Konstantin Simonov- Čekaj me

Čekaj me, i ja ću doći,

samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Meša Selimović-Tvrđava
Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo
svojom voljom, u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom.
Nisam vješt u razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god
sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše
odluke. Slučajnost odlučuje o mom životnom putu i o mojoj sudbini, i
najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova,
u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed
zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta.
Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih
izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja
nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je,
kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Ona i kad hoda pleše
Cvijeće zla XXVII

Ona i kad hoda, pleše i sva zrači,

njišuć lelujavu, sedefnu odjeću,
nalik na dugačke zmije, što ih vrači
na vrhu štapova u taktu okreću.

Ko što su pustinjsko nebo i oluja

hladni naspram ljudskog stradanja i plača,
il ko duge mreže okeanskih struja
- tako ravnodušno i sporo korača.

Oči su joj kao brušeno kamenje,

u tom čudnom biću povremeno sjevne
anđeo zapleten s tijelom sfinge drevne,

Sve je tu dijamant, zlato i plamenje:

Blista, poput zvijezde zalud ožežene
hladno veličanstvo nerotkinje-žene.
Vasile Vasko Popa- Gdje si

Idem
Od jedne ruke do druge
Gdje si

Zagrlio bih te
Grlim tvoju odsutnost
Poljubio bih ti glas
Čujem smijeh daljina
Usne mi lice rastrgle

Iz presahlih dlanova
Blistava mi se pojavi
Htio bih da te vidim
Pa oči zaklapam

Idem
Od jedne sljepoočnice do druge
Gdje si