli, metoda i radosti znanosti.
Knjiga i televizijska serija raĊene su zajedno. U nekom smislu, svaka
od njih se temelji na onoj drugoj. Mnoge ilustracije u knjizi oslanjaju se na
izvanrednom vizuelnom materijalu pripremljenom za televizijsku seriju.
Knjiga i televizijska serija imaju, meĊutim, donekle razliĉitu publiku i
odlikuju se drukĉijim pristupom. Jedna od velikih prednosti knjige je ta što
ĉitaocu omogućuje da se ponovo vraća na nejasne ili teške pasaţe;
razvojem tehnike, video-traka i video-ploĉa, televizija takoĊer poĉinje
koristiti tu mogućnost. Pisac knjige ima znatno veću slobodu pri
odreĊivanju dometa i dubine razmatranja zadane teme u jednom poglavlju
nego li televizijski autor koji raspolaţe s prokrustovskih pedeset osam
minuta i trideset sekundi efektivnog nekomercijalnog programa. Ova
knjiga ulazi znatno dublje u mnoge teme nego li televizijska serija. Ima
tema o kojima se raspravlja u knjizi, ali ne i u televizijskoj seriji i obratno.
U ĉasu dok ovo pišem, ne zna se još, da li će niz crteţa Alice i njenih
prijatelja u uvjetima snaţne i slabe gravitacije, raĊen po Tennielu,
preţivjeti strogost televizijskog medija. Drago mi je što su te divne
ilustracije jednog umjetnika, Browna, našle mjesto ovdje, zajedno s
popratnim tekstom. S druge strane, ovdje nije detaljno prikazan Kozmiĉki
kalendar, priloţen televizijskoj seriji - djelomiĉno i zato što se o toj temi
već govori u mojoj knjizi Rajski zmajevi: ovdje takoĊer ne govorim
opširno o ţivotu Roberta Goddarda budući da je njemu posvećeno jedno
poglavlje u knjizi Brokin mozak. No svaka epizoda televizijske serije vrlo
vjerno slijedi odgovarajuće poglavlje iz ove knjige; bio bih sretan kada bi
zadovoljstvo u seriji, odnosno u knjizi, bilo pojaĉano kasnijim ĉitanjem,
odnosno gledanjem.
Zbog jasnoće, u izvjesnom sam broju sluĉajeva na neku ideju
navraćao više puta - ona se prvo spominje površno, da bi se kasnije dublje
razradila. Tako, na primjer, u prvom poglavlju je samo opći uvod u prirodu
kozmiĉkih tijela, a detaljnije se oni ispituju dalje u knjizi; isto vrijedi i za
sluĉaj mutacija, enzima i nukleinskih kiselina, prvi put spomenutih u
drugom poglavlju. U nekim sluĉajevima sadrţaj se ne drţi povijesne
kronologije. Na primjer, zamisli starih grĉkih uĉenjaka predstavljene su u
sedmom poglavlju, dok je o Johannu Kepleru rijeĉ već u trećem. Smatram
naime, da se sud o Grcima najbolje moţe donijeti tek nakon što se vidi
kakva su oni dostignuća za dlaku propustili.
Budući da je znanost nerazdvojivi dio sveukupnog ljudskog truda, o
njoj se ne moţe raspravljati, a da se ponekad površno, a ponekad bitno, ne
dovede u vezu s nekim formama društvenih, politiĉkih, religijskih i
filozofskih nazora. Ĉak su i prilikom snimanja jedne televizijske serije o
znanosti došle do izraţaja poteškoće zbog svjetski rasprostranjenih vojnih
aktivnosti. Prilikom simuliranja istraţivanja Marsa u pustinji Mohave, s
modulom za ateriranje letjelice »Viking« u prirodnoj veliĉini, ĉesto su nas
prekidali naleti aviona zrakoplovnih snaga Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava
koji su vjeţbali bombardiranje na obliţnjem poligonu. U Aleksandriji, u
Egiptu, svakodnevno od devet do jedanaest ujutro naš hotel bio je
orijentirna meta na kojoj su pripadnici egipatskih zrakoplovnih snaga
vjeţbali napad mitraljiranjem u brišućem letu. Na Samosu, u Grĉkoj, smo
zbog manevara jedinica NATO pakta, te zbog gradnje mreţe podzemnih i
brdskih hangara za artiljeriju i tenkove, u posljednjem trenutku dobili
dozvolu za snimanje bilo gdje na otoku. U Ĉehoslovaĉkoj je korištenje
voki-tokija za organizacijske potrebe prilikom snimanja na nekoj seoskoj
cesti privuklo paţnju jednog lovaĉkog aviona ĉeških zrakoplovnih snaga
koji je kruţio iznad nas sve dok mu na ĉeškom nisu objasnili da nije
poĉinjeno nikakvo ugroţavanje nacionalne sigurnosti. U Grĉkoj, Egiptu i
Ĉehoslovaĉkoj, agenti drţavnih sluţbi sigurnosti na svakom su koraku
pratili našu filmsku ekipu. Našu ţelju da u Kalugi, u Sovjetskom Savezu,
snimimo materijal za predviĊeno izlaganje o ţivotu ruskog pionira
astronautike Konstantina Ciolkovskog, tamošnja vlast nije ispunila; kako
smo kasnije saznali, uzrok tome bila su suĊenja disidentima koja su se
trebala odrţati u tom mjestu. Naši su snimatelji nailazili na veliku
susretljivost u svakoj zemlji koju smo posjetili; no svugdje se takoĊer
osjećala i opća vojna prisutnost, strah u srcima nacija. Ovo je iskustvo
potvrdilo moju odluku da kad god je to potrebno razmatram i društvena
pitanja i u seriji i u knjizi.
Bit znanosti je u tome što ona ispravlja samu sebe. Rezultati novih
pokusa i nove zamisli nastavljaju rješavati stare tajne. Na primjer, u
devetom poglavlju raspravljamo ĉinjenicu da Sunce, ĉini se, proizvodi
premalo neobiĉnih ĉestica nazvanih neutrini. Naveli smo i neka predloţena
objašnjenja. U desetom poglavlju pitamo se radoznalo da li u svemiru ima
dovoljno materije da se zaustavi bijeg dalekih galaktika te da li je svemir
beskrajno star, odnosno da uopće nije ni stvoren. Moţda će na ova pitanja
pasti malo više svjetlosti iz pokusa Frederica Reinesa s Kalifornijskog
sveuĉilišta, koji vjeruje da je otkrio (a) da se neutrini javljaju u tri razliĉita
stanja, od kojih se samo jedno moţe detektirati neutrinskim teleskopima za
prouĉavanje Sunca; (b) za razliku od svjetlosti, neutrini imaju masu, tako
da gravitacija svih neutrina u svemirskom prostoru moţe pomoći
zatvaranju kozmosa, odnosno sprijeĉiti da se on zauvijek širi. Budući
eksperiment će pokazati da li su ove ideje ispravne. Ali one oslikavaju
neprekidno i paţljivo preispitivanje steĉenih znanja, što je u temeljima
znanstvenih pothvata.
Kod jednog projekta ove veliĉine, nemoguće je izraziti zahvalnost
svima koji su dali svoj prilog. Pa ipak, ţelio bih se zahvaliti barem
nekima. Tu su prije svega: B. Gentry Lee; zatim televizijska ekipa serije
Kozmos, glavni producenti Geoffrey Haines-Stiles i David Kennard i
izvršni producent Adrian Malone; umjetnici Jon Lomberg (koji je odigrao
kljuĉnu ulogu u prvobitnim projektima i organizaciji vizuelnog materijala
za Kozmos), John Allison, Adolf Schaller, Rick Sternbach, Don Davis,
Brown i Anne Norcia; konzultanti Donald Goldsmith, Owen Gingerich,
Paul Fox i Diane Ackerman; Cameron Beck; uprava KCET-a, a posebno
Greg Andorfer, koji nas je prvi upoznao s KCET-ovim prijedlogom,
Chuck Allen, William Lamb i James Loper; tu su i financijeri i
koproducenti televizijske serije Kozmos, meĊu kojima su »Atlantic
Richfield Company«, »Corporation for Public Broadcasting«, »Arthur
Vining Davis Foundations«, »Alfred P.Sloan Foundation«, »British
Broadcasting Corporation« i »Polytel International«. Ostali koji su
pomagali oko razjašnjavanja ĉinjeniĉkog materijala ili oko pristupa
navedeni su na kraju knjige. Dakako, krajnja odgovornost za sadrţaj
knjige ipak je moja. Dugujem posebnu zahvalnost osoblju izdavaĉke kuće
»Random House«, a osobito urednici Anne Freedgood i dizajneru Robertu
Aulicinou, za njihovu sposobnost i strpljenje u trenucima kada je izgledalo
da su se rokovi za televizijsku seriju i knjigu poĉeli sukobljavati. Naroĉito
sam zahvalan Shirley Arden, mom izvršnom asistentu, koja je prekucavala
rane verzije ove knjige, a zatim vodila nadzor nad svim etapama njenog
objavljivanja svojom uobiĉajenom vedrinom i struĉnošću. To je samo
jedan od mnogo naĉina na koji projekt Kozmos spada u njenu zaslugu.
Zahvalniji sam nego što sam to ovdje u stanju izreći upravi Cornell
sveuĉilišta, koja mi je odobrila dvogodišnje odsustvo da se bavim ovim
projektom, mojim tamošnjim kolegama i studentima, kao i mojim
kolegama iz NASA-e, JPL-a i Voyager Imaging Teama.
Najveću zahvalnost za pisanje Kozmosa dugujem Ann Druyan i
Stevenu Soteru, koji su, zajedno sa mnom, priredili tekst za televizijsku
seriju. Oni su dali temeljit i opseţan doprinos osnovnim zamislima i
onome što stoji u vezi s njima, a takoĊer i općoj umnoj gradi epizoda,
odnosno prikladnosti stila. Duboko sam im zahvalan na paţljivom i
kritiĉkom ĉitanju prvobitnih verzija ove knjige, na konstruktivnim i
stvaralaĉkim primjedbama koje su dovele do mnogih kasnijih revizija te na
ogromnoj pomoći u pripremanju televizijskih tekstova koji su na više
naĉina utjecali na sadrţaj ove knjige. Uţitak što sam ga našao u našim
ĉestim raspravama jedna je od meni najdraţih nagrada za rad na projektu
Kozmos.
Ithaca i Los Angeles, svibanj, 1980.
1.
OBALE KOZMIČKOG OCEANA
Kada sam sjeo u namjeri da doruĉkujem pokraj mog pluga, ĉuo sam
iznenada praskanje kao pri pucanju topova. Konj mi se sruši na koljena. Sa
sjeverne strane iznad šume šiknuo je plamen... Tada spazih da je vjetar
povalio jele i pomislih na uragan. Uhvatih obim rukama drške pluga, da ga
uragan ne odnese. Vjetar je bio tako snaţan da je podizao komade tla s
površine, a zatim je uragan poĉeo tjerati vodeni zid uz Angaru. Jasno sam
ga zamijetio budući da je moja zemlja bila na obronku brda.
... Prala sam vunu na obali rijeke Kan. Iznenada se zaĉula buka sliĉna
snaţnom lepetu krila prestrašene ptice... a uz rijeku je nadošao nekovrsni
val. Nakon toga stigao je jedan gromki prasak, toliko snaţan da je jedan od
radnika ... pao u vodu.
Radije bih razumio jedan jedini uzrok, nego bio perzijski car.
Demokrit iz Abdere
Otvorivši oba oka, [Ra, bog Sunca] obasja Egipat, on je odvojio noć
od dana. Bogovi izlaziše iz njegovih ustiju, a ĉovjeĉanstvo iz
njegovih oĉiju. Sve stvari su roĊene iz njega, dijeteta koje sjaji u
cvijetu lotosa i ĉije zrake podaruju ţivot svim bićima.
Ĉarolijska izreka iz Ptolemejevog Egipta
Prije deset ili dvadeset milijardi godina zbilo se nešto - veliki prasak,
dogaĊaj kojim je zapoĉeo naš svemir. Zašto se to dogodilo najveća je tajna
za koju znamo. Posve je jasno da se to dogodilo. Sva materija i energija
koju sada nalazimo u svemiru bila je saţeta u krajnje veliku gustoću - neku
vrstu kozmiĉkog jajeta koje nas podsjeća na mitove o stvaranju svijeta
mnogih kultura - moţda ĉak u bezdimenzionalnu matematiĉku toĉku. Ne
smijemo to shvatiti kao da je sva materija i energija bila zgusnuta u nekom
kutku današnjeg svemira, već je cijeli svemir, materija i energija, te prostor
kojeg ispunjavaju, zauzimao vrlo malen volumen. Nije bilo mnogo
prostora za odvijanje dogaĊaja.
U toj titanskoj eksploziji, svemir je poĉeo širenje koje dosad nije
prestalo. Pogrešno je opisivati ekspanziju svemira kao neku vrstu
mjehurića koji se gledano izvana širi. Po samoj prirodi stvari ništa o ĉemu
uopće moţemo skupiti saznanja, nije nikada bilo izvana. Bolje je
razmišljati o svemiru iznutra, zamišljenom s mreţom linija koja prianja uz
pokretnu gradu prostora koji se širi jednoliko u svim smjerovima. Kako se
prostor rastezao, materija i energija su takoĊer ekspandirale i naglo je došlo
do hlaĊenja. Zraĉenje te kozmiĉke vatrene lopte koje je tada, kao i danas,
ispunjavalo svemir, selilo se kroz spektar - od gama zraka do rentgenskih
zraka, do ultravioletnog svjetla: kroz dugin niz boja vidljivog spektra; u
infracrveno i radio podruĉje spektra. Ostaci zraĉenja te vatrene lopte,
pozadinsko kozmiĉko zraĉenje koje dolazi iz svih smjerova neba, i danas
se mogu ustanoviti uz pomoć radio-teleskopa. Svemir je u svojim ranim
fazama bio blještavo osvijetljen. Vremenom, graĊa prostora nastavila se
širiti, zraĉenje se hladilo i, gledano u obiĉnoj vidljivoj svjetlosti, po prvi
put je prostor postao taman kao što je i danas.
Prvobitni svemir je bio ispunjen zraĉenjem i mnoštvom materije,
prvo vodikom i helijem stvorenim iz elementarnih ĉestica u gustoj
prvobitnoj vatrenoj lopti. Da se kojim sluĉajem netko tko bi mogao gledati
nalazio na licu mjesta, ne bi baš mnogo vidio. Tada su poĉeli rasti mali
dţepići plina, male nejednolikosti. Stvorili su se izdanci golemih
pauĉinastih oblaka plina, zdepaste naseobine koje su se sporo vrtile, stalno
povećavale sjaj, svaka od njih neka vrsta zvjerke koja će na kraju
sadrţavati sto milijardi svijetlećih toĉaka. Stvorene su najveće zamjetljive
strukture u svemiru. Vidimo ih danas. Mi sami nastanjujemo neki zabaĉen
kutak jedne takve strukture. Nazivamo ih galaktikama.
Otprilike milijardu godina nakon velikog praska raspodjela materije
u svemiru postala je pomalo grudasta, moţda zato jer sam veliki prasak
nije bio savršeno jednolik. Materija je u tim grudama bila gušće zbijena
nego drugdje. Njihova gravitacija privukla je znaĉajne koliĉine okolnog
plina, to su rastući oblaci vodika i helija predodreĊeni da postanu jata
galaktika. Dovoljna je vrlo mala poĉetna nejednolikost da bi se kasnije
stvorile znatne kondenzacije materije.
Nastavkom gravitacijskog kolapsa, prvobitne galaktike su se zbog
saĉuvanja momenta vrtnje poĉele brţe okretati oko svoje osi. Neke su se
spljoštile, steţući se duţ osi rotacije, gdje gravitacijska sila nije
uravnoteţena centrifugalnom. Tako su nastale prve spiralne galaktike,
poput velikih vatrometnih kotaĉa materije u otvorenom prostoru. Druge
protogalaktike sa slabijom silom gravitacije ili sporijom poĉetnom brzinom
rotacije, spljoštile su se samo vrlo malo i postale eliptiĉne galaktike.
Galaktike su svugdje u kozmosu vrlo nalik jedna drugoj, kao da su izlivene
iz nekoliko istih kalupa, naprosto zato jer su jednostavni zakoni prirode -
gravitacija i zakon saĉuvanja momenta vrtnje - isti u cijelom svemiru. Isti
oni fizikalni zakoni koji vrijede za tijela u padu, i klizaĉicu koja izvodi
piruete ovdje u zemaljskom mikrokozmosu, u makrokozmosu svemira
stvaraju galaktike.
Unutar tek roĊenih galaktika mnogo manji oblaci su doţivljavali
takoĊer gravitacioni kolaps, unutarnje temperature postale su vrlo visoke,
zapoĉele su prve termonuklearne reakcije i upalile se prve zvijezde. Vruće,
masivne mlade zvijezde razvijale su se brzo, rasipnice koje su nemarno
trošile svoju glavnicu vodikovog goriva da bi uskoro skonĉale svoje ţivote
u sjajnim eksplozijama supernova, vraćajući termonuklearni pepeo - helij,
ugljik, kisik i teţe elemente - meĊuzvijezdanom plinu za slijedeće tvorbe
zvijezda. Eksplozije supernova, tih masivnih ranih zvijezda, stvarale su
uzastopne udarne valove koji su se sudarali u okolnom plinu i sabijali
meĊugalaktiĉku sredinu te ubrzavali stvaranje jata galaktika. Gravitacija je
oportunistiĉka, ona povećava ĉak i vrlo mala zgušnjenja materije. Udarni
valovi supernova su vjerojatno pridonijeli saţimanju materije svih
dimenzija. Zapoĉeo je ep razvoja svemira, jedna hijerarhija kondenzacije
materije iz plina velikog praska - jata galaktika, galaktike, zvijezde, planeti
i, konaĉno, ţivot i inteligencija sposobna da shvati ponešto od elegantnog
procesa odgovornog za njeno porijeklo.
Danas svemir ispunjavaju jata galaktika. Neka su beznaĉajne,
ništavne nakupine nekoliko desetaka galaktika. Naša njeţno nazvana
»lokalna grupa«, sadrţi samo dvije velike galaktike, obje spiralne: Mlijeĉni
Put i M31. Druga jata sadrţe goleme horde od tisuća galaktika u
meĊusobnom gravitacijskom zagrljaju.
Naslućuje se da jato Virgo (koje se nalazi u zvijeţĊu Virgo odnosno
Djevica) sadrţi desetke tisuća galaktika.
U najvećim razmjerima, nalazimo se u svemiru galaktika, moţda
stotinu milijardi gizdavih primjera kozmiĉkog graditeljstva i propasti s
jednako oĉevidnim redom i neredom: obiĉne spiralne galaktike okrenute
pod raznim kutevima prema našoj doglednici (s plošne strane vidimo
spiralne krakove, s boĉne vidimo središnje pruge plina i prašine u kojima
nastaju kraci); preĉkaste spiralne galaktike s rijekom plina, prašine i
zvijezda koja protiĉe kroz središte povezujući spiralne krakove na
suprotnim stranama; veliĉanstvene divovske eliptiĉne galaktike koje sadrţe
nekoliko trilijuna zvijezda, a narasle su do tolike veliĉine jer su progutale i
sjedinile se s drugim galaktikama: obilje patuljastih eliptiĉnih galaktika,
galaktiĉkih komaraca, od kojih svaka sadrţi po nekoliko bijednih milijuna
sunaca: ogromno mnoštvo tajanstvenih nepravilnih galaktika, znak da u
svijetu galaktika postoje podruĉja gdje je nešto kobno pošlo krivim putem;
i galaktike koje kruţe jedna oko druge tako blizu da gravitacijska sila
pratioca savija njihove rubove, i u nekim sluĉajevima oblikuju se strujnice
plina i zvijezda, mostovi meĊu galaktikama.
U nekim jatima galaktike su nedvojbeno sferno simetriĉki
rasporeĊene; takva jata se uglavnom sastoji od eliptiĉkih galaktika i u
njima ĉesto dominira divovska eliptiĉna galaktika, vjerojatno »galaktiĉki
kanibal«. Druga jata, daleko nepravilnije geometrije, sadrţe mnogo više
spiralnih i nepravilnih galaktika. Sudari galaktika narušuju oblik prvotnog
sfernog jata i mogu, takoĊer, i doprinijeti stvaranju spiralnih i nepravilnih
galaktika iz eliptiĉnih. Oblici i mnoštvo galaktika priĉaju nam priĉu o
dogaĊajima u davnini koji su se odvijali u prostornim dimenzijama
najvećih mogućih razmjera, priĉu koju tek zapoĉinjemo ĉitati.
Razvoj brzih kompjutora omogućuje numeriĉke eksperimente
zajedniĉkog gibanja tisuća ili desetina tisuća toĉaka od kojih svaka
predstavlja jednu zvijezdu, svaka pod gravitacijskim utjecajem svih ostalih
toĉaka. U nekim sluĉajevima u galaktici koja je već spljoštena u disk,
stvaraju se spiralni kraci sami od sebe. Sluĉajno se moţe i sudarom stvoriti
spiralni krak, bliskim gravitacijskim susretom dviju galaktika, od kojih je,
naravno, svaka sastavljena od milijardi zvijezda. Plin i prašina, koji su
difuzno rasporeĊeni u takvim galaktikama, sudarit će se i zagrijati. No,
kada se dvije galaktike sudaraju, zvijezde bez napora prolaze jedna mimo
druge, kao saĉma kroz roj pĉela, budući se galaktika sastoji uglavnom od
niĉega, odnosno udaljenost meĊu zvijezdama je golema. Unatoĉ tome
oblik galaktika se moţe ozbiljno poremetiti:" izravni nalet jedne galaktike
na drugu moţe prouzroĉiti da dio zvijezda iscuri u meĊugalaktiĉki prostor,
da opustoši galaktiku. Kada se mala galaktika frontalno sudari s većom,
nastaje jedna od najljupkijih, rijetkih, nepravilnih galaktika, prstenasta
galaktika, ĉiji je prsten debljine nekoliko tisuća svjetlosnih godina smješten
na baršunastu pozadinu meĊugalaktiĉkog prostora. To su krugovi u
galaktiĉkom ribnjaku, privremena konfiguracija rastepenih zvijezda,
galaktika kojoj je izbijen središnji dio.
Galaktiĉki mjehuri nepravilnih struktura, kraci spiralnih galaktika i
torusi prstenastih galaktika postoje samo u nekoliko kadrova kozmiĉkog
filma. Naše shvaćanje galaktika kao nepromjenjivih, ĉvrstih tijela je
pogrešno. One su zapravo fluidne strukture od sto milijardi zvjezdanih
sastojaka. Galaktiku moţemo usporediti s ĉovjekom, on je zbroj sto
bilijuna stanica koje su u stanju neprekidnog spajanja i raspadanja, i više je
od pukog zbroja svojih dijelova.
Broj samoubojstava meĊu galaktikama je velik. Neki bliski primjeri
udaljeni na desetke ili stotine milijuna godina svjetlosti, snaţni su izvori
rentgenskih zraka, infracrvenog zraĉenja i radio-valova, posjeduju
ekstremno sjajne jezgre i mijenjaju sjaj s periodom od nekoliko tjedana.
Neke galaktike pokazuju mlazeve zraĉenja iz perjanica dugih tisuće
svjetlosnih godina i diskove prašine u kaotiĉnom stanju. To su galaktike
koje razaraju same sebe. Sumnja se da se u jezgrama divovskih eliptiĉnih
galaktika kao što su NGC 6251 i M87 nalaze crne jame masa milijun do
milijardu puta većih od mase Sunca. Unutar M87 nalazi se nešto vrlo
masivno, vrlo gusto i vrlo maleno, što kuca i prede - u podruĉju manjem od
Sunĉeva sustava. Posrijedi je crna jama. Na udaljenosti od milijardu
svjetlosnih godina nalaze se još goropadniji predmeti, kvazari, koji moţda
predstavljaju kolosalne eksplozije mladih galaktika, najţešće dogaĊaje u
povijesti svemira osim velikog praska.
Rijeĉ kvazar potekla je od engleske kratice quasar za »kvazi-stelarni
izvor radio zraĉenja« (quasi stellar radio source). Nakon što je uoĉeno da
svi ti objekti nisu snaţni izvori radio-zraĉenja, nazvani su QSO, »quasi
stellar objects« (kvazi zvjezdani objekti). MeĊutim već se udomaćio izraz
»kvazar«. Budući da izgledaju zvjezdoliko, bila je prirodna pomisao da se
radi o zvijezdama naše galaktike. Ali spektroskopska opaţanja njihovog
crvenog pomaka (vidi dalje) ukazuju da se najvjerojatnije nalaze na
ogromnim udaljenostima. Izgleda da osjetno sudjeluju u širenju svemira,
neki se udaljuju od nas brzinama većim od devedeset posto brzine
svjetlosti. Ukoliko su vrlo udaljeni, moraju stvarno biti enormno sjajni da
bi uopće bili vidljivi na takvim udaljenostima; neki su tako sjajni kao da
istovremeno eksplodira tisuću supernova. Baš kao kod izvora rentgenskih
zraka Cyg X-1, brze promjene sjaja ukazuju da je izvor ograniĉen na vrlo
mali volumen, u ovom sluĉaju prostor manji od Sunĉeva sustava. Za
ogroman izljev energije iz kvazara mora biti odgovoran neki znaĉajan
proces. MeĊu predloţenim objašnjenjima su slijedeća: (1) kvazari su
monstruozne verzije pulsara s brzorotirajućom supermasivnom jezgrom s
jakim magnetskim poljem; (2) kvazari su posljedica višestrukih sudara
milijuna zvijezda gusto naslaganih u galaktiĉkoj jezgri, pri ĉemu se
otkidaju vanjski slojevi zvijezda te su našem izravnom pogledu izloţene
unutrašnjosti masivnih zvijezda temperatura od milijardu stupnjeva; (3)
srodna ideja po kojoj su kvazari galaktike s tako gusto nabijenim
zvijezdama da eksplozija jedne supernove raznosi vanjske slojeve obliţnje
druge zvijezde, koja tada sama postaje supernova, i na taj naĉin se širi
svojevrsna zvjezdana lanĉana reakcija; (4) kvazar crpi snagu iz ţestoke
anihilacije materije i antimaterije koja je na neki naĉin opstala do danas;
(5) kvazar je energija osloboĊena kada plin, prašina i zvijezde upadaju u
golemu crnu jamu koja se nalazi u jezgri takve galaktike, a ta crna jama je
moţda stvorena dugotrajnim procesom sudara i stapanja manjih crnih
jama; (6) kvazari su »bijele jame«, suprotna strana crnih jama, ponovno
izvorište materije koja ulazi u mnoštvo crnih jama u drugim dijelovima
svemira, ili ĉak u drugim svemirima.
Razmatrajući kvazare suoĉavamo se sa dubokim tajnama. Ma koji
bio uzrok pojave kvazara, jedna stvar je jasna: takav ţestok dogaĊaj mora
imati za posljedicu neizrecivo pustošenje. Kod svake eksplozije kvazara
posve se moţda razaraju milijuni svjetova, neki od njih sa ţivotom i
inteligencijom koja shvaća što se dogaĊa. Istraţivanje galaktika otkriva
univerzalan red i ljepotu. Isto tako nam pokazuje kaotiĉnu ţestinu
neslućenih razmjera. Znaĉajno je da ţivimo u svemiru koji omogućuje
pojavu ţivota. Isto tako znaĉajno je da ţivimo u svemiru koji razara
galaktike, zvijezde i svjetove. Izgleda da univerzum nije dobrostiv niti
neprijateljski, već samo ravnodušan prema namjerama takvih sićušnih
kreatura kao što smo mi.
Ĉak i galaktika koja se naizgled tako pristojno ponaša kao Mlijeĉni
Put, takoĊer je uskomešana. Radio-opaţanja pokazuju dva enormna oblaka
vodikovog plina dovoljno velika da se stvore milijuni sunaca koji izlijeću
iz galaktiĉke jezgre kao da u njoj svako malo nastaju blage eksplozije.
Astronomski opservatorij visokoenergetskog zraĉenja koji se nalazi u stazi
oko Zemlje ustanovio je da je jezgra galaktike snaţan izvor stanovite
spektralne linije u podruĉju gama zraka što je u skladu s hipotezom da je
tamo skrivena masivna crna jama. Galaktike kao što je Mlijeĉni Put
vjerojatno predstavljaju staloţeno srednje doba u neprekidnom razvojnom
nizu ĉije su etape kvazari i eksplodirajuće galaktike u njihovoj ţestokoj
mladosti: jer, kvazari su toliko udaljeni da ih sada vidimo u njihovoj
mladosti, onakve kakvi su bili prije milijarde godina.
Zvijezde Mlijeĉnog Puta gibaju se sustavnim skladom. Kuglasti
skupovi rone kroz galaktiĉki disk i izlaze napolje na drugoj strani gdje se
usporavaju, mijenjaju smjer gibanja i huje ponovo natrag. Kad bismo na
nekom ubrzanom filmu mogli slijediti gibanje pojedinaĉnih zvijezda koje
skakuću oko galaktiĉke ravnine, podsjetile bi nas na skakutanje kukuruznih
kokica pri peĉenju. Do sada nismo nikada opazili da bi neka galaktika
bitno promijenila svoj oblik, samo zato jer je to dugotrajan proces.
Mlijeĉni Put se okrene jednom oko svoje osi svakih ĉetvrt milijarde
godina. Ukoliko bismo mogli ubrzati rotaciju, vidjeli bismo da je galaktika
dinamiĉna, gotovo organska jedinka, na izvjestan naĉin usporediva s nekim
mnogostaniĉnim organizmom. Ma koja astronomska fotografija neke
galaktike koju naĉinimo, samo je sadašnji snimak jednog stadija njenog
tromog gibanja i razvoja.65 Unutarnje podruĉje galaktike rotira kao kruto
tijelo. Ali vanjski dijelovi, isto kao i planeti oko Sunca u skladu s
Keplerovim trećim zakonom, rotiraju to sporije što su udaljeniji od
središta. Krakovi teţe da se obaviju oko jezgre u sve gušćim i gušćim
spiralama, plin i prašina se skupljaju u spiralnim obrisima veće gustoće te
su poprište stvaranja mladih, vrućih, svijetlih zvijezda koje ocrtavaju same
spiralne krakove. Te zvijezde sjaje desetak milijuna godina, razdoblje koje
je samo pet posto vremena potrebnog za jednu galaktiĉku rotaciju.
MeĊutim, kada izgore zvijezde koje obiljeţavaju neki spiralni krak,
stvaraju se tik do njih nove zvijezde i pridruţene maglice, pa spiralni
uzorak ostaje. Zvijezde koje ocrtavaju spiralne krakove ne preţive niti
jednu jedinu galaktiĉku rotaciju, ostaje samo spiralni uzorak.
Brzina gibanja neke zvijezde oko središta galaktike općenito se ne
podudara s brzinom gibanja spiralnog obrisa. Sunce se ĉesto nalazilo
unutar i izvan spiralnih krakova za vrijeme svojih dosadašnjih dvadesetak
obilazaka oko središta Mlijeĉnog Puta, brzinom od dvjesto kilometara na
sekundu, (otprilike milijun kilometara na sat). U prosjeku se Sunce i
planeti zadrţavaju ĉetrdeset milijuna godina u nekom spiralnom kraku, a
osamdeset milijuna godina izvan krakova, zatim drugih ĉetrdeset milijuna
unutar i tako dalje. Spiralni kraci ocrtavaju podruĉje gdje se stvara
posljednji naraštaj novoizleglih zvijezda, ali ne i podruĉje gdje se nalaze
sredovjeĉne zvijezde poput Sunca. U ovom sadašnjem razdoblju mi ţivimo
izmeĊu spiralnih krakova.
Razumljivo je da su periodiĉni prolasci Sunĉevog sistema kroz
spiralne krakove mogli imati znaĉajne posljedice po nas. Prije deset
milijuna godina Sunce je izašlo iz odreĊenog podruĉja Orionovog
spiralnog kraka (zvanog Orionov pojas), koje se sada nalazi na udaljenosti
nešto manjoj od tisuću svjetlosnih godina. (Unutar Orionovog kraka nalazi
se Sagittariusov, Strijelĉev krak, izvan Orionovog kraka prema periferiji
galaktike nalazi se Perzejev krak). Kada Sunce prolazi kroz neki spiralni
krak, postoji veća vjerojatnost da uroni u plinovite maglice i oblake
meĊuzvijezdane prašine i susretne objekte mase manje od zvijezde.
Postavljena je hipoteza da bi vaţnija ledena doba, koja se ponavljaju
otprilike svakih sto milijuna godina, mogla biti posljedica prisustva
meĊuzvjezdane materije izmeĊu Sunca i Zemlje. W. Napier i S. Clube
predloţili su da je odreĊen broj planetnih satelita, asteroida, kometa i
prstena oko planeta Sunĉevog sustava nekad slobodno lutao
meĊuzvjezdanim prostorom sve dok nisu zahvaćeni prilikom prolaska
Sunca kroz Orionov spiralni krak. To je svakako zanimljiva zamisao, iako
nije vrlo vjerojatna. No, ona se moţe ispitati. Sve što je potrebno jest da
pribavimo uzorak recimo s Fobosa ili nekog kometa i ispitamo njegove
izotope magnezija. Relativan odnos koliĉina izotopa magnezija (koji svi
posjeduju isti broj protona, ali razliĉite brojeve neutrona) ovisi o toĉnom
slijedu dogaĊaja zvjezdanih nukleosinteza, ukljuĉujući datiranje bliskih
eksplozija supernova koje su proizvele odreĊeni uzorak magnezija. U
raznim zakutcima galaktike mora da su se odvijali razliĉiti nizovi dogaĊaja
i trebao bi sada biti prisutan drukĉiji odnos koliĉine raznih izotopa
magnezija.
Jedna obiĉna prirodna pojava nazvana Dopplerov efekt omogućila je
otkriće velikog praska i udaljavanja galaktika. Poznata nam je iz podruĉja
fizike zvuka. Neki vozaĉ automobila, koji brzo vozi pokraj nas, trubi. U
automobilu vozaĉ ĉuje jednoliko trubljenje odreĊene visine zvuka. Ali
izvan automobila, mi zamijećujemo karakteristiĉnu promjenu visine tona.
Za nas, zvuk trube se mijenja od viših frekvencija prema niţima. Trkaĉi
automobil koji vozi brzinom od dvjesto kilometara na sat juri skoro
jednom petinom brzine zvuka. Zvuk je slijed valova u zraku, on ima brijeg
i dol. Što su valovi bliţe jedan drugome, to je veća frekvencija ili veća
visina tona; što su valovi meĊusobno udaljeniji, to je manja visina tona.
Ukoliko automobil juri od nas, s našeg gledišta rasteţe zvuĉne valove k
niţim visinama tona i proizvodi karakteristiĉan zvuk svima dobro poznat.
Ukoliko automobil juri prema nama, zvuĉni valovi su stiješnjeni,
frekvencija se poveća i ĉujemo uzlazno zavijanje. Ako nam je poznata
visina tona trube kada automobil miruje, iz promjene visine zvuka mogli
bismo ĉak i zavezanih oĉiju odrediti brzinu automobila.
Svjetlost je takoĊer val. Za razliku od zvuka ona savršeno dobro
putuje kroz vakuum. Dopplerov efekt je ovdje isto tako djelotvoran.
Ukoliko bi umjesto zvuka automobil iz nekog razloga emitirao u smjeru
naprijed i nazad snop jednobojne, na primjer, ţute svjetlosti, prilikom
pribliţavanja automobila frekvencija svjetlosti bi se neznatno povećala, a
neznatno smanjila kada bi se automobil udaljavao. Kod obiĉnih brzina taj
efekt ne bi bio zamjetljiv. MeĊutim, ukoliko bi se automobil gibao brzinom
koja je osjetni dio brzine svjetlosti, opazili bismo da se boja svjetlosti
mijenja prema višim frekvencijama, to jest, prema plavoj kada nam se
automobil pribliţuje, a prema niţim frekvencijama, to jest prema crvenoj
boji kada se udaljuje. Kod objekta koji nam se pribliţava vrlo velikom
brzinom, zamjećujemo da su emitirane spektralne linije pomaknute prema
plavom. Objekt koji se od nas udaljuje vrlo velikom brzinom, pokazuje
crveni pomak svojih spektralnih linija.66 Upravo taj crveni pomak, opaţen
kod spektralnih linija udaljenih galaktika, protumaĉen je kao Dopplerov
efekt i predstavlja kljuĉ za kozmologiju.
Poĉetkom ovog stoljeća graĊen je na Mount Wilsonu pod tada još
nezagaĊenim nebom Los Angelesa najveći teleskop svijeta koji je pobrao
slavu otkrića crvenog pomaka udaljenih galaktika. Veliki dijelovi
teleskopa morali su se tegliti na vrh brda, posao koji su obavljale mazge.
Jedan mladi goniĉ mazgi, Milton Humason, pomagao je pri prevozu
mehaniĉke i optiĉke opreme astronoma, inţinjera i dostojanstvenika na vrh
brda. Humason bi predvodio karavanu mazgi jašući na konju, a njegov
bijeli terijer stajao je neposredno iza sedla i drţao se prednjim šapama za
njegova ramena. Bio je vjetropir, odliĉan kockar i igraĉ biljara i, kako se u
ono doba govorilo, osobito paţljiv prema ţenama. U obaveznom
školovanju završio je samo osam razreda. No, bio je pametan, znatiţeljan i
posebno se raspitivao o opremi koju je tegobno odvozio na vrh brda.
Humason se druţio s kćerkom jednog od opservatorijskih inţinjera kojemu
nije bilo osobito drago da se njegova kći vida s mladićem koji nema većih
ambicija osim da bude goniĉ mazgi. Stoga je Humason preuzimao razne
povremene poslove na opservatoriju - bio je asistent elektriĉara, vratar,
ribao podove u zgradi teleskopa u izgradnji kojeg je sudjelovao. Priĉa kaţe
da se jedne veĉeri noćni asistent teleskopa razbolio i Humasona su upitali
moţe li uskoĉiti. Pokazao je takvu vještinu i paţljivo rukovanje
instrumentima da je uskoro postavljen za stalnog operatera teleskopa i
opaţaĉkog pomoćnika.
Nakon prvog svjetskog rata na Mount Wilson je stigao ĉovjek koji će
uskoro postati slavan, Edwin Hubble - brilijantan, uglaĊen, vrlo društven i
izvan astronomske zajednice, s engleskim akcentom steĉenim za samo
jednu godinu boravka u Oxfordu. Hubble je donio konaĉni dokaz da su
spiralne maglice zapravo »svemirski otoci«, udaljene nakupine ogromnog
broja zvijezda, sliĉne našoj galaktici; odredio je zvjezdanu standardnu
svijeću potrebnu da se izmjeri udaljenost galaktika. Hubble i Humason su
se izvanredno slagali, pomalo ĉudan par, ali koji je skladno suraĊivao na
dalekozoru. Slijedeći primjer astronoma V. M. Sliphera s Lowell
opservatorija, zapoĉeli su mjerenja spektra udaljenih galaktika. Uskoro je
postalo jasno da je Humason u stanju snimiti visokokvalitetne spektre
udaljenih galaktika bolje od bilo kojeg profesionalnog astronoma na
svijetu. Postao je stalni namještenik Mount Wilson opservatorija i nauĉio
mnogo o znanstvenim temeljima svog rada, a umro je duboko poštovan od
astronomske zajednice.
Sjaj bilo koje galaktike je zbroj svjetlosti milijarde zvijezda koje je
saĉinjavaju. Zvjezdano zraĉenje odreĊene frekvencije, odnosno boje,
apsorbiraju atomi vanjskih slojeva samih zvijezda. Pomoću tih
apsorpcionih spektralnih linija ustanovljujemo da zvijezde udaljene
milijune svjetlosnih godina imaju isti kemijski sastav kao i naše Sunce i
bliske zvijezde. Humason i Hubble ustanovili su, na svoje zaprepaštenje,
da su spektri svih udaljenih galaktika pomaknuti prema crvenom i, još
ĉudnije, što je galaktika udaljenija, to je veći crveni pomak njenih
spektralnih linija.
Najoĉitije objašnjenje crvenog pomaka je Dopplerov efekt: galaktike
se udaljuju od nas, što je neka galaktika udaljenija, to je veća njena brzina
udaljavanja. Ali zašto bi galaktike trebale bjeţati od nas? Da li postoji
nešto posebno u našem poloţaju u svemiru, kao da je Mlijeĉni Put poĉinio
neki uvredljiv, nepaţljiv ĉin u društvenom ţivotu galaktika? Ĉinilo se
mnogo vjerojatnijim da se cijeli svemir širi, noseći sa sobom galaktike.
Postalo je postepeno jasno da su Humason i Hubble otkrili veliki prasak -
ako ne i sam poĉetak svemira, onda barem njegovo najnovije otjelovljenje.
Gotovo cijela suvremena kozmologija - a posebno zamisao o svemiru
koji se širi te veliki prasak - temelji se na ideji da je crveni pomak
udaljenih galaktika u stvari Dopplerov efekt, da je posljedica udaljavanja.
MeĊutim, postoje i druge vrste crvenog pomaka u prirodi. Na primjer,
gravitacijski crveni pomak svjetlosti prilikom napuštanja izvora snaţnog
gravitacijskog polja, kad ona mora izvršiti toliki rad da gubi energiju, što
udaljeni opaţaĉ zamjećuje kao pomak emitirane svjetlosti prema duţim
valnim duţinama i crvenijim bojama. Pošto smatramo da u središtima
nekih galaktika postoje moţda masivne crne jame, i to bi bilo razumljivo
objašnjenje za crvene pomake tih galaktika. MeĊutim, odreĊene uoĉene
spektralne linije su karakteristiĉne za vrlo rijedak, difuzni plin, a ne za
silno visoke gustoće koje oĉekujemo u okolini crnih jama. Crveni pomak
bi mogao biti i Dopplerov efekt koji nije posljedica općeg širenja svemira,
već neke umjerenije i lokalnije galaktiĉke eksplozije. Ali tada bismo i
zapazili da se isti broj fragmenata eksplozije giba prema nama kao što se
giba i od nas, isti broj plavih pomaka kao i crvenih pomaka. Ono što
stvarno opaţamo, gotovo su iskljuĉivo crveni pomaci, bez obzira na kojoj
udaljenosti izvan Lokalne grupe se nalaze objekti u koje smo usmjerili
svoje teleskope.
MeĊu nekim astronomima ipak je prisutan crv sumnje da nije sve u
redu s dedukcijom od crvenih pomaka preko Dopplerovog efekta pa do
širećeg svemira. Astronom Halton Arp pronašao je zagonetne i zapanjujuće
primjere galaktike i kvazara, ili par galaktika koji, naizgled fiziĉki
povezani, imaju vrlo razliĉite crvene pomake. U nekim sluĉajevima ĉini se
da postoji most sastavljen od plina, prašine i zvijezda koji ih povezuje.
Ukoliko crveni pomak nastaje širenjem svemira, bitno razliĉiti crveni
pomaci upućuju na bitno razliĉite udaljenosti. No dvije galaktike koje su u
meĊusobnoj fiziĉkoj vezi, ne mogu biti vrlo udaljene jedna od druge - u
nekim sluĉajevima, sudeći po crvenom pomaku ĉak i milijarde svjetlosnih
godina. Drugi astronomi kaţu da je to pridruţivanje ipak ĉisto sluĉajne
prirode: da se, na primjer, neka bliska sjajna galaktika i mnogo udaljeniji
kvazar, sluĉajno nalaze jedan uz drugo i imaju vrlo razliĉite crvene pomake
i brzine udaljavanja, odnosno nisu stvarno povezani. Takvo statistiĉko
povezivanje se sluĉajno mora tu i tamo dogoditi. Vodi se rasprava o pitanju
da li je broj koincidencija veći nego što bi se oĉekivalo ako se radi o
sluĉajnosti. Arp ukazuje i na druge sluĉajeve gdje je galaktika s malim
crvenim pomakom okruţena s dva kvazara velikog i gotovo identiĉnog
crvenog pomaka. On smatra da se ti kvazari ne nalaze na kozmološkim
udaljenostima već se izbacuju na lijevo i na desno od »obliţnje« središnje
galaktike, te da su veliki crveni pomaci posljedica nekog do sada još
nerazjašnjenog mehanizma. Protivnici takvog mišljenja nas uvjeravaju u
sluĉajno povezivanje i zagovaraju konvencionalno Hubble-Humasonovo
tumaĉenje crvenih pomaka. Ukoliko bi Arp bio u pravu, mnogi egzotiĉni
mehanizmi, predloţeni da bi se objasnili izvori energije udaljenih kvazara -
lanĉane eksplozije supernova, supermasivne crne jame i sliĉno, bili bi
nepotrebni. MeĊutim, bit će potreban neki drugi egzotiĉni mehanizam da bi
se objasnilo crvene pomake. U svakom sluĉaju, nešto se vrlo ĉudnoga
zbiva u dubinama prostora.
Tumaĉenje crvenog pomaka galaktika Dopplerovim efektom nije
jedini dokaz velikog praska. Nezavisan i sasvim uvjerljiv dokaz pruţa i
kozmiĉko pozadinsko zraĉenje crnog tijela, slabo, postojano radio-zraĉenje
koje dolazi jednoliko iz svih smjerova u kozmosu, intenziteta kojeg upravo
oĉekujemo u naše vrijeme od već bitno oslabljenog zraĉenja velikog
praska. No, i ovdje se javlja nešto zagonetno. Opaţanja pomoću osjetljive
radio-antene provedene izvan najgušćih slojeva atmosfere, avionom tipa
U-2, pokazala su da je u prvoj aproksimaciji pozadinsko zraĉenje jednako
intenzivno u svim smjerovima, što bi znaĉilo da se vatrena lopta velikog
praska širila posve jednoliko, praizvor svemira vrlo je odreĊene simetrije.
Ali ukoliko se istraţi preciznije, pozadinsko zraĉenje otkriva da nije
savršeno simetriĉno. Postoji malo odstupanje od simetrije koje se moţe
objasniti ukoliko cijeli Mlijeĉni Put (a vjerojatno i drugi ĉlanovi Lokalne
grupe) jure prema jatu galaktika Virgo brzinom od šesto kilometara u
sekundi. Tom brzinom dostići ćemo to jato za kojih deset milijardi godina,
i tada će vangalaktiĉka astronomija biti mnogo jednostavnija. Jato Virgo je
naime najbogatija poznata zbirka galaktika, nabijena spiralnim, eliptiĉkim i
nepravilnim galaktikama, škrinja dragulja na nebu. Zašto bismo mi hitali
prema jatu Virgo? George Smoot i njegovi kolege, koji su provodili ta
visinska opaţanja, predlaţu kao objašnjenje, da središte velikog jata Virgo
gravitacijski privlaĉi Mlijeĉni Put; da to jato ima mnogo više galaktika
nego što je do sada otkriveno, dapaĉe da je to jato goleme veliĉine, da se
proteţe u prostoru jednu do dvije milijarde godina svjetlosti.
Vidljiv svemir proteţe se samo do nekoliko desetaka milijardi
svjetlosnih godina u promjeru i, ukoliko postoji golemo superjato u grupi
Virgo (Djevice), moţda postoje i druga takova superjata na mnogo većim
udaljenostima pa ih je odgovarajuće teţe pronaći. U ţivotnom vijeku
svemira oĉito nije bilo dovoljno vremena da bi se iz neke poĉetne
gravitacijske nejednolikosti prikupila tolika masa kakva se, izgleda, sada
nalazi u superjatu Virgo. Stoga Smoot dolazi u iskušenje da zakljuĉi kako
je veliki prasak bio mnogo manje jednolik, nego li što ukazuju njegova
druga opaţanja, to jest, da je prvobitna raspodjela materije u svemiru bila
vrlo grudasta. (OdreĊena, mala nehomogenost se i treba oĉekivati, a ĉak je
i potrebna da bi se shvatila kondenzacija galaktika; no nejednolikost
takvog razmjera je iznenaĊenje.). Moţda se taj paradoks moţe razriješiti
tako da zamislimo dva ili više gotovo istodobna velika praska.
Ukoliko je opća slika jednog širećeg svemira i velikog praska
ispravna, moramo se suoĉiti s još teţim pitanjima. Kakvi su bili uvjeti za
vrijeme velikog praska? Što se dogodilo prije toga? Da li je postojao,
sićušan svemir lišen sve materije, a onda se materija naglo stvorila iz
niĉega? Kako se to dogaĊa? U mnogim kulturama je uobiĉajen odgovor da
je bog stvorio univerzum iz niĉega. To je samo odlaganje odgovora.
Ţelimo li hrabro dalje istraţivati to pitanje, moramo se, dakako, kao
slijedeće zapitati: odakle dolazi bog? Zakljuĉimo li da se na to ne moţe
dati odgovor, zašto ne uštedimo jedan korak i odluĉimo da je porijeklo
svemira pitanje bez odgovora. Ali ako kaţemo da bog postoji oduvijek,
zašto ne preskoĉimo taj korak i zakljuĉimo da je svemir postojao oduvijek?
Svaka kultura ima svoj mit o svijetu prije ĉina stvaranja i mit o
stvaranju svijeta, ĉesto spajanjem bogova ili izlaskom iz kozmiĉkog jajeta.
Obiĉno se naivno zamišlja da svemir slijedi ljudski ili ţivotinjski uzor.
Uzmimo, na primjer, pet malih ulomaka iz takvih mitova razliĉitih
stupnjeva profinjenosti iz pacifiĉkog bazena:
Prvo je bilo veliko kozmiĉko jaje. Unutar jajeta bio je kaos, u kaosu
je plutao P'an Ku, Nerazvijeni, boţanski Embrio. Pan Ku se izlegao
iz jajeta, bio je ĉetiri puta veĉi od bilo kojeg ĉovjeka danas, u ruci je
drţao ĉekić i dlijeto pomoću kojih je oblikovao svijet.
Mitovi o P'an Kuu, Kina (oko III. st.)
»Što si? Odakle si došao? Nisam nikada vidio nešto poput tebe.«
Gavran Stvoritelj pogleda Ĉovjeka i bio je... iznenaĊen da to ĉudno
novo biće toliko naliĉi njemu samome.
Eskimski mit stvaranja
Nebo je utemeljeno,
Zemlja je utemeljena,
Tko sada da bude ţiv, o bogovi?
Azteĉka kroniku. Povijest kraljevina
p2 = 2 q2 (jednadţba 1)
q2 = 2s2
V- E + F = 2 (jednadţba 2)
Z Ž
Zastave, astronomski simboli na, Ţidovsko-kršćanski nazor o stvaranju
ZagaĊivanje atmosfere, svijeta,
Zemlja, 5, 7, kao središte svemira, Ţivotinje, pripitomljavanje, inteligencija
Eratostenovo mjerenje Z., krateri na Z., Ţivot na Zemlji, na Antarktiku, novi oblici
oplovljavanje Z., pogled s Mjeseca, nakon kambrijske eksplozije, porijeklo,
pogled iz svemira, razvoj Zemlje, ţ. i svjetlost Sunca,
putanja oko Sunca, promjene površine, Ţivot na drugim svjetovima, inteligencija,
smrt Zemlje, velika putovanja, kemijski sastav, mogući oblici ţ. Na
Zeus, Jupiteru sliĉnom planetu, pokušaji
Znanstvena fantastika: svemirci u z.f., komuniciranja, radio-komunikacije,
izvanzemaljske civilizacije u z. f., tehniĉke civilizacije znanost i
Keplerov Somnium, Mars u z. f., vidi matematika kao zajedniĉki jezik,
O autoru