Professional Documents
Culture Documents
Danijela Stil Samo Jednom U Zivotu
Danijela Stil Samo Jednom U Zivotu
SAMO JEDNOM
U ŽIVOTU
Pohvale DANIJELI STIL i knjizi
Samo jednom a životu
“Stilova je jedna od najboljih.”
- Los Angeles Times
“Zapleti u romanima Danijele Stil svojom neočekivanošču ispredaju
neverovatne priče, a klupko se lagano odmotava na radost njene verne i brojne
publike.”
- United Press International
“Književni fenomen... ambiciozna... plodna spisateljica... i nikako jedna od
onih zanemarljivih koji stvaraju predvidljive knjige.”
- The Detroit News
“Njeno pisanje se lagano čita čineći da se lako zaboravi na vreme i da se
stranice okreću bez prekida,”
- The Pittsburgh Press
“Gospođa Stil se izdvaja po ritmu naracije, u kom se, hrleći napred,
ogledaju pomamni životi koje prikazuje; muškarci i žene, zahvaćeni
zbunjujućim promenama, traže rešenje za probleme sa kojima se nikada ranije
nisu suočili.”
- Nashville Banner
Za Džona,
zauvek,
Maslina.
Samo jednom u životu
Desi se jednom, nikada dva puta.
Trenuci projure k'o miš što luta,
prošlost hita, život u žurbi...
Za najhrabrije, snažne i iskrene:
onda kad trenutak dođe do tebe,
ne daj mu da mimo tebe prođe,
jer u treptaju oka ode k'o što i dođe.
Ljubavi nema, prohuji tren,
u glavi ostane tek odjek nem.
Srce će znati kad mu sudba na uho javi.
O, prijatelju dragi,
nikad ne strahuj od ljubavi!
Na kraju je vredno cene,
ceha, truda kad je sve izgubljeno,
al' pobedi ljubav. Jer kad se prava ljubav javi,
jedna je, nema drugih ljubavi.
DS.
Prvo poglavlje
Kada na Badnje veče u Njujorku pada sneg, vlada nekakva maglovita
tišina, kao kada se jarke boje pomešaju sa snegom. Gledajući Central park
kroz prozor, možete videti kako sneg neprestano pada, umotavajući sve u belo.
Sve deluje mirno, tiho... ali ispod, na ulicama, nezaobilazni su zvuci Njujorka.
Zavijanje sirena, vika, bat koraka, saobraćaj i uzbuđenje, ali prigušeno, nekako
zamagljeno. U poslednjim trenucima predbožićnog ushićenja, postoji još nešto,
neka vrsta predivne napetosti koja čeka da eksplodira u smeh i poklone. Ljudi
žure svojim kućama noseći u rukama visoko natovarene pakete, koledari
pevaju, bezbrojni Deda Mrazevi, pripiti i crvenog lica, proslavljaju poslednju
noć na oštroj hladnoći, žene čvrsto drže svoju decu za ruke upozoravajući ih
da budu pažljiva da ne padnu, a onda se osmehuju, smeju. Svi su užurbani i
veseli zajedno, u jednoj noći u godini... Srećan Božić! Vratari mašu, srećni
zbog božićnjeg bakšiša. Za dan, za sedam dana, uzbuđenje će biti
zaboravljeno, pokloni otvoreni, alkohol ispijen, novac potrošen, ali na Badnje
veče još ništa nije gotovo, tek je počelo. Za decu je to vrhunac višemesečnog
iščekivanja. Za odrasle je to kraj pomahnitalih sedmica, punih zabava,
kupovine, ljudi, poklona... novih nada, svežih kao sneg koji pada, i
nostalgičnih osmeha, sećanja na davno detinjstvo i davno zaboravljene ljubavi.
Vreme uspomena, nade i ljubavi.
Dok je sneg neprekidno padao, saobraćaj je konačno počinjao da se
proređuje. Bilo je jako hladno, i samo je nekoliko izdržljivih duša hodalo po
snegu koji je škripao pod njihovim stopalima. Ono što je ranije tokom dana bio
bljuzgavac, sada se pretvorilo u led koji se opako klizao pod petnaest
centimetara sveže napadalog snega. Hodanje je bilo mučno, a do jedanaest sati
je saobraćaj postepeno obustavljen. Ponekad se čula koja sirena u daljini i
nasumični glas koji doziva taksi.
Glasovi grupe ljudi koji su napuštali zabavu iz broja 12 u Istočnoj šezdeset
devetoj ulici odjekivali su poput zvona u noći. Smejali su se, pevali. Dobro su
se proveli. Šampanjca je bilo u izobilju, a bilo je i kuvanog ruma i vina,
ogromna jelka i činije pune kokica. Svi su pri odlasku dobili male poklone:
bočicu parfema, kutiju čokolade, lepu ešarpu, knjigu. Domaćin je bio bivši
recezent za Njujork Tajms, čija je žena proslavljeni autor, a njihovi prijatelji
zanimljiva družina - od pisaca početnika do čuvenih koncertnih pijanista, od
lepotica do velikih umova, svi nagomilani u ogromnoj dnevnoj sobi njihove
kuće u gradu, sa batlerom i dve pomoćnice koji služe predjelo i poslužuju
pićem. Planirano je da to bude njihova tradicionalna božićna koktel-žurka, i
kao uvek, trajala bi do tri ili četiri. Grupa koja je otišla pre ponoći bila je
mala. U njoj je bila sitna plava žena koja je nosila ogromnu šubaru i dugu,
tamnu bundu. Celo telo joj je bilo umotano u bogato čokoladno krzno, a lice joj
je jedva virilo iznad kragne podignute zbog vetra, kad je po poslednji put
maknula prijateljima i uputila se pešice kući. Nije želela da podeli taksi sa
njima. Videla je dovoljno ljudi za jedno veče. Želela je da bude sama. Za nju
je Badnje veče uvek bilo teško. Godinama je ostajala kod kuće. Ali ne i noćas.
Ne ove godine. Ovog puta je želela da vidi prijatelje, bar nakratko. Svi su bili
iznenađeni i bilo im je drago što je tu.
“Lepo je videti te, Darne. Vratila si se. Radiš na knjizi?”
“Upravo sam počela novu.” Krupne plave oči su bile blage, a nežna
slatkoća njenog lica davala je pogrešan utisak o godinama.
“Šta to znači? Završićeš je sledeće sedmice?” Bila je izuzetno plodan
pisac, ali je u protekloj godini radila na filmu.
Ponovo se osmehnula, ovog puta razdraganije. Navikla je na njihovo
zadirkivanje. Sa prizvukom zavisti... znatiželje... poštovanja. Ona je bila žena
koje je izazivala sve troje. Dafne Filds je bila izuzetno sklona privatnosti,
vredna, ambiciozna, odlučna, viđena u književnim krugovima, a opet, čak i kad
je bila prisutna, nije zaista bila tu. Uvek je delovalo kao da je povučena, van
domašaja, ali kad bi pogledala u nekoga, odmah bi mu prirasla za srce. Činilo
se da sve vidi, a u isto vreme da ne želi da bude viđena. Deset godina ranije,
sa dvadeset i tri, bila je drugačija - društvena, zabavna, razuzdana... zaštićena,
bezbedna, srećna. Sada je bila tiša, smeh iz prošlosti se sada ukazivao samo u
svetlucanju njenih očiju, a odjek mu je sahranjen negde u njenoj duši.
“Dafne?” Brzo se okrenula na uglu Avenije Medison kada je čula korake
iza sebe, prigušene snegom.
“Da, Džek?” Bio je to Džek Hokins, direktor uredništva izdavačke kuće
Harbor i Džouns, za koju je trenutno radila. Lice mu je bilo crveno od
hladnoće, a svetloplave oči suzne od vetra.
“Hoćeš li prevoz?”
Odmahnula je glavom i nasmešila se, a on još jednom shvati kako je
sićušna bila, umotana u ogromnu bundu, dok je rukama u crnim rukavicama od
jelenske kože stezala kragnu bliže sebi: “Ne, hvala. Zaista želim da prošetam.
Živim tu, niz ulicu”
“Kasno je” Kao i uvek kada bi je video, želeo je da je uzme u naručje.
Nije da je to ikada uradio. Ali voleo bi. Kao i mnogi drugi muškarci. Sa
trideset tri godine, izgledala je kao da joj je dvadeset pet, ponekad i
dvanaest... ranjiva, sveza, osetljiva... ali bilo je još nečega. Bilo je samoće u
očima te žene, koja je cepala dušu, bez obzira na njen spektakularan osmeh, na
toplinu njenih očiju. Bila je usamljena žena. A ne bi trebalo da bude. Da je
život bio pravedan, ne bi bila. Ali bila je. “Ponoć je, Daf...” Oklevao je pre
nego što se pridružio ostalima koji lagano hodaju ka zapadu.
“Badnje veče je, Džek. I pakleno je hladno”, široko se osmehnula, a
smisao za humor joj je poskočio u oku, “ne verujem da će me neko silovati
večeras.”
Nasmešio se. “Ne, ali mogla bi da se oklizneš i padneš na led”
“Aha! I polomim ruku i onda ne bih mogla da pišem mesecima, to li je? Ne
brini. Rok mi je tek u aprilu.”
“Zaboga, molim te. Možeš sa nama kući na piće.” Popela se na prste,
poljubila ga u obraz i potapšala po ramenu jednom rukom. “Idi. Dobro sam.
Ali, hvala.” Mahnula mu je, a onda se okrenula i hodala brzo ulicom,
ušuškavajući bradu u bundu, ne gledajući ni desno, ni levo, ne bacajući pogled
ni na izloge, ni na retke prolaznike. Prijao joj je vetar na licu, i dok je hodala
ka kući, osećala se mnogo bolje nego tokom cele večeri. Bilo je to jedno
iscrpljujuće veče. Uvek je tako bilo na zabavama, bez obzira koliko prijatne
bile, koliko ljudi poznavala, uvek je bilo isto. Ali želela je da bude tamo
večeras. Nije želela da bude sama u stanu, nije želela da se drži sećanja ove
godine... nije želela da... nije više mogla da podnese... Čak i sad, dok ju je lice
štipalo na snegu, navirala su joj ista sećanja, kao da ne želi da im pobegne, a
nikada nije ni mogla.
Skoro instinktivno je potrčala prema uglu, bacila pogled da vidi ima li
saobraćaja, videla da nema, i pretpostavila da je svetio zeleno... kao da bi,
kada bi trčala dovoljno brzo, kad bi pretrčala preko ulice, mogla da ostavi
uspomene za sobom. Ali svuda ih je uvek nosila sa sobom... posebno na
Badnje veče.
Trčeći brže duž Avenije Medison, umalo nije, kad se okliznula, izgubila
ravnotežu, ali ju je povratila raširivši ruke. Na raskrnici se na brzinu okrenula
ulevo, kako bi prešla ulicu, ali ovog puta nije pogledala na vreme da primeti
auto, dugački crveni karavan pun ljudi, koji je projurio kroz poslednje zeleno
svetio za njih, crveno za nju. Čuo se krik žene koja je sedela pored vozača, tup
udarac, još jedan vrisak iz automobila, i čudan klizajući zvuk dok je auto kočio
preko leda pre nego što se konačno zaustavio. Jedan beskrajan trenutak sve je
bilo tiho. A onda su se sva vrata na automobilu otvorila i šestoro ljudi je
pojurilo napolje. Glasovi se nisu čuli, nije bilo ni reči, ni još vrisaka, dok je
vozač jurio ka njoj i onda se zaustavio, gledajući nadole, u ženu koja je ležala
kao mala pocepana krpena lutka, bačena, sa licem u snegu.
“Jao, moj Bože... o, moj Bože...” Nakratko je stajao bespomoćno, a onda
se mahnito okrenuo ka ženi koja je stajala pored njega, prestrašenog pogleda
pomešanog sa besom, kao da je neko morao biti okrivljen za ovo, bilo ko osim
njega. “Zaboga, zovi policiju.” Kleknuo je pored žene u snegu, plašeći se da je
dodirne, da je pomeri, strahujući da je mrtva.
“Da li je... živa?” još jedan muškarac je kleknuo u sneg pored vozača. U
dahu mu se jako osećao burbon.
“Ne znani.” Nije bilo tragova ledene pare od njenog disanja, pokreta,
zvuka, života. Iznenada je čovek koji ju je dodirnuo počeo tiho da plače. “Ubio
sam je, Hari... ubio sam je...” Okrenuo se prijatelju i dva čoveka se zagrliše u
tihoj agoniji, klečeći, dok su se dva taksija i prazan autobus zaustavili i vozači
istrčali napolje.
“Šta se desilo?” Iznenada je sve preraslo u akciju, priču, objašnjavanje...
istrčala je ispred auta... nije gledala... nisam je video... poledica... nisam
mogao da zaustavim...
“Gde je policija, dođavola, kad je potrebna?” psovao je vozač dok je oko
njega padao sneg... razmišljajući, ne mogavši da razume, kako su do pre samo
sat vremena pevali pesmicu “Tiha noć, sveta noć”... a sada je ova žena ležala u
snegu ispred njega, mrtva ili na samrti, a nigde nema prokletih policajaca.
“Gospođo? Gospođo, da li me čujete?” pored nje je klečao vozač
autobusa, primakavši lice uz njeno, pokušavajući da oseti njen dah na svom
licu. “Živa je.” Pogledao je u ostale. “Imate li ćebe?” Niko se nije pomerio. A
onda, skoro besno: “Daj mi svoj kaput.” Na trenutak je vozač karavana
delovao šokirano. “Zaboga, čoveče, žena možda umire! Skidaj kaput!”
Požurio je da ga posluša, kao i druga dvojica, pa su zatrpali Dafne
gomilom kaputa. “Ne pokušavajte da je pomerite.” Stari crni taksista je
delovao kao da zna šta radi, ušuškavajući teške kapute oko nje, i nežno joj
pridržavajući lice da se ne bi zaledilo u snegu. Trenutak kasnije, treperavo
crveno svetio se pojavilo. Bila su to gradska ambulantna kola. Noć za njima je
bila puna posla. Kao i svake Badnje večeri. Policijski auto je bio odmah iza
njih, praćen jezivom vikom odvratno skičave sirene.
Radnici iz hitne pomoći su požurili do Dafne, dok su se policajci sporije
kretali ispitujući mesto zločina. Vozač karavana je pohitao ka njima, smireniji,
ali drhteći strašno od hladnoće dok mu je kaput ležao na ulici. Vozač autobusa
je gledao kako su medicinski radnici nežno prebacili Dafne na nosila. Od nje
nije dopirao nikakav zvuk, nikakva svest o bolu. Sada je video da joj je lice
oguljeno i posečeno na nekoliko mesta, ali nije bilo krvarenja, jer je ležala
licem okrenuta ka snegu.
Policajci su uzeli izveštaj od vozača i objasnili mu da će morati da uradi
alkotest pre nego što ga puste. Ostali su galamili kako je bio trezan, kako je
najmanje popio od svih te večeri, i da je Dafne izletela pred kola ne gledajući,
i uprkos svetlu.
“Izvinite, takva je procedura”, policajac nije pokazao posebno saosećanje
prema vozaču, niti je pokazao bilo kakve emocije kada je bacio pogled na
Dafnino lice. Još jedna žena, još jedna žrtva, još jedan slučaj. Viđao je i gore
skoro svake večeri. Pljačke, prebijanja, ubistva, silovanja. “Živa je?”
“Da”, medicinski radnik kratko klimnu glavom. “Jedva” upravo su joj
namestili masku za kiseonik i razgrnuli bundu da provere otkucaje srca, “ali
izgubićemo je, ako ne požurimo.”
“Gde ide?” Policajac je piskarao svoj izveštaj: “Belkinja, nepoznate
godine... verovatno u tridesetima.”
Vozač ambulantnih kola je dobacio preko ramena dok su zatvarali vrata za
Dafne: “Vodimo je u Lenoks Hil, najbliža je. Ne verujem da bi izdržala dalje
od toga.”
“Da li je N.N. lice?” To bi bila dodatna muka. Već su dve neidentifikovane
žrtve ubistva poslali u mrtvačnicu te večeri.
“Ne, imala je tašnicu.”
“U redu, pratimo vas. Prepisaću tamo.”
Nakon kratkog klimanja glavom, vozač je nestao kako bi se uputio u
Lenoks Hil, a policajac se okrenuo natrag ka drhtećem čoveku koji se mučio da
navuče kaput. “Uhapsićete me?”, izgledao je prestravljeno. Božić mu se odmah
pretvarao u košmar, čim bi se setio Dafne koja leži licem nadole na ulici.
“Ne, osim ako ste pijani. Možemo da uradimo alkotest u bolnici. Neka
neko od Vaših prijatelja vozi. Pratite nas do tamo.” Čovek je klimnuo glavom i
vratio se u automobil, dajući znak jednom od prijatelja koji je brzo skliznuo za
volan. Nije bilo razgovora, dobrog raspoloženja, smeha. Samo tišina dok su
pratili dvostruko zavijanje sirena ka Lenoks Hilu.
Drugo poglavlje
Hitnu službu je obavijala aura mahnitih aktivnosti na sve strane, sa
armijom ljudi obučenih u belo koji su se, kako se činilo, kretali baletskom
preciznošću. Tim od tri sestre i jednog starijeg stažiste preuzeo je slučaj čim
su bolničari iz ambulantnih kola uvezli Dafne. Još jedan stariji stažista i jedan
mladi pozvani su u međuvremenu. Bundu su prebacili preko stolice i brzo
isekli haljinu. Bila je to safirnoplava, somotna, koktel-haljina koju je kupila
kod Đorđoa na Beverli Hilsu ranije te zime, ali to sad nije ništa značilo pošto
je ležala u delovima oko nje, na podu sobe za hitne slučajeve.
“Fraktura karlice... slomljena ruka... posekotine na obe noge...” Na butini
joj se nalazila duboka rana iz koje je kuljala krv. “Zamalo je omašila
femoralnu arteriju na ovoj...” Stariji stažista je radio ubrzano, razmišljao
pažljivo, proveravao puls, pazio na njeno disanje. Bila je u šoku do sad. Lice
joj je bilo bledo kao led na kom je ležala. Delovalo je da na neki čudan način
ne pripada ovom svetu. Nedostajala joj je ličnost, kao da više nema lice, ime.
Bila je samo još jedno telo. Još jedan slučaj. Ali ozbiljan. Ako su želeli da je
spasu, svi su znali da će morati da rade brzo i dobro. Jedno rame je bilo iščaše
no, a na rendgenu je trebalo da vide da li joj je i noga polomljena.
“Povreda glave?”, pitao je na brzinu drugi stažista započinjući
intravenoznu terapiju.
Klimnuo je glavom: “Gadna.” Stariji specijalizant se namrgodio kad joj je
uperio zrak svetla iz uske lampe u oči. “Bože, izgleda kao da ju je neko bacio
sa krova Empajer stejt bildinga.” Sada, kada nije više ležala na ledu, celo lice
joj je bilo obliveno krvlju i bili su joj potrebni šavovi na barem šest mesta.
“Zovi Garisona. Biće nam potreban.” Bolničkog plastičnog hirurga je takode
čekao težak posao.
“Šta se dogodilo?”
“Udario ju je automobil.”
“Vozač je pobegao?”
“Ne. Čovek se zaustavio. Policajci kažu da je izgledao kao da će dobiti
infarkt.”
Sestre su posmatrale u tišini dok su specijalizanti radili oko Dafne, a onda
su je odvezle polako u susednu sobu na rendgen. I dalje se nije ni pomakla.
Rendgen je pokazao polomljenu ruku i karticu i tanku naprslinu na butnoj
kosti. Rendgen glave je pokazao da je bilo manje štete nego što su strahovali,
ali imala je ozbiljan potres mozga i pazili su na grčenje mišića. Pola sata
kasnije je bila na operacionom stolu, kako bi joj namestili kosti, ušili lice, i
učinili sve što su mogli kako bi joj spasili život. Bilo je naznaka unutrašnjeg
krvarenja, ali s obzirom na njenu krhku gradu i silu kojom ju je karavan udario,
srećna je što je uopšte preživela. Veoma srećna. Grafikon njenog stanja je
pokazivao da još uvek nije van opasnosti. U četiri i trideset ujutru prebačena
je iz operacione sale na intenzivnu negu. Tamo je dežurna sestra pažljivo
pregledala izveštaj, a onda stajala tiho, zureći u nju sa oduševljenjem.
“Šta je, Votkinsova? Videla si takve slučajeve i ranije”, stažista za taj sprat
ju je gledao sa podsmehom. Okrenula se i prošaptala pomalo iznervirano: “Da
li znate ko je ovo?”
“Da. Žena koju je udario auto na Medison aveniji malo pre ponoći...
polomljena karlica, tanka naprslina na butnoj kosti...”
“Znate šta, doktore? Bićete apsolutno beskorisni u ovom prokletom poslu
ako ne naučite da vidite dalje od toga.” Sedam meseci ga je gledala kako
praktikuje svoje veštine sa velikom preciznošću, ali sa jako malo humanosti.
Poznavao je tehniku, ali nije imao dušu.
“Dobro.” Delovao je umorno kada je to izgovorio. Nije se baš najbolje
slagao sa sestrama, ali je shvatio da je to neophodno. “Dakle, ko je ona?”
“Dafne Filds.” Rekla je skoro sa strahopoštovanjem.
“Divno. Ali i dalje ima iste probleme koje je imala i kada nisam znao kako
se zove.”
“Da li ikada čitate?”
“Da. Udžbenike i medicinske časopise.” Uz brzi, oholi odgovor, iznenada
mu je sinulo. Njegova majka je pročitala sve njene knjige. Na trenutak je drski
mladi lekar ućutao. “Baš je poznata, zar ne?”
“Verovatno je najpoznatiji ženski pisac u zemlji.”
“To joj nije uticalo na sreću večeras.” Iznenada je delovalo kao da mu je
bilo žao dok je posmatrao majušno, mirno obličje ispod belih čaršava i maske
za kiseonik. “Kakav način da se dočeka Božić.” Zajedno su je posmatrali neko
vreme, a onda odšetali natrag do recepcije gde su monitori izveštavali o
vitalnim znacima svakog pacijenta u blještavo osvetljenoj jedinici za negu. Tu
se nisu razlikovali dan i noć.
Sve se kretalo ustaljenim tokom dvadeset četiri sata dnevno. Ponekad je
bilo pacijenata koji su bili na rubu histerije zbog stalnog svetla i šuma
monitora i aparata za održavanje života. Nije bilo ugodno mesto za boravak,
ali većina pacijenata sa intenzivne nege je bila previše bolesna da to primeti
ili da ih bude briga.
“Da li joj je neko pregledao dokumenta, da vidimo da li bi trebalo nekoga
da obavestimo?” Sestra je želela da misli da bi pored žene Dafninog satusa
žudela da bude gomila ljudi: muž, deca, agent, izdavač, poznati prijatelji. Ipak,
iz članaka koje je čitala ranije znala je kako Dafne revnosno krije svoju
privatnost. Jedva je poneko znao nešto o njoj. “Nije imala ništa kod sebe osim
vozačke dozvole, nešto novca, nekoliko platnih kartica i karmina.”
“Pogledaću opet.” Izvadila je veliku braon kovertu za dokumenta koja bi
trebalo da bude u njihovom sefu, i osetila se bitnom, ali i nepristojnom u isto
vreme dok je preturala po stvarima Dafne Filds. Pročitala je sve knjige ove
žene, zaljubila se u muškarce i žene koji su rođeni u Dafninom umu, i godinama
je osećala kao da joj je Dafne bila prijateljica. Sad joj je preturala po tašnici
kao da to radi svaki dan. Ljudi su čekali u knjižarama u redovima za autogram
po dva-tri sata da dobiju osmeh i potpis u knjizi, a ona joj je ovde brljala po
torbi kao najobičniji lopov.
“Oduševljena si njome, zar ne?” Mladi stažista je delovao zaintrigirano.
“Ona je neverovatna žena sa izuzetnim umom.” U očima joj se ukazalo još
nešto. “Veoma je usrećila mnoge ljude. Bilo je vremena...” Osećala se kao
budala jer je ovo rekla, posebno njemu, ali morala je. Dugovala je to ovoj ženi
kojoj je sada njihova briga bila preko potrebna. “Bilo je vremena kada mi je
ona promenila život... dala mi nadu... kada me je naterala da me opet bude
briga.”
Kao kada je Elizabet Votkins izgubila svog muža u avionskoj nesreći i
želela da umre. Uzela je odsustvo u bolnici na godinu dana i sedela kod kuće i
tugovala, ispijajući Bobovu penziju. Ali ju je nešto u Dafninim knjigama
promenilo, kao da je razumela, kao da je i sama Dafne poznavala isti bol. I
želela je da Elizabet izdrži, da nastavi, da se bori. Vratila se u bolnicu, a u
duši je znala da je to zbog Dafne. Kako da sad to objasni njemu? “Mudra je i
divna dama. Ako mogu da učinim nešto za nju, učiniću to.”
“Koristilo bi joj.” Zatim se potpisao i uzeo drugi grafikon. Dok je to radio,
zabeležio je sebi u mozgu da kaže majci sledeći put kad je bude video da je
lečio Dafne Filds. Znao je da bi njegova majka, baš kao i Elizabet Votkins,
bila oduševljena.
“Doktore Džejkobson?” sestrin glas je bio nežan dok se pripremao da ode.
“Da?”
“Hoće li preživeti?”
Oklevao je na trenutak, a onda slegnuo ramenima. “Ne znam. Prerano je da
kažem. Unutrašnje povrede i potres nam i dalje predstavljaju problem. Dobila
je prilično jak udarac u glavu.” Onda je otišao. Bilo je drugih pacijenata
kojima je morao da posveti pažnju. Ne samo Dafne Filds. Pitao se, dok je
stajao čekajući lift, šta je od nje napravilo takvog mistika. Da li je u pitanju
samo dobra priča, ili tu ima još nečega? Šta je ljude poput sestre Votkins teralo
da se osećaju kao da je poznaju? Da li je sve varka, reklama? Šta god da je u
pitanju, nadao se da je neće izgubiti. Nije voleo da gubi pacijente, ali ako bi
preminuo neko bitan, važan za javnost, bilo je još gore. Imao je dovoljno
problema i bez toga.
Dok su se vrata lifta zatvarala za njim, Elizabet Votkins ponovo spusti
pogled na Dafnina dokumenta. Čudno je bilo to što nije bilo nikakvih naznaka
koga zvati u slučaju nužde. U torbici nije bilo ničega važnog... A onda je,
uvučenu u džepić, pronašla fotografiju malog dečaka. Bila je uništena
savijanjem i pohabana, ali je delovala relativno novije. Bio je to prelep
plavokosi dečačić sa krupnim plavim očima i zdravim, zlatnim tenom. Sedeo
je ispod drveta široko se osmehujući i praveći smešne pokrete rukama. Ali to
je bilo sve. Pored vozačke dozvole i platnih kartica, nije bilo ničega osim
novčanice od dvadeset dolara. Adresa joj je bila na Šezdeset devetoj ulici,
između Parka i Leksingtona, u zgradi za koju je sestra znala da bi morala biti
lepa i sa portirom. Ali ko ju je čekao kod kuće? Bilo je čudno shvatiti da
uprkos svom oduševljenju ovom ženom, nije znala ništa o njoj. Nije čak bilo ni
broja telefona koji bi mogli da okrenu. Dok je Elizabet brljala po Dafninim
stvarima, pojavila se nepravilnost na jednom od monitora. Ona i još jedna
sestra su morale da obiđu čoveka u sobi 514. Imao je srčani zastoj prethodnog
jutra. Kada su stigle do njega, nije im se dopalo kako izgleda. Na kraju su
morale da provedu preko sat vremena sa njim. Tek kada joj se smena završila
u sedam ujutru, Elizabet je svratila da ponovo vidi Dafne. Druge sestre su je
obilazile na svakih petnaest minuta, ali nije bilo nikakvih promena u poslednja
dva sata od kad je došla na peti sprat.
“Kako je?”
“Nema promena.”
“Da li su joj vitalni znaci stabilni?”
“Nema promena od sinoć.” Sestra Votkins je bacila pogled na temperaturne
liste, a onda uhvatila sebe kako zuri u Dafnino lice. Uprkos zavojima i bledilu,
bilo je nečeg nezaboravnog na tom licu. Nečega što je teralo da poželiš da
otvori oči i pogleda te kako bi je bolje razumeo. Elizabet Votkins je stajala
iznad nje u tišini, jedva joj dodirujući ruku, kad Dafnini kapci lagano
zadrhtaše. Sestra je mogla da oseti kako srce počinje da joj tuče.
Dafnine oči se polako otvoriše i činilo se kao da gleda okolo iz zamagljene
daljine. Delovala je i dalje veoma sanjivo i bilo je jasno da nije znala gde se
nalazi.
“Džefe?” čuo se samo šapat.
“Sve je u redu, gospođo Filds”, sestra Votkins je pretpostavila da je Dafne
Filds bila udata. Glas joj je bio nežan, umirujući, jedva čujan pošto je govorila
Dafne na uvo. To je bio uvežbani glas utehe. Mogla je da kaže skoro bilo šta
tim glasom, a da opet izazove osećaj olakšanja i bezbednosti.
Dafne je delovala prestravljeno i uznemireno dok su oči pokušavale da se
fokusiraju na sestrino lice: “Moj muž...” Setila se poznatog zvuka zavijanja
sirena iz prethodne noći.
“On je dobro, gospođo Filds. Sve je u redu.”
“Otišao je da nađe... dete... nisam mogla... ja nisam...” Nije imala snage da
nastavi, a Elizabet ju je lagano pomilovala po ruci.
“U redu je... u redu je, gospođo Filds...” Dok je to govorila, mislila je o
Dafninom mužu. Mora da je bio u strašnoj panici do sad pitajući se šta se
dogodilo Dafne. Ali zašto je bila sama u ponoć na Aveniji Medison, na Badnje
veče? Bila je očajnički radoznala oko ove žene, oko ljudi koji su nastanjivali
njen život. Da li su to bili ljudi kao oni o kojima je pisala u svojim knjigama?
Dafne je opet utonula u svoj uznemiren san na lekovima, a sestra Votkins je
otišla da se odjavi. Nije mogla da odoli da ne kaže sestri koja je preuzimala
smenu: “Da li znaš ko je ovde?”
“Da pogađam. Deda Mraz. Srećan Božić, uzgred, Liz.”
“Takođe”, Elizabet Votkins se nasmeši umorno. Bila je to duga noć. “Dafne
Filds.” Znala je da je i druga sestra čitala nekoliko njenih knjiga.
“Stvarno?” koleginica je delovala iznenađeno. “Otkud to?”
“Udario ju je automobil sinoć.”
“Jao, Bože”, sestra iz prve smene se trže, “koliko je loše?”
“Pogledaj izveštaj.” Velika crvena nalepnica je bila na njemu označavajući
da je još uvek u kritičnom stanju. “Stigla je sa operacije oko pola pet.
Probudila se tek pre nekoliko minuta. Rekla sam Džejn da to upiše.” Druga
sestra je klimnula glavom pa pogledala u Liz:
“Kakva je?”, a onda se osetila glupom što je uopšte pitala. U stanju u kom
je bila Dafne, ko bi mogao da zna? “Zaboravi”, osmehnula se posramljeno, “
ali oduvek me je zanimala.”
Liz Votkins je priznala svoje oduševljenje otvoreno: “I mene.”
“Ima li muža?”
“Izgleda. Tražila ga je čim se probudila.”
“Da li je ovde?” Margaret Makgaun, sestra koja je upravo preuzela smenu,
delovala je zainteresovano.
“Nije još uvek. Mislim da niko nije znao koga da zove. Nije bilo ničega
među njenim dokumentima. Reći ću im dole. Mora da umire od brige.”
“To će biti strašan šok za njega na božićno jutro.” Obe žene klimnuše
glavama zamišljeno. Liz Votkins se ispisa i ode. Ali pre nego što je napustila
bolnicu, svratila je do glavne prijavnice i rekla im da Dafne Filds ima muža
koji se zove Džef.
“To nam ne pomaže puno.”
“Zašto?”
“Njihov broj nije u imeniku. Bar ne pod imenom Dafne Filds. Proverili
smo sinoć.”
“Probajte pod Džef Filds.” Iz čiste radoznalosti, Liz Votkins je odlučila da
sačeka nekoliko minuta da vidi hoće li pronaći nešto. Devojka za pultom je
pozvala informacije, ali nije bilo podataka ni pod imenom Džef Filds. “Možda
joj je Filds umetničko ime.”
“To nam ne znači puno.”
“Šta sad?”
“Čekaćemo. Do sad joj se porodica uznemirila sigurno. Na kraju će zvati
policiju i bolnice. Naći će je. Nije da je N.N. lice. A u ponedeljak možemo da
joj zovemo izdavača.” Devojka za pultom je takode prepoznala ime. Pogledala
je znatiželjno u Liz: “Kako izgleda?”
“Kao pacijent kog je udario automobil”, Liz se rastužila.
“Hoće li preživeti?”
Liz uzdahnu: “Nadam se.”
“I ja. Gospode, ona je jedini pisac kojeg mogu da čitam. Prestaću da čitam
ako ne preživi.” Opaska je trebalo da bude zabavna, ali je iznervirala Liz dok
je napuštala glavnu prijavnicu. Kao da žena koja je na spratu nije ljudsko biće
već samo ime na koricama knjige.
Izlazeći napolje na sneg i zimsko sunce, shvatila je da razmišlja o ženi iza
imena. Retko je nosila pacijente sa sobom kući. Ali ovo je bila Dafne Filds,
žena koju je već četiri godine verovala da poznaje. Stigavši do podzemne
železnice Leksington avenije na Sedamdeset sedmoj ulici, iznenada se
zaustavila i zatekla se kako gleda ka centru. Adresa sa platnih kartica je bila
samo osam blokova udaljena od mesta na kom je ona stajala. Šta ju je
sprečavalo da ode do Džefa Fildsa? Mora da je poludeo do sad, zabrinut zbog
toga što ne zna gde mu je supruga. To nije uobičajena procedura, ali ipak, svi
smo ljudi. Imao je prava da zna. Ako je mogla da mu pomogne i spreči mahnitu
potragu, šta bi bilo pogrešno u tome?
Kao da su joj se stopala pomerala bez njenog naređenja, hodala je preko
soli posute po svežem snegu, i skrenula desno prema Parku kada je stigla do
Sedamdeset šeste ulice. Minut kasnije je stajala ispred zgrade. Izgledala je baš
kao što je zamišljala. Bila je ogromna, lepa, kamena građevina, sa
tamnozelenom nadstrešnicom i uniformisanim vratarom koji je stajao ispred
vrata. Otvorio joj je vrata sa izrazom odlučnog inkvizitora i jedino što je
izgovorio bilo je: “Da?”
“Stan gospođe Filds?” Neverovatno je sve ovo, pomislila je dok mu se
obraćala. Četiri godine čita njene knjige, a sada stoji u hodniku njene kuće kao
da je poznaje.
“Gospođa Filds nije tu.” Primetila je da ima britanski naglasak. Sve je bilo
kao u nekom filmu ili snu.
“Znam. Volela bih da razgovaram sa njenim suprugom.” Vratar je izvio
obrve.
“Gospođa Filds nema muža.” Rekao je zapovedajućim glasom, a ona je
poželela da ga pita da li je siguran. Možda je nov, možda ne zna Džefa. Ili joj
je Džef možda samo ljubavnik. Ali rekla je “moj muž.” Na trenutak se Liz
zbunila.
“Da li je neko drugi kod kuće?”
“Ne.” Gledao ju je sumnjičavo pa je odlučila da objasni.
“Gospođa Filds je imala nesreću sinoć”, sa nadolazećom inspiracijom,
raskopčala je svoj kaput i otkrila belu uniformu i čarape pokazujući uštirkanu
kapu koju je uvek nosila u plastičnoj vreći. “Ja sam medicinska sestra u
bolnici Lenoks Hil. Nismo mogli da nađemo podatke o bližoj rodbini. Mislila
sam možda...”
“Da li je dobro?” vratar je izgledao iskreno zabrinut.
“Ne znamo. I dalje je na kritičnoj listi, a ja sam mislila da... Da li ona živi
sa bilo kim uopšte?” Samo je odmahnuo glavom.
“Ni sa kim. Ima spremačicu koja dolazi svaki dan, ali ne vikendom. I
sekretaricu, Barbaru Džarvis, ali ona neće biti tu do sledeće sedmice.”
Barbara mu je to rekla sa osmehom dok mu je davala božićni bakšiš od Dafne.
“Znate li kako da je kontaktiram?” Odmahnuo je opet glavom, zbunjen, a
Liz se setila fotografije dečaka. “A njen sin?”
Vratar ju je pogledao začuđeno, skoro kao da je pomislio da je pomalo
luda. “Ona nema dece, gospođo.” U oku mu se pojavilo nešto prkosno i
zaštitničko, a Liz na trenutak je pomislila da je laže. Onda je pogledao Liz u
oči, dostojanstveno i daleko, i rekao: “Ona je udovica, znate.” Reči su
pogodile Liz Votkins kao fizički udarac, a trenutak kasnije, nemavši više šta da
kaže, izašla je natrag na hladno božićno jutro i osetila suze u očima, ne od
hladnoće, već od osećaja gubitka. Kao da je opet mogla da oseti gubitak
sopstvenog muža u kostima, kao što je osećala snažan bol celu godinu nakon
što je poginuo u nesreći. Ona zaista jeste znala... nisu to bile priče koje je
izmislila u glavi. Znala je. I sama je prošla kroz to. Liz Votkins je osećala
bliskost sa njom još jednom, dok je hodala ka podzemnoj na Sedamdeset
osmoj i Aveniji Leksington. Dafne je bila udovica i živela je sama. Nije imala
nikoga osim sekretarice i spremačice. Liz Votkins je razmišljala kako je to
usamljeno postojanje za jednu ženu koja je napisala knjige pune mudrosti,
saosećanja i ljubavi. Možda je Dafne Filds bila usamljena kao i Liz. To ih je
dodatno povezalo dok je hodala niz stepenice u utrobu metroa ispod ulica
Njujorka.
Treće poglavlje
Dafne je ležala ploveći u svojoj privatnoj izmaglici dok joj se činilo da se
jarka svetla probijaju kroz maglu iz daljine. Ako bi se potrudila i usredsredila
na njih, ona bi joj se nakratko približila, a onda bi je ponovo obavila magla,
kao da je plovila od obale ka nekom udaljenom mestu, gubeći iz vida
poslednje, jedva primetne naznake kopna i svetionik, čije je slabo svetio
treptalo ka njoj iz daleka. Bilo je nečeg poznatog u tom svetlu, zvukovima i
mirisu kojeg se sećala dok je ležala tu. Nije znala gde je, ali je osećala da je
bila tu i ranije. Bilo je nečeg poznatog u svemu tome. Ipak, u toj udaljenoj,
neopipljivoj poznatosti, u tim zvucima i mirisima, bilo je nečeg zastrašujućeg.
Nečeg strašno, strašno pogrešnog. U trenutku je, tako ležeći i sanjajući,
ispustila bolan jauk ugledavši u umu zid od neprobojnih plamenova. Sestra na
dužnosti je brzo došla do nje i pojačala dozu. Trenutak kasnije nije bilo više
uspomena, plamenova, i nije bilo bola. Opet je otplovila na prekrivaču od
mekanih, paperjastih oblaka, sličnih onima koji se vide kroz prozore aviona,
nestvarnih, besprekornih, ogromnih... oblaka na kojima poželiš da igraš i da
skačeš... Mogla je da čuje sopstveni smeh u daljini, okrenula se u snu da vidi
Džefa kako stoji pored nje, kao nekada davno.
“Hajde da se trkamo do one dine u daljini, Narcisu moj.” Narcis... Pače...
Dafi Kraljica... Smeško... imao je hiljadu nadimaka za nju, a u oku mu je uvek
blistao osmeh. Smešio se, ali je još nečega bilo tu. Još nečega samo za nju.
Trka je bila šala kao i svi njihovi drugi detinjasti podvizi. Njegove duge,
mišićave noge trkale su se protiv njenih tanušnih, gracioznih. Pored njega je
izgledala kao dete, kao da pleše na vetru, kao letnji cvet na padinama negde u
Francuskoj... njene krupne plave oči na preplanulom licu i zlatna kosa koja
vijori na vetru.
“Hajde, Džefri...” Smejala se dok su se trkali po pesku. Bila je brza, ali
nije mu dorasla. Sa dvadeset dve godine je izgledala kao da joj je dvanaest.
“Možeš ti to... možeš ti to!” Ali pre nego što su stigli do dine u daljini, on
bi je podigao u vazduh i vrteo, držeći je u naručju. Njegove usne su pritisle
njene u poznatoj strasti koja ju je ostavljala bez daha svaki put kada bi je
dodirnuo, kao da je prvi put, kao onda kada je imala devetnaest godina.
Upoznala ga je na sastanku Advokatske komore sa koje je izveštavala za Dejli
Spektejtor u Kolumbiji. Bila je na završnoj godini novinarstva i sa izuzetnom
ozbiljnošću i posvećenošću radila je na članku o uspešnim mladim
advokatima. Džef ju je odmah primetio, uspeo nekako da pobegne od kolega i
pozove je na ručak.
“Ne znam... trebalo bi da...” Kosa joj je bila skupljena u pundu u obliku
osmice na potiljku, iz koje je virila olovka, a u rukama je čvrsto držala svesku,
gledajući ga krupnim plavim očima koje su se osmehivale. Delovalo je kao da
ga izaziva bez reči. “Zar ne bi i ti trebalo da radiš?”
“Oboje ćemo raditi. Možeš da me intervjuišeš tokom ručka.” Zbog ovih
reči mu je, mesec dana kasnije, prigovorila da je bio umišljen. Ali nije. Samo
je očajnički želeo da provede neko vreme sa njom. I proveli su. Kupili su bocu
belog vina, nekoliko jabuka i pomorandži, veknu francuskog hleba i nešto sira.
Otišli su duboko u Central park, iznajmili čamac, i plovili po jezeru
razgovarajući o njegovom poslu, o njenim studijama, o putovanjima u Evropu,
letima iz detinjstva provedenim na jugu Kalifornije, Tenesiju i Mejnu. Njena
majka je bila iz Tenesija, a u njoj je bilo nečega što sugeriše delikatnu
južnjačku lepotu. Kada bi progovorila, pokazivala bi koliko je moćna i
direktna bila. To nije bio stil koji je Džef povezivao sa južnjačkom lepotom.
Njen otac je bio iz Bostona i umro je kada joj je bilo dvanaest. Posle toga su
se odselili natrag na jug što je Dafne mrzela i jedva trpela do odlaska na
koledž u Njujork. “Šta tvoja majka misli o tome?” Zanimalo ga je sve o njoj.
Šta god da mu je rekla, želeo je da zna još.
“Digla je ruke od mene, verujem” rekla je Dafne sa blagim osmehom kao
da ju je to zabavljalo. Oči su joj se opet užarile tako da su cepale nešto
duboko u Džefrijevoj duši. Bilo je nečeg prokleto primamljivog u njoj - u isto
vreme je bila privlačna i slatka, razuzdana i hrabra. “Odlučila je, uprkos svim
naporima, da sam ipak prokleti Jenki. I ne samo to, po njenom shvatanju radim
nešto neoprostivo. Imam mozak.”
“Tvoja majka ne odobrava mozak?” Džefri se zabavljao. Dopadala mu se.
Zapravo mu se previše dopadala, shvatio je dok je pokušavao da ne zuri u šlic
na njenoj plavoj lanenoj suknji i izvajane noge ispod nje.
“Moja majka ne odobrava otvorenu upotebu mozga. Južnjakinje su lukave.
Možda je bolja reč - podmukle. Mnoge su jako pametne, ali ne vole da to
pokazuju. Igraju se” rekla je to sa južnjačkim otezanjem dostojnim Skarlet
O'Hare. Oboje se nasmejaše na letnjem suncu. Bilo je divno julsko jutro, a
sunce je pržilo njihove gole glave u podne. “Moja majka je master
srednjovekovne istorije, ali nikada to ne bi priznala. Ona je samo lenja
južnjačka lepotica, znaš..” Otezanje se opet pojavilo dok se smejala i gledala
ga tim plavim očima boje različka. “Nekada sam želela da budem advokat.
Kako je to?” Opet je delovala neverovatno mlado postavljajući to pitanje. Uz
blagi uzdah, on se udobno zavalio u malom čamcu.
“Ima puno posla. Ali dopada mi se”, njegova specijalnost su bile
izdavačke aktivnosti. To ju je najviše zainteresovalo. “Da li razmišljaš o
studijama prava?”
“Možda.” Ali je onda odmahnula glavom: “Ne, ne zaista. Razmišljala sam
o tome. Ali mislim da je pisanje više za mene.”
“Kakvo pisanje?”
“Ne znam. Kratke priče, članci.” Zarumenela se blago na letnjem suncu i
spustila pogled. Bilo ju je sramota da prizna šta je zaista želela da radi. To se
možda nikada neće dogoditi. Samo je s vremena na vreme mislila da bi moglo.
“Volela bih da napišem knjigu jednog dana. Roman.”
“Zašto ne napišeš?”
Nasmejala se naglas dok joj je dodavao još jednu čašu vina: “Tek tako?”
“Zašto da ne? Možeš da uradiš šta želiš.”
“Volela bih da sam i sama toliko sigurna. Od čega bih živela dok pišem
knjigu?” Iskoristila je ono što joj je ostalo od novca koji je nasledila od oca za
školovanje. Imala je još jednu godinu i već se brinula da li će oskudni fond
moći da izdrži. Majka nije mogla da joj pomogne. Radila je u prodavnici
elegantnih haljina u Atlanti, ali je Kamila Bomant jedva uspevala i sebe da
prehrani od toga.
“Mogla bi da se udaš za bogataša” Džefri se smešio, ali Dafne se nije
zabavljala.
“Zvučiš kao moja majka.”
“Da li bi ona to volela?”
“Naravno.”
“Šta planiraš kad završiš školu?”
“Pristojan posao u nekom časopisu, možda u novinama.”
“U Njujorku?” Klimnula je glavom. Nije znao zašto, ali laknulo mu je.
Onda ju je pogledao znatiželjno, nakrenuvši glavu na jednu stranu. “Zar ne ideš
kući ovoga leta, Dafne?”
“Ne. Idem u školu i preko leta. Tako ću završiti ranije.” Nije imala
dovoljno novca da odugovlači.
“Koliko imaš godina?” Delovalo je kao da on radi intervju, a ne ona. Nije
mu postavila nijedno pitanje o sastanku Advokatske komore ili njegovom
zastupničkom poslu. Razgovarali su samo o njoj od kada su se odgurnuli od
doka u malom, iznajmljenom čamcu.
“Imam devetnaest godina”, rekla je to uz prizvuk nekog prkosa, kao da je
navikla da joj govore da je premlada, “a u septembru ću napuniti dvadeset i
biću na završnoj godini.”
“Zadivljen sam.” Oči su mu bile blage dok se smešio, a ona se zacrvene.
“Zaista to mislim. Kolumbija je teška škola, mora da si se zaista trudila.” Po
tonu u glasu je shvatila da ozbiljno to misli i bila je zadovoljna. Svideo joj se.
Možda i previše. Ili je u pitanju bilo samo sunce i vino. Znala je dok ga je
gledala da je ipak bilo više od toga. Zakrivljenost njegovih usana, blagost u
očima, graciozna snaga u rukama dok je lenjo zamahivao veslima s vremena na
vreme... način na koji ju je posmatrao, inteligentno i zainteresovano...
osećajnost u svemu što je izgovorio.
“Hvala ti...”, glas joj je odlutao i zazvučao nežno.
“Kakav ti je ostatak života?”
Bila je zbunjena pitanjem: “Kako to misliš?”
“Šta radiš u slobodno vreme? Pored toga što se pretvaraš da intervjuišeš
pomalo pijane advokate po Central parku.”
Nasmejala se i glas joj je odjeknuo dok su prolazili ispod malog mosta.
“Jesi li ti pijan? Mora da je sunce krivo koliko i vino.”
“Ne”, odmahnuo je glavom lagano dok su opet izlazili na svetlost, “mislim
da si ti kriva.” Nagnuo se ka njoj i poljubio je. Oboje su odlučili da izbegnu
povratak na posao. “Neće ni primetiti” ubeđivao ju je dok su šetali južno ka
zoološkom vrtu. Smejali su se nilskom konju, bacali kikiriki na slona i trčali
do kućice za majmune držeći nos i smejući se. Želeo je da je ubaci u red za
jahanje ponija kao da je devojčica, ali ona je odbila smejući se opet. Umesto
toga su iznajmili dvokolice i vozili se kroz park da bi konačno prošetali Petom
avenijom ispod drveća, dok nisu stigli do Devedeset četvrte ulice gde je ona
živela.
“Hoćeš li da uđeš nakratko?” Nevino mu se osmehnula držeći crveni balon
koji joj je kupio u zoološkom vrtu.
“Voleo bih. Samo da li bi to odobrila tvoja majka?” Imao je dvadeset
sedam godina, a u poslednje tri godine, od kako je diplomirao prava na
Harvardu, nijednom nije pomislio na nečiju majku i šta bi ona odobrila ili ne.
To je dobro, jer ničija majka ne bi. Imao je gomilu izlazaka i besplatnog seksa
od kad je završio školu.
Dafne se smejala dok se propinjala na prste i stavljala ruke na njegova
ramena: “Ne, gospodine Džefri Filds, moja majka to ne bi odobrila.”
“Zašto?” pretvarao se da je uvređen dok ih je par koji se vraćao sa posla
posmatrao s osmehom. Bili su mladi i lepi i savršen par. Njegova kosa je bila
tamnije zlatna od njene, oči su mu bile očaravajuće sivozelene, njegove crte
podjednako lepo izvajane kao i njene, a njegova mladalačka snaga u jasnom
kontrastu sa njenom delikatnom veličinom dok ju je obgrljavao svojim rukama.
“Zato što sam Jenki?”
“Ne...”, nakrenula je glavu u stranu, a on oseti kako se sva topi dok su mu
ruke obujmljivale njen majušni struk, “nego si prestar i previše dobro
izgledaš.” Osmehnula se široko i polako se oslobodila njegovog stiska: “I zato
što si verovatno poljubio pola devojaka u ovom gradu”, nasmejala se opet,
“uključujući i mene.”
“U pravu si. I moja majka bi bila šokirana.”
“Onda pođi gore sa mnom na šolju čaja. Ja neću reći tvojoj majci, ako ti ne
kažeš mojoj.” Cimerka joj nije bila tu preko leta, a stan je bio mali i pristojan,
otrcan, ali ne ružan. Napravila je ledeni čaj koji je poslužila sa mentom i
prelepim kolačima od limuna. Seo je pored nje na kauč i odjednom je bilo
osam sati uveče, a on nije osećao umor i dosadu. Nije mogao da skloni pogled
sa nje i shvatio je da je konačno upoznao ženu svojih snova.
“Šta kažeš na večeru?”
“Još ti nisam dosadila?” Stopala je sklupčala pod sebe i sati su proleteli
kao minuti. Sunce tek što je zašlo za Central park, a zajedno su od prepodneva.
“Mislim da mi nikada nećeš dosaditi, Daf. Hoćeš li da se udaš za mene?”
Nasmejala se pitanju, posmatrajući mu lice, i primetila nešto začuđujuće
ozbiljno u njegovim očima: “Kao dodatak večeri ili umesto večere?”
“Ozbiljan sam, znaš.”
“Ti si lud.”
“Ne”, gledao ju je trezveno, “zapravo sam pakleno pametan. Diplomirao
sam među prvih pet u svojoj klasi, imam dobar posao, a jednog dana ću biti
moćan i uspešan advokat. Ti ćeš da pišeš popularne knjige”, suzio je oči kao
da razmatra dalje, “i imaćemo troje dece verovatno. Trebalo bi da imamo
dvoje, ali si baš mlada pa ćemo verovatno dobiti treće pre nego što napuniš
trideset. Šta kažeš?”
Nije mogla da prestane da se smeje: “Kažem da si lud.”
“Dobro, pristajem. Neka bude dvoje. I pas. Zlatni labrador.” Smejala se i
odmahivala glavom. “Dobro, francuska pudla... čivava?”
“Hoćeš li prestati?”
“Zašto?” Iznenada je delovao kao dečak, a ona oseti kako joj srce opet
preskače kao tog popodneva dok je bila uz njega. “Zar ti se ne dopadam?”
Delovao je potpuno ozbiljno i savršeno smireno. “Nikoga ranije nisam
zaprosio, Dafne. Nikada.” Naslonio se na kauč. “Kada ćemo se venčati?”
“Kad napunim trideset.” Prekrstila je ruke i gledala ga zabavljajući se.
Posmatrali su se sa suprotnih strana kauča, ali je on svečano odmahnuo
glavom.
“Kad ti budeš imala trideset, ja ću imati trideset osam. Biću prestar.”
“A ja sam premlada. Javi se za deset godina.” Odjednom je delovala
starije, samouverenije i veoma, veoma snažno. To mu se dopalo, pa se polako
pomerio ka njoj preko kauča.
“Ako bih izašao odavde, zvao bih te za deset minuta. Ako bih se naterao da
čekam toliko. Hoćeš li se udati za mene?”
“Ne”, ali se njena unutrašnjost pretvorila u kašu kada joj se primakao.
“Volim te, Dafne. Čak iako misliš da sam lud. A nisam. Verovala mi sada
ili ne, venčaćemo se.”
“Ja nemam ni dolara”, osetila je potrebu da mu to kaže, kao da je bilo
ozbiljno ono što je govorio. Kao da je zaista mislio sve. Najluđe od svega je
bilo što je ona znala da je ozbiljan.
“Nemam ni ja, Daf. Ali imaćemo jednog dana. Oboje. A do tad možemo da
živimo na ovim divnim kolačima i ledenom čaju.”
“Da li si ozbiljan, Džef ?”, pogledala ga je delujući odjednom krhko.
Morala je da zna. Možda se samo igrao sa njom. Nadala se da nije to u pitanju.
Glas mu je bio promukao, moćan i nežan dok joj je dodirivao obraz
jednom rukom. Drugom rukom je posegnuo za njenom: “Jesam. Znam u ovom
trenutku da će sve biti u redu između nas, šta god da se desi, Daf. Osećam to.
Mogu da te oženim večeras, i znam da bi to bilo ispravno za nas do kraja
života. Ovako nešto se dešava samo jednom u životu. I neću to propustiti. Ako
se budeš protivila, proganjaću te dok me ne saslušaš. U pravu sam i znam to.”
Nakon kratke tišine između njih, dodao je: “A mislim da i ti to znaš.”
Oči joj zaroniše u njegove. Mogao je da vidi suze kako se gomilaju na
trepavicama: “Moram da razmislim o ovome... nisam sigurna da razumem šta
se desilo.”
“Ja razumem. Zaljubili smo se. Jednostavno je. Mogli smo da čekamo još
pet godina da pronađemo jedno drugo, ili deset, ali nismo. Našao sam te
danas, na onom prokleto dosadnom sastanku. Pre ili kasnije, bićeš moja žena.”
Poljubio ju je nežno i dalje čvrsto stežući njenu ruku. “Sada ću da ti poželim
laku noć, pre nego što uradim nešto zaista ludo. Recimo da te napadnem.”
Smejala se jer se osećala savršeno bezbedno. Ima drugih koje nikada ne bi
pustila u stan, ali je instinktivno znala da je bezbedna sa Džefom. To je jedna
od stvari koju je odmah zavolela kod njega. Osećala se bezbedno, srećno i
zaštićeno. Osećala se tako dokje lutala sa njim od čamca do zoološkog vrta. To
je bila moć kojom je zračio, tiha snaga, pomešana u isto vreme sa nečim
nežnim. “Zvaću te sutra.”
“Biću u školi.”
“Kad krećeš ujutru?”
“U osam sati.”
“Onda ću te zvati pre toga. Možemo li da se vidimo za ručak?” Klimnula je
glavom, osetivši iznenadni nalet strahopoštovanja i ošamućenosti.
“Da li je ovo stvarno?”
“Veoma.” Poljubio ju je na vratima, a ona je osetila nemir za koji nije
znala ranije. Te noći, dok je ležala u krevetu razmišljajući o njemu,
pokušavajući da sredi misli, osetila je čežnju kakvu do tada nije poznavala.
On je zaista mislio sve što joj je rekao te prve večeri. Pozvao ju je
sledećeg jutra u sedam sati, i pojavio se ispred škole novinarstva na vreme, u
podne. Jakna mu je bila prebačena preko ramena, kravata u džepu, a zlatna
kosa sijala je na suncu, dok je Dafne oklevajući silazila niz stepenice,
osećajući se stidljivo po prvi put. Ovo je bilo drugačije nego prethodnog dana.
Nije bilo meteži sastanka Advokatske komore oko njih, nije bilo vina, čamca,
ni zalaska sunca na njenom prozoru. Sada je tu bio izuzetan zlatni čovek koji je
stajao na podnevnom suncu, ponosno joj se osmehujući kao da je poseduje. U
srcu je znala da je poseduje, i da će tako biti zauvek.
Zaustavili su taksi i otišli u muzej Metropolitan na ručak. Seđeli su pored
bazena dok su se igrali hranom. Do trenutka kada ju je vratio u školu, osećala
se potpuno opušteno sa njim. Bilo je nečeg izuzetnog u njemu, a ona je opet
osetila istu snagu i bezbednost koju je osetila uz njega prethodnog dana.
Spremila mu je večeru u svom stanu te noći. Još jednom je otišao rano. Tog
vikenda ju je odveo u Konektikat u poseru prijateljima. Igrali su tenis, jedrili, i
vratili se kući tena zlatnog od sunca. Ovog puta ju je odveo u svoj stan na
Istočnoj pedesetoj i spremio večeru. Tu ju je konačno uzeo u naručje i klizeći
rukama pažljivo preko njene svilenkaste zlatne kože učinio da ona oseti
potpunu žudnju za njim. Provela je noć u njegovim rukama, a tek je sledećeg
jutra vodio ljubav sa njom, nežno i oprezno, svečano obuzdavajući strast
veoma zaljubljenog čoveka u devicu. Učinio joj je sve prelepim, a te noći su
vodili ljubav u njenom stanu. Ovog puta je ona preuzela vodstvo i iznenadila
sebe, ne njega, snagom svoje želje i strasti.
Proveli su ostatak leta u krevetu i van njega, usklađujući svoj raspored sa
rasporedom svojih cimera. Dafnina cimerka se vratila krajem avgusta. Na
kraju Džefri to više nije mogao da podnese i za uskršnje praznike su odleteli u
Tenesi i venčali se. Bila je to tiha ceremonija kojoj su prisustvovali njena
majka i desetak prijatelja. Nosila je dugu belu haljinu od organdin-svile i
veliki šešir, kao i veliki buket divljeg cveća i belih rada. Njena majka je
plakala, što od olakšanja, što od oduševljenja, dok je gledala ćerku kako se
udaje.
Kamila je umirala od leukemije, ali nije ništa rekla Dafne. Pre nego što su
odleteli natrag na sever, rekla je Džefriju. Obećao je da će voditi računa o
Dafne zauvek. Tri meseca kasnije je umrla, a Dafne je bila trudna sa prvim
detetom. Džef je odleteo u Adantu sa njom na sahranu, pobrinuo se za sve i
držao ju je dok je plakala. Nije imala nikoga više osim Džefrija i bebe koja je
stizala u martu.
Tokom leta ju je gledao kako tuguje za majkom dok su opremali novi stan
dragocenostima koje su doneli iz Atlante. Diplomirala je na Kolumbiji u junu,
a u septembru je dobila prvi posao u časopisu Kolins, visoko cenjenom
ženskom magazinu. Džefri je mislio da nema smisla da ide na posao dok je
trudna, ali na kraju je pristao i morao je da prizna da je to dobro uticalo na nju.
Uzela je odsustvo nakon Božića, i primirila se naredna dva meseca kako bi
dočekala bebu. Svakim danom bivala je sve uzbuđenija i on je konačno video
kako je bol od letos napustio njene oči. Ubeđivala ga je da bebu nazovu Džefri
ako bude dečak, ali je on želeo devojčicu koja će ličiti na nju. Kasno u noć, u
krevetu, dodirivao bi joj stomak s ljubavlju i čuđenjem u očima osećajući bebu
kako se rita.
“Boli h te to?” Zaista je brinuo zbog nje, ali sa dvadeset jednom godinom,
ona je bila slika i prilika zdravlja, i smejala se njegovoj brizi.
“Ne. Ponekad je smešan osećaj, ali ne boli.” Gledala ga je srećno dok je
ležao pored nje, a on se osetio skoro krivim kada je posegnuo da joj dodirne
grudi. Uvek ju je želeo, čak i sada, i vodili su ljubav skoro svake večeri. “Ne
smeta ti, Džefe?”
“Ne. Naravno da ne. Prelepa si, Daf. Čak i lepša nego što si ikada bila.”
Bilo je nečeg blagog i sjajnog na njenom licu dok joj je zlatna kosa padala
preko ramena kao klasje pšenice, a oči su joj gorele nekom unutrašnjom
svetlošću o kojoj je čitao, ali je nikada nije video. Bila je ispunjena
obećanjima i nekom vrstom magične radosti.
Pozvala ga je dok je bio u kancelariji, kada je osetila nekoliko prvih
bolova. Zvučala je veselo, skoro preterano veselo. On je požurio kući da bude
sa njom, zaboravljajući klijenta u kancelariji, kaput iza vrata i noseći sa sobom
zakonik koji je imao u rukama kada ga je pozvala. Bio je uspaničen i uplašen
više nego što je želeo da prizna. Ali kada ju je video da ga čeka, sedeći mirno
u stolici, znao je da će sve biti u redu, kao što je uvek znao. Zarazila ga je
njena smirenost, pa je sipao po čašu šampanjca oboma. “Za našu ćerku.”
“Za tvog sina!” Izazivala ga je očima i smejala se, a onda joj se pogled
ispuni bolom. Trgao se istog trenutka, uhvatio je za ruku, zaboravio na
šampanjac i prisećao se svega što su naučili na časovima koje su pohađali
prethodna dva meseca. Pomagao joj je da prođe kroz svaki bol, mereći
razmake između njih na štoperici koju je kupio, do četiri sata kada je osetila da
je došlo vreme. Doktor ih je dočekao u bolnici. Dafne se smešila i izgledala
skoro kraljevski, držeći glavu uspravno, toliko uzbuđena i ponosna, a onda
iznenada ranjivo dok se naginjala ka njemu, dahćući nežno uz njegovu pomoć.
Oči su joj igrale od toga što su delili, skoro nedodirljivog za rastući bol.
“Neverovatna si, dušo. Oh, Bože, koliko te volim.” Pomogao joj je da
stigne do sobe za porođaje, stajao uz nju, držao je za ruku i disao, navukao
masku i odeću i požurio u porodilište sa njom u devet sati te večeri. U deset i
devetnaest, Dafne je, gurajući svom snagom, dok su se Džefriju slivale suze niz
lice posmatrajući je sa divljenjem i strahopoštovanjem, rodila devojčicu. Emi
Kamila Filds je promolila glavu u svet prodornim vriskom, dok je njena majka
ispustila zvuk pobede i razdraganosti. Doktor je bebu podigao uvis i ubrzo je
bila u Dafninom naručju, dok ih je Džefri obe posmatrao odozgo, smejući se i
plačući. Milovao je Dafne po vlažnoj kosi jednom rukom i držao bebin
malecni prst drugom.
“Zar nije prelepa, Džefri?” Dafne je plakala i smejala se u isto vreme.
Gledala je u njega nagore, osećajući sve što i on kada se sagnuo i poljubio je
nežno u usta.
“Ti mi nikada nisi bila lepša, Daf.”
“Volim te.” Sestre su se odmakle, osećajući se kao i svakog puta. Nikada
nisu bile imune na čuda koja viđaju svakog dana. Njih troje ostadoše sami
koliko je to bilo moguće. Dafne je nakon toga odvedena u svoju sobu gde je
odmah zaspala, a Džefri je otišao kući u ponoć da leži budan u njihovom
krevetu razmišljajući o njihovoj devojčici, o svojoj ženi i svemu što su
zajedno doživeli u prethodne dve godine.
Sledeća godina je brzo proletela. Dafne se vratila na posao u Kolinsu kada
je Emi napunila godinu dana. Otegla je odmor što je duže mogla i mrzelo ju je
da se vrati na posao, ali koliko god da je volela Emi, želela je i da radi. Znala
je da joj je to potrebno, da ostane ono što jeste, a Džef je razumeo da joj je
važno da bude svoja pored toga što je majka i supruga. On je uvek razumeo.
Imali su dadilju svakog dana, stariju ženu koju je Dafne pronašla nakon što se
beba rodila, a Džef joj je pomagao da noću brine o bebi. Vikendom su išli u
park ili su se vozili u unutrašnjost da vide prijatelje. Njihov život je bio
magično kvalitetan i to su osećali svi koji su ih poznavali.
“Žar se vas dvoje nikada ne svađate?”, čikao ih je jedan od Džefovih
prijatelja sa posla kada su došli u Konektikat jednog vikenda. Voleo ih je
oboje i zavideo Džefu više nego što je želeo da prizna.
“Naravno da se svađamo. Najmanje dva puta sedmično. Zakazujemo
svađe. Malo je istučem, ona me naziva pogrdnim imenima, komšije pozovu
policiju, a kad oni odu, gledamo TV.” Dafne mu se osmehnula preko Emine
glave i poslala mu poljubac. Kao i uvek, bio je duhovit, pažljiv, stabilan i sve
ostalo što je želela od muškarca. On je za nju bio ostvarenje sna.
“Muka mi je od vas dvoje”, žalila se prijateljeva žena dok ih je
posmatrala. “Kako venčani par može biti toliko srećan? Zar vas dvoje nemate
osećaja?”
“Nimalo”, odgovorio je Džef sa jednom rukom preko Dafninog ramena dok
joj je Emi iskakala iz krila i otišla da juri mačku koju je upravo ugledala.
“Izgeda da smo previše glupi za nešto bolje.” Ali to je bilo dobro kod njih.
Bili su veseli i bilo je jako prijatno i zabavno biti sa njima. “Savršen par”,
nazivali su ih njihovi prijatelji. To je nekada Dafne činilo nervoznom i plašila
se da je sve previše dobro da bi potrajalo, ali nakon dve godine, njihov odnos
je postao još bolji. Postali su kao jedno i osim njegove strasti prema
agresivnim ragbi utakmicama u Central parku nedeljom po podne, nije
postojalo apsolutno ništa što bi Dafne menjala. U pitanju su bile dve osobe
koje su našle ono što im zaista odgovara i bili su dovoljno mudri da tretiraju
jedno drugo kako valja, jedini problem im je predstavljao manjak novca u
pojedinim situacijama, ali to nije preterano mučilo ni Dafne, ni Džefa. Sa
trideset dve godine Džef je zarađivao pristojnu advokatsku platu. Bilo im je
dovoljno, a njena plata iz Kolinsa je bila dodatak. Razmišljali su i o drugom
detetu. Kada je Emi napunila tri i po godine, odlučili su da probaju još
jednom, ali se ništa nije desilo.
“Zabavno je pokušavati, zar ne, mala?” zadirkivao ju je na Božić u nedelju
ujutru. “Hoćeš opet da probamo?”
“Nakon onoga sinoć? Nisam sigurna da imam snage.” Nakon što su okitili
jelku i spremili poklone za Emi, vodili su ljubav do tri ujutru. Osmehnula mu
se, a on je zagrlio sa leđa. Njihov seksualni život je postao još bolji nego što
je bio pre pet godina. Prolepšala se i bila je starija. Sa dvadeset i četiri bila je
ženstvenija dok je hodala preko sobe, a onda povlačila prstom preko njegovog
golog stomaka, kružeći lagano oko mesta na kojima mu je to najviše prijalo.
“Ako nastaviš da radiš to, bićeš silovana!” Ali Emi je uletela u sobu.
Naručje joj je bilo puno novih igračaka, a on se brzo umotao u peškir dok ju je
Dafne odvodila da obuče novu lutku koju joj je doneo Deda Mraz.
“Izvini, dušo.”
“Deca!” Prevrnuo je očima i otišao da se istušira. Bio je to lenj, lagan dan.
Njih troje je jelo ćurku i žele i preliv od brusnice dok više nisu mogli da se
pomeraju. Kada je Emi konačno otišla na spavanje uveče, oni su sedeli ispred
kamina u dnevnoj sobi čitajući najnoviji nedeljni Tajms, ispijajući šolje tople
čokolade i gledajući u drvo. Bio je to savršen Božić na opušteno nedeljno
popodne i veče dok se Dafne protezala preko kauča i stavljala glavu u
Džefrijevo krilo.
“Planinski venac u Peruu?”
“Odustajem. Ne znam” nije imao talenta za ukrštene reči s kojima se ona
hvatala u koštac svake nedelje pa i tokom božićnih praznika. “Kako rešavaš tu
prokletu stvar, Daf ? Bože, išao sam na Harvard, bio dobar student, pa i dalje
ne mogu tri reči da pogodim.” Završavala bi je celu do utorka i nije odustajala
dok ne bude gotova. Nije bio od pomoći, ali ga je ona ipak uvek zapitkivala. “I
nemoj slučajno da me pitaš ko je Betovenova sestra ih ću prosuti vrelu
čokoladu po tebi.”
“To mi treba!” osmehnula se zločesto i sela. “Nasilje! To je reč koje nisam
mogla da se setim na dvadeset šest vodoravno.”
“Poludeću od tebe. Hajde”, ustao je i pružio joj ruku, “idemo u krevet.”
“Sačekajmo dok se vatra ugasi.” Njihova spavaća soba je, kao i Emina,
bila na spratu malog dupleksa koji su uzeli prošlog leta od njegove povišice.
Dafne je volela kamin, ali je uvek brinula, posebno sada dok je jelka tako
blizu.
“Prekini da brineš. Skoro se ugasila.”
“Hajde da sačekamo onda.”
“Hajde - ne!” Uštinuo ju je za zadnjicu. “Toliko sam napaljen da ne mogu
da razmišljam. Mislim da si mi stavila afrodizijak u čokoladu.”
“Gluposti”, nacerila se dok ga je gledala ustajući, “ti si seksualni manijak
od kako smo se upoznali. Ne treba ti afrodizijak, Džefri Filds. Treba ti šalitra
u hrani da bi bio normalan.” Smejao se i pojurio je uz stepenice do spavaće
sobe gde ju je nežno bacio na krevet i počeo da je miluje ispod džempera, dok
se ona pitala, kao i prethodna dva meseca, da li će ovog puta zatrudneti. “Šta
misliš zašto nam treba ovoliko vremena ovog puta?” Delovala je blago
zabrinuta. Sa Emi je zatrudnela skoro iz prvog pokušaja, ali ovog puta nije bilo
tako. Džefri je samo slegnuo ramenima i nasmešio se.
“Možda sam ja ostario... dođavola, možda moraš da nabaviš novi model.”
Oči su joj bile ozbiljne dok ga je posmatrala preko kreveta i dok su se
skidali: “Nikada neću naći nekoga kao što si ti, Džefe. Briga me da li ćemo
imati još jednu bebu. Da li znaš koliko te volim?”
“Koliko?”, glas mu je bio dubok i hrapav dok se naginjao ka njoj preko
kreveta i lagano je privlačio sebi.
“Više nego što možeš da zamisliš, ljubavi moja.” Dafnine reči su se
istopile na Džefovim usnama dok su se zagrljeni ljubili. Počeli su da vode
ljubav ispod jorgana koji je ona kupila za njihov veliki metalni krevet. Krevet
je bio interna šala. Federi su škripali i strašno je krckao dok su vodili ljubav,
ali je bio antikvitet koji su nabavili na jednoj aukciji i voleli su ga. Kupili su
jedan manji za Emi, a Dafne je među majčinim stvarima pronašla prelep dečiji
jorgan koji je njena baba napravila.
“Misliš da bi trebalo da proverim šta radi Emi?” Uvek je to radila pre
nego što bi otišli na spavanje, ali ove noći se osećala čulno i lenjo dok je
ležala ušuškana u naručju svog muža. I on se osećao tako. Na jedan trenutak se
zapitala da li će u njenoj materici opet biti života. Njihovo vođenje ljubavi je
bilo revnosno, predano i ozbiljno, pa se činilo da bi moglo da rezultuje
dugočekanim drugim detetom. Razmišljala je o detetu koje su želeli, a ne o
onom koje imaju, dok je sanjivo ležala u Džefrijevom naručju.
“Dobro je ona, Daf” zadirkivao ju je uvek jer je stajala svečano pored
Eminog kreveta svake večeri, gledajući dole u zlatokosu devojčicu koja je
toliko ličila na nju. Ako bi spavala previše mirno, Dafne bi stavila prst ispod
njenog nosa da se uveri da diše. “Miruj večeras. Dobro je ona.” Dafne se
pospano osmehnula, a trenutak kasnije je čvrsto spavala sklupčana u
Džefrijevom udobnom stisku. Ležala je tako spavajući satima dok se nije
polako promeškoljila u nekom udaljenom snu. Stajali su pored vodopada, njih
troje: ona, Džefri i Emi, a zvuk padajuće vode je bio toliko snažan da joj je
remetio san. Ali bilo je još nečega tu, mirisa iz šume kom nije mogla da
pobegne; na kraju se promeškoljila pored Džefrija, kašljući. Otvorila je oči da
pobegne snu i pogledala kroz vrata njihove spavaće sobe da bi otkrila da je
zvuk vode koji ju je probudio zapravo vatrena stihija, a ispred sobe im je bio
plameni zid.
“Džefe! Bože, Džefe!” Skočila je iz kreveta, osećajući omamljenost i
vrtoglavicu, a on se pomerio polako kad ga je prodrmala i počela da vrišti.
“Džefe! Emi!” Bio je budan i odmah shvatio šta se događa, ali se otežano
izvukao iz kreveta i go krenuo ka vratima. Dafne je bila odmah iza njega; oči
su joj bile ogromne od straha, dok su njega plamenovi primorali da se povuče.
“Bože, Džefe, beba!” Iz očiju su joj se slivale suze od oporog dima i sirovog
straha. On se hitro okrenuo ka njoj i zgrabio je čvrsto za ramena urlajući da
nadjača vatru.
“Prekini, Daf! Vatra je u hodniku. Mi smo bezbedni, a i ona je. Idem sad po
nju i biće sve u redu. Hoću da se umotaš u ćebe i da otpuziš što brže možeš
dole niz stepenice do izlaza. Uzeću Emi iz kreveta i dolazim za tobom. Nemaš
čega da se plašiš! Razumeš li me?” Umotavao ju je u ćebe dok je govorio,
pokreti su mu bili brzi i spretni. Gurao ju je prema podu ka vratima njihove
spavaće sobe i govorio joj jasno na uho: “Volim te, Daf. Biće sve u redu.” Bio
je apsolutno ubeđen u to što govori i poleteo nekoliko metara ka Eminoj sobi,
dok je Dafne krenula niz stepenice pokušavajući da ne panici i znajući da će
Džef zaštititi Emi. Uvek je vodio računa o njima... uvek.. uvek... uporno je to
ponavljala sebi dok je puzeći silazila niz stepenice pokušavajući da pogleda
za sobom, ali dim je postao gušći i jedva je mogla da diše. Osećala se kao da
pliva u oštrom dimu i nije mogla da vidi. Odjednom se iza nje začula
eksplozija, ali činilo joj se da dolazi sa velike udaljenosti, a ona je opet bila u
snu pored vodopada sa Emi i Džefom. Zapitala se da li je i vatra bila samo
san. Laknulo joj je dok je shvatala da jeste... samo san... samo san... dok je
tonula u snove i osećala Džefa pored sebe... zatim je čula glasove u snu koji se
nastavljao, a onda i čudno, jezivo zavijanje... opet poznat zvuk... taj zvuk... i
svetla kako joj prilaze kroz maglu... “Gospođo Filds” govorili su glasovi,
“gospođo Filds.” Onda su svetla postala prejaka. Bila je na nepoznatom,
zastrašujućem mestu. Osećala je užas kako teče kroz nju kao vrela krv. Nije
mogla da se seti kako je tu dospela i zašto, i tražila je Džefa svuda...
zarobljena između jave i sna... na rukama i nogama su joj bili zavoji, a na licu
debeli sloj masti. Doktor ju je posmatrao odozgo s izrazom očaja dok je
vrištala: “Ne, ne! Ne moja beba! Ne Džef! NE...”
Dafne Filds je dozivala kroz noć slomljenim glasom punim bola, sećajući
se kada je poslednji put videla ta svetla... nakon požara. Bilo je božićno jutro
kada se probudila, a dnevna sestra na intenzivnoj nezi je trčeći došla do nje.
Ležala je, tresla se, širom otvorenih očiju, a lice joj je bilo zaleđeno od bola.
Probudila se tada kao i sada, osećajući oštricu agonije kako je preseca poput
giljotine, kao i onda, devet godina ranije, one noći kada su Džef i Emi umrli u
požaru.
Četvrto poglavlje
Barbara Džarvis je stigla u Lenoks Hil dva sata nakon što ju je Liz Votkins
pozvala. Potražila je Barbarin broj kad je stigla kući, a Barbara je odmah
došla, tresući se od glave do pete kada je čula vesti. Bilo je devet sati ujutru, i
za razliku od sređene medicinske sestre koja ju je vodila niz hodnik, Barbara
je delovala kao da nije spavala celu noć. Bila je budna do kasno, a vesti o
Dafninoj nesreći su je potresle do srži. Rečeno joj je da je njena poslodavka
na intenzivnoj nezi u Lenoks Hilu i da može da je poseti i da obavesti sve
njene rođake. Liz Votkins se pitala, nakon što je obavila poziv, da li će
sekretarica doći i kakva li će biti. Nije delovala preterano ljubazno preko
telefona, nije se zahvalila Liz na pozivu, i zvučala je skoro sumnjičavo na
sestrine reči. Liz je posumnjala da je čudna, a u tome bi se složila i sestra koja
ju je videla na recepciji. Ne baš čudna, ali daleko od ljubaznog. Imala je
žestok, zaštitnički stav dok se raspitivala o Dafninoj sobi. Njena pitanja su
imala prizvuk paranoje, što je sestru naljutilo i iznerviralo. Želela je da zna da
li su obavestili štampu, da li je već neko dolazio da vidi gospođicu Filds, da li
se ime pojavilo u glavnom registru, i da li je osoblje znalo ko je ona.
“Da, neki od nas znaju”, sestra je zurila u nju, “čitali smo njene knjige.”
“Možda je tako. Ali ovde ne piše. Ne želim da se gospođica Filds
uznemirava.” Barbara Džarvis je delovala svirepo dok je stajala uspravno,
impresivno visoka. Njena tamna kosa je bila vezana u punđu, a oči duboko
namučene. “Da li je to jasno? Ako neko iz novina bude zvao, neće biti
komentara, priča, izveštaja. Gospođica Filds mrzi publicitet, a u ovakvim
trenucima ima pravo da bude ostavljena na miru.”
Sestra na dužnosti se iznervirala: “Imali smo ovde guvernera Njujorka
prošle godine, gospođice...” Bila je toliko umorna da nije mogla ni da se seti
ženinog imena, i dobila je nagon da je nazove gospođicom Gadurom, ali se
suzdržala: “I uživao je potpunu privatnost kao što će i gospođica Filds.” Bilo
je očigledno da joj crnokosa Amazonka koja je stajala naspram nje nije
poverovala ni reč. Bila je potpuna suprotnost od svoje poslodavke koja je tako
malena, tako krhka, osetljiva i plava ležala u bolničkom krevetu.
“Kako je ona?”
“Nema promena od kako su Vas pozvali. Imala je tešku noć.”
Majušne munje brige zasijaše u očima Barbare Džarvis: “Da li je u
strašnim bolovima?”
“Ne bi trebalo. Lekovi su dobro dozirani, ali teško je reći.” Onda se
zapitala da li bi Barbara mogla da objasni očigledne užase koje je Dafne
preživljavala prethodne noći. Glas joj je omekšao dok je posmatrala Barbaru
Džarvis: “Imala je napornu noć.” Rekla joj je za košmare koje je Liz Votkins
upisala u izveštaj, a nešto u oku Barbare Džarvis je pokazivalo da zna o čemu
se radi, ali da ništa neće reći. “Imala je košmare... snove... možda je od
potresa. Nisam sigurna.” Sekretarica ništa nije progovorila. “Ako želite da je
vidite, možete nakratko. Dolazi svesti na trenutke i gubi se. Možda Vas ne
prepozna.” Barbara je klimnula glavom i brzo pogledala ka sobama niz dobro
osvetljeni hodnik. Intenzivna nega je bila jeziva čak i za zdravu osobu. Nigde u
hodniku nije bilo ni traga od dnevne svetlosti, iako je sve bilo svetio, ali
fluorescentno, veštačko i sjajno. Bilo je više nego strašno, a Barbara Džarvis
nikada ranije nije videla jedinicu za intenzivnu negu. Ali znala je da Dafne
jeste. Došla je kod nje dugo posle tragičnog požara, ali Dafne joj je jedne noći
sve ispričala. Znala je sve o tome, i o Emi i Džefriju, a nakon tri godine
provedene sa Dafne, znala je i mnogo više od toga.
“Mogu li da je vidim sada?”
Sestra je klimnula glavom i odvela je do Dafnine sobe. Ušla je u sobu
okretno, tiho koračajući i stala pogledavši dole u Dafne, a onda bacila pogled
na monitore zadovoljna što je sve u redu. Dobila je još jednu dozu demerola
sat vremena ranije i trebalo bi da spava još nekoliko sati. Sestra je pogledala u
Barbaru i videla kako joj se suze lagano slivaju niz obraze dok je prilazila
Dafne i uzimala njenu malu belu ruku u svoju, krupniju, i držala je kao da je
Dafne dete. Puls joj je i dalje bio previše slab i još uvek nisu mogli da budu
sigurni hoće li preživeti. Barbara je zadržavala dah dok ju je posmatrala.
Trudila se da ne zaplače ali nije uspela. Sestra ih je napokon ostavila same, a
Barbara je ostala da zuri u Dafne u očajanju dok se sestra nije vratila i dala
znak Barbari sa vrata. Visoka, snažna žena stajala je upravo onde gde ju je
glavna sestra i ostavila. Nežno je spustila Dafninu ruku na krevet i napustila
sobu. Dok je polako hodala natrag niz hodnik, na jedan dugi trenutak videlo se
da je skrhana tugom, a onda je ponovo vratila svoju masku dok su stajali pored
pulta.
“Hoće li biti u redu?”, Barbarine oči su tragale za nečim što nisu mogle da
imaju. Tražile su neko ohrabrenje, nadu, obećanje. Bilo je teško poverovati da
Dafne neće preživeti, da leži tu, tako mirna, majušna, nepokretna. Delovalo je
kao da je već mrtva, Liz je bilo drago što je saznala da Dafne izaziva istu
strast kod onih koji su je poznavali, kao kod onih koji su čitali njene knjige.
Ali Barbara Džarvis je sada gledala u nju, čekala odgovor; odgovor koji niko
nije imao, osim Boga.
“Prerano je reći. Mogla bi da preživi”, glas joj se ublaži zbog godina
prakse, “ili ne. Doživela je teške povrede.” Barbara Džarvis je klimnula
glavom i odšetala lagano do telefonske govornice. Kada je izašla pitala je
kada bi mogla da vidi Dafne opet i rekli su joj za pola sata. “Želite li šolju
kafe? Možete da budete pored nje na petnaest minuta svakih sat vremena. Ili...”
Ili možda želi da ode. Ipak joj je samo sekretarica.
Barbara je pročitala šta misle. “Ostaću.” Pokušala je da se osmehne blago,
ali napor se činio ogromnim. “Volela bih kafu.” A onda, skoro bolno: “Hvala.”
Sestra studentkinja ju je odvela do aparata za kafu prikladno smeštenog pored
plavog kauča od vinila koji je svedočio o nekoliko životnih vekova patnje.
Kauč joj je delovao deprimirajuće, dok je mislila na ljude koji su čekali tu da
saznaju da li će im voljeni živeti ili umreti, i uglavnom dočekali ovo drugo.
Sestra u plavim prugama je sipala u šoljicu crnu kafu koja se pušila i dala je
Barbari. Visoka žena je stajala i gledala devojku u oči: “Da li ti čitaš njene
knjige?” Pocrvenevši, mlada sestra klimnu glavom. A onda je otišla. U tri sata
se Liz Votkins vratila u duplu smenu. Barbara je i dalje bila tu. Delovala je
uspaničeno i iscrpljeno, Liz je proverila grafikone i videla da nema
poboljšanja.
Zatim je došla do porazgovara sa Barbarom nakon nekog vremena i sipala
joj svežu kafu. Razmišljala je o Barbari. Verovala je da je sličnih godina kao
Dafne. Na jedan nepromišljeni trenutak je htela da pita Barbaru kakva je Dafne
zaista, ali je znala da bi to izazavalo da se sekretaričino neprijateljsko
raspoloženje ponovo vrati obavijujući je kao oblak.
“Ima li nekoga od porodice koga bi trebalo zvati?”, jedino se to usudila da
pita.
Barbara je oklevala delić sekunde, a onda odmahnula glavom: “Ne.
Nikoga.” Htela je da kaže da je Dafne sama na svetu, ali to nije bilo potpuno
tačno. U svakom slučaju, to ova žena nije morala da zna.
“Koliko sam shvatila, ona je udovica.”
Barbara je bila iznenađena da to zna, ali je klimnula glavom i srknula kafu.
Izašlo je jednom u Kornoj Šou, ali nikada nije o tome govorila. Nije želela da
iko zna. Znali su je samo kao gospođicu Filds, a to je ukazivalo da nikada nije
imala muža. Isprva se Dafne učinilo da je to izdaja Džefa, ali je znala da je
tako najpametnije. Nije mogla da razgovara o njemu i Emi. O njima je govorila
samo... Barbara je oterala te misli iz glave, plašeći se šta će sada biti sa njom,
“Nije bilo poziva iz novina?” podigla je pogled sa kafe, iznenada
zabrinuta.
“Nije.” Liz se osmehnula ubeđujući je: “Ja ću se postarati za to. Ne brinite.
Nećemo im dopustiti da joj se približe.”
Po prvi put se Barbara osmehnula malim, ali iskrenim osmehom. Čudno je
kako joj je lice na trenutak bilo skoro lepo. “Prezire publicitet.”
“Mora da joj je teško. Mora da je proganjaju stalno.”
“Da” Barbara se opet osmehnula, “ali ona je genije u izbegavanju kad to
želi. Na turnejama nema pomoći, ali i tada uspeva da izbegne neprimerena
pitanja.”
“Da li je stidljiva?” Liz je bila gladna za nekim delićem prave Dafne. Ona
je jedina poznata ličnost koju je zaista želela da upozna; sada je bila tu, tako
blizu, a opet je bila potpuna zagonetka.
Barbara Džarvis je opet bila oprezna, ali ne neprijatna: “Na neki način
jeste. Na neki drugi, nije uopšte. Mislim da je prava reč 'povučena'. Voli
privatnost. Ne plaši se ljudi. Samo se drži podalje. Osim”, Barbara Džarvis je
na trenutak delovala daleko i zamišljeno, “osim sa onim ljudima koje voli i sa
kojima je bliska. Sa njima je kao uzbuđeno i srećno dete.” Ta slika je
zadovoljila obe žene, a Liz se osmehnula dok je ustajala,
“Oduvek sam joj se divila kroz njene knjige. Žao mi je što je upoznajem na
ovaj način.” Barbara je klimnula glavom. Osmeh joj je izbledeo, a oči se
rastužile. Nije mogla da veruje da je žena koju obožava možda na samrti. Tuga
joj se oslikala u očima dok je gledala u Liz Votkins. “Javiću Vam čim budete
mogli da je ponovo vidite.”
“Čekaću ovde.”
Liz je klimnula glavom i otišla užurbano. Izgubila je skoro pola sata, a
imala je deset hiljada obaveza. Dnevna smena je imala najviše posla. Kao da
se rade dve smene umesto jedne. Uz to je morala da odradi i noćnu smenu te
večeri. Biće to dug, surov dan za nju, ali i za Barbaru Džarvis.
Peto poglavlje
Kada su dve žene opet ušle u Dafninu sobu, Barbara je videla da joj se oči
nakratko otvaraju, a onda zatvorene nastavljaju da se pomeraju. Barbara je
brzo pogledala u glavnu sestru koja ju je dovela, a lice joj je bilo ispunjeno
panikom. Ali Liz je bila tiha i smirena dok je proveravala Dafnin puls i
osmehnula se kada je klimula glavom prema Barbari.
“Budi se jer sedativi polako prestaju da deluju.” Čim je to rekla, Dafnine
oči se otvoriše opet i pokušaše da se usredsrede na Barbaru.
“Dafne?” nežno se obratila svojoj poslodavki i prijateljici, a Liz ju je
posmatrala. Dafnine oči se opet otvoriše zureći u prazno. “Ja sam... Barbara.”
Oči su ovog puta ostale otvorene i mogao se nazreti slabašan osmeh, a onda je
opet odlutala u san na minut ili dva. Zatim je pogledala u Barbaru još jednom i
delovalo je kao da želi nešto da joj kaže dok se Barbara naginjala ka njoj da bi
je bolje čula.
“Mora da je... bila... neka baš dobra... žurka. Imam... strašnu glavobolju.”
Glas joj se izgubio dok se smejala sopstvenoj šali. Suze su ispunile Barbarine
oči čak i dok se smejala. Odjednom je osetila olakšanje jer Dafne barem
govori. Okrenula se ka Liz delujući pobednički kao da joj je prvorođenče
upravo progovorilo prve reći. Lizine oči su bile teške, pune umora i emocija.
Prekorila je sebe tiho što je toliko omekšala, ali u toj sceni je bilo neke
nežnosti koja ju je dirnula. Ove dve žene su bile čudan par. Jedna je bila tako
mala i plava, a druga tako visoka i crna; jedna tako snažna kroz svoje reči,
mada je majušna, a druga tako moćno građena, a opet se očigledno divila
Dafne. Liz je posmatrala kako Dafne s naporom pokušava da govori opet: “Šta
ima novo?” Jedva da se čulo kroz šapat i Liz je jedva razumela.
“Ništa posebno. Poslednje što sam čula je da te pregazio automobil. Rekli
su mi da je fatalno.” To je bio njihov način svakodnevnog zadirkivanja, ali
Dafnine oči su delovale tužno dok je gledala u Barbaru.
“Kažem... i ja.”
“To su gluposti, znaš i sama.”
“... reci mi... istinu... kako sam?”
“Čvrsta kao stena.”
Dafnine oči pogledaše u sestru koju je tek tada primetila, kao da traži
potvrdu. “Mnogo Vam je bolje, gospođice Filds. A biće Vam još bolje sutra.”
Dafne je klimnula glavom kao malo, poslušno dete, kao da je poverovala, a
onda joj se iznenada oči ispuniše brigom. Potražila je Barbaru pogledom i bilo
je nečeg postojanog i čvrstog na njenom licu kada je opet progovorila.
“Nemoj... da Endrju... sazna...” Barbara je klimnula glavom. “Ozbiljna
sam. Ili... Metju...” Barbarino srce je prepuklo na te reči. Ali šta ako se nešto
dogodi? Šta ako joj ne bude bolje sutra kao što je sestra obećala. “Zakuni... mi
se!”
“Kunem se, kunem se. Zaboga, Daf...”
“...ne...” Postajala je sve slabija, oči su joj se sklopile, a onda opet
otvorile, radoznale ovog puta: “Ko me je udario?” Kao da će to saznanje nešto
promeniti,
“Neki kreten sa Long Ajlenda. Policija kaže da nije bio pijan. Tvrdi da
nisi gledala kuda ideš.”
Pokušala je da klimne glavom, ali se istog trenutka zgrčila i trebalo joj je
malo vremena da povrati dah. Liz je posmatrala i proveravala vreme na
zglobu. Skoro je bio kraj posete. Dafne je bila odlučna da kaže još nešto: “...
govori... istinu...” Čekale su, ali ništa više nije rekla, pa onda se Barbara
sagnula da pita: “Ko, ljubavi?”
Glas je bio nežan, a oči su se osmehivale opet: “Kreten... nisam...
gledala... razmišljala sam.” Oči joj se sretoše sa Barbarinim. Samo je ona
znala koliko je Božić bio nepodnošljiv za nju, koliko je bolan svake godine od
kada su Džef i Emi umrli u požaru na Badnje veče. Ove godine je bila sama,
što je bilo još gore.
“Znam.” Sada je umalo nije ubilo sećanje na njih, ili je više nije bilo
briga? Užasavajuća misao je prošla Barbari kroz glavu. Da li je namerno stala
ispred automobila? Ne bi valjda. Ne Dafne... ne... ili bi? “U redu je, Daf.”
“... ne daj im... da ga... kinje. Nije... on kriv. Reci... da sam ja... rekla...”
Gledala je u Liz kao da bi trebalo ona da potvrdi. Kao da je bila svedok. “Ja...
ne sećam se... ničega.”
“To može biti i dobro.”
Rastužila se, a suze napuniše krupne plave oči: “... osim... sirena... zvučalo
je kao...” Sklopila je oči, a suze su se slivale iz uglova očiju na njen jastuk.
Barbara je uze za ruku dok su suze ispunjavale i njene oči.
“Nemoj. Dafne, nemoj. Moraš da se oporaviš”, kao da je želela da trgne
Dafne, reče, “misli na Endrjua,”
Otvorila je oči i gledala dugo i uporno u Barbaru kad je Liz pokazala na
sat i klimnula Dafne.
“Ostavićemo Vas da se odmarate sada, gospođo Filds. Prijateljica će moći
da Vas poseti opet malo kasnije. Želite li još nešto protiv bolova?” Odmahnula
je glavom i čak delovala zahvalno što opet može da zatvori oči. Zaspala je pre
nego što su napustile prostoriju. Nakon što su hodale do pola hodnika, jedna
pored druge, Liz se okrenula i pogledala u Barbaru: “Da li postoji nešto što
bismo morali da znamo, gospođice Džarvis?” Oči su joj se zadubile u
Barbarine. “Nekada su informacije koje deluju previše privatno ključ ka
lečenju pacijenata.” Želela je da doda “i pomoć da pacijent odluči između
života i smrti”, ali nije. “Imala je strašne košmare sinoć.” U glasu joj je bilo
hiljadu pitanja, ali zidovi oko Barbare Džarvis se odmah podigoše da bi
zaštitila Dafne.
“Već znate da je udovica.” To je bilo sve što je želela da kaže i Liz klimnu
glavom.
“Razumem.” Okrenula se i vratila do pulta, dok je Barbara otišla do
plavog kauča od vinila sa novonasutom šoljom crne kafe. Sela je uzdahnuvši i
osećala se potpuno icrpljeno. Zašto joj je obećala da neće reći Endrjuu? Imao
je pravo da zna da mu majka možda umire. A ako umre, šta onda? Dafne ga je
finansijski obezbedila zaradom od knjiga izdatih u poslednjih nekoliko godina,
ali trebalo mu je mnogo više od toga. Bila mu je potrebna Dafne, niko više... a
ako ona umre... Barbara se naježila, i pogledala u sneg koji je napolju ponovo
počinjao da pada. Ona se osećala pusto kao zimski pejzaž.
Dafne joj o njemu nije ništa rekla prvih godinu dana njenog zaposlenja.
Apsolutno ništa. Bila je uspešna autorka, naizgled sama, i radila je više nego
bilo ko koga je Barbara znala. Skoro da nije imala privatni život, ali to nije
bilo ništa čudno. Kako bi i imala vremena za to kada je izbacivala po dve
uspešne knjige godišnje? Nije mogla. Bilo je Badnje veče kada je Barbara
radila do kasno i zatekla je u kancelariji dok je jecala. Tada joj je ispričala
sve o Džefu... Emi... i Endrjuu. Endrju je bio dete koje je začeto u noći
fatalnog požara. Beba je došla devet meseci nakon toga, kada je bila sama, bez
porodice, bez muža, bez prijatelja koje bi želela da vidi jer su je svi podsećali
na Džefa. Njegovo rođenje je bilo veoma različito od Eminog. Emi je rođena
dok ju je Džef držao za ruku, ispustivši prodoran vrisak, a roditelji su joj se
radovali kroz suze pomešane sa pobedonosnim smehom. Endrju je dolazio na
svet trideset osam sati. Porođaj je probio termin, a pupčana vrpca je pretila da
će ga ugušiti. Na kraju su i on i njegova majka, milostivo spaseni hitnim
carskim rezom.
Lekar je zabeležio da je ispustio čudan, prigušeni zvuk kada je izašao, i
bio je skoro plav dok su užurbano radili da spasu i njega i Dafne. Kada je
anestezija popustila, ona je bila previše bolesna i previše umorna da ga vidi
ili drži. Ali Barbara pamti izgled Dafninih očiju dok je pričala o trenutku kada
ga je prvi put držala. Ležao joj je u naručju, gde ga je postavila sestra, i
odjednom je ništa nije bolelo, ništa na svetu nije bilo važno, osim bebe, koja
ju je posmatrala sa odlučnim majušnim pogledom izgledajući potpuno kao
Džefri. Nazvala ga je Endrju Džefri Filds. Želela je da ga nazove po ocu, ali
nije mogla da se natera. To bi vratilo previše bolnih uspomena svaki put kada
bi ga nazvala Džef. Zato ga je nazvala Endrju. To je bilo ime koje su odabrali
za dečaka dok je još bila trudna sa Emi. Pričala je Barbari i o šoku i sreći
kada je šest sedmica nakon požara saznala da je trudna. To ju je jedino
održavalo u životu tokom tih usamljenih košmarnih meseci. Jedina stvar koja ju
je sprečavala da želi da umre. Bila je živa, kao i Endrju, uprkos napornom
porođaju. Bio je prelepa, srećna beba rumenih obraščića. Imao je Dafnine oči
boje različka, ali je i dalje izgledao potpuno kao svoj otac.
Iznajmila je mali stan za njih dvoje i ispunila je dečiju sobu Džefrijevim
slikama da bi on jednog dana znao kako mu je otac izgledao. U malom
srebrnom ramu bila je slika njegove sestre. Tek kada je napunio tri meseca,
Dafne je posumnjala da je Endrju nekako drugačiji. Bio je najdobroćudnija
beba koju je ikada videla. Bio je buckast i zdrav, ali je jednom ispustila čitavu
gomilu sudova dok je on mirno ležao u korpi na kuhinjskom stolu i nije se čak
ni trznuo. Tapšala mu je rukama pored ušiju nakon toga, ali pn joj se samo
osmehivao. Osetila je šapat užasa kako je obuzima. Nije mogla da podnese da
zove doktora, ali je prilikom sledeće posete neobavezno postavila neka pitanja
i doktor je odmah znao na šta sumnja. Njeni najgori strahovi su potvrđeni.
Endrju je rođen gluv. Pravio je male čudne zvuke s vremena na vreme, ali nisu
mogli odmah da utvrde da li je i nem. Bilo je nemoguće utvrditi da li su uzrok
bile traume koje je doživela odmah nakon začeća ili zbog lekova koje je
dobila u bolnici zbog sopstvenih opekotina i povreda nakon požara. Bila je u
bolnici duže od mesec dana, na teškim lekovima, a niko nije ni posumnjao da
bi mogla biti trudna. Koji god da je bio uzrok, gubitak sluha je bio trajan i
potpun.
Dafne ga je zavolela snažno, sa zaštitničkim žarom i odlučnošću. Preko
dana je svaki trenutak provodila sa njim. Navijala je alarm u pola šest svakog
jutra kako bi se probudila pre njega i pripremila se za sve što sledi tog dana i
da bi mu pomogla u svakom teškom trenutku. A bilo ih je puno. Prvo je bila
opsednuta potencijalnim opasnostima koje su ga na svakom koraku čekale.
Vremenom se navikla na iščekivanje stalnih opasnosti upozorenja koje nije
mogao da čuje: automobilske sirene kojih nikada nije bio svestan, psi koji reže
ili tiganji sa užarenom slaninom. Bila je pod stalnim stresom. Ali je bilo toliko
puno dragocenih trenutaka, momenata kada su suze olakšanja i nežnosti tekle
niz njene obraze dok je delila svoj život sa bebom. Bio je najsrečnije,
nejvedrije dete koje se može zamisliti, ali je ona iznova i iznova morala da se
suočava sa činjenicom da njegov život nikada neće biti normalan. Na kraju je
njen život stao osim aktivnosti koje je imala sa Endrjuom. Nije viđala
prijatelje, nije išla da gleda filmove. Posvetila je svaki trenutak svakog dana
Edrjuu, plašeći se da ga ostavi sa nekim drugim. Strahovala je da oni ne bi
razumeli kao ona sve opasnosti i frustracije sa kojima se suočavao. Svaki teret
njegovog života je preuzela na svoja pleća. Svake noći je padala na krevet
mrtva umorna, iscrpljena od napora koje je ulagala. Bilo je trenutaka kada su
je njene frustracije od brige o gluvom detetu skoro uništavale, kada ju je poriv
da viče na njega zbog nečega što nije mogao da uradi ili čuje terao da stiska
zube i pesnice da ga ne bi udarila. Nije želela da zaista udari Endrjua, nego
okrutnu sudbinu koja je ogluvela njeno dete. Bila je pod skrivenim, ali stalnim
pritiskom, osećajući da je krivica njena i da je to nekako mogla da spreći. Nije
mogla da zaštiti Džefa i Emi od umiranja u požaru, a sada nije mogla da zaštiti
Endrjua od okrutne realnosti. Bila je nemoćna da je izmeni zbog njega. Čitala
je svaku knjigu koju je mogla da nađe o deci gluvoj od rođenja, i vodila ga je
kod svakog specijaliste u Njujorku, ali niko nije mogao ništa da učini za
Endrjua ili za Dafne. Suočila se sa stvarnošću, skoro besna, kao da je
neprijatelj protiv kog se bori. Izgubila je toliko toga, a sada je i Endrju gluv.
Nepravda je tinjala u njoj kao tihi gnev, a noću je imala košmare o požaru i
budila se uz vrisak.
Specijalisti kod kojih je bila su joj nagovestili da bi trebalo da pošalje
Endrjua u specijalnu školu, da bi to bilo najbolje za njega i da bi mu bilo
nemoguće da se izbori sa normalnom decom. Takođe su istakli da uprkos
Dafninim ogromnim naporima, postoje problemi koje ona ne može da
prevazide. Mada ga je poznavala bolje od bilo koga, čak je i ona imala
poteškoće u komunikaciji sa njim, i specijalisti su je upozorili da bi vremenom
mogla postati ogorčena na njega zbog svojih neuspeha. Nije bila
profesionalac, ipak, insistirali su, a njemu su bile potrebne veštine koje ona
nije posedovala. Njegova izolacija od dece ga je činila neprijateljski
nastrojenim i sumnjičavim u retkim prilikama kada ih je viđao. Deca nisu
želela da se igraju sa njim jer je drugačiji, a njihova okrutnost nanosila je
Dafne ogroman bol, pa ga nije izvodila na igralište od kada je imao tek
nekoliko meseci. Ipak, i dalje je odbacivala pomisao da Endrju bude sa decom
poput njega i držala ga je uz sebe. Njih dvoje su bili zatvorenici njenog malog
stana, dok su je stručnjaci i dalje ubeđivali da ga pošalje u specijalnu školu.
“U instituciju?” vrištala je na specijalistu kog je dobro poznavala. “Nikada
mu to neću uraditi. Nikada!”
“Ono što ti radiš je još gore” lekarov glas je bio nežan. “Nije to zauvek,
Dafne. Ali moraš da se suočiš sa činjenicama. Ne možeš ga naučiti kod kuće
ono što mora da zna. Potrebne su mu potpuno druge veštine od onih koje mu ti
možeš ponuditi.”
“Onda ću ih naučiti!” Vikala je na njega jer nije mogla da viče na
Endrjuovu gluvoću, život, sudbinu, ili bogove koji su toliko nepravedni prema
njoj. “Dodavola, ja ću ih naučiti i ostaću uz njega noć i dan da mu pomognem!”
Ali već je to radila i nije uspevalo. Endrju je živeo u potpunoj izolaciji.
“A kada umreš?” pitao je pedijatar hladno. “Nemaš pravo da mu radiš ovo.
Postaće potpuno zavistan od tebe. Daj mu pravo na sopstveni život, zaboga. U
školi će naučiti da bude samostalan i kako da funkcioniše u normalnom svetu
kada bude spreman.”
“Kada će to biti? Kada bude imao dvadeset pet? Trideset? Kada se
navikne na izolaciju od sveta nakon institucionalizacije? Videla sam ljude
tamo, razgovarala sam s njima preko prevodioca. Oni čak ne veruju 'ljudima
koji čuju', kako ih oni nazivaju. Oni su čudaci, zaboga. Neki imaju i po
četrdeset godina i nikada nisu živeli van institucije. Ne želim to za njega.” On
je sedeo, gledao ih kako razgovaraju, fasciniran gestikulacijom i izrazima
njihovih lica, ali Endrju nije čuo ljutite reči koje su razmenjivali njegova
majka i lekar.
Tri godine je vodila svoj privatni rat koji je sporo, ali sigurno, išao samo
Endrjuu na štetu. Postalo je odavno jasno da Endrju ne može da govori, a kada
je napunio tri godine, njeni ponovni napori da ga upozna sa decom na igralištu
su bili katastrofa. Svi su ga izbegavali. Kao da su znali da je strašno, strašno
drugačiji. Jednog dana ga je gledala kako sam sedi u pesku, a suze su mu se
slivale niz obraze dok je posmatrao drugu decu. Gledao je u svoju majku kao
da je pita: Šta nije u redu sa mnom? Dotrčala je do njega i uzela ga u naručje,
ljuljajući ga nežno dok su oboje plakali, osećajući se izolovano i uplašeno.
Dafne je osećala da ga je izneverila. Mesec dana kasnije, rat je bio završen za
Dafne. Olovno teškog srca, počela je da posećuje škole koje je toliko
prezirala, osećajući kako će svakog trenutka Endrju biti odveden od nje. Nije
mogla da podnese još jedan gubitak u životu, a znala je da će, ako to ne uradi,
uništiti njega. Na kraju je našla školu u kojoj je mogla da podnese da ga ostavi.
Bila je u malom, prijatnom gradu u Nju Hempširu, okružena granama breze sa
lepim, malim, bazenom i malom rekom koja je tekla pored imanja, gde je
videla decu da pecaju. Ono što joj se najviše dopalo je što nije bilo učenika
starijih od dvadeset godina. Nisu ih nazivali pacijentima, stanovnicima ili
zatvorenicima, što je čula u nekim drugim institucijama. Nazivali su ih decom i
učenicima, kao normalne ljude. Većina ih je vraćena porodicama kasnije, kako
bi pohađali koledže kada bi mogli, ili našli poslove, i vratili se porodicama
koje su ih toliko dugo podržavale i čekale. Dok je Dafne lagano šetala po
imanju sa direktorkom, ozbiljnom ženom sede kose, osećala je opet teret
gubitka. Znala je da će Endrju tu živeti narednih petnaest godina, u najboljem
slučaju osam ili deset. To je bilo njeno poslednje dete, njena poslednja ljubav,
jedino živo ljudsko biće s kojim je bila u srodstvu, a trebalo je da ga ostavi.
Oči su joj se ispunile suzama na tu pomisao i obuzela ju je nepodnošljiva bol
koju je osećala mesecima od kada je donela odluku. Dok su joj se suze slivale
niz lice, osetila je direktorkinu ruku na ramenu. Dok ju je držala čvrstim
utešnim stiskom, ona je isplakala bol prethodne četiri godine, čak i pre
Endrjuovog rođenja.
“Radite divnu stvar za svog sina, gospođo Filds, a znam koliko Vam je
teško.” Nakon jecaja se smirila. “Da li ste trenutno nezaposleni?” Pitanje je
postavljeno iznenada. Da li su sumnjali u njene mogućnosti da plati školarinu?
Skupljala je sav novac koji su ona i Džef imali i bila je očajnički štedljiva.
Nije kupila sebi odeću osim ono malo što je nabavila nakon požara, a
planirala je da iskoristi sav novac od Džefovog osiguranja za školu, dok
potraje. Ali sada, kada Endrju bude otišao, mogla je da se vrati na posao. Nije
radila od Džefove smrti. Morala je da se oporavi, a onda je otkrila da je
trudna. Svejedno tada nije mogla da radi, bila je smetena posle njihove smrti.
A Kolins joj je isplatio velikodušnu svotu kada je njena ostavka prihvaćena.
“Ne, nisam zaposlena, gospođo Kurtis, ali muž mi je ostavio dovoljno...”
“Nisam na to mislila”, direktorkin osmeh je bio pun razumevanja. “Pitala
sam se da li ste slobodni da ostanete malo kod nas. Neki roditelji to rade.
Prvih nekoliko meseci. Dok se dete ne navikne. A Endrju je tako mlad...” Bilo
je još petoro dece njegovih godina, što je i ubedilo Dafne. “U gradu postoji
mala, lepo sređena gostionica koju vodi par iz Austrije, a ima i nekoliko kuća
koje se izdaju. Razmislite o tome.” Osećala se kao da joj je odložena smrtna
presuda. Lice joj je obasjalo svetio.
“Mogu li da ga viđam svakoga dana?” Suze su joj opet ispunile oči.
“Isprva” glas gospođe Kurtis je bio blag, “ali će kasnije biti bolje za oboje
ako počnete da smanjujete posete. A znate da će”, osmeh joj je bio topao, “biti
zauzet sa svojim novim prijateljima.”
Dafnin glas je odavao odbačenost: “Mislite li da će me zaboraviti?”
Zaustavile su se, a starija žena ju je pogledala: “Ne gubite Endrjua,
gospođo Filds. Dajete mu sve što mu je potrebno da ponovo bude uspešan u
svetu.”
Mesec dana kasnije, ona i Endrju su otputovali, a ona je vozila što je
sporije mogla kroz Novu Englesku. Ovo su bili poslednji sati njihovog starog
života i ona je želela da ih otegne što je više moguće. Znala je da nije spremna
da ga ostavi. A nekako je lepota seoskih predela činila sve još težim. Lišće se
menjalo, a u brdima je nastala pobuna tamnocrvenih i svetložutih boja, Svuda
su bile brvnare i štale, konji u poljima i male crkve, Iznenada se setila
prelepog sveta van njihovog stana koji je želela da podeli sa njim. Tu su bile
krave i mnogi drugi prizori pored puta koje nikada nije video. Pokazivao ih je
i ispuštao svoje čudne male zvuke pokušavajući da joj postavi pitanja. Ali
kako je mogla da mu objasni svet pun ljudi, aviona, egzotičnih gradova poput
Londona, San Franciska i Pariza? Shvatila je koliko je zapravo bio lišen svega
i koliko ga je ona malo naučila. Poznati osećaj neuspeha ju je opet obuzeo dok
su se vozili preko skarletnih brda Nove Engleske.
Sve omiljene Endrjuove igračke i dragocenosti bile su u kolima. Njegov
meda i plišani slon kog je voleo, slikovnice koje su prelistavali zajedno, ali
koje niko nije mogao da mu čita. Dafne se zatekla kako razmišlja o svemu tome
dok su se vozili, i isticalo se samo ono što nije uspela, a zaboravila je na sve
uspehe. Pitala se šta bi Džef uradio sa njihovim sinom da je na njenom mestu i
da je imao priliku. Možda bi bio pametniji i strpljiviji, ali nije moglo biti veće
ljubavi od njene prema detetu. Volela ga je svakim delićem svoje duše, i da je
mogla da mu da svoje uši kojima bi čuo, dala bi ih.
Sat vremena pre nego što su stigli do škole, stali su da pojedu hamburger u
radnji pored puta, a njeno loše raspoloženje se malo popravilo. Endrju je bio
oduševljen zbog putovanja, i sve oko sebe je gledao sa oduševljenjem. Želela
je, dok ga je posmatrala, da može da mu priča o školi, ali nije bilo načina da to
uradi. Nije mogla da mu kaže kakva je ili šta je ona osećala, ili zašto ga
ostavlja tamo i koliko ga voli. Celog života mu je izlazila u susret samo kada
su fizičke potrebe u pitanju, ili da mu pokaže kako vatrogasni kamioni jure
ulicom u tišini. Nije mogla da podeli svoje misli i osećanja sa njim. Znala je
da on zna da ga voli, bila je uz njega stalno. Ali šta će pomisliti kada ga ostavi
u školi? Kako to da mu objasni? Samo se još više razočarala kada je shvatila
da ne može. Gospođa Kurtis, direktorka škole, iznajmila joj je omanju
vikendicu u gradu, a Dafne je planirala da ostane do Božića, tako da može da
posećuje Endrjua svakog dana. Ali to bi se razlikovalo u mnogome od onoga
što su delili u prošlosti. Svaki trenutak su provodili zajedno. Životi im nikada
više neće biti isti, i Dafne je to znala. Najteža stvar koju je uradila u životu
bilo je puštanje ovog deteta, kojeg je želela da se drži snažnije nego samog
života, ali je znala da ne može.
Stigli su u školu malo posle sumraka. Endrju je razgledao iznenađen jer
nije razumeo zašto su tu. Pogledao je u Dafne zbunjeno, a ona je klimnula
glavom i osmehnula mu se dok je zabrinuto posmatrao ostalu decu. Ali ova
deca su bila drugačija od one u Central parku u Njujorku. Instinktivno je osetio
da su kao on. Gledao ih je kako se igraju i kako komuniciraju znakovima.
Polako su došli i po njega. To je bila prva topla dobrodošlica od dece
njegovih godina ikada, a kada mu je jedna devojčica prišla, uhvatila ga za ruku
i poljubila u obraz, Dafne je morala da skrene pogled kako on ne bi video suze
koje su joj tekle niz lice. Endrju je zurio u devojčicu ne verujući. Gospođa
Kurtis mu je pomogla da im se pridruži. Uhvatila ga je za ruku i šetala okolo sa
njim, dok je Dafne posmatrala. Osećala se kao da radi pravu stvar i da se sada
jedan novi svet otvorio za Endrjua. Nešto neverovatno se desilo dok je
posmatrala. Počeo je da komunicira sa tom decom koja su mu bila slična.
Osmehivao se i na kratko zaboravio na Dafne. Posmatrao je znakove koje
prave rukama, smejao se, imitirao jednog od njih, a onda ispustio čudan
smešan zvuk, odšetao do devojčice koja mu je malopre prišla i poljubio je.
Dafne je kasnije otišla do njega i mahnula mu kako bi mu dala znak da odlazi,
ali on nije plakao, nije delovao uplašeno ili tužno. Previše se dobro provodio
sa svojim prijateljima. Držala ga je u naručju za kraj, sa hrabrim osmehom na
licu, a onda je odjurila pre nego što su suze opet krenule. Nikada nije video
bolan izraz lica svoje majke dok je odlazila sa parkinga.
“Vodi računa o mojoj bebi...”, šaputala je Bogu koga se bojala odavno, a
ovog puta se molila u nadi da će je čuti.
Šesto poglavlje
Za dve sedmice se Endrju potpuno prilagodio novom životu u školi, a
Dafne se osećala kao da je oduvek živela u udobnom gradiću Nove Engleske.
Kućica koju je našla pomoću gospođe Kurtis je bila topla na jesenjem vetru,
imala je savršenu, malu, seosku kuhinju sa ciglenim kaminom za pećenje hleba,
malu dnevnu sobu sa istrošenim kaučom i širokim udobnim foteljama, u kojoj
se nalazio kamin i sjajne bakarne saksije sa cvećem, dok je u spavaćoj sobi
bio krevet sa četiri stuba i svetlim prekrivačem. Tu je Dafne provodila najviše
vremena čitajući knjige i pišući dnevnik. Počela je da vodi dnevnik kada je
bila trudna sa Endrjuom. Bio je ispunjem beleškama o njenom životu, o
mislima i osećanjima, malim esejima o tome šta je život predstavljao za nju.
Razmišljala je da bi jednog dana, kada bude stariji, mogla da podeli svoje
beleške sa Endrjuom. U međuvremenu, imala je mesto na kom je praznila dušu,
preko dugih, usamljenih noću u Nju Hempširu. Dani su bili vedri i sunčani pa
je šetala po šumskim stazama i pored potoka razmišljajući o Endrjuu i
gledajući u planinske vrhove prekrivene snegom. Ovo je bio potpuno drugi
svet u odnosu na Njujork. Tu su bile štale sa konjima, krave na pašnjacima,
brda i livade po kojima je mogla da hoda, a da ne sretne nikoga i često je to
radila. Želela je da sve to može da podeli sa Endrjuom. Već godinama joj je on
bio jedino društvo. Na nekoliko dana je odlazila u školu da ga vidi. Za nju je
to još uvek bilo teško prilagodavanje. Četiri godine joj je život bio usmeren na
njega, a sada ga iznenada nije bilo i bilo je trenutaka kada bi je praznina skoro
uništavala. Počela je sve više da razmišlja o Džefu i Emi. Imala bi već osam
godina. Kada bi Dafne ugledala devojčicu njenih godina, okretala bi se i oči bi
joj se punile suzama. Želela je da je drži u svom naručju. Endrjua nije izgubila
na isti način, podsećala se. Bio je živ i srećan i zauzet, činila je pravu stvar za
njega i znala je to. S vremena na vreme je išla u školu i sedela napolju na
klupici sa gospođom Kurtis, gledala ga kako se igra i uči znakovni jezik. I ona
je učila znakovni jezik kako bi lakše komunicirali.
“Znam koliko Vam je ovo teško, gospođo Filds. Lakše je deci da se
naviknu nego roditeljima. Za mališane je to vrsta olakšanja. Ovde su konačno
slobodni od sveta koji ih ne prihvata.”
“Hoće li ga ikada prihvatiti?”
“Da”, direktorka je bila apsolutno sigurna, “hoće. Uvek će biti drugačiji.
Ali uz prave alate, neće biti ničega sa čim neće moći da se nosi.” Osmehnula
se nežno ka Dafne na povetarcu. “Jednog dana će Vam biti zahvalan.” A šta je
sa mnom? Htela je iznenada da pita... šta će sada biti sa mnom? Šta da radim
bez njega? Kao da joj je starija žena pročitala misli: “Da li ste razmišljali šta
ćete raditi kada se vratite u Njujork?” Za usamljenu ženu kao što je Dafne,
Endrjuovo neprisustvo će stvoriti ogromnu prazninu, a znala je već da Dafne
nije radila od kada je ostala trudna pre pet godina. Roditelji su uglavnom bar
imali jedni druge, drugu decu, posao, aktivnosti koje bi ispunile živote u
nedostatku njihovih posebnih mališana. Bilo je očigledno da Dafne nema ništa
od toga. “Da li ćete se vratiti na posao sada?”
“Ne znam...” Dafnin glas se izgubio dok je gledala ka brdima. Kako će sve
biti prazno bez njega. Kao da ju je više bolelo sada nego kada ga je prvi put
ostavila. Postajala je konačno svesna stvarnosti. Život joj nikada više neće biti
isti... nikada. “Ne znam.” Skrenula je pogled sa brda i ponovo pogledala u
gospođu Kurtis. “Prošlo je toliko vremena. Sumnjam da bi me želeli.”
Osmehnula se, a vreme koje je prošlo joj se iscrtalo u očima. Godine su je
naučile bolnu lekciju.
“Da li ste razmišljali da podelite sa drugima ono što ste naučili o
Endrjuu?”
“Kako?” Dafne je bila iznenađena. Nije joj to palo na pamet.
“Nema dovoljno dobrih knjiga na ovu temu. Pomenuli ste da ste studirali
novinarstvo i da ste radili u Kolinsu. Zašto ne biste napisali knjigu ili seriju
članaka? Zamislite kako bi Vam tako nešto pomoglo kada ste prvi put saznah za
Endrjua.” Dafne se setila užasnog osećaja usamljenosti. Činilo se da niko
nema sličan problem na svetu.
“Nije loša ideja”, klimnula je glavom lagano i gledala Endrjua kako grli
devojčicu, a onda juri veliku crvenu loptu preko igrališta.
“Možda ste Vi prava osoba za taj posao.”
Ali jedino što je pisala sada bio je njen dnevnik, svake noći. Imala je
vremena na pretek i više nije bila iscrpljena noću, kao što je bila godinama od
kada je dobila Endrjua. Bio je kao bilo koje drugo dete, stalno zauzet, ali je
zahtevao više pažnje nego druga deca kako ne bi upao u opasnost od nečega
što nije mogao da čuje. Bila je tu i njegova frustracija, zbog nemogućnosti da
se sporazumeva sa drugima, sa kojom je morala da se bori.
Kada je zatvorila dnevnik te noći, ležala je u mraku i razmišljala opet o
predlogu gospođe Kurtis. Bila je to dobra ideja, ali opet, nije želela da piše o
Endrjuu. To je delovalo kao napad na njega, a nije se osećala spremna da
podeli sopstvene strahove i bol. Sve je i dalje bilo previše sveže, kao i
Džefova i Emina smrt, a prošlo je toliko vremena. Nije nikada ni o tome
pisala. Znala je da je sve nagomilano unutra i čeka da ispliva napolje zajedno
sa osećanjima koje je potiskivala godinama. I dalje je bila mlada žena. Već
četiri godine joj je samo sin bio blisko biće. Nije bilo muškarca u njenom
životu i tek nekolicina prijatelja. Nije imala vremena za njih. Nije želela
sažaljenje. A izlazak sa drugim muškarcem bi bio kao izdaja Džefrija i svega
što su imali. Umesto toga je potisnula sva svoja osećanja, zaključala sva vrata
i godinu za godinom vodila računa samo o Endrjuu. Ali sada nije imala
izgovora. On će živeti u školi, a ona će biti sama u njihovom stanu. Zbog toga
nije želela da se vrati u Njujork. Želela je da se krije u kućici u Nju Hempširu
zauvek.
Ujutru je šetala, a ponekad je svraćala u malu austrijsku gostionicu na
doručak. Par koji je vodio gostionicu bio je savršeno usklađen - oboje su bili
bucmasti i ljubazni, a žena je uvek pitala za njenog sina. Saznala je od gospođe
Kurtis zašto je Dafne bila tu. Kao i u svakom malom gradu, ljudi su znali ko
pripada tu, a ko ne, zašto su tu, kada su stigli i kada odlaze. Ljudi kao Dafne
nisu bili retki. I drugi roditelji su dolazili u grad da posete svoju decu. Većina
ih je odsedala u gostionici, a nekoliko njih je radilo što i Dafne, uglavnom
preko leta. Iznajmljivali su kolibe i male kuće, dovodili drugu decu sa sobom,
i stvarali prazničnu atmosferu. Ali gospođa Obermajer je osetila da je Dafne
nekako drugačija. Bila je tiša, povučenija, majušna, osetljiva i više je ličila na
dete nego na ženu. Tek kad bi se čovek zagledao u njene oči, video bi da je
mudrija nego što bi se očekivalo od nekog sa dvadeset osam godina. Život je
nije štedeo.
“Šta misliš, zašto je tako usamljena?” pitala je gospođa Obermajer svog
supruga jednog dana dok je stavljala slatke rolnice u korpu i ubacivala
kolačiće u rernu. Kolači i pite koje je pravila terali su svima vodu na usta.
“Verovatno je razvedena. Znaš, takva deca mogu da unište brak. Možda je
posvetila previše pažnje dečaku i muž to nije mogao da podnese.”
“Deluje tako usamljeno.”
Muž se osmehnuo. Njegova žena je uvek brinula o svima. “Verovatno joj
samo nedostaje dečak. Mislim da je gospođa Kurtis rekla da je jako mlada i da
joj je to jedino dete. I ti si tako izgledala kada je Grečen otišla na koledž.”
“To nije bilo isto”, Hilda Obermajer ga je pogledala znajući da ona vidi
nešto što on ne primećuje. “Jesi li je pogledao u oči?”
“Da”, priznao je uz osmeh dok su mu se punački obrazi zarumeneli, “baš su
lepe.” Dohvatio je ženu po zadnjici, a onda izašao napolje da donese još drva
za vatru. Gostionica im je bila puna tog vikenda. Po najgoroj zimi je uvek bilo
onih koji su putovali po zemlji da bi se skijah. U jesen, ljudi su dolazili iz
Bostona i Njujorka da posmatraju kako lišće menja boju i opada. Ali
narandžasto i tamnocrveno lišće je skoro već nestalo. Bio je novembar.
Na Dan zahvalnosti, Dafne je otišla u školu i podelila ćurku za večeru sa
Endrjuom i ostalom decom. Igrali su se potom i ona se zapanjila kada se
naljutio na nju i znakovima joj rekao: “Ne znaš ništa, mama.” Bes u njegovim
očima ju je pogodio i osećala se udaljenijom od njega nego što je ikada bila.
Odjednom je mrzela školu jer joj ga je oduzela. Nije više bio njen, nego
njihov, i mrzela ih je zbog toga. Umesto na njih, iskalila se na Edrjuu, ljutito
mu signalizirajući. Gospođa Kurtis je videla šta se dogodilo i kasnije
razgovarala sa njom o tome objasnivši da je normalno ono što osećaju i jedno
i drugo. Sve se brzo menjalo za Endrjua, a samim tim i za Dafne. Nije mogla
da objašnjava znakovnim jezikom brzo kao on, osećala se nespretno i glupo.
Gospođa Kurtis ju je uverila da će vremenom imati bolji odnos nego što su
imali ranije i da će sve biti vredno toga.
Tokom večere su ona i Endrju ponovo bili prijatelji. Otišli su do stola
držeći se za ruke, a kada je on na znakovnom jeziku izgovorio molitvu, bila je
toliko ponosna da je verovala da će eksplodirati. Nakon toga joj se osmehnuo.
Posle večere se opet igrao sa svojim drugarima, ali je došao do nje kada se
umorio, seo joj u krilo i mazio se, kao što su radili svih ranijih godina.
Smešila se srećno dok ga je uspavljivala u svom naručju. Nežno je preo u
svom snu, a ona ga je držala poželevši da može da vrati vreme unazad. Odnela
ga je u njegovu sobu, presvukla i nežno smestila u krevet, dok je jedan od
savetnika posmatrao. Zatim je, bacivši pogled još jednom na usnulo dete,
izašla iz sobe i otišla niz stepenice kod drugih roditelja. Ali nije želela da
bude te večeri sa njima. Kada je Endrju otišao u krevet, ona je nestrpljivo
želela da se vrati u svoju kućicu. Navikla se na svoju samoću, sopstvene misli
i prijatan osećaj otvaranja duše u dnevniku.
Vozila je kući poznatim putićem kada je čula kako nešto puca i ispustila
uzdah iznenađenja. Auto je utonuo napred i zaustavio se. Pukla joj je osovina.
Bila je uzdrmana, ali nepovređena. Shvatila je koliko ima sreće što joj se
nešto ovako nije desilo dok je bila na auto-putu. Ali i taj blagoslov je bio
samo delimičan. Bila je sama na pustom putu udaljena oko jedanaest
kilometara od svoje vikendice. Jedina svetlost je bila mesečina i jasno je
videla put pred sobom, ali je bilo previše hladno. Bila bi to baš duga šetnja do
kuće po oštrom vetru. Privukla je kragnu bliže sebi, poželevši da je ponela
kapu i rukavice i neke bolje cipele, ali je nosila cipele na visoku potpeticu i
suknju zbog večere na Dan zahvalnosti. Oči su joj zasuzile na hladnoći, obrazi
su je peckali, a ruke se brzo ukočile, čak i u džepovima, ali je zavukla bradu u
kaput i, nemajući izbora, nastavila da hoda.
Prošlo je skoro sat vremena kada je ugledala farove koji su joj se
približavali putem, i iznenada ju je uhvatila panika. Čak i u uspavanom
gradiću, moglo bi da se desi nešto loše. Žena sama na mračnom seoskom putu.
Ako bi joj se nešto desilo, ne bi bilo nikoga da čuje njene vriske ih da joj
pomogne. Kao preplašeni zec, ukočila se na putu i gledala farove kako joj se
približavaju. A onda je instinktivno potrčala iza drveta. Srce joj je lupalo
toliko snažno da je mogla da ga čuje dok se skrivala. Pitala se da li ju je vozač
video dok je bežala. I dalje je bio prilično udaljen od mesta na kom je stajala
na putu. Kada se vozilo približilo, videla je da je u pitanju kamion. Na trenutak
je delovalo kao da će proći pored nje, a onda je iznenada ukočio, dok je ona
zadržavala dah, prestravljena, iščekujući.
Vrata kamiona su se otvorila i čovek je izašao napolje. “Hej! Ima li koga?”
Stajao je gledajući okolo nekoliko minuta. Jedino što je mogla da primeti jeste
da je veoma visok i izenanada joj je bilo glupo što se krije. Stopala i noge su
je boleli od hladnoće. Htela je da izađe i da ga pita da je poveze, ali kako da
objasni zašto se skrivala? Bila je to glupa reakcija i sad je morala da ostane
tu. Hodao je polako oko kamiona, slegnuo ramenima, uskočio unutra i nastavio
dalje. Onda je nestao, a Dafne je lagano išetala iza drveta sa budalastim
osmehom razgovarajući sama sa sobom:
“Glupačo. Sad ćeš da se zalediš na putu do kuće. Tako ti i treba.” Počela je
da pevuši, pošto ju je zabavila sopstvena glupost. Shvatila je da predugo živi u
gradu. Nije imala razloga da se oseća kao da je u opasnosti, ali je primetila da
joj je taj osećaj rastao iz godine u godinu. Kao da je, zbog slabog kontakta sa
ljudima, postala plašljiva. A uvek je bila potpuno odgovorna za Endrjua i
postala je očajnički uplašena da bi nešto moglo da joj se dogodi.
Hodala je putem još kilometar i po kada se opet uznemirila, jer je čula auto
iza nje u daljini. Još jednom je pomislila da pobegne sa puta, ali ovog puta je
odmahnula glavom, tiho ponavljajući sebi: “Nema razloga za strah.” Još se
budalastije osetila zbog izgovaranja reči naglas, ali je stajala mirno nakon što
se pomerila, sišavši sa puta, i gledala isti kamion od malopre kako joj se
približava. Kamion se zaustavio i ovog puta je mogla da vidi čoveka na svetlu
koje se uključilo kada je otvorio vrata. Imao je grubo lice, sedu kosu i široka
ramena, i nosio je teški kaput od ovčije kože koji je privio uz sebe.
“Je li ono tvoj auto tamo?”
Klimnula je glavom i nervozno se osmehnula, primetivši, dok je vadio ruke
iz džepova, koliko su ogromne i snažne. Obuze je isti strah kao malopre, ali je
primorala sebe da ne beži od njega. Ako je pristojan čovek, pomisliće da je
luda. A ako nije, bilo je kasno da mu pobegne. Morala je da se nosi sa onim
što će uslediti, šta god to bilo. Osmehnula se, ali su joj oči bile oprezne:
“Jeste.”
“Jesam li te prošao malopre?”, delovao je zbunjeno dok ju je posmatrao
odozgo. “Mislio sam da sam video nekoga na putu, ali kada sam stao, nije bilo
nikoga. Kada sam video auto, shvatio sam da sam te sigurno mimoišao.” Činilo
se da njegove oči razumeju nešto što ona nije htela da zna, a glas mu je bio
dubok, hrapav i nežan. “Pukla osovina, je li? Mogu li da te povezem? Užasno
je hladna noć za šetnju.” Stajali su tako neko vreme, ona ga je gledala u oči, a
onda klimnula glavom.
“Volela bih to zaista. Hvala.” Nadala se da je pomislio da je drhtanje u
njenom glasu prouzrokovano hladnoćom, a sad više ni sama nije bila sigurna.
Zaledila se do kosti i nije mogla da otvori vrata svojim otupelim prstima. Zato
ih on otvori, a Dafne uđe unutra. Trenutak kasnije, otišao je do svoje strane i
seo za volan, bacivši površan pogled na nju.
“Imaš sreće što nisi išla pedeset na sat na glavnom putu. Da li te je bar
upozorila?”
“Ne, samo je nešto puklo i prednji deo je utonuo. To je sve.” Osećala se
bolje sada, a unutrašnjost malog kamiona je bila magično topla. Duvala je u
prste koji su je boleli dok su se kravili. Dao joj je, bez ikakvog komentara, par
debelih uloženih rukavica od ovčije kože, a ona ih je navukla dok su se vozih
ka njenoj vikendici.
Prošlo je skoro pet minuta pre nego što joj se opet obratio istim nežnim,
hrapavim glasom. Sve u vezi sa njim je isijavalo grubu snagu planina: “Jesi li
povređena?”
Odmahula je glavom: “Ne. Samo je hladno. Trebalo bi mi nekoliko sati da
stignem kući.” Onda se setila da mu kaže gde živi.
“To je stara Lankasterova kućica, zar ne?” bio je znatiželjan.
“Nisam sigurna. Valjda jeste. Iznajmila sam je od žene koja se zove Dorsi,
ali se nismo upoznale. Uradila sam sve preko posrednika.”
Klimnuo je glavom: “To je njena ćerka. Stara gospođa Lankaster je
preminula prošle godine. Mislim da joj ćerka nije dolazila dvadeset godina.
Živi u Bostonu. Udata je za nekog advokata.” To je bio deo čari malog grada.
Svi su znali sve detalje. Dafne se nasmejala svom strahu od napada. Ovaj
čovek je samo želeo da joj ispriča lokalne tračeve. “I ti si iz Bostona?”
“Ne. Iz Njujorka.”
“Došla si na odmor?” To je bilo beznačajno čavrljanje dok su se vozili, ali
je Dafne tiho uzdahnula. Nije bila sigurna da li želi da mu kaže, a on je izgleda
odmah razumeo. Podigao je ruku i osmehnuo joj se, izvinjavajući se, a onda
vratio pogled na put: “Nije bitno. Ne moraš da odgovoriš. Ovde sam toliko
dugo da sam zaboravio na manire. Svi u gradu postavljaju takva pitanja, ali
nije moj posao da znam šta ti radiš ovde. Izvini što sam pitao.”
Bio je jako ljubazan pa se i ona njemu osmehnula: “U redu je. Došla sam
da budem blizu svog sina. Ubacila sam ga u... školu Hovart.” Htela je da kaže
u školu za gluve, ali reči su joj se zaglavile u grlu i nije mogla. Čovek se
okrenuo ka njoj tada, kao da je i rekla, jer je znao šta je škola Hovart. Svi u
gradu su znali. Nije bila sramota ni tajna.
“Koliko ti sin ima godina?” A onda je uz zabrinuti pogled dodao: “Opet
zabadam nos u tuđa posla?”
“Ne, nikako. Ima četiri godine.”
Namrštio se i gledao je kao da razume. “Mora da ti je teško da ga ostaviš.
Baš je mali.”
Bilo je čudno, ali je želela i ona njemu da postavlja pitanja. Kako se zove?
Ima li on dece? Odjednom su postali drugari saputnici na mračnom seoskom
putu. Trenutak kasnije, zaustavio se ispred njene kuće i izašao da bi joj
pomogao. Umalo je zaboravila da mu vrati rukavice i osmehnula mu se,
gledajući ga u oči: “Hvala ti puno. Ne bih stigla kući satima da nije bilo tebe.”
I on se tada osmehnuo. U očima je mogla da mu vidi humor koji ranije nije
naslutila: “Mogla si sebi da uštediš barem kilometar da si mi verovala prvog
puta.” Lice joj se zacrvenelo u mraku i nasmejala se.
“Žao mi je. Umalo nisam izašla”, mucala je, osećajući se kao devojčica
pored ovog ogromnog čoveka. “Sakrila sam se iza drveta, i umalo nisam
izašla, ali osećala sam se kao kreten što sam se uopšte krila.”
Osmehnuo se široko njenoj ispovesti i ispratio je do vrata: “Bila si u
pravu. Nikad ne znaš koga možeš da sretneš, a ima lude dece u gradu. Svuda ih
ima danas, ne samo u Njujorku. U svakom slučaju, drago mi je što sam te našao
i spasao od hodanja.”
“I meni.” Pitala se nakratko da li da ga pozove unutra na kafu, ali nije
delovalo pametno. Bilo je devet sati uveče, bila je sama, a nije ga zaista
poznavala.
“Javi mi ako ti nešto zatreba dok si ovde.” Pružio joj je snažnu ruku, a ona
oseti snažan stisak dok su se rukovali. “Zovem se Džon Fauler.”
“Ja sam Dafne Filds.”
“Drago mi je što smo se upoznali.” Otvorila je vrata ključem, a on je
mahnuo rukom dok se vraćao do kamiona. Trenutak kasnije je otišao, a Dafne
je ostala u praznoj kućici žaleći što ga nije pozvala unutra. Bar bi imala sa
nekim da razgovara.
Čak je ni njen dnevnik nije preterano zanimao te noći. Razmišljala je o
grubom licu, sedoj kosi, moćnim rukama, i shvatila da je začuđujuće
zainteresovana za njega.
Sedmo poglavlje
Jutro posle Dana zahvalnosti, Dafne je otišla u austrijsku gostionicu i
razmenila uobičajene pozdrave sa gospođom Obermajer. Jela je slaninu, jaja i
kroasan, a posle doručka je razgovarala sa Francom i pitala ga šta da radi sa
automobilom. Uputio ju je na jednu od lokalnih garaža. Tamo je pitala da joj
došlepaju auto do grada i otišla kamionom sa čovekom da mu pokaže gde je.
Ali kada su stigli, automobila nije bilo; ostali su samo tragovi gume na zemlji
pored puta, kao dokaz da je tu ikada bio, zapravo, kao dokaz da je odvučen.
“Neko Vas je prestigao, gospođo”, dečko koji ju je dovezao na lice mesta
je delovao zamišljeno. “Jeste li zvali još nekoga da ga pokupi?”
“Ne”, Dafne je bila zapanjena dok je zurila u mesto gde je automobil bio.
Očigledno je automobil odavde nestao. “Nisam. Misliš da bi ga neko ukrao?”
“Možda. Ali valjalo bi da proverite u drugim garažama prvo. Možda ga je
neko odvukao do grada za Vas.”
“Nije niko mogao. Niko nije znao gde je.” A nije poznavala nikoga u
gradu. Osim... ali to je bilo malo verovatno. Nije ga poznavala uostalom.
“Koliko garaža ima u gradu?”
“Dve.”
“U redu. Bolje da proverim pa ću posle da obavestim policiju.” Setila se
šta joj je Džon Fauler rekao prethodne noći o “ludoj deci” u gradu. Možda ga
je neko ukrao, mada nije da je bio vredan krađe, posebno sa polomljenom
osovinom.
Dečak sa paukom ju je odbacio do prve od dve garaže. Pre nego što je
stigla da uđe i da postavi bilo kakva pitanja, videla je svoj auto, na kom su već
radila dva momka u vetrovkama, plavim farmerkama, teškim čizmama i sa
rukama prljavim od ulja. “Ovo je Vaše?”
“Da.” I dalje je bila malo zapanjena. “Jeste.”
“Svakakvih problema ovde ima”, gledao ju je osmehujući se dečački. “Ali
sredićemo ga do sutra ujutru. Džek Fauler je rekao da Vam je potreban do
podne, ali ne možemo tako brzo, ako ćete nas pustiti da sredimo i ostalo.”
“On je to rekao?” Dakle, ipak je bio on. “Kada ga je dovazao?”
“Oko sedam sati jutros. Došlepao ga je svojim kamionom.”
“Da li znate gde mogu da ga nađem?” Mogla je barem da mu se zahvali... a
onda je pocrvenela jer se setila da je prošle noći pomislila da bi mogao da je
siluje. A ispostavilo se da je izuzetno pristojno ljudsko stvorenje.
Dečaci odmahnuše glavama umesto odgovora. “Radi tamo u
Andersonovom kampu za seču drveća, ali ne znam gde živi”, odgovorio je
riđokosi sa pegicama. Zahvalila im se i ubacila ruke u džepove zaputivši se
pešice ka svom kraju grada. Bila je na pola puta kada je čula iznenadno
trubljenje i videla njegov plavi kamion kako se zaustavlja pored nje.
Pogledala je u njega široko se osmehujući.
“Dugujem ti ogromnu zahvalnost. Bio si toliko divan da...”
“Ma nema veze. Hoćeš da te povezem?” Oklevala je samo na delić
sekunde, a onda je klimnula glavom i on je širom otvorio vrata. “Uskači.”
Kada se uvalila u prostrano sedište, bacila je pogled na njega. Oči su mu se
smešile: “Sigurna si da se ne bi radije sakrila iza drveta?”
“Nije fer!” bila je posramljena, a njegov smeh je bio duboki kikot.
“Uplašila sam se da bi mogao...”
“Znam šta si pomislila i zapravo je bilo pametno to što si uradila. Ipak”,
osmehnuo joj se, “pomalo je uvredljivo. Zar sam toliko strašan?” Ali kada je
video kolika je ona, sam je odgovorio: “Verovatno jesam za maleno stvorenje
kao što si ti.” Glas mu je iznenada bio nežan, a oči blage: “Nisam želeo da te
uplašim.”
“Nisam te ni videla kada sam se sakrila iza drveta.” I dalje se blago
rumenela, ali se i osmehivala. Dok su se vozili ka njenoj vikendici, ispustila je
mah uzdah. “Mislim da sam postala pomalo čudna... od kada sam sama sa
svojim sinom. To je ogromna odgovornost. Ako se meni nešto desi...” Glas joj
se izgubio, a onda je opet usmerila pogled ka njegovom licu, pitajući se zašto
mu je to rekla, ali bilo je nečeg utešnog u njemu.
Ćutao je neko vreme, a onda je pitao: “Razvedena si?
Odmahnula je glavom lagano: “Ne. Udovica.” Pet godina je mrzela tu reč.
Udovica. Kao pauk. “Žao mi je.”
“I meni.” Osmehnula se da se ne bi osećao loše. Zaustavili su se ispred
njene kuće. “Hoćeš li da uđeš na kafu?” Dugovala mu je bar toliko.
“Naravno, rado. Slobodan sam do ponedeljka i imam vremena na pretek.”
Pratio ju je unutra. Okačili su kapute na čiviluk iza vrata, a ona je onda žurno
otišla u kuhinju da podgreje kafu koja je ostala od tog jutra.
“Dečaci u garaži kažu da radiš u kampu za seču drveća”, rekla je preko
ramena dok je vadila šoljice.
“Tako je, tamo radim.” Okrenula se ka njemu i videla ga kako stoji na
kuhinjskim vratima, posmatrajući je, i iznenada se osetila veoma čudno.
Pokupio ju je na putu prethodne noći, a sad joj je već bio u kuhinji. Drvoseča,
potpuni stranac, a opet, u njemu je bilo nečega što ju je teralo da poželi da
ostane. U isto vreme ju je privlačio i plašio, ali kada se okrenula opet, shvatila
je da se ne plaši njega, nego sebe. Kao da je osetio njenu nelagodu, izašao je
iz kuhinje i otišao da je čeka u dnevnom boravku na kauču. “Hoćeš da upalim
vatru?”
Reagovala je naglo, a on je video nešto potresno u njenim očima: “Ne!”
Osetivši se kao da mu je otvorila deo sebe koji nije planirala da pokaže, rekla
je: “Postane pretopio ovde. Obično ne...”
“U redu je” Bio je skoro neverovatan. Kao da je razumeo stvari pre nego
što bi ih ona izgovorila, kao da je video stvari koje drugi nisu mogli. Postalo
joj je pomalo neprijatno kada je to shvatila o njemu, a opet je u isto vreme
osetila olakšanje. “Plašiš se vatre?” Pitanje je bilo postavljeno jednostavno, a
glas mu je bio nežan kada je ona počela da odmahuje glavom negirajući. Onda
je stala i klimula glavom potvrdno. Spustila je šoljice sa kafom na sto i stajala
ispred njega.
“Izgubila sam muža i ćerku u požaru.” Nikada ranije nikome nije ovo rekla.
Pogledao ju je kao da će krenuti ka njoj. Njegove nežne sive oči su tonule u
njene.
“Jesi li i ti bila tamo?” glas mu je bio tako mekan. Klimnula je glavom dok
su joj se oči punile suzama. Pogledala je u stranu i dodala mu šolju s kafom,
ali njegove oči su i dalje ispitivale. “I dečak?”
Uzdahnula je: “Bila sam trudna tada, ali nisam znala. Davali su mi gomilu
lekova u bolnici tokom naredna dva meseca... zbog opekotina i infekcija...
sedativi, antibiotici... kada sam saznala da sam trudna, bilo je prekasno. Zato
se Endrju rodio gluv.”
“Srećni ste što ste živi.” Razumeo je bolje zašto se osećala toliko
odgovornom za Endrjua i koliko joj je teško palo da ga ostavi u školi. “Život
je čudan ponekad.” Zavalio se na kauču, a šolja je u njegovim rukama delovala
sićušno. “Dešavaju se stvari koje uopšte nemaju smisla, Dafne.” Bila je
iznenađena što joj se setio imena. “Ja sam pre petnaest godina izgubio ženu u
saobraćajnoj nesreći u ledenoj noći. Bila je tako dobra žena. Svi u gradu su je
voleli.” Glas mu je omekšao dok se prisećao, a oči su mu izgledale kao
jutarnje nebo. “Nikada neću razumeti. Ima toliko pokvarenih ljudi. Zašto ona?”
“Ja sam isto osećala za Džefa.” Prvi put je razgovarala o njemu sa nekim.
Odjednom je morala da priča ovom strancu o njemu, nakon pet dugih,
usamljenih godina. “Bili smo tako srećni.” Nije bilo suza u očima dok je to
govorila, samo zamagljen pogled koji je Džon pažljivo posmatrao sa svog
mesta.
“Bili ste dugo u braku?''
“Četiri i po godine.”
Klimnuo je glavom. “Sali i ja smo bili venčani devetnaest godina. Imah
smo osamnaest kad smo se uzeli”, osmehnuo se, “još uvek deca. Radili smo
naporno zajedno, gladovali neko vreme, a posle toga nam je bilo dobro.
Navikli smo se jedno na drugo. Kao da je postala deo mene. Bilo mi je
prokleto teško kad sam je izgubio.”
Ovog puta su ga Dafnine oči utešile: “I meni, kad sam izgubila Džefa.
Mislim da sam skoro godinu dana bila sasvim otupela. Dok nije stigao
Endrju.” Osmehnula se. “Zabavljala sam se oko njega, nisam mislila puno o
tome... osim ponekad... na primer noću.” Uzdahnula je tiho. “Jeste li vi imali
dece, Džone?” Bilo je nečeg novog i čudnog u izgovaranju njegovog imena i
slušanju njenog sa njegovih usana.
“Ne. Nikada. Prvo nismo želeli. Nismo želeli da budemo kao ostali, kao
druga deca koja se venčaju odmah posle srednje škole i imaju četvoro dece za
tri godine, a onda sede i žale se kako mrze jedno drugo. Prvih nekoliko godina
ih nismo dobili samo da isteramo svoje, ali onda nam se tako dopalo. Nije mi
smetalo... dok nije umrla. Srećna si što imaš Endrjua.”
“Znam”, oči su joj sijale dok je mislila na voljeno dete, “ponekad mislim
da mi znači još više jer je... takav kakav je.”
“Plašiš se da izgovoriš to?” Glas mu je bio tako nežan, tako blag, skoro da
ju je naterao da želi da zaplače, ili da zaroni lice u njegove grudi i da mu
dopusti da je drži u naručju.
“Ponekad. Mrzim šta će to njemu značiti.”
“Značiće da mora da se potrudi malo više, da provlačenje neće biti
dovoljno za njega. Može ga učiniti boljim i snažnijim. Nadam se da hoće.
Mislim da je ono kroz šta si prošla učinilo isto za tebe. Jednostavni putevi nisu
uvek i najbolji, Dafne. Mislimo da jesu, ali pogledaj ljude koje ceniš u životu.
To su uglavnom ljudi koji su uspeli kada nije išlo sve kako treba, ljudi koji su
preživeli i prerasli bol. Oni kojima je sve lako, ne mogu ni da im priđu. To su
oni koji se penju na planinu izubijane glave, izgrebanog lica dok im se krv
sliva sa udova - oni koje vredi znati. Nije lako gledati, ali možda bude tako i
sa tvojim detetom.”
“Nisam to želela za njega.”
“Naravno da nisi. Ko želi? Ali uspeće on. Ti jesi. A sigurno nije bilo lako.
Mora da ti je bilo zaista teško.”
Gledala ga je zamišljeno. Pogledi su im se sreli preko kauča. “Ponekad je i
dalje teško.”
Klimnuo je glavom: “Šta radiš kad ne živiš u brvnari?”
Oklevala je na trenutak, sećajući se proteklih pet godina; “Brinem o
Endrjuu”
“A sada kada je u školi?”
“Ne znam još uvek. Radila sam u časopisu, ali to je bilo davno.”
“Da li ti se to sviđalo?”
Razmislila je malo, pa klimnula glavom: “Da, jeste. Ali bila sam mlađa.
Nisam sigurna da bi mi se sada dopalo. Bio je to zabavan posao kada sam bila
udata za Džefrija, ali to je bilo tako davno...” Osmehnula mu se, osećajući se
staro deset hiljada godina. “Imala sam dvadeset četiri.”
“A koliko sada imaš?” Osmehnuo se zabavljajući se: “Dvadest pet?
Dvadeset šest?”
“Dvadeset devet”, rekla je svečano, a on se nasmejao.
“Naravno. Nisam znao da si toliko matora. Ja imam, prijateljice moja,
pedeset i dve. Spram mene si kao beba.” Izgledao je tako, ali i nije. Bilo je
nečeg veoma mudrog, starog i retkog u vezi sa njim. Kao kod dobrog konjaka.
Ispili su kafu, a on je ustao i pogledao po sobi: “Da li si srećna ovde,
Dafne? Ovo je udobno mestašce.”
“Sviđa mi se. Ponekad pomislim da ću ostati ovde zauvek.” Osmehnula mu
se i gledala ga. Bio je prelep muškarac čak i sa pedeset dve.
“Zašto bi ostala? Zbog sebe ili Endrjua?”
Želela je da kaže da nije sigurna, ali je bila. Zbog njega, a on je video
odgovor u njenim očima: “Trebalo bi da se vratiš u Njujork ovih dana, lepa
damice. Ne traći život ovde u brvnari živeći samo za svoje dete. Trebalo bi da
ce vratiš svojim ljudima, svojoj sorti, da budeš zauzeta, zaposlena, da viđaš
prijatelje. Imam osećaj da si bila u zimskom snu svih ovih godina i znaš šta?
Bolje da ne traćiš vreme. Jednog dana ćeš se probuditi i biti stara kao ja, i
pitaćeš se šta si uradila sa svojim životom. Svašta tebe još čeka, vidim ja”
Oči su mu se susrele sa njenim i sav bol od gubitka i vremena je bio tu.
“Nisam sigurna. Nemam neke ciljeve, nikakav poriv da uradim nešto za
pamćenje, nemam snove o slavi. Zašto ne bih mogla da budem srećna ovde?”
“Šta bi radila? Posećivala Endrjua? Držeći se za njega umesto da ga pustiš
da bude slobodan? Da hodaš po mračnim putevima kada ti se auto pokvari? Da
ideš u gostionicu subotom uveče? Hajde, damo, ne znam šta si radila u životu,
ali mogu da ti kažem da zaslužuješ mnogo više od toga!”
“Stvarno? Zašto?”
“Zato što si pametna kao pčelica i prokleto lepa. Želela to da prihvatiš ili
ne.” Pocrvenela je, a on joj se osmehnuo uzimajući jaknu. “Pošto su ti od moje
priče uši otpale, i pošto sam se zgadio sam sebi držeći govore, izaći ću sam da
proverim šta ona dva momčića rade u garaži sa tvojom osovinom.”
“Ne moraš.” Na jedan ludi trenutak nije želela da je ostavi. Osećala se
prijatno tu sa njim. I bezbedno. I srećno. A sada će opet biti sama. Pet godina
joj to nije zaista smetalo, ali sada odjednom jeste.
Osmehnuo joj se sa vrata: “Znam da ne moram, ali želim. Sviđaš mi se,
Dafne Filds.” A onda, kao da se naknadno setio: “Hoćeš li da večeraš sa
mnom nekad tamo u gostionici? Obećavam da ti neću držati predavanja i
govore. Samo mi je oduvek smetalo da gledam kako mlade lepotice traće svoje
živote.”
“Volela bih da večeram sa tobom, Džone.”
“Dobro je. Uradimo to.” Delovao je zamišljeno na trenutak, a onda joj se
osmehnuo: “Da li je sutra uveče prerano?” Odmahnula je glavom polako,
pitajući se šta radi. Ko je ovaj čovek, i zašto je osećala potrebu da ga upozna
bolje i da bude sa njim.
“To bi bilo u redu.”
“Doći ću po tebe u pola sedam. Seosko vreme.” Klimuo joj je glavom,
osmehnuo se, a onda izašao lagano napolje zatvarajući nežno vrata za sobom
dok je ona stajala i gledala ga kroz prozor. Mahnuo joj je jednom dok se
kamionom odvozio sa prilaza, i otišao uz zvuk rasturanja šljunka. Stajala je tu
nakratko gledajući prazan put, pitajući se kuda joj je život išao i ko je zaista
bio Džon Fauler.
Osmo poglavlje
U subotu uveće Džon je stigao tačno u pola sedam. Nosio je isti kaput od
ovčije kože, ali ovog puta preko sivih pantalona, sakoa, košulje i kravate.
Odeća nije bila posebnog kroja, niti skupa, ali je na njemu imala stila.
Njegova upadljiva mačo grada je činila da sve na njemu bude lepo. Dafne je
dirnulo to što se sredio za večeru sa njom. Bilo je u njemu nekog staromodnog
kavaljerstva koje je moralo da joj se dopadne.
“Kako lepo izgledaš, Dafne.” Nosila je belu suknju i plavu rolku koja je
skoro savršeno odgovarala boji njenih očiju, a preko toga je nosila vuneni
prsluk koji je činio da izgleda kao mala francuska pudla. Sve u vezi sa njom
bilo je nežno i majušno, a opet bilo je nečeg instinktivno moćnog u toj ženi, pa
je njena veličina ponekad samo zavaravala. Kosu je vezala u jednostavnu
punđu koju je on posmatrao zainteresovano i uz osmeh: “Da li ikada nosiš
puštenu kosu?”
Oklevala je na trenutak, a onda odmahnula glavom: “Nisam nosila u
skorije vreme.” Nosila ju je puštenu preko ramena često za Džefa. Ali to je sve
bio deo nekog drugog vremena, drugog života i deo žene koja je ona bila sa
drugim muškarcem.
“Voleo bih nekad tako da je vidim.” Zakikotao se tiho za sebe dok ju je
gledao u oči. “Slab sam na plavokose lepotice, upozoravam te.” Uprkos
zadirkivanju i očiglednom interesu u njegovim očima, osećala se bezbedno dok
su napuštali kuću. To je vrlina koju je i ranije primetila kod njega. Možda zbog
njegove veličine, ili njegovog skoro očinskog stava, uvek se osećala bezbedno
pored njega, kao da će brinuti o njoj bez obzira na sve. Ali i ona je bila
drugačija sada. Znala je da može da vodi računa o sebi. Nije to znala kada je
bila udata za Džefa. Ovaj čovek joj nije bio potreban. Dopadao joj se.
Odvezao ju je do austrijske gostionice na večeru, a Obermajerovi su se
iznenadili što ih vide zajedno, pa su se posebno posvetili njima. Oboje su im
bili među omiljenim gostima, a kada se u kuhinji malo smirila panika oko
pripreme hrane, Hilda se zagledala u muževljeve oči znatiželjna i sa
pobedničkim osmehom. “Šta misliš kako ga je upoznala?”
“Ne znam, Hilda. Nije to tvoj posao da znaš”, progunđao je nežno, ali
njena radoznalost i iznenađenje se nisu mogli zaustaviti.
“Shvataš li da ga nisam videla na večeri od kad mu je žena umrla?”
“Da li ti shvataš da ne bi trebalo tako da govoriš, Hilda? Odrasli su ljudi,
šta rade je njihova stvar. Ako želi da izvede lepu ženu na večeru, zašto ne bi?”
“Jesam li rekla nešto loše? Mislim da je to divno!”
“Dobro je. Onda im odnesi kafu i ćuti.” Nežno ju je udario po zadnjici, a
onda izašao da proveri da li svi gosti imaju šta im je potrebno. Trenutak
kasnije je video kako Džon i Dafne razgovaraju uz kafu. Pričao joj je nešto
smešno, a ona se smejala kao devojčica.
“Šta si mu onda rekao?” i dalje je bila znatiželjna.
“Da, ako mogu da vode kamp za sečenje šume, mogu da vode i balet. I znaš
šta, nek sam proklet ako šest meseci kasnije nisu prodali posao i kupili neku
plesnu trupu u Čikagu.” Odmahnuo je glavom i dalje se smejući: “Proklete
budale.” Pričao joj je o neka dva prevaranta iz Njujorka koji su pre nekoliko
godina želeli da kupe posao i vode ga zbog smanjenja poreza. “Dodavola,
nisam ja to mesto sredio tako da bi mi došla dva magarca iz Njujorka i uništila
ga. Ne na taj način.”
“Da li ti se sviđa taj posao, Džone?” Bila je znatiželjna u vezi sa njim. Bio
je inteligentan, načitan, svestan svega što se dešava u svetu, a celog života je
ipak živeo u ovom malom selu Nove Engleske, izdržavajući se od svojih
snažnih pleća i ruku.
“Da, sviđa mi se. Odgovara mi. Nikada ne bih bio srećan u kancelariji. A
mogao sam. Salin otac je vodio banku ovde i želeo je da me ubedi da radim sa
njim, ali to ne bih bio ja. Ovo mi više odgovara. Po ceo dan sam na vazduhu,
radim sa ljudima i sa svoje dve ruke.” Osmehnuo joj se. “Ja sam fizikalac u
srcu, gospođo Filds.” Bilo je jasno da je on mnogo više od toga. Naporan rad
mu je doneo prizemnost, snagu, osećaj za realnost i šansu da po smatra ljudsku
prirodu. Bio je mudar čovek, i kako je veče odmicalo, shvatila je da joj se to
dopada kod njega. Tokom deserta ju je dugo posmatrao, a onda uzeo njenu ruku
u svoju: “Oboje smo mnogo toga izgubili. I ti i ja. A opet smo tu, snažni i živi.
Preživeli smo.”
“Nisam bila sigurna da hoću” bilo je olakšanje priznati to nekome.
“Ali hoćeš. Uvek. Nisi sigurna i dalje?”
“Ponekad sumnjam. Ponekad se pitam da li ću dočekati sledeći dan.”
“Hoćeš”, rekao je prilično ubeđen u to, “ali možda ćeš vremenom prestati
da biješ sama sve bitke.” Osetio je odmah da u njenom životu dugo nikoga nije
bilo. Nosila je sa sobom blagu tugu žene koja je skoro zaboravila nežni dodir
ljubavi. “Da li je bilo nekoga u tvom životu od kada ti je muž umro, Dafne, ili
ne bi trebalo da to pitam?”
Osmehnula se i delovala stidljivo, krupne oči boje različka postadoše još
krupnije: “Pitaj slobodno. Nije. Zapravo”, pocrvenela je, a on dobi nedoljiv
poriv da je poljubi, “ovo je prvi izlazak koji sam imala od... od kad je...” Nije
morala da kaže ništa više. Razumeo je.
“Kakva protraćena lepota”, ali ovog puta je previše rekao i ona okrenu
glavu u stranu.
“Bolje je tako. Mogla sam da se posvetim Endrjuu.”
“A sad?”
“Ne znam...” Delovalo je kao da se muči zbog nečega dok je to izgovarala.
“Ne znam šta ću da radim bez njega.”
“Mislim”, suzio je oči i nastavio da gleda u nju, “da ćeš uraditi nešto jako
važno.”
Nasmejala se i odmahnula glavom. Zabavljale su je njegove reči. “Na
primer? Kandidovati se za Kongres?”
“Možda, ako to želiš. Ali nije to. Ima nečeg duboko u tebi, Dafne, što
pokušava da izađe. I možda oslobodiš to ovih dana.” Iznenadile su je njegove
reči. I sama je često mislila isto, a jedino mesto na kom je oslobađala ideje
bili su njeni dnevnici. Želela je da mu priča o njima, ali se onda osetila
blesavom zbog toga.
“Hoćeš li da prošetamo?” Ustali su nakon večere, a on ju je ispratio
napolje, dok je gospođa Obermajer sve posmatrala sa očiglednim
zadovoljstvom. “Stekla si prijatelje u gradu, malena.” Smešio joj se odozgo
dok su hodali. “Sviđaš se gospođi Obermajer.”
“I ona se meni sviđa.” Hodali su jedno pored drugog u tišini, pustim
ulicama, a onda je on uzeo njenu ruku u rukavici i ušuškao je u svoje naručje.
“Kada ću upoznati Endrjua?” Nije pitao da li će ga upoznati, samo kada.
Kao da je za dva dana ovaj čovek postao deo njenog života, i nije bila sigurna
kuda sve to vodi, ali joj se sviđalo. Osetila se oslobođenom od svih stega koje
su je sputavale godinama. Imala je osećaj kao da se prepušta slučaju, ali bio je
to prijatan osećaj.
Okrenula je lice ka njegovom dok su hodali i pogledala u moćni profil
pored sebe. Nije znala šta će joj on biti u životu, ali je bila sigurna da će joj
biti prijatelj: “Sutra? Idem da ga posetim po podne. Hoćeš sa mnom?”
“Voleo bih.”
Odšetali su polako do njegovog kamiona i odvezao ju je kući. Ispratio ju je
do vrata, a ona ga nije pozvala unutra. Činilo se da to nije ni očekivao. Mahala
mu je dok je zatvarala vrata, a on je ušao u kamion i odvezao se okupiran
mislima o Dafne.
Deveto poglavlje
Endrju je čekao ispred sa dva vaspitača i nekom drugom decom kada su
Dafne i Džon stigli u školu. Prepoznala je odmah sumnju u sinovljevim očima.
Nije bio siguran ko je taj čovek, a možda ga je uplašila i Džonova visina. Ali
Dafne je bila sigurna da mu se ne sviđa to što vidi drugog muškarca sa svojom
majkom. Imao je instinktivni osećaj da mu ona pripada, a ona je dozvolila tom
osećaju da se razvije.
Uzela ga je u naručje i poljubila u obraz i vrat. Oslonivši svoje lice uz
njegovo, osećala je poznatu toplinu deteta koje je bilo deo nje. Zatim se
odmakla i rekla da je našla prijatelja, kao što on ima prijatelje u školi, i da mu
je ime Džon. Džon je kleknuo na zemlju pored njega. Nije znao ni jedan znak
koji je Dafne već naučila, ali je izgledalo kao da komunicira sa dečakom
pomoću svojih očiju i ogromnih, nežnih ruku. Za nekoliko minuta mu je Endrju
prišao oklevajući, kao oprezno štene. Bez ijedne izgovorene reči, Džon mu je
pružio ruku i uzeo Endrjuovu malenu šaku u svoju. Počeo je da razgovara sa
njim svojim dubokim nežnim glasom, a Endrju ga je gledao. Dečakove oči su
ostale prikovane za Džonove. Jednom ili dva puta je klimnuo glavom kao da ga
razume. Izgledalo je kao da su potpuno prihvatili jedan drugoga što je Dafne
oduševilo. Zatim je, bez obraćanja njoj, Endrju poveo Džona ispod drveta gde
su “razgovarali,” Dete je komuniciralo znakovima, a čovek je govorio, i činilo
se da razumeju jedan drugoga kao da su oduvek bili prijatelji. Dafne je stajala
po strani i posmatrala ih potpuno oduševljena, osećajući kako je emocije
obuzimaju. Osećala je tugu jer je izgubila još jedan delić Endrjua, ali je
osećala i radost jer je Džon uspeo da dopre do deteta koje je volela svom
svojom dušom. Bilo je i malo ozlojeđenosti u svemu tome, jer je videla kako
Endrju za Džona širom otvara vrata ka svom svetu, a ona se toliko mučila da ih
otvori. Ali iznad svega osećala je nežnost prema Džonu i Endrjuu kada su se
na kraju vratili do nje držeći se za ruke i smeškajući se. Počeli su onda da se
igraju, a malo kasnije, sve troje su se smejali. Sati do večere su proleteli kao
minuti, a Dafne je pokazala Džonu školu, iznenada ponosna što je uradila
pravu stvar za Endrjua. Dok su se spuštali niz stepenice iz Endrjuove spavaće
sobe, Džon ju je gledao toplinom koja ju je obuzimala kao mediteransko leto.
“Da li ti je neko rekao koliko si divna, malena?” Zarumenela se, a on joj je
stavio ruku preko ramena i privukao je sebi. Po prvi put joj je bio tako blizu.
Osećaj je bio tako snažan, dok je zatvarala oči u njegovom naručju. “Hrabra
si, i divna si. Uradila si prelepu stvar za Endrjua i to će biti dobro za oboje”, a
onda joj je tihim glasom, koji ju je potpuno iznenadio, rekao, “i volim te zbog
toga.” Stajala je zureći u njega nakratko, nesigurna šta da kaže, a on se
osmehnuo i sagnuo se da je poljubi u čelo: “U redu je, Dafne. Neću te
povrediti.”
“Hvala ti.” Nije bila sigurna zašto je to rekla, ali je iznenada obavila ruke
oko njegovog struka i zagrlila ga. Očajnički joj je bio potreban neko da joj
kaže ono što je upravo čula od njega - da nije napustila Endrjua, da je sve u
redu, da je uradila pravu stvar. “Hvala ti puno.”
Stisnuo ju je jako na trenutak, a onda su se spustili u prizemlje gde su ih
Endrju i ostali čekali spremni za večeru. Bilo je vreme da krenu. Ovog puta se
Endrju rasplakao što idu, a Dafne ga je privila uz sebe sa suzama u očima i
rekla mu dišući u njegov obraz: “Volim te.” Onda ga je odmakla od sebe kako
bi mogao da joj čita reči sa usana, ali on joj se opet bacio u naručje i zakrkljao
nešto što je bilo njegovo Volim te. Gospođa Kurtis je tada prišla i dotakla ga
po obrazu sa nežnim osmehom, što je bio znak da ga pita da li je spreman za
večeru. Bio je nesiguran nakratko, ali onda je klimnuo glavom i osmehnuo se,
signalizirajući da je spreman. Mahnuo im je brzo i poslao poljubac. Pogledao
je u Džona prijateljski, a onda je otišao da se pridruži ostalima.
“Spremna za polazak ili da sačekamo malo?” Džon nije želeo da je
požuruje. Skoro je mogao da oseti u svojoj utrobi svež bol koji je osećala.
Klimnula je sporo glavom, očiju i dalje prikovanih za dete. Onda se okrenula i
pogledala u Džona, zahvalna što je tu. “Jesi li dobro?”
“Da. Hajdemo.”
Izašli su napolje, a ona se oduševljavala koliko je dobro za promenu imati
nekoga ko vodi računa o njoj. Kada ju je hladan noćni vazduh udario u lice,
poželela je da trči. Bol što je ostavila Endrjua skoro je nestao, i osećala se
življom nego što je bila godinama. Smejala se i skakutala do kamiona, kao
devojčica, dok je Džon hodao pored nje.
“On je divan mališan, znaš.” Gledao ju je, dok je pokretao automobil, kao
da je i on ponosan. “Dobar si posao odradila.”
“Takav je on oduvek. Nisam sigurna da sam imala ikakve veze sa tim.”
“Jesi. Ne zaboravi to.” Zvučao je ozbiljno dok su se odvozili od škole, ali
je sa zadovoljstvom primetio da je ona i dalje bila srećna. “Hoćeš da idemo
opet u gostionicu na večeru? Osećam kao da bi trebalo da proslavimo, a ne
znam ni sam šta.” Bacio je pogled ka njoj i pogledi im se sretoše. Između njih
se stvarala snažna veza. Upravo je sa njim podelila izuzetno značajan deo svog
života. Bio je dirnut i zadovoljan što mu je dopustila da upozna Endrjua. “A da
ja napravim večeru?”
“Umeš da kuvaš?” Šalio se sa njom. Oboje se nasmejaše. “Jedem puno.”
“Šta kažeš na špagete?”
“To je sve?” Delovao je šokirano, a ona se smejala, osećajući se kao dete.
Iznenada se, bez razloga, setila kada je prvi put spremala večeru za Džefa u
stanu. Bilo je to tako davno, a nju je bilo sramota što se svega sećala kao kroz
maglu. Činilo joj se tako dalekim, davnim i nestvarnim. Imala je trenutke kada
je osećala da uspomene na Džefrija blede. “Samo špagete?” Džonov glas ju je
vratio u stvarnost.
“Dobro. A biftek? I salata?”
“Prihvatam. Sa zadovoljstvom”, dodao je, dok se ona smejala.
“Mora da košta pravo bogatstvo tebe hraniti, Džone Fauleru,”
Zabavljao se njenim izrazom lica: “Bez brige. Zarađujem dobru platu od
seče drveća.”
“Zar nije taj posao opasan?” Obrva joj se izvila.
Bilo mu je drago što je zabrinuta.
“Ponekad. Retko kad. Većina nas zna šta radi. Moramo da pazimo na
novajlije. Na mladiće koji se prijave preko leta. Mogu i da te ubiju ako ne
paziš.”
Tiho je klimala glavom ne govorivši ništa kada su se zaustavili ispred
njene kuće i ušetali unutra. Sledećih pola sata je bila zauzeta kuvanjem. On je
seo za sto i napravio bifteke. Ona je napravila špagete i salatu, a on je
čežnjivo gledao u kamin i odmah je znala o čemu razmišlja: “U redu je, Džone.
Ako hoćeš, samo napred. Ova soba bi bila lepa uz vatru.”
“Nije nam potrebna. Lepo je i bez nje.” Ali Dafne je želela da upali vatru.
Želela je da ostavi prošlost iza sebe. Bila je umorna od strahova, užasa i
agonija iz prošlosti.
“Samo napred. Upali vatru.” Džon ju je učinio hrabrom.
“Ne želim da te uznemirim, Dafne.”
“Nećeš. Mislim da je vreme da se oslobodim prošlosti.” Bilo joj je čudno
što to izgovara, ali ipak nije delovalo kao izdaja.
Ustao je od stola kako bi ubacio nekoliko cepanica i potpalu. Vatra se brzo
razgorela, a ona je se dela neko vreme zureći u nju, razmišljajući ne toliko o
sudbonosnoj Badnjoj noći, koliko o trenucima koje su ona i Džef provodili
sedeći kod kuće nedeljom uveče, čitajući nedeljne novine i uživajući u vatri.
Bez reči, Džon je posegnuo za njenom rukom, a ona je počela da razmišlja o
njegovoj ruci na svojim ramenima u školi i koliko je lepo bilo stajati pored
njega.
“O čemu si sad razmišljala? Delovala si baš srećno,”
Oči su joj sijale od vatre iz kamina, a on je pomislio da je razmišljala o
Džefriju.
“Razmišljala sam o tebi. Drago mi je što si me pokupio na putu pre neko
veće.”
I on se osmehnuo sećajući se toga. “Pokupio bih te i ranije da se nisi
krila.” Oboje su se smejali na tu pomisao, a ona je zatim iznela dve šolje vrele
kafe. “Dobar si kuvar.”
“Hvala. I ti si. Biftek je bio odličan.”
Osmehnuo se skoro tužno: “Imao sam vremena da vežbam. Petnaest godina
sam kuvam.”
“Zašto se nisi ponovo oženio?”
“Nisam želeo. Nisam sreo nekoga do koga mi je stalo toliko.” Hteo je da
kaže “do sad”, ali nije želeo da je uplaši time a znao je da bi. “Ne želim da
počinjem sve ispočetka. Ali ti si mlada, malena. Trebalo bi to da uradiš.”
Odmahnula je glavom zamišljeno, gledajući ga. “Ne verujem da ću. Ne
možeš da uradiš to tek tako, još jednom. Ne možeš da ponoviš ono što je bilo.
To se dešava samo jednom u životu.”
“To je neponovljivo iskustvo. Ali uslediće druga iskustva koja će biti
podjednako važna. Samo, su drugačija.”
“Vidi ko mi kaže. Ne razlikuješ se od mene.”
“Razlikujem se. Ti imaš više sreće.”
“Stvarno? Zašto?”
“Imaš Endrjua.” Oboje se osmehnuše. “Nekad upoznam decu koja me
nateraju da zažalim što nisam imao svoje.”
“Nije kasno.” Nasmejao se na to. “Ja sam star čovek, Dafne Filds. Imam
pedeset dve godine. Dođavola, dovoljno sam star da ti budem otac.” Ona se
samo osmehnula na to. Nije ga gledala na taj način, a ni on nije osećao to
prema njoj. Bili su prijatelji na više nivoa. Nikada nije imala prijatelja kao što
je on. Možda zato što nikada nije bila žena kakva je sad. Ojačala je tokom
godina. Bila je snažnija nego što je ikada sanjala da će biti. Mogla se nositi sa
bilo kojim muškarcem. Čak i sa muškarcem kao što je Džon.
Sedeli su na kauču posmatrajući vatru neko vreme i bilo je neverovatno
koliko se prijatno osećala pored njega. Bilo je tako lako sa njim. Nije osećala
nikakvu žurbu, kao da je večnost pred njim i dovoljno vremena da uživa u svim
dragocenim trenucima. Oštre crte njegovog lica su izgledale prelepo na
svetlosti vatre.
“Džone...” Nije znala kako tačno da izrazi ono što oseća. Možda će kasnije
lakše moći, u svom dnevniku.
“Da, malena?”
Nije mogla da pronađe prave reči. Na kraju je nežnim, hrapavim glasom
rekla ono jedino što je mogla: “Drago mi je što sam te upoznala.”
Klimnuo je glavom sporo, osećajući isto što i ona. Osećao je mir i
razumevanje koje je postojalo među njima. Stavio je tada jednu ruku preko
njenih ramena, a ona je osetila istu tihu snagu koja joj je prijala ranije te
večeri. Dopadala joj se težina njegove ruke, dodir njegove ruke, njegov miris
pored nje. Bila je to bogata mešavina briona, vune, svežeg vazduha i duvana.
Mirisao je kako je i izgledao, kao snažan, privlačan muškarac koji je ceo život
proveo u šumi i na planini. Pogledavši u Dafne, Džon je video suzu koja joj se
slivala niz obraz. Iznenadila ga je, pa ju je privukao bliže. “Jesi li tužna,
ljubavi?” Glas mu je bio tako dubok i nežan, ali ona je odmahnula glavom.
“Ne... toliko sam srećna... ovde, ovako.” Pogledala ga je: “Možda misliš
da sam luda, ali ja sam oživela. Osećam kao da sam toliko dugo bila
polumrtva. Mislila sam...” Bilo joj je teško da izgovori, ali morala je:
“Mislila sam da bi trebalo da sam mrtva kao i oni. Preživela sam samo zbog
Endrjua. Živela sam samo zbog njega.” Sada je opet živela zbog sebe.
Napokon.
Činilo se da je ćutao čitavu večnost držeći lice tako blizu njenom,
posmatrajući je: “Imaš pravo na sopstveni život, Dafne. Odužila si se.”
Poljubio joj je usne nežno. Kao da ju je strela pogodila. Osećala je njegov
dodir do srži i nije mogla da diše dok su im se usne dodirivale i dok ju je
držao. Zatim joj je rukama držao lice i gledao je: “Gde si bila celog mog
života, Dafne Filds?” Opet ju je poljubio. Ovog puta je ona stavila ruku oko
njegovog vrata i privukla ga bliže sebi. Osećala je kao da želi da se zakači za
njega do kraja života i da se nikada ne pusti, a on ju je držao kao da želi da
ona uradi upravo to.
Njegove ruke su, nakon nekog vremena, počele polako da se kreću preko
njenih ramena, a onda su lagano stigle do njenih grudi, a zatim i ispod
džempera. Ispustila je nežan uzdah, a on je privio uz sebe osećajući rastuću
strast u njoj. Zaustavio se i izmakao posle nekog vremena, zagledavši se u
njene oči: “Ne želim da uradim bilo šta što ti ne želiš, malena. Ja sam star
čovek. Ne želim da te iskoristim.” Odmahnula je glavom i poljubila ga dok joj
je on izvlačio ukosnice iz kose puštajući je iz punde da se rasipa preko njenih
leđa i ramena. Prstima je prolazio kroz nju, dodirivao joj lice i grudi, a onda
su snažne ruke stigle do njenih nogu. Nije mogla da se suzdrži i počela je da se
izvija od zadovoljstva dok ju je dodirivao.
“Dafne... Dafne...”, šaputao je njeno ime dok su ležali na kauču pored
vatre. Celo telo mu je podrhtavalo od želje za njom, a onda je ona ustala i
uzela ga za ruku kako bi ga povela do kreveta u spavaćoj sobi. “Jesi li
sigurna?” Znao je koliko je vremena prošlo, a jedva ga je poznavala. Sve se
desilo tako brzo između njih. Nije želeo da uradi nešto zbog čega bi se kajala
ujutru. Želeo je da je ima dugo, ne samo za jednu noć ili za trenutak.
“U redu je” glas joj je bio jedva čujan šapat dok je lagano skidao odeću sa
nje, dok na kraju nije stajala pred njim naga, sićušna, savršeno građena. Koža
joj je blistala na mesečini, a plava kosa postala skoro srebrna. Podigao ju je i
nežno spustio na krevet. Pažljivo je skinuo odeću sa sebe, bacio je na pod i
spustio se pored nje. Dodir njene satenske kože je bio skoro nepodnošljiv.
Osećao je želju koju nije mogao da kontroliše dok je ležao pored nje. Ali ona
je uhvatila rukama njegovo lice, držala ga je blizu i izvila telo ka njegovom.
Lagano, kao da je zaboravljena uspomena oživljena, osetila ga je u sebi i
uzdigla se u visine koje ni sa Džefrijem nije poznavala. Džon je bio umešan i
izuzetan ljubavnik. Na kraju su ležali umorni jedno pored drugoga. Njeno sitno
telo je bilo isprepletano sa njegovim dok mu je šaputala u vrat da ga voli.
“I ja tebe volim, malena. O, Bože, koliko te volim...” Kada je to izgovorio,
ona ga je pogledala sanjivo se osmehujući, privukla ga čvršće uz sebe,
zatvorila oči i otplovila u san u njegovom naručju. Ponovo je bila žena, žena
koja nije bila nikada pre. Njegova, ali i svoja žena. Bio je u pravu kada je reč
o njoj. Godine je jesu učinile snažnijom. Bila je snažnija nego što je očekivala.
Deseto poglavlje
“Šta je ovo”, pitao je Džon držeći u ruci dva Dafnina dnevnika s kožnim
povezom, dok je go stajao u njenoj kuhinji u šest sati sledećeg jutra. Ustala je
da mu napravi doručak pre nego što ode na posao, ali ih je zadržao još jedan
snažni nalet strasti.
Pogledala je preko svog golog ramena sa osmehom i dalje iznenađena
koliko je opuštena sa njim: “Koje? Ah, to su moji dnevnici.”
“Mogu li nekad da ih pročitam?”
“Naravno.” Delovala je pomalo postiđena dok je stavljala pržena jaja i
slaninu na sto. “Možda ti budu delovali malo blesavo. Ispraznila sam dušu u
njih.”
“Nema tu ničeg blesavog”, a onda se nasmešio na prizor njene nage
zadnjice. “Imaš prokleto dobru guzu, da li si svesna toga?”
“Umukni i jedi ta jaja.”
“I tako se romansa završila.” Ali njihova romansa je tek počela. Uspeli su
čak i da odrade jedan “na brzaka” pre nego što je Džon otišao na posao.
“Nisam siguran da imam snage da radim danas posle ovolikog vođenja
ljubavi.”
“Dobro, onda ostani. Ja ću se pobrinuti za tebe.”
“Kladim se da bi!” Smejao se glasno dok je zakopčavao tešku vetrovku za
posao koju je držao u kamionu. “Ti baš znaš kako da razmaziš čoveka, Dafne
Filds.”
Dok se privijala uz njega pre nego što je otišao, šapnula je tiho: “Ti si
razmazio mene. Činiš me srećnijom nego ikada i želim da znaš to.”
“Pamtiću to čitavog dana. Pokupiću neke namirnice kad se budem vraćao i
imaćemo finu, mirnu večeru. Šta kažeš?”
“Zvuči odlično.”
“Šta ćeš ti da radiš?”
Oči su joj zasvetlele na trenutak i ona se osmehnula: “Možda ću zabeležiti
nešto novo u dnevnik.”
“Dobro. Proveriću to kad se vratim kući. Vidimo se kasnije, malena.”
Otišao je posle toga. Šljunak je krckao pod kamionom dok je mahala, golih
grudi, sa kuhinjskog prozora.
Dan se činio beskrajnim nakon što je otišao. Pitala se šta je radila bez
njega. Razmišljala je da ode u posetu Endrjuu kako bi joj prošlo vreme, ali
bilo je prerano za novu posetu. Ostala je kod kuće, čistila, i počela da piše u
dnevnik, ali nešto drugo joj se motalo po glavi celog jutra i zatekla je sebe
kako piše kratku priču nakon ručka. Zapisala ju je u jednom dahu, nekim
sopstvenim tokom, a kada ju je završila, sedela je zureći sa zaprepašćenjem u
desetak stranica koje je napisala. Po prvi put je uradila tako nešto.
Kada je došao kući, dočekala ga je u sivim pantalonama i svetlocrvenom
džemperu. “Prelepa si, malena. Kako si provela dan?”
“Divno. Ali si mi nedostajao.” Kao da je oduvek bio deo njenog života i
kao da ga je čekala svake večeri. Opet su zajedno spremili večeru od
namirnica koje je on kupio, a on joj je pričao anegdote sa posla. Posle toga mu
je pokazala svoju kratku priču, a on ju je čitao oduševljeno dok su sedeli
pored vatre.
“Ovo je fenomenalno, Daf”, gledao je u nju ponosno i sa zadovoljstvom.
“Hajde, reci istinu. Da li je bezveze?”
“Ne, nikako. Odlična je.”
“Po prvi put sam nešto tako napisala. Ne znam ni kako se to dogodilo.”
Dodirnuo je svilenkastu, plavu kosu na njenoj glavi i osmehnuo se:
“Odavde, malena. A verujem da se tu krije još mnogo sličnih priča.” Otkrila je
resurs koji nije ni znala da poseduje i osećala je još veće olakšanje nego kada
bi pisala u svoje dnevnike.
Vodili su te noći ljubav ispred vatre, a onda još jednom u krevetu i
sledećeg jutra u pola šest. Otišao je na posao pevušeći nešto, a ona ovog puta
nije čekala podne. Sela je čim je on otišao i napisala još jednu priču.
Razlikovala se od priče koju je sastavila prethodnog dana, ali kada ju je Džon
pročitao te noći, misho je da je još bolja: “Imaš moćan stil u svom pisanju,
Daf” Nakon toga je proveo nekoliko sedmica čitajući njene dnevnike.
Do Božića su počeli da vode prijatan život. On se skoro preselio kod nje u
vikendicu, Endrju je bio sve samostalniji u školi, a ona je imala više
slobodnog vremena nego ikada. To joj je omogućilo da piše kratke priče
svakog dana. Neke su bile bolje od drugih, ali su sve bile zanimljive, i sve su
imale njen poseban stil. Kao da je otkrila deo svoje ličnosti koji nije znala da
poseduje, i morala je da prizna da joj se dopada.
“Osećaj je tako dobar, Džone. Ne znam, teško je objasniti. Kao da je sve
ovo već bilo tu, ali nisam bila svesna da postoji.”
“Možda bi trebalo da napišeš roman”, delovao je ozbiljno dok je to
izgovarao.
“Ne budi blesav. O čemu?”
“Ne znam. Šta ti dođe. Znam da imaš to u sebi.”
“Nisam baš sigurna. Drugačije je to od pisanja kratih priča.”
“To ne znači da ne možeš da napišeš roman. Probaj. Zašto da ne,
dođavola?! Imaš vremena. Nema šta drugo da se radi ovde preko zime.” I
zaista nije imalo, osim poseta Endrjuu. Provodila je sa njim dva popodneva
nedeljno, a Džon je išao sa njom jednom svakog vikenda. Do Božića se lako
moglo primetiti da je Endrju srećan, i da je prihvatio Džona s lakoćom,
govoreći mu smešne stvari znakovnim jezikom sada kada je i Džon pomalo
naučio njegov jezik. Rvali su se napolju, i često je Džon završavao tako što bi
mu na jednom ramenu bio Endrju, a na drugom neki od njegovih prijatelja.
Zavoleo je dečaka, a Dafne ih je ponosno posmatrala, zahvaljujući se na
darovima koje joj je život doneo. Kao da je sav boi iz prošlosti konačno
izbrisan. Bilo je sada lakše živeti sa uspomenom na Džefa. Jedino ju je
jednako bolelo kada bi videla devojčice koje su bile Emino godište. Ali i to je
bilo bolje sada. Džon je imao načine kako da ublaži svaku bol i da učini Dafne
smirenom i srećnom.
Ponekad su čak dovodili Endrjua sa njima kući na nekoliko sati. Džon mu
je davao da obavlja sitne poslove po kući. Nosili su zajedno drva za potpalu, a
Džon mu je rezbario male životinje od drveta. Pravili su kolačiće sa Dafne, i
jednom prilikom ofarbali staru stolicu za ljuljanje koju je Džon našao u
napuštenoj štali. Svima je bilo jasno da Endrju postaje neverovatno
nezavistan. Bilo mu je lakše da komunicira sa njima, Dafne je tečno koristila
znakovni jezik, pa je napetost među njima nestala. Endrju je bio strpljiviji
kada je grešila, i kikotao se jednom ili dva puta kada je pogrešno pokazala
neku reč, a onda je sa širokim osmehom objasnio na znakovnom jeziku Džonu
da je njegova majka rekla da će spremiti žabu za večeru. Njegova tiha
komunikacija sa Džonom i dalje je ostala dirljiva. Njih dvojica su postali
prijatelji kao da su oduvek bili deo istog života. Hodali su u tišini jedan pored
drugog po poljanama, zastajkivali da gledaju zečeve ili jelene dok su im se
pogledi sretali. Nije bilo potrebe da išta kažu. Kada je dolazilo vreme da se
vrate u školu, Endrju je sedeo u Džonovom krilu u kamionu i stavljao svoje
majušne ruke na volan pored ogromnih Džonovih, a Dafne ih je posmatrala sa
osmehom. Uvek se radovao da se vrati ostalima u školi. Nije više bilo
srceparajuće ostavljati ga. Ona i Džon su imali svoj mali život, a ona je
zaključila da nikada nije bila zadovoljnija životom. To se odrazilo i na njeno
pisanje.
U februaru je skupila hrabrosti da započne knjigu. Radila je na njoj
naporno svakoga dana dok je Džon bio na poslu, a uveče je on čitao šta je
napisala toga dana, uz komentare i pohvale. Nikada nije posumnjao da ona to
ne može.
“Znaš da ne bih mogla da uradim ovo da nije bilo tebe.” Ležala je na kauču
u plavim farmerkama i čizmama sa nagomilanim radovima na krilu dok je on
sekao jabuke za njih.
“Mogla bi. Nemam ja ništa sa tim. Sve dolazi iz tebe. Sve je tu. I niko
nikada neće moći to da ti oduzme.”
“Ne znam... i dalje ne razumem odakle sve to dolazi.”
“To nije ni važno. Samo je važno da znaš da je sve unutar tebe. Niko drugi
ne može da utiče na to.”
“Ne.” Uzela je parče jabuke i nagnula se kako bi ga poljubila. Volela je
osećaj njegovog lica na svojim usnama, posebno na kraju dana kada je bilo
grubo od brade koja je počinjala da raste. Sve na njemu je bilo tako muževno i
seksi. “I dalje mislim da si ti kriv. Da nije bilo tebe, ne bih ništa napisala.”
Oboje su se prisetili uz osmeh da je prvu priču napisala nakon što su vodili
ljubav po prvi put. Poslala ju je u Kolins početkom godine da vidi da li bi
želeli da je objave i još uvek je čekala odgovor.
Odgovor je stigao u martu od stare šefice, Alison Bajer. Želeli su da je
otkupe za petsto dolara. “Vidiš li ovo, Džone? Kupili su moju priču! Ludi su!”
Čekala ga je na vratima to veče sa bocom šampanjca, čekom i pismom od
Alison.
“Čestitam!” Bio je zadovoljan koliko i ona i proslavljali su to u krevetu do
sitnih jutarnjih časova. Zadirkivao ju je kako nikako ne može da se naspava,
ali je bilo više nego očigledno da oboje uživaju u tome.
Prodaja priče Kolinsu ju je dodatno motivisala. Radila je na knjizi
predanije preko proleća i konačno ju je završila u julu. Sedela je zureći u nju,
držeći je u rukama, osećajući težinu rukopisa, i više nego zadivljena onime što
je uradila. U isto vreme je bila tužna jer je izgubila ljude koji su joj postali
stvarni tokom dugih meseci dok je pisala o njima.
“Šta sada da radim?” kao da je izgubila posao, bilo joj je skoro žao što je
gotovo.
“To je, ljubavi moja, zanimljivo pitanje.” Gledao je u nju, pun ponosa,
golih grudi. Lice i ruke su mu pocrneli; pio je pivo nakon napornih sati na
poslu. Bilo je prelepo leto. “Nisam siguran, ali valjda bi trebalo da nađeš
agenta. Probaj da se vidiš sa starom šeficom u Kolinsu. Pozovi je sutra.”
Dafne je mrzela da razgovara sa njom. Stalno je vrtela istu priču kako Dafne
ne živi normalno. Dafne joj nikada nije rekla za Džona, pa je ona
pretpostavljala da ostaje u Nju Hempširu da bi bila blizu Endrjua. Stalno je
navaljivala da se Dafne vrati u Njujork i nađe posao, a Dafne je koristila
izgovor da je iznajmila svoj stan nekome do septembra. Nakon toga je
planirala da nađe novi razlog. Nije nameravala da ode. Bila je srećna sa
Džonom, i želela je da ostane u Nju Hempširu zauvek. Čak se i Džon
raspravljao sa njom oko toga. I on je tvrdio da ona pripada Njujorku gde je
“njena vrsta” i gde može da nađe zanimljiv posao. Nije smatrao da bi trebalo
da provede ostatak života sa drvosečom. Ali nije želeo da zaista ode, kao što
ni ona nije nameravala da ga napusti, ni tada, ni ikada. “Kako se nalazi agent?”
“Možda bi trebalo da odneseš knjigu u Njujork i otkriješ.”
“Ako ćeš ti sa mnom.”
“To je ludost, ljubavi. Nisam ti ja potreban za to.”
“Jesi.” Izgledala je kao srećna devojčica dok je sedela pored njega.
“Potreban si mi za sve. Zar nisi to do sad shvatio?” Shvatio je, ali su i jedno i
drugo znali da je sposobna i sama za mnogo veće podvige.
“Šta bih ja radio u Njujorku?” Nije bio tamo dvadeset godina, i nije mu se
baš išlo. Bio je srećan u planinama Nove Engleske. “Zašto sutra ne bi pozvala
Alison da čuješ šta ona ima da ti kaže?” Ali Dafne to nije uradila sutradan.
Odlučila je da čeka do jeseni. Nije bila spremna da podeli knjigu sa nekim, a
tvrdila je da želi da je pročita još nekoliko puta kako bi napravila neke sitne
izmene. “Kukavice”, zadirkivao ju je, “ne možeš da se kriješ zauvek, malena.”
“Zašto?”
“Zato što ti ja neću dopustiti. Bolja si od toga.” Činio je da se oseća kao
da nema nečega što ne bi mogla da uradi. Zadivljujuće je koliko je došla sebi
provodeći te mesece sa njim.
I Endrju se promenio. Imao je skoro pet godina i nije više bio beba. U
avgustu je Dafne planirala da ode sa njim i još nekom decom i roditeljima na
kampovanje pod nadzorom gospođe Kurtis. Bila je to posebna prilika za sve
koji su bib umešani. Dafne je želela da i Džon pođe sa njima na četvorodnevno
putovanje kako bi podelio svoja iskustva sa Endrjuom, ali nije mogao da
dobije slobodne dane. Imali su dvadeset studenata u kampu i svi stariji radnici
su morali da budu tu kako bi nadzirali novajlije.
“Zar ne možeš da se izvučeš?” Bila je razočarana.
“Ne mogu stvarno, ljubavi. Voleo bih da mogu. Divno ćete se provesti.”
“Nećemo bez tebe”, skoro se nadurila, a on se nasmejao. Voleo je to dete u
njoj.
Treće sedmice avgusta otišli su sa vrećama za spavanje, šatorima i
konjima. Za decu je putovanje kroz šumu bilo novo iskustvo. Svuda oko njih su
bila uzbuđenja i otkrića. Dafne je ponela jedan od svojih dnevnika kako bi
zapisala sve za Džona, sve smešne stvari koje je Endrju uradio, i sitne
doživljaje koje se plašila da će zaboraviti. Ali uglavnom je pisala o Džonu, i
razmišljala je o noći koju su proveli zajedno pre nego što je otišla. Ovo je bio
prvi put da su se rastali nakon devet meseci, a nju je bolela sama pomisao na
mogućnost da nekada ostane bez njega.
Nakon što je izgubila nekoga koga je volela, plašila se da ostavi Džona.
Imala je čak i košmare zbog straha da će ga jednog dana izgubiti.
“Nećeš me se tako lako rešiti, malena”, šaputao joj je u vrat kada je
podelila sa njim svoje strahove. “Ja sam ti starog čvrstog kova.”
“Ne bih mogla da živim bez tebe, Džone.”
“Mogla bi. Ali nećeš morati da pokušavaš. Bar neko vreme. Lepu se
provedi sa decom i spremi se da mi pričaš o svemu.”
Ležala je pored njega u zoru, nakon što su vodili ljubav osećajući njegovu
glatku mušku kožu na svojoj butini. To je uvek izazivalo isto uzbuđenje u njoj.
“Možda padnem u depresiju za četiri dana.” Razmazio ju je kad je reč o
vođenju ljubavi. Možda je nazivao sebe starcem, ali nije bilo ničeg staračkog
u njegovoj strasti. Imao je žar muškarca koji je duplo mlađi od nje pomešan sa
iskustvom koje ju je naučilo mnogo čemu što nije znala. Pitala se ponekad da li
je bilo tako dobro prosto zato što ga je volela. O takvim stvarima je pisala u
svom dnevniku dok je bila odsutna i kad se nije igrala sa Endrjuom. Uživala je
u ovim posebnim danima sa njim, posmatrala ga je sa prijateljima, živeli su
zajedno u šumi i budila se ujutru uz to malo veselo lice uz koje se toliko dugo
nije budila.
Vratili su se kući posle četiri dana, kao bilo koja ugledna gomila kampera,
prljavi, umorni, ali opušteni i zadovoljni onim što su uradili. Roditelji su
uživali u putovanju koliko i deca. Ostavila je Endrjua u školi, stavila svoju
vreću za spavanje i ranac u automobil i zevnula dok je sedala za volan. Jedva
je čekala da vidi Džona, ali kada je stigla do vikendice, nije ga zatekla tamo. U
sudoperi je bilo sudova, krevet nije bio raspremljen, a ona se osmehnula dok
je zahvalna ulazila pod tuš. Htela je da sredi sve pre nego što se on vrati kući.
Dok je stajala u kuhinji perući sudove u farmerkama, začula je nepoznato
kucanje na vratima. Otišla je da otvori vrata sa sapunjavim rukama i
osmehnula se kada je videla jednog od Džonovih prijatelja, čoveka kog su
ponekad viđali, ali je znala da je Džonu zaista drag.
“Ćao, Hari, šta ima novo?”, preplanula od sunca, bila je odmorna i srećna,
ali Džonov prijatelj je delovao napeto.
“Kada si se vratila?” Lice mu je bilo bezizražajno, a oči tužne, kao i uvek.
Džon ga je uvek zadirkivao da izgleda kao da mu je najbolji prijatelj umro, ali
imao je debelu ženu i šestoro dece što je bilo dovoljno da deprimira svakoga,
govorio je Džon. “Kako je Gledis?”
“Dafne, možemo li da porazgovaramo?” Ovog puta je delovao zaista tužno.
Iznenada je negde iza sebe čula otkucavanje kuhinjskog sata.
“Naravno.” Obrisala je ruke o farmerke, spustila peškir i došla do mesta
gde je on stajao. “Nešto nije u redu?” Klimnuo je glavom. Nije znao kako da
joj saopšti ovo. Nije mogao da prevali reči preko jezika i između njih je
nastala jeziva tišina.
“Hajde da sednemo.” Nervozno je krenuo prema kauču, a ona ga je pratila
kao da je u snu.
“Hari? Šta je? Šta nije u redu?”
Oči su mu bile kao dva tužna kamena dok je gledao u nju: “Džon je mrtav,
Dafne. Umro je dok si bila odsutna.”
Osećala je kako se soba okreće oko nje dok je gledala Harijevo lice u
daljini... Džon je mrtav... Džon je mrtav... reči su bile iz lošeg sna, ne iz
stvarnosti, to se nije desilo, ne njoj... opet. Iznenada je u tišini koja je vladala
oko njih čula ženu kako se smeje, histerično, promuklim tonom.
“Ne! Ne! Ne!” Kreštavi smeh se pretvorio u jecanje dok ju je Hari
posmatrao. Želeo je da joj objasni kako je umro, ali ona nije želela da čuje.
Nije bilo bitno. Već je ovo doživela. Ali bez obzira na to što je osećala, Hari
je počeo da priča. Htela je da stavi prste u uši, da vrišti i trči. “Desila se
nesreća u kampu onog dana kada si otišla. Zvali smo školu, ali rekli su da
nemaju načina da te kontaktiraju. Neki od onih prokletih studenata je izgubio
kontrolu nad čekrkom i stabla su se sručila na njega...” Hari je počeo da plače,
a Dafne je zurila u njega širom otvorenih očiju, “polomila mu leđa i vrat. Nije
ništa osetio.”
Nije ni Džef. Ili bar tako kažu. Kakva je razlika? Zašto je to sad važno?
Sedela je zureći u Harija i mogla je da misli samo na Endrjua. Šta će reći
svom sinu?
“Svima nam je prokleto žao. Decu su poslali kući, a telo smo mu zadržali u
mrtvačnici. Nema porodicu ovde, ili bilo gde, mislim. Nema nikoga. A nismo
znali šta bi ti želela... Gledis je mislila...”
“U redu je”, skočila je napeto i bleda u licu. “Nema veze.” Preskočila je
ovo i prethodnog puta. Tek kada je Hari otišao, stigle su je suze, reke tihih suza
punih bola. Gledala je po sobi i sela opet. Džon Fauler se nikada neće vratiti
kući.
“Možeš ti to i sama, malena”, sećala se njegovih reči. Ali nije želela da
bude sama. Želela je život sa njim.
“O, Džone...” Bio je to nežan, slomljeni šapat u tišini vikendice. Sećala se
svega što su izgovorili, on o smrti svoje žene, a ona o gubitku Džefa. Ovo nije
imalo smisla kao ni to, i nije razumela ništa bolje, ali bilo je drugačije. Znala
je da nema smisla držati se sećanja. Odšetala je u šumu u vreme zalaska sunca
i suze su opet krenule dok je gledala u letnje nebo i mislila o njemu, o
njegovim širokim ramenima, krupnim šakama i dubokom glasu čoveka koji je
voleo nju i Endrjua.
“Proklet da si!”, vikala je u nebo boje sleza i narandže. “Proklet da si!
Zašto si morao to da uradiš?” Stajala je tu dugo. Suze su joj se slobodno
slivale dok je nebo postajalo tamnije, a onda je obrisala obraze rukavima
majice sa znakom kampa za seču drveća, koju je nosila. Klimnula je glavom i
rekla: “U redu, prijatelju. U redu. Uspećemo. Samo zapamti da sam te volela.”
Zatim je, i dalje plačući, pogledala ka mestu iznad brda, gde je sunce bilo
samo malo ranije, i šapnula: “Zbogom.” A onda je, pognute glave, otišla kući.
Jedanaesto poglavlje
Dafne se probudila pre zore sledećeg jutra. Krevet joj se odjednom učinio
prevelikim, pošto je u njemu spavala sama. Ležala je i razmišljala o Džonu
prisećajući se zajedničkih jutara. Bili su jedno pored drugoga, a njihova tela bi
se često sjedinjavala pre zore.
Ležala je tu dok se sunce polako šunjalo kroz prozore. Osećala se olovno
teškom i nije želela da ustane. Nije bilo straha i panike koje je osećala kada je
Džef umro. Osećala je samo prazninu i gubitak, tugu koja je bila beskrajna i
pritiskala je kao nadgrobna ploča dok je prelazila prstima svog sećanja preko
rane, iznova i iznova... reči su joj u ritmu prolazile kroz um... Džon je mrtav...
mrtav... mrtav... nikada ga više neću videti... nikada ga videti... a najgore od
svega je bilo što ga ni Endrju više neće videti. Kako da mu kaže?
Bilo je skoro podne kada je primorala sebe da ustane iz kreveta. Zavrtelo
joj se u glavi kad je ustala. Osećala je bolesnu prazninu pošto uopšte nije jela
od prethodnog jutra, a ni sad nije mogla da jede dok su joj u glavi odjekivale
iste reči... Džon je mrtav... Džon je mrtav...
Stajala je pod tušem pola sata zureći u prazno, dok je voda padala na nju
poput kiše, a potrošila je još sat vremena kasnije dok nije navukla na sebe
farmerke, Džonovu majicu i cipele. Zurila je u njihov ormar kao da je čuvao
čitav život dragocenih tajni, ali već je prošla kroz ovo i nije mogla sebi da
dopusti da je to uništi još jednom. Kada je Džef umro, saznanje da nosi
njegovo dete ju je na kraju izvuklo, ali to ovog puta nije imala, nije bilo čuda
rođenja nasuprot smrti. Ovog puta je imala samo Endrjua. Znala je da mora da
nađe put do njega za svoje, i za njegovo dobro. I dalje je imala njega.
Odvezla se do škole izgledajući ošamućeno i osećajući se i dalje otupelo i
čudno. Kada ga je videla kako se veselo igra loptom, počela je opet da plače.
Stajala je dugo posmatrajući ga, pokušavajući da preispita svoje misli i da
spreči suze, ali one su nastavljale da teku. Konačno, okrenuo se i kad ju je
video, namrštio se, ispustio loptu i polako došao do nje, sa izrazom
zabrinutosti. Ona je sela na travu i pružila ruke prema njemu, osmehujući se
kroz suze. Bio je sada, kao i oduvek, centar njenog života.
“Ćao”, pokazala mu je kada je seo pored nje.
“Šta nije u redu?” sva ljubav i zaštitnički stav koji su imali jedno prema
drugom ogledala mu se u očima.
Nastala je ogromna pauza, a su ruke počinjale da joj drhte. Nije mogla da
se natera da znakovima objasni to što ima da kaže.
Na kraju, ipak, jeste: “Imam nešto veoma tužno da ti kažem.”
“Šta?”, delovao je iznenađeno. Štitila ga je od tuge i nesreća. Ovako nešto
se nije desilo u njegovom životu ranije. Ali nije mogla da krije od njega.
Dečak se zbližio sa Džonom. Dafnina brada je podrhtavala, a oči su joj se opet
ispunile suzama kada je jednom rukom zagrlila sina, a onda ga pustila kako bi
mu pokazala reči koje su je užasavale: “Džon je umro dok nismo bili tu, dušo.
Saznala sam juče. Više ga nećemo videti.”
“Nikada?” Endrjuove oči su se raširile u neverici.
Klimnula je glavom i pokazala mu: “Nikada. Ali sećaćemo ga se zauvek i
voleti ga, kao što ja volim tvog tatu.”
“Ja ne poznajem mog tatu”, malene ruke su drhtale dok su objašnjavale. “I
volim Džona.”
“I ja.” Suze su se kotrljale niz Dafnino lice. “I ja...”, a onda, “a volim i
tebe.” Zagrlili su se snažno, a dečačić je počinjao da jeca. Snažni isprekidani
gutajući zvuci su joj cepali dušu dok su se držali čvrsto zagrljeni. Činilo se da
su prošli sati pre nego što su rešili da je vreme da puste jedno drugo. Prošetali
su nakon toga u tišini, držeći se za ruke, a s vremena na vreme bi Endrju
pokazao znakovima nešto o Džonu, o stvarima koje su radili i kakav je bio.
Dafne je pogodilo kako je ogromni drvoseča uspeo da očara njenog sina bez
ijedne reči. On je bio čovek kojem reči nisu bile potrebne. Imao je nešto retko
i snažno u srži što je prevazilazilo sve drugo, čak i Endrjuov hendikep i
Dafnine strahove.
Iznenadilo ju je kada ju je Endrju pitao kasnije: “Hoćeš li ostati ovde bez
njega, mama?”
“Da. Ovde sam zbog tebe, znaš.” Ali oboje su znali da u poslednjih šest
meseci to nije bilo potpuno tačno. Endrju je postao nezavisniji, a Dafne je
ostala u Nju Hempširu zbog Džona. Nije mogla da ode sada. Bila je potrebna
Endrjuu više nego ikada. Bio je i on njoj potreban.
Ostatak letnjih sedmica se prošunjao, a Dafne je u tišini patila za Džonom.
Prestala je da plače nakon nekog vremena i nije više pisala u svoje dnevnike,
fedva da je nešto jela i nije viđala nikoga osim Endrjua. Gospođa Obermajer
je na kraju svratila i bila šokirana onim što vidi: Dafne je izgubila preko pet
kilograma od svoje sićušne građe, a lice joj je delovalo ispijeno i namučeno.
Stara Austrijanka ju je uzela u naručje, ali Dafne ni tada nije plakala, samo je
stajala. Prevazišla je bol i samo se držala preživljavanja. Nije ni bila sigurna
zašto, osim za Endrjua. Čak ni njemu nije bila potrebna sada. Imao je školu, a
gospođa Kurtis je predložila da bi bilo pametno da smanji svoje posete.
“Zašto se ne vratiš u Njujork?” gospođa Obermajer je predložila ovo u
vreme čaja, koji je Dafne jedva pila. “Svojim prijateljima. Preteško ti je ovde.
Vidim to.” I Dafne je videla i razumela, ali nije želela da se vrati. Želela je
zauvek da ostane u vikendici, sa njegovom odećom, njegovim čizmama,
njegovim mirisom i njegovom aurom oko sebe. Dugo je sa njom živeo tu pre
nego što je umro.
“Želim da budem ovde.”
“Nije pametno da budeš ovde, Dafne.” Mudra starica je delovala strogo.
“Ne možeš se držati prošlosti.” Dafne je želela da je pita zašto, ali već je
znala odgovore. Već je prošla kroz to. Ali vremenom je postajalo gore.
Njena priča je objavljena u Kolinsu u oktobru, a Alison joj je poslala
primerak sa pohvalama uz poruku: “Kada se, dođavola, vraćaš? Voli te, Ali.”
U Dafninom umu je odgovor bio: nikada. Ali je krajem meseca dobila poruku
od svoje gazdarice iz Bostona. Njen najam je istekao i vikendica je prodata.
Morala je da se iseli pre prvog novembra.
Više nije imala izgovor da je neko bio u njenom stanu u Njujorku. Njen
stanar se iselio u oktobru. Mogla je da nađe drugu vikendicu ili stan tu gde je,
ali to nije imalo smisla. Viđala je Endrjua samo jednom sedmično, a on je
jedva obraćao pažnju na nju. Bio je samostalniji sve više i više, a gospođa
Kurtis je istakla kako je došlo vreme da se potpuno posveti školi. Na neki
način su ga Dafnine posete u tome sprečavale, dozvoljavale mu da se i dalje
drži nje. Zapravo se Dafne držala njega.
Spakovala je sve svoje stvari, kao i Džonove, stavila ih u autobus za
Njujork i bacila još jednom pogled po stvarima u vikendici. Osećala je knedlu
u grlu i konačno se strašan zvuk oteo iz nje. Jecala je sat vremena, dok je
sedela na kauču tiho plačući. Bila je sama. Džona više nije bilo. Ništa ga nije
moglo vratiti. Nestao je zauvek. Nežno je zatvorila vrata za sobom, naslonila
na trenutak lice na njih osećajući drvo na obrazu i sećajući se zajedničkih
trenutaka, a onda je polako otišla do automobila. Džonov kamion je dala
Hariju.
Endrju je u školi bio zauzet svojim aktivnostima i prijateljima. Poljubila ga
je dok su se pozdravljali i obečala da će se vratiti za nekoliko sedmica, na
Dan zahvalnosti. Tada će odsesti u austrijskoj gostionici, kao i ostali roditelji.
Gospođa Kurtis nije pomenula Džona dok je Dafne odlazila, mada ga je
poznavala i bilo joj je žao.
Vožnja do Njujorka je trajala sedam sati, a Dafne nije osetila uzbuđenje
kada je stigla u grad i uhvatila prve obrise Empajer stejt bildinga. To je bio
grad koji nije želela da vidi. Mesto na koje nije želela da se vrati. Tu više nije
imala dom. Samo prazan stan.
Stan je bio u pristojnom stanju. Stanar ga je očistio. Uzdahnula je dok je
bacala kofer na krevet. I tu je bilo duhova. Tu je bila prazna Endrjuova soba s
kojom je morala da živi, igrice kojima se više nije igrao, knjige koje više nije
čitao. Većinu stvari koje je voleo poneo je sa sobom u školu, ostalo je
prerastao.
I Dafne se osećala kao da je prerasla stan. Imao je sumoran gradski izgled
koji ju je dodatno deprimirao nakon meseci provedenih u kolibi iz koje
posmatrala brda Nju Hempšira. Odavde je mogla da vidi samo druge zgrade.
Kuhinja je bila mala spram prostrane na koju se navikla, u dnevnom boravku
su bile prljave zavese, stari tepih izlizan od Endrjuovih igračaka, i nameštaj
koji je počinjao da pokazuje znakove dotrajalosti. Nekada je toliko vodila
računa o njemu i želela da ga učini srećnim i veselim domom za sebe i sina.
Sada joj ništa nije značio bez njega. Tepih je očistila prvog vikenda po
povratku, promenila je zavese, donela nove biljke, ali za ostalo je nije bilo
briga. Najviše vremena provodila je u šetnji navikavajući se na Njujork i
izbegavajući povratak u stan.
Bilo je prelepo doba godine, najbolje moguće u Njujorku, ali čak ni
hladno, zlatno, sunčano vreme nije moglo da je oraspoloži. Nije je bilo briga.
U njenim očima je bilo neko mrtvilo dok je ustajala svakog jutra pitajući se šta
da radi sa sobom. Znala je da mora da izađe napolje i da potraži posao, ali
nije želela. Imala je još dovoljno novca da preživi bez posla. Obećala je sebi
da će posle prvog u mesecu razmisliti o tome. Stavila je svoj rukopis u fioku i
nije se ni potrudila da zove Ali, međutim, naletela je na nju jednog dana u
gradu, u radnji gde je tražila pidžamu za Endrjua. Porastao je za dve veličine u
protekloj godini, a gospođa Kurtis joj je poslala spisak potrebnih stvari.
“Šta radiš ovde, Daf?”
“Kupujem za Endrjua.” Zvučala je prazno, a izgledala gore nego prethodne
godine. Alison Bajer nije mogla da se ne zapita šta se njoj, dođavola, desilo.
“Da li je on dobro?” u očima joj je bila briga. “On je dobro.”
“A ti?”
“Uglavnom.”
“Dafne”, stara prijateljica joj je dodirnula ruku zabrinuta onim što je
videla, “ne možeš se zauvek držati deteta.” Da li je moguće da je žalila do te
mere što je ostavila dete u školi? Nije bilo zdravo. “Znam. Dobro je. Sviđa mu
se zaista,”
“A ti? Kada si se vratila?”
“Pre nekoliko nedelja. Htela sam da te pozovem, ali sam bila zauzeta.”
“Pisala si?”, Ali se ponadala. “Ne baš,” Nije želela ni da razmišlja o tome
sad. To je bio deo njenog života sa Džonom, a taj deo se završio, pa samim tim
i njeno pisanje.
“Šta je bilo sa knjigom koju si rekla da pišeš? Obećala si da ćeš mi je
poslati. Jesi li je završila?” Htela je da kaže da nije, ali ipak nije rekla to.
“Da. Završila sam je letos. Ali nisam znala šta da radim dalje. Htela sam da te
zovem zbog potrage za agentom.”
“Pa?” Alison je odisala brzinom njujorškog života, ali Dafne se nije
osećala tako. Bila je umorna nakon pet minuta. “Mogu li da je vidim?”
“Što da ne. Doneću je.”
“Šta kažeš na ručak sutra?”
“Nisam sigurna da mogu... ja...” pogledala je u stranu, nervozna zbog gužve
u radnji i pritiska od Ali.
“Slušaj, Daf”, nežno je uhvatila Dafne za ruku, “iskreno govoreći, izgledaš
gore nego kada si otišla prošle godine. Izgledaš užasno, zapravo. Moraš da se
sabereš. Ne možeš da izbegavaš ljude do kraja života. Izgubila si Džefa i Emi,
Endrju je zatvoren u toj školi, zaboga, moraš nešto da uradiš sa sobom. Hajde
da ručamo i da porazgovaramo o tome.” Izgledi za to su bili užasni.
“Ne želim da razgovaram o tome.” Ali dok je pokušavala da se otrese Ali,
kao da je začula Džonov glas negde u daljini: “Hajde, malena, dođavola...
možeš ti to... moraš...” Sva ta nada koju je gajio za nju, uzbuđenje zbog njene
knjige... Kao da mu je odbijala poslednju radost ostavljajući knjigu zakopanu u
stolu. “Dobro, dobro. Ručaćemo. Ali ne želim da razgovaram o tome. Možeš
da mi kažeš kako da nađem agenta”
Sastale su se sutradan u Vu d'Oru1, a Ali je bila puna korisnih saveta. Kao
da je pokušavala da dopre do Dafne, ali Dafne se strogo držala teme. Ali joj je
dala spisak agenata koje može da pozove, uzela rukopis u ruke i obećala da će
ga vratiti posle vikenda, a kada jeste, bila je oduševljena. Smatrala je da je to
najbolja stvar koju je pročitala poslednjih godina. Uprkos svemu, Dafne je
bila zadovoljna njenim pohvalama. Bila je stroga kada je kritika u pitanju i
retko koga je počastila svojim aplauzom. Dafninoj knjizi je apaludirala.
Rekla je Dafne koga da pozove sa spiska, što je ova i uradila u ponedeljak.
I dalje je osećala da to radi zbog Džona, ali je ubrzo počelo da je hvata Alino
uzbuđenje. Ostavila je rukopis u kancelariji svog novog agenta, Ajris, i
očekivala da joj se javi za nekoliko sedmica. Četiri dana kasnije, dok se
pakovala da poseti Endrjua za Dan zahvalnosti, Ajris ju je pozvala u četiri sata
i pitala da li mogu da se vide u ponedeljak.
“Šta mislite o knjizi?” odjednom je morala da zna. Polako se vraćala u
život i knjiga joj je postajala bitna. To joj je bila poslednja veza sa Džonom i
jedina slamka spasa.
“Šta mislim? Iskreno?” Dafne je zadržala dah, “Obožavam je. Alison je u
pravu. Zvala me je čim si je ostavila. Ovo je najbolja stvar koju sam pročitala
u poslednjih par godina. Imaš ovde zlatnu koku, Dafne.” Po prvi put nakon
nekoliko meseci Dafne se osmehivala iskreno i suze su joj ispunile oči. Suze
uzbuđenja i olakšanja, ali i starog bola zbog želje da podeli to sa Džonom, pre
nego što bi shvatila da njega više nema. “Mislila sam da se vidimo u
ponedeljak na ručku.”
“Idem iz grada...” Nije želela da ruča, ali je znala i da će se vratiti do
nedelje. “Dobro. Gde?” Alison je upozorila Ajris da nije lako sa Dafne, da ju
je istraumirala muževljeva i ćerkina smrt pre nekoliko godina, da ima sina koji
je u nekoj “instituciji” i da se nije potpuno oporavila. Alison je pretpostavljala
da je to što je Endrju gluv automatski značilo da nije mentalno potpuno
“normalan.”
“ Le Sinj2 u jedan sat?”
“Biću tamo.”
“Dobro. Dafne?”
“Da?”
“Čestitam.”
Sela je na krevet nakon poziva. Kolena su joj klecala, a srce tuklo. Svidela
im se njena knjiga... knjiga koju je napisala za Džona... to je bila neverovatna
misao. Još neverovatnija, ako je i izdavač bude prihvatio.
Dvanaesto poglavlje
Večera na Dan zahvalnosti sa Endrjuom bila je posebna vrsta radosti, ali je
te noći u krevetu u austrijskoj gostionici ležala budna, dok joj je mozak lutao
sa jednog mesta na drugo. Bilo je teško zaboraviti da ju je pre tačno godinu
dana Džon pokupio na mračnom putu i da je njihov život tada otpočeo, a sada,
samo godinu dana kasnije, sve je bilo gotovo. Sada je mrzela još jedan
praznik. Uz Božić, i Dan zahvalnosti. Znala je da je ove godine to osetio i
Endrju. Primetila je da gleda sanjivo, a jednom ili dva puta je imao čežnjiv
pogled. Pričao joj je znakovnim jezikom o Džonu. Imali su mnogo uspomena sa
kojima su živeli. Previše, mislila je u sebi dok je pažljivo izbegla da prođe
pored njihove kolibe. Ali nije mogla sebi da dopusti da sada misli na Džona.
Morala je da misli na Endrjua i njegov napredak u školi.
Opraštanje od Endrjua ovog puta nije bilo tako dramatično. Vraćala se
opet za božićni raspust.
Nakon što se odvezla, prošetala se sama po brdu na kom je rasula Džonov
pepeo. Zatekla je sebe kako mu se obraća naglas, znajući da je niko neće čuti.
Rekla mu je za knjigu, i za Endrjua, a onda je, gledajući u dubinu šume i gore u
zimsko nebo, šapnula: “Mnogo mi nedostaješ.” Mogla je da čuje odjek
njegovih misli i znala je da i ona njemu nedostaje. Možda je, na neki način,
imala sreće što je volela njega. Možda je to sve što je trebalo da se zna, kad je
bilo gotovo.
Vratila se u automobil i odvezla do Njujorka. Bacila se na krevet te noći,
iscrpljena. Sledećeg dana je ustala i obukla belu platnenu haljinu, težak crni
kaput i čizme. Bilo je ledeno hladno, a činilo se da je prošlo hiljadu godina od
kad je bila na takvom ručku. Bilo joj je čudno što ide da vidi neku ženu i
razgovara o svojoj knjizi. Sećala se ručkova sa autorima iz Kolinsa, ali
zanimljivo je bilo to što je sada ona bila autor.
“Dafne? Ja sam Ajris Makarti”, agentkinja je bila doterana crvenokosa
žena. Kolekcija elegantnog prstenja svetlucala je sa njenih negovanih ruku.
Otišle su do stola.
Tokom ručka, sve vreme su razgovarale o njenoj knjizi, a uz kafu i
čokoladni mus Dafne je počela da priča o ideji koju je imala za sledeću. To je
bila ideja o kojoj je razgovarala sa Džonom, i njemu se svidela. Dopala se i
Ajris, a Dafne se zadovoljno osmehivala. Skoro da je mogla da čuje Džona
kako joj šapuće na uho: “Tako je, malena... možeš ti to.” Do kraja ručka su
smislile naslove za obe knjige. Dafne je bila oduševljena. Prva, Jesenje
godine, koju je napisala u Nju Hempširu, govorila je o ženi koja je u četrdeset
petoj izgubila muža i kako je to preživela. Ta oblast joj je bila izuzetno poznata
i Ajris ju je uveravala da za nju postoji “široko tržište.” Druga knjiga o mladoj
ženi u Parizu nakon rata, jednostavno bi se zvala - Agata. To je priča koja je
originalno napisana kao kratka priča, ali je želela da se širi, a Dafne je
planirala da joj to ovog puta dozvoli. Obećala je da će odmah početi da radi
na nacrtu, i da će onda o tome razgovarati sa Ajris. Do podneva je sedela za
svojim stolom, zureći u beli komad hartije. Kada su ideje za knjigu počele da
se javljaju, pustila ih je. Do ponoći je već imala solidnu osnovu, a do vremena
kada se vratila sa božićnog odmora sa Endrjuom, osnova nije bila samo
gotova, već i dorađena. Nacrt je dostavljen Ajris i ona je dala zeleno svetio
Dafne. Naredna tri meseca Dafne se skrivala u stanu i radila dan i noć. Nije
bilo lako napisati takvu knjigu, ali uživala je. Nekad je bila toliko okupirana
da se nije javljala ni na telefon. Ali kada je zazvonio jednog aprilskog dana,
ustala je, protegla se uz stenjanje i otišla u kuhinju da se javi.
“Dafne?”
“Da.” Uvek je bila u iskušenju da odgovori: “Ne, Drakula je.” Ko bi se
drugi javio na telefon? Služavka u dvosobnom stanu? Bila je to Ajris.
“Imam novosti za tebe.” Dafne je bila preumorna da bi obraćala pažnju.
Radila je na knjizi do četiri sata ujutru prethodne noći i bila je iscrpljena.
“Pozvali su nas Harbor i Džouns.”
“I?” Dafnino srce je odjednom počelo da lupa. U poslednja četiri meseca,
ovo joj je postalo veoma bitno. Zbog nje, zbog Džona, zbog Endrjua. Želela je
da se to desi, a činilo se kao da traje predugo. Ajris ju je ubeđivala da su
četiri meseca sitnica. “Da li im se dopala?”
“Može se reći.” Ajris se smešila na drugom kraju. “Verujem da ponuda od
dvadeset pet hiljada dolara znači da im se svidela.” Dafne je stajala u kuhinji
otvorenih usta zureći u telefon.
“Stvarno?”
“Naravno da je stvarno”
“Moj Bože... o, moj Bože! Ajris!” Lice joj se pretvorilo u osmeh dok je
gledala u prolećno sunce kroz prozor svoje kuhinje. “Ajris! Ajris! Ajris!” Ipak
se desilo. Džon je bio u pravu. Mogla je to! “Šta sada da radim?”
“Imaš ručak sa urednikom u utorak. U For Sizons3. Otišla si se u svet,
gospođo Filds.”
“Prokleto jesam.” Imala je skoro trideset jednu godinu i trebalo je da izda
prvu knjigu, a sastajala se sa urednicom Izdavačke kuće Harbor i Džouns. To
je ručak koji ne bi propustila ni za šta na svetu. I nije. Stigla je po planu u
utorak u podne, u novom ružičastom Šanelovom kompletu koji je kupila za ovu
priliku. Urednica je bila zmijolika žena sa mesožderskim osmehom, ali je do
kraja ručka Dafne shvatila da će dobro saradivati i da će od nje mnogo naučiti.
Počela je da razgovara o svojoj drugoj knjizi dok su sedele pored bazena u
sredini bele mermerne prostorije, a konobari trčkarali oko njih. Urednica
Harbora i Džounsa je pitala da li bi mogla da pogleda šta je Dafne imala od
te nove knjige. Mesec dana kasnije, stigla je druga ponuda. Kada je završila
knjigu krajem jula, otišla je u Nju Hempšir da bude mesec dana sa Endrjuom.
Prva knjiga joj je izašla tog Božića, posvećena Džonu, i doživela je
skroman uspeh, ali druga ju je proslavila. Izašla je sledećeg proleća i završila
skoro istog trenutka na listi najčitanijih knjiga Njujork Tajmsa. Prava za nju
prodala je za sto hiljada dolara.
“Kakav je osećaj doživeti uspeh, Daf?”, Ali je osećala majčinski ponos
tokom Dafninog napretka, i pozvala ju je na ručak za njen trideset i drugi
rođendan. “Prokletstvo, trebalo bi da te nateram da platiš ručak.” Bilo je jasno
da joj nije zavidela zbog svega što se desilo. Ovo ju je vratilo u svet živih na
način o kom Alison nije ni sanjala. Svi koji su znali šta je sve proživela, bili
su oduševljeni. “Na čemu sada radiš?” Njena treća knjiga je bila na putu i
otkupio ju je Harbor i Džouns pre nego što je završena, a najavljena je za
sledeće leto.
“Na nečemu što se zove Otkucaj srca”
“Sviđa mi se naslov.”
“Nadam se da će ti se svideti i knjiga.”
“Hoće, kao i svim tvojim čitaocima.” Ali nikada nije sumnjala u nju ni na
trenutak.
“Nervozna sam zbog ove. Teraju me da idem na turneju da bih je
promovisala.”
“Krajnje je vreme.”
“Drago mi je da to misliš. O čemu da pričam u emisijama u Klivlendu?”
Dafne je i dalje izgledala jako mlado i pomalo stidljivo, a ideja o televiziji ju
je činila izuzetno nervoznom.
“Pričaj o sebi. To ljudi žele da znaju. Uvek me pitaju.”
“Šta da kažem?” Alison je odugovlačila taman koliko treba da bi Dafne
shvatila. “Da sam imala tragičan život? To je upravo ono što ne želim da im
kažem.”
“Reci im onda kako pišeš knjige, i tako nešto.” Zakikotala se onda. “Reci
im sa kim se zabavljaš.” Dafne je izgledala veoma dobro u poslednje dve
godine da je Ali poverovala da su pratioci nagrnuli. Nije znala da u Dafninom
životu nije bilo nikoga te dve godine, od Džonove smrti. Dolazila je do
zaključka da je najbolje da tako i ostane zauvek. Nije mogla da se suoči sa još
jednim gubitkom i nije to planirala. “Ko je muškrac u tvom životu, uzgred?”
Dafne se osmehnula: “Endrju.”
“Kako je on?” Ali se nikada nije zaista zanimala. Volela je odrasle sa
karijerama i uspešne ljude. Nije se udavala i nije naročito volela decu.
“Dobro je. Veliki je, i prelep, i veoma, veoma zauzet.”
“I dalje je u školi?”
“Biće još neko vreme.” Nešto tužno se pojavilo u Dafninom oku i Alison je
zažalila što je pitala. “Nadam se da ću za nekoliko godina moći da ga dovedem
kući.”
“Da li je to dobra ideja?”, Alison je bila šokirana. I dalje je mislila da je
lud. Ali Dafne je to znala o svojoj prijateljici i nije joj uzimala za zlo.
“Zar ti to neće smetati da radiš?” Alison nikada ne bi razumela i Dafne je
to znala. Kako bi dete koje voh moglo da joj smeta da radi? Dafne je znala da
bi je to samo ohrabrilo. Možda bi malo zakomplikovalo stvari, ali žudela je za
tom komplikacijom, “Pričaj mi o turneji. Gde ideš?”
“Ne znam još uvek. Srednji zapad, Kalifornija, Boston, Vašington...
Uobičajena ludost, kako mi svi govore. Dvadeset gradova u isto toliko dana,
bez sna, bez obroka, i užasan osećaj što se ne sećaš gde si, kada se probudiš
ujutru.”
“Meni zvuči divno.”
“Tebi bi i bilo divno. Meni zvuči kao noćna mora.” I dalje je žudela za
životom koji je nekada imala u Nju Hempširu. Ali to je davno prošlo i nikada
se neće vratiti. Razmišljala je da kupi stan u Istočnoj šezdesetoj.
Nakon ručka je otišla kući da radi na novoj knjizi kao i svakog dana, svake
noći i svakog sata kada nije bila u poseti Endrjuu. Našla je nešto čime je
ispunjavala prazninu. Fantastičan svet na papiru, ispunjen ljudima koji su
živeli i umirali u njenoj glavi, stotine hiljada oduševljenih čitalaca i preko
milion kopija. Nije bilo ničega u njenom živom osim posla, ali se isplatilo.
Baš pred trideset i treći rođendan, knjiga Dafne Filds Apači završila je na
prvom mestu Njujork Tajmsove liste bestselera. Uspela je.
Trinaesto poglavlje
“Kako je ona?” Barbarine oči su gledale umorno u sestru koja je opet
proveravala monitore. Bilo je besmisleno pitati. Očigledno nije bilo promene.
Bilo je neverovatno razmišljati o njoj kako leži tu, tako mirna, beživotna, bez
energije koju je tako srdačno delila sa onima kojima je bila potrebna. Barbara
je bolje od bilo koga znala kolike je planine ona mogla da pomeri. Pomerala ih
je zbog Endrjua, zbog sebe, i zbog Barbare već godinama.
Kada je sestra izašla iz sobe, Barbara je zatvorila oči na trenutak,
razmišljajući o počecima, o prvom putu kada ju je videla, dok je Barbara još
uvek živela sa majkom u tim davnim košmarnim danima. Otišla je da kupi
namirnice i vratila se iscrpljena i bez daha nakon penjanja uz stepenice
sumornog, zapuštenog stana na Vest sajdu gde je Barbara bila zarobljena,
godinama, sa svojom jedva pokretnom majkom.
Dafne ju je pronašla preko agenta koji je znao da je Barbara prekucavala
tekstove kod kuće kako bi dodatno zaradila pored svoje oskudne plate
sekretarice, ali i kako bi bežala od sveta koji je očajnički prezirala i stvarnosti
koju je jedva podnosila. Rad na rukopisima za nju je predstavljao magičan
trenutak, pogled u druge svetove, čak i kada je imala puno posla oko njih.
Barbara se doteturala kroz vrata sa namirnicama u obe ruke, uvređena
mirisom kupusa i mesa koje se raspada. A tu je sedela Dafne, ozbiljna, tiha,
lepo obučena, i bilo je u njoj nečeg svežeg. Gledajući u nju, Barbara se
osećala kao da je otvorila prozor i udahnula čist vazduh. Oči su im se odmah
srele, a Barbara je pocrvenela. Niko nikada nije dolazio tu. Uvek je išla u
agenciju da pokupi posao.
Barbara je taman htela da se obrati Dafne, kada je čula poznato žalosno
jadikovanje: Jesi li mi kupila pirinač?” Barbara je poželela da vrišti dok ju je
Dafne gledala kako sve zadržava u sebi. “Uvek uzmeš pogrešnu vrstu.” Glas
njene majke je kao i uvek bio odvratan, plačan i uvek ljutit i piskav.
“Jesam. Uzela sam pirinač. Majko, zašto sad ne uđeš unutra i ne legneš dok
ja...”
“A kafu?”
“Uzela sam.” Starica je počela da kopa po dve kese, praveći sitne
coktajuće zvuke, a Barbarine ruke su se tresele dok je skidala jaknu. “Majko,
molim te...” Gledala je, izvinjavajući se, u Dafne, koja se osmehivala i trudila
da je prizor ne uznemiri. Bilo je nečeg klaustrofobičnog u samom boravku tu.
Osećala se zarobljenom dok je samo gledala Barbaru i njenu majku. Na kraju
je starica otišla u drugu sobu i Dafne je mogla da objasni šta želi. Rukopis joj
je stigao natrag dve sedmice kasnije savršeno otkucan, bez ijedne greške.
Dafne je pomislila kako je vredno divljenja što je uspela sve da uradi pored
starice koja je bez sumnje izluđuje. Takav život joj se činio groznim i pitala se
zašto je Barbara odlučila da živi sa majkom.
Donela joj je još posla nakon toga. Prekucavala je prepravke, grube nacrte,
a ponekad i osnovnu zamisao. Vremenom je pitala Barbaru da se preseli kod
nje u stan i nastavi tu da radi. Tada joj je Barbara ispričala svoju priču. Otac
joj je umro kad je imala devet godina, a majka se mučila da je izdržava,
ubacila je u najbolje škole i na kraju joj pomagala na koledžu. Barbara je išla
na Smit i diplomirala je uz počasti, ali do tad je njena majka doživela šlog i
nije više mogla da joj pomaže. Sada je Barbara počela da izdržava nju, ali sa
mukom, jer je bila bez prebijene pare dve godine. Prihvatila je posao
sekretarice kod dva advokata, a noću je negovala svoju majku. Nije bilo
vremena ni za šta drugo i bila je stalno izmorena, kako je rekla Dafne.
Romansa sa koledža joj se raspala pošto mladić nije mogao da se izbori sa
njenim problemima, a kada ju je zaprosio, ona je uplakana odbila jer nije
mogla da ostavi majku. Nisu mogli da priušte da je stave u dom, a i majka ju je
molila da to ne radi. Nije mogla tek tako da je ostavi, ne nakon svih tih godina
koje je Eleonora Džarvis provela na nogama, dan i noć radeći dva posla da bi
se Barbara školovala. Morala je da vrati dug, a majka ju je stalno podsećala
na to: “Nakon svega što sam uradila, ti bi me ostavila...” Optuživala ju je i
žalila se, svaljujući krivicu na Barbarina pleća. Barbara nije nameravala da je
ostavi. Nije mogla. Provela je dve godine radeći u pravnoj firmi i negujući
majku dok se nije oporavila. Te dve godine su se završile kada je Barbarin šef
napustio ženu i počeo da joj se udvara. Znao je kako živi i bilo mu je žao. Bila
je vedra i pametna devojka, i nerviralo ga je da gleda kako traći svoj život. U
dvadeset petoj je počela da izgleda, da se ponaša i zvuči kao starica.
On ju je ubedivao da izlazi kad god je imala priliku. Dolazio bi po nju i
razgovarao sa njenom majkom. Ona se bunila kad god bi ova izašla, ali šef je
bio strog prema Barbari kada je u pitanju bilo nešto što bi morala da učini za
sebe. Uspevala je da provodi nešto vremena sa njim, a da ujedno ne zapostavi
majku. Afera je potrajala šest meseci i bila je jedini zrak sunca koji je Barbara
imala do Božića. Tada joj je rekao da se vraća ženi koja je imala problema,
prolazila kroz životne promene, a deca su joj zadavala muke.
“Imam obaveze, Barbara. Moram da se vratim i da joj pomognem. Ne
mogu da joj dopustim da se muči sama...” Izvinjavao se, a Barbara ga je
gledala sa zajedljivim smeškom, dok su joj suze svetlele u oku.
“A tvoj život? Šta je sa onim što si mi rekao?! Da moram da se borim za
ono što želim, a ne samo da igram kako drugi sviraju.”
“Sve je to istina. Verujem u sve što sam rekao. Ali Barb, moraš da
razumeš. Ovo je drugačije. Ona mi je žena. U tvom slučaju, guši te naporna,
zahtevna i nerazumna majka. Imaš pravo na svoj život. Moj život je i
Džordžijin takođe... ne mogu tek tako da odbacim dvadeset dve godine života.”
A šta je trebalo ona da uradi sa majkom? Da pobegne i ne vrati se nikada?
Pričao je gluposti i ona je znala. Vratio se ženi sledećeg dana i afera se
završila iznenada. Napustila je posao posle Nove godine, a dve sedmice
kasnije otkrila je da je trudna. Premišljala se oko toga sedam dana, zaključala
se u sobu i jecala tiho u svoje jastuke. Mislila je da ga voli, da će on biti
slobodan, da će se možda venčati jednog dana... da će se osloboditi majke. A
šta je trebalo da radi sada? Nije mogla sama da odgaja dete, a abortus je bio
protiv svega u šta je verovala. Nije to želela. Na kraju je rešila da ga pozove.
Sreli su se na ručku. Delovao je poslovno i distancirano.
“Dobro si?” Klimnula je glavom delujući namrgođeno i osećajući užasnu
mučninu. “ A majka?”
“Ona je dobro. Doktor brine zbog njenog srca.” Bar je to bilo ono što je
govorila Barbari čak i kad bi htela da izađe samo u bioskop. Nije uopšte
izlazila. Nije bilo svrhe, a i nije joj bilo do toga. Stalno joj je bilo muka.
“Moram nešto da ti kažem.”
“O?” odmah je podigao zid jer je predosetio šta je u pitanju. “Zar nisi
primila poslednju platu?” Rešili su da je najbolje da napusti firmu, a on joj je
sredio poveliku otpremninu kako bi umirio svoju savest. Jesam, prokletniče,
mislila je... nije sve novcu. U pitanju je bio moj život. I tvoja beba.
“Trudna sam”, nije mogla da smisli bezbolniji način da to kaže, a nije ni
želela. Neka ide dođavola Džordžija i njene životne promene. Ovo je bilo
važnije. Barem Barbari.
“To predstavlja problem.” Pokušao je da deluje smireno, ali mu je Barbara
u očima videla nervozu. “Jesi li sigurna? Bila si kod doktora?”
“Da.”
“Da li si sigurna da je moje?” nije ni trepnuo dok ju je to pitao, iako je
znao kako živi, a njene oči su se ispunile suzama koje su potekle niz obraze.
“Znaš šta, Stene? Pravo si govno! Misliš da sam spavala sa još nekim?”
“Izvini. Pomislio sam...”
“Ne, nisi. Samo želiš da se izvučeš.”
Nije odgovorio odmah, a kada je progovorio, glas mu je bio malo nežniji,
ali nije čak ni ruku pružio ka njoj dok je sedela i plakala sa druge strane stola:
“Znam nekoga ko...” Trgla se na ono što je želeo da kaže.
“Ne znam da li mogu to da uradim... jednostavno ne mogu.” Počela je da
jeca, a on je nervozno gledao preko ramena.
“Budi realna, Barb. Nemaš izbora.” Izgovarajući ostatak, napisao je neko
ime na parčetu papira, a zatim i ček na hiljadu dolara i oba joj predao: “Zovi
ovaj broj i reci im da sam te ja poslao.”
“Zašto? Dobijaš neki specijalni popust?” Očigledno mu se ovo desilo i
ranije. Sa očajem u očima je pogledala preko stola u njega. To nije bio čovek
kog je poznavala, u kog je verovala... čovek za kog je mislila da će je spasiti.
“Poslao bi njemu i Džordžiju?”
Gledao ju je skamenjenog lica neko vreme. “Poslao sam mu ćerku prošle
godine.”
Spustila je pogled i odmahnula glavom: “Žao mi je.”
“I meni.” To su bile poslednje ljubazne reči koje joj je uputio dok je
ustajao i gledao odozgo u nju. “Barb, obavi to brzo. Završi sa tim. Osećaćeš se
mnogo bolje.” Pogledala je gore u njega sa mesta na kom je sedala:
“A ako ne uradim?”
“Kako to misliš?”, skoro da je pljunuo te reči na nju.
“Šta ako odlučim da rodim dete? Imam izbora, znaš. Ne moram da
abortiram.”
“Ako ne abortiraš, to je samo tvoja odluka.”
“Znači, da te ne zovem?” Mrzela ga je.
“Znači da čak ne znam ni da li je to dete moje. A hiljadu dolara je
poslednje što ćeš dobiti od mene.”
“Je li?” Uzela je ček, pogledala ga i iscepala na pola pre nego što mu ga je
vratila. “Hvala ti, Stene.
Mislim da mi neće biti potreban.” Ustala je, prošla pored njega i otišla iz
restorana.
Plakala je do kuće, a te noći joj je majka upala u sobu na silu. “Ostavio te
je, zar ne? Vratio se ženi.” Bila je toliko zlobna da je skoro likovala: “Znala
sam... rekla sam ti da ne valja... verovatno je nije nikada ni ostavio.”
“Majko, ostavi me na miru... molim te...” Legla je na krevet i zatvorila oči.
“Šta nije u redu sa tobom? Jesi li bolesna?” A onda je shvatila. “O, moj
Bože... trudna si? Jesi li?” nastavljala je dalje sa opakim pogledom dok je
stajala ispred Barbare.
Barbara je sela kako bi se suočila sa majkom i tužno je pogledala:
“Jesam.”
“O, moj Bože... vanbračno dete... da li si svesna šta će ljudi pričati o tebi,
kurvo?” Majka krenu prema njoj i ošamari je. U Barbari su iznenada
eksplodirale sve frustracije i usamljenost
“Dođavola, ostavi me na miru! I tebi se desilo isto s mojim ocem!”
“Nije... bili smo vereni... nije bio oženjen. Oženio je mene.”
“Oženio je tebe samo zato što si bila trudna. I mrzeo te je jer si ga
zarobila. Čula sam šta ti je govorio dok ste se svađali. Mrzeo te je. Bio je
veren sa nekom drugom...” Majka ju je opet ošamarila, a Barbara je utonula u
krevet jecajući
Naredne dve sedmice su jedva govorile osim kada ju je majka mučila
pričom o vanbračnom detetu. “Uništena si... osramoćena... nikada nećeš naći
novi posao.” I ona je, uistinu, strahovala od istog. Nije mogla da nađe posao
od kako je napustila Stenovu kancelariju. Nezaposlenost je rasla od prošlog
leta, pa ništa nije mogla da nađe čak ni sa svojom diplomom sa Smita. A sad je
još bila i trudna.
Na kraju nije mogla da uradi ništa drugo. Previše ponosna da zove Stena
zbog doktora, zvala je prijateljicu koja joj je dala ime nekog lekara i nelegalno
je izvršila abortus u Nju Džersiju. Vratila se podzemnom železnicom
ošamućena, obilno krvareći na sedište. Onesvestila se na peronu. Iz hitne
službe u bolnici Ruzvelt pozvali su njenu majku, ali ona je odbila da dođe.
Kada se tri dana kasnije vratila kući, majka je stajala na vratima dnevne sobe i
promrmljala samo: “Čedomorko.”
Mržnja između njih rasla je iz dan u dan i Barbara je htela da se odseli, ali
joj je majka doživela još jedan šlog i nije mogla da je ostavi. A želela je samo
svoj život i stan. Dobila je umesto toga primanja za nezaposlene i to zato što
joj je Sten dopustio da kaže da je otpuštena. Majka je imala penziju i živele su
od toga, ali jedva. Negovala je majku narednih šest meseci, a ova joj nikako
nije dopuštala da zaboravi na abortus. Krivila je nju za šlog, i tvrdila kako se
razočarala u Barbaru kao ljudsko biće. Ni ne shvatajući kada je sve počelo,
Barbara je živela u stalnoj izmaglici depresije. Srećom, našla je, konačno,
novi posao u drugoj pravnoj firmi. Ovog puta nije bilo afera, nije bilo
muškaraca, samo njena majka. Izgubila je kontakt sa svim prijateljima sa
Smita, a kada su je zvali, ona se nije trudila da im uzvrati poziv. Šta je mogla
da im kaže? Svi su bili venčani, ih vereni, ili su imali decu. Ona je imala aferu
sa oženjenim čovekom, abortus, radila je kao sekretarica i medicinska sestra
svojoj majci. Majka joj je uvek zakerala kako im je potrebno još novca. Druga
sekretarica u njenoj firmi joj je predložila da se raspita kod književnih
agenata.
Mogla je da prekucava dodatno noću, a zarada je bila pristojna. Zapravo,
ponekad je bila baš dobra. Barbara je to i uradila i tako ju je našla Dafne
Filds, deset godina nakon što je počela da prekucava rukopise kod kuće u
slobodno vreme, uvelu, usamljenu, nervoznu usedelicu u trideset sedmoj
godini. Nekada zgodna, atletski građena devojka, koja je bila predsednica
seniora na Smitu i diplomirala uz sve počasti na političkim naukama,
prekucavala je rukopise na četvrtom spratu u zgradi bez lifta na Vest sajdu, dok
je negovala svoju majku, zlobniju nego ikada. Mrzela je sve što je Barbara
bila, mrzela je njen nedostatak duha i plamena. A zapravo je ona bila ta koja
ga je ugasila. Delimično njenom krivicom, Barbara se nikada nije oporavila
od tragične ljubavne afere i abortusa.
Barbaru je Dafne fascinirala, ali se nikada nije usudila da je pita o
privatnom životu. Dafne je bila zatvorena kao da krije brojne tajne. Jednom
kada je, kasno uveče, Barbara donela rukopis do njenog stana, godinu dana
nakon što je počela da prekucava za nju, dve žene su počele da se otvaraju
jedna drugoj. Barbara joj je rekla za abortus i da je zarobljena sa majkom
invalidom. Dafne je slušala u tišini tu dugu i nesrećnu priču, a onda je i ona
ispričala Barbari za Džefa i Emi, i Endrjua. Sedele su na podu njenog stana,
pile vino i razgovarale do ranih jutarnjih sati. Barbari se činilo kao da je juče
bilo, dok ju je gledala kako leži beživotna na bolničkom krevetu... a pre
nekoliko dana je bila tako živa.
Dafne je bila nepopustljiva. Kada je čula Barbarinu priču, ubeđivala ju je
da mora da napusti majku.
“Slušaj, dođavola, to je pitanje opstanka!” obe su bile pomalo pijane, a
Dafne je uperila kažiprst ka njoj.
“Šta da radim, Daf? Jedva hoda. Ima srčane probleme, imala je tri šloga...”
“Smesti je u dom. Ili, možda, ne možeš to da priuštiš?”
“Radila bih po ceo dan da bih mogla to da platim, ali ona kaže da će se
ubiti. A dugujem joj toliko...” Barbarine misli su odlutale u prošlost.
“Školovala me je. Čak mi je plaćala Smit.”
“A sada ti uništava život. Ne duguješ joj to. Šta je sa tobom?”
“Šta sa mnom? Nema mene više.”
“Ima.” Barbara ju je gledala sa željom da joj poveruje, ali prošle su
godine od kad se usudila da misli na sebe. Majka ju je skoro uništila. “Možeš
da uradiš sve što poželiš.” To je njoj rekao Džon u vikendici u Nju Hempširu.
Onda je ispričala Barbari i o njemu. Bila je prva osoba kojoj je ikada rekla za
njega. Kad je svanulo, nije ostala nijedna tajna. Iznova i iznova su se vraćale
na priču o Endrjuu. On je bio najvažniji za Dafne. Bio je sve što joj je bilo
bitno i unosilo život i svetlost u njene oči.
“Srećna si što ga imaš.” Barbara ju je pogledala sa zavišću. Njeno dete bi
sad imalo deset godina. I dalje je često mislila na to.
“Znam da jesam, ali nemam ga u potpunosti.” Tuga joj je preletela preko
lica. “On je u školi. A ja imam svoj život, takav kakav je.” Barbari se učinilo
kako i Dafne nije u puno boljem stanju od nje same. Imala je svog sina i posao,
ali ništa više. Nije bilo muškarca u njenom životu od kada je Džon umro, a ona
se postarala da ga i ne bude. Nekoliko ljudi ju je tokom godina pitalo da izađu,
stari Džefovi prijatelji, pisac kog je upoznala preko agenta, ljudi koje je
upoznavala na izdavačkim pozicijama, ali sve ih je odbila. Na svoj način je
bila usamljena, kao i Barbara. I baš to je napravilo vezu između njih dve.
Uzdala se u nju više nego u bilo koga drugog. Nakon što je Barbara počela da
dolazi u njenu kuću da radi, izlazile su na ručak s vremena na vreme ili u
kupovinu nedeljom po podne.
“Znaš šta, Dafne? Mislim da si luda.”
“To nije ništa novo”, osmehnula se svojoj visokoj prijateljici, dok su
razgledale odeću. Barbara je uspela da pobegne od majke na celo popodne i
odlučile su da ga provedu zajedno.
“Ozbiljna sam. Mlada si, i prelepa si. Možeš da imaš bilo kog muškarca na
ovom svetu. Šta radiš u šopingu sa mnom?”
“Ti si mi prijateljica i dopadaš mi se. A ne želim muškarca.”
“Eto, to je ludilo.”
“Zašto? Neki ljudi nikada neće imati ono što sam ja imala.” Trgla se kad je
to rekla, znajući kakva praznina postoji u Barbarinom životu.
“U redu je”, Barbara ju je pogledala odozgo toplo se osmehnuvši,
odjednom delujući mlađe. “Znam na šta misliš. Ali nema razloga da
odustaneš.”
“Ima. Nikada neću opet imati ono što sam imala sa Džefrijem i Džonom.
Zašto da se zadovoljavam nečim manje dobrim?”
“To nije razumna pretpostavka.”
“U mom slučaju jeste. Ne nalaze se takvi muškarci opet u jednom životnom
veku.”
“Možda ne baš kao oni. Ali neko drugi. Zaista ćeš da digneš ruke u
narednih pedeset godina?” Barbaru je užasavala ta pomisao. “To je stvarno
ludilo.” Nije joj delovalo toliko ludo što je digla ruke od svog života zbog
majke koju je mrzela. Ali sebe nije videla u istom svetlu. Dafne je bila prelepa
i sita, a Barbara je odmah osetila da će biti i uspešna. Njihovi životi su, po
Barbarinom mišljenju, bili dva različita sveta.
Dafne je videla nadu za svoju prijateljicu i stalno joj je zvocala da uradi
nešto povodom toga: “Zašto se ne iseliš, dođavola?”
“Gde? U šator u Central parku? I šta da radim sa majkom?”
“Stavi je u dom za stare.” To je postao uobičajen razgovor između njih
dve, ali je plan Dafne razradila tek kada je kupila stan na Istočnoj šezdeset
devetoj ulici. Oči su joj bile pune uzbuđenja.
“Isuse, Dafne, ne mogu.”
“Možeš.” Želela je da se Barbara useli u stari stan.
“Ne mogu tako da izdržavam i majku, i sebe.”
“Slušaj ostatak moje ideje.” Ponudila joj je puno radno vreme i lepu platu
koju je mogla da priušti.
“Da radim za tebe? Ozbiljna si?” Barbari ne oči su zasijale kao letnje
nebo. “Stvarno to misliš?”
“Mislim, ali nemoj da misliš da ti činim uslugu. Potrebna si mi. Ti si
jedina zaslužna što mi sve ide po planu. I ne prihvatam ne kao odgovor.”
Barbara je osećala kako joj se srce cepa, ali je u isto vreme bila i prestrašena.
Šta će sa majkom?
“Ne znam, Daf. Moram da razmislim,”
“Već sam ja razmislila umesto tebe”, Dafne joj se nacerila. “Ne možeš da
dobiješ posao dok se ne iseliš. Da li je to dovoljno usiljen dogovor?” Bio je, i
obe su to znale, ali je tek nakon što se mesec dana mučila razmišljajući o
Dafninom predlogu, konačno skupila hrabrosti da to i uradi. Dafne joj je dala
dva jaka pića, i odvezla je taksijem do stana. Ostavila je nakon što su se
zagrlile i poljubile i rekla joj da ona to može. “To je tvoj život, Barbara. Ne
uništavaj ga. Nije nju briga za tebe, a dug si davno otplatila. Ne zaboravi to.
Koliko još možeš da joj daš? Koliko još želiš da joj daš?” Barbara je već
znala odgovor. Prvi put nakon mnogo godina videla je svetio na kraju tunela, i
trčala je ka njemu što je brže mogla. Popela se gore i rekla majci da se seli.
Odbila je da sluša pretnje osvetom, uvrede i ucene.
Njena majka se preselila u dom sledećeg meseca i mada nikada nije
priznala Barbari, dopalo joj se tamo. Bila je sa ljudima svojih godina i imala
čitav krug drugara kojima je mogla da se žali na svoju sebičnu ćerku. Kada je
Dafnin novi stan bio spreman, Barbara se uselila u njen stari stan i osetila se
kao da je konačno pobegla iz zatvora. Budila se svakog jutra rasterećena, uz
osećaj slobode. Kuvala je kafu u osunčanoj maloj kuhinji, izležavala se u
krevetu, osećala se kao da poseduje svet. Koristila je ono što je bila
Endrjuova soba kao kancelariju svaki put kada je donosila posao kući, a to je
bilo često. Radila je svakog dana za Dafne od deset ujutru do pet, a onda je
išla kući i uvek nosila gomilu posla sa sobom.
“Zar nemaš ništa drugo da radiš, zaboga? Zašto to ne ostaviš ovde?”, ali
dok je to izgovarala, Dafne je sedela za svojim stolom i spremala se da radi
do ranih jutarnjih časova. Njih dve su bile savršen tim, ali ni jedna nije imala
normalan život, a Barbara je samo želela da joj se oduži za sve što je učinila.
Pomogla joj je da se oslobodi majke. Ali Dafne je shvatila da je na pomolu
nova opasnost. Barbara je svoju naviku da bude nekome potpuno posvećena,
sada mogla da usmeri na Dafne.
“Samo me ne tretiraj kao majku!”, gunđala je, zadirkujući Barbaru kada bi
se pojavila sa ručkom na tacni, dok je Dafne radila. “Umukni.”
“Ozbiljna sam, Barb. Ceo život brineš o nekome. Vodi računa o sebi, za
promenu. Učini sebe srećnom.”
“Radim to. Uživam u svom poslu. Bez obzira što si ti pravi davež od
poslodavca.” Dafne bi joj se zamišljeno osmehnula i vratila se poslu, radeći
za svojom pisaćom mašinom od podneva do tri ili četiri po ponoći,
“Kako možeš da radiš tako?”, Barbara ju je posmatrala sa divljenjem.
Nikada nije prestajala, osim ponekad, kada je ispijala kafu, ili da ode do
toaleta. “Uništićeš svoje zdravlje radeći tako.”
“Neću. Čini me srećnom.” Ali srećna nije reč koju bi Barbara ikada
iskoristila da je opiše. U Dafninim očima je uvek bilo nečega što je odavalo
da nije bila srećna godinama, osim nakon susreta sa Endrjuom. Događaji iz
života su joj bili duboko urezani u očima. Bol za ljudima koje je izgubila
nikada nije zaista prestala. Radost koju je osećala radeći, stavila je između
sebe i duhova sa kojima je živela, ali oni su uvek bili tu, i to se pokazivalo,
mada je retko o tome govorila sa Barbarom.
Kada je bila sama u kancelariji, sedela bi ponekad i gledala kroz prozor, a
um bi joj odlutao... u Nju Hempšir kod Džona ili na neko mesto gde je bila sa
Džefom... ili bi joj se, uprkos čeličnoj kontroli koju je imala nad sobom, oči
zamaglile dok se sećala Emi. To je bila njena strana koju niko nije poznavao, a
ona se pažljivo starala o tome da je niko i ne upozna. Najdublja osećanja je
priznala Barbari, o njenom životu u nekim drugim vremenima i kako joj je to
nedostajalo, o ljudima koje je izgubila, kao što su Džon, Džef i Emi. Uvek je,
uvek, pričala o Endrjuu i koliko joj nedostaje. Ali imala je drugačiji život u
odnosu na onaj koji je imala kada je Endrju bio kod kuće. Život ispunjen
poslom, dostignućima, izdavačima i agentima. Imala je dara za posao, što je
otkrila ranije i uvežbala je svoju veštinu, spretnim perom i dobrim osećajem
za ono što čitaoci žele. Jedino što je mrzela u svom poslu bila su promotivna
pojavljivanja na koja je nekada morala da ide. Nije želela da joj se neko mota
po privatnom životu ili da se raspituje za Endrjua. Želela je da ga zaštiti od
svega toga. Nije bilo ničega u privatnom životu što je Dafne želela da podeli
sa svetom. Osećala je da knjige govore za sebe, ali je shvatila i da njeni
izdavači smatraju da je publicitet važan. Problem se opet javio kada su je
pitali da gostuje u Konrojevom šou u Čikagu. Oklevala je, grickajući olovku.
“Šta da im kažem, Daf? Hoćeš li da ideš u Čikago sutra?” Celog jutra su
dosađivali Barbari i morala je da im odgovori.
“Jednom rečju?”, osmehnula se, trljajući vrat. Radila je do kasno
prethodne noći na novoj knjizi i tog jutra je bila baš umorna. Ali taj umor je
volela, knjiga je lepo nepredovala, a bio je prisutan i osećaj zadovoljstva koji
je uvek imala zbog onog što je uradila. Nije joj smetao bol u vratu, ili
neizbežni bol u ramenima. “Ne želim da idem u Čikago. Zovi Džordža
Murdoka u Harboru i pitaj ga da li misli da je to važno.” Ali već je znala
odgovor. Mada su bili u periodu između knjiga, publicitet je bio podjednako
važan. Konrojev šou u Čikagu je bio bitna stvar.
Barbara se vratila nekoliko minuta kasnije sa tužnim osmehom: “Da li želiš
da znaš šta je rekao?”
“Ne, ne želim.”
“I mislila sam.” Barbara ju je gledala kako tone u udobnoj fotelji uz uzdah,
dok je spuštala glavu na mekano jastuče. “Zašto radiš toliko puno, Daf? Ne
možeš zauvek da bežiš.” I dalje je izgledala kao devojčica dok je sedela tu, ali
je imala neporecivu auru zrele žene, bez obzira koliko se trudila da je porekne.
Bila je ljubazna prema svakome ko bi joj ušao u život: izdavačima, agentkinji,
sekretarici, nekoliko odabranih prijatelja, sinu, ljudima iz škole, drugoj deci.
Bila je ljubazna prema svima, osim prema sebi. Sebi je postavljala ubitačne
ciljeve i skoro nepodnošljive standarde. Radila je petnaest sati na dan, a bila
strpljiva, zanimljiva, blaga. Jedino je sebi uskraćivala blagost i toplinu. Nije
nikoga pustila da se približi. Bilo je previše bola u njenom životu, previše
gubitka. Oko nje su sada bili zidovi. Barbara je opet mislila o tome dok je
gledala nepokretno obličje u bolničkom krevetu, a Dafnine reči su joj
odjekivale u glavi.
“Ne bežim, Barb. Gradim karijeru. Nije isto.”
“Je li? Meni izgleda isto.”
“Možda.” Sa Barbarom je bila neobično iskrena: “Ali cilj je plemenit.”
Stvarala je bogatstvo za Endrjua. Biće mu potrebno jednoga dana, a želela je
da njegov život bude lak. Sve što je radila bilo je vezano za Endrjua.
“Čula sam tu priču ranije. Ali zaradila si dovoljno za Endrjua do sad, Daf.
Misli na sebe za promenu.”
“Mislim.”
“Stvarno? Kada?”
“Bar deset sekundi dok se umivam ujutru”, osmehnula se svojoj poverenici
i prijateljici. Imalo je stvari o kojima nije volela da priča sa njom. “Žele da
idem u Čikago, znači?”
“Možeš li da ostaviš knjigu?”
“Ako moram.”
“Dakle, idemo?”
“Ne znam.” Namrštila se i pogledala kroz prozor pre nego što je bacila
pogled na Barbaru: “Brine me taj šou. Nikad nisam bila u njemu i ne želim.”
“Zašto?” Ali Barbara je naslutila razlog. Bob Konroj je skretao sa teme i
bio je istraživač. Imao je izuzetan tim koji je iskopavao detalje iz ljudske
prošlosti i suočavao ih sa njima na nacionalnoj televiziji. Znala je da se Dafne
plaši da će se to dogoditi. Prošla je kroz pakao da bi njena priča ostala
privatna. Nikada nije pričala o Džefu i Emi, a bila je nasilna kada se pominjao
Endrju. Nije želela da on ikada bude predmet radoznalosti ili tračeva. Živeo je
srećnim životom, udaljen od sveta u školi Hovart u Nju Hempširu, i nije imao
pojma da mu je majka poznata. “Plašiš se Konroja, Daf?”
“Iskreno? Da. Ne želim da se pominju stare stvari.” Oči su joj bile krupne,
plave i tužne dok je gledala u Barbaru. “Nikog ne treba da se tiče šta se meni
desilo u životu. Znaš šta mislim o tome.”
“Da, ali ne možeš sve da kriješ zauvek. Šta ako se sazna? Da li bi bilo
toliko užasno?”
“Za mene bi. Ne želim ničije sažaljenje, a ne želi ni Endrju. Ne treba nam
to.” Uspravila se u fotelji, delujući nervozno i prkosno.
“A čitaoci bi te sigurno voleli još više.” Znala je bolje od bilo koga koliko
je već vole. Odgovarala je na pisma fanova umesto Dafne. Dafne je znala kako
da isprazni dušu u knjige, pa su čitaoci verovali da je poznaju. Zapravo,
poznavali su je bolje nego što je želela da prizna. Tajne u njenoj duši su
učinile knjige stvarnima, ali ih je proturala kao fikciju.
“Ne želim da mene više vole. Želim da vole knjige.”
“Možda nema razlike.”
Dafne je tiho klimnula glavom sedeći, a onda je ustala i uzdahnula.
“Izgleda da nemam izbora. Ako ne odem, Džordž Murdok neće prestati da me
gnjavi. Pokušavaju već godinu dana da me ubace u taj šou.” Pogledala je
Barbaru, osmehnuvši se. “Hoćeš da pođeš sa mnom? Imaju dobre radnje u
Čikagu.”
“Prenoćićeš tamo?”
“Naravno.” Imala je omiljeni hotel u Čikagu, kao i u svakom drugom
većem gradu. Bili su to uvek najtiši, najkonzervativniji, ali ipak najelegantniji
hoteli u gradu. Hoteli gde su udovice nosile bunde od samurovine, a ljudi
pričali prigušenim šapatom. Naručila bi hranu u sobu i uživala u onome što joj
posao donosi. Navikla se na to i morala je da prizna da postoje one strane
uspeha koje su joj izuzetno prijale. Više nije morala da brine o novcu i znala je
da je Endrjuova budućnost osigurana. Pametno je ulagala i kupovala skupu
odeću, antikvitete i slike kad god je bila u mogućnosti. Ali u isto vreme nije
bilo ničega razmetljivog kod Dafne. Nije koristila novac da bi se razmetala
uspehom, nije priređivala raskošne zabave ili pokušavala da impresionira
prijatelje. Sve je bilo tiho, mirno i solidno. Na neki čudan način je znala da bi
i Džefri i Džon to prihvatili. Odrasla je kako valja i to ju je činilo
zadovoljnom.
“Nastupaš u deset sati. Hoćeš li da krenemo ujutru ili po podne? Trebalo
bi da se malo odmoriš i večeraš pre odlaska u studio.”
“Da, majko.”
“Umukni.” Barbara je nažvrljala neke beleške u svoj notes i nestala dok se
Dafne vraćala do svog stola, zabrinuta i namrštena, i zurila u tastaturu. Rekla
je Barbari da ima čudan osećaj o ovoj emisiji, čudan, nesrećan predosećaj.
Barbara joj je rekla da je blesava. Sećala se toga dok je sada sedela i
posmatrala Dafnino lice, izubijano od automobila koji ju je udario. Činilo se
kao da su u Čikagu bile pre hiljadu godina.
Četrnaesto poglavlje
Barbare i Dafne su stigle u studio tačno u devet i trideset. Dafne je nosila
jednostavnu svilenu bež haljinu, a kosa joj je bila stilizovana u elegantnu
punđu. U ušima je imala biserne minđuše, a na ruci veliki topazni prsten koji je
kupila kod Kartijea ranije te godine. Delovala je elegantno i uspešno, ali ne
imućno i razmetljivo. Tipična Dafne. Kao i uvek, Barbara je nosila jedno od
svojih mornarskoplavih odela. Dafne ju je uvek zadirkivala da ima četrnaest
istih kompleta, ali izgledala je uredno i doterano, a njena prava, crna kosa
padala joj je preko ramena glatka i sjajna. Izgledala je mlađe sada, nego kada
je napustila majku. Dafne je primetila da je u proteklih godinu dana postala i
privlačnija. Ličila je više na devojku sa fotografija kakva je bila na Smitu, a u
očima joj je titrao osmeh dok je gledala u Dafne.
Nagnula se i šapnula joj dok su ih uvodili u standardnu čekaonicu sa
udobnim foteljama, barom i pomoćnicom koja ih je usluživala: “Nemoj da
deluješ tako nepeto. Neće da te ujede.”
“Kako ti to znaš?”, uvek je bila nervozna pred snimanje emisije. Zato je i
povela Barbaru sa sobom. Bilo je lepo imati prijatelja uz sebe, da razgovarate
u avionu, i da pritekne u pomoć u hotelima kada se stvari zakomplikuju sa
rezervacijama. Barbara je imala neverovatnu sposobnost da sve drži pod
kontrolom. Sa Barbarom u blizini, prtljag se nikada nije gubio, obroci su
stizali u sobu na vreme, bilo je časopisa, novina i knjiga za čitanje, reporteri
su bili ispraćeni napolje kada bi joj bilo dosta, a odeća joj je uvek bila
ispeglana pre intervjua. Sa njom je sve delovalo magično jednostavno. “Hoćeš
li piće?”
Dafne je odmahnula glavom. “Samo mi još to treba, da odem kao
tempirana bomba. Onda bih mu svašta rekla.” Osmehnule su se, a Dafne se
uvalila u fotelju. Čak ni u ovakvim trenucima nije volela da pije.
“Gospođice Filds?” Asistent produkcije je pomolio glavu kroz vrata. “Vi
ste prvi.”
“Oh, gospode.”
“Gospodin Konroj nije želeo da ga čekate.”
Ovo je bilo najteže. Nije imala vremena da se opusti za šou i da gleda
kako drugi izlaze na kraj, ali je znala i da je ona zvezda večeras. “Volela bih
da mi ne čini tako veliku uslugu”, Dafne je šapnula Barbari dok je osećala
kako joj se dlanovi znoje. Barbara je uzvratila nečim što je trebalo da je
opusti:
“Biće sve u redu.”
“Koliko dugo sam u programu?” kao da je navijala unutrašnji sat za
popravku zuba kod zubara... dvadeset minuta... mogu da podnesem dvadeset
minuta bola... ili ne mogu? Kod zubara je barem dobijala anesteziju da ne
oseća bol. Ovo je bilo na živo.
“Nisu mi rekli. Pitala sam juče. Devojka je rekla da on želi 'da stvari idu
svojim tokom'. Ali ne verujem da će biti duže od petnaest minuta.” Dafne je
klimnula glavom, pripremajući se, a nekoliko trenutaka kasnije se asistent
ponovo pojavio i dao joj znak da krene sa njim.
“Zbogom, mala”, pogledala je Barbaru preko ramena pomišljajući na onu
staru: Pozdravljaju te oni koji će umreti.4
“Bićeš odlična.”
Prevrnula je očima i nestala, a Barbara se smestila sa čašom vina da je
gleda na monitoru.
Asistent je odveo Dafne do seta, pokazao joj na koju stolicu da sedne i
zakačio mikrofon na kragnu njene haljine, a šminkerka je pritrčala i
napuderisala joj lice. Kosa joj je bila savršena, a i šminka je bila u redu. Žena
je klimnula glavom i nestala dok je asistent klimao glavom i nameštao
slušalice pre nego što je šapnuo Dafne: “Sada dolazi gospodin Konroj. On će
ovde da sedi.” Pokazao je na stolicu. “Biće sam na snimku devedeset sekundi,
a onda će Vas predstaviti.” Klimnula je glavom i primetila dve svoje najnovije
knjige na stolu. Obično je dobijala neke naznake o onome o čemu će se pričati,
ali Konroj nije tako funkcionisao. Upravo zato se brinula. “Želite li čašu vode
na setu?”
“Hvala.” Oči su joj se činile prevelikim u odnosu na lice, usta suva i
mogla je da oseti reke znoja koje se slivaju niz nju dok se Bob Konroj
pojavljivao u tamnom odelu i svetloplavoj košulji, sa crvenom kravatom. Bio
je u kasnim četrdesetim i neporecivo zgodan. Ali je imao nešto oštro u oku, i
bilo je nečeg ljigavog i plastičnog u vezi sa njim.
“Dafne?” Ne. Mata Hari.
“Da.” Osmehnula se, moleći se da joj se ne zavrti u glavi.
“Dobro nam došla u šou. Kakvo je vreme u Njujorku?”
“Lepo.”
Seo je i bacio pogled na ugao kamera. Pre nego što je išta mogao da kaže,
asistent je počeo da odbrojava, crveno svetio se upalilo i kamera se pomerala
ka Konrojevom licu, dok je on nabacivao seksi osmeh na koji su padale
Amerikanke. Rekao je gledaocima koga mogu da očekuju u emisiji te večeri.
Bilo je kao i u svim drugim emisijama u kojima je Dafne gostovala. Neko je
doveden kao pas koji pleše od kog se zahtevalo da odradi šta ume, a onda su
ga slali dalje uz jedva čujno hvala, dok je domaćin izvodio svoje egocentrične
piruete kako bi očarao gledaoce.
“Naš prvi gost za večeras je žena čije ste knjige čitali skoro svi, barem što
se dama tiče”, zastao je kako bi se osmehnuo kameri, a onda podigao knjigu sa
stočića za kafu, pa opet pogledao u kameru, “ali verujem da je većina vas
čitala jako malo o njoj. Prema svim izveštajima, Dafne Filds je veoma
tajanstvena osoba.” Osmehnuo se opet, pa se okrenuo ka Dafne dok je kamera
počinjala da snima i nju, a druga kamera se polako pomerala. “Lepo je imati te
ovde u Čikagu.”
“Lepo je biti ovde, Bobe” stidljivo mu se osmehnula znajući da će je
kamera snimiti u celosti čak i da se ne okrene ka njoj. To je uvek bilo tako
osim ako u pitanju nije bio šou u nekoj zabiti gde je jedini ugao kamere bio
prema voditelju. Jednom je provela sat vremena u emisiji u Santa Feu ne
shvatajući da su gledaoci uspeli da vide samo pozadinu njene frizure.
“Živiš u Njujorku, zar ne?”, bilo je to klasično, neškodljivo pitanje.
“Da”, osmehnula se. “Pišeš li knjigu trenutno?”
“Da. Zove se Ljubavnici”
“E, to je naslov za vas”, pogledao je duboko u oči ženskih gledalaca.
“Čitaocima će se sigurno dopasti. Kako ide istraživanje?”, sugestivno se
osmehnuo, a Dafne je pocrvenela ispod šminke.
“Moj rad je uglavnom fikcija.” Glas i osmeh su joj bili blagi. Bilo je nečeg
neverovatno osetljivog u vezi sa njom, što je istovremeno činilo da on zvuči
drsko i grubo dok joj postavlja pitanja. Ali platiće mu ona zbog toga, kao i svi.
To je bio njegov šou i planirao je da tako ostane još dugo. Dafne je bila tu
samo za jedno veče. Njegova glava je bila u torbi, ne njena i uvek se toga
sećao.
“Ma hajde, tako lepa dama kao ti... mora da imaš armiju ljubavnika.”
“Ne u poslednje vreme.” Ovog puta je imala nešto nestašno u oku i nije
pocrvenela. Pomislila je da će možda preživeti.
Humora iz Konrojevog glasa je nestalo kada se okrenuo ka njoj. “Koliko
sam shvatio, Dafne, ti si udovica.” To nije očekivala i umalo nije pokazala
čuđenje. Dobro je odradio svoje istraživanje, pa je klimnula glavom. “To je
šteta. Ali” glas mu je postao saosećajan, “možda zato pišeš tako dobro. Pišeš
često o preživljavanju gubitaka, a ti svakako to jesi preživela. Rečeno mi je i
da si izgubila ćerkicu, takode.” Oči joj se ispuniše suzama dok je slušala kako
on raspravlja o Džefu i Emi, a ona je sedela tu kao da je žrtveno jagnje na
njegovom stočiću za kafu. “Ne govorim o svom privatnom životu kada je u
pitanju posao, Bobe.” Pokušavala je da se sabere.
“Možda bi trebalo.” Lice mu je bilo ozbiljno, a glas željan da pomogne:
“To bi te približilo čitaocima.” Tras. Imao ju je u šaci.
“Dok god su moje knjige realne...”
Presekao ju je: “Ali kako da budu, kada ne znaju ko si?” Pre nego što je
mogla da odgovori, nastavio je: “Da li sam u pravu kad kažem da su ti muž i
ćerka poginuli u požaru?”
“Da, jesi.” Duboko je udahula, a Barbara je sedela i gledala na monitoru
kako joj se oči pune suzama. Kakav smrad. Prokletnik... Dafne je bila u pravu
što se dolaska ovde ticalo.
“Da li je tvoj muž muškarac o kom si pričala u Apačima?” Odmahnula je
glavom. To je bio Džon. Odjednom se uspaničila, pitajući se da li zna i za
njega. Ali nije imao načina da sazna. “Kakav je to izuzetan karakter. Mislim da
se svaka žena u Americi zaljubila u njega. Znaš, ta knjiga bi bila izvrstan
film.”
Počela je da se oporavlja, moleći se da se intervju završi. “Drago mi je da
to misliš.”
“Ima li nekih izgleda za to?”
“Nema još uvek, ali moj agent smatra da će ponude uskoro stići.”
“Dafne, reci nam, koliko imaš godina?” Dođavola. Nije bilo načina da ga
izbegne, ali ona se nasmejala nežno.
“Da li moram da kažem istinu?” Ali nije krila svoje godine: “Napredujem
ka trideset trećoj.”
“Gospode”, gledao ju je kao da joj se divi, “ne deluje tako. Lako bih
pomislio da imaš dvadeset.” Njegov šarm je toliko oduševljavao gledateljke.
Dok se Dafne smešila, on se opet ustremio na nju svojim saosećajnim
pogledom kojem je prestala da veruje, i opet je bila u pravu. “I nikad se nisi
preudala? Koliko dugo si udovica?”
“Sedam godina.”
“Mora da je to bio težak udarac.” Sa izgledom nevinašceta je pitao: “Imaš
li trenutno muškarca u životu?” Htela je da vrišti, da ustane i ošamari ga.
Nikada nisu takva pitanja postavljali muškim piscima, ali kod žena je to tako
moralo. Nekako se pretpostavljalo da je život ženskog pisca deo njenog posla,
pa samim tim pripada javnosti. Muškarac bi mu rekao da ide dođavola, ali
njemu ne bi ni postavio to pitanje.
“Ne trenutno. Bobe”, rekla je s nežnim osmehom.
Osmehnuo se slatko. “Nisam siguran da verujem u to. Previše si lepa da
budeš sama. A još radiš na toj knjizi... kako beše, Ljubavnici?” Klimnula je
glavom. “Kada će izaći? Siguran sam da je tvoji čitaoci iščekuju bez daha.”
“Nadam se ne bez daha. Knjiga neće izaći do sledeće godine.”
“Čekaćemo.” Razmenili su opet plastične osmehe dok je Dafne čekala na
svoje pomilovanje. Znala je da će uslediti uskoro, i jedva je čekala da ode sa
seta i daleko od njegovih pitanja. “Znaš, ima još nešto što sam želeo da te
pitam.” Čekala je, verujući da je moguće da će je pitati o veličini grudnjaka.
“Naš sledeći gost je isto pisac, ali ne iz tvoje branše. Njegova knjiga nije
fikcija. Piše izvanredne knjige o deci sa autizmom.” Dafne je osetila kako je
prebledela i videla je šta se sprema... ali ne bi sigurno... “Jedan moj dobri
prijatelj iz Njujorka, iz Kolinsa gde si ti radila, kaže mi da ti imaš autistično
dete. Možda bi mogla nešto da nam kažeš sa pozicije roditelja i da nas
prosvetliš o toj temi.” Posmatrala ga je sa neskrivenom mržnjom, ali je
pomislila na Ali... kako je mogla tako nešto da mu kaže? Kako je mogla?
“Moj sin nema autizam, Bobe.”
“Razumem... možda se nismo razumeli...” Mogla je da zamisli uzbuđenje
njegovih gledalaca. Za deset minuta su saznali da je izgubila muža i ćerku u
požaru, da je radila u Kolinsu, da nema muškarca trenutno, a sada misle da joj
je preživelo dete autistično, “Da li je zaostao?”
“Ne, nije.” Glas joj se povisio, a oči se zapalile. Da li je ovaj čovek
mislio da postoji granica za njega? “Moj sin ima problem sa sluhom. U školi
je za gluve, ali osim problema sa sluhom, on je čarobno i normalno dete.”
“Drago mi je zbog tebe, Dafne.” Kreten. Dafne je ključala u sebi. Osećala
se kao da su je skinuli golu. Ali gore od toga, mnogo gore. Ogolio je i Endrjua.
“I drago mi je da čujemo o Ljubavnicima, ali bojim se da je našem druženju
došao kraj. Nadamo se da ćemo te opet videti u Čikagu.”
“Bilo bi mi drago.” Smešila se kroz stisnute zube, za dobrobit gledalaca.
Usledila je pauza za reklame. Oslobodivši svoj bes, skinula je mikrofon sa
haljine i dala mu ga tokom pauze: “Ne znam kako živiš sam sa sobom.”
“Zašto? Zato što osećam strast prema istini?” Nije se smešio više. Nije ga
bilo briga za nju. Brinuo je samo o sebi, gledaocima i sponzorima,
“Kako to pravi razliku? Odakle ti pravo da me pitaš sva ona pitanja?”
“To su stvari koje ljudi žele da znaju.”
“To su stvari koje ljudi nemaju pravo da znaju. Zar nema u tvom živom
stvari koje ne želiš da se otkriju? Ništa ti nije sveto?”
“Nisam ja na ispitaničkom mestu, Dafne”, rekao je to opušteno dok je
sledeći gost dolazio na njeno mesto. Stajala je kratko gledajući u njega i nije
mu pružila ruku.
“Imaš sreće.” Okrenula se na peti i napustila binu. Odjurila je do
čekaonice i dala znak Barbari da je prati.
Bile su u avionu za Njujork dva sata kasnije. Bio je to poslednji let i stigle
su na La Gvardiju u dva sata ujutru. U pola tri je bila u stanu. Barbara je otišla
taksijem. Na Šezdeset devetoj ulici Dafne je zatvorila vrata svog stana iza
sebe i otišla pravo u spavaću sobu ne paleći svetla. Bacila se na krevet i
počela da jeca. Osećala se kao da joj je ceo život razotkriven za jedno veče,
sav bol i sva tuga. Jedina stvar o kojoj se ništa nije znalo, bio je Džon. Dobro
je da nikad nije rekla Ali... i recite nam, gospođice Filds, da li je istina da ste
se povalili sa drvosečom u Nju Hempširu? Okrenula se i ležala gledajući u
plafon i misleći o Endrjuu. Možda je dobro što je u školi. Možda bi mu se
život pretvorio u cirkus da je sa njom u stanu u Njujorku. Ljudi kao Ali bi ga
smatrali nakazom... autističnim... zaostalim... trgla se na te reči. Ležala je tako
dok nije zaspala na krevetu u bež haljini koju je nosila, sa mrljama od suza na
licu i srcem koje se osećalo kao da je kamenovano. Sanjala je Džefrija i
Džona te večeri i probuda se sledećeg jutra na zvuk telefona, osećajući kako je
zapljuskuje talas straha... uplašena da se nešto desilo Endrjuu.
Petnaesto poglavlje
“Dafne, da li si dobro?” bila je to Ajris. Videla je emisiju.
“Preživeću. Ali neću opet to da radim. Reci to Murdoku, ili ću ja da mu
kažem. Neka odluči šta će, ali ja sam rešila. Sa mojim javnim životom je
gotovo.”
“Mislim da ne bi trebalo tako da se osećaš, Dafne. To je samo jedna loša
emisija.”
“Možda tebi. Ali ja neću da prolazim kroz to još jednom, a i ne moram.
Moje knjige se prodaju dovoljno dobro. Nema potrebe da se prostituišem i
podajem nekim kretenima koji bi da okače moj donji veš u svoju kolekciju.”
Ali pre svega, najgore je bilo ono što su uradili Endrjuu. Toliko se trudila da
ga zaštiti od sveta, a u jednom trenutku oni su uništili svaku zaštitu i proglasili
ga autističnim. I dalje se ježila na ono što su rekli. I svaki put kad je pomislila
na to, želela je da ubije Ali. Morala je da primora um da se vrati na ono što je
Ajris rekla. Insistirala je da jedu u For sizons-u, ali Dafne nije želela.
“Nešto nije u redu?”
“Ne. Imamo zanimljivu ponudu, ali želim sa tobom da razgovaram o tome,
da je malo prečešljamo. Hoćeš da dođeš u kancelariju?”
“Zašto ti ne dođeš ovde? Ne izlazi mi se.” Istina je bila da je želela da se
skriva. Ili da ode u školu i zagrli Endrjua.
“Dobro. Doći ću u podne. To je u redu?”
“Savršeno. I ne zaboravi da zoveš Murdoka.” Ali Ajris je planirala da
pričeka malo sa tim. Publicitet je za Dafnine knjige bio previše važan da bi ga
naglo prekinula, a postojala je mogućnost i da će se Dafne smiriti. Mada,
znajući Dafne, bilo je verovatnije da neće. Bila je previše tvrdoglava, a
privatnost joj je bila izuzetno važna. To što se desilo na nacionalnoj televiziji,
za nju je sigurno bilo poražavajuće iskustvo.
“Vidimo se ubrzo.” Bilo je već deset sati, a Dafne je čula Barbarin ključ u
vratima dok je hodala ka kuhinji u čarapama i haljini koju je nosila prethodno
veče. Izgledala je kao da je popila malo više na nekoj zabavi.
“Jao, što lepo izgledamo jutros.” Barbara je nosi la sive pantalone i crveni
džemper uz vedri osmeh, a Dafne joj se smešila dok je stavljala kafu da se
kuva. Ušla je u kuhinju i spustila torbu. Ovo je bio jedan od retkih momenata
kada nije imala rokovnik u ruci. “Jesi li spavala uopšte sinoć?” Barbara je
bila istinski zabrinuta za nju, ali se nije usudila da je pozove. Nadala se da
Dafne spava, i naslućivala je da želi da bude sama. Ali jutros je Dafne bila
bolje i Barbara se nije ustručavala: “Izvini što moram ovo da kažem, ali
izgledaš kao strašilo. Jesi li spavala?”
“Malo.”
Barbara je srknula vrelu kafu. “Žao mi je zbog onoga što se desilo sinoć,
Daf.”
“I meni. Ali se neće ponoviti. Upravo sam rekla Ajris da pozove
Murdoka.”
“Neće to uraditi”, delovala je kao da pouzdano zna, a Dafne se osmehnula.
“Sve si prokljuvila, zar ne? Možda si u pravu. Ali ako ona to ne uradi, ja
ću.”
“Šta ćeš da radiš sa Alison Bajer?”
U Dafninim očima se pojavi ružan pogled: “Iskreno, volela bih da je
ubijem. Ali biće mi dovoljno da joj saspem sve u lice i da nikada više ne
progovorim sa njom.”
“Baš je jadno to što je uradila.”
“Mogla bih sve da joj oprostim, ali ne mogu ono što je rekla za Endrjua.”
Obe su se nakratko ućutale. Dafne je uzdahnula i zavalila se u fotelju. Delovala
je iscrpljeno, kao da joj je bio potreban neko da joj pomogne da se svuče, da
je okupa, da je očešlja i Barbari je bilo žao što nije imala muža koji bi to
radio. Ona je bila tip žene koja bi bila dobra supruga, i bio joj je potreban
neko da vodi računa o njoj. Radila je previše, brinula previše i nosila sav teret
na svojim krhkim ramenima. Bio joj je potreban muškarac, kao i Barbari, ali
nije bilo izgleda da će ga ijedna naći. Posebno ne Dafne. Nije dozvoljavala
nikome da joj se približi koliko da pridrži kaput, a kamoli da je oženi.
“Uzgred, šta hoće Ajris?”
“Ne znam. Pominje neku zanimljivu ponudu. Ako je turneja”, Dafne se
mučno osmehnula i ustala, “reći ću joj da se tera.”
“To bih volela da čujem. Hoćeš li da ja nekoga pozovem?” predala je
spisak Barbari, a onda otišla da se istušira. Kada je njena agentkinja stigla pet
minuta pre podneva, Dafne je nosila bele pantalone od gabardena i beli
džemper od kašmira.
“Jao, što si lepa.” Imala je eleganciju koja je uvek oduševljavala Ajris.
Većina uspešnih autora je pre ili kasnije počinjala da se razmeće, ali ne i
Dafne.
Imala je stila i nečeg posebnog u sebi. Ponekad je delovala starije, ali to i
nije bilo čudo posle svega što je proživela. Izborila se sa najbolnijim
trenucima u životu i stekla mudrost i pribranost, kao i saosećanje.
“Šta ima novo?”, sele su da ručaju, a Dafne je sebi sipala čašu belog vina
dok ju je Ajris posmatrala prodorno. “Nešto nije u redu?”
“Radiš previše.” Rekla je to kao stroga majka, ali poznavala je Dafne
dovoljno dugo da bi mogla da joj čita iz očiju šta se dešava. Sada je to radila i
mogla je da vidi da je Dafne umorna.
“Zašto to misliš?”
“Postaješ previše mršava, a oči ti izgledaju kao da imaš sto pedeset
godina.”
“Zapravo, imam. Sto pedeset dve, da budem precizna. Sto pedeset tri u
septembru.”
“Ozbiljna sam, Dafne.”
“I ja sam.”
“U redu, gledaću svoja posla. Kako napreduje knjiga?”
“Nije loše. Trebalo bi da je privedem kraju za mesec dana.”
“A onda? Imaš neke planove?”
“Razmišljala sam da provedem malo vremena sa Endrjuom. Znaš”,
pogledala je zajedljivo u svoju agentkinju, “mojim autističnim sinom.”
“Dafne, ne primaj to k srcu. Stalno govore takve stvari u tim emisijama i u
novinama.”
“E pa neće ih govoriti o meni i mom sinu! Tako stvari stoje. Jesi li zvala
Murdoka?” Oči su joj bile stroge dok je gledala u Ajris.
“Nisam još. Ali hoću.” Barbara je bila u pravu i ona je to znala. Ajris je
odugovlačila.
“Ako ti nećeš, ja ću. Mislila sam stvarno ono što sam rekla jutros.”
“Dobro, dobro.” Ispružila je ruku kao da traži milostinju: “Moramo prvo o
nečemu drugom da razgovaramo. Dobila si veoma zanimljivu ponudu.”
“Da radim šta?” Dafne nije delovala zainteresovano. Bila je sumnjičava.
Gadno se opekla prethodne večeri.
“Da snimaš film na Zapadnoj obali.” Ajris je delovala neverovatno
zadovoljno, a Dafne ju je posmatrala. “Žele da otkupe prava za Apace.
Kamstok studios je zvao juče pošto si otišla. Žele da kupe knjigu, ali bi voleli
da ti pišeš scenario.”
Dafne je sedela u tišini nekoliko trenutaka. “Misliš da bih mogla? Nikada
nisam to radila.” U očima joj se videla zabrinutost.
“Nema ničega što ne možeš da uradiš, ako to želiš.” Još jednom je čula
Džonov eho i Dafne se osmehnula.
“Volela bih da verujem u to.”
“E pa ja verujem, a veruju i oni. Ponudili su prilično dobru svotu za sve to.
Morala bi tamo da boraviš, a oni bi ti platili i troškove stanovanja, u razumnim
okvirima.”
“Šta to znači?”
“Kuća, hrana, zabava, posluga, automobil i vozač.”
Sedela je zureći u tanjir, a onda je pogledala u Ajris: “Ne mogu ja to.”
“Zašto ne možeš?”, bila je šokirana. “Dafne, to je odlična ponuda.”
“Sigurna sam da jeste, i volela bih da im prodam knjigu. Ali ne mogu da
pišem scenario.”
“Zašto?”
“Koliko dugo bih morala da budem tamo?”
“Verovatno godinu dana da napišeš, a žele te i kao savetnika na snimanju.”
“Najmanje godinu dana. Možda i duže.” Uzdahnula je dok je trezveno
gledala u svoju agentkinju: “Ne mogu da ostavim Endrjua toliko dugo.”
“Ali on i ne živi ovde.”
“Ajris, posećujem ga barem jednom sedmično kad sam u prilici. Nekad
sam sa njim tokom vikenda. Ne mogu da odem da živim u Los Anđelesu.”
“Povedi ga sa sobom.”
“Nije spreman da napusti školu. Volela bih da jeste, ali nije.”
“Prebaci ga u neku školu tamo.”
“To bi mu palo teško. Ne bi bilo fer”, odmahnula je glavom odlučno. “Ne
mogu. Možda za nekoliko godina, ali ne sada. Žao mi je. Možda možeš da im
objasniš.”
“Ne želim da im objašnjavam, Dafne. Što se tiče karijere, strašno grešiš.
Možda je ovo žrtva koju oboje morate da podnesete. Razmisli o tome. Barem
do ponedeljka.”
“Neću se predomisliti.” Poznajući Dafne, Ajris se plašila da je to istina.
“Napravićeš ozbiljnu grešku ako ovo ne uradiš. Ovo je zaista važan korak
u tvojoj karijeri. Možda ćeš žaliti zauvek ako to ne učiniš.”
“A kako to da objasnim sedmogodišnjaku? Da mu kažem da mi je posao
važniji od njega?”
“Možeš da mu objasniš i možeš da dolaziš na dan ili dva kad budeš imala
pauzu.”
“Šta ako ne budem mogla? Šta onda? Da ga pozovem telefonom i da mu
objasnim?” prekinula je Ajris. Naravno da ga ne bi zvala. To je bilo nešto što
Ajris nije mogla da razume. “Jednostavno ne mogu, Ajris.”
“Pričekaj malo sa odlukom.” Ali Dafne je već znala kakav će biti njen
odgovor u ponedeljak. Nakon što je Ajris otišla, raspravljala je o tome sa
Barbarom. Sedela je sklupčana u velikoj, udobnoj, beloj fotelji.
“Da li bi želela da ideš da možeš?”
“Nisam sigurna, da ti iskreno kažem. Nisam sigurna da li mogu da napišem
scenario, a život u Holivudu godinu dana zaista nije moj stil.” Prelazila je
pogledom po svom lepom, malom stanu, uzdahnula, a onda slegnula ramenima.
“Ali ne vredi da razmišljam o tome. Ne mogu da ostavim Endrjua toliko dugo,
a možda neće uvek biti lako da dolazim u posete.”
“Zašto on ne bi dolazio da poseti tebe, ako ti ne možeš? Mogla bih ja da ga
dovodim ako želiš.” Mada se nikada nisu upoznali, osećala je kao da već
poznaje dete. Dafne se osmehnula toj velikodušnoj ponudi.
“Volim te zbog toga. Hvala ti.”
“Zašto ne porazgovaraš sa gospođom Kurtis o tome kad ih posetiš ovog
vikenda, Daf?”
Ali o čemu je imala da razmišlja? Niko nije razumeo. Ne znaju kako joj je
bilo da otkrije da je gluv kada je imao nekoliko meseci, da se trudi da
komunicira sa njim, da se bori sa svakim doktorom koji je savetovao da ga
smesti u neku instituciju. Nisu znali kako je bilo spakovati njegove stvari i
odvesti ga u Nju Hempšir... i kazati mu da je Džon mrtav. Niko nije znao kako
se ona osećala zbog svega toga, ili šta bi za nju značilo da bude tri hiljade
milja daleko ako bi mu se nešto desilo. Nisu znali i nikada neće ni saznati.
Dafne nije imala o čemu da razmišlja, shvatila je još jednom dok je uzimala
kofer, stavljala ga u automobil i kretala na put ka Nju Hempširu da bi ga
videla.
Šesnaesto poglavlje
Dafne je stigla za pet sati i parkirala se na prilazu škole Hovart u tami
zimske večeri. Srce ju je vuklo da se uvek vraća tu, ne samo zbog Endrjua, već
i zbog Džona. Misli su joj uvek putovale do zajedničkih dana u vikendici.
Škola je bila blistavo osvetljena i znala je da će uskoro videti Endrjua. Bacila
je pogled na sat i shvatila da je stigla taman na vreme da mu se pridruži za
večerom.
Gospođa Kurtis je bila u ulaznom holu kada je ušla i bila je iznenađena i
srećna što je vidi.
“Nisam znala da dolaziš ove sedmice, Dafne.” Tokom godina su postale
prijateljice, i ona je zvala Dafne imenom, mada se Dafne nikada nije osećala
prijatno da nju zove Helen iz poštovanja prema njenim godinama. Poslala joj
je sve svoje knjige i Helen je priznala da su joj se dopale.
“Kako je mali?” Dafne je skinula kaput u hodniku i osećala se kao da je
kod kuće. U Hovartu je bilo uvek prijatno toplo i uvek se osećala
dobrodošlom. Škola je imala puno donatora, pa se prelepo održavala. Preko
leta je sve renovirano i sada su u hodniku bili murali koji su oduševljavali
decu, a na plafonu su bili naslikani oblaci.
“Nećeš prepoznati Endrjua!” gospođa Kurtis joj se smešila.
“Opet je skratio kosu?” Žene su se smejale prisećajući se kako je izgledao
prethodne zime kada su se on i prijatelj dokopali makaza. Zapravo, i nije
izgledao toliko loše kao dve devojčice koje su posle dugih plavih pletenica
ostale skoro ćelave kada je sve bilo gotovo i izgledale kao ružni pačići.
“Ne, nije to u pitanju”, odmahnula je glavom gospođa Kurtis uz osmeh.
“Porastao je barem pet centimetara ovog meseca. Odjednom je ogroman
Moraćeš opet u kupovinu.”
“Hvala Bogu na mojim finansijama!” Zatim je nestrpljivo pitala: “Gde je?”
Gospođa Kurtis joj je odgovorila pokazujući prstom prema stepenicama.
Silazio je u bež somotnim pantalonama i crvenoj flanelskoj košulji. Na nogama
je imao nove kaubojske čizme koje mu je kupila prošlog puta. Lice joj se
ozarilo širokim osmehom, a oči su titrale. Krenula mu je polako u susret.
“Zdravo, dušo. Kako si?” Izgovorila je reči uz objašnjavanje rukama. On
joj je čitao sa usana široko se osmehujući, a onda ju je iznenadio progovorivši.
“Dobro sam, mama... kako... si ti?” Reči su bile nespretne i nije ih
izgovarao jasno, ali svako bi ga razumeo. “Nedostajala si mi!” Zatim joj se
bacio u naručje, a ona ga je podigla boreći se sa suzama koje su tako lako
navirale kada bi ga prvi put videla. Navikli su se na svoje živote, a dani
njihove samoće u stanu su delovali kao daleki san. Video je i novi stan, ali joj
je objasnio da mu se stari više dopadao. Ubeđivala ga je da će se navići i na
ovaj novi, pokazala mu je njegovu sobu, i rekla mu da će jednoga dana živeti
tamo za stalno, kao što je nekada u starom. Ali sada je mogla da razmišlja
samo o tome da drži njegovo toplo, malo telo uz svoje dok ga je ljuljala u
naručju, a on se držao za nju.
“I ti si meni nedostajao.” Odmakla ga je malo da bi mogao da joj vidi lice
dok to izgovara. “Šta si radio?”
“Uzgajam povrće u bašti!” bio je oduševljen. “I napravio sam dva
paradajza.” Pokazivao je znakovnim jezikom, ali kada je ona pričala, čitao joj
je sa usana i činilo se da nema problema sa tim. “U sred zime? Kako si to
uspeo?”
“U velikoj kutiji u podrumu sa posebnim svetlima, a kada dođe proleće,
svi ćemo da sadimo cveće napolju.”
“To zvuči divno.”
Otišli su do trpezarije držeći se za ruke, a onda je sedela sa njim i sa
drugom decom dok su jeli pečenu piletinu, kukuruz na klipu i pečene krompire.
Smejali su se i pričali viceve. Svi su govorili znakovni jezik.
Ostala je dok nije otišao u krevet, ušuškala ga je, a onda sišla dole da se
vidi sa gospođom Kurtis, pre nego što ode.
“Kako si provela sedmicu?” bilo je nečeg čudnog u njenom oku dok je to
pitala, a Dafne je instinktivno znala da je videla emisiju. Ko nije?
“Onako. Bila sam u Čikagu juče”, oklevala je da kaže bilo šta, ali nije ni
morala.
“Znam. Baš je pokvareno ono što je uradio.”
“Gledala si emisiju?”
“Jesam. Ali neću ga više nikada gledati. Baš je đubre.” Dafne se
osmehnula zbog tog grubog jezika koji nije karakterističan za nju.
“U pravu si. Rekla sam agentu da sam završila sa javnim životom. Dosta
mi je. Nervira me što muškarcima nikada ne postavljaju takva pitanja. Ali je
najgore, naravno, bilo ono što je rekao za Endrjua.”
“Nije bitno uopšte, znaš. Ti i on znate istinu, a ostatak sveta će zaboraviti.”
“Možda”, Dafne nije bila sigurna, “a možda i neće. Izazivači skandala su
fenomenalni. Neko će za deset godina iskopati taj snimak i izmisliće priču od
toga.”
“Nije tvoj posao lak, draga. Ali mora da ima i dobrih strana.”
“Ponekad.” Osmehnula se, ali ju je nešto brinulo i starija žena je to
primetila.
“Nešto nije u redu?”
“Ne... ne zaista... ali... potreban mi je savet. Mislila sam da bismo mogle
da porazgovaramo za vikend.”
“Mora li da čeka? Možemo odmah da razgovaramo. Hoćeš da sednemo?”
pokazala je rukom ka svojim privatnim prostorijama i Dafne je klimnula
glavom. Bilo bi olakšanje porazgovarati o tome.
Stan gospođe Kurtis u školi je bio mali i uredan, kao što je i ona. Bio je
pun antikviteta iz ranog američkog perioda koje je kupila sama, a bilo je tu i
nekoliko slika pejzaža u Nju Hempširu i tepih koji je kupila u antikvarnici u
Bostonu. Na niskom stočiću nalazila se vaza sa svežim cvećem. Izgledala je
kao kuća jedne učiteljice, ali je imala dodatnu toplinu i neke od stvari su bile
jako lepe. Uglavnom, bila je primamljiva. Dafne je razgledala i soba joj se
činila poznatom kao i sve u školi. Helen Kurtis je razgledala takođe, skoro sa
nostalgijom, ali Dafne to nije primetila.
U maloj, odvojenoj kuhinji sipala im je po šolju čaja i pružila je Dafne
finu, cvetovima ukrašenu, porcelansku šoljicu i malu čipkanu maramicu: “Pa,
šta te muči, draga? Nešto nije u redu sa Endrjuom?”
“Da, posredno.” Rešila je da odmah pređe na stvar: “Dobila sam ponudu
da snimam film. Kamstok studios želi da otkupi Apače, što je jako lepo. Ali to
bi značilo da ja moram da budem u Los Anđelesu godinu dana. Mislim da to ne
mogu.”
“Zašto ne?” starica je delovala u isto vreme i zadovoljno, i iznenađeno.
“Šta ću sa Endrjuom?”
“Šta sa njim? Želiš da ga premestiš u neku tamošnju školu?” izgovorivši
ovo, gospođa Kurtis se zabrinula. Znala je da bi mu u ovom trenutku promena
teško pala. Hovart mu je dugo bio dom i sigurno bi patio.
“Mislim da bi neka druga škola bila prevelika promena za njega. Ako bih
išla, ja bih ga ostavila ovde. Ali bio bi deprimiran.”
“Ne bi ako bi mu objasnila kako valja. Bio bi kao i svako drugo dete
njegovih godina. Mogla bi da mu kažeš da moraš da radiš i da je to samo na
određeno vreme. Mogao bi da dolazi da te vidi, mogli bismo da ga pošaljemo
avionom. Ili bi ti dolazila ovde?”
“Verovatno ne bih često. Koliko sam razumela, kad počne snimanje, teško
ću nalaziti vremena. Stvarno misliš da bi mogao da putuje?”
“Ne vidim zašto ne bi mogao.” Izgledala je nežno i ljubazno dok je
spuštala svoju šoljici čaja. “Postaje stariji, Dafne, nije više beba, i naučio je
mnogo toga što bi mu pomoglo. Da li je nekada leteo avionom?” Dafne je
odmahnula glavom. “Verovatno će mu se dopasti.”
“Ne misliš da bi mu sve to preteško palo? Ne bi me viđao često kao do
sad.”
“Većina roditelja ne posećuje decu tako često kao ti. Imaš sreće što možeš
da dođeš, neki roditelji nemaju. Imaju supružnike, drugu decu, poslove koji ih
ograničavaju... ti i Endrju imate sreće.”
“A ako odem?”
“Naviknuće se. Moraće.”
Bilo bi prokleto teško ostaviti Endrjua. Osećala je krivicu. “Znam da neće
biti lako isprva, ali možda bude dobro za oboje. Bilo bi to magično iskustvo za
tebe. Kada bi morala da odeš?”
“Uskoro. Za mesec dana.”
“Ostaje ti dovoljno vremena da ga pripremiš.” Uzdahnula je i pogledala u
svoju mladu prijateljicu. Dafne joj je postala veoma draga tokom godina.
Imala je toliko hrabrosti, a opet bila tako nežna. Oba kvaliteta su se pokazivala
u njenim knjigama, i to je bila dobitna kombinacija. “Bojim se da ja nisam
imala dovoljno vremena da tebe pripremim.”
“Da me pripremiš za šta?” Dafne je bledo gledala. Um joj je i dalje bio
opterećen odlukama o tome da li bi trebalo da ostavi Endrjua i da ode u Los
Anđeles.
“Napuštam školu, Dafne. Idem u penziju.”
“Stvarno?” Dafne je osetila kako joj kamen pada na srce. Imala je
problema sa promenama i gubljenjem ljudi za koje je marila. “Ali zašto?”
Sedokosa žena se nasmejala nežno.
“Hvala što pitaš. Mislila sam da se razlog vidi. Starim, Dafne. Vreme je da
idem kući i da prepustim Hovart nekome mlađem i dinamičnijem.”
“To je užasno!”
“Neće biti užasno uopšte. Biće bolje za školu. Dafne, ja sam starica.”
“Nisi!” bila je razjarena.
“Jesam. Imam šezdeset i dve godine. To je dovoljno. Ne želim da dočekam
ovde da morate svi da me izgurate u kolicima. Veruj mi, vreme je.”
“Ali ti nisi bolesna...”, Dafne je izgledala kao dete koje gubi majku... kao
što će se osećati Endrju kad mu kaže. Kako je mogla da ga ostavi sada kada
gospođa Kurtis odlazi? Osećao bi se kao da ga napuštaju svi koje zna. Dafne
ju je gledala skoro očajna: “Ko će te zameniti? Kao da bi iko mogao.”
“Ne budi tako sigurna. Žena koju sam ja zamenila je mislila da je
nezamenljiva, a za petnaest godina je se više niko nije ni sećao. Tako i treba.
Škola je snažna koliko ljudi koji je vode, a takvi ljudi moraju biti mladi,
snažni i puni novih ideja. Divan čovek će preuzeti mesto ove godine. Trenutno
je u njujorškoj školi za gluve, i uzeće odsustvo godinu dana da vidi kako sve
funkcioniše kod nas. Vodi školu u Njujorku već osam godina i misli da su mu
potrebne nove ideje kako ne bi stagnirao. Upoznaćeš ga. Doći će sutra. Dolazi
već sedam dana.”
“Zar to neće biti prevelika promena za decu?”
“Ne verujem. Komisija direktora se složila sa tim. Radiće godinu dana. O
Metjuu Dejnu svi u našoj struci imaju dobro mišljenje. Zapravo, prošle godine
sam ti dala knjigu koju je on napisao. Napisao je tri. To će vam biti
zajedničko.” Dafne se setila knjige, i pomislila je da to ima smisla. Ali ipak...
“Upoznaću vas sutra.” Onda je uz blagi osmeh ustala: “Oprosti mi ako budem
zvučala kao majka, ali mislim da ti treba dobar san. Izgledaš premoreno.”
Dafne je ustala i došla do nje, a onda je uradila nešto što nije nikada
ranije. Stavila je ruke oko nje i zagrlila je: “Nedostajaćeš mi, gospođo
Kurtis.”
U očima su joj bile suze kada se uspravila iz
Dafninog zagrljaja: “I ti meni. Ali posećivaću ovo mesto često.”
Dafne je onda otišla i odvezla se do poznate male gostionice gde joj je
gospođa Obermajer pokazala njenu sobu i ostavila je sa termosom tople
čokolade i tanjirom kolačića. Ljudi u gradu su voleli Dafne. Bila je slavna
ličnost koju su poznavali i poštovali. Imalo je onih koji su se sećali Džona i
voleli su da je vide dok se šeta sa Endrjuom. Za njih je ona bila divno ljudsko
biće.
Uvukla se u krevet zevajući, sipala šolju tople čokolade i ispila je sanjivo.
Iznenada je bilo toliko promena. Ugasila je svetio i spustila glavu na ogromni
mekani jastuk, a pet minuta kasnije je zaspala. Nije se ni mrdnula sve dok se
sunčevi zraci nisu ujutru probili kroz prozor.
Sedamnaesto poglavlje
U subotu ujutru, nakon doručka u gostionici, Dafne je stigla u školu na
vreme da gleda kako se deca igraju šuge u bašti. Endrju se smejao i igrao se sa
prijateljima. Posmatrala ga je, a on je jedva primetio da je stigla. Nije bilo ni
traga od privrženosti i depresije koju je zamišljala, ako ga ostavi. Razumeo je
njihove živote sada, kao i ona, a nekada i bolje od nje. Povremeno se pitala
kako će mu biti kada konačno napusti školu. Bio bi usamljen bez stalnog
druženja sa ostalom decom. Ponekad ju je brinulo kada bi razmišljala o
dalekoj budućnosti i njegovom izlasku iz škole. Do tada će biti stariji i život
će biti drugačiji. Išao bi na studije i imao nove prijatelje, decu koja čuju, ne
decu kao što je on.
Stajala je posmatrajući neko vreme, nesvesno čekajući gospođu Kurtis
kako bi nastavile razgovor od sinoć. Kada ju je opet videla, bila je
zaokupirana razgovorom sa visokim, vitkim, zgodnim čovekom sa dečačkim
osmehom. Shvatila je da bulji u njega. Delovao joj je poznato. Gospođa Kurtis
se okrenula tada i uhvatila njen pogled, dajući joj znak da im se pridruži.
“Dafne, volela bih da ti predstavim novog direktora, Metjua Dejna. Metju,
ovo je Endrjuova majka, gospođica Filds.” Godine uspeha su “gospođa”
pretvorile u “gospođica” čak i ovde,
Dafne je pružila ruku, ali joj se pogled promenio od prijateljski
nastrojenog ka ispitivačkom: “Drago mi je. Dopala mi se Vaša poslednja
knjiga.”
Osmehnuo se komplimentu. Taj široki dečački osmeh činio je da izgleda
kao da ima mnogo manje od četrdeset godina. “I meni su se dopale sve Vaše.”
“Čitali ste ih?”, bila je zadovoljna, ali i iznenađena, a on se zabavaljao.
“Kao i deset miliona drugih ljudi, pretpostavljam.” Nekako se uvek pitala
ko čita njene knjige. Sedela je za stolom satima, stvarala likove i događaje,
okvire, radila danima, a opet je bilo teško zamisliti prave ljude koji ih tamo
negde čitaju. Uvek ju je iznenađivalo kada ljudi kažu da čitaju njene knjige.
Najviše ju je iznenađivalo kada vidi nepoznatu osobu koja žuri ulicom noseći
pod miškom njenu knjigu. Hej... stani... ja sam to napisala... dopada ti se? Ko
si ti? Opet mu se osmehnula. Oči su im se srele pune pitanja.
“Gospođa Kurtis mi kaže da dolazite u Hovart na godinu dana. To će biti
velika promena za decu.” U očima joj se videla briga kada je to rekla.
“Biće velika promena i za mene.” Bilo je nečeg umirujućeg u čoveku koji
je stajao i posmatrao je odozgo sa svoje visine. Imao je dečačke osobine, ali,
u isto vreme, i auru koja je isijavala snagom. “Verujem da će mnoge roditelje
zabrinuti što je moje zaposlenje ovde samo privremeno, ali gospođa Kurtis će
biti tu da pomogne”, bacio je pogled ka njoj, osmehnuvši se prvo njoj, pa opet
Dafne, “ali mislim da će svima značiti ovo iskustvo. Imamo puno toga da
naučimo jedni od drugih.” Dafne je klimnula glavom. “Želimo da isprobamo
neke nove metode i razmene sa njujorškom školom.”
“Program razmene?”
“Recimo. Kao što znate, deca tamo su starija, a ova ovde su mlađa. Ali
gospođa Kurtis i ja smo razgovarali i verujem da bi učenicima iz Njujorka
koristilo kada bi došli ovde na sedam dana ili dve sedmice. Da vide kako
izgleda život na selu ili da uspostavimo neki program - stariji brat ih starija
sestra - sa decom ovde. A onda bismo mališane odveli tamo na sedmicu ili
dve. Ovde postaju izolovani, a to bi mogao da bude veliki pomak za njih, dok
su još uvek u relativno poznatoj sredini. Videćemo kako će se ta ideja razviti.”
Dečački osmeh se opet pojavio: “Imam nekoliko trikova u rukavu, gospođice
Filds. Najvažnije je da pazimo na svoje ciljeve u vezi sa decom i da ih
vratimo u svet onih koji čuju. U njujorškoj školi posebnu pažnju posvećujemo
čitanju sa usana baš iz tog razloga, više nego znakovnom jeziku, jer ako moraju
da se vrate jednom u svet koji čuje, moraju da razumeju šta se dešava oko njih.
Uprkos novim pokušajima širenja svesti, činjenica je da malo ljudi poznaje
znakovni jezik. Ne možemo da osudimo ovu decu na život u izolaciji.” O tome
je Dafne često razmišljala i sada je gledala u njega osećajući olakšanje. Što
pre nauči Endrjua veštinama koje mora da zna, to će se pre on vratiti kući kod
nje.
“Dopada mi se kako razmišljate, gospodine Dejn. Zato mi se dopala Vaša
knjiga. Imala je smisla u realnim okvirima i nije bila puna ludačkih snova.”
“O”, oči su mu sevnule, “imam ja i neke ludačke snove. Recimo osnivanje
internata za gluve i nagluve. Ali na to ćemo još dugo čekati.”
“Možda i nećemo.” Stajali su pogledavši nakratko jedno drugo. Između
njih se javljalo neko poštovanje, a onda su mu se oči raznežile dok ju je
gledao, skoro zaboravljajući da Helen Kurtis stoji tik uz njih.
Video je Dafne pre dva dana u Konrojevom šou u Čikagu i to je objasnilo
mnogo toga što je već naslućivao. Ono što je saznao iz emisije činilo mu se
nasilnim i nije želeo da ona zna da je gledao. Ali ona je videla oklevanje u
njegovim očima, a njene oči su bile iskrene.
“Gledali ste me u Konrojevom šou pre neko veče, gospodine Dejn?” glas
joj je bio blag i tužan, oči širom otvorene, a on je klimnuo glavom,
“Jesam. Mislim da ste dobro izašli na kraj sa svim tim.”
Uzdahnula je i odmahnula glavom: “Bila je to noćna mora.”
“Nemaju pravo da to rade.”
“Ali rade. Zato više neću nikada gostovati opet, kao što sam rekla i
gospođi Kurtis sinoć.”
“Nisu svi kao on, zar ne?”
“Većina jeste. Ne žele da slušaju o pisanju. Žele da zadru u nešto što je
privatno - srce, osećanja, dušu. A ako mogu da izvuku uz to i neku prljavštinu,
oduševe se.”
“To nije bila prljavština. To je bio bol, život i tuga” Glas mu je bio kao
zagrljaj na hladnom vazduhu. “Znate, čitajući Vaše knjige, ljudi mogu da
saznaju mnogo više od onoga što bi moglo da se otkrije na drugi način. To sam
želeo da kažem. Saznao sam o Vama nešto iz Vaših knjiga, ali i više od toga.
Naučio sam ponešto o sebi. Nisam imao takve gubitke kao Vi”, diveći joj se u
sebi kako je sve to preživela i još uvek je tako potpuna, “ali svi imamo svoje
gubitke koji su nam važni i koji nam deluju kao najveća tragedija na svetu.
Čitao sam prvu knjigu kad sam se razveo pre nekoliko godina, i značila mi je
puno. Uspeo sam da prođem kroz sve to.” Bio je posramljen. “Pročitao sam je
dva puta, a onda sam poslao primerak ženi.” Njegove reči su je duboko
dirnule. Bilo je neverovatno saznati da njene knjige toliko nekome znače. U
tom trenutku je Endrju dotrčao do njih, i ona ga je pogledala srećno, a onda
opet Metjua Dejna prebacivši se sa govornog jezika na znakovni.
“Gospodine Dejn, ovo je moj sin. Endrju, ovo je gospodin Dejn.”
Kada mu se Metju Dejn obratio znakovnim jezikom, govorio je normalnim
tonom u isto vreme, pomerajući usne tako da može lako da čita sa njih, i
proizvodeći normalne zvuke. “Drago mi je, Endrju. Dopada mi se tvoja škola.”
“Da li si ti prijatelj moje mame?” Endrju ga je pitao znakovima sa
izraženom radoznalošću. Metju se osmehnuo, bacivši brzi pogled ka njoj.
“Nadam se da ću biti. Došao sam da posetim gospođu Kurtis.” Opet je
pokazivao i govorio u isto vreme. “Biću ovde svakog vikenda.”
Endrju ga je zainteresovano posmatrao: “Prestar si za školu.”
“Znam.
“Da li ti učitelj?”
“Ja sam direktor, kao gospođa Kurtis, u školi u Njujorku.” Endrju je
klimnuo glavom. Saznao je dovoljno pa je usmerio pažnju na svoju majku.
Zagrlio ju je oberučke dok mu se zlatna kosa vijorila na vetru.
“Hoćeš li da ručaš sa mnom, mama?”
“Volela bih.” Pozdravila se sa Metjuom i gospođom Kurtis, a onda otišla
unutra sa Endrjuom, dok je on poskakivao, pozdravljajući svoje prijatelje i
razgovarajući znakovnim jezikom. Njene misli su bile ispunjene novim
direktorom. Bio je zanimljiv čovek. Videla ga je opet kasnije dok je sa
gomilom papira hodao niz hodnik. Prema rečima gospođe Kurtis, čitao je sve
što bi mu palo pod ruke, svako pismo, svaki fajl, svaki izveštaj i zapis, kao i
beleške o deci. Bio je predan poslu.
“Da h ste lepo proveli dan sa Endrjuom?”, tamnosmeđe oči bile su
zainteresovane i ljubazne.
“Jesam. Izgleda kao da imate puno domaćeg zadatka.” Osmehnula se, a on
je klimnuo glavom.
“Moram mnogo da naučim o ovoj školi.”
Glas joj je bio nežan dok su stajali u hodniku: “I mi moramo mnogo da
naučimo o Vama.” Bila je zainteresovana za njegovo isticanje značaja čitanja
sa usana i primetila je da je govorio sa svakim detetom dok je objašnjavao
znakovima, i ponašao se kao da mogu da ga čuju. “Kako ste završili u ovom
poslu, gospodine Dejn?”
“Moja sestra je rođena gluva. Blizanci smo. Uvek smo bili posebno bliski.
Zanimljivo je to što smo mi smislili neki naš jezik. Bio je to neki znakovni
jezik koji je funkcionisao. Ali moji roditelji su je poslali u neku školu”,
delovao je iznervirano dok je to govorio, “ne u ovakvu školu. U neku od onih
koje su postojale pre trideset godina, gde se ostajalo do kraja života. Nikada
nije naučila ono što joj je potrebno, nisu je naučili ništa što bi joj pomoglo u
stvarnom svetu.” Kada je zaćutao, Dafne se plašila da pita šta joj se desilo, ali
onda se on dečački osmehnuo: “Svejedno, tako sam završio u ovom poslu.
Zahvaljujući sestri. Nagovorio sam je da pobegne iz škole kada sam završio
koledž i otišli smo u Meksiko na godinu dana. Imali smo novac koji sam
uštedeo radeći preko leta na građevini. Naučio sam je da priča, naučila je da
čita sa usana, i vratili smo se i rekli to roditeljima. Bila je punoletna tada i
mogla je da radi šta god želi. Pokušali su da je proglase neuračunljivom, čak
su jednom pokušah i mene da uhapse... bila su to luda vremena, ali uspela je.”
Usudila se da pita: “Gde je ona sada?”
Osmeh mu je postao još širi: “Predaje u školi u Njujorku. Preuzeće moje
mesto dok nisam tamo. Udata je i ima dvoje dece, oboje čuju, naravno. Muž joj
je doktor, i naravno, sad naši roditelji tvrde da su oduvek znali da će ona
uspeti. Divna je devojka, dopala bi Vam se.”
“Sigurna sam da bi.”
“Sviđaju joj se Vaše knjige, jedva čekam da joj kažem da sam Vas
upoznao.”
Dafne se zacrvenela. Bilo je to blesavo. Žena koja je prebrodila sve to
bila je zadivljena Dafninim osrednjim pokušajem fikcije. Dafne se osećala
sitno u poređenju s njom. “Volela bih i nju da upoznam.”
“Hoćete. Dolaziće ovde, a gospođa Kurtis mi kaže da često posećujete
školu.”
Dafne se iznenada zabrinula, a on se zagleda u nju. “Posećujem...
posećivala sam...” Uzdahnula je nežno, a on pokaza rukom na dve fotelje u
uglu.
“Želite li da sednemo, gospođice Filds?” Stajali su u hodniku skoro pola
sata. Klimnula je glavom i krenuli su prema foteljama.
“Zovi me Dafne, molim te.”
“Hoću, ako ćeš ti mene zvati Met.”
Osmehnula se i seli su.
“Nešto mi govori da imaš neki problem. Mogu li nekako da pomognem?”
“Ne znam. Gospođa Kurtis i ja smo razgovarale sinoć.”
“Nešto vezano za Endrjua?”
Klimnula je glavom. “Da. Dobila sam ponudu da snimam film u Holivudu.
To bi značilo da se preselim tamo na godinu dana.”
“I vodiš ga sa sobom?” odjednom je delovao razočarano, ali ona je
odmahnula glavom.
“Ne. Verujem da bi trebalo da ga ostavim ovde. Ali to je problem. Jedva
će me viđati... ne znam kako će to podneti, i iskreno, ne znam kako ću ja...”
Onda ga je pogledala. Njene krupne plave oči su se srele sa njegovim smeđim:
“Ne znam šta da radim.”
“Teško je to. Za tebe više nego za Endrjua. On će se navići.” A onda je
rekao nežno: “Ja bih mu pomogao. Svi bismo. Možda se bude malo ljutio, ali
razumeće. A i planiram da budu zauzeti ove godine. Želim da ih vodim na
izlete, da ih vratim u svet što je više moguće. Ovde su malo izolovani.”
Klimnula je glavom. Bio je u pravu. “Šta misliš o tome da te posećuje tokom
raspusta?”
“Misliš da bi mogao to?”
“Uz odgovarajuću pripremu. Na kraju, to je život koji želiš da vodi. Želiš
da može da putuje avionom, da bude nezavistan, da vidi više sveta od ovoga
ovde.”
Klimnula je glavom. “Ali tako je mali”
“Dafne, Endrju ima sedam godina. Da čuje, ne bi oklevala da ga pošalješ
avionom, zar ne? Zašto da ga tretiraš drugačije? On je veoma pametan dečak.”
Dok ga je slušala, osetila je kako je preplavljuje olakšanje, a zidovi koje je
izgradila oko Endrjua u svom umu, polako su počinjali da se ruše. “Ne samo
to. Za njega je bitno da vidi da si srećna i da vodiš ispunjen život. Ne možeš
da se držiš njega zauvek.” Nije bilo prigovaranja u njegovom glasu, samo
nežnost i razumevanje. “Bićeš daleko samo sedam ili osam sati u bilo kom
trenutku. Ako bude problema, pozvaćemo te i ti ćeš uskočiti u avion za Boston.
Ja ću te čak pokupiti na aerodromu i za dva sata si ovde. Nije mnogo dalje od
Njujorka, ako tako posmatraš.” Imao je odličan metod za rešavanje problema,
za nalaženje rešenja, i da učini sve jednostavnim. Lako je razumela da kako je
uspeo da izvede sestru iz škole i da pobegne sa njom u Meksiko. Osmehnula se
na tu zamisao.
“Činiš da sve zvuči tako jednostavno.”
“Može da bude. Za tebe i Endrjua, ako dozvoliš. Moraš da zasnivaš odluku
na onome što ti želiš da uradiš. Jednog dana će on morati da donosi svoje
odluke. Nezavisne odluke, da bude snažan i slobodan i da odlučuje za sebe, ne
za tebe. Nauči ga tome odmalena. Želiš li da snimaš film? Želiš li da ideš u
Holivud na godinu dana? To su pitanja. Nije Endrju problem. Ne želiš da se od
rekneš bitnog dela svog života zbog njega. Takve prilike se ne pružaju često,
ili se možda tebi pružaju. Ali ako ti je bitno, i ako to želiš, uradi to. Reci mu,
dozvoli mu da se navikne. Pomoći ću ti.” Znala je da hoće.
“Razmisliću o tome.”
“Razmisli. Razgovaraćemo sutra. Verovatno ćeš morati da se pripremiš za
malo Endrjuovog besa. Ali tako bi svako dete njegovih godina reagovalo kad
bi mu rekla da odlaziš. Bes i takve reakcije su normalne. Nije uvek lako biti
roditelj.” Osmehnuo se opet. “Vidim kroz šta mi sestra prolazi. Ima blizance.
Devojčice joj imaju četrnaest godina. Ako misliš da je sedmogodišnjak
naporan, probaj da se izboriš sa duplo toliko godina i devojčicama!” Prevrnuo
je očima. “Ja ne znam kako bih preživeo.”
“Ti nemaš dece?”
“Ne” delovao je kao da mu je žao. “Osim sto četrdeset i šest njih koje
ostavljam u Njujorku u školi sa Martom, sestrom. Moja žena nije želela decu.
Bila je gluva”, Dafne je klimnula glavom, naviknuta na reakcije nekoga ko ne
bi bio upoznat sa problemom, “a razlikovala se puno od moje sestre. Plašila se
da njena deca neće čuti. Imala je puno problema sa svojom gluvoćom. Na
kraju” sa žaljenjem je rekao, “to je stalo između nas. Bila je model u Njujorku
i izuzetno bistra devojka. Učio sam je neko vreme i tako smo se upoznali. Ali
njeni roditelji su je stalno čuvali pod staklenim zvonom, a nije imala kao moja
sestra ludog brata dok je odrastala. Povukla se u svoju gluvoću. Ona je savršen
primer zašto moraš da tretiraš Endrjua kao bilo koje drugo dete. Nemoj to da
mu radiš, Dafne. Oduzećeš mu na taj način sve što će mu ikada značiti.” Sedeli
su u tišini neko vreme, zadubljeni svako u svoje misli. Dao joj je puno tema za
razmišljanje u poslednjih sat vremena. Podelio je sa njom bitan deo svog
života, a ona je shvatila da je stekla prijatelja.
“Mislim da si u pravu, Mete. Ali se užasno bojim da ga ostavim.”
“Mnoge stvari u životu su strašne. Sve dobre stvari uglavnom jesu.
Razmisli o svim dobrim stvarima koje si uradila u životu. Koliko njih je bilo
lako? Verovatno nijedna, ali je bilo vredno truda. Kladim se u to. Verujem da
je snimanje filma ogroman korak u tvojoj karijeri. Koja knjiga je u pitanju,
uzgred?”
“ Apači”, osmehnula mu se, ponosna na sebe, i iznenada je nije bilo
sramota da on to primeti. “To mi je omiljena.”
“I meni.”
Onda je pokupio gomilu papira i ustao: “Ostaješ na večeri?” Klimnula je
glavom. “Pridružiću ti se na kafi posle večere. Odneću sendvič gore u
međuvremenu kako bih mogao da uradim domaći.” Razmišljala je opet o
svemu što je rekao. Dobre stvari u životu nisu lake. Nisu bile lake ni njemu, ni
njoj.
“Vidimo se kasnije, Mete,” Razdvojili su se kod stepeništa. Posmatrala ga
je na trenutak. Osetivši to, pogledao je u nju odozgo dok ga je posmatrala, “I
hvala ti.”
“Uvek. Od mene uvek možeš očekivati istinu, Dafne, o onome što mislim i
osećam. Seti se toga u Kaliforniji. Javljaću ti kako je i javljaću ti ako si mu
potrebna. Možeš da dođeš ti ili ću ga ja poslati avionom.” Klimnula je glavom,
a on joj je mahnuo i onda nestao na gornjem spratu. Bilo je zanimljivo kako je
on pretpostavio da će ići. Čitao joj je misli? Kako je mogao da zna šta će
odlučiti pre nje? Da li je već odlučila ili je potajno to želela? Nije bila sigurna
dok je odlazila u veliku igraonicu da nađe Endrjua. Osetila je kako entuzijazam
popušta kada ga je videla. Kako je mogla da ga ostavi? Bio je tako mali i mio.
Ali te noći, dok je ležala u krevetu u gostionici, razmišljala je opet o tome.
Naginjala je na jednu stranu, pa na drugu. Na jednoj strani su bile dužnosti,
obaveze i ljubav. Na drugoj oduševljenje, znatiželja, ambicija i karijera. Bio
je to težak izbor. Telefon je odjednom zazvonio i bio je to Metju. Iznenadila se
što ga čuje i zabrinula se da li je sve u redu.
“Naravno da jeste. Da je nešto loše, zvala bi te gospođa Kurtis. Nisam još
zvanično zaposlen. Barem ne još nekoliko sedmica. Razmišljao sam o tvojoj
odluci, i dobio sam ludu ideju. Ako budeš previše zauzeta u Los Anđelesu u
nekom trenutku, a on ne bude mogao da dođe kod tebe, mogao bih da ga
odvedem kući da bude sa mojom sestrom i njenom decom. Bila bi potrebna
posebna dozvola od tebe za to, ali mislim da bi uživao. Moja sestra je stvarno
posebna, a ćerke su joj sjajne. Kako ti se to čini?”
“Ne znam šta da kažem, Metju. Oduševljena sam.”
“Nemoj biti. Prošle godine sam imao četrdeset i tri učenika na božićnoj
večeri kod mene u kući. Marta je kuvala, a njen muž ih je učio kako da igraju
fudbal u parku. Bilo je divno.” Htela je da mu kaže da je on divan, ali nije se
usudila.
“Ne znam kako da ti se zahvalim.”
“Nemoj. Poveri mi Endrjua.”
Ućutala je nakratko. Bilo je kasno, a on je bio otvoren prema njoj. Želela
je da mu uzvrati: “Mete, teško mi je da ga ostavim... on je sve što imam.”
“Znam to. Ili sam bar naslutio”, glas mu je bio nežan. “Biće on dobro, a i ti
ćeš” Dok ga je slušala, znala je da je tako. Donela je odluku u tom trenutku.
“Mislim da ću da uradim to.”
“Mislim da bi trebalo.” Bilo joj je lakše jer je on to rekao. Bilo je
neverovatno to što ga je upoznala tek tog jutra, a već se oslanjala na njegov
sud i poverila mu je svog sina. “Kada se vratiš u Njujork, upoznaću te sa
sestrom. Možda bi htela da dođeš u školu sledeće sedmice da je upoznaš, ako
budeš imala vremena.”
“Naći ću vremena.”
“Odlično. Vidimo se ujutru. I čestitam.”
“Na čemu?”
“Na tome što si donela tešku odluku. Pored toga, imam sebične motive u
celoj ovoj stvari. Želim da vidim film koji je snimljen po mojoj omiljenoj
knjizi.” Nasmejala se tada i prekunuli su vezu. Te noći je konačno spavala
mirnim snom.
Osamnaesto poglavlje
“Znam da se čini kao da je to predugo, dušo, ali možeš da me posećuješ
tokom odmora, i možemo da se zabavljamo u Kaliforniji. Obećavam ti da ću
dolaziti”, očajnički je pokušavala da mu objasni znakovnim jezikom, ali je
Endrju odbijao da je gleda. Oči su mu bile pune suza. “Endrju... dušo... molim
te...” I njene oči su zasuzile dok je sedela u bašti i pokušavala da se suzdrži i
da ga ne zagrli i zaplače. Stajao je okrenut leđima ka njoj, ramena su mu bila
pogrbljena i tresao se; glavu je savio, a kada je pokušala da ga privuče sebi,
ispustio je užasan mali grgoljavi zvuk i srce joj se slomilo. “Endrju... dušo...
žao mi je.” Bože, nije mogla to da uradi. Nije mogla njemu to da uradi.
“Prilagodiće se”, rekli su joj. Gospode, bilo je kao da se navikava na
dvostruku amputaciju, a zašto je to morao? Zato što je ona želela da snimi film.
Osećala se pokvareno i sebično dok je sedela pored njega, mrzeći sebe zbog
odluke koju je donela i onoga što je njemu činila. Nije mogla to da radi svom
detetu. Bila mu je potrebna. Nakon svega... Htela je da ga zagrli, ali joj nije
dopustio. Gledala ga je, očajna, kada je Metju Dejn izašao. Posmatrao ih je
nakratko, ne govoreći ništa, a onda je shvatio po Endrjuovom izgledu lica da
mu je rekla. Prišao im je polako i pogledao Dafne blago se osmehujući.
“Biće mu bolje ubrzo, Dafne. Seti se šta sam ti rekao. Bila bi ista reakcija
kod bilo kog deteta, bez obzira da li čuje ili ne.”
“Ali on ne čuje.” Oči su joj se vale, a glas joj je bio grub. “On je
poseban.” Htela je da opsuje, ali nije. Bila je sigurna da je loše procenio
situaciju, da joj je dao pogrešan savet i da mu je ona to dopustila. Pogrešila je
što je uopšte razmišljala da ode na godinu dana. Ali činilo se da Met nije
promenio svoje mišljenje, čak ni sada.
“Naravno da je poseban. Sva deca ovde su posebna. Posebno je u redu,
drugačije nije. Ti govoriš da je drugačiji, zapravo. Nemoj da ga sažaljevaš
zbog hendikepa, Dafne. To mu neće pomoći. Bilo koje sedmogodišnje dete bi
se uznemirilo da mu majka odlazi. To je normalno. Drugi roditelji imaju
situacije na koje moraju da se naviknu, braća i sestre, razvod, smrt, selidba,
ekonomski problemi. Ne možeš da mu stvaraš savršen svet zauvek. Bilo bi
nemoguće da to stalno radiš, a na kraju bi on bio povređen. Ne možeš to
očekivati od sebe. Da li to želiš?”
Želela je da viče na njega. Nije razumeo ništa, ponajmanje obavezu koju je
imala prema svom detetu. Gledao ju je u oči i znao šta misli pa se osmehnuo.
“U redu je. Samo napred. Mrzi me. Ali u pravu sam. Ako se držiš svog
stava još malo, on će biti u redu.” Oboje su znali da ih Endrju posmatra i čita
sa usana. Dafne se onda okrenula ka sinu sa tugom u očima. Ovog puta je
govorila dok mu je objašnjavala znakovima.
“Ni ja nisam srećna, dušo. Ali mislim da je ovo bitno za mene. Želim da
idem u Holivud da snimim film po jednoj od mojih knjiga.”
“Zašto?” pitao je znakovima.
“Zato što bi bilo uzbudljivo i pomoglo bi mi u poslu.” Kako objasniti
sedmogodišnjaku životni san na poslovnom planu? “Obećavam da ćeš moći da
dolaziš kod mene, a i ja ću tebe posećivati. Neću te viđati svake sedmice, ali
to neće trajati zauvek...” Glas joj se izgubio, a u njegovom oku je sevnulo
interesovanje.
“Mogu li da dolazim avionom?”
Klimnula je glavom. “Da, velikim.” Ovo ga je dodatno zainteresovalo.
Pogledao je dole i šutnuo zemlju. Kad je opet pogledao gore, Dafne nije bila
sigurna šta misli, ali nije delovao očajano kao ranije.
“Možemo li da idemo u Diznilend?”
“Da”, Dafne se nasmešila. “Mogli bismo da radimo svašta. Mogao bi da
gledaš kako snimaju film kad me posetiš.” Zatim je kleknula pored njega i
zagrlila ga pre nego što se opet odmakla kako bi joj čitao sa usana: “Endrju,
mnogo ćeš mi nedostajati. Volim te svim srcem. Čim završim posao u
Kaliforniji, dolazim da ostanem ovde sa tobom, obećavam. Gospodin Dejn
kaže da će te voditi u Njujork da posetiš njegovu sestru i njenu decu... možda
će vreme brzo proleteti ako oboje budemo što više zauzeti i ako budemo učili
što više možemo...” Želela je to. Želela je da sve bude gotovo odmah. Nije
želela da ga napusti, ali je znala da mora. Zbog sebe. Po prvi put u mnogo
godina radila je nešto što je silno želela, čak iako nije jednostavno, i iznenada
se setila svega što je Met sinoć rekao. Dobre stvari u životu nikada nisu
jednostavne i lake. Ni za nju, ni za Endrjua. Nešto na Endrjuovom licu joj je
reklo da će biti dobro, mada nije želeo da ona ode. “Endrju... da li znaš koliko
te volim?” Gledala je u njega pitajući se da li će se setiti igre koju su igrali
često kada je bio mlađi.
“Koliko?” Pokazao je rukama, a njene oči su zablistale od neprolivenih
suza. Ipak se sečao.
“Ovoliko.” Raširila je ruke što je više mogla, a onda ga zagrlila i šapnula
mu u kosu: “Više od celog svog života.”
Metju ih je ostavio same. Proveli su mirnih sat vremena razgovarajući o
stvarima koje su bile bitne za Endrjua, o njenom putu, i kada će se vratiti.
Rekla mu je da neće ići još mesec dana, i da će dolaziti često u međuvremenu.
Onda su pričali o tome kad bi on mogao da dođe u Kaliforniju, o stvarima koje
bi mogli da rade, i kako bi to sve bilo.
“Hoćeš li mi pisati?” pogledao ju je tužno, a njeno srce se opet steglo. Bio
je mali i Kalifornija je delovala kao druga planeta.
“Da. Obećavam da ću ti pisati svakog dana. Hoćeš li i ti meni pisah?”
Ovog puta joj se osmehnuo široko: “Pokušaću, ako se setim.” Zadirkivao
ju je pa se osetila bolje.
Kada se vratila u Njujork te večeri, imala je osećaj kao da se popela na
planinu. Raspakovala je kofer i šetala po stanu. Misli su joj na kraju skrenule
sa Endrjua dok je gledala u sjajna svetla Menhetna. Odjednom je bila
uzbuđena zbog toga što radi i po prvi put u tri dana je shvatila da se to zaista
dešava. Ide u Kaliforniju da snima film Apači! Stajala je tu, sama, smejući se...
to se dešavalo! Stvarno je uspela. “Aleluja!” Šapnula je tiho, a onda je otišla u
spavaću sobu, legla na krevet i ugasila svetla.
Devetnaesto poglavlje
“Mala”, Dafne se smešila dok je Barbara ulazila sledećeg jutra, “drži se
da ne padneš.”
“Šta je bilo?”
“Idemo.”
Barbara je delovala iznenađeno: “Gde?”
“U Kaliforniju, ludo.”
“Uradićeš to, Daf?” Barbara je bila potpuno zaprepašćena. “Hoću.”
“A Endrju?” nije želela da pita, ali je morala.
“Rekla sam mu ovog vikenda. Nije bio preterano oduševljen, ali mislim da
ćemo oboje preživeti.” Rekla joj je šta joj je rekla gospođa Kurtis, a onda joj
ispričala o novom direktoru. “Endrju će dolaziti da me posećuje, a ja ću
dolaziti kad mogu. Metju kaže da će ga dovoditi u Njujork da poseti njujoršku
školu i njegovu sestru...” Glas joj je odlutao uz napad smeha, a Barbara ju je
zbunjeno posmatrala. “On je novi direktor u Hovartu.”
“Metju? Baš ste bliski!” Barbara ju je zadirkivala. “Da li ja to osećam
prisustvo zgodnog muškarca?”
“Veoma zgodnog za prijatelja, gospođice Džarvis. Ništa više, uveravam
te.”
“Kako da ne. Upravo si ga citirala kao da je Bog u pitanju, a još odvodi
Endrjua da upozna njegovu sestru? Dođavola, mene nisi upoznala sa detetom, a
poverićeš ga strancu? Taj tip mora da je divan, Daf, ili mu ne bi to dopustila.”
“U pravu si, divan je, i najpametnije je ljudsko biće koje sam ikada
upoznala kada je u pitanju problem sa sluhom, ali to ne znači da me zanima kao
muškarac, zaboga.” I dalje se smejala.
“Zašto? Ružan je?”
“Ne”, i dalje se kikotala, “zapravo je jako lep. Ali to nije poenta. Pričajmo
o nama.”
“Nama?”, Barbara je opet bila zbunjena. Jutros je vladala neka pometnja.
“Hoću da podeš sa mnom.”
“Šališ se?” Sela je sa punim naručjem pisama fanova. “Šta da radim
tamo?”
“Da mi upravljaš životom, kao i ovde”, Dafne se smešila.
“To radim?” Barbara je uzvratila osmeh. “Upravljam ti životom? I mislila
sam da sam dobra u još nečemu pored odgovaranja na pisma fanova.”
“Znaš ti dobro da jesi.” Znala je da je neprocenjiva za Dafne i to joj je
puno značilo. Nikada nije zaboravila da joj je Dafne pomogla da se oslobodi
starog života. “Hoćeš li poći sa mnom?”
“Kad počinjem da se pakujem? Da li je sutra u redu?” Blistala je, a Dafne
se smejala.
“Mislim da možeš da pričekaš nekoliko sedmica. Prvo, moramo sve da
organizujemo ovde i želim da pođeš sa mnom kod Ajris Makarti danas
popodne, kako bi i ti čula o čemu je reč. Mislim da bismo krenule sledećeg
meseca. To bi trebalo da bude dovoljno vremena da sve pripremimo.”
“Šta ćeš sa stanom?”
“Ostaviću ga kako jeste. Koristiću ga kad budem dolazila da se vidim sa
Endrjuom, a Kamstok mi tamo plaća kuću, tako da neću imati duple troškove.
Pored toga, ne želim da mi neki stranac spava u krevetu.” Napravila je smešan
izraz lica, a Barbara joj se osmehnula tužnjikavo.
“Slušaj, mislim da ponekad i ne bi bilo loše...” Razmenile su osmehe.
Otišle su tog popodneva zajedno do Dafnine agentkinje, nakon što je Dafne
izvela Barbaru na ručak u Plazi i pošto su nazdravile Zapadnoj obali i
Kamstoku. Počinjale su da se osećaju uzbuđeno, a kada su napustile Ajrisinu
kancelariju u pola pet, Dafne je jedva čekala da počne. Okrenula se nervozno
ka Barbari u taksiju dok su se vraćale u stan, zabrinuta i namrštena: “Stvarno
misliš da mogu to da uradim, Barbara? Nemam pojma kako da napišem
scenario za film.”
“Shvatićeš. Ne može se toliko razlikovati od knjige. Vodi se osećajem, a
oni će ti reći šta oni žele.”
“Nadam se.” U stomaku je nešto počelo da joj se nervozno komeša.
Barbara je potapša po ruci.
“Možeš ti to. Biće fantastično.”
“Nadam se.” Ali bilo tako ili ne, znala je da mora da pokuša.
Otišla je da poseti Endrjua opet sledeće nedelje, a on se izgleda potpuno
privikao na ideju o njenom odlasku. Požalio se samo jednom, i to jedva.
Ostatak vremena je pričao o Diznilendu i njenom filmu. Delovao je srećno i
opušteno, a ona se čudila koliko brzo je sve to prihvatio. Deca su zaista
neverovatna, shvatila je, i sve je to rekla Metjuu kada ga je opet videla za
večerom u glavnoj trpezariji Hovarta u subotu uveče.
“Hoćeš li me udariti ako ti kažem da sam ti rekao, Dafne?” Nasmešio joj
se preko ostataka večere, a ona se nacerila. Ova sedmice je bila opuštena i
srećna i, dok joj se plava kosa prosipala preko ramena, delovala je mlađe, u
plavim farmerkama i kaubojskoj košulji boje persimona.
“Možda hoću, pazi se.”
“Baš sam se uplašio”, između njih je postojalo prijatno začikivanje. Pričao
joj je o dešavanjima u njujorškoj školi te sedmice, a ona mu je pričala o ranim
planovima za film. Večera je proletela dok su čavrljali, a Helen Kurtis ih je
ostavila same posle večere. Rekla je da ima posla, a Metju je konačno bio
slobodan. “Ne znam kako uspevaš da napišeš te knjige na taj način, Dafne.”
Protegao je svoje duge noge prema vatri nakon što su deca otišla u krevet, a
oni su sedeli u udobnoj dnevnoj sobi škole. Nije joj se išlo u gostionicu, a i
bilo je rano još uvek. Pored toga, on je bio dobro društvo i dopadao joj se.
Bilo je lepo razgovarati sa njim, i osetila je kako imaju mnogo toga
zajedničkog. Delili su Endrjua i interes za njene knjige. “Zaista ne znam kako ti
uspeva”, mislio je na Apače, a ona ga je veselo posmatrala.
“Zašto to kažeš? I ti si napisao tri knjige.”
“I nijedna nije fikcija. One su o hrani, snu, disanju. To nije baš vredno
pažnje.” Osmehnuo joj se iz svoje fotelje.
“Meni deluje teže od onoga što ja radim. Moraš da budeš precizan, a
pomažeš velikom broju ljudi kroz te knjige, Metju. Moje su sve izmišljene
priče rođene ni iz čega, i nisu korisne nikome, osim da zabave.” Bila je uvek
skromna kada je njen rad u pitanju, i to mu se sviđalo kod nje. Niko ne bi
pomislio razgovarajući sa njom da je ona jedan od najprodavanijih autora u
zemlji. Bila je vesela, pametna i zabavna, a nije bila razmetljiva.
“Grešiš, Dafne. One su mnogo više od puke zabave. Tvoje knjige su mi
jednom puno pomogle, rekao sam ti to, i sve su me naučile nečemu”, delovao
je zamišljeno na trenutak, “o ljudima... vezama... ženama.” Pogledao ju je
znatiželjno. “Kako znaš toliko o tome, a vodiš usamljenički način života?”
“Zašto misliš da vodim... usamljenički način života?” Zabavljalo ju je to
pitanje.
“Rekla si mi to prošle nedelje.”
“Jesam li?” Slegnula je ramenima i osmehnula se. “Pričam previše. Valjda
nemam vremena ni za šta drugo. Radim kao pas cele sedmice, a onda je tu i
Endrju...”
Met ju je gledao sa neodobravanjem, a onda mu se lice raznežilo na
svetlosti vatre: “Ne koristi njega kao izgovor.”
Gledala ga je iskreno: “Uglavnom ga ne koristim.” Onda se osmehnula:
“Samo kad me neko primora, kao ti.”
“Žao mi je. Nisam mislio tako.”
“Jesi. A ti? Da li je tvoj život ispunjen?”
“Ponekad.” Nije se lako vezivao. “Dugo sam se plašio da opet uđem u
vezu, nakon moje žene.”
“A sada?” Bilo je čudno ispitivati ga na ovaj način, kao da su stari
prijatelji. Ali on je imao to u sebi, bio je prijatan i otvoren, i lak za razgovor.
Osećala je kao da se znaju godinama, kao da su bili na pustom ostrvu i ostatak
sveta je bio nebitan. Sedeli su pored vatre, sami i bilo im je prijatno tako.
Oboje su bili radoznali da upoznaju ovo drugo.
“Ne znam.” nemam puno vremena za ozbiljne veze ovih dana. Mnogo toga
mi se dešava na poslovnom planu”, a onda joj se opet osmehnuo. “A ne
verujem da ću naći ženu svog života ovde u predstojećoj godini.”
“Nikad ne znaš. Gospođa Obermajer možda odluči da napusti muža.”
Oboje su se nasmejali toj ideji, a onda ju je Metju pogledao uozbiljivši se.
Čuo je priču o Džonu Fauleru od Helene Kurtis, ali nije bio siguran da li bi
smeo da pokrene tu temu sa njom ili je bila zabranjena.
“Zar ne bi volela da probaš opet, Dafne?” Naslućivao je da je veoma
usamljena, ali da nije imala nameru da potraži muškarca, posebno ne da načini
korak ka njemu. Podsećala ga je na neki način na njegovu sestru. Imale su istu
vrstu topline i bile su prijatne na sličan način. Osećao je da je zaboravila da je
žena, i kao da nije želela da se priseti ikada više. Očigledno je bila povređena.
Ali dok ga je posmatrala na svetlosti žara, video je neizmernu tugu u
njenim očima i naslutio priče koje nikada neće biti ispričane. “Ne, ne želim da
probam opet, Mete. Imala sam sve što sam želela. Dva puta, zapravo.” Dafne
se iznenadila kako je lako odala tajnu. “Bilo bi pogrešno da tražim još... i
glupo... i pohlepno... i veoma blesavo. Mislila sam da nikada neću naći ono što
sam imala prvog puta, sa svojim mužem, ali sam ipak našla nekog drugog. Bilo
je drugačije, jedinstveno. Imala sam dva izuzetna muškarca u svom životu,
Mete. Ne mogu da tražim više.”
Bila je spremna da priča o Fauleru.
“Dakle, odustala si? A šta ćeš narednih pedeset, šezdeset godina?”
Pomisao na njenu samoću ga je bacala u depresiju. Zaslužila je više od toga...
mnogo više... zaslužila je nekoga da je voli. Bila je previše dobra, mlada i
mudra da bi provela ostatak života sama. Ali ona mu se filozofski osmehnula.
“Uspevam da nađem zabavu. A Endrju će jednom doći kući...”
“Opet ga koristiš kao izgovor”, zvučao je nežnije ovog puta, bez previše
neodobravanja. “Biće sjajan i potpuno nezavistan kad poraste. Ne računaj da
ćeš život da zasnivaš na njemu.”
“Ne radim to, stvarno, ali moram da priznam da često razmišljam o
njegovom povratku kući.”
Metju joj se osmehnuo na prigušenom svetlu: “To će biti lep dan za oboje,
Dafne, a i nećeš predugo čekati.”
Uzdahnula je tiho. “Volela bih da znam to sigurno. Ponekad sve deluje kao
večnost.”
Oči su mu se ispunile setom dok je razmišljao o godinama koje je proveo
bez sestre dok je bio mladi. “I ja sam to osećao zbog Marte. Nije je bilo
petnaest godina, a nije bila na mestu kao što je Hovart. Bilo joj je užasno.
Hvala Bogu što takva mesta više ne postoje.” Dafne je klimnula glavom
složivši se sa njim, a malo nakon toga je ustala i odlučila da je vreme da krene
kući. “Uživao sam u razgovoru sa tobom, Dafne.” Oči su mu bile nežne dok ju
je pratio do vrata, a onda je rekao nešto neočekivano što ih je oboje
iznenadilo. Nije zaista planirao to da joj kaže, ali nije mogao da izdrži:
“Nećeš samo Endrjuu nedostajati narednih godinu dana.”
Da je svetio u hodniku bilo jače, video bi kako se zacrvenela, ali nije bilo,
i ona ispruži majušnu krhku ruku. Uhvatio ju je svojom i držao par trenutaka.
“Hvala ti, Metju. Drago mi je što znam da ćeš biti ovde sa Endrjuom. Zvaću te
često da vidim kako napreduje.”
Klimnuo je glavom osećajući se pomalo razočarano. Ali nije imao prava
da očekuje više. On je bio samo direktor u školi u kojoj njen sin živi. Ništa
više. A znao je koliko je usamljena i nešto mu je govorilo da ona to ne želi da
promeni. Bila je žena snažne volje i skrivala se iza svojih zidova. “Slobodno,
Zovi kad god želiš. Ja sam tu.” Osmehnula mu se i otišla poželevši mu laku noć
kroz šapat.
Dok je polako vozda ka gostionici, uhvatila je sebe kako razmišlja o
njemu. Bio je divan čovek i imali su sreće što je došao u Hovart. Morala je da
prizna, makar samo sebi, da je osećala još nešto prema njemu. Neko blago,
mučno, dublje interesovanje, kao da je želela da zna sve o njemu i da
razgovara sa njim u nedogled. Nije se tako osećala od kad je upoznala Džona
Faulera, ali je znala i da neće sebi dopustiti da se oseća tako opet. Ne, kada je
muškarac u pitanju. Dva gubitka su dovoljna. Metju Dejn je bio osoba koja bi
joj bila važna, i u Endrjuovom životu. On je mogao da je nauči kako da
pomogne Endrjuu da se vrati u svet onih koji čuju. Ali to je bila njegova jedina
uloga u njenom životu. Znala je to bez obzira koliko joj se dopadao. Te stvari
više nisu bile bitne. Nije smela to da dopusti. Bilo joj je dosta ljubavi i
ostajanja bez nje. Nije imala želju da voli na taj način ponovo. Ikada. A bilo je
tako lako zamisliti ljubav sa Metjuom Dejnom. Bilo je lako voleti ga, bio je
dopadljiv i zadivljujuć čovek. Iz tog razloga je morala svoj štit da podigne
više. Da se osigura da je bezbedna. Na Endrjua je usmerila svu svoju ljubav,
svaki osećaj, svaki trenutak, svaku misao. Živela je svoj život samo za njega. I
možda malo za sebe. Put u Kaliforniju je bio prvi dokaz toga.
Dvadeseto poglavlje
Dafne je jedino ostalo da zaključa stan svog poslednjeg petka u Njujorku.
Sve je spakovala. Koferi za Kaliforniju su čekali u hodniku, sve je bilo
spremno, i samo je još trebalo da provede poslednji vikend sa Endrjuom.
Planirala je da se vrati u nedelju uveče, da ostavi automobil u garaži u
skladištu, i da odleti za Los Anđeles sa Barbarom u ponedeljak ujutru. Odsele
bi u hotelu Beverli Hils, u bungalovu, dok ne bi našle odgovarajuću kuću tamo.
Nedelju dana nakon dolaska u Los Anđeles, trebalo je da počne sa radom na
scenariju. Navodno je imala samo dva meseca da ga napiše, i zbog toga ju je
mučila nesanica.
Razmišljala je o tome do Nju Hempšira i zabeležila je u podsetnik sve
čega se setila uveče kada je stigla u gostionicu. Sledeće jutro je provela sa
Endrjuom, i, kao i obično, pridružila mu se za ručkom, bila sa njim po podne, a
onda i na večeri. Tek uveče je videla Metjua, koji je delovao umorno kao i
ona.
“Izgledaš kao da si imao napornu sedmicu”, osmehnula mu se preko kafe, a
on je prošao rukom kroz svoju gustu smeđu kosu i zastenjao.
“O, Bože, imao sam. Četiri ozbiljna problema su izbila u njujorškoj školi
od ponedeljka, a ovo mi je poslednji vikend da sam ovde samo kao posmatrač.
Počinjem zvanično da radim sledećeg petka. Gospođa Kurtis odlazi u
ponedeljak ujutru i ako ne doživim nervni slom do tad, sve će biti u redu.”
“Dobro došao u klub - imam dva meseca da napišem scenario i počinjem
da paničim. Nemam pojma šta radim i svaki put kad sednem ispred praznog
parčeta papira, um mi se isprazni.” Osmehnuo se saosećajući sa njom.
“To mi se dešavalo svaki put kad mi se približavao rok za knjigu. Na kraju
sam iz čistog očaja uspevao da ubedim sebe da se izborim sa problemom. I ti
ćeš. Kad stigneš tamo, sve će se uklopiti na svoje mesto.”
“Moram prvo da nađem kuću.”
“Gde ćeš biti u međuvremenu?”
“Ostavila sam gospođi Kurtis sve svoje brojeve. Biću u Beverli Hils
hotelu dok ne nađem kuću.”
Prevrnuo je očima i pokušao da napravi saosećajan izraz lica: “Kakav
težak život živiš, damo.”
“Jelda?” osmehnula se.
Porazgovarala je sa njim samo nekoliko minuta pre nego što se vratila u
gostionicu. Morao je da razgovara sa Helenom Kurtis ovog poslednjeg
vikenda pre nego što počne da radi, a Dafne je bila iscrpljena zbog poslova
koje je obavda tokom sedmice.
Sledećeg jutra je, kao i obično, otišla u crkvu sa Endrjuom, a onda se
vratila u školu da provede dan sa njim. Svaki trenutak sa njim bio je dragocen.
Bio joj je privrženiji ovog vikenda nego inače, ali to se moglo i očekivati.
Osećala je potrebu da bude uz njega koliko god je mogla, da ga dodiruje, da ga
drži, da oseća njegovu kosu između svojih prstiju kako bi zapamtila taj
svilenkasti osećaj kada bude daleko, da priljubljuje usne uz njegov vrat dok ga
je ljubila, da oseća miris sapuna na njegovoj detinjoj koži dok su se grlili. Sve
u vezi sa njim joj je bilo posebnije i nekako draže. To joj je bio najteži vikend
do sada. Osetivši to, Metju se držao po strani. Tek kada se spremala da ode, on
joj je prišao, gledajući sa razumevanjem kako drži Endrjua. Želeo je da ih
zagrli oboje kada je video prve suze u njenim očima. Znao je da ovo neće biti
lako za njih. Endrju će se lakše oporaviti. Dafne je ta koja će patiti, brinuti o
detetu, misliti o njemu svakog slobodnog trenutka, pitajući se kako je on, i
čeznuti za njim iz daleka.
“Kako ide?” rekao je to preko Endrjuove glave, pretvarajući se da ne vidi
njene suze. “On će biti dobro, znaš to, Dafne, za nekoliko sati, bez obzira
koliko bude plakao kad odeš.”
Klimnula je glavom, jecaj joj se oteo iz grla, a onda je duboko udahnula:
“Znam. Biće dobro. Ali hoću li ja?”
“Hoćeš. Obećavam.” Dodirnuo joj je nežno ruku. “Zovi me kad god
poželiš. Preneću ti sve informacije. Dobićeš detaljan izveštaj.”
“Hvala.” Osmehnula se kroz suze i dodirnula dečakovu glavu nežno rukom.
Tada je rekla Endrjuu da je vreme za spavanje. Sedela je dugo sa njim te
večeri, razgovarala sa njim o Kaliforniji, o tome kako će se zabavljati, i koliko
će joj nedostajati. A onda je, tužno, uz prigušen, čudan zvuk koji je pravio
svaki put kada bi bio tužan, počeo da plače. Raširio je ruke i zagrlio čvrsto
majku. Na kraju joj je znakovima objasnio:
“Nedostajaćeš mi puno.”
“I ti meni”, niz obraze su joj se slivale suze.
Možda je dobro što ih je video. Tako je znao koliko će joj nedostajati. “Ali
videćemo se uskoro.” Osmehnula mu se kroz suze, a onda se i on osmehnuo.
Ostala je dok nije zaspao, a onda je sišla dole kao da je izgubila najboljeg
prijatelja i zatekla Metjua kako je čeka u fotelji u dnu stepeništa. “Zaspao je?”
“Da.” Oči su joj bile krupne i tužne. Nije pokušala da se osmehne. Nije
rekao ništa dok ju je pratio sa ulaznih vrata. Već se pozdravila sa gospođom
Kurtis pre nego što je odvela Endrjua u krevet, odjavila se iz gostionice, a
kofer joj je bio u automobilu. Preostalo joj je samo da ode. Osećajući da joj je
potrebna tišina, Metju ju je ispratio do automobila i gledao dok je otključavala
vrata. Okrenula se ka njemu gledajući ga tim krupnim očima, a on je pružio
ruke i uhvatio je za oba ramena.
“I mi ga volimo i vodićemo računa o njemu, kunem se.” I do sad su, uvek,
ali sada je bilo drugačije jer će ona biti tako daleko. Osećala je bol kakav nije
osetila godinama, i osetila se kao da ima hiljadu godina, dok je gledala u
Metjuove smeđe oči.
“Znam.” Izgubila je mnogo toga u živom, toliko ljudi koje je volela, i ostao
joj je samo ovaj dečačić. “Ne ide mi ovo. Trebalo bi da sam se dosad
izvežbala. Čitav život se pozdravljam sa nekim.” Klimuo je glavom. Sve joj je
pisalo u očima.
“Nije ovo isto, Dafne. Sada ti je teško, ali neće biti dugo. Godina deluje
kao večnost, ali nije.”
Osmehnula se. Život je tako čudan: “Kada se vratim, odradićeš svoju
godinu ovde i spremaćeš se da odeš.”
“I naučićemo toliko toga. Razmišljaj o tome.” Suze su opet krenule dok je
odmahivala glavom:
“Ne mogu... na pameti mi je samo kako je izgledao kada sam ga prvi put
dovela ovde.”
“To je bilo davno, Dafne.” Klimnula je glavom. To je bio početak njene
godine sa Džonom. Zašto sve mora da se završi pozdravljanjem? Metju se tada
sagnuo i poljubio je u obraz: “Srećan put. I javi se.”
“Hoću.” Pogledala je opet u njega i na jedan trenutak ludosti je želela da
se privije u njegovo naručje, da se oseća bezbedno kao nekada i da je štiti
muškarac. Tiho je čeznula za vremenima kada nije morala da bude sama, kada
nije morala stalno da bude hrabra. “Čuvaj se... i Endrjua čuvaj.” Onda je sela
u auto i pogledala ga kroz otvoren prozor. “Hvala ti na svemu, Mete. Srećno.”
“Biće mi potrebna sreća”, lice mu se ozarilo dečačkim osmehom.
“Napravi mi dobar film. Znam da hoćeš.” Smešila se i pokrenula automobil.
Dok se odvozila, mahnula mu je, a on je uzvratio. Kada se odvezla u noć, on je
ostao da stoji tu još dugo, dugo.
Dvadeset prvo poglavlje
Avion je sleteo u Los Anđeles uz blagi potres i činilo se da lebdi iznad
piste dok se konačno nije zaustavio i doklizao do kapije. Barbara je uzbuđeno
gledala kroz prozor, a Dafne joj se smešila. Putovati sa njom je bilo kao
putovati sa devojčicom. Sve ju je oduševljavalo i bila je uzbuđena od
Njujorka do Los Andelesa. Dafne je bila ćutljivija nego inače i napisala je već
tri razglednice za Endrjua. Ali više nije mislila samo o njemu. Konačno je
shvatila da joj počinje jedan potpuno novi život.
Na kapiji ih je dočekao vozač kog je Kamstok unajmio za nju: visoki
čovek, koji nije delovao najbolje, neodređene starosti, u crnom odelu, sa
kapom i dugim, čudnjikavim brkovima. Stajao je držeći tablu sa njenim
imenom ispisanim crvenim mastilom: Dafne Filds.
“Baš suptilno”, pogledala je u Barbaru veselo, a saputnica joj se
nasmešila.
“Ovo je Holivud, Daf. Ništa ovde nije suptilno.” Ispostavilo se da je to
bila proročka izjava, što su otkrile kada su stigle do hotela Beverli Hils koji je
stajao u raskoši ružičaste fasade, okružen palmama, i s imenom ispisanim
drečavozelenom bojom. U holu je vladao haos. Žene pored njih su užurbano
prolazile - plavuše sa zlatnim lancima, u uskim farmerkama, svilenim
košuljama i cipelama sa visokim potpeticama. Muškarci su bili u skupim
italijanskim odelima, ili uskim pantalonama i košuljama raskopčanim do
pojasa. Miris hotela je bio mešavina skupih parfema, nosači su posrtali pod
teretom cvetnih aranžmana, svuda su bile gomile Gučijevih kofera, a hotelski
spisak gostiju se čitao kao da je u pitanju dodela Oskara.
“Gospođice Filds? Naravno. Vaš bungalov je spreman.” Nosač je svečano
gurao u kolicima njen prtljag pored starleta i producenata u pokušaju koji su se
izležavali oko bazena, a Dafne je bila fascinirana kožom koja je sevala i
zlatnim lancima. Svi su pili belo vino ili martini u sred bela dana. Bungalov je
imao četiri spavaće sobe, tri kupatila, frižider pun kavijara i šampanjca, i
pogled na još palmi. Unutra su zatekle buket ruža i bombonjeru od Kamstoka
sa porukom: “Vidimo se sutra.” Odjednom se okrenula ka Barbari,
prestravljena.
“Ne mogu ja ovo.” Glas joj je bio napet. Nosač ih je upravo napustio, a
one su stajale u ogromnoj, cvetnoj dnevnoj sobi svog bungalova. Dafnine oči
su bile krupnije nego ikada ranije: “Barb, ne mogu.”
“Šta? Da pojedeš čokoladice?” jedina nada joj je bila šala, jer je videla
da Dafne paniči.
“Ne. Pogledaj sve ovo. To je Holivud. Šta radim ja ovde? Ja sam pisac.
Ne znam ništa o ovome.”
“I ne moraš. Samo je potrebno da sedneš za svoju pisaću mašinu i da radiš
isto što radiš kod kuće. Ignoriši ove gluposti. To je samo fasada.”
“Ne, nije. Jesi h videla tamo napolju? Oni svi veruju da je ovo stvarno.”
“Ovo je hotel, zaboga. Oni su svi iz Sent Luisa. Opusti se.” Sipala je sebi
čašu šampanjca, a Dafne je sela na ružičasto-zeleni cvetni kauč, kao siroče.
“Hoču kući.”
“E, pa, ja ti neću dozvoliti. Umukni i uživaj. Nisam još uvek videla Rodeo
drajv.”5 Dafne joj se osmehnula setivši se života koji je Barbara vodila sa
svojom majkom. Toliko se razlikovao od svega ovoga. “Hoćeš nešto da
jedeš?”
“Povratila bih.”
“Zaboga, Daf. Zašto se ne opustiš malo i ne uživaš?”
“Da uživam u čemu? U činjenici da sam potpisala ugovor da uradim nešto
u šta se ne razumem uopšte, na mestu koje izgleda kao druga planeta, tri hiljade
milja daleko od mog jedinog deteta... zaboga, Barbara, šta ja radim ovde?”
“Zarađuješ novac za svoje dete.” Barbara je znala da će taj odgovor barem
dopreti do nje. “Razumeš me?”
“Da.” Ali to je nije puno utešilo. “Osećam se kao da sam se prijavila za
Legiju stranaca.”
“I jesi. Što pre počneš sa poslom, to ćeš se pre izbaviti iz svega ovoga.”
Ne da je Barbara to želela, bar ne ubrzo. Već joj se dopalo ovde.
“E, to ti je dobra ideja.” Otišla je da se raspakuje i pola sata kasnije je
izgledala bolje. Barbara je pozvala Kamstok i javila da su stigle bezbedno, a
nakon toga su otišle do bazena i plivale. Te večeri su jele u tišini, a onda
zavirile u Polo Lonž6 koji je bio pun glumaca, modela, biznismena i sumnjivih
likova koji su lako mogli biti dileri droge. Do deset su bile u krevetu. Barbara
je bila uzbuđena i nestrpljiva, a Dafne pomalo uplašena onim što je pred njom.
Sledećeg jutra su otišle na sastanak sa Kamstokom, a kada su se u podne
vratile u raskoš svog hotela, Dafne se osećala kao da će možda i preživeti.
Imala je neku ideju o tome šta žele od nje i knjige Apači, pohvatala je beleške i
planirala da počne da radi istog dana. I Barbara je imala posla. Našla je imena
desetak agenata za nekretnine. Tražila je kuću koju bi iznajmile. Planirala je i
da pozove Dafninu agentkinju, i čuje šta joj Ajris poručuje. Do podneva, stvari
su počele da se odvijaju bez problema. Dafne je donela pisaću mašinu iz
Njujorka, odgurala sto i stolicu u ćošak, i počela da radi kada je Barbara
otišla na bazen.
Kada se vratila sat vremena kasnije, Dafne je i dalje radila, a Barbara joj
je uključila svetio. Toliko se unela u posao da nije ni primetila kada je
dnevnog svetla nestalo.
“Hm?” pogledala je ka Barbari zaneseno, kao i uvek kada je radila. Kosa
joj je bila uvezana olovkom, a na sebi je imala majicu i farmerke. “O, zdravo.
Kako je bilo na plivanju?”
“Lepo. Hoćeš li da jedeš nešto?”
“Hmm... ne... možda kasnije.” Barbara je volela da je posmatra dok radi,
toliko bi se unela u svoj posao. Lako se moglo primetiti kako napreduje. U
osam sati je naručila hranu u sobu, a kada je stigla, kucnula je Dafne po
ramenu. Nikada se nije setila da jede dok radi. U Njujorku bi joj Barbara samo
spustila tacnu sa hranom ispred nje i podsećala je da jede.
“Vreme je za klopu.”
“U redu. Odmah ću.” Što je obično značilo sat vremena. I ovog puta je.
“Hajde, mala. Moraš da jedeš.”
“Hoću.” Konačno je prestala da kuca, zavalila se uz uzdah dok se protezala
i trljala ramena. Osmehnula se Barbari. “Čoveče, ovo prija.”
“Kako napreduje?”
“Nije loše. Osećam se kao devica.”
Posle večere je nastavila da radi i ostala je do dva sata ujutru. Sledećeg
jutra ustala je u sedam sati i kucala uveliko kada se Barbara probudila.
“Ti nisi spavala sinoć?”, znala je da se i to dešavalo, ali ne ovog puta.
“Jesam. Mislim da je bilo oko dva.”
“Baš si se zahuktala, je li?”
“Hoću da radim dok mi je još sveže ono o čemu smo juče razgovarali.”
Radila je ceo dan. Barbara je obišla tri kuće, ručala sama i sedela pored
bazena. Onda se vratila poslu u svojoj sobi odgovarajući na pisma
obožavatelja, a uveče su jele u sobi. Na neki smešan način je bila Dafne kao
majka, ali joj nije smetalo. Imala je dugogodišnje iskustvo sa majkom, a Dafne
je bila jednostavna za saradnju. Bila je zabavna, posao joj je bio zanimljiv, i
bilo je nečeg divnog samo u provođenju vremena kraj takvog genija. Dafne to
nikada nije tako posmatrala, ali Barbara jeste.
Četvrtog dana je Dafne pozvala gospođu Kurtis da pita za Endrjua. Kao što
je obećala, svakog dana mu je slala pisma. Gospođa Kurtis je rekla da je bio
dobro i da je srećan, kao i da se oporavio odmah nakon njenog odlaska.
Podsetila je mladu prijateljicu da se više neće čuti sve dok se Dafne ne vrati u
Nju Hempšir i ne poseti je u njenom novom stanu. Sutradan joj je bio poslednji
dan u Hovartu. Dafne joj je poželela sreću još jednom i spustila slušalicu,
razmišljajući iznenada o Metjuu, pitajući se kako je on. Znala je da je
verovatno zauzet pripremajući njujoršku školu za svoj odlazak.
“Kako je Endrju?” Barbara je ušla noseći hranu za Dafne, a ona ju je
pogledala sa osmehom.
“Gospođa Kurtis kaže da je dobro. Kako je prošla potraga za kućom?”
Barbara se nasmejala: “Napreduje, ali sve do sada nisu valjale. Nešto će
se pojaviti uskoro. Želiš li bazen u obliku pisaće mašine ili je dovoljno dobar
oblik knjige?”
“Jako duhovito.”
“Slušaj, danas sam videla jedan u obliku srca, jedan ovalan, jedan u obliku
ključa i jedan u obliku krune.”
“Zvuči veoma egzotično.”
“I jeste. I užasno napadno. Što je najgore, sviđa mi se. Otkrivam potpuno
novu stranu svoje ličnosti.”
Dafne joj se nasmejala veselo: “Ako mi budeš ušetala ovde sa košuljom
raskopčanom do struka, noseći zlatan lanac, znaću da je gotovo.” Sledećeg
dana je, čisto zabave radi, to i uradila. Dafne je frknula.
“Ovde smo samo pet dana i već si podlegla uticaju.”
“Ne mogu da se borim protiv toga. Jače je od mene.”
“Ništa nije jače od tebe, Barbara Džarvis.” Bio je to iskreni kompliment,
ali Barbara je odmahnula glavom.
“To nije istina, Daf. Ti si. Ti si najsnažnija žena koju poznajem, u
pozitivnom smislu.”
“Volela bih da je istina.”
“Jeste.”
“Zvučiš kao Metju Dejn.”
“Opet on.” Barbara ju je pažljivo osmotrila, “I dalje mislim da si
propustila životnu šansu. Videla sam sliku na poleđini knjige. Zanosan je.”
“Pa? Šta sam propustila? Šansu da imam aferu za jedno veče pre nego što
napustim Njujork na godinu dana? Molim te, Barbara, kakvog bi to smisla
imalo? Pored toga, nije se ni ponudio.”
“Možda bi, da si mu pokazala da ima bar malo šanse. Vratićeš se tamo na
kraju.”
“On je direktor u školi mog sina. Nije prikladno”
“Gledaj na njega kao na drugog pisca.” Ali Dafne je pokušavala da ne
misli uopšte na njega. Bio je dobar čovek i dobar prijatelj. Ništa više.
Kao i obično, nakon večere je nastavila sa poslom, a Barbara je sedela u
svojoj sobi čitajući knjigu. Tek je ujutru postala nervozna i otišla je na Rodeo
drajv da razgleda. Uradila je sve što je trebalo za Dafne, nije imala nijednu
kuću da obiđe tog dana, pa je odlučila da se malo izgubi.
Limuzina ju je ostavila ispred Beverli Vilšajra,7 a ona je stajala,
posmatrajući sve potpuno očarana. Duga, lepa ulica protezala se pred njom
nekoliko blokova, puna butika koji prodaju odeću, nakit, torbe i slike vredne
nekoliko stotina miliona dolara. Bilo je neverovatno, a ona se setila,
oduševljena, svog prljavog stana na Vest sajdu koji je delila sa majkom.
Prvo je svratila u Đorđo. Čim je ušla, dočekale su je radnice koje su
nosile cipele boje lavande sa visokom potpeticom, bisere i Norel odela
ružičaste ili boje slonovače, koja su koštala oko dve hiljade dolara. Cene koje
je videla na izloženoj odeći bile su u istom rangu. Rekla je da će samo da
razgleda, što je i uradila, pokušavajući da se ne kikoće. U radnji je bilo i
muško odeljenje koje je u ponudi imalo krznene kapute i prsluke, prelepe
košulje od kože i prevrnute kože, i gomile predivnog kašmira. Isprobavala je
šešire, razgledala cipele, i na kraju kupila sebi kišobran na kom je pisalo
Đorđo. Znala je da će je Dafne zadirkivati zbog toga, ali nije ponela kišobran
iz Njujorka i želela je da kupi bilo šta. Odatle je nastavila da luta ulicom, u
Hermes, Selin, čak i Gučijevu ogromnu radnju sa mirisom kože i zidovima
koji su bili puni izvrsnih dobara od italijanske kože u svakom dizajnu koji su
imali. Stajala je oduševljena ispred kolekcije torbi napravljenih od crne
gušterove kože. Sa jedne torbe nije mogla da skine pogled. Bila je velika,
jednostavna, u obliku pravougaonika sa jednostavnom, zlatnom kopčom i
kaišom za rame. Osim što je bila napravljena od kože preskupog reptila, nije
bilo ničeg napadnog u vezi sa njom. Dopala joj se jer nije razmetljiva, i bila je
baš kako ona voli, ali nije se usudila da pita koliko košta. Znala je da je
neverovatno skupa.
“Da li biste voleli da pogledate torbu, gospođo?” Prodavačica u
jednostavnoj crnoj, vunenoj haljini, kakve su nosile sve radnice, raspakovala
ju je i pružila Barbari. Htela je da odbije, ali je torba mamila titrajući joj
ispred nosa, pa nije mogla da odoli iskušenju i uzela ju je. Bila je divna na
dodir. Stavila ju je na rame, ogledajući se. Osećaj je bio rajski. “Ima odlične
proporcije za Vašu visinu”, pevušila je svojim nežnim italijanskim glasom, a
Barbara je skoro balavila. Zatim je, kad je već počela, otvorila torbu da vidi
cenu. Koštala je sedamsto dolara.
“Prelepa je”, žaleći ju je skinula sa ramena i pružila je natrag.
“Razgledaću još malo.”
“Naravno, gospođo”, lepa plava devojka se osmehnula dok je Barbara
odlazila dalje primetivši visokog, privlačnog muškarca kako je pažljivo
posmatra. Bacila je pogled ka njemu, posramljena što je video da je vratila
torbu, i na trenutak je poželela da može da se vrati da je kupi. Bilo je sramota
šetati ovim nagizdanim carstvom i ne biti u mogučnosti da priuštiš sebi nešto.
Nije prestajao da joj posmatra lice dok je izlazila i razgledala neke ešarpe.
Razmišljala je da kupi jednu za Dafne. Ta žena je toliko uradila za nju. Bilo bi
zabavno doneti joj poklon dok se ubijala od posla radeći na scenariju u
bungalovu. Kada je jednu crno-crvenu ešarpu predala jednoj od uniformisanih
devojaka, primetila je da je prati čovek koji ju je ranije posmatrao. Okrenula
se i pravila se da ga nije primetila, ali ga je videla kako se približava dok se
ogledala u jednom od velikih ogledala. Stao je iza nje. Nosio je sive
pantalone, plavu košulju dobrog kroja sa otkopčanim dugmetom na vratu i
tamnoplavi džemper od kašmira koji mu je bio ležerno vezan preko ramena.
Da je pogledala dole, primetila bi da su mu braon mokasine bile Gučijeve.
Nije delovao kao da je iz Los Andelesa, više kao da je iz Njujorka, Filadefije
ili Bostona. Imao je plavkastu kosu i plave oči. Pretpostavila je da je u kasnim
tridesetima ili ranim četrdesetima. Kad je Barbara opet bacila pogled ka
njegovom odrazu, dobila je osećaj da ga je već videla negde. Primetio je da ga
vidi u ogledalu, a onda joj je, posramljeno se osmehujući, konačno prišao.
“Jako mi je žao... zurim u Vas, ali pomislio sam...” Evo ga, pomislila je za
sebe, stara fraza, Da li smo se već sreli? rečenica, dok joj da je broj telefona u
ruku. Barbarine oči su delovale manje prijateljski nego što se sećao dok je
hodao ka njoj. Ali gledajući u nju sada, bio je siguran. Promenila se puno, ali
osnovno je ostalo isto. Lice joj je imalo dalek, skoro nepoverljiv izraz. Život
nije bio nežan prema Barbari Džarvis. “Barbara?”
“Da.” Glas i oči joj nisu odisali prisnošću, ali se on tada osmehnuo,
siguran da je to ona.
“Ja sam Tom Harington. Ne verujem da me se sećaš. Upoznali smo se na
mom venčanju... oženio sam Sendi Mekenzi.” Iznenada se setila, oči su joj se
raširile i ona je zurila u njega oduševljeno.
“O, Bože... kako si me se setio? Prošlo je...” Mrzelo ju je da pomisli na to
kad je izračunala. Nije je video od kad je imala dvadeset godina, dakle, skoro
već dvadeset godina. Oženio je njenu cimerku sa treće godine na Smitu.
Napustila je školu jer je zatrudnela i venčali su se u Filadelfiji. Barbara je
otišla na venčanje i upoznala ga tada. Ali nije videla ni jedno od njih nakon
toga. Bio je student prava tada, a nakon što se dete rodilo, preselili su se u
Kaliforniju. “Kako si? Kako je Sendi?” Slali su joj božićne čestitke godinama,
a onda su prestali. Bila je uvek previše zauzeta brigom o majci da bi
odgovorila, ali sećala se Sendi i Toma. Osmehnula mu se toplo: “I ona je
ovde?” Bilo bi lepo videti je, posebno sada kad radi za Dafne. Nije želela
tada da im piše jer nije bilo ničega što bi želela da znaju o njoj. Šta? Da živi
sa majkom, kupuje namirnice, kuva i radi kao sekretarica u firmi? Čime je
mogla da se ponosi? Ali stvari su bile drugačije sada. “Kako su deca?” Setila
se da su četiri godine kasnije dobili još jedno.
“Odlično. Robert je na Univerzitetu Kaliforniije, završna godina na glumi,
što nas ne raduje preterano, ali on je dobar u tome, i to je ono što želi...”
Uzdahnuo je, osmehnuvši se. “Znaš kakva su deca. A Aleks je sa majkom još
uvek, napuniće petnaest u aprilu.”
“Bože dragi” Barbara je bila iskreno šokirana. Univerzitet i petnaest
godina? Kako se to desilo? Zar je tako davno bilo? Ali jeste. Bila je toliko
iznenađena da nije ni primetila način na koji je oblikovao odgovor.
“ A ti? Živiš ovde?” Bacio je pogled na njenu levu ruku, ali tu nije bilo
ničega.
“Ne, ovde sam poslovno. Žena za koju radim piše scenario. Bićemo ovde
godinu dana.”
“Zvuči zabavno. Neko poznat?”
Barbara se osmehnula, očigledno ponosna: “Dafne Filds.”
“Mora da ti je posao zanimljiv. Koliko dugo si ovde?”
Osmehnula se: “Sedam dana. Odsele smo u hotelu Beverli Hils. Težak
život.” Oboje su se smejali, a onda im se pridružila neverovatno lepa
crvenokosa žena u belim farmerkama i beloj svilenoj majici. Odmerila je
Barbaru prodornim zelenim očima. Nije mogla biti starija od dvadeset pet
godina. Imala je porcelanski ten, a crvena kosa joj je padala skoro do struka.
Bila je prelepa. “Ništa mi ne odgovara”, namrgođeno je dobacila Tomu,
procenivši da Barbara nije vredna brige. “Sve mi je preveliko.”
Barbara se iskreno osmehnula diveći se tome kakav su par njih dvoje.
Pitala se ko je ona. “Volela bih da ja imam taj problem.”
U Tomovim očima je bilo nečeg ljubaznog i inteligentnog dok je gledao u
Barbaru. “Izgledaš divno. Jedva si se promenila nakon svih ovih godina.” Bila
je to prijateljska laž, ali je pomislila kako je lepo s njegove strane što to kaže,
a nije delovao preterano zabrinuto za mišljenje mlade lepotice koja je stajala
pored njega. Barbara je primetila da je nosio kesu punu skupocenih stvari.
Nije mogla da shvati kakva je uloga te devojke u njegovom životu sa Sendi, ali
kada ju je predstavio, postalo joj je jasno: “Eloiza, ovo je Barbara.”
Osmehnuo se Barbari, a onda Eloizi: “Barbara je prijateljica moje bivše
žene.” Tada je razumela. Razveli su se. To mu je, znači, bila devojka.
“Barbara Džarvis”, dopunila ga je i pružila joj ruku. Pogledom je tražila
njegov želeći da mu postavi još pitanja o Sendi, ali nije bilo vreme za to.
“Drago mi je što se upoznajemo.” Mlada crvenokosa nije puno rekla. Otišla je
da gleda velike bež torbe od guštera dok ju je Tom posmatrao, a onda opet
pogledao u Barbaru, zabavljajući se.
“Jedno moram da priznam. Ima odličan ukus.” Nije se činilo da mu je
preterano stalo ili da brine previše o njoj.
“Žao mi je zbog tebe i Sendi.” Barbara je iskreno saosećala. Prošlo je
osam ili devet godina od kada čestitke nisu stizale. “Koliko dugo?”
“Pet godina. Preudala se”, a nakon kratke pauze, “za Ostina Viksa.” To je
Barbaru trglo.
“Glumca?” Bilo je to glupo pitanje. Koliko Ostina Viksa uopšte može da
postoji? Bio je veoma poznat britanski glumac, ali bar duplo stariji od nje. Bio
je pravi Romeo dok je bio mlad, a Barbara je znala na osnovu poslednjeg
filma da je i dalje oduzimao dah svojom pojavom. “Kako se to dogodilo?”
“Sređivao sam mu neke pravne poslove i postali smo prijatelji...” Slegnuo
je ramenima, ali u očima mu se još uvek videla ogorčenost dok je to govorio, a
onda se na silu osmehnuo Barbari. “Ovo je Holivud. Sve je to deo igre. Sendi
se to dopada. Potpuno joj prija.”
“A tebi?” I pre dvadeset godina ga je jedva poznavala, ali dopao joj se na
dan venčanja. Bila je deveruša i smatrala je da je on inteligentan, dovidjiv i
pristojan. Rekla je Sendi da je prava srećnica. Sendi se složila, ali je uvek
bilo nečega pored toga... bila je nezadovoljna, nemirna, pohlepna. Bila je
nesrečna na koledžu, a Barbara je uvek sumnjala da je zatrudnela samo da bi
mogla da se uda. Tom je bio iz bogate porodice u Filadelfiji, ali to nikako nije
bilo sve. Kada se Barbara vratila u školu, razmišljala je o njima puna zavisti.
“Dopada ti se ovde, Tome?”
“Uglavnom, ali moram da priznam da sam ostao ovde zbog dece poslednjih
pet godina. Ovde radim već dugo, bilo bi teško vratiti se.” Bavio se filmskim
pravom, setila se Barbara, pa je ovo bilo pravo mesto za njega, ali nije
delovalo kao da voli Los Anđeles. “Sve postane plastično posle nekog
vremena.” Osmehnuo se upozoravajući i nije delovao ni dan starije nego na
venčanju. “Pazi da ti se to ne desi. Zarazno je.”
“Znam”, odgovorila mu je osmehom. “Već počinje da mi se dopada.”
“O ne. Loš znak.” Tada se Barbarina prodavačica vratila sa umotanim
poklonom, a i Eloiza se vratila do Toma; shvatila je da joj torba od guštera od
tri hiljade dolara ipak ne odgovara.
“Bilo je lepo videti te, Tome.” Barbara je pružda ruku. “Pozdravi Sendi
ako je vidiš.”
“Hoću. Posećujem Aleks nekoliko puta sedmično i viđam ih obe.” Opet mu
je sevnuo bol u očima. Izdala ga je žena koju je voleo i čovek kog je smatrao
prijateljem. To je bio ožiljak koji nikada neće nestati. “Reći ću joj da si je
pozdravda. Mogla bi da je pozoveš nekad, ako budeš imala vremena.” Barbara
je oklevala. Udata je za Ostina Viksa, zašto bi Sendi želela da je vidi?
“Reci joj da sam u hotelu Beverli Hils sa Dafne Filds. Ako bude htela,
može da me pozove. Ne bih da smetam.” Klimnuo je glavom, a Barbara je
trenutak kasnije otišla razmišljajući o tome kako je život zanimljiv i čudan.
[3] eng. Four Seasons - Četiri godišnja doba (restoran u Njujorku), prim.
prev.
[5] Rodeo Drive - dve milje duga ulica na Beverli Hilsu sa čuvenim radnjama,
hotelima, restoranima...