Fizika Pripreme Septembar PDF

Mješovita srednja škola
„Hazim Šabanović“
Visoko
Predmet : Fizika
Predmetni nastavnik : Kolašinac Senad, prof.
Razred : I mašinski tehničari
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 3.
Nastavna jedinica: Mjerenje i greške mjerenja
Tip časa: Obrada novog gradiva
Nastavne metode: Monološka, dijaloška, demonstracija

Oblici rada: Frontalni, individualni
Cilj časa: Naučiti fizikalnu formu pisanja fizičkih veličina, upoznati mjerne jedinice,
skalarne i vektorske veličine, smisao mjerenja i greški mjerenja
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Shvatiti što je mjerna veličina, šta znači mjeriti, znati ispravno zapisati mjerni
podatak i mjernu jedinicu, uspješno pretvarati mjerne jedinice
Odgojni zadatak: Razvijati samostalnost u analizi rezultata mjerenja
Funkcionalni zadatak: Razvijati uočavanje i točnost, upućivati na pravilnu primjenu mjerila,
usporediti preciznost mjerenja s većim i manjim mjerilom
Literatura :
„Fizika za prvi razred srednjih škola“, dr Ahmed Čolić
„Zadaci i ogledi iz fizike za prvi razred srednjih škola“, dr. Ahmed Čolić, Bego Mehurić
121
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ispitujem koliko učenici znaju o mjerenju iz osnovne škole, koje su mjerne veličine i jedinice koristili
ranije, da li su već vršili neka mjerenja, da li su to opnavljali više puta pa računali srednju vrijednost, ako
jesu, da li su posmatrali koliko izmjerene vrijednosti odstupaju od srednje vrijednosti. Pitam učenike da li
znaju nabrojati neke osnovne i neke izvedene mjerne veličine i koje njihove mjerne jedinice poznaju.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov: „Mjerenje i greške mjerenja“
Glavni dio (35 min.)
Fizičke veličine po svojoj prirodi mogu biti skalarne i vektorske.

Skalarne veličine su potpuno određene svojim mjernim brojem i mjernom jedinicom.Takve veličine su,
na primjer, masa, temperatura, vrijeme itd. Kada, npr. kažemo da je vrijeme kretanja autobusa 15 minuta,
onda je ta velicina odredena.
Za neke veličine je potrebno, pored brojne vrijednosti i jedinice, znati još i pravac i smjer. Na primjer,
podatak da je brzina autobusa 50 km/h ne određuje potpuno brzinu autobusa, jer se ne zna pravac i smjer
njegovog kretanja. Fizičke veličine za čije je potpuno određivanje, pored brojne vrijednosti, potrebno znati
još i pravac i smjer nazivaju se vektorske veličine. Takve veličine su, na primjer, brzina, ubrzanje, sila, itd.
Fizika kao nauka počela se brzo razvijati tek kada su u nju uvedeni eksperimentalni metodi istraživanja.
Ako hoćemo dublje da ispitamo neku pojavu, onda moramo nešto i da mjerimo. Dakle, fizičke veličine se
određuju mjerenjem.
Mjeriti neku fizičku veličinu znači uporoditi je sa veličinom iste vrste koja je uzeta za jedinicu. Na primjer, neka smo
izmjerili dužinu učionice, i neka je ona 12 m. Mi smo uporedili dužinu učionice sa jedinicom za dužinu, tj.
sa metrom. Dužina učionice iznosi 12 jedinica dužine tj. 12 metara.
Iskustvo je pokazalo da rezultat mjerenja fizičkih veličina me može biti apsolutno tačan. Rezultat mjerenja
zavisi, kako od preciznosti instrumenta, tako i od umješnosti onog ko vrši mjerenje. Zato nam uzastopna
mjerenja iste veličine sa istim uređajem daju različite rezultate mjerenja. Kako fizička veličina ima samo
jednu tačnnu vrijednost, mi kažemo da smo pri mjerenju napravili greške, tj. greške mjerenja.
Greške mjereja mogu biti subjektivne i objektivne.
Subjektivne greške se prave zbog nedovoljne pažnje pri mjerenju, neiskustva osobe koja mjeri, nedostataka
naših čula (čula vida, sluha). Na te greške možemo djelimično uticati tako što uvježbavamo i usavršavamo
proces mjerenja i trudimo se da mjerimo što pažljivije. To demonstriram na primjeru voltmetra, na kome
pokazujem da se može napraviti greška pri mjerenju ako položafj kazaljke voltmetra gledamo sa strane, a
ne odozgo (vertikalno). Na taj način ne vidimo pravi položaj kazaljke, već nam očitavanje zavisi od ugla
gledanja. Zbog toga se na skali preciznijih voltmetara postavlja ogledalo na skali, tako da se pri gledanju
vodi računa da se kazaljka poklopi sa njenom slikom u ogledalu. Na taj način uklanjamo subjektivnu grešku
zbog ugla gledanja. Isto tako, grečku možemo napraviti i zato što je na skali malo podioka, pa ne možemo
najbolje da razlučimo koji je položaj kazaljke ako je ona između dva susjedna podioka.
Objektivne greške nastaju zbog nepreciznosti mjernih instrumenata, nesavršenosti mjerne metode itd. Na
te greške u pravilu teže možemo uticati, na primjer ako koristimo precizniji mjerni instrument ili pouzdaniju
mjernu metodu. Na primjeru voltmetra, grešku mjerenja možemo smanjiti ako koristimo precizniji
voltmetar (npr. laboratorijski), sa preciznijom skalom i ogledalom (čime ujedno smanjujemo i subjektivnu
grešku).
Odstupanje mjerene veličine od tačne vrijednosti naziva se apsolutna greška mjerenja
122
∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥0 |
gdje je 𝑥𝑘 mjerena veličina, x0-tačna vrijednost. Dakle:
𝑎𝑝𝑠𝑜𝑙𝑢𝑡𝑛𝑎 𝑔𝑟𝑒š𝑘𝑎 = |𝑖𝑧𝑚𝑗𝑒𝑟𝑒𝑛𝑎 𝑣𝑟𝑖𝑗𝑒𝑑𝑛𝑜𝑠𝑡 − 𝑡𝑎č𝑛𝑎 𝑣𝑟𝑖𝑗𝑒𝑑𝑛𝑜𝑠𝑡|
Kako tačnu vrijednost najčešće i ne možemo znati, umjesto nje uzimamo njenu najvjerovatniju vrijednost,
a to je srednja vrijednost
𝑥1 + 𝑥2 + ⋯ + 𝑥𝑘
𝑥̅ =
𝑘
Odnosno
𝑧𝑏𝑖𝑟 𝑠𝑣𝑖ℎ 𝑖𝑧𝑚𝑗𝑒𝑟𝑒𝑛𝑖ℎ 𝑣𝑟𝑖𝑗𝑒𝑑𝑛𝑜𝑠𝑡𝑖
𝑠𝑟𝑒𝑑𝑛𝑗𝑎 𝑣𝑟𝑖𝑗𝑒𝑑𝑛𝑜𝑠𝑡 =
𝑏𝑟𝑜𝑗 𝑚𝑗𝑒𝑟𝑒𝑛𝑗𝑎
Zato apsolutnu grešku mjerenja možemo računati preko razlike između izmjerene vrijednosti i srednje
vrijednosti:
∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥̅ |
Znajući apsolutnu grešku mjerenja, još se ne može steći određena predstava o preciznosti izvršenog
mjerenja. Na primjer, nije isto napraviti grešku od 1 cm pri mjerenju dužine olovke i grešku od 1 cm pri
mjerenju dužine stola. Osjetimo da smo u prvom slučaju više pogriješili. Stoga se uvodi pojam relativne
greške.
Relativna greška mjerenja je odnos apsolutne greške i tačne vrijednosti veličine koja se mjeri:
∆𝑥𝑘
𝛿𝑘 =
𝑥̅
Relativna greška se često izražava u procentima. U tom slučaju je nazivamo procentualna greška:
∆𝑥𝑘
𝛿𝑘% = ∙ 100%
𝑥̅
Zadatak: Prilikom mjerenja vremena pada nekog tijela sa određene visine h izmjerene su sljedeće
vrijednosti: 2,43 s, 2,52 s i 2,37 s. Izračunati
a) Srednju vrijednost vremena pada
b) Apsolutne greške mjerenja
c) Relativne i procentualne greške
d) Najbolje i najlošije mjerenje
Izračunate podatke prikazati tabelarno.
𝑡1 = 2,43 𝑠
𝑡2 = 2,52 𝑠
𝑡3 = 2,37 𝑠
𝑡̅ =?
∆𝑡1 =?, ∆𝑡2 =?, ∆𝑡3 =?
𝛿1 =?, 𝛿2 =? , 𝛿3 =?
𝛿1% =?, 𝛿2% =? , 𝛿3% =?
𝛿𝑚𝑖𝑛 =?, 𝛿𝑚𝑎𝑥 =?
Rješenje:
𝑡1 + 𝑡2 + 𝑡3 2,43𝑠 + 2,52𝑠 + 2,37𝑠

𝑡̅ = =
3 3
𝑡̅ = 2,44𝑠
∆𝑡1 = |𝑡1 − 𝑡̅| = |2,43𝑠 − 2,44𝑠| = |−0,01𝑠| = 0,01𝑠
∆𝑡2 = |𝑡2 − 𝑡̅| = |2,52𝑠 − 2,44𝑠| = |0,08𝑠| = 0,08𝑠
123
∆𝑡3 = |𝑡3 − 𝑡̅| = |2,37𝑠 − 2,44𝑠| = |−0,07𝑠| = 0,07𝑠
∆𝑡1 0,01𝑠
𝛿1 = = = 0,004
𝑡̅ 2,44𝑠
∆𝑡2 0,08𝑠
𝛿2 = = = 0,033
𝑡̅ 2,44𝑠
∆𝑡3 0,07𝑠
𝛿3 = = = 0,029
𝑡̅ 2,44𝑠
∆𝑡1 0,01𝑠
𝛿1% = ∙ 100% = ∙ 100% = 0,4%
𝑡̅ 2,44𝑠
∆𝑡2 0,08𝑠
𝛿2% = ∙ 100% = ∙ 100% = 3,3%
𝑡̅ 2,44𝑠
∆𝑡3 0,07𝑠
𝛿3% = ∙ 100% = ∙ 100% = 2,9%
𝑡̅ 2,44𝑠
Najbolje mjerenje: 𝛿𝑚𝑖𝑛 = 𝛿1 = 0,4% (prvo mjerenje)
Najlošije mjerenje: 𝛿𝑚𝑎𝑥 = 𝛿2 = 3,3% (drugo mjerenje)
Mjerenje 𝑡 [𝑠] ∆𝑡 [𝑠] 𝛿 𝛿%

1. 2,43 0,01 0,004 0,4 %
2. 2,52 0,08 0,033 3,3 %
3. 2,37 0,07 0,029 2,9 %
𝑡̅ 2,44
Završni dio (5 min.)
Ponavljam pojam mjerenja, greški pri mjerenju, srednje vrijednosti, apsolutne, relativne i procentualne
greške i relacije za njihovo izračunavanje. Dajem učenicima zadatak za domaću zadaću:
Pri mjerenju neke dužine izmjerene su sljedeće vrijednosti:
25,64 m, 27,24 m, 22,97 m, 24,32 m i 27,73 m. Naći srednju vrijednost, apsolutne,relativne i procentualne
greške, najbolje i najlošije mjerenje. Izračunate vrijednosti prikazati tabelarno.
Plan table
MJERENJE I GREŠKE MJERENJA

Apsolutna greška: Zadatak:
∆𝑡2 = |𝑡2 − 𝑡̅| = |2,52𝑠 − 2,44𝑠| = |0,08𝑠| = 0,08𝑠
𝑡1 = 2,43 𝑠
∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥0 | 𝑡2 = 2,52 𝑠 ∆𝑡3 = |𝑡3 − 𝑡̅| = |2,37𝑠 − 2,44𝑠| = |−0,07𝑠| = 0,07𝑠
𝑡3 = 2,37 𝑠
Srednja vrijednost ∆𝑡1 0,01𝑠 ∆𝑡1 0,01𝑠
𝑡̅ =? 𝛿1 = = = 0,004 𝛿1% = 𝑡̅ ∙ 100% = 2,44𝑠 ∙ 100% = 0,4%
𝑥1 +𝑥2 +⋯+𝑥𝑘 ∆𝑡1 =?, ∆𝑡2 =?, ∆𝑡3 =? 𝑡̅ 2,44𝑠
𝑥̅ =
𝑘 𝛿1 =?, 𝛿2 =? , 𝛿3 =? ∆𝑡2 0,08𝑠 ∆𝑡2 0,08𝑠
∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥̅ | 𝛿1% =?, 𝛿2% =? , 𝛿3% =? 𝛿2 = = = 0,033 𝛿2% = 𝑡̅ ∙ 100% = 2,44𝑠 ∙ 100% = 3,3%
𝑡̅ 2,44𝑠
Relativna greška: 𝑡1 + 𝑡2 + 𝑡3 2,43𝑠 + 2,52𝑠 + 2,37𝑠 ∆𝑡3 0,07𝑠 ∆𝑡3 0,07𝑠
𝑡̅ = = 𝛿3 = = = 0,029 𝛿3% = ̅ ∙ 100% = ∙ 100% = 2,9%
∆𝑥𝑘 3 3 𝑡̅ 2,44𝑠 𝑡 2,44𝑠
𝛿𝑘 =
𝑥̅
𝑡̅ = 2,44𝑠 Mjerenje 𝑡 [𝑠] ∆𝑡 [𝑠] 𝛿 𝛿%
Procentualna greška:
∆𝑡1 = |𝑡1 − 𝑡̅| = |2,43𝑠 − 2,44𝑠| = |−0,01𝑠| = 0,01𝑠 1. 2,43 0,01 0,004 0,4 %
∆𝑥𝑘
𝛿𝑘% = ∙ 100% ∆𝑡2 = |𝑡2 − 𝑡̅| = |2,52𝑠 − 2,44𝑠| = |0,08𝑠| = 0,08𝑠 2. 2,52 0,08 0,033 3,3 %
𝑥̅
∆𝑡3 = |𝑡3 − 𝑡̅| = |2,37𝑠 − 2,44𝑠| = |−0,07𝑠| = 0,07𝑠 3. 2,37 0,07 0,029 2,9 %
𝑡̅ 2,44
124
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 4.
Nastavna jedinica: Mjerenje i greške mjerenja
Tip časa: Utvrđivanje
Nastavne metode: Dijaloška

Cilj časa: Naučiti fizikalnu formu pisanja fizičkih veličina, upoznati mjerne jedinice,
skalarne i vektorske veličine, smisao mjerenja i greški mjerenja
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Shvatiti što je mjerna veličina, šta znači mjeriti, znati ispravno zapisati mjerni
podatak i mjernu jedinicu, uspješno pretvarati mjerne jedinice
Odgojni zadatak: Razvijati samostalnost u analizi rezultata mjerenja
Funkcionalni zadatak: Razvijati uočavanje i točnost, upućivati na pravilnu primjenu mjerila,
usporediti preciznost mjerenja s većim i manjim mjerilom
Literatura :
125
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam gradivo sa prošlog časa:

Pitanje: Šta su to skalarne veličine?
Odgovor: Skalarne veličine su veličine određene mjernim brojem i mjernom jedinicom.
Pitanje: Šta su to vektorske veličine?
Odgovor: Vektorske veličine su veličine određenje pravcem, smjerom, mjernim brojem i mjernom
jedinicom.
Pitanje: kako se određuju fizičke veličine?
Odgovor: Fizičke veličine se određuju mjerenjem.
Pitanje: Koje su vrste greški pri mjerenju?
Odgovor: Greške pri mjerenju mogu biti subjektivne i objektivne.
Pitanje: Kako se računa srednja vrijednost fizičke veličine?
Odgovor: Srednja vrijednost fizičke veličine računa se tako što se zbir izmjerenih vrijednosti podijeli sa
𝑥 +𝑥 +⋯+𝑥𝑘
brojem mjerenja, tj. po formuli 𝑥̅ = 1 2𝑘 , gdje je k broj mjerenja.
Pitanje: Kako se računa apsolutna greška mjerenja?
Odgovor: Apsolutna greška mjerenja se računa kao apsolutna vrijednost razlike između izmjerene
vrijednosti 𝑥𝑘 i tačne vrijednosti 𝑥0 , tj. po formuli ∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥0 |.
Pitanje: A šta ako ne znamo tačnu vrijednost 𝑥0 ?
Odgovor: Ako ne znamo tačnu vrijednost 𝑥0 , onda umjesto nje uzimamo srednju vrijednost 𝑥̅ .
Pitanje: Kako se računa relativna greška?
Odgoror: Relativna greška se računa kao količnik apsolutne greške i tačne (odnosno srednje) vrijednosti,
∆𝑥
tj. po formuli 𝛿𝑘 = 𝑥̅ 𝑘 .
Najavljujem cilj časa. Na vrh table pišem naslov: „Mjerenje i greške mjerenja - vježbanje“
Pitam učenike jesu li uspjeli da urade zadatak za domaću zadaću. Ako jesu (ili ako neko jeste) predlažem
da jedan učenik (ili više učenika uzastopno) uradi zadatak na tablu. Ako nisu uradili, onda predlažem da
neko izađe da uz moju pomoć riješi zadatak.
Zadatak: Pri mjerenju neke dužine izmjerene su sljedeće vrijednosti:

25,64 m, 27,24 m, 22,97 m, 24,32 m i 27,73 m. Naći srednju vrijednost, apsolutne,relativne i procentualne
greške, najbolje i najlošije mjerenje. Izračunate vrijednosti prikazati tabelarno.
a) Srednju vrijednost vremena pada
b) Apsolutne greške mjerenja
c) Relativne i procentualne greške
d) Najbolje i najlošije mjerenje
Izračunate podatke prikazati tabelarno.
𝑑1 = 25,64 𝑚
𝑑2 = 27,24 𝑚
𝑑3 = 22,97 𝑚
𝑑4 = 24,32 𝑚
𝑑5 = 27,73 𝑚
𝑑̅ =?
∆𝑑1 =?, ∆𝑑2 =?, ∆𝑑3 =?,∆𝑑4 =?, ∆𝑑5 =?
𝛿1 =?, 𝛿2 =? , 𝛿3 =?, 𝛿4 =?, 𝛿5 =?
126
𝛿1% =?, 𝛿2% =? , 𝛿3% =?, 𝛿4% =?, 𝛿5% =?
Rješenje:
𝑑1 + 𝑑2 + 𝑑3 + 𝑑4 + 𝑑5 25,64 𝑚 + 27,24 𝑚 + 22,97 𝑚 + 24,32 𝑚 + 27,73 𝑚

𝑑̅ = =
5 5
𝑑̅ = 25,58 𝑚
∆𝑑1 = |𝑑1 − 𝑑̅| = |25,64 𝑚 − 25,58 𝑚 | = |0,06𝑚| = 0,06𝑚
∆𝑑 = |𝑑2 − 𝑑̅| = |27,24 𝑚 − 25,58 𝑚 | = |1,66𝑚| = 1,66𝑚
∆𝑑3 = |𝑑3 − 𝑑̅| = |22,97 𝑚 − 25,58 𝑚 | = |−2,61 𝑚| = 2,61 𝑚
∆𝑑4 = |𝑑4 − 𝑑̅| = |24,32 𝑚 − 25,58 𝑚 | = |−1,26 𝑚| = 1,26 𝑚
∆𝑑5 = |𝑑5 − 𝑑̅| = |27,73 𝑚 − 25,58 𝑚 | = |2,15 𝑚| = 2,15 𝑚
∆𝑑1 0,06 𝑚
𝛿1 = = = 0,002
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑2 1,66 𝑚
𝛿2 = = = 0,065
𝑑 ̅ 25,58 𝑚
∆𝑑3 2,61 𝑚
𝛿3 = = = 0,102
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑4 1,26 𝑚
𝛿4 = = = 0,049
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑5 2,15 𝑚
𝛿5 = = = 0,084
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑1 0,06 𝑚
𝛿1% = ∙ 100% = ∙ 100% = 0,2%
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑2 1,66 𝑚
𝛿2% = ∙ 100% = ∙ 100% = 6,5%
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑3 2,61 𝑚
𝛿3% = ∙ 100% = ∙ 100% = 10,2%
𝑑̅ 25,58 𝑚
∆𝑑4 2,15 𝑚
𝛿4% = ∙ 100% = ∙ 100% = 4,9%
𝑑 ̅ 25,58 𝑚
∆𝑑5 2,15 𝑚
𝛿5% = ∙ 100% = ∙ 100% = 8,4%
𝑑̅ 25,58 𝑚
Najbolje mjerenje: 𝛿𝑚𝑖𝑛 = 𝛿1 = 0,2% (prvo mjerenje)
Najlošije mjerenje: 𝛿𝑚𝑎𝑥 = 𝛿3 = 10,2% (treće mjerenje)
127
Mjerenje 𝑑 [𝑠] ∆𝑑 [𝑠] 𝛿 𝛿%
4. 25,64 0,06𝑚 0,002 0,2%
5. 27,24 1,66 0,065 6,5%
6. 22,97 2,61 0,102 10,2%
7. 24,32 1,26 0,049 4,9%
8. 27,73 2,15 0,084 8,4%
𝑡̅ 25,58
Ponavljam pojam mjerenja, greški pri mjerenju, srednje vrijednosti, apsolutne, relativne i procentualne
greške i relacije za njihovo izračunavanje. Dajem učenicima zadatak za domaću zadaću:
Pri mjerenju temperature izmjerene su sljedeće vrijednosti:
21,5°C, 24°C, 18°C, 20,5°C i 27°C. Naći srednju vrijednost, apsolutne,relativne i procentualne greške,
najbolje i najlošije mjerenje. Izračunate vrijednosti prikazati tabelarno.
Plan table
MJERENJE I GREŠKE MJERENJA

Apsolutna greška:
Zadatak.
∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥0 | 𝑑 [𝑠] ∆𝑑 [𝑠] 𝛿 𝛿%
𝑑1 = 25,64 𝑚 Mj.
Srednja vrijednost 𝑑2 = 27,24 𝑚
𝑑3 = 22,97 𝑚 4. 25,64 0,06𝑚 0,002 0,2%
𝑥1 +𝑥2 +⋯+𝑥𝑘
𝑥̅ =
𝑘 𝑑4 = 24,32 𝑚 5. 27,24 1,66 0,065 6,5%
∆𝑥𝑘 = |𝑥𝑘 − 𝑥̅ | 𝑑5 = 27,73 𝑚
𝑑̅ =? 6. 22,97 2,61 0,102 10,2%
Relativna greška: ∆𝑑1 =?, ∆𝑑2 =?, ∆𝑑3 =?,∆𝑑4 =?, ∆𝑑5 =? 7. 24,32 1,26 0,049 4,9%
𝛿𝑘 =
∆𝑥𝑘 𝛿1 =?, 𝛿2 =? , 𝛿3 =?, 𝛿4 =?, 𝛿5 =?
𝑥̅
𝛿1% =?, 𝛿2% =? , 𝛿3% =?, 𝛿4% =?, 𝛿5% =? 8. 27,73 2,15 0,084 8,4%
Procentualna greška: 𝛿𝑚𝑖𝑛 =?, 𝛿𝑚𝑎𝑥 =?
𝑑1 + 𝑑2 + 𝑑3 + 𝑑4 + 𝑑5 𝑡̅ 25,58
∆𝑥
𝛿𝑘% = 𝑘 ∙ 100% 𝑑̅ =
𝑥̅ 5 Najbolje mjerenje: 𝛿𝑚𝑖𝑛 = 𝛿1 = 0,2% (prvo mjerenje)
25,64 𝑚 + 27,24 𝑚 + 22,97 𝑚 + 24,32 𝑚 + 27,73 𝑚 Najlošije mjerenje: 𝛿𝑚𝑎𝑥 = 𝛿3 = 10,2% (treće mjerenje)
𝑑̅ =
5
128
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 5.
Nastavna jedinica: Odnos fizike sa drugim naukama, fizika i tehnika
Nastavne metode: Monološka, dijaloška

Oblici rada: Frontalni
Cilj časa: Opisati međus odnos fizike i drugih, objasniti međuzavisnost fizike i tehnike,
navesti primjere.
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Razumjeti koje prirodne pojave su zajedničke za fiziku i neke druge nauke (na
primjer hemija), međuuslovljenost (fizika atoma kao osnova za hemiju),
shvatiti važnost razvoja tehnike za otkrivanje novih fizikalnih pojava i zakona.
Odgojni zadatak: Uočiti da je fizika prirodna nauka, i kao takva je vezana za ostale prirodne
nauke, prije svega za hemiju, biologiju, astronomiju itd.
Funkcionalni zadatak: Poticati učenike da razvijaju sposobnost promatranja, raspravljanja i
zaključivanja.
Literatura :
129
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Još jqednom ponavljam osnovne veličine kod analize rezultata mjerenja (apsolutna, relativna i procentualna
greška i srednja vrijednost). Provjeravam da li su učenici znali riješiti zadatak za domaću zadaću, po potrebi
pojašnjavam ono što im bude nedovoljno jasno.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Odnos fizike sa drugim
naukama, fizika i tehnika“
Kako smo već ranije govorili, sve prirodne nauke su se izdvojile iz opšte filozofije prirode. Fizika se u
svojem današnjem obliku (tj. kao eksperimentalna nauka) počela razvijati od vremena Galileja Galilea.
Međutim, nije fizika jedina eksperimentalna nauka. Eksperimenti se izvode i u okviru drugih nauka, kao
što je npr. hemija, odnosno u svim prirodnim naukama.Pri tome, fizika nije ni jedina nauka koja se bavi
npr. atomima ili molekulama.
Tim pitanjima bavi se i hemija, odnosno hemija istražuje hemijske veze. To su veze između atoma
u molekulama, vrste tih veza, spojevi koji nastaju pomoću tih veza, njihove osobine i značaj tih osobina za
praktičnu primjenu. Pri tome se hemija bavi rezultatima atomske fizike, zato što se hemijske veze ostvaruju
preko elektrona u vanjskim elektronskim ljuskama atoma koji sudjeluju u hemijskoj vezi.
Od ponašanja elektrona u zadnjoj elektronskoj ljusci, njegove stabilnosti i mogućnosti interakcije
zavisi i vrsta hemijske veze u kojoj navedeni atom može da učestvuje. Nsa primjer, ako je zadnja ljuska
nekog atoma popunjena, taj će atom vrlo teško ili nikako učestvovati u hemijskoj vezi. To je posljedica
fizikalnih zakona za ponašanje i stabilnost elektrona u popunjenoj elektronskoj ljusci, odnosno taj je
elektron mnogo čvršće vezan za ljusku i atom nego kod nepopunjene ljuske. Hemijske veze se, u stvari, i
ostvaruju preko razmjene elektrona u vanjskim ljuskama atoma koji u vezi učestvuju.
Prema tome, ako želimo da detaljno ispitamo kako funkcionišu hemijske veze (što proučava
hemija), moramo dobro poznavati ponašanje elektrona u elektronskim ljuskama (što proučava fizika). Pošto
(svaka na svoj način) proučavaju iste pojave, fizika i hemija se nadopunjuju, jedna drugoj rješavaju
postojeće i pronalaze nove probleme. Tome u prilog ide i jedna grana hemije, koja se naziva fizikalna
hemija, koja je jedna vrsta spoja fizike i hemije (pitati učenike da li im je o tome govorila profesorica
hemije).
Još jedna nauka koja je vezana za fiziku je biologija. Biološki organizmi su materijalna tijela, dakle
to su fizička tijela, i oni se kreću po fizikalnim zakonitostima. Za njih vrijede zakoni kinematike, dinamike
i statike. Živi organizam koristi razne fizikalne mehanizme, kao na primjer sisteme poluga (vilica). Da bi
bolje razumjeli funkcionisanje zglobova potrebno je poznavati osnovne veličine i zakonitosti kod
rotacionog kretanja. Da bi pratili krvotok živog organizma, trebamo poznavati zakone dinamike fluida. Da
bi proučavali nervni sistem moramo poznavati osnovne električne pojave. Dakle, za proučavanje živih
organizama potrebno je poznavati nekoliko grana fizike (ili konsultovati stručnjaka). Pri tome se znaju
pojaviti problemi koji se tek trebaju riješiti u okviru fizike.
Poseban slučaj je fizika u medicini. Otkriće i proučavanje ultrazvuka omogućilo je njegovu
praktičnu primjenu u dijagonostici. Pokazalo se, naime, da se ultrazvuk različito odbija od bolesnih i
zdravih ćelija, što je dovelo do razvoja ultrazvučne dijagnostike. Otkriće rentgenskih zraka je takođe
omogućilo primjenu u dijagnostici. Pokazalo se pogodnim npr. u slučaju povrede ruke propustiti kroz nju
snop rentgenskih zraka, koje različito prodiru kroz različita tkiva (koža, mišići, kosti). Zbog toga na
osjetljivom filmu ostaje otisak na kome se tačno vide položaji kostiju, i lako se može vidjeti da li je neka
kost slomjena, naprsla ili deformisana, i na osnovu toga odrediti terapiju (imobilizacija ili operacija).
130
Još neka otkrića iz fizike su omogućila razvoj tehnologije koja se dosta koristi za dijagnostiku i
liječenje u medicini. Na primjer, laser se efikasno koristi za „operaciju bez noža“, pri čemu se npr. kamen
u bubregu razbija precizno fokusiranom laserskom zrakom.
Prednost ove metode u odnosu na klasičnu je u tome što se pacijent ne „otvara“ radi uklanjanja
kamena iz bubrega, operacija se lakše podnosi, manji su rizici od infekcija i kraći je period oporavka od
operacije. Na sličan način se snopom radioaktivnog zračenja mogu ubijati kancerogene ćelije.
Napravljeni su aparati za snimanje elektrohemijskih impulsa u srcu (EKG – elektrokardiogram) i
mozgu (EEG – elektroencefalogram), aparati za održavanje u životu pacijenata koji su u kritičnom stanju
(kojima je život u velikoj opasnosti ili su u stanju kliničke smrti), CT dijagnostika, itd.
Možda je najveća korelacija između fizike i matematike. Možemo, u stvari, reći da se fizika
najpreciznije objašnjava jezikom matematike. Danas praktično svaki okušaj prezentovanja fizikalnih
zakona pri kojem se izbjegava matematička formulacija dovodi do nepreciznosti, stvaranja pogrešnih
predstava, logičkih greški i proizvoljnog shvatanja, To čak može dovesti i do novih teorija, koji nemaju
dokaza niti utemeljenja niti u logici niti u prirodi oko nas.
Današnja fizika ne bi mogla funkcionisati, a pogotovo se razvijati, bez moćnog i složenog
matematičkog aparata. Pri tome, praktični problemi koji se javljaju u fizici donose najčešće nove izazove
za matematičare (npr. diferencijalni i integralni račun, teorija haosa, fraktalna geometrija,
višedimenzionalni prostori). Matematika i fizika nadopunjuju jedna drugu. Neke fizikalne teorije su
dobijene matematičkim putem i neko (duže ili kraće) vrijeme su postojale samo kao matematički modeli,
dok nisu dokazani ili objašnjeni.
Na primjer, hipoteza kvanta (da se energija može emitovati samo u tačno određenim, a ne bilo
kakvim, iznosima) je uvedena tako da se matematički opis poklopi sa fizikalnim eksperimentom. Tek je
kasnije ta hipoteza obješnjena, tako da se danas razvila u kvantnu teoriju, talnije kvantnu fiziku. Postojanje
tamne materije (materije koja nam nije vidljiva nikakvim današnjim instrumentima, ne samo zbog daljine
nego zboj svoje prirode, koja nije barionska) predviđeno je matematički (Zwicky), u početku odbacivana,
ali je danas opšteprihvaćena. Tamna materija je danas najbolje (ili čak jedino uspješno) bjašnjenje
ponašanja galaksija (u prvom redu njihovo postojanje, jer da nema tamne materije, galaksije bi se razletile
u svim smjerovima, naime one nemaju dovoljno „normalne“ (barionske) mase koja bi ih držala na okupu).
Interesantan je odnos fizike i tehnike. Razvoj fizike kroz historiju omogućio je konstruisanje velikog
broja raznih mašina, koje su čovjeku služile kao pomoć pri radu, transportu, u medicini itd. Osim tih mašina,
razvoj fizike je omogućio i konstruisanje i proizvodnju uređaja za mjerenje (čime se poboljšala preciznost
mjerenja), za posmatranje (teleskop, radio-teleskop, mikroskopi, elektronski mikroskop, sonar, vještački
sateliti, razne sonde itd.). Ovo fizičarima omogućilo da uoče ojave koje ranije nisu mogli da primijete zbog
nesavršenosti posmatranja (udaljeni objekti, mikrokosmos, male razlike u kretanju nebeskih tijela u odnosu
na predviđene putanje, unutrašnjost Zemlje itd.). Kako su otkrivane nove fizičke pojave, to je omogućilo
konstruisanje još boljih i novijih uređaja za mjerenje i posmatranje, što opet dovodi do preciznijeg uvida u
prirodne pojave i novig fizikalnih otkrića.
Otkriča u kvantnoj fizici (ponašanje elektrona) omogućava pojavu sve moćnijih, manjih i jeftinijih
kompjutera, a oni su danas nezamjenjivi za složene proračune potrebne za fiziku (proračune koji bi se ručno
morali raditi godinama, decenijama ili duže, a koji se računarom rade u vremenima reda minuta ili
eventualno sati).
Zaključujemo da fika nije nauka za sebe, nego je vezana sa drugim prirodnim naukama. Osim toga, fizika
je jako vezana za toehnologiju. Dana pravimo veoma moćne mašine (kao što je na primjer LHC – Large
Hadron Collider, veliki hadronski sudarač u CERN-u na Švicarsko-Francuskoj granici) koje su
nezamjenjive u istraživanju strukture prirode, prostora i vremena.
131
Plan table
Odnos fizike i drugih nauka

Fizika i hemija
Atomi i molekule Fizika i medicina Fizika i tehnika
Hemijske veze Ultrazvuk Teleskop
Elektroni, ljuske Rentgenski zraci Radio-teleskop
Fizikalna hemija Laser (operacija bez noža) Mikroskop
EKG, EEG Sonar
Fizika i biologija Sateliti
Kretanje živog organizma Fizika i matematika Kompjuteri
Zglobovi Matematički jezik LHC
Krvotok Hipoteza kvanta
Nervni sistem Tamna materija
132
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas : 6.
Nastavna jedinica : Prostor i vrijeme. Mehaničko kretanje.
Tip časa : Obrada novog gradiva
Nastavne metode : Monološka, dijaloška

Oblici rada : Frontalni
Cilj časa :
Razumjeti pojmove prostora i vremena, referenstnog sistema, položaja i kretanja.
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak : Znati pojam referentnog sistema, prostora, vremena, položaja i kretanja
Odgojni zadatak : Razvijati smisao za fizikalni pristup prirodi
Funkcionalni zadatak : Uputiti učenike da razumiju pojam kretanja i relativnosti kretanja
Literatura :
133
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ukratko ponavljam odnos fizike sa drugim naukama, a posebno odnos fizike i tehnike. Pojašnjavam razliku
u pristupu nekoj pojavi u fizici i u tehnici na primjeru mašine (npr. generator/elektromotor, u fizici to u
principu može biti ista mašina, dok se u tehnici razlikuje ubog specifičnosti namjene same mašine,
iskoristivosti, dodatnih detalja koji nisu bitni za samu fizičku pojavu, ali jesu za tehničku izvedbu i uslove
korištenja mašine (npr. zagrijavanje i hlađenje, veličine, namjena itd.)
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa i na vrh table pišem naslov „Prostor i vrijeme. Mehaničko
kretanje.“
Sve fizičke ojave u prirodi posmatramo u nekom prostoru. Prostor je osnovni matematički pojam,
i on se ne može definisati. Međutim, prostor možemo shvatiti kao nešto u čemu posmatramo fizičke pojave.
Da bi ga lakše zamislili, mi ga prikazujemo pravouglim koordinatnim sistemom u prostoru. Kako se dobar
broj kretanja vrši u jednoj ravni (tj. sva kretanja pod uticajem jedne početne sile, kao što su slobodni pad,
vertikalni, horizontalni i kosi hitac, naravno bez silaotpora, vjetra ili drugih uticaja sa strane). Ovaj prostor
ujedno zovemo i Euklidov (ravni) prostor (postoje prostori koji nisu ravni). Euklidov prostor je opisan u
Euklidskoj geometriji (to je standardni prostor koji se uči u osnovnoškolskoj matematici, ništa novo, dakle
ono na šta smo odranije navikli).
Posmatrajući svijet oko sebe zapažamo raznovrsna kretanja. Sunce izlazi i zalazi, ljudi se kreću,
automobil se kreće ulicom. Proučavajući strukturu supstance saznajemo da se i molekuli i atomi kreću, a
takođe i dijelovi atoma. Prema tome, kretanje je jedno od osnovnih svojstava materije.
Pokušajmo odgovoriti na pitanje šta je to kretanje? Ako smo se, na primjer, kretali od kuće do škole
mi smo promijenili svoj položaj u odnosu na zgradu škole. Najjednostavniji odgovor bi bio da je kretanje
promjena položaja tijela u odnosu na neko drugo tijelo. Takvo kretanje se naziva mehaničko kretanje
i predstavlja najprostiji oblik kretanja.
Oblast mehanike koja proučava kretanje, a ne uzima u obzir uzrok kretanja, naziva se kinematika.
U kinematici se tijelo zamjenjuje materijalnom tačkom. Na taj način se pojednostavljuje

proučavanje kretanja. Materijalna tačka je tijelo čije se dimenzije mogu zanemariti u odnosu na dio
prostora u kome se ono kreće. Ako, npr. proučavamo manevrisanje automobila na parkingu, onda
automobil ne možemo smatrati materijalnom tačkom. Ako proučavamo kretanje automobila sa jednog kraja
grada na drugi, onda ga možemo smatrati materijalnom tačkom jer je dužina automobila zanemarljiva u
odnosu na dužinu pređenog puta. I čitava Zemlja se može smatrati materijalnom tačkom, ako se pručava
njeno kretanje oko Sunca.
Prilikom definicije mehaničkog kretanja naglasili smo da je to promjena položaja tijela u odnosu na
druga tijela. Ali koja su to druga tijela? Auto se, npr., kreće u odnosu na zgrade, drveće, itd., tj. u odnosu
na tijela koja miruju na Zemlji. Kada, npr., sjedimo u učionici, kažemo da se ne krećemo. Ali mi znamo da
se čitava zgrada kreće zajedno sa Zemljom oko Sunca. U našem primjeru kažemo da se ne krećemo u
odnosu na zgradu, ali se krećemo u odnosu na Sunce.
Tijelo u odnosu na koje se računa kretanje naziva se poredno tijelo ili tijelo referencije. Neka
na primjer putnik sjedi u autobusu koji se kreće. Ako je tijelo referencije autobus, onda se putnik ne kreće.
Ako je tijelo referencije Zemlja, onda se putnik kreće. U tom smislu kažemo da je kretanje relativno. U
svakodnevnom životu kao tijelo referencije se uzima neka tačka na Zemlji.
134
Položaj nekog tijela u prostoru može biti određen ako se za referentno tijelo veže koordinatni
sistem. Referentno tijelo sa koordinatnim sistemom naziva se referentni sistem.
Tijelu koje se kreće treba odrediti i vrijeme kada je bilo u tom položaju. To su četiri podatka, četiri
koordinate. U tom smislu govorimo o četvorodimenzionalnom prostoru. Pojmove prostor, vrijeme i
supstancu (tvar) ne možemo odvojiti jedne od drugih.
Slika 1. Referentni sistem
Svako kretanje se, dakle, posmatra u nekom referentnom sistemu. Nijedno mirovanje ili kretanje
nije apsolutno. Ako, na primjer, sjedimo u autobusu koji kreće sa stanice, mmi u odnosu na autobus
mirujemo, jer sjedimo na jednom njegovom sjedištu. Ako, na primjer, autobus pređe 100 m, mi smo još
uvijek na istom sjedištu u autobusu, dakle u odnosu na to sjedište nismo prešlli nikakav put.
100 m
Slika 1. Na opčetku kretanja Slika 2. Poslije pređenih 100 m
Međutim, ako naš položaj posmatramo u odnosu na autobusku stanicu, mi se (zajedno sa

autobusom) krećemo. Ako autobus pređe 100 m, mi zajedno sa njim pređemo put od 100 m u odnosu na
stanicu, dakle krećemo se.
Isto tako, ako mirujemo na površini Zemlje, mi se (zajedno sa Zemljom) krećemo. Naime, Zemlja
se oko Sunca okreće brzinom od približno 30 km/s, tako da se mi u odnosu na Sunce krećemo brzinom od
oko 30 km/s (iako mirujemo u odnosu na Zemlju). Istovremeno, pošto se Zemlja okreće i oko svoje
zamišljene ose, mi se krećemo i na taj način u odnosu na središte Zemlje. Dakle, čak i dok mirujemo u
odnosu na neku tačku na površini Zemlje (na primjer, dok sjedimo na stolici u učionici), mi u stvari vršimo
složeno kretanje u Sunčevom sistemu. Dodamo li tome da se i Sunce, a sa njim i cijeli Sunčev sistem, kreću
u galaksiji Mliječni Put, zaključujemo da je time naše kretanje još složenije.
Slično tome, ako se na primjer autobus udalji 5 m od stanice, a za isto to vrijeme se mi pomjerimo
5 m prema zadnjem kraju autobusa (tj. u smjeru suprotnom od udaljavanja autobusa od stanice), mi smo u
odnosu na autobus prešli put od 5 m, dok smo u odnosu na autobusku stanicu mirovali.
Sve to ukazuje na sljedeći zaključak:
135
Ne postoji apsolutno mirovanje niti apsolutno kretanje. Svako mirovanje i svako kretanje je
relativno, i može se posmatrati samo u odnosu na neko tijelo, za koje pretpostavljamo da miruje. To tijelo
nazvaćemo referentno tijelo. Pridružimo li referentnom tijelu neki koordinatni sistem, dobićemo
referentni sistem ili sistem referencije.
Dakle, mi ne možemo tvrditi da bilo šta miruje ili se kreće, već samo da miruje u odnosu na neki
referentni sistem ili se u idnosu na njega kreće. Jedino što možemo sa određenom sigurnošću tvrditi je da
se sve kreće. Na primjeru kretanja po površini Zemje za referentno tijelo ćemo odabrati neku tačku na
površini Zemlje. U slučaju kretanja planeta u Sunčevom sistemu, za referentno tijelo ćemo uzeti Sunce.
Referentno tijelo i referentni sistem biramo tako da nam posmatranje kretanja bude što
jednostavnije. Na primjer, ako osmatramo kretanje Zemlje oko Sunca, jednostavnije nam je da referentno
tijelo bude sunce nego da to bude na primjer središte galaksije Mliječni Put ili da to kretanje posmatramo
u odnosu na planetu Mars. Isto tako, ako posmatramo kretanje Mjeseca oko Zemlje, jednostavnije je to
kretanje posmatrati u odnosu na Zemlju nego u odnosu na Sunce ili u odnosu na Jupiter.
Ponavljam osnovne pojmove u kinematici: pojam prostora i vremena, Euklidov trodimenzionalni prostor,
vrijeme kao parametar, definiciju mehaničkog kretanja, pojam referentnog tijela i referentnog sistema.
Plan table
Prostor i vrijeme. Mehaničko kretanje.
Mehaničko kretanje
Kinematika
Materijalna tačka
Putanja (trajektorija)
Referentno tijelo
Referentni sistem
100 m
136
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 7.
Nastavna jedinica: Putanja, put, pomak, brzina

Cilj časa: Razumjeti pojmove putanje i puta, pomaka i brzine.
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Znati pojam putanje, puta, vremena, brzine i omaka
Odgojni zadatak: Razvijati smisao za fizikalni pristup prirodi
Funkcionalni zadatak: Uputiti učenike da razumiju pojam kretanja i relativnosti kretanja
Literatura :
137
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam sa učenicima osnovne pojmove u kinematici:
Pitanje: Šta je prostor?

Odgovor: Prostor je osnovni pojam i ne definiše se. Pod prostorom podrazumijevamo nešto u čemu
posmatramo sve fizičke pojave, položaj, kretanje ili mirovanje itd.
Pitanje: Na koji način predstavljamo prostor?
Odgovor: Prostor najčešće prikazujemo pravouglim koordinatnim sistemom u prostoru (ili ravni ako su
nam dovoljne dvije koordinatne ose, tj. ako se pojava odigrava u jednoj ravni).
Pitanje: Čemu služi vrijeme?
Odgovor: Vrijeme nam služi da lakše posmatramo promjene (npr. kretanje) i da pri tome odredimo tok te
promjene (u smislu: šta je bilo, šta je sada i šta će biti).
Pitanje: Šta znači da je vrijeme parametar?
Odgovor: Vrijeme je parametar jer položaj, kretanje i uopšte fizičke pojave posmatramo u zavisnosti od
vremena (kažemo da posmatramo npr. kretanje u vremenu, tj. kako se fizičko tijelo kreće tokom vremena)
Pitanje: Šta je materijalna tačka?
Odgovor: Materijalna tačka je svako fizičko tijelo kome su prostorne dimenzije zanemarive u odnosu na
putanju kojom se kreće.
Pitanje: Možete li navesti promjer materijalne tačke?
Odgovor: Na primjer, Zemlja se pri kretanju oko Sunca može smatrati materijalnom tačkom, jer je njena
veličina (poluprečnik oko 6370 km) zanemariva u odnosu na veličinu putanje Zemlje oko Sunca
(prosječna udaljenost Zemlje od Sunca je oko 149 600 000 km)
Najavljuje novu nastavnu jedinicu i cilj časa i na vrh table pišem naslov : „Putanja, put, pomak, brzina“
Kada, npr., vučemo vrh krede po tabli ostaje trag koji pokazuje niz položaja kroz koje je prošla
kreda. Linija koju opisuje tijelo u toku svog kretanja naziva se putanja ili trajektorija. Putanja tijela može
biti prava ili kriva linija. Prema obliku putanje kretanje može biti pravolinijsko i krivolinijsko kretanje.
Najprije ćemo proučavati pravolinijsko kretanje.
Ako želimo opisati neko kretanje potrebno je mjeriti pređeni put i vrijeme kretanja. Prema tome put
i vrijeme su osnovne veličine u kinematici. Dužina puta se obično označava slovom s i mjeri jedinicom za
dužinu (metar – m ). Vrijeme označavamo slovom t i mjerimo jedinicom za vrijeme (sekunda – s, sat – h,
itd.)
SI jedinica za dužinu je metar (m), a za vrijeme sekunda (s) i predstavljaju osnovne SI jedinice. Za
potrebe nauke i tehnike potrebno je precizno definisati osnovne jedinice.
Metar je dužina puta koju svjetlost pređe u vakuumu za vrijeme jednog 299792458-og dijela sekunde.
Sekunda je trajanje 9192631770 perioda zračenja koje odgovaraju prijelazu između dva hiperfina nivoa
osnovnog stanja atoma cezija 133.
Neka se, na primjer, dva učenika kreću od prodavnice P do škole Š.
Jedan je išao putanjom 1 i prešao put s1 a drugi putanjom 2 i prešao put s2. Na slici uočavamo da su ti putevi
različiti po dužini, ali da su se oba učenika jednako "pomakli". Kažemo da je pomak oba učenika jednak.
Prema tome pojmovi put i pomak su različiti fizički pojmovi.
138
Slika 1. Put i pomak
Put se mjeri duž putanje kojom se tijelo kretalo. Prema tome, pređeni put je dužina putanje kojom se tijelo
(o našem slučaju učenik) kretalo od početne do završne tačke (u našem slučaju od prodavnice P do škole
Š). Naša dva učenika su od prodavnice do škole išle različitim putanjama. Te putanje su različite dužine.
Prema tome, jedan učenik je prešao veći, a drugi manji put.
Pomak je vektor koji spaja početnu i krajnju tačku i usmjeren je od početne prema krajnjoj tački.
Iznos pomaka je najkraća udaljenost od početne do krajne tačke, bez obzira kojom se putanjom tijelo
kretalo. U našem slučaju, oba učenika su ostvarili jednake pomake, a to je vazdušno rastojanje između
prodavnice P i škole Š.
Pojam brzine objasnit ćemo na primjeru pravolinijskog kretanja. Neka na primjer atletičar pretrči
stazu dugu 100 m za vrijeme od 10 s. Brzinu atletičara ćemo izračunati ako podijelimo pređeni put sa
vremenom kretanja. Dobijemo podatak da je brzina atletičara 100 m:10 s=10 m/s.
Šta nam znači taj odnos? Sasvim je sigurno da se atletičar u početku kretao sporije, a kasnije brže.
Mi smo u stvari dobili srednju brzinu.
pređeni put
srednja brzina =
vrijeme
𝑠 m
𝑣̅ = [ ]
𝑡 s
Srednja brzina je odnos pređenog puta i vremena trajanja kretanja.

𝑠 100 m m
U našem primjeru 𝑣 = 𝑡 = = 10 s .
10 s
m km
SI jedinica za brzinu je (metar u sekundi). U praksi se koristi i jedinica (kilometar na sat).
s h
U našem primjeru atletičar je u prosjeku svake sekunde prelazio 10 m puta. Da bismo kretanje atletičara
bolje upoznali trebali bi izmjeriti pređeni put u manjim vremenskim intervalima, na primjer svake 2 sekunde
ili svake sekunde. Manje dijelove puta odnosno vremena označavamo velikim grčkim slovom delta ∆, te je
u tom slučaju srednja brzina
∆𝑠
𝑣̅ =
∆𝑡
139
Ako je vremenski interval ∆t beskonačno mali, onda pređeni put u tako kratkom vremenskom intervalu
predstavlja trenutnu brzinu v. Trenutna brzina je vektorska veličina te se mora znati njen pravac i smjer.
U praksi se mnogo češće koristi termin trenutna brzina nego srednja brzina. Izostavlja se termin "trenutna"
pa se jednostavno kaže samo brzina. Saobraćajna sredstva imaju ugrađene instrumente (brzinomjere) koji
mjere trenutnu brzinu.
Primjer: Autobus pređe put od Tuzle do Sarajeva, dužine 126 km, za 2,5 sati. Kolika je bila srednja brzina
kretanja autobusa?
Rješenje:
s=126 km
t=2,5 h
v=?
𝑠 126 km
𝑣= =
𝑡 2,5 h
km
𝑣 = 50,4
h
Da bi izračunali brzinu u metrima u sekundi potrebno je znati da je 1 km = 1000 m, 1 h = 3600 s.
1000 m
𝑣 = 50,4 ∙
3600 s
m
𝑣 = 14
s
Primjer 2. Autobus se kreće stalnom brzinom 54 km/h. Za koje vrijeme će preći rastojanje između dva
telefonska stuba koje iznosi 150 m?
Rješenje:
km
𝑣 = 54
h
𝑠 = 150 m
𝑡 =?
𝑠
𝑣=
𝑡
𝑠 =𝑣∙𝑡
𝑠
𝑡=
𝑣
1000 m 𝑚
𝑣 = 54 ∙ = 15
3600 s 𝑠
𝑠 150 m
𝑡= = m
𝑣 15 s
𝑡 = 10 s
140
Ponavljam osnovne pojmove i veličine kod kretanja, pojam putanje i puta, šta je to pomak i iznos pomaka,
šta je brzina, srednja i trenutna brzina i kako se računaju. Dajem zadatke za dopmaću zadaću:
1. Svjetski rekord u trci na 100 m je 9,83 s, a u trci na 1500 m 3 min i 12 s. Kolika je srednja brzina
trkača u m/s i km/h?
2. Automobil se kreće srednjom brzinom 50 km/h, a biciklista 13 m/s. Koje vozilo ima veću brzinu?
3. Sportski automobil se kreće brzinom 180 km/h, a avion 540 km/h. Kolike su im brzine u m/s?
Plan table
Putanja, put, pomak, brzina

Primjer 1. Primjer 2.
s=126 km km
Pomak 𝑑⃗ = ⃗⃗⃗⃗⃗
𝑃Š t=2,5 h 𝑣 = 54
h
Iznos pomaka 𝑑 = 𝑃Š̅̅̅̅ [m] v=? 𝑠 = 150 m
pređeni put 𝑠 126 km 𝑡 =?
srednja brzina = 𝑣= = 𝑠 𝑠
vrijeme 𝑡 2,5 h 𝑣= 𝑠 =𝑣∙𝑡 𝑡=
𝑡 𝑣
𝑠 m
Putanja (trajektorija) 𝑣̅ = [ ] km 1000 m 𝑚
Put (dužina putanje) 𝑡 s 𝑣 = 50,4 𝑣 = 54 ∙ = 15
𝑠 100 m m h 3600 s 𝑠
s [m] (metar) 𝑣= = = 10
Vrijeme 𝑡 10 s s 1000 m 𝑠 150 m
∆𝑠 𝑣 = 50,4 ∙ 𝑡= =
t [s] (sekunda) 𝑣̅ = 3600 s 𝑣 m
∆𝑡 15
s
m
𝑣 = 14 𝑡 = 10 s
s
141
142
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 8.
Nastavna jedinica: Mehaničko kretanje, putanja, put, pomak, brzina

Cilj časa: Ponoviti pojmove putanje i puta, pomaka i brzine.
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Utvrditi pojam putanje, puta, vremena, brzine i pomaka, produbiti znanje
Funkcionalni zadatak: Uvježbati razne zadatke sa brzinom, putem i pomakom
Literatura :
143
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Pitanje: Šta je putanja?

Odgovor: Putanja (trajektorija) je zamišljena linija koja spaja sve položaje tijela pri kretanju.
Ili:
Odgovor: Ako tijelo pri kretanju (npr. kreda na tabli) ostavlja neki trag, taj trag nazivamo putanja
(trajektorija).
Pitanje: Šta je put?
Odgovor: Ukupna dužina putanje od njene početne do završne tačke naziva se put.
Pitanje: Šta je pomak?
Odgovor: Pomak je vektor koji spaja početnu i krajnju tačku i usmjeren je od početne prema krajnjoj
tački.
Pitanje: Šta je izn.os pomaka?
Odgovor: Iznos pomaka je najkraća udaljenost od početne do krajne tačke, bez obzira kojom se putanjom
tijelo kretalo.
Pitanje: Šta je srednja brzina kretanja?
Odgovor: Srednja brzina je odnos pređenog puta i vremena trajanja kretanja.
Pitanje: kako se računa srednja vrijednost brzine?
pređeni put 𝑠
Odgovor: Srednja brzina se računa po formuli srednja brzina = vrijeme , odnosno 𝑣̅ = 𝑡 .
Pitanje: kako dobijamo trenutnu brzinu?
∆𝑠
Odgovor: Za male iznose puta ∆𝑠 i vremena ∆𝑡 srednja brzina se računa po formuli 𝑣̅ = ∆𝑡 . Ako je
vremenski interval ∆𝑡 beskonačno mali, onda pređeni put u tako kratkom vremenskom intervalu
predstavlja trenutnu brzinu v.
Najavljuje cilj časa i na vrh table pišem naslov : „Putanja, put, pomak, brzina - vježba“
Zadatak 1: Svjetski rekord u trci na 100 m je 9,83 s, a u trci na 1500 m 3 min i 12 s. Kolika je srednja
brzina trkača u m/s i km/h?
Rješenje:
𝑠1 = 100 m
𝑡1 = 9,83 s
𝑠2 = 1500 m
𝑡2 = 3 min 12 s
𝑣1 = ?
̅̅̅
𝑣2 = ?
̅̅̅
𝑠1 100 m
𝑣1 =
̅̅̅ =
𝑡1 9,83 s
m
𝑣1 = 10,17
̅̅̅
s
1
∙ 1000 km 3600 km km
𝑣1 = 10,17
̅̅̅ = 10,17 ∙ = 10,17 ∙ 3,6
1 1000 h h
3600 h
144
km
𝑣1 = 36,61
̅̅̅
h
Da bi izračunali brzinu u metrima u sekundi potrebno je znati da je 1 km = 1000 m, 1 h = 3600 s.
1000 m
𝑣 = 50,4 ∙
3600 s
m
𝑣 = 14
s
Primjer 2. Automobil se kreće srednjom brzinom 50 km/h, a biciklista 13 m/s. Koje vozilo ima veću
brzinu?
Rješenje:
km
v1  50
h
m
v2  13
s
m
v1    ?
s
10 00 m
v1  50 
36 00 s
500 m
v1 
36 s
m
v1  13,89
s
v1  v2
1. ?
Plan table
Mehaničko kretanje, putanja, put, pomak, brzina

Zadatak 1. Zadatak 2.
𝑠1 = 100 m
km
𝑡1 = 9,83 s 3600 km v1  50
v = 10,17 ∙ h
𝑠2 = 1500 m 1000 h
km m
𝑡2 = 3 min 12 s v2  13
v = 10,17 ∙ 3,6 s
𝑣1 = ?
̅̅̅ h
𝑣2 = ?
̅̅̅ km m
𝑣1 = 36,61
̅̅̅ v1    ?
h s
𝑠1 100 m 1000 m 10 00 m
𝑣1 =
̅̅̅ = 𝑣 = 50,4 ∙ v1  50 
𝑡1 9,83 s 3600 s 36 00 s
m m 500 m
v1 
𝑣1 = 10,17
̅̅̅ 𝑣 = 14 36 s
s s
m
v1  13,89
1 s
km
𝑣1 = 10,17 ∙ 1000
̅̅̅ v1  v2
1
h
3600 145
146
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 9.
Nastavna jedinica: Ubrzanje
Tip časa: Obrada

Cilj časa: Upoznati pojam ubrzanja i ubrzanog kretanja
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Znati pojam ubrzanja, šta znači pozitivno i negativno ubrzanje
Funkcionalni zadatak: Uputiti učenike da razumiju pojam kretanja i relativnosti kretanja
Literatura :
TOK ČASA
147
Uvodni dio (5 min.)
Pitanje: Šta je putanja?

Odgovor: Putanja (trajektorija) je zamišljena linija koja spaja sve položaje tijela pri kretanju.
Ili:
Odgovor: Ako tijelo pri kretanju (npr. kreda na tabli) ostavlja neki trag, taj trag nazivamo putanja
(trajektorija).
Pitanje: Šta je put?
Odgovor: Ukupna dužina putanje od njene početne do završne tačke naziva se put.
Pitanje: Šta je pomak?
Odgovor: Pomak je vektor koji spaja početnu i krajnju tačku i usmjeren je od početne prema krajnjoj
tački.
Pitanje: Šta je izn.os pomaka?
Odgovor: Iznos pomaka je najkraća udaljenost od početne do krajne tačke, bez obzira kojom se putanjom
tijelo kretalo.
Pitanje: Šta je srednja brzina kretanja?
Odgovor: Srednja brzina je odnos pređenog puta i vremena trajanja kretanja.
Pitanje: kako se računa srednja vrijednost brzine?
pređeni put 𝑠
Odgovor: Srednja brzina se računa po formuli srednja brzina = vrijeme , odnosno 𝑣̅ = 𝑡 .
Pitanje: kako dobijamo trenutnu brzinu?
∆𝑠
Odgovor: Za male iznose puta ∆𝑠 i vremena ∆𝑡 srednja brzina se računa po formuli 𝑣̅ = ∆𝑡 . Ako je
vremenski interval ∆𝑡 beskonačno mali, onda pređeni put u tako kratkom vremenskom intervalu
predstavlja trenutnu brzinu v.
Najavljuje cilj časa i na vrh table pišem naslov : „Putanja, put, pomak, brzina - vježba“
Vidjeli smo da je kod ravnomjernog pravolinijskog kretanja brzina stalna. Međutim u praksi se rijetko
susrećemo sa takvim kretanjem. Na primjer, automobil se kreće nekom stalnom brzinom. Ispred semafora,
na kojem je upaljeno "crveno" svjetlo, počne smanjivati brzinu i na kraju se zaustavi. Kada se upali "zeleno"
počne povećavati brzinu, itd. Kretanje kod kojeg se brzina mijenja tokom vremena naziva se promjenljivo
kretanje.
Za opisivanje promjenljivog kretanja uvodimo veličinu koja se zove ubrzanje ili akceleracija. Označava se
sa a. Ona karakteriše svaku promjenu brzine u datom vremenskom intervalu.
Brzina je vektorska veličina i ona se mijenja bilo promjenom iznosa, bilo promjenom pravca. (J ovom
poglavlju govorićemo o promjeni intenziteta (iznosa) brzine kod pravolinijskog kretanja. Ubrzanje koje
potiče od promjene iznosa brzine naziva se tangencijalno ubrzanje.
Na primjer, pri kupovini automobila na prospektu čitamo podatke o ubrzanju koji može postići automobil.
Kada automobil pođe iz stanja mirovanja on može postići brzinu od 30 m/s, za 12 s. Ubrzanje ćemo
izračunati ako podijelimo promjenu brzine automobila sa vremenom za koje se dogodila ta promjena:
promjena brzine
ubrzanje 
vrijeme
v
a
t
Mjerna jedinica za unrzanje je
148
m
s  m m
s s s s 2
Ubrzanje je odnos promjene brzine i vremena, u toku kojeg je brzina promijenjena.
Gornja relacija predstavlja srednje ubrzanje. Ako bi vremenski interval, u toku kojeg se promjenila brzina,
bio beskonačno mali, onda bi imali trenutno ubrzanje . U našem primjeru srednje ubrzanje je
m m
30 0
a s s
12s
m
a  2,5 2
s
v
Slika 1.
Ukoliko bi se intervali vremena ∆t smanjivali, razlika između srednjeg i trrenutnog ubrzanja bi bila sve
manja. Za dovoljno malo ∆t srednje ubrzanje prelazi u trenutno ubrzanje. Prema tome, relacija
v
a
t
predstavlja formulu za računanje trenutnog ubrzanja ako je ∆t veoma malo (kažemo, beskonalno malo).
Promjenjivo kretanje biće:

1. Ubrzano u intervalima vremena u kojima je a  0
2. Usporeno u intervalima vremena u kojima je a  0
3. Ravnomjerno u intervalima vremena u kojima je a  0
Najjednostavnije promjenjivo kretanje je jednakopromjenjivo kretanje. Kod takvog kretanja ubrzanje je

konstantno, odnosno brzina se u svakom intervalu vremena mijenja za isti iznos. U tom slučaju,
ravnomjerno promjenjivo kretanje biće:
1. Jednakoubzano ako je a  0
2. Jednakousporeno ako je a  0
3. Ravnomjerno ako je a  0
Primjer:
Automobil se kreće brzinom 18 km/h. Vozač "doda gas" i automobil za 5 s dobije brzinu 54 km/h. Koliko
je ubrzanje automobila? Smatrati da se automobil ravnomjerno ubrzava.
Rješenje:
149
km 1000 m m
v1  18  18  5
h 3600 s s
km 1000 m m
v2  54  54   15
h 3600 s s
t  5s
a?
v v2  v1
a 
t t
m m
15  5
a s s
5s
m
a2
s2
4. Automobil se kreće srednjom brzinom 72 km/h, i onda počne da ravnomjerno koči. Koliko mu je
usporenje ako se zaustavi poslije 6 s kočenja?
Plan table
Ubrzanje
promjena brzine Primjer:
ubrzanje  v
vrijeme km 1000 m m
v1  18  18  5
h 3600 s s
v
a v2  54
km
 54 
1000 m
 15
m
t h 3600 s s
m t  5s
s  m m a?
t
s s s s 2 v v2  v1
a 
m m t t
30 0 m m
a s s 15  5
1. a  0 - ubrzano a s s
12s 2. a  0 - usporeno 5s
m a  0 - ravnomjerno
a  2,5 2 3. m
s a2
s2
150
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 10.
Nastavna jedinica: Pravolinijsko kretanje

Cilj časa: Upoznati učenike sa osnovnim pojmovima u kinematici i osnovnim oblicima

kretanja
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Shvatiti da su tijela izgrađena od tvari u različitim agregacijskim stanjima, da
imaju oblik i da zauzimaju prostor.
Odgojni zadatak: Razvijanje navike promatranja, raspravljanja, zaključivanja, komuniciranja
Funkcionalni zadatak: Poticati primjenu i povezivanje ranije stečenog znanja, razvijati sposobnost
promatranja, opisivanja, uočavanja i bilježenja
Literatura :
151
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Pitam učenike šta odranije znaju o prostoru i vremenu, o položaju i kretanju tijela, koje vrste kretanja
poznaju, kojih veličina u vezi sa kretanjem se sjećaju.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov
„Prostor i vrijeme. Pravolinijsko kretanje“
Mehaničko kretanje predstavlja promjenu položaja tijela u odnosu na neko drugo tijelo. Tijelo u odnosu
na koje posmatramo kretanje, naziva se referentno tijelo. Za određivanje trenutnog položaja tijela
primjenjuje se i metod koordinata. U tu svrhu za referentno tijelo se "vezuju" tri međusobno okomite ose
(x, y, z). Ovakav sistem se naziva referentni sistem. Za proučavanje kretanja na Zemlji obično se koristi
referentni sistem vezan za neku tačku na Zemlji, za proučavanje kretanja planeta kao referentno tijelo se
uzima Sunce, itd.
Materijalna tačka je tijelo čije su dimenzije zanemarljivo male u odnosu na dio prostora u kojem se ono
kreće.
Veličine koje karakterišu fizičke pojave ili određuju svojstvo supstance nazivaju se fizičke veličine. Svaka
fizička veličina ima brojnu vrijednost i odgovarajuću jedinicu. Na II Generalnoj konferenciji za mjere i
tegove, održanoj 1960. godine u Parizu, prihvaćen je Međunarodni sistem jedinica, skraćeno SI. On se
sastoji od sedam osnovnih jedinica za sedam osnovnih fizičkih veličina. Te jedinice su međusobno
povezane i obuhvaćaju sva područja nauke i tehnike.
U fizici se susrećemo sa dva tipa fizičkih veličina: skalame i vektorske. Skalame veličine su potpuno
određene brojnom vrijednošću i mjernom jedinicom. Takve veličine su naprimjer. temperatura, masa,
vrijeme, itd. Vektorske veličine, pored brojne vrijednosti, određene su pravcem i smjerom. Takve veličine
su naprimjer: brzina, ubrzanje, sila, itd. Vektorske veličine se grafički predstavljaju pomoću orijentiranih
duži ili vektora. Smjer vektora (označen strelicom) pokazuje smjer fizičke veličine, a njegova dužina je
mjera intenziteta te veličine.
Posmatrajući svijet oko sebe zapažamo raznovrsna kretanja. Sunce izlazi i zalazi, automobil se kreće
ulicom, ljudi se kreću, površina jezera se talasa. Proučavajući supstancu od koje je građen svijet oko nas,
saznajemo da se molekuli supstance kreću. I dijelovi molekula - atomi se kreću, a također i dijelovi atoma.
Pokušaj odgovora na pitanje što je kretanje, dovest će nas do objašnjenja daje to promjena položaja u odnosu
na druga tijela za koja pretpostavljamo da su nepokretna. Ali, koja su to nepokretna tijela? Nalazimo se u
učionici i smatramo zidove nepokretnim. Ali mi znamo da se čitava zgrada kreće zajedno sa Zemljom koja
je u stalnom kretanju oko svoje ose i oko Sunca. Međutim, u običnom životu kao tijelo u odnosu na koje se
računa kretanje, odnosno tijelo referencije, uzima se neka tačka na Zemlji. U tom smislu govorimo o relativnosti
kretanja.
Kretaje se može podijeliti na sljedeće načine:

1. Pravolinijsko translatorno) i kružno (rotaciono, obrtno)
2. Ravnomjerno i promjenjivo
Opišimo kretanje autobusa, na primjer, od Tuzle do Gradačca. Prije svega interesira nas kolika je dužina
puta. Na brojaču smo pročitali da je autobus prešao 60 km. Zatim nas interesira vrijeme za koje je autobus
prešao taj put. Izmjerili smo vrijeme koje je iznosilo 1,5 sat. Kako ćemo izračunati brzinu kojom se kretao
autobus? Podijelit ćemo pređeni put sa proteklim vremenom,
152
pređeni put 60 km km
brzina = = = 40
vrijeme 1,5 h h
Dobili smo srednju brzinu. To ne znači da se autobus čitavo vrijeme kretao istom brzinom. Negdje se kretao
brže, negdje sporije. Da smo mjerili puteve u kraćim vremenskim intervalima dobili bismo preciznije
podatke o kretanju. U fizici se male veličine, odnosno male razlike, označavaju sa grčkim slovom delta A,
pa je u takvom slučaju srednja brzina
s
v
t
Ako vremenski interval učinimo neizmjerno malim, onda svakom vremenskom intervalu odgovara trenutna
brzina koju označavamo sa v. Kada je trenutna brzina stalna i kada je kretanje pravolinijsko, onda takvo
kretanje zovemo jednako pravolinijsko. Tada tijelo u jednakim vremenskim intervalima prelazi iste dužine puta,
tj.
s
v
t
Kretanje je jednako pravolinijsko ako je vektor brzine
v  con s t.
SI jedinica za mjerenje brzine je m/s. Koristi se u praksi i jedinica km/h. Evo nekoliko primjera za brzine:
pješak 1,4 m/s (5 km/h), automobil 20 m/s (72 km/h), avion 222 m/s (800 km/h), zvuk u zraku 340 m/s
(1225 km/h), vještački Zemljin satelit 8 km/s (28000 km/h).
Zamislimo da se nalazimo u automobilu koji se kreće po pravom putu i svake minute čitamo na brojaču put
u kilometrima (slika 1.).
Kada se brzina tijela u toku vremena mijenja, onda je to promjenljivo kretanje. Neka se naš automobil kreće
tako da stalno povećava brzinu (slika 2.). Zapažamo da svake naredne sekunde automobil prelazi sve veći
put, što znači da mu se povećava brzina.
Slika 2.
Ako promjenu intenziteta brzine Av podijelimo sa odgovarajućim vremenskim, intervalom ∆t, dobićemo
srednje ubrzanje ili akceleraciju.
v
a
t
Ako je za svo vrijeme kretanja promjena brzine bila stalna, onda se takvo kretanje zove jednakoubrzano. U
našem primjeru je za vrijeme od 3 s priraštaj brzine 6 m/s, te je ubrzanje
m
6
v m
a  s 2 2
t 3s s
To znači da se svake sekunde brzina povećava za 2 m/s. Poslije prve sekunde brzina je bila 2 m/s, poslije
druge sekunde 4 m/s i poslije treće sekunde 6 m/s. U našem primjeru početna brzina jednaka je nuli, pa je
brzina poslije vremena t,
153
v  a t
Prema brzini kretanje može biti ravnomjerno i promjenljivo. Kod ravnomjernog kretanja brzina se ne mijenja u
toku vremena, a kod promjenljivog mijenja.
Najprostiji slučaj kretanja imamo kada se tijelo kreće po pravoj liniji stalnom brzinom. Takvo kretanje se zove
ravnomjerno pravolinijsko kretanje.
Slika 1.
Na slici 1. automobil svake sekunde pređe istu dužinu puta, 15 m. Kažemo da za iste vremenske intervale prelazi
iste dužine puta. Nije teško izračunati da je brzina kretanja stalna i iznosi 15 m/s. Brzina kod ravnomjernog
pravolinijskog kretanja, jednaka je pređenom putu u jedinici vremena,
s
v
t
Pređeni put kod ravnomjernog pravolinijskog kretanja jednak je proizvodu brzine i vremena kretanja,
s  v t
Kod ravnomjernog pravolinijskog kretanja trenutna brzina jednaka je srednjoj brzini i ne mijenja se u toku
vremena, v = const. Bilo koji interval dužine puta kada podijelimo sa vremenom za koje je taj put preden
dobit ćemo uvijek isti iznos
Pređeni put kod ravnomjernog pravolinijskog kretanja može se naći i grafički. Na slici 2. predstavljena je
zavisnost brzine od vremena kretanja automobila sa slike 1. Na horizontalnu osu pravouglog koordinatnog
sistema nanosimo vrijeme kretanja t, a na vertikalnu brzinu v. U našem primjeru brzina je ista u svakom
trenutku i iznosi v=15 m/s. Dijagram je prava linija paralelna sa t-osom.
Slika 2.
Sa grafika brzine je moguće očitati pređeni put s u toku nekog vremenskog intervala. On je brojno jednak
površini pravouga- onika (šrafirana površina) čije su stranice date vremenskim intervalom t i brzinom v. U
našem primjeru iznos šrafirane površine je
m
s  v  t  15  4s  60 m
s
Koristeći podatke, sa slike 1. možemo nacrtati i grafik puta kod ravnomjernog pravolinijskog kretanja. Na
horizontalnu osu nanosimo vrijeme kretanja automobila t, a na vertikalnu osu pređeni put s (slika 3.).
Pređeni put ravnomjerno raste sa vremenom. Grafik puta je prava linija čiji nagib je veći što je brzina
kretanja veća.
154
Slika 3.
Vidjeli smo da je kod ravnomjernog pravolinijskog kretanja brzina stalna. Međutim u praksi se rijetko
susrećemo sa takvim kretanjem. Na primjer, automobil se kreće nekom stalnom brzinom. Ispred semafora,
na kojem je upaljeno "crveno" svjetlo, počne smanjivati brzinu i na kraju se zaustavi. Kada se upali "zeleno"
počne povećavati brzinu, itd. Kretanje kod kojeg se brzina mijenja tokom vremena naziva se promjenljivo
kretanje.
Za opisivanje promjenljivog kretanja uvodimo veličinu koja se zove ubrzanje ili akceleracija. Označava se
sa a. Ona karakteriše svaku promjenu brzine u datom vremenskom intervalu.
Brzina je vektorska veličina i ona se mijenja bilo promjenom iznosa, bilo promjenom pravca. (J ovom
poglavlju govorićemo o promjeni intenziteta (iznosa) brzine kod pravolinijskog kretanja. Ubrzanje koje
potiče od promjene iznosa brzine naziva se tangencijalno ubrzanje.
v
a
t
Na primjer, pri kupovini automobila na prospektu čitamo podatke o ubrzanju koji može postići automobil.
Kada automobil pođe iz stanja mirovanja on može postići brzinu od 30 m/s, za 12 s. Ubrzanje ćemo
izračunati ako podijelimo promjenu brzine automobila sa vremenom za koje se dogodila ta promjena:
Dobijarije jednačina za brzinu i pređeni put kod promjenljivog kretanja nije jednostavno. Zbog toga ćemo
se u daljem izlaganju zadržati samo na analizi pravolinijskih kretanja kod kojih se iznos brzine ravnomjerno
mijenja. Takvo kretanje se zove ravnomjerno promjenljivo pravolinijsko kretanje i kod takvog kretanja je
ubrzanje stalno, a=const.
Takvo kretanje može biti ravnomjerno ubrzano i ravnomjerno usporeno. Kad se brzina ravnomjerno povećava,
onda je kretanje ravnomjerno ubrzano. Kad se brzina ravnomjerno smanjuje, onda je kretanje ravnomjerno
usporeno.
Kod ravnomjerno promjenljivog kretanja izraz za ubrzanje možemo pisati u obliku
v  v0
a
t
gdje je: v0 početna brzina, v brzina poslije vremenskog intervala t.
Izračunavanje brzine i pređenog puta kod ravnomjerno promjenljivog kretanja počet ćemo od ravnomjerno
ubrzanog kretanja bez početne brzine. Pogledajte sliku 4. Automobil počinje da se kreće ravnomjerno ubrzano iz
stanja mirovanja. Kažemo da mu je početna brzina bila jednaka nuli. Uočavamo da se svake sekunde brzina
automobila poveća za 2 m/s. Takođe uočavamo da svake naredne sekunde automobil prelazi sve veći i veći
put.
Slika 4.
Pošto je početna brzina automobila bila jednaka nuli (v0=0), onda izraz za ubrzanje možemo pisati u obliku
v0 v
a 
t t
odakle je,
v  at
odnosno brzina kretanja automobila ravnomjerno raste sa vremenom.
Put kod ravnomjerno ubrzanog kretanja, bez početne brzine, može se jednostavno izračunati grafički.
Konstruisat ćemo grafik brzine kretanja automobila na slici 1.4. Nanosimo podatke za brzinu automobila
u toku prve tri sekunde kretanja. Grafikon brzine je prava linija čiji je nagib veći što je ubrzanje veće
(slika 5.).
155
Slika 5.
Na slici 3., u poglavlju o ravnomjernom pravolinijskom kretanju, saznali smo da površina ispod grafikona
brzine predstavlja pređeni put. Isto tako i površina ispod grafikona, na slici 5. predstavlja pređeni put. To je površina
pravouglog trougla čije su stranice v i t
v t
s
2
Ako uvrstimo izraz za brzinu v=at , onda je pređeni put kod ravnomjerno ubrzanog kretanja, bez početne
brzine
a t t
s
2
a t2
s
2
Pređeni put kod ravnomjerno ubrzanog kretanja raste sa kvadratom proteklog vremena.
Ponavljam pojam pravolinijskog kretanja, ravnomjernog i promjenjivog pravolinijskog kretanja i

jednačine kretanja. Dajem zadatke za domaću zadaću (zbirka, str. 16., zad. 2.1.,2.2. i 2.2.a)
Plan table
Pravolinijsko kretanje
s
v v  con s t.
t
Domaća zadaća
m Strana 17.
6
v a
v m
 s 2 2 Zadaci 1.,2.,3.
a v  a t
t t 3s s
156
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 11.
Nastavna jedinica: Pravolinijsko kretanje

Cilj časa: Ponoviti osnovne pojmove u kinematici i osnovne oblike kretanja
Zadaci časa:
Literatura :
157
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Najavljujem cilj časa. Na vrh table pišem naslov
„Pravolinijsko kretanje - vježba“
Poslije kratkog ponavljanja gradiva naučenog na prošloom času, učenicima zadajem zadatke za
uvježbavanje:
1. Svjetski rekord u trci na 100 m je 9,83 s, a u trci na 1500 m 3 min i 12 s. Kolika je srednja brzina
trkača u m/s i km/h?
3. Sportski automobil se kreće brzinom 180 km/h, a avion 540 km/h. Kolike su im brzine u m/s?
4. Od trenutka kada vozač primijeti opasnost pa do reagovanja prođe u prosjeku 0,5 s. Koliki put pređe
automobil za to vrijeme ako se kreće brzinom 60 km/h?
5. Od trenutka kada se vidi munja do trenutka kada se čuje udar groma protekne 6 s. Koliko je udaljeno
mjesto udara groma od posmatrača? Za brzinu zvuka u vazduhu uzeti 340 m/s.
6. Automobil se kreće brzinom 18 km/h. Vozač "doda" gas i brzina se ravnomjerno poveća na 54 km/h
u toku 5 s. Odredi:
a) ubrzanje automobila;
b) put koji je prešao za to vrijeme,
c) Ako je vozač, umjesto pedale za gas, u trenutku kada je automobil imao brzinu 18 km/h,
pritisnuo kočnicu i pri tome se ravnomjerno zaustavljao 5 s, koliki je put prešao do
zaustavljanja?
Rješenja zadataka:
1.
s1  100 m
t1  9,83s
s 2  1500 m
t2  3 min12 s  192 s
v1  ?
v2  ?
s1
v1 
t1
100 m
v1 
9,83s
m
v1  10,17
s
1
km
v1  10,17  1000
1
s
3600
km
v1  10,17  3, 6
h
158
km
v1  36, 61
h
s2
v2 
t2
1500 m
v2 
192 s
m
v2  7,81
s
km
v2  7,81  3, 6
h
km
v2  28,12
h
2.
km
v1  50
h
m
v2  13
s
v m  ?
1 
 s 
1000 m
v1  50 
3600 s
m
v1  13,89
s
v1  v2
Brže se kreće autobus.
3.
km
v1  180
h
km
v2  540
h
v m  ?
1 
 s 
v m
?
2 
 s 
1 m
v1  180 
3, 6 s
m
v1  50
s
1 m
v2  540 
3, 6 s
m
v2  150
s
159
4.
t  0,5s
km m
v  60  16, 67
h s
s?
s  v t
m
s  16, 67  0,5s
s
s  8,33 m
5.
t  6s
m
v  340
s
s?
s  v t
m
s  340 6s
s
s  2040 m
6.
km m
v0  18 5
h s
km m
v  54  15
h s
t  5s
a) a  ?
b) s  ?
c ) s1  ?
v v  v0
a) a  
t t
m m
15  5
a s s
5s
m
a2
s2
a t2
b) s 
2
m
2 2   5s 
2
s s
2
s  25 m
v0  0 v0
c ) a1  
t t
160
m
5
a1  s
5s
m
a1  1 2
s
a t2
s1  1
2
m
1 2   5s 
2
s1  s
2
s1  12, 5 m
Ponavljam pojam pravolinijskog kretanja, ravnomjernog i promjenjivog pravolinijskog kretanja i

jednačine kretanja. Dajem zadatke za domaću zadaću (zbirka, str. 16., zad. 2.3.,2.4. i 2.5.)
Plan table
1. 1 Pravolinijsko kretanje
km m
s1  100 m v1  10,17  1000 km v1  13,89 1 m
1 v2  7,81  3, 6 s v1  180 
t1  9,83s s h 3, 6 s
3600 v1  v2
s 2  1500 m v  28,12
km
m
v1  10,17  3, 6
km 2
h Brže se kreće autobus v  50
t2  3 min12 s  192 s h
1
s
2. 3.
v1  ? km 1 m
v1  36, 61 km km v2  540 
v2  ? h v1  50 v1  180
h h 3, 6 s
s1 s m
v1  v2  2 v2  13 km m
t1 t2 s v2  540 v2  150
h s
100 m 1500 m v m  ?
v1  v2  1  v  ?
9,83s 192 s  
s m
1  Domaća zadaća
1000 m  s 
m v  50  Strana 16.
m v2  7,81 1
v m  ?
v1  10,17 s 3600 s
2 
Zadaci 2.1.,2.2.,2.2.a.
s  s 
161
162
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 12.
Nastavna jedinica: Ravnomjerno kretanje po kružnici

Cilj časa: Upoznati učenike sa osnovnim veličinama kod kružnog kretanja
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Upoznati učenike sa pojmom kruđnog kretanja, linijskom i ugaonom brzinom
Funkcionalni zadatak: Naučiti izračunavati linijsku i ugaonu brzinu kod kružnog kretanja, izračunati
brzine kretanja nekih tijela (npr. zemlje okom Sunca)
Literatura :
163
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam pojam prostora i vremena, pojam mehaničkog kretanja, relativnost kretanja, pravolinijsko
kretanje, ravnomjerno i jednakopromjenjivo pravolinijsko kretaje.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cpilj časa. Na vrh table pišem naslov „Ravnomjerno kretanje o
kružnici“
Kretanje kod kojeg je putanja tijela kružnica i kod kojeg se ne mijenja iznos brzine naziva se
ravnomjerno kretanje po kružnici. To je jedno od najvažnijih krivolinijskih kretanja. Tako se npr.
približno kreću planete oko Sunca, elektroni oko jezgra atoma, dijelovi rototra mašine, itd.
Na slici 1. prikazano je kretanje materijalne tačke po kružnici. Pravac brzine u svakoj tački ima pravac
v  v  
tagente na kružnicu u toj tački. Iznos (intenzitet) brzine je stalan: 1 2 . Brzina v se naziva
tangencijalna ili linijska brzina.
Ravnomjerno kretanje po kružnici spada u periodična kretanja koja se ponavljaju poslije određenog
vremena. Vrijeme trajanja jednog obrtaja je period T. Za vrijeme od jednog obrtaja tijelo pređe put
jednak obimu kruga 2r , te je linijska brzina
2r
v
T
Period možemo izračunati ako izmjerimo vrijeme (t) za koje tijelo napravi N punih krugova:
t
T
N
Broj obrtaja u jednoj sekundi naziva se frekvencija obrtanja
N
f 
t
Odavde je jasno da je
1 1
f  ; T
T f
Ugaonu brzinu dobijemo ako ugao koji pri kretanju prebriše poluprečnik podijelimo sa vremenom


t
Ugaona brzina može se još naći i iz relacija
2

T
164
i
  2 f
Dok linijska brzina zavisi od udaljenosti od centra rotacije (tj. od poluprečnika r), ugaona brzina ne zavisi
od te udaljenosti.
Zadatak. 1. Izračunati brzinu kretanja Zemlje oko sunca. Prosječna udaljenost Zemlje od Sunca je
150 000 000 km, a period rotacije je 1 god.
Rješenje:
r  150000000 km  1,5 108 km  1,5 1011 m
T  1god  365  24  3600s
v?
2r
v
T
2 1,5 1011 m 
v
365  24  3600
m
v  29885
s
km
v  30
s
Zadatak 2. Dva tijela okreću se oko istog centra rotacije, sa periodom od 25 s. Jendo tijelo je udaljeno 8
m, a drugo 6 m od centra rotacije. Naći im linijske i ugaone brzine.
Rješenje:
T  25s
r1  8 m
r2  6 m
v1  ?
v2  ?
1  ?
2  ?
2r1 2  8 m  m
v1    2, 01
T 25s s
2r2 2  6 m  m
v2    1,51
T 25s s
2 2 rad
1    0, 25
T 25s s
2 2 rad
2    0, 25
T 25s s
v1  v2
1  2
165
Ponavljam osnovne veličine kod rotacionog kretanja, linijsku i ugaonu brzinu, formule za njihovo
računanje, zavisnost od udaljenosti od centra rotacije. Dajem zadatak za domaću zadaću:
Tri tijela se okreću oko zajedničkog centra rotacije na udaljenostima 15 m, 20 m i 25 m. Kolike su im
linijske i ugaone brzine ako je period rotacije 6 s?
Plan table
Naslov
2r1 2  8 m  m
N 1. 2. v1    2, 01
f  T 25s s
t r  150000000 km  1,5 1011 m T  25s
2r2 2  6 m  m
1 T  1god  365  24  3600s r1  8 m v2    1,51
f  T 25s s
T v? r2  6 m
1 2r 2 2 rad
T v v1  ? 1    0, 25
T T 25s s
f v2  ?
2r 2 1,5 1011 m  2 2
v v 2    0, 25
rad
T  365  24  3600 1  ?
 T 25s s
t m 2  ? v1  v2
t v  29885
T s
N
  2 f km 1  2
v  30
s
166
Fizika – drugi razred mašinski tehničari
167
168
Visoko
Predmet : Fizika
Razred : II mašinski tehničari
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 1.
Nastavna jedinica: Upoznavanje sa Nastavnim planom i programom
Tip časa: Uvodni čas
Nastavne metode: Monološka

Cilj časa: Upoznati učenike sa planom i programom fizike i načinom rada na časovima
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Upoznati učenike sa nastavnim sadržajima koji će se obrađivati u nastavi fizike
drugog razreda
Odgojni zadatak: Izgraditi kod učenika naučni pogled na svijet
Funkcionalni zadatak: Pripremiti učenike za budući način rada na časovima fizike
Literatura :
„Fizika za drugi razred srednjih škola“, dr Ahmed Čolić
„Zadaci i ogledi iz fizike za drugi razred srednjih škola“, dr. Ahmed Čolić, Bego Mehurić
169
TOK ČASA
Uvodni dio (3 min.)
Predstavljam se učenicima, upoznajem ih ukratko sa predmetom fizike i značajem nastavnog predmeta u

okviru srednjoškolskog obrazovanja, a posebno značajem za struku.
Ukratko učenike upoznajem sa nastavnim sadržajima koji će se obrađivati u nastavi fizike u drugom
razredu mašinske struke. Učenicima predlažem da sa table prepišu kratki pregled oblasti koje su predviđene
Nastavnim planom i programom za prvi razred mašinske tehničke škole, kako bi kasnije mogli (pri
kupovanju udžbenika i zbirke) provjeriti da li im udžbenik i zbirka odgovaraju.
Prva oblast sa kojom će se susresti u drugom razredu je akustika, tj. nauka o zvuku. Tu će se upoznati
sa zvukom kao mehaničkim talasom, njegovim osobinama i primjenama.
Zatim prelazimo na nauku o elektricitetu, i to najprije na elektrostatiku. Elektrostatika je dio fizike
koji proučava naelektrisanja u mirovanju. U okviru ove oblasti upoznaćemo osnovne veličine i zakone
vezane ua električne pojave. To će ujedno i biti uvod u elektrodinamiku.
Elektrodinamika je dio fizike koji proučava naelektrisanja u pokretu, odnosno električnu struju.
Proučavaćemo istosmjernu i naizmjeničnu struju, osobine i primjenu istosmjerne i naizmjenične struje,
osnovne zakone i pravila za kolo istosmjerne i naizmjenične struje, međuzavisnost električnih i magnetnih
pojava, elektromagnetnu indukciju, električne mašine i njihovu primjenu.
Sljedeća oblast je optika. Tu ćemo proučavati osnove talasne optike, isterferenciju, difrakciju,
polarizaciju i disperziju svjetlosti. Zati ćemo ukratko govoriti o čestičnim pojavama kod svjetlosti, kao što
je fotoelektrični efekat.
Zatim prelazimo na fiziku atoma, modele atoma, energetske nivoe i kvantne brojeve,
supravodljivost, spektre i spektroskopiju. Poslije toga proučavamo građu atomske jezgre, radioaktivnost,
nuklearne reakcije i njihovu primjenu.
Poslije toga ćemo se malo osvrnuti na dualnu prirodu materije, talase materije, princip
neodređenosti. Poslije toga čemo još malo govoriti o svemiru, njegovom sastavu, svemirskim tijelima,
postanku i razviju svemira, teoriji velikog praska tamnoj i degenerisanoj materiji.
U toku školske 2010/11 godine učenici će imati i dvije školske pismene zadaće, koje će se raditi u
decembru i maju, a biće blagovremeno najavljene. Osim toga, učenici će imati nekoliko kontrolnih radova,
koji ne moraju biti najavljeni.
Zaključićemo da nam, s obzirom na Nastavni plan i program fizike za drugi razred mašinske tehničke škole,
najbolje odgovara udžbenih „Fizika za drugi razred srednjih škola“, autor dr. Ahmed Čolić, i „Zbirka ogleda
i zadataka iz fizike za drugi razred srednjih škola“, autori dr. Ahmed Čolić i Bego Mehurić
Napominjem učenicima da, kada kupuju udžbenik, obavezno pogledaju da li on sadrži sve oblasti koje su
napisane na tabli.
170
Plan table
FIZIKA
AKUSTIKA
Zvuk KVANTNA FIZIKA
ELEKTRICITET I MAGNETIZAM Potreba uvođenja novih fizikalnih predodžbi
Elektrostatika Fizika atoma
Električna struja Fizika jezgre atoma
Elektromagnetizam Talasi i čestice
Elektrodinamika Elementarne čestice
OPTIKA SVEMIR
Svjetlost FIZIKA KAO OSNOVA VISOKIH TEHNOLOGIJA
Geometrijska optika
Talasna optika „Fizika za drugi razred srednjih škola“, dr. Ahmed Čolić
„Zbirka ogleda i zadataka iz fizike za drugi razred srednjih
škola“, dr. Ahmed Čolić, Bego Mehurić
171
172
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 2.
Nastavna jedinica: Zvučni talasi, zvuk, svojstva i brzina prostiranja zvuka

Oblici rada: Frontalni i individualni
Cilj časa: Da učenici prepoznaju periodično i oscilatorno kretanje, talase, zvučne talase
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Objasniti da je zvuk longitudinalni talas u sredstvu, a kroz vakuum se ne
prenosi; znati da se zvučni talasi iz izvora zvuka šire u svim smjerovima,
objasniti razliku između tona i šuma, znati brzinu zvuka u zraku
Odgojni zadatak: Razvijati naviku preciznosti i urednosti
Funkcionalni zadatak: Navesti vrste zvukova, njegovati vještinu izvođenja pokusa s zvučnom
viljuškom
Literatura :
173
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam šta su učenici odranije naučili o talasima i o zvuku.

Pitanje: Šta je to oscilatorno kretanje?
Odgovor: Oscilatorno kretanje je takvo kretanje pri kojem fizičko tijelo osciluje (kreće se u dva suprotna
smjera) oko nekog ravnotežnog položaja.
Pitanje: Šta je to periodičko kretanje?
Odgovor: Periodičko kretanje je kretanje koje se ponavlja poslije tačno određenog vremena (period).
Pitanje: Šta j8e to talasno kretanje?
Odgovor: Talasno kretanje je prenošenje oscilatornog kretanja kroz elastičnu sredinu.
Pitanje: Šta je to izvor talasa?
Odgovor: izvor talasa je čestica (ili tijelo) sa koje se oscilovanje prenosi na ostale čestice.
Pitanje: Koje vrste talasa poznajemo?
Odgovor: Talasi mogu biti transverzalni ili longitudinalni.
Pitanje: Kakvi su to transverzalni talasi?
Odgovor: Transverzalni talasi su talasi kod kojih djelići osciluju normalno (okomito) na pravac širenja
talasa.
Pitanje: Kakvi su to longitudinalni talasi?
Odgovor: Longitudinalni talasi su talasi kod kojih djelići osciluju u pravcu širenja talasa.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov: „Zvučni talasi, zvuk,
svojstva i brzina prostiranja zvuka“
Zvučni talasi su mehanički talasi koje opažamo čulom sluha. Naše uho može da registruje zvučne
oscilacije čije frekvencije leže u granicama od 16 Hz do 20 000 Hz. Oscilacije ispod 16 Hz ne osjećamo
čulom sluha i one se zovu infrazvuk. Oscilacije čija je frekvencija preko 20 000 Hz takođe ne možemo čuti
i one se zovu ultrazvuk.
Zvučni talasi do nas obično dospijevaju vazduhom. Međutim, zvuk se može kretati kroz sve
supstancijalne sredine: čvrste, tečne i gasovite. Zvuk se u vazduhu obrazuje tako što se čestice vazduha
naizmjenično zgušnjavaju ili razrjeđuju u pravcu kretanja. Kažemo da su zvučni talasi u vazduhu
longitudinalni talasi.
U bezvazdušnom prostoru (vakuumu), zvuk se ne može prostirati. To se može ustanoviti pomoću
električnog zvonceta, stavljenog ispod staklene posude. Kada se iz posude izvuče vazduh pomoću vakuum
pumpe, zvuk se više ne čuje.
Prema tome, da bi čuli zvuk mora postojati izvor zvuka koji osciluje frekvencijom od 16 Hz do 20 000 Hz
i sredina kroz koju se zvuk prostire do našeg uha.
Kod zvuka razlikujemo ton i šum. Šum ima neprekidni akustični spektar (zastupljene sve frekvencije). Ton
ima određenu frekvenciju. Pored osnovne frekvencije, ton često sadrži i tzv. više harmonike. Osnovnu
frekvenciju uho osjeća kao visinu tona. Ukoliko je osnovna frekvencija viša ton je viši.
Pored visine tona, čulom sluha razlikujemo i boju tona. Npr. dva muzička instrumenta proizvode tonove
iste visine, ali se oni razlikuju po boji tona. Tonovi iste frekvencije razlikuju se po boji kada se viši tonovi
različito kombinuju sa osnovnim tonom.
Zvuk ima i jačinu. Jačina tona zavisi od amplitude i frekvencije i tretira se kao fizička jačina tona.
Pošto uho ima različitu osjetljivost na razne frekvencije onda se uvodi i tzv. subjektivna ili fiziološka jačina
tona.
174
Brzina zvuka zavisi od sredine kroz koju zvuk prolazi. Brzina zvuka u vazduhu je eksperimentalno
određena još u 16. stoljeću, kada je izračunato da iznosi oko 330 m/s.
Brzina zvuka u vazduhu (i drugim gasovima) može se izračunati prema relaciji
𝑝
𝑐 = √𝑘
𝜌
gdje je: p - pritisak gasa, 𝜌 - gustina gasa, 𝑘 = 1,4 za vazduh.

S obzirom da gustina gasa opada sa temperaturom to i brzina zvuka zavisi od temperature, prema relaciji
𝑇
𝑐 = 𝑐0 √
𝑇0
gdje je: T0 = 273K, T – termodinamička temperatura gasa, c0- brzina zvuka na 0°C (ili 273 K).
Brzina zvuka u čvrstim tijelima (i tečnostima) može se izračunati iz obrasca za brzinu prostiranja
longitudinalnih talasa,
𝐸
𝑐=√
𝜌
gdje je: E - modul elastičnosti (za tečnosti modul stišljivosti), 𝜌 - gustina sredine.
Brzina zvuka u nekim sredinama:

Sredina c
Vazduh 330 m/s
Voda 1450 m/s
Morska voda 1550 m/s
Bakar 3500 m/s
Aluminij 5000 m/s
Staklo 5500 m/s
Zadatak 1. Brzina zvuka u vazduhu na temperaturi 0°C (273 K) je co= 331 m/s. Izračunaj brzinu zvuka na
temperaturi 37°C.
Rješenje:
m
𝑐0 = 331
s
𝑡0 = 0°𝐶
𝑡 = 37°𝐶
𝑐 =?
175
𝑇0 = (𝑡0 + 273)K = (0 + 273)K = 273 ≪ K
𝑇 = (𝑡 + 273)K = (37 + 273)K = 310 K
𝑇 m 310 K
𝑐 = 𝑐0 √ = 331 ∙ √
𝑇0 s 273 K
m
𝑐 = 352,7
s
Ponavljam pojam zvuka, prostiranje zvuka, izvor i sredinu, brzinu zvuka.

Dajem zadatak za domaću zadaću:
Ako je brzina zvuka na 0°C 331 m/s, kolika će biti brzina zvuka na 63°C?
Plan table
Zvučni talasi, zvuk, svojstva i brzina prostiranja zvuka

Brzina zvuka na temperaturi T: Zadatak:
m
f od 16 Hz do 20 000 Hz 𝑇 𝑐0 = 331
𝑓 < 16 Hz - infrazvuk 𝑐 = 𝑐0 √ s
𝑓 > 20 000 Hz – ultrazvuk 𝑇0 𝑡0 = 0°𝐶
Brzina zvuka u gasu: 𝑡 = 37°𝐶
Brzina zvuka u čvrstim tijelima i tečnostima 𝑐 =?
𝑝 𝑇0 = (𝑡0 + 273)K = (0 + 273)K = 273 K
𝑐 = √𝑘 𝐸
𝜌 𝑐=√
𝜌 𝑇 = (𝑡 + 273)K = (37 + 273)K = 310 K
p - pritisak gasa,
𝜌 - gustina gasa, E - modul elastičnosti (stišljivosti), 𝑇 m 310 K
𝑘 = 1,4 za vazduh. 𝜌 - gustina sredine. 𝑐 = 𝑐0 √ = 331 ∙ √
𝑇0 s 273 K
m
𝑐 = 352,7 D.Z. 𝑡 = 63°C, c =?
s
176
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 3.
Nastavna jedinica: Zvučni talasi, zvuk, svojstva i brzina prostiranja zvuka

Oblici rada: Individualni
Cilj časa: Da učenici prepoznaju periodično i oscilatorno kretanje, talase, zvučne talase
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Ponoviti pojam svuka (zvuk longitudinalni talas u sredstvu), osobine (ne
prenosi se kroz vakuum, zvučni talasi se iz izvora zvuka šire u svim
smjerovima), ponoviti razliku između tona i šuma, podsjetiti se brzine zvuka u
zraku
Funkcionalni zadatak: Ponoviti vrste zvukova, njegovati vještinu izvođenja pokusa s akustičnom
viljuškom.
Literatura :
177
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam pojam i osobine zvuka.
Pitanje: Šta su zvučni talasi?

Odgovor: zvučni talasi su mehanički talasi koje opažamo čulom sluha.
Pitanje: Koje zvukove čujemo?
Odgovor: Možemo da čujemo zvukove frekvencije od 16 do 20 000 Hz.
Pitanje: Kako zovemo zvuk frekvencije manje od 16 Hz?
Odgovor: Zvuk fekvencije manje od 16 Hz zovemo infrazvuk.
Pitanje: Kako zovemo zvuk frekvencije veće od 20 000 Hz?
Odgovor: Zvuk frekvencije veće od 20 000 Hz zovemo ultrazvuk.
Pitanje: Da li se zvuk prenosi u svim sredinama?
Odgovor: Zvuk se ne prenosi u vakuumu.
Pitanje: Kako 2se računa brzina zvuka u gasovima?
p
Odgovor: Brzina zvuka u gasovima se računa prema formuli c  k , gdje je p pritisak gasa,  gustina

gasa, a k konstanta (koja za vazduh iznosi 1,4).
Pitanje: Kako brzina zvuka zavisi od temperature?
T
Odgovor: Brzina zvuka od temperature zavisi po relaciji c  c0 .
T0
Pitanje: Kako se računa brzina zvuka u čvrstim tijelima i tečnostima?

E
Odgovor: Brzina zvuka u čvrstim tijelima i tečnostima se računa po formuli c  , gdje je E modul

elstičnosti (za čvrsta tijela) ili modul stišljivosti (za tečnosti), a  gustina.
Najavljujem cilj časa i na tablu pišem naslov „Zvučni talasi, zvuk“
Poslije još jednog osvrta na prethodni čas, napominjem da, osim navedenih, postoje još neke osobine zvuka.
Jedna od najvažnijih karakteristika zvuka je njegova jačina.
Pod jačinom zvuka podrazumijeva se odnos srednje snage P koja se prenosi zvučnim talasom i površine S
koja je okomita na pravac prostiranja talasa.
P
I
S
Gornja definicija se odnosi na fizičku ili objektivnu jačinu zvuka. Ipak objektivnoj jačini ne odgovara
subjektivna ocjena jačine zvuka, jer čovječije uho nije podjednako osjetljivo na sve frekvencije. Čovjek
frekvencije ispod 16 Hz i preko 20 000 Hz uopšte ne osjeća kao zvuk. Najosjetljiviji je na frekvenciji od
700 Hz do 5 000 Hz.
178
Da bi zvučni talas izazvao osjećaj zvuka, mora da ima neku minimalnu jačinu koja se zove prag čujnosti.
Standardni prag čujnosti se uzima za frekvenciju 1 kHz i iznosi
W
I 0  1012
m2
Kada jačina zvuka raste mi ga čujemo sve jače dok ne dostigne tzv. granicu bola. Ona iznosi
W
I max  10
m2
Kada jačina zvuka pređe tu granicu osjećamo bol.
Čovjek osjeća promjenu jačine zvuka u logaritamskoj skali. Zbog toga se uvodi termin subjektivna jačina
zvuka (nivo jačine zvuka) L
I
L  10 log
I0
Jedinica za riivo jačine zvuka je decibel (dB). Tako npr. prag čujnosti ima 0 dB, granica bola 130 dB, šapat
20 dB, govor 60 dB, a gradski saobraćaj 70 dB.
Prag čujnosti 0 dB
Šapat 20 dB
Govor 60 dB
Gradski saobraćaj 70 dB
Granice bola 130 dB
Trajna buka loše utiče na zdravlje čovjeka. Veoma jaki zvukovi mogu oštetiti čovjekove organe sluha, a
takođe negativno utiču na koncentraciju. Stoga se preduzimaju mjere za akustičnu izolaciju prostorija,
upotrebom specijalnih materijala. Takođe i rad u potpunoj tišini može negativno uticati na čovjeka, jer
izaziva pospanost i tromost. Najbolje je boraviti u prostorijama sa umjerenom količinom zvukova.
Zadatak: Zvučna snaga koja dolazi kroz otvor površine 2 m2 iznosi 0,4 mW. Odredi:
a) jačinu zvuka kod otvora,
b) zvučnu energiju koja prođe kroz otvor za jednu minutu,
c) nivo jačine zvuka.
Rješenje:
S  2 m2
P  0, 4 m W  4 10 4 W
t  1min  60s
a) I  ?
b) E  ?
c) L  ?
179
a)
P
I
S
4 10 4 W
I
2 m2
W
I  2 10 4
m2
b)
E  P t
E  4 10 4 W  60 s
E  24 10 3W s
E  24 m J
c)
I
L  10 log
I0
W
2 10 4
m2
L  10 log
W
10 12
m2
L  83dB
Ponavljam pojam i osobine zvuka i pojašnjam urađeni primjer. Dajem zadatak za domaću zadaću:
Snaga tačkastog izotropnog izvora zvuka je 10'4 W. Odredi:
a) jačinu zvuka na rastojanju R=10 m od izvora zvuka (prigušenje se zanemaruje),
b) nivo jačine zvuka na toj udaljenosti
Upute: kako se zvuk rasprostire na sve strane, površina S (koja ulazi u formulu za jačinu zvuka) je
površina sfere, tj. S  4 R2
W
Rezultati: a) I  7,96 108 2 b) L  49dB
m
Plan table
Zvučni talasi, zvuk

P I
I Zadatak : P L  10 log
S I I0
W W S  2 m2 S
I 0  1012 I max  10 W
m2 m2 P  0, 4 m W  4 10 4 W 4 10 4 W 2 10 4
I m2
I 2 m2 L  10 log
L  10 log t  1min  60 s W
I0 W 10 12
a) I  ? I  2 10 4 m2
Prag čujnosti 0 dB
m2 L  83dB
Šapat 20 dB
b) E  ?
c) L  ? E  P t
Govor 60 dB
E  4 10 4 W  60 s Domaća zadaća:
Gradski saobraćaj 70 dB
E  24 10 3W s Zadaci i ogledi iz fizike,
Granice bola 130 dB strana 2., Primjer 1.
E  24 m J
180
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 4.
Nastavna jedinica: Zvučna rezonancija. Akustika prostorije.
Nastavne metode : Monološka i dijaloška

Oblici rada : Frontalni individualni
Cilj časa: Da učenici prepoznaju rezonanciju i shvate njen uticaj na akustiku
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Objasniti pojam zvučne rezonancije, povezati sa pojavom rezonancije kod bilo
kojih talasa, objasniti potrebu za akustikom prostorije
Funkcionalni zadatak: Navesti neke efekte i primjenu zvučne rezonancije i kako oblik prostorije utiče
na njenu akustičnost
Literatura :
181
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Pregledam domaće zadaće učenika, pojašnjavam zadatak. Ukoliko ga učenici nisu znali riješiti, dajem im
dodatne upute. Ukoliko se za tim ukaže potreba, uradiću zadatak na tabli ili (po mogućnosti) dati jednom
učeniku (koji se dobrovoljno javi) da ga uradi za ocjenu.
Ponavljam pojam i osonvne osobine zvuka. Pitam učenike da li su već ranije čuli za pojamm rezonancije
kod talasa i šta su od toga zapamtili odranije.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Zvučna rezonancija“
Zategnuta metalna žica ili tzv. zvučna viljuška daju slabe tonove. Ali ako se zvučna viljuška udari i
stavi na sto tako da njena drška dodiruje površinu stola, njen ton postaje znatno jači. Zašto? Da bi ovu
pojavu objasnili sjetimo se pojma rezonancije o kojem ste učili u prvom razredu. Tijelo koje osciluje zove se
oscilator. Sa jednog oscilatora na drugi može se prenositi energija oscilovanja. Prenos energije je najveći kada su frekvencije
oscilovanja oba oscilatora međusobno jednake.
Ta pojava se naziva rezonancija. Ona se koristi u akustici za pojačavanje zvuka. Prenos energije
oscilovanja sa jednog oscilatora na drugi oscilator iste frekvencije naziva se rezonancija.
Kao izvor zvučnih oscilacija, za izvođenje ogleda često se koristi zvučna viljuška. Kada se jedan njen kraj
udari gumenim čekićem ona počne da osciluje stalnom frekvencijom. Zvuk se čuje veoma slabo ili nikako.
Ako se stavi na posebno sanduče, otvoreno sa jedne strane, ton se pojača. Dužina sandučeta se podesi tako
da je frekvencija oscilovanja vazdušnog stuba jednaka frekvenciji zvučne viljuške. U tom slučaju energija
oscilovanja zvučne viljuške maksimalno se prenosi na vazdušni stub. Kažemo da su tada viljuška i vazdušni
stub u rezonanciji i ton se pojačao. Sanduče ispod zvučne viljuške zove se rezonator.
Pored zvučne viljuške na sandučetu postavimo još jednu takvu viljušku sa rezonatorom. Kada jednu od njih
udarimo počne i drugo da osciluje. Kada prvu viljušku uklonimo druga i dalje osciluje! I u ovom slučaju
energija oscilovanja sa jednog oscilatora prenešena je na drugi oscilator koji ima istu frekvenciju.
I naše čulo sluha funkcioniše na principu rezonancije. U našem uhu ima oko 10 000 sićušnih niti i
svaka od njih ima svoju sopstvenu frekvenciju oscilovanja. Sopstvene frekvencije siušnih niti su u intervalu
od 16 Hz do 20000 Hz.
182
Šireći se vazduhom zvučni talasi dopiru do našeg uha i pobuđuju na oscilovanje sistem siušnih niti
koje su uronjene u limfnu tečnost. Svaka slušna nit je rezonator koju pokreće na oscilovanje samo njegova
frekvencija. Prema tome, granice našeg čula sluha određene su time što nema siušnih niti koje bi oscilovale
izvan tog intervala frekvencija. Naše uho je najfiniji slušni aparat. Ono ima sto puta više "žica" od klavira.
Ako se izvor zvuka nalazi u nekoj zatvorenoj prostoriji, onda slušalac neće čuti samo zvukove koji dolaze
direktno iz izvora. On će čuti i sve one zvukove koji su došli u uho nakon refleksije od zidova prostorije.
Zvuk se od zidova prostorije obično odbija više puta. Taj odbijeni zvuk produžava vrijeme trajanja
prvobitno proizvedenog zvuka. Sve to može nekad povoljno, a nekad nepovoljno da djeluje na kvalitet
zvuka u prostoriji.
Akustično djelovanje neke prostorije naziva se akustičnost prostorije.
Poznato je da čovječije uho može odvojeno da čuje dva zvučna signala ako oni dođu do uha u intervalu
većem od 0,1 s. Tu činjenicu treba uzeti u obzir pri projektovanju slušaonica, koncertnih dvorana itd. Kolika
će biti jačina reflektovanog zvuka zavisi od veličine i oblika prostorija, a isto tako i od materijala od kojeg
su načinjeni zidovi. U današnje vrijeme razvila se posebna grana tehnike koja se zove arhitektonska
akustika.
U prostoriji srednjih dimenzija zvučni talas pretrpi nekoliko stotina uzastopnih odbijanja o zidove dok
njegova jačina ne opadne ispod praga čujnosti. U velikim prostorijama, usljed refleksije, zvuk se može
čuti i nekoliko sekundi poslije isključenja izvora. Suviše velika refleksija pogoršava akustične osobine
prostorije i izaziva jako odjekivanje (eho). Takođe i suviše mala refleksija (veliko prigušenje) može
nepovoljno da djeluje na akustičnost prostorija. Kažemo da je tada soba gluha. Zbog toga se uzimaju
neke optimalne vrijednosti prigušenja.
Materijali koji dobro reflektuju zvuk su npr., beton, malter, staklo, itd. Materijali koji dobro apsorbuju
zvuk su, npr. tepih, zavjese, čovječije tijelo, itd.
Zakoni akustike prostorija bili su poznati još starim Egipćanima, pa su ih primjenjivali pri gradnji
svojih pozorišta. Da bi akustičnost bila što bolja, u koncertnim dvoranama je orkestar smješten u naročitoj
školjki koja ima oblik paraboličnog ogledala (slika). Svod dvorane je zaobljen zato da bi reflektovani zvuk
došao do posljednjeg mjesta u dvorani, gdje su sjedišta smještena amfiteatralno.
183
Ponavljam pojam zvučne rezonancije i njenu primjenu, akustičnost prostorije, razloge zašto se mora
voditi računa o zvučnoj rezonanciji i zašto je bitna akustičnost prostorije.
Plan table
Zvučna rezonancija
184
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 5.
Nastavna jedinica: Dopplerov efekat, zvučna barijera

Cilj časa: Da učenici prepoznaju Dopplerov efekat i efekte probijanja zvučne barijere
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Objasniti pojavu Dopplerovog efekta, njegovu manifestaciju i
Funkcionalni zadatak: Navesti neke posljedice Dopplerovog efekta
Literatura :
185
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam pojam zvuka, kakvi su to talasi, šta tu osciluje i na koji način, kako se to oscilovanje prenosi.
Ispitujem učenike koliko znaju o načinu na koji avion može da leti, šta se može čuti kad se automobil
kreće velikom brzinom i da li imaju ideju zbog čega se to čuje.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Dopplerov efekat“
Kada se izvor zvuka približava posmatraču on registruje veću frekvenciju nego kada izvor zvuka miruje.
Isto tako kada se izvor zvuka udaljava od posmatrača on registruje manju frekvenciju nego kada izvor zvuka
miruje. Ta pojava se javlja kod svakog talasnog kretanja i naziva se Dopplerov efekat.
Na primjer, kada nam se približava automobil sa uključenom sirenom ton sirene će biti viši nego kada se
automobil udaljava.
a
a) b)
Posmatrajmo slučaj kada posmatrač miruje, a izvor zvuka se kreće brzinom v. Na slici a) izvor zvuka miruje
i proizvodi talase frekvencije f0. Do posmatrača u tački A i tački B dolazi zvuk frekvencije f0. Na slici b)
izvor zvuka se kreće udesno. Za posmatrača u tački A će talasna dužina zvučnog talasa biti smanjena, a za
posmatrača u tački B povećana. To znači da će do posmatrača u tački A, prema kojem se izvor kreće,
dolaziti zvučni talas veće frekvencije (manje talasne dužine).
Kada postoji relativno kretanje između izvora talasa i posmatrača, onda posmatrač registruje promjenu
frekvencije talasa. Ta pojava se naziva Dopplerov efekat.
Frekvencija koju registruje posmatrač je
c
f  f0
cv
gdje je: f 0 - frekvencija izvora zvuka, c - brzina zvuka, v - brzina izvora zvuka. U nazivniku je predznak
minus ako se izvor zvuka približava, a predznak plus ako se izvor zvuka udaljava.
Do istog efekta će doći i kada izvor zvuka miruje, a posmatrač se kreće. Takođe Dopplerov efekat se javlja
i kod elektromagnetnih talasa (vidljiva svjetlost, radio talasi, itd.)
Kada je poznata frekvencija izvora talasa fo, onda se može odrediti brzina kretanja objekta - izvora talasa.
Pošto slične relacije, za promjenu frekvencije, važe i za elektromagnetne talase, onda se može odrediti
brzina rakete, kosmičkog broda, itd.
186
Ova činjenica je iskorištena i u astronomiji. Poznato je da boja svjetlosti zavisi od njene frekvencije.
Iz promjene boje svjetlosti, koju emituje zvijezda, može se odrediti da li se ona udaljava ili približava
zemlji. Tako je ustanovljeno da se sve zvijezde udaljavaju od Zemlje, odnosno da se Svemir širi.
Posmatranjem spektra zvijezda i galaksija koje su veoma udaljene (npr. nekoliko miliona svjetlosnih
godina), astronomi su primijetili da nešto nije u redu sa spektrima. Naime, spektri su pokazivali čudne
frekvencije, odnosno one frekvencije koje astronomi nisu očekivali.U početku su mislili da je u pitanju
drugačiji sastav zvijezda ili neka neobična i dotad nepoznata pojava.
Analizom spektara se ustanovilo da bi se sve nedoumice uklonile ako bi se svaka frekvencija malo
povećala. Tada bi se dobio spektar obične, nama poznate, zvijezde. Dakle, najlogičnije objašnjenje je da je
zračenje zvijezde pomjereno ka nižim frekvencijama, što je nazvano crevni pomak. Na osnovu toga je
zaključeno da se zvijezde udaljavaju od nas. Dakle, zaključak je da se zvijezde, koje pokazuju crveni
pomak, udaljavaju od nas. Analogno tome, zvijezde koje nam se približavaju pokazuju plavi pomak (pomak
ka višim frekvencijama). Kako svjetlost iz dalekih galakcija pokazuje crveni pmak, zaključujemo da se one
od nas udaljavaju.
Isto tako, što je crveni pomak manji, zvijezda se udaljava većom brzinom, a što je crveni pomak
manji, zvijezda se udaljava manjom brzinom. Isto tako, što je plavi pomak veći, zvijezda se približava
većom brzinom, a što je plavi manji, zvijezda se približava manjom brzinom (ne udaljavaju se od nas sve
zvijezde, već samo one iz drugih galaksija, neke od zvijezda iz naše galaksije se približavaju a neke
udaljavaju od nas).
Takođe je uočeno da neke zvijezde neko vrijeme pokazuju crveni, a neko vrijeme plavi pomak, dok
druge zvijezde jedno vrisjeme pokazuju manji, a zatim vieći crveni pomak. To su pokazatelji da navedene
zvijezde rotiraju oko nekog tijela (zvijezde), pri čenu lgedamo sa strane u ravni rotacije zvijezde.
Na osnovu toga je postavljena kosmološka hipoteza "velikog praska" (big bang), koja tvrdi da je
Svemir nastao eksplozijom jedne jedine tačke u prostoru.
Kada avion dostigne brzinu zvuka javlja se pojava tzv. zvučnog udara. Kada avion leti, potiskuje pred
sobom vazduh u talasima. Sa povećanjem brzine nastaje i potiskivanje vazdušnih talasa dok se ne stvori zid
ili barijera komprimovanog vazduha pred njim (slika).
Sa otprilike 1200 km/h avion dostiže brzinu zvuka i probija tu barijeru (zid). U tom trenutku snažni pritisak
vazdušnog talasa je poremećen i pretvara se u zvučni talas. Prilikom probijanja vazdušnog zida javlja se
jak akustični efekat, sličan udaru groma. To se naziva zvučni udar.
Iz tih razloga se brzina aviona izražava tzv. Machovim brojem. Machov broj M je odnos brzine aviona i
brzine zvuka. Na primjer, kada avion ima M=1, onda se kreće brzinom zvuka. Kada ima M=2, onda se
kreće dva puta brže od zvuka, itd. Gornja slika prikazuje nagomilavanje zvučnih tasala koje avion emituje,
za različite vrijednosti M.
187
Ukratko sa učenicima ponavljam pojave Dopplerovog efekta i zvučne barijere, primjere u prirodi i
primjene. Ukratko ponavljam primjenu Dopplerovog efekta na objašnjenje postanka i razvoja svemira.
Plan table
Dopplerov efekat
c
f  f0
cv
188
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 6.
Nastavna jedinica: Rezonancija, Dopplerov efekat, zvučna barijera

Oblici rada: Individualni
Cilj časa: Ponoviti gradivo obrađeno na prethodnim časovima, utvrditi u produbiti znanja
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Još jednom ponoviti pojave rezonancije, Dopplerovog efekta i zvučne barijere
Funkcionalni zadatak: Navesti još neke primjene navedenih fizičkih pojava, navesti učenike da
pokušaju da naučeno gradivo povezuju sa onim što uočavaju u svakodnevnom
životu
Literatura :
189
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ukratko ponavljam gradivo obrađeno na prethodnom času, šta je to Dopplerov efekat, kada se javlja, šta
je zvučna barijera. Najavljujem cilj časa i na tablu pišem naslov: „Rezonancija, Dopplerov efekat –
ponavljanje“
Postavljam učenicima pitanja za utvrđivanje ranije naučenog gradiva:
1. Šta je to zvučna rezonancija?

Zvučna rezonancija je prenos energije zvučnog talasa sa jednog oscilatora (tijela koje osciluje) na
drugi oscilator iste frekvencije oscilovanja.
2. Gdje se koristi zvučna rezonancija?
Zvučna rezonancija se koristi u akustici za pojačavanje zvuka.
3. Koje zvukove čuje slušaoc koji se nalazi u zatvorenoj prostoriji?
Slušaoc koji se nalazi u zatvorenoj prostoriji, osim zvuka koji proizvodi izvor, čuje i zvukove koji
se odbijaju od zidova prostorije.
4. Šta je akustičnost prostorije?
Akustično djelovanje neke prostorije naziva se akustičnost prostorije.
5. Šta uočavamo kada se izvor zvuka približava posmatraču.
Kada se izvor zvuka približava posmatraču on registruje veću frekvenciju nego kada izvor zvuka
miruje.
6. Navesti jedan primjer efekta koji zapažamo kada nam se približava i udaljava izvor zvuka.
Kada nam se približava automobil sa uključenom sirenom ton sirene će biti viši nego kada se
automobil udaljava.
7. Kolika je frekvencija zvuka kojeg čuje opsmatrač kome se izvor zvuka približava ili udaljava?
Frekvencija zvuka kojeg čuje opsmatrač kome se izvor zvuka približava ili udaljava jednaka je
c
f  f0
cv
8. Gdje je iskorištena pojava Dopplerovog efekta za svjetlost?
Pojava Dopplerovog efekta za svjetlost je iskorištena u astronomiji.
9. Kada se javlja zvučna barijera?
Zvučna barijera se javlja kada se avion kreće velikom brzinom, pri čemu se na prednjem dijelu
avion stvara barijera od komprimovanog zraka.
Učenici objašnjavaju pojave rezonancije, Dopplerovog efekta i zvučne barijere, po potrebi crtaju na tablu
slike koje će im pomoći da pojave bolje objasne.
Zadatak: Kolika je frekvencija zvuka koji registruje posmatrač prema kome se izvor zvuka frekvencije
m
2000 Hz kreće brzinom 30 m/s? Brzina zvuka u vazduhu je c  330
s
Rješenje:
f 0  2000 Hz
m
v  30
s
f ?
190
c
f  f0
cv
m
331
f  2000 Hz s
m m
331  30
s s
m
331
f  2000 Hz s
m
361
s
f  1833,8 Hz
Plan table
Rezonancija, Dopplerov efekat – ponavljanje
c
f  f0
cv
191
192
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 7.
Nastavna jedinica: Ultrazvuk, svojstva i primjena

Cilj časa: Da se učenici upoznaju sa osnovnim osobinama i primjenom ultrazvuka
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Objasniti osobine ultrazvuka i na koji način te osobine omogućavaju primjenu
ultrazvuka
Funkcionalni zadatak: Navesti neke primjene ultrazvuka, npr. u tehnici i medicini
Literatura :
193
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam pojam i vrste zvuka, infrazvuk i ultrazvuk.

Pitanje: Šta su zvučni talasi?
Odgovor: zvučni talasi su mehanički talasi koje opažamo čulom sluha.
Pitanje: Koje zvukove čujemo?
Odgovor: Možemo da čujemo zvukove frekvencije od 16 do 20 000 Hz.
Pitanje: Kako zovemo zvuk frekvencije manje od 16 Hz?
Odgovor: Zvuk fekvencije manje od 16 Hz zovemo infrazvuk.
Pitanje: Kako zovemo zvuk frekvencije veće od 20 000 Hz?
Odgovor: Zvuk frekvencije veće od 20 000 Hz zovemo ultrazvuk.
Pitanje: Da li se zvuk prenosi u svim sredinama?
Odgovor: Zvuk se ne prenosi u vakuumu.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Ultrazvuk“.
Ultrazvučni talasi imaju frekvenciju preko 20 000 Hz. Danas se ultrazvuk mnogo primjenjuje u praksi.
Kakve su osobine ultrazvuka?
Ultrazvuk ne čujemo. Zbog velike frekvencije ima veliku jačinu. Zbog male talasne dužine ultrazvuk se
može mnogo lakše usmjeriti u određenom pravcu u vidu uskih snopova. Tečnosti, a naročito voda, slabo
ga apsorbuju. Međutim, gasovi, a naročito vazduh, vrlo ga intenzivno apsorbuju.
Kako se dobija ultrazvuk?
Ultrazvuk niskih frekvencija (do 80 KHz) emituju neke životinje (delfin, slijepi miš). Slijepi miš ispred
sebe ispušta ultrazvuk, i na osnovu odbijenog zvuka procjenjuje položaj i daljinu plijena, kao i svoj položaj
(u mraku) i najpovoljniji pravac kretanja. Pomoću ultrazvuka delfin može bezbjedno da se kreće čak i u
mutnoj vodi, a to mu je i nalin komunikacije.
Ultrazvuk visokih frekvencija dobija se vještački. Osnovni dio uređaja za dobijanje ultrazvuka je generator
električnih oscilacija odgovarajuće frekvencije. Pretvaranje tih oscilacija u ultrazvučne talase vrši se na dva
načina.
Magnetostrikcija je efekat koji se zasniva na činjenici da se feromagnetni materijali skraćuju i produžuju u
promjenljivom magnetnom polju i tako proizvode mehaničke oscilacije.
Recipročni piezoelektrični efekat se zasniva na tome da kvarc, pod djelovanjem naizmjenične struje,
proizvodi oscilacije iste frekvencije. Inače, piezoelektrični efekat je pojava da neki materijali, ako na njih
vršimo pritisak, proizvode elektricitet. Suprotna pojava, odnosno da elektricitet kod nekih materijala , npr.
kvarc, stvara deformacije naziva se recipročni piezoelektrični efekat.
Kakva je primjena ultrazvuka?
S obzirom da posjeduje veliku energiju, koristi se u tehnici za dobivanje fine emulzije usitnjavanjem, npr.
zrnca za fotografske ploče, za sterilizaciju životnih namirnica, itd. Koristi se za tzv. ultrazvučnu
defektoskopiju, tj. otkrivanje nedostataka u metalnim odlivcima.
194
Posebno je važna primjena ultrazvuka u medicini. U posljednje vrijeme se sve više koristi za snimanje
unutrašnjih organa, jer ne uništava zdrave ćelije. Te metode se zasnivaju na različitoj refleksiji ultrazvuka
na zdravom i oboljelom tkivu. U hirurgiji ultrazvuk velikog intenziteta koristi se za spajanje ili siječenje
kostiju.
Jedna od prvih primjena ultrazvuka, još za vrijeme Prvog svjetskog rata, bila je mjerenje dubine mora ili
okeana. To je bila mnogo efikasnija metoda od (dotadašnjeg) mjerenja dubine vode pomoću užeta. Pomoću
ultrazvuka mogu se snimiti jata riba ispod morske površine i odrediti njihov položaj.
Slijepi miševi se orijentišu u prostoru i love plijen na bazi ultrazvučnih efekata. Te efekte koriste i delfini
te mogu sasvim dobro da se orijentišu i u mutnoj vodi, pa čak i da međusobno komuniciraju.
Infrazvuk ima frekvenciju manju od 16 Hz i takođe se ne čuje. Najčešći izvor infrazvuka su mašine sa
niskim brojem obrtaja, vozila i potresi. Ako, npr. zgrada u kojoj su postavljene takve mašine ima istu
sopstvenu frekvenciju može doći do opasne rezonancije. Infrazvuk proizvodi, npr. i otvaranje i zatvaranje
vrata.
Izlaganje infrazvuka izaziva mučninu kod čovjeka. Razlog tome je što unutrašnji organi imaju sopstvenu
frekvenciju oscilovanja ispod 10 Hz. Sva sredstva za zaštitu od infrazvuka su neefikasna,'jer se vrlo malo
apsorbuje. Ribe, naprimjer, registruju infrazvuk, uzrokovan morskim talasima, na hiljade kilometara
udaljenosti.
Infrazvuk se primjenjuje kod vojnog izviđanja objekata koji se ne mogu otkriti vizuelnim osmatranjem.
Ponavljam pojam ultrazvuka, način dobijanja i primjene. Posebnu pažnju obraćamo na primjene
ultrazvuka u mašinstvu.
Plan table
Ultrazvuk
f > 20 000 Hz
Proizvodnja: Primjena:
Osobine: - do 80 kHz životinje - Dobijanje fine emulzije
- Ne čujemo ga (delfin, slijepi miš) - Sterilizacija životnih namirnica
- Velika jačina - generator električnih - Ultrazvučna defektoskopija
- Lakše ga je usmjeriti oscilacija frekvencije f - Snimanje unutrašnjih organa
- Tečnosti ga slabo apsorbuju - Magnetostrikcija - U hirurgiji – spajanje kostiju
- Gasovi ga intenzivno apsorbuju - Recipročni - Mjerenje dubine okeana
piezoelektrični efekat - Snimanje jata riba
195
196
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 8.
Nastavna jedinica: Osnovne elektrostatičke pojave

Cilj časa: Na primjerima učiti i objasniti postojanje električnih naboja, navesti vrste
naboja i njihovo međudjelovanje.
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Ekeperimentom znati pokazati međudjelovanje naelektrisanih tijela, imenovati
naboj na plastičnom i na staklenom štapu; razumjeti da se tijelo i tarivo
elektriziraju suprotnim nabojem; spoznati da se elektriziranjem tijela trljenjem
ili dodirom s drugim tijelom razdvaja naboj u tom tijelu na pozitivan i negativan
Odgojni zadatak: Usvojiti oznake i mjerne jedinice
Funkcionalni zadatak: Prepoznati međudjelovanje električnog naboja u životu
Literatura :
197
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ispitati učenike šta odranije znaju o električnim pojavama, šta su radili u osmom razredu osnovne škole,
šta su zaključili na osnovu eksperimenta sa lenjirom i papirićima. Najavljujem novu temu (nauka o
elektricitetu), novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Elektrostatika“
Dio nauke o elektricitetu koji proučava naelektrisanja (naboje) u mirovanju zove se elektrostatika.
Još prije 2500 godina, u staroj Grčkoj je bilo poznato da ćilibar, kada se protrlja krznom, dobija osobinu da
privlači sitne predmete. Od grčkog naziva za ćilibar - elektron nastala je riječ elektricitet. Ovaj naziv - elektricitet,
ušao je u savremenu nauku tek krajem 16. stoljeća kada je ustanovljeno da svojstvo slično ćilibaru ima još
čitav niz materijala kada se protrljaju svilenom ili vunenom tkaninom.
Za sva tijela, koja poslije trljanja privlače druge predmete kaže se da su naelektrisana. U 18. stoljeću
ustanovljeno je da se trenjem dobijaju dvije vrste elektriciteta. Vrsta elektriciteta koja se dobije kada se staklo
protrlja krznom nazvana je pozitivnom. Vrsta elektriciteta koja se dobije kada se ebonit protrlja vunenom
tkaninom nazvana je negativnom. Ogledom se moglo ustanoviti da se tijela naelektrisana Istom vrstom elektriciteta
međusobno odbijaju, a raznoimenim privlače. Ovaj način utvrđivanja vrste elektriciteta uveo je naučnik Franklin i
očigledno je da je to učinio proizvoljno.
Na malom stativu okači o svileni konac laganu lopticu od zovine ili suncokretove srži. Kada loptici
prinesemo naelektrisanu šipku ona se približi a zatim odbije od šipke (slika 1.a). Kada je loptica dodirnula
naelektrisanu šipku ona se naelektrisala istom vrstom elektriciteta i zato se odbila od šipke.
Ako se dvije loptice naelektrišu suprotnom vrstom elektriciteta onda se međusobno privlače (slika1.b). Pri
tome se jedna kuglica naelektriše staklenom šipkom, a druga ebonitom.
Slika 1.
Elektroskop je uređaj kojim se utvrđuje da li je neko tijelo naelektrisano, kojom

vrstom elektriciteta i kolikom
količinom elektriciteta. Sastoji se od metalnog kućišta u obliku valjka u kojem se nalazi metalni štap sa dva
tanka listića (od aluminija ili staniola). Na drugom kraju štapa je metalna ploča ili kugla
(slika 2.).
198
Kada naelektrisano tijelo dodirne kuglicu elektroskopa naelektrisanje se djelimično prenese na njegove
listiće. Istoimeni elektricitet na listićima izaziva njihovo odbijanje. Razmak između raširenih listića
proporcionalan je njihovom naelektrisanju.
Ako se otklon listića ili igle može očitavati na nekoj skali onda se takav elektroskop naziva elektrometar
(slika 3.)
Kada se naelektrisani elektroskop dodirne naelektrisanim tijelom istog znaka, onda će se listići još više
raširiti. Ako se dodirnu suprotnom vrstom elektriciteta, onda ce se razmak smanjiti. Listići će se potpuno
sklopiti ako je prenijeti naboj jednak naboju elektroskopa
Ponavljam osnovne elektrostatičke pojave, navodin primjere iz svakodnevnog života.Naglašavam značaj

navedenih pojava i elektrostatike za proučavanje ponašanja naelektrisanja u narednim nastavnim
jedinicama.
199
Plan table
Elektrostatika
Grčka, prije 2500 god.
„elektron“ – ćilibar
XVI vijek – naziv „električno“
200
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 9.
Nastavna jedinica: Električni naboj, zakon održanja ukupnog električnog naboja

Cilj časa: Upoznati se sa osnovnim električnim veličinama
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Upoznati pojam naelektrisanja i koje količine elektriciteta naelektrisano tijelo
može imati
Funkcionalni zadatak: Naučiti koristiti zakon održanja naelektrisanja pri rješavanju šraktičnih
zadataka
Literatura :
201
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam gradivo ranije naučeno, posebno ono gradivo koje je neophodno za razumijevanje nove
nastavne jedinice. Najavljujem novu nastavnu jedinicu i ciolj časa. Na vrh table pišem naslov „Električni
naboj, zakon održanja ukupnog električnog naboja“
Danas znamo objasniti gore navedne pojave. Teorija koja objašnjava električna svojstva tijela zove se
elektronska teorija. Tijelo se sastoji od atoma. Atom se sastoji od pozitivno naelektrisanog jezgra i
negativno naelektrisanih elektrona koji kruže oko tog jezgra.
Atom je kao cjelina elektroneutralan jer ima istu količinu pozitivnog i negativnog naboja. Pod djelovanjem
spoljašnjih uticaja (zagrijavanje, zračenje...) atom može da izgubi ili primi jedan ili više elektrona iz
posljednje ljuske (slika 1.) - atom postaje naelektrisan. Ovako naelektrisani atomi zovu se joni. Pozitivni
joni imaju manjak elektrona, a negativni joni imaju višak elektrona.
Slika 1.
Tijelo je naelektrisano negativno ako ima višak elektrona, a pozitivno ako ima manjak elektrona.
Naelektrisanje tijela (količina elektriciteta) q zavisi od toga koliki je broj elektrona u višku ili manjku u
odnosu na neutralno stanje. Svaka količina elektriciteta jednaka je cjelobrojnom umnošku naelektrisanja
jednog elektrona
q  ne
gdje je: n - cio broj, e - naelektrisanje jednog elektrona
Jedinica za količinu elektriciteta je kulon (C). Naelektrisanje jednog elektrona se naziva još i elementarno
naelektrisanje i ono iznosi
e  1, 6 10 19 C
Količina elektriciteta (naboj) od jednog kulona sadrži 6, 2 1018 elektrona, tj.

1C  6, 2 1018 e
Kada kuglicu naelektrisanog elektroskopa dodimemo nekim metalnim predmetom listići elektroskopa će
se brzo skupiti. Kažemo da metali dobro provode elektricitet. Kada kuglicu elektroskopa dodirnemo
staklenim ili porculanskim štapićem listići elektroskopa se neće pomjeriti. Kažemo da su ti materijali
električni izolatori, jer ne provode elektricitet.
Zemlju možemo smatrati jednim velikim provodnikom. Kada se, npr. negativno naelektrisani provodnik
spoji sa Zemljom višak elektrona sa provodnika će preći na Zemlji i on će se brzo razelektrisati. Pri tome
se naelektrisanje Zemlje praktično nije promijenilo, jer su količine elektriciteta na pojedinim provodnicima
zanemarljive u odnosu na Zemlju. Ta se činjenica koristi u tehnici za tzv. uzemljenje.
202
U dosad navedenim primjerima naelektrisanja tijela može se zapaziti da u procesu naelektrisanja trenjem
ili dodirom uvijek učestvuju dva tijela. Mnogim ogledima je pokazano da se oba tijela pri tome naelektrišu
jednakom količinom elektriciteta suprotnog znaka. Ovo pokazuje da se prilikom naelektrisavanja tijela ne
stvara naelektrisanje već samo razdvaja.
U nenaelektrisanom stanju tijela sadrže Jednake količine pozitivnog i negativnog elektriciteta. Ova
naelektrisanja se međusobno neutrališu.
Prema tome, naelektrisanje tijela je proces preraspodjele pozitivnog i negativnog elektriciteta. Zbir ukupne
količine pozitivnog i negativnog elektriciteta oba tijela jednak je nuli. Iz ovoga možemo izvesti opšti
zaključak da je u prirodi zbir pozitivnog i negativnog elektriciteta stalan.
Algebarski zbir naelektrisanja u izolovanom sistemu je konstantan.
Ova se tvrdnja zove zakon održanja količine elektriciteta i jedan je od osnovnih zakona prirode.
Primjer:
Izračunati naelektrisanje koje ima 65000 elektrona.
Rješenje:
n  65000
e  1, 6 10 19 C
q?
q  ne
q  65000 1, 6 10 19 C
q  1, 04 10 14 C
Ponavljam pojam naelektrisanja i zakon održanja naelektrisanja. Dajem učenic7ima zadatak za domaću
zadaću:
Izračunati naelektrisanje tijela koje ima 2,5 miliona viška elektrona.
Plan table
Električni naboj, zakon održanja ukupnog električnog naboja
Primjer
q  ne
n  65000
e  1, 6 10 19 C e  1, 6 10 19 C
19
qe  1, 6 10 C q?
19
q p  1, 6 10 C q  ne
1C  6, 2 10 e 18 q  65000 1, 6 10 19 C
q  1, 04 10 14 C
203
204
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 10.
Nastavna jedinica: Zakon održanja ukupnog električnog naboja
Cilj časa: Ponoviti i utvrdit osnovne električne veličine
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Utvrditi pojam naelektrisanja i koje količine elektriciteta naelektrisano tijelo
može imati
zadataka
Literatura :
205
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam gradivo pojam naelektrisanja, elektronsku teoriju, kako ona objašnjava elektrostatičke pojave,
zakon održanja naelektrisanja.. Najavljujem cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Zakon održanja ukupnog
električnog naboja – vježba“
Poslije kratkog podsjećanja na teorijekse osnove, učenicima zadajem zadatke za vježbanje:

1. Izračunati koliko elektrona ima naelektrisanje 0,02mC.
Rješenje:
q  0, 02 m C  2 10 5
qe  e  1, 6 10 19 C
n?
q  ne
q
n
e
2 10 5 C
n
1, 6 10 19 C
n  1, 25 1014
2. Ako u nekom tijelu 2 milijarde elektrona pređe sa jedne na drugu stranu, kolika će biti naelektrisanja
na jednoi i na drugoj strani tog tijela?
Rješenje:
n  2 109
e  1, 6 10 19 C
q1  ?
q2  ?
q1   ne
q1  2 109 1, 6 10 19 C
q1  3, 2 10 10 C
q1  0,32nC
q2  ne
q2  2 109 1, 6 10 19 C
q2  3, 2 10 10 C
q2  0,32nC
206
3. Koliko je ukupno naelektrisanje 32 miliona pozitivnih i 24 miliona negativnih jona ako pozitivni
joni imaju po dva elektrona manje, a negativni joni imaju po tri elektrona više u zadnjim
elektronskim ljuskama*
Rješenje:
n1 '  32 10 6
n2 '  24 10 6
k1  2
k2  3
q?
q  q1  q2
q1  n1  e
n1  k1  n1 '
n1  2  32 10 6
n1  64 10 6
q1  64 106 1, 6 10 19 C
q1  1, 024 10 11 C
q2   n2  e
n2  k 2  n2 '
n2  3  24 10 6
n2  72 10 6
q2  72 10 6 1, 6 10 19 C
q2  1,152 10 11 C
q  q1  q2
q  1, 024 10 11 C   1,152 10 11 C 
q  0,128 10 11 C
q  1, 28 10 12
q  1, 28 pC
Ponavljam pojam naelektrisanja i zakon održanja naelektrisanja. Dajem učenicima zadatak za domaću
zadaću:
Izračunati naelektrisanje tijela koje ima 4,5 milijarde viška elektrona.
207
Plan table
1.
Zakon održanja ukupnog električnog naboja – vježba
q  0, 02 m C  2 10 5 2. q2  2 109 1, 6 10 19 C
q  e  1, 6 10 19 C n  2 109 q2  3, 2 10 10 C n2  72 10 6

e n1  k1  n1 '
19
e  1, 6 10 C q2  0, 32nC q2  72 10 6 1, 6 10 19 C
n? n1  2  32 10 6
q  ne q1  ? 3. q2  1,152 10 11 C
n1  64 10 6
q2  ? n1 '  32 10 6
q q  q1  q2
n n2 '  24 10 6 q1  64 106 1, 6 10 19 C
e q1   ne q  1, 024 10 11 C   1,152 10 11 C 
k1  2 q1  1, 024 10 11 C
2 10 5 C q1  2 109 1, 6 10 19 C
n k2  3 q2   n2  e q  0,128 10 11 C
1, 6 10 19 C q1  3, 2 10 10 C
q? n2  k 2  n2 ' q  1, 28 10 12
n  1, 25 1014
q1  0,32nC q  q1  q2
n2  3  24 10 6 q  1, 28 pC
q2  ne q1  n1  e
208
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 11.
Nastavna jedinica: Coulombov zakon. Električni naboj u atmosferi.
Cilj časa: Naučiti osnovne električne veličine
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Naučiti zavisnost električne sile od količine elektriciteta i od rastojanja
zadataka
Literatura :
209
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam gradivo pojam naelektrisanja, elektronsku teoriju, kako ona objašnjava elektrostatičke pojave, zakon
održanja naelektrisanja.. Najavljujem cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Coulombov zakon. Električni naboj u
atmosferi.“
Već odavna je poznata eksperimentalna činjenica da se istoimena naelektrisanja odbijaju, a raznoimena privlače.
Francuski fizičar Coulomb (Kulon) je 1785. godine prvi izmjerio silu između dvije naelektrisane kuglice i
ustanovio zavisnost te sile od naelektrisanja kuglica i od njihovog rastojanja.
Silu između dva naboja Coulomb je izmjerio pomoću tzv. torzione vage (slika 1.). Na laganoj šipci od izolatora
nalazi se naelektrisana kuglica q1. Ta šipka visi na žici tako da se može okretati. Pored nje se nalazi nepokretna
kuglica sa naelektrisanjem q2. Kuglica je naelektrisana istoimenim elektricitetom pri čemu se one odbijaju. Mjereći
ugao uvrtanja žice izračunao je silu kojom se međusobno odbijaju naelektrisanja q1 i q2.
Slika 1.
Na osnovu tih mjerenja Coulomb je izveo zaključak.
Sila uzajamnog djelovanja dvije tačkaste količine elektriciteta upravo je proporcionalna tim količinama
elektriciteta, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove udaljenosti.
q1 q2
F k
r2
Ova relacija je poznata kao Coulombov zakon. Sila međudjelovanja između naelektrisanja koja miruju se zove
elektrostatička sila.
Konstanta proporcionalnosti k zavisi od sredine u kojoj se nalaze naelektrisanja. Za vakuum iznosi
N m2
k  9 109
C2
Često konstanta k za vakuum piše u obliku
1
k
4 0
0
gdje je: - permitivnost vakuuma i ima vrijednost
C2
 0  8,85 1012
N m2
210
Zato se Coulombov zakon može napisati i u obliku
1 q1 q2
F 
4  0 r2
Dva naelektrisanja međusobno djeluju najvećom silom baš u vakuumu. Ako se naelektrisanja nalaze u nekoj
drugoj (neprovodnoj) sredini onda je sila međudjelovanja manja. Razlog tome je što je permitivnost bilo koje
0
druge sredine (izolatora)  veća od permitivnosti vakuuma
   0 r
gdje je
 r relativna permitivnost te sredine. Električna sila u sredini je
1 q1 q2
F 
4  0  r r2
Na primjer relativna permitivnost vode je 81 što znači da će u vodi sila uzajamnog djelovanja naelektrisanja biti 81
puta manja nego u vakuumu. Stoga se relativna permitivnost neke sredine može definisati na sljedeći način: Ako
je sila uzajamnog djelovanja dva naelektrisanja u vakuumu F0 a u nekoj sredini F, onda je
F0
F
r
Relativna permitivnost neke sredine pokazuje koliko je puta sila uzajamnog djelovanja dva naelektrisanja manja u
toj sredini nego u vakuumu. Relativna permitivnost vazduha je približno jednaka jedinici!
Pitanje 1. Uporediti elektrostatičku silu sa gravitacionom silom. U čemu je sličnost a u čemu razlika?
Formalno, Coulombov zakon podsjeća na Nevvtonov zakon opće gravitacije.
q1 q2
Fe  k
r2
mm
Fg   1 2 2
r
Obje sile opadaju sa kvadratom rastojanja. Takođe, obje sile su proporcionalne količinama (kvantitetu):
Coulombova sila količinama elektriciteta, a Newtonova sila masama tijela. Sa tim se analogija između ove dvije
sile iscrpljuje. Naime, elektrostatička sila može biti i odbojna i privlačna, a gravitaciona sila je samo privlačna.
Takođe, gravitaciona konstanta je univerzalna, tj. ne zavisi od sredine. Konstanta k kod elektrostatičke sile zavisi
od sredine u kojoj se nalaze naelektrisanja. Razlika je i u "izvoru" sile. "Izvor" elektrostatičke sile je naelektrisanje,
a izvor gravitacione sile masa.
Primjer 1: Kako se odnose elektrostatička sila I gravitaciona sila između dva tačkasta naelektrisanja u
vakuumu čije su mase m1= m2 = m = 1g i naelektrisanja q1= q2= q = 1nC. Rastojanje između tijela je r.
Rješenje:
m  1g  10 3 kg
q  1nC  10 9 C
N m
k  9 10 9
C2
N m2
  6, 67 10 11
kg 2
Fe
?
Fg
211
q1 q2
k
Fe r2

Fg  m1 m 2
r2
Fe k  q1  q2

Fg   m1  m 2
N m2
9 109 2
10 9 C 10 9 C
Fe C

Fg 11 N m2
6, 67 10 2
10 3 kg 10 3 kg
kg
Fe
 1,34 108
Fg
U Zemljinoj atmosferi postoji veliki broj naelektrisanih čestica. Razlog tome je što se stalno vrši proces jonizacije
čestica atmosfere, usljed kosmičkog zračenja, ultraljubičastog zračenja koje dolazi sa Sunca, radioaktivnog
zračenja, itd.
Tako, na primjer, sloj Zemljine atmosfere, koji se nalazi na visini preko 80 km, naziva se jonosfera, jer sadrži veliku
količinu jona i slobodnih elektrona. Uzrok jonizacije su ultraljubičasti zraci sa Sunca i kosmički zraci. Jonosfera
djeluje na kratke radiotalase kao ogledalo pa se pomoću kratkih radiotalasa vrši prijenos na velike daljine.
Zemlja ima svoje električno polje koje se prostire sve do jonosfere. Jačina električnog polja Zemlje opada sa
nadmorskom visinom. Na nivou mora je 120 V/m, a na visini 50 m je 56 V/m.
Usljed jonizacije vazduha i električnog polja Zemlje nastaju naelektrisani oblaci. Pražnjenje između oblaka i Zemlje
se često naziva grom, a pražnjenje između dva oblaka munja. Atmosfersko pražnjenje prati jak zvučni potres koji
se naziva grmljavina. Električni napon pri pražnjenju dostiže i do 100 miliona volti, dužina munje i do 3 km, a njeno
trajanje milioniti dio sekunde.
Munja na svom putu ka Zemlji traži tijelo koje najbolje provodi elektricitet. To su usamljena visoka drveća, zgrade,
životinje na otvorenom prostoru, itd.
Za zaštitu zgrada od groma koristi se gromobran. Princip izrade gromobrana postavio je još 1758. godine američki
fizičar Franklin. Djelovanje gromobrana se zasniva na jonizaciji vazduha koja nastaje usljed šiljka na vertikalno
postavljenom štapu. Šipka je vezana za Zemlju preko bakarne ili cinčane ploče do dubine 3 m.
U gornjim slojevima atmosfere, između 100 i 700 km visine, nastaje tzv. polarna svjetlost. Tu svjetlost izazivaju
elektroni koji dolaze do Sunca. Naziv je dobila po tome što se javlja u polarnim krajevima.
Ponavljam Coulombov zakon, formulu za računanje električne sile i pojavu električnog naboja u
atmosferi. Dajem učenicima zadatak za domaću zadaću:
Izračunati silu kojom se privlače naelektrisanje q1 = 120 nC i q2 = 210 nC na rastojanju r = 2 cm
212
Plan table
Coulombov zakon. Električni naboj u atmosferi.
qq
1 k 1 22
k Primjer:
Fe

r
4 0 Fg  m1 m 2
F0 m  1g  10 3 kg
C 2
F r2
 0  8,85 10 12
r q  1nC  10 9 C Fe k  q1  q2
N m2 
1 q1 q2 N m Fg   m1  m 2
F  k  9 109
4  0 r2 q1 q2 C2
9 109
N m2
10 9 C 10 9 C
   0 r
Fe  k N m2 Fe C2
r2   6, 67 10 11 
q1 q2 kg 2 Fg N m2
F k F
1

q1 q2 mm 6, 67 10 11 10 3 kg 10 3 kg
r2 4  0  r r2 Fg   1 2 2 Fe kg 2
r ?
N m2 Fg Fe
 1,34 108
k  9 109 Fg
C2
213
214
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
/Čas: 12.
Nastavna jedinica: Električno polje.
Cilj časa: Naučiti osnovne električne veličine
Zadaci časa:
Obrazovni zadatak: Naučiti pojam električnog polja i definiciju jačine električnog polja
Funkcionalni zadatak: Naučiti koristiti definiciju i formulu za električnu silu i jačinu elekričnog polja
pri rješavanju praktičnih zadataka
Literatura :
215
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam gradivo pojam naelektrisanja, elektronsku teoriju, kako ona objašnjava elektrostatičke pojave, zakon
održanja naelektrisanja.. Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov „Električno
polje“
Svako naelektrisano tijelo, prema Coulombovom zakonu, djeluje izvjesnom silom na druga naelektrisana tijela
koja se nalaze u njegovoj okolini. To djelovanje se vrši bez bilo kakve vidljive materijalne veze.
Međusobno djelovanje naelektrisanih tijela tumači se na taj način što se uvodi pretpostavka da svako
naelektrisanje mijenja prostor u svojoj okolini.
Prostor oko naelektrisanog tijela u kojem se očituje (manifestuje) djelovanje na druga naelektrisana tijela zove se
električno polje.
Slika 1.
Polje koje stvara naelektrisanje q u nekoj tački A ispituje se tako što se u tu tačku postavi tačkasto naelektrisanje
qp koje nazivamo probno naelektrisanje (slika 1.). Ako na posmatrano probno naelektrisanje djeluje
elektrostatička sila, onda u toj tački postoji električno polje.
Ako se probno naelektrisanje poveća dva puta, sila će se takođe povećati dva puta, itd. Pri tome odnos sile i
probnog naelektrisanja ostaje nepromijenjen. Količnik Coulombove sile i probnog naelektrisanja zove se jačina
električnog polja E
F
E
qp
Jačina električnog polja u nekoj tački brojno je jednaka sili kojom to polje djeluje na jediničnu količinu elektriciteta
u toj tački.
Iz gornje relacije vidimo da je sila F kojom električno polje djeluje na probno naelektrisanje proporcionalna
veličini tog naelektrisanja i jačini električnog polja
F  qp E
SI jedinica za jačinu električnog polja je N/C.
Jačina električnog polja je vektorska veličina i ima pravac i smjer vektora sile.
F  qE
Bez obzira da li se u polju nalazi neko probno naelektrisanje ili ne, to polje ima svoje karakteristike koje su
predstavljene vektorom E (slika 2.)
216
Slika 2.
Primjer 1.
Korištenjem matematičkog izraza za Coulombov zakon izračunaj jačinu električnog polja u nekoj tački na
rastojanju r od naelektrisanja q.
Rješenje:
Prema coulombovom zakonu, sila kojom naelektrisanje q djeluje na probno naelektrisanje qp jednaka je
qp q
F k
r2
Ako ovo uvrstimo u formulu za jačinu električnog polja
F
E
qp
dobićemo
qp q
k
E r2
qp
q
Ek
r2
Jačina električnog polja oko naelektrisanja q opada sa kvadratom rastojanja.
Linije sile električnog polja. Električno polje se može slikovito prikazati pomoću tzv. Unija sile električnog
polja. Uveo ih je Faraday. To su linije koje se poklapaju sa pravcem vektora jačine električnog polja.
Ako bi naprimjer posmatrali putanju probnog pozitivnog naelektrisanja u električnom polju ono bi se kretalo u
smjeru linija sile električnog polja
Linije sile pozitivnog naelektrisanja imaju smjer od naelektrisanja, a linije sile negativnog naelektrisanja imaju
smjer ka naelektrisanju (slika 3., a) i b)). U oba slučaja linije sile su radijalne. Na slici 2.1.8.c su prikazane linije
sile između dva istoimena naelektrisanja, odnosno između dva raznoimena naelektrisanja.
Slika 3.
Prema tome, pozitivno naelektrisanje se može smatrati kao "izvor" linija sile, a negativno kao "ponor". Linije sile
počinju na pozitivnom naelektrisanju, a završavaju na negativnom. Međusobno se nikada ne sijeku.
Slika 4.
217
Za električno polje kažemo da je homogeno ako su linije sile međusobno paralelne i jednako udaljene. Na slici 4.
je prikazano električno polje između dvije ravne ploče naelektrisane jednakom količinom elektriciteta suprotnog
znaka. Polje ima svugdje istu jačinu (E = const) i kažemo da je homogeno.
Primjer 2.
Odredi jačinu električnog polja na rastojanju 30 cm od tačkastog naboja +8 nC.
Rješenje:
r  30 cm  0,3 m
q  8nC  8 10 9 C
E ?
q
Ek
r2
N m 2 8 10 9 C
E  9 109 
C 2  0,3 m  2
N
E  800
C
Primjer 3.
Na kojem rastojanju od naboja -2 nC je jačina električnog polja 9 N/C?
Rješenje:
q  2nC  2 10 9 C
N
E 9
C
r ?
q
Ek / r 2
r2
Er 2  k q /:E
kq
r2  /
E
kq
r
E
Ponavljam Coulombov zakon, formulu za računanje električne sile i pojavu električnog naboja u
atmosferi. Dajem učenicima zadatak za domaću zadaću:
Izračunati jačinu polja naelektrisanja q = 120 nC na rastojanju r = 2 cm
218
Plan table
Električno polje
Primjer 2.
r  30 cm  0,3 m
q  8nC  8 10 9 C
Primjer 1.
qp q
E ?
F N F k
E  C  r 2
q
qp F Ek
E r2
qp
F  qp E N m 2 8 10 9 C
qp q E  9 109 
k
r2
C 2  0,3 m  2
E
qp
F  qE N
q E  800
Ek 2 C
r
219
220
Fizika – prvi razred stručne škole
221
222
Visoko
Predmet : Fizika
Razred : I stručne škole
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 1.
Nastavna jedinica: Upoznavanje sa Nastavnim planom i programom
Tip časa: Uvodni čas

Cilj časa: Upoznati učenike sa planom i programom fizike i načinom rada na časovima
Zadaci časa :
Obrazovni zadatak: Upoznati učenike sa nastavnim sadržajima koji će se obrađivati u nastavi fizike
prvog razreda
Odgojni zadatak: Izgraditi kod učenika naučni pogled na svijet
Funkcionalni zadatak: Pripremiti učenike za budući način rada na časovima fizike
Literatura :
„Fizika za prvi razred srednjih škola“, dr Ahmed Čolić, dr. Hrustem Smailhodžić, Kasim Imamović
223
TOK ČASA
Uvodni dio (3 min.)
Predstavljam se učenicima, upoznajem ih ukratko sa predmetom fizike i značajem nastavnog predmeta u

okviru srednjoškolskog obrazovanja, a posebno značajem za struku.
Ukratko učenike upoznajem sa nastavnim sadržajima koji će se obrađivati u nastavi fizike u prvom razredu
stručne škole. Učenicima predlažem da sa table prepišu kratki pregled oblasti koje su predviđene Nastavnim
planom i programom za prvi razred mašinske tehničke škole, kako bi kasnije mogli (pri kupovanju
udžbenika i zbirke) provjeriti da li im udžbenik.
Prva oblast koja će se raditi je mehanika. U okviru mehanike radićemo sljedeće oblasti:
Kinematika – tu ćemo govoriti o kretanju kao takvom, pri čemo se nećemo baviti uzrocima oji su doveli do
tog kretanja. Upoznaćemo se sa osnovnim vrstama kretanja i njihovim jednačinama. Upoznaćemo pojam
prostora i vremena, putanje i pređenog puta, opmaka i iznosa pomaka, pravoinijskog i kružnog kretanja.
Dinamika i statika – Ovdje ćemo se baviti i uzrocima koji dovode do kretanja, odnosno silama. Radićemo
Newtonov zakon opšte gravitacije, težinu, težište i stabilnost tijela, sile u čvrstim tijelima, tečnostima i
gasovima.
Energija i rad – Govorićemo o dva osnovna oblika mehaničke energije : kinetičkoj (energija kretanja) i
potencijalnoj (energija položaja), o radu koji se može vršiti na račun kinetičke ili potencijalne energije, kao
i o održanju energije.
Oscilacije i talasi – Govorićemo o oscilatornom kretanju, njegovim osobimana i veličinama koje ga

karakterišu. Zatim ćemo razmatrati talase, vrste i osobine talasa kao i veličine specifične za talase.
Druga oblast koja će se obrađivati u prvom razredu je molekularna fizika. U okviru molekularne fizike
obrađivaćemo sljedeće oblasti:
Molekularna fizika – Govorićemo o strukturi materije, njenoj unutrašnjoj energiji i procesima vezanim za
nju, kristalne i amorfne tvari, deformacije i elastičnost, termodinamički sistem, rad u njemu, zakone
termodinamike i gasne procese.
Zatim prelazimo na elektrodinamiku, u okviru koje ćemo govoriti o električnoj struji, istosmjernoj i
naizmjeničnoj struji, veličinama u elektrodinamici, zakonim akoji povezuju te veličine, elektrilnim
mašinama i elektromagnetnim oscilacijama i talasima.
Zatim proučavamo pojave talasne optike, interferenciju, difrakciju, polarizaciju i disperziju svjetlosti.
Poslije toga radimo fiziku atoma i jezgre atoma, uvodimo nove fizikalne predodžbe, govorimo nešto više o
zračenju, pominjemo fotoelektrični efekat, izučavamo modele atoma i njihovo vezivanje u molekule.
Proučavamo atomsku jezgru, radioaktivnost i nuklearne reakcije, njihovu primjenu i elementarne čestice.
Potom malo govorimo o svemiru, njegovoj strukturi, tijelima u svemiru (planete, zvijezde, sateliti, asteroidi,
komete, galaksije, galaktička jata i superjata), kako je svemir postao i kako se razvija.
I, na kraju, pominjemo vezu fizike i tehnologije, njihovu međusobnu uslovljenost i povezanost.
224
U okviru školske godine učenici će imati nekoliko kontrolnih radova, koji ne moraju biti najavljeni.
Zaključićemo da nam, s obzirom na Nastavni plan i program fizike za prvi razred stručne škole, najbolje
odgovara udžbenih „Fizika za prvi razred srednjih stručnih škola“, autora dr. Ahmed Čolić,, dr. Hrustema
Smailhodžića i Kasima.
Napominjem učenicima da, kada kupuju udžbenik, obavezno pogledaju da li on sadrži sve oblasti koje su
napisane na tabli.
Plan table
FIZIKA
MEHANIKA
MOLEKULARNA FIZIKA
ELEKTRODINAMIKA „Fizika za prvi razred
OPTIKA srednjih stručnih škola“
FIZIKA ATOMA I JEZGRE ATOMA
ELEMENTARNE ČESTICE Ahmed Čolić
SVEMIR Hrustem Smailhodžić
FIZIKA KAO OSNOVA VISOKIH Kasim Imamović
TEHNOLOGIJA
225
226
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 2.
Nastavna jedinica: Prostor i vrijeme. Pravolinijsko kretanje

Cilj časa: Upoznati učenike sa osnovnim pojmovima u fizici i pripremiti ih za aktivno

praćenje nastave fizike
Zadaci časa :
Literatura :
227
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na vrh table pišem naslov
„Prostor i vrijeme. Pravolinijsko kretanje“
Mehaničko kretanje predstavlja promjenu položaja tijela u odnosu na neko drugo tijelo. Tijelo u odnosu
na koje posmatramo kretanje, naziva se referentno tijelo. Za određivanje trenutnog položaja tijela
primjenjuje se i metod koordinata. U tu svrhu za referentno tijelo se "vezuju" tri međusobno okomite ose
(x, y, z). Ovakav sistem se naziva referentni sistem. Za proučavanje kretanja na Zemlji obično se koristi
referentni sistem vezan za neku tačku na Zemlji, za proučavanje kretanja planeta kao referentno tijelo se
uzima Sunce, itd.
Materijalna tačka je tijelo čije su dimenzije zanemarljivo male u odnosu na dio prostora u kojem se ono
kreće.
Veličine koje karakterišu fizičke pojave ili određuju svojstvo supstance nazivaju se fizičke veličine. Svaka
fizička veličina ima brojnu vrijednost i odgovarajuću jedinicu. Na II Generalnoj konferenciji za mjere i
tegove, održanoj 1960. godine u Parizu, prihvaćen je Međunarodni sistem jedinica, skraćeno SI. On se
sastoji od sedam osnovnih jedinica za sedam osnovnih fizičkih veličina. Te jedinice su međusobno
povezane i obuhvaćaju sva područja nauke i tehnike.
U fizici se susrećemo sa dva tipa fizičkih veličina: skalame i vektorske. Skalame veličine su potpuno
određene brojnom vrijednošću i mjernom jedinicom. Takve veličine su naprimjer. temperatura, masa,
vrijeme, itd. Vektorske veličine, pored brojne vrijednosti, određene su pravcem i smjerom. Takve veličine
su naprimjer: brzina, ubrzanje, sila, itd. Vektorske veličine se grafički predstavljaju pomoću orijentiranih
duži ili vektora. Smjer vektora (označen strelicom) pokazuje smjer fizičke veličine, a njegova dužina je
mjera intenziteta te veličine.
Posmatrajući svijet oko sebe zapažamo raznovrsna kretanja. Sunce izlazi i zalazi, automobil se kreće
ulicom, ljudi se kreću, površina jezera se talasa. Proučavajući supstancu od koje je građen svijet oko nas,
saznajemo da se molekuli supstance kreću. I dijelovi molekula - atomi se kreću, a također i dijelovi atoma.
Pokušaj odgovora na pitanje što je kretanje, dovest će nas do objašnjenja daje to promjena položaja u odnosu
na druga tijela za koja pretpostavljamo da su nepokretna. Ali, koja su to nepokretna tijela? Nalazimo se u
učionici i smatramo zidove nepokretnim. Ali mi znamo da se čitava zgrada kreće zajedno sa Zemljom koja
je u stalnom kretanju oko svoje ose i oko Sunca. Međutim, u običnom životu kao tijelo u odnosu na koje se
računa kretanje, odnosno tijelo referencije, uzima se neka tačka na Zemlji. U tom smislu govorimo o relativnosti
kretanja.
228
Položaj nekog tijela u prostoru možemo odrediti i zabilježiti. Za to su nam potrebna tri podatka, tri
koordinate. Ali to je dovoljno za tijelo koje miruje. Tijelu koje se kreće treba odrediti i vrijeme kada je bilo
u tom položaju. To su četiri podatka, četiri koordinate. U tom smislu govorimo o četvorodimenzionalnom
prostoru.
Promjene same za sebe ne postoje. Vidimo ih na predmetima koji mijenjaju svoj položaj, oblik itd.
Promjene nas vode dubljem pojmu: vremenu. Zatim, predmeti na kojima se promjene događaju napravljeni
su od nečega a to nešto zovemo supstanca. Želimo li pojmove prostor, vrijeme, supstanca, objasniti jedne
bez drugih, naići ćemo na nepremostive teškoće. Kada u djetinjstvu usvajamo pojam prostora, onda je to
uvijek iznad nečeg, lijevo ili desno itd. U potpuno praznom prostoru nećemo moći odrediti ni udaljenost ni
smjerove. Uočavamo, dakle, nemogućnost odvajanja pojmova prostor i tijelo.
A kako je sa vremenom? Na prvi pogled reći ćemo da vrijeme teče mjerili ga mi ili ne. Međutim, u ljudima
je duboko usađena spoznaja o vezi između promjena na predmetima i vremena. Prisjetimo se kako
karikaturisti prikazuju dugo čekanje: nahvata se paučina, uvehne cvijeće, čovjeku naraste brada... Dakle,
prostor, vrijeme i supstancu ne možemo zamisliti jedne bez drugih. U čemu je njihovo srodstvo? Jedna je
priroda. Sve u prirodi je od nečeg napravljeno, svi predmeti imaju neki međusobni odnos. Sve što je
pojavama u prirodi svojstveno, sve to izražavamo u obliku pravila i zakona
Ako vrh krede vučemo po tabli, ostaje trag koji pokazuje niz položaja kroz koje prolazi vrh krede.
Brzina.
Dobili smo putanju krede u odnosu na tablu. Prema obliku putanje kretanje može biti pravolinijsko i krivolinijsko.
Proučavat ćemo pravolinijsko kretanje materijalne tačke.
Opišimo kretanje autobusa, naprimjer, od Tuzle do Gradačca. Prije svega interesira nas kolika je dužina
puta. Na brojaču smo pročitali da je autobus prešao 60 km. Zatim nas interesira vrijeme za koje je autobus
prešao taj put. Izmjerili smo vrijeme koje je iznosilo 1,5 sat. Kako ćemo izračunati brzinu kojom se kretao
autobus? Podijelit ćemo pređeni put sa proteklim vremenom,
𝑝𝑟𝑒đ𝑒𝑛𝑖 𝑝𝑢𝑡 60 𝑘𝑚 𝑘𝑚
𝑏𝑟𝑧𝑖𝑛𝑎 = = = 40
𝑣𝑟𝑖𝑗𝑒𝑚𝑒 1,5 ℎ ℎ
Dobili smo srednju brzinu. To ne znači da se autobus čitavo vrijeme kretao istom brzinom. Negdje se kretao
brže, negdje sporije. Da smo mjerili puteve u kraćim vremenskim intervalima dobili bismo preciznije
podatke o kretanju. U fizici se male veličine, odnosno male razlike, označavaju sa grčkim slovom delta A,
pa je u takvom slučaju srednja brzina
s
v
t
229
Ako vremenski interval učinimo neizmjerno malim, onda svakom vremenskom intervalu odgovara trenutna
brzina koju označavamo sa v. Kada je trenutna brzina stalna i kada je kretanje pravolinijsko, onda takvo
kretanje zovemo jednako pravolinijsko. Tada tijelo u jednakim vremenskim intervalima prelazi iste dužine puta,
tj.
s
v
t
Kretanje je ravnomjerno pravolinijsko ako je vektor brzine
v  con s t.
SI jedinica za mjerenje brzine je m/s. Koristi se u praksi i jedinica km/h. Evo nekoliko primjera za brzine:
pješak 1,4 m/s (5 km/h), automobil 20 m/s (72 km/h), avion 222 m/s (800 km/h), zvuk u zraku 340 m/s
(1225 km/h), vještački Zemljin satelit 8 km/s (28000 km/h).
Primjer 1.
Tijelo se kreće ravnomjerno pravolinijski, tako da za 2 min pređe 540 m. Izračunati brzinu kretanja tijela.
Rješenje:
t  2 min  120 s
s  540 m
v?
s
v
t
540 m
v
120 s
m
v  4, 5
s
Primjer 2.
Automobil se kreće brzinom 72 km/h. Izraziti tu brzinu u m/s.
Rješenje:
km
v  72
h
vm  ?
s
km 1 0 00 m
v  72  72 
h 3 6 00 s
m
v  20
s
Zamislimo da se nalazimo u automobilu koji se kreće po pravom putu i svake minute čitamo na brojaču put
u kilometrima (slika 1.).
230
Kada se brzina tijela u toku vremena mijenja, onda je to promjenljivo kretanje. Neka se naš automobil kreće
tako da stalno povećava brzinu (slika 2.). Zapažamo da svake naredne sekunde automobil prelazi sve veći
put, što znači da mu se povećava brzina.
Slika 2.
Ako promjenu intenziteta brzine Av podijelimo sa odgovarajućim vremenskim, intervalom ∆t, dobićemo
srednje ubrzanje ili akceleraciju.
v
a
t
Ako je za svo vrijeme kretanja promjena brzine bila stalna, onda se takvo kretanje zove jednakoubrzano. U
našem primjeru je za vrijeme od 3 s priraštaj brzine 6 m/s, te je ubrzanje
m
6
v m
a  s 2 2
t 3s s
To znači da se svake sekunde brzina povećava za 2 m/s. Poslije prve sekunde brzina je bila 2 m/s, poslije
druge sekunde 4 m/s i poslije treće sekunde 6 m/s. U našem primjeru početna brzina jednaka je nuli, pa je
brzina poslije vremena t,
v  a t
Ponavljam osnovne pojmove u kinematici, prostor i vrijeme, referentni sistem. Ponavljam osnovne
veličine kod kretanja, pravolinijsko kretanje, brzinu i ubrzanje.
Plan table
Naslov
s
v v  con s t. v
t a
t
m
6
v m
a  s 2 2
t 3s s
v  a t
231
232
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 3.
Nastavna jedinica: Ravnomjerno kretanje po kružnici

Cilj časa: Upoznati učenike sa osnovnim veličinama kod kružnog kretanja
Zadaci časa :
Obrazovni zadatak: Upoznati učenike sa pojmom kruđnog kretanja, linijskom i ugaonom brzinom
Funkcionalni zadatak: Naučiti izračunavati linijsku i ugaonu brzinu kod kružnog kretanja, izračunati
brzine kretanja nekih tijela (npr. zemlje okom Sunca)
Literatura :
233
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam pojam prostora i vremena, pojam mehaničkog kretanja, relativnost kretanja, pravolinijsko
kretanje, ravnomjerno i jednakopromjenjivo pravolinijsko kretaje.
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cpilj časa. Na vrh table pišem naslov „Ravnomjerno kretanje o
kružnici“
Kretanje kod kojeg je putanja tijela kružnica i kod kojeg se ne mijenja iznos brzine naziva se
ravnomjerno kretanje po kružnici. To je jedno od najvažnijih krivolinijskih kretanja. Tako se npr.
približno kreću planete oko Sunca, elektroni oko jezgra atoma, dijelovi rototra mašine, itd.
Na slici 1. prikazano je kretanje materijalne tačke po kružnici. Pravac brzine u svakoj tački ima pravac
v  v  
tagente na kružnicu u toj tački. Iznos (intenzitet) brzine je stalan: 1 2 . Brzina v se naziva
tangencijalna ili linijska brzina.
Ravnomjerno kretanje po kružnici spada u periodična kretanja koja se ponavljaju poslije određenog
vremena. Vrijeme trajanja jednog obrtaja je period T. Za vrijeme od jednog obrtaja tijelo pređe put
jednak obimu kruga 2r , te je linijska brzina
2r
v
T
Period možemo izračunati ako izmjerimo vrijeme (t) za koje tijelo napravi N punih krugova:
t
T
N
Broj obrtaja u jednoj sekundi naziva se frekvencija obrtanja
N
f 
t
Odavde je jasno da je
1 1
f  ; T
T f
Ugaonu brzinu dobijemo ako ugao koji pri kretanju prebriše poluprečnik podijelimo sa vremenom


t
Ugaona brzina može se još naći i iz relacija
2

T
234
i
  2 f
Dok linijska brzina zavisi od udaljenosti od centra rotacije (tj. od poluprečnika r), ugaona brzina ne zavisi
od te udaljenosti.
Zadatak. 1. Izračunati brzinu kretanja Zemlje oko sunca. Prosječna udaljenost Zemlje od Sunca je
150 000 000 km, a period rotacije je 1 god.
Rješenje:
r  150000000 km  1,5 108 km  1,5 1011 m
T  1god  365  24  3600s
v?
2r
v
T
2 1,5 1011 m 
v
365  24  3600
m
v  29885
s
km
v  30
s
Zadatak 2. Dva tijela okreću se oko istog centra rotacije, sa periodom od 25 s. Jendo tijelo je udaljeno 8
m, a drugo 6 m od centra rotacije. Naći im linijske i ugaone brzine.
Rješenje:
T  25s
r1  8 m
r2  6 m
v1  ?
v2  ?
1  ?
2  ?
2r1 2  8 m  m
v1    2, 01
T 25s s
2r2 2  6 m  m
v2    1,51
T 25s s
2 2 rad
1    0, 25
T 25s s
2 2 rad
2    0, 25
T 25s s
v1  v2
1  2
235
Ponavljam osnovne veličine kod rotacionog kretanja, linijsku i ugaonu brzinu, formule za njihovo
računanje, zavisnost od udaljenosti od centra rotacije. Dajem zadatak za domaću zadaću:
Tri tijela se okreću oko zajedničkog centra rotacije na udaljenostima 15 m, 20 m i 25 m. Kolike su im
linijske i ugaone brzine ako je period rotacije 6 s?
Plan table
Naslov
2r1 2  8 m  m
N 1. 2. v1    2, 01
f  T 25s s
t r  150000000 km  1,5 1011 m T  25s
2r2 2  6 m  m
1 T  1god  365  24  3600s r1  8 m v2    1,51
f  T 25s s
T v? r2  6 m
1 2r 2 2 rad
T v v1  ? 1    0, 25
T T 25s s
f v2  ?
2r 2 1,5 1011 m  2 2
v v 2    0, 25
rad
T  365  24  3600 1  ?
 T 25s s
t m 2  ? v1  v2
t v  29885
T s
N
  2 f km 1  2
v  30
s
236
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 4.
Nastavna jedinica: Pravolinijsko kretanje. Ravnomjerno kretanje po kružnici

Oblici rada: Individualno
Cilj časa: Ponoviti i utvrditi osnovne zakone kretanja, uvježbati zadatke
Zadaci časa :
Obrazovni zadatak: Utvrditi veličine i zakone kod pravolinijskog kretajna
Funkcionalni zadatak: Uvježbati primjenu stečenih znanja na rješavanje zadataka
Literatura :
237
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam sa , osnovne veličine kod kretanja, brzinu, pređeni put, ubrzanje, linijsku i ugaonu brzinu.
Provjeravam da li su učenici znali da urade zadatak za domaću zadaću. Najalvjujem cilj časa.
Učenici (uz moju pomoć po potrebi) rješavaju razne zadatke.
Zadatak 1. Tri tijela se okreću oko zajedničkog centra rotacije na udaljenostima 15 m, 20 m i 25 m.

Kolike su im linijske i ugaone brzine ako je period rotacije 6 s?
Rješenje:
r1  15 m
r2  20 m
r3  25 m
T  6s
v1  ?
v2  ?
v3  ?
 ?
2r1 2 15 m  m
v1    15, 71
T 6s s
2r2 2  20 m  m
v2    20,94
T 6s s
2r3 2  25 m  m
v3    26,18
T 6s s
2 2   rad
   1, 05
T 6s s
Zadatak 2. Automobil se kreće brzinom 18 km/h. Poslije 5 s ravnomjernog ubrzavanja dostiže brzinu od
54 km/h. Izračunati ubrzanje automobila.
Rješenje:
km
v1  18
h
t  5s
km
v2  54
h
a?
238
km 10 00 m m
v1  18  18  5
h 36 00 s s
km 10 00 m m
v2  54  54   15
h 36 00 s s
m m
15 5
v v s s
a 2 1 
t 5s
m
a2
s2
Zadatak 3. Autobus se kreće ravnomjerno brzinom 72 km/h. Za koje vrijeme će preći rastojanje između
dva telefonska stuba ako ono iznosi 100 m?
Rješenje:
km
v  72
h
s  100 m
t ?
s
v
t
s  v t
s
t
v
10 00 m m
v  72   20
36 00 s s
100 m
t
m
20
s
t  5s
Ukratko ponavljamo gradivo koje smo koristili da riješimo zadatke na času. Pojašnjavam još jednom
riješene zadatke. Dajem zadatke za domaću zadaću:
km km
Zadatak 1. Automobil, koji se kreće brzinom v  72 počinje da koči i zaustavi se ( v  0 ) poslije
h h
t  3s . Koliko je bilo usporenje automobila?
Zadatak 2. Tijelo se kreće ugaonom brzinom od 18,85 rad/s. Koliki su period i frekvencija kružeja? Kolike
su liniijske brzine tijela koja su udaljena 20cm, 50 cm i 80 cm od centra rotacije?
239
Plan table
Pravolinijsko kretanje. Ravnomjerno kretanje po kružnici – vježbanje

1.
r1  15 m 2r1 2 15 m  m
v1    15, 71 2. km 10 00 m m
T 6s s v1  18  18  5
r2  20 m km h 36 00 s s
2r2 2  20 m  v1  18
r3  25 m v2    20,94
m h km 10 00 m m
T  6s T 6s s t  5s v2  54  54   15
h 36 00 s s
v1  ? 2r3 2  25 m  m km
v3    26,18 v2  54 m
5
m
v2  ? T 6s s h v2  v1
15
a  s s
v3  ? 2 2   rad a? t 5s
   1, 05
 ? T 6s s m
a2
s2
240
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 5.
Nastavna jedinica: Međudjelovanje tijela, sile, efekti djelovanja sila

Cilj časa: Upoznati osnove dinamike
Zadaci časa :
Obrazovni zadatak: Naučiti pojam i osnovne zakone dinamike
Funkcionalni zadatak: Shvatiti kako se međudjelovanje ostvarujue i povezati sa primjerima iz
svakodnevnog života
Literatura :
241
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam sa učenicima pravolinijsko i krivolinijsko kretanje, put, pomak, brzinu i ubrzanje, relativnost
kretanja. Postavljam pitanje, šta misle, zašto se tijela kreću? Šta jedno tijelo, koje miruje, natjera da se
pokrene? Ili šta tijelo koje se krće natjera da se zaustavi ili promijeni pravac ili brzinu kretanja?
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na tablu pišem naslov „Međudjelovanje i sile“
U osnovnoj školi ste saznali da se svojstvo tijela da zadrži stanje mirovanja ili jednako
pravolinijskog kretanja naziva inercija. Tijelo se ne može pokrenuti ni zaustaviti niti promijeniti pravac
kretanja bez dejstva drugih tijela. Jednako pravolinijsko kretanje bez utjecaja drugih tijela naziva se
inerciono kretanje. Inerciju karakteriše posebna veličina koja se zove masa tijela. Kaže se da je masa tijela
mjera njegove inertnosti. Tijelo koje ispoljava veću inertnost ima veću masu.
Kada bacimo kuglicu po zastrtom podu ili travi, ona će se brzo zaustaviti jer je na nju djelovalo
trenje. Ako je bacimo po glatkom stolu ili asfaltu, ona će se kretati duže jer je manje trenje. Knjiga koja
leži na stolu pomjerit će se tek ako na nju djeluje neko drugo tijelo. Uočavamo međudjelovanje tijela.
Veličina kojom opisujemo jačinu međudjelovanja tijela zove se sila i obilježava sa F.
Knjigom ili letvicom udarimo istovremeno dvije kuglice različitih masa (slika). Sto ih jače gurnemo
kuglice će dobiti veću brzinu. Priraštaj brzine u jedinici vremena predstavlja ubrzanje, što znači da je
ubrzanje proporcionalno sili. Takođe uočavamo da kuglica manje mase dobije veće ubrzanje, odakle
zaključujemo da je ubrzanje obrnuto proporcionalno masi.
Na osnovu mjerenja možemo zaključiti da je ubrzanje koje dobije tijelo pod utjecajem sile upravo
proporcionalno sili a obrnuto masi tijela,
F
a
m
To je osnovni zakon kretanja. Njega je prvi izveo Njutn (1643-1727) pa se naziva i drugi Njutnov zakon
mehanike.
Matematički taj izraz možemo napisati:
F  ma
jedinica za silu njutn (N) je

kg m
1N  1
s2
242
Sila je vektorska veličina, što znači da nju kao vektor karakteriše intenzitet i smjer (slika 13). U vektorskom
obliku drugi Njutnov zakon možemo pisati:
F  ma
Svaka sila u prirodi proizlazi iz jedne od četiri fundamentalne sile:
1) Jaka nuklearna sila, odgovorna za stabilnost jezgra atoma (domet 10-15 m),
2) Slaba nuklearna sila (odgovorna za raspad elementarnih čestica),
3) Elektromagnetna sila koja opisuje međudjelovanje naelektrisanja u kretanju i mirovanju,
4) Gravitaciona sila između tijela zbog njihove mase
Ogled: Da bismo preciznije našli vezu između sile, mase i ubrzanja, možemo izvesti sljedeći ogled. Stavimo
kolica na dasku dužine oko 1 m i vučemo ih dinamometrom koji pokazuje stalnu silu. Da bismo bili sigurni
da je to jedina sila koja djeluje na kolica, podižemo podlogu dok se ona ne počnu kretati jednoliko. Tada je
trenje "poništeno". Vučemo kolica, čija je masa stalna, različitim silama. Podaci su dati u tabeli.
masa u kg sila u N ubrzanje u m/s2

0,1 0,1 1
0,1 0,2 2
0,1 0,3 3
Ubrzanje izračunavamo tako što mjerimo pređeni put kolica od jednog do drugog kraja stola, a vrijeme
at 2
štopericom i koristimo izraz s  . Uočavamo da je pri stalnoj masi kolica ubrzanje proporcionalno sili,
2
𝑎 ~𝐹. Sada mijenjamo masu, a silu održavamo konstantnom. Neka sila iznosi 0,1 N. Uočavamo da porastom
mase opada ubrzanje ako je stalna sila.
Primjer: Kolica mase 500 g vučemo silom od 2 N. Koliko je ubrzanje kolica?
Rješenje:
m  500 g  0,5 kg
F  2N
a?
F
a
m
2N
a
0, 5 kg
m
a4
s2
Ponavljam osnove međudjelovanja i sile, inerciju i drugi Newtonov zakon. Dajem učenicima zadatak za
domaću zadaću:
Na kolica mase 800 g djeluje sila od 5 N. Koliko je ubrzanje kolica?
243
Plan table
Međudjelovanje i sile
Zadatak :
m  500 g  0, 5 kg
masa u kg sila u N ubrzanje u m/s2 F  2N
0,1 0,1 1 a?
F
0,1 0,2 2 a
F m
a 2N
m 0,1 0,3 3 a
0, 5 kg Domaća zadaća
F  ma
m 𝑚 = 800 𝑔
a4 2
1N  1
kg m s 𝐹 =5𝑁
s2 F  ma 𝑎 =?
244
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 6.
Nastavna jedinica: Osnovni zakon kretanja, količina kretanja (impuls) tijela

Zadaci časa :
Literatura :
245
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam sa učenicima Newtonove zakone dinamike i kako oni objašnjavaju međudjelovanja i kretanja.
Postavljam pitanje, šta misle, zašto se tijela kreću? Šta jedno tijelo, koje miruje, natjera da se pokrene? Ili
šta tijelo koje se krće natjera da se zaustavi ili promijeni pravac ili brzinu kretanja?
Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na tablu pišem naslov „Impuls, održanje impulsa“
Impuls tijela (količina kretanja) je fizička veličina koja nam je poznata iz svakodnevnog iskustva. Ako, naprimjer, u
fudbalskoj igri na nas natrči protivnički igrač sudar će biti snažniji što je veća masa i brzina protivničkog igrača.
Impuls tijela je proizvod mase tijela i njegove brzine,
p  m v
ili u vektorskom obliku
p  m v
m kg m
Mjerna jedinica za impuls je 1km1 1 .
s s
Drugi Newtonov zakon se može izraziti i preko impulsa tijela. Ako u matematički izraz za 2. Newtonov zakon,
F  ma
uvrstimo izraz za ubrzanje
v
a
t
dobićemo
v
F m
t
m v
F
t
 m v
F
t
p
F
t
Promjena impulsa tijela u vremenu proporcionalna je sili i vrši se u pravcu sile.
Gornju relaciju možemo pisati u obliku

F t  p
Ako je sistem izolovan, tj ne djeluju vanjske sile, onda je lijeva strana jednačine jednaka nuli, te je
p  0
odnosno
p  const.
To je matematički izraz zakona održanja impulsa:
U izolovanom sistemu ukupan impuls tijela je konstantan.
Taj iskaz važi ne samo za jedno tijelo već i za proizvoljan broj tijela izolovanog sistema.
246
Ovaj izraz se može napisati i u vektorsko obliku
p  con s t.
odnosno
m v  const.
Ogled: Zakon održanja impulsa jednostavno se može demonstrirati pomoću dječijeg balona. Napuši balon, a zatim
ga pusti. Balon se počne kretati u smjeru suprotnom od smjera izlaska zraka iz balona.
Kretanje balona može se objasniti na sljedeći način. Ukupan impuls sistema balon-zrak, prije izlaska zraka, bio je
jednak nuli. Kada počne izlaziti zrak, ukupan impuls sistema ostaje nepromjenjen, tj. i dalje je jednak nuli:
0  m1 v1  m 2 v2
m1 v1   m 2 v2
Impuls koji dobije balon (m2v2), Jednak je po intenzitetu impulsu koji ima zrak i suprotnog je smjera.
I kretanje rakete se temelji na zakonu održanja impulsa. U raketi sagorijeva gorivo (najčešće smjesa
kerozina i oksigena). Nastali gasovi izlaze iz rakete velikom brzinom, a raketa se kreće u suprotnom smjeru. Kao i
kod balona, u našem primjeru, raketa dobiva isti impuls kao što ga imaju i gasovi koji izlaze u suprotnom smjeru.
Primjer:
Iz puške čija je masa 800 g, izleti tane mase 1 g brzinom 200 m/s. Kolika će biti brzina trzaja puške?
Rješenje:
Puška i tane čine zatvoreni fizički sistem, pa vrijedi zakon održanja impulsa. Na početku (prije hica) ukupna
količina kretanja je nula, te je
M  800 g  0,8 kg
m  1g  0, 001kg
m
v  200
s
V ?
0  m v  MV
MV   m v
m
V v
M
0, 001kg m
V  200
0,8 kg s
m
V  0, 25
s
247
Ponavljam osnove međudjelovanja i sile, inerciju i drugi Newtonov zakon. Dajem učenicima zadatak za domaću
zadaću:
Koliki impuls ima loptica mase 50 g koja se kreće brzinom 54 km/h?
Plan table
Impuls, održanje impulsa m

p  m v V v
F t  p M
v Primjer:
F m 0, 001kg m
p  m v t p  const. M  800 g  0,8 kg V   200
m v 0,8 kg s
m kg m F  p  con s t. m  1g  0, 001kg
1km1  1 t m
s s
m v  const. v  200
m V  0, 25
 m v s
F  ma F s
Domaća zadaća
t V ? m  50 g
v p
a F 0  m v  MV km
t t v  54
MV   m v h
p?
248
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 7.
Nastavna jedinica: Princip nezavisnosti djelovaja sila. Slaganje i razlaganje sila

Zadaci časa:
Literatura :
249
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam sa učenicima Newtonove zakone dinamike, pojam međudjelovanja i sila, impuls i održanje
impulsa. Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na tablu pišem naslov „Princip nezavisnosti
djelovaja sila. Slaganje i razlaganje sila“
Govoreći o 2. Nevvtonovom zakonu utvrdili smo da je sila vektorska veličina. To znači da je osim
intenziteta (jačine) važno svojstvo sile i njen pravac i smjer djelovanja. Dužina vektora je srazmjerna iznosu
sile, a strelica označava smjer sile. Silu kao vektor označavamo slovom F sa strelicom: F . Početna tačka A
u kojoj djeluje sila (slika 1.) vektor sile naziva se napadna tačka sile ili hvatište.
Slika 1.
Šta će se dogoditi ako na tijelo istovremeno djeluje dvije ili više sila? Tijelo će se kretati kao da na njega
djeluje samo jedna sila koja je jednaka zbiru sila koje djeluju na tijelo. Pri tome važi princip o nezavisnosti
djelovanja sila: ako na neko tijelo djeluje više sila, onda one djeluju neovisno jedna od druge. Pošto je sila
vektorska veličina, onda za sabiranje sila važi pravilo sabiranja vektora. Sile koje sabiramo zovemo
komponentama, a rezultujuću silu rezultantom. O sabiranju vektora već smo govorili u uvodu.
Kada, na primjer, jedan učenik vuče stolicu onda će se ona kretati u smjeru djelovanja sile. Ako istovremeno
dva učenika vuku stolicu, onda će se ona kretati u smjeru rezultante sila. Smjer rezultante i njen iznos zavisi
od ugla pod kojim djeluju komponente sile. (Stolica ćemo smatrati materijalnom tačkom). Ako učenici
vuku stolicu pod nekim uglom onda će se ona kretati po dijagonali paralelograma čije su stranice sile F 1 i
F2. Dijagonala paralelograma F je vektorski zbir tih sila (slika 2.).
F
F1
F2
Slika 2.
Iznos (jačina) rezultujuće sile, u opštem slučaju, izračunava se korištenjem trigonometrije. U slučaju da sile
zaklapaju pravi ugao, kao na slici 2., onda ćemo iznos rezultante naći primjenom Pitagorine teoreme,
F 2  F12  F2 2
odakle je
F  F12  F2 2
250
Ako na tijelo djeluju dvije sile istog smjera (slika 3.) onda i rezultanta ima taj smjer, a po jačini je jednaka
zbiru jačina komponenata, F  F1  F2 . Intenzitet (jačinu) sile obilježavamo običnim slovom, bez strelice
iznad njega.
F1 F2
F
Slika 3.
Ako na tijelo djeluju dvije sile suprotnog smjera (slika 4.), onda je intenzitet rezultante jednak razlici
intenziteta komponenata,
F  F1  F2
F1
F F2
Slika 4.
Ukoliko sile imaju isti intenzitet (jačinu, iznos), onda će intenzitet razultante biti jednaka nuli, F  0 .
Učinak sila je kao da ne djeluje nikakva vanjska sila! U našem primjeru, kada bi učenici vukli stolicu
jednakim silama po iznosu, ali u suprotnom smjeru, stolica bi mirovala kao da na nju ne djeluje vanjska
sila.
Primjer:
Jednu stolicu vuku dva učenika silama F1=4 N i F2=3 N. Kolika će biti rezultujuća sila koja djeluje na
stolicu, ako vuku stolicu:
a) u istom smjeru,
b) u suprotnom smjeru,
c) pod pravim uglom? Stolicu smatrati materijalnom tačkom.
Rješenje:
F1  4 N
F2  3 N
F ?
a ) F  F1  F2
F  4 N 3 N
F 7N
b) F  F1  F2
F  4 N 3 N
F  1N
c ) F  F12  F2 2
F 4 N  3 N 
2 2
F  5N
251
Razlaganje sila. Kao što se dvije sile mogu zamijeniti jednom rezultantnom silom, tako se i svaka sila može
zamijeniti sa dvije komponentne sile. Razlaganje jedne sile u fizici i tehnici ima praktični značaj i najčešće
se vrši razlaganjem na dvije normalne komponente. Navest ćemo nekoliko primjera.
Neka na tijelo na slici 2., djeluje sila F pod nekim uglom prema horizontu, a tijelo se kreće po horizontalnoj
ravni. Interesuje nas koji dio sile djeluje u smjeru kretanja tijela. Razložit ćemo silu F na dvije normalne
komponente: horizontalnu komponentu F1 i vertikalnu komponentu F2. Pri tome veza između komponenata
i rezultante F je data Pitagorinom teoremom. Komponenta F1 pokreće tijelo po horizontalnoj podlozi,
komponenta F2 može podići tijelo.
Obično se sila razlaže na koordinatne ose ili na pravac kretanja. Razlaganje sile F na koordinatne ose (na
komponente Fx u pravcu x –ose i Fy u pravcu y-ose) dato je na slici 5.
Fy F
O Fx x
Slika 5.
Na slici 6. tijelo se nalazi na strmoj ravni. Sila teže G djeluje na tijelo vertikalno nadole, ali se tijelo zbog
čvrste podloge može kretati samo niz strmu ravan. Silu teže možemo razložiti na dvije normalne
komponente. Jedna komponenta FN pritiskuje podlogu, a druga komponenta F pokreće tijelo niz strmu
ravan.
G  FN  F
G 2  FN 2  F 2
Slika 6.
Ovdje je:
l – dužina strme ravni
h – visina strme ravni
b – osnovica strme ravni
Komponente sile teže na strmoj ravni možemo izračunati iz sličnosti trouglova . Na slici 6.. vidimo da je
F :G  h :l
FN : G  b : l
252
odakle je
h
F  G
l
b
FN  G 
l
h
Odnos je nagib strme ravni.
l
Primjer 2.
Na strmoj ravni, čija je visina 30 cm i dužina 60 cm, nalazi se tijelo mase 1 kg. Odredi:
a) nagib strme ravni,
b) komponentu sile teže koja pokreće tijelo niz strmu ravan,
c) najmanju silu kojom treba djelovati na tijelo uz strmu ravan da bi ono mirovalo.
Rješenje:
a) Nagib strme ravni je
h 30 cm

l 60 cm
h
 0,5
l
b) Komponenta sile teže koja pokreće tijelo niz strmu ravan je F
h
F G
l
h
F  m g
l
m
F  1kg 9,81  0,5
s2
F  4,905 N
c) Sila potrebna da bi tijelo mirovalo mora poništiti komponentu težine G koja pokreće tijelo niz strmu
ravan, a to je sila F = 4,905 N.
domaću zadaću:
1. Jednu stolicu vuku dva učenika silama F1=5 N i F2=12 N. Kolika će biti rezultujuća sila koja djeluje
na stolicu, ako vuku stolicu:
a) u istom smjeru,
2. Na strmoj ravni, čija je visina 30 cm i dužina 60 cm, nalazi se tijelo mase 1 kg. Odredi:
c) najmanju silu kojom treba djelovati na tijelo uz strmu ravan da bi ono mirovalo.
253
Plan table
Princip nezavisnosti djelovaja sila. Slaganje i razlaganje sila

F y
F1
A
F F2
F
F1
F F  F1  F2 Fy
O Fx x
Primjer 1.
F2 F1  4 N F  4 N 3 N
F 2  F12  F2 2 F2  3 N F  1N G  FN  F G 2  FN 2  F 2
F  F12  F2 2 F ? c) F  F12  F2 2 FN : G  b : l
F :G  h :l
a ) F  F1  F2
F1 F2 F  4 N   3 N 
2 2
F  4 N 3 N h b
F  5N F  G FN  G 
F F 7N l l
F  F1  F2 b) F  F1  F2
254
Visoko
Predmet : Fizika
PRIPREMA
za izvođenje časa
Čas: 8.
Nastavna jedinica: Međudjelovanje, sile, impuls, slaganje i razlaganje sila

Zadaci časa :
Literatura :
255
TOK ČASA
Uvodni dio (5 min.)
Ponavljam sa učenicima princip nezavisnosti djelovanja sila. Napominjem da su sile vektorske veličine, pa se, kao
vektori, mogu slagati (sabirati) ili razlagati. Ponavljamo postupak slaganja (sabiranja) sila kao vektorskih veličina.
Podsjećamo se karakterističnih slučajeva: kada dvije sile koje se slažu imamju isti pravac i smjer, kada one imaju
isti pravac i suprtone smjerove i kada su sile međusobno normalne. Ponavljamo kako se izračunava rezultantna
sila (rezultanta) u navedenim slučajevima. Ponavljamo postupak razlaganja sila na dvije međusobno normalne
(okomite) komponente. Najavljujem novu nastavnu jedinicu i cilj časa. Na tablu pišem naslov „Međudjelovanje,
sile, slaganje i razlaganje sila – vježba“
Poslije kratkog ponavljanja gradiva naučenog na prethodnom času, učenicima zadajem zadatke za
uvježbavanje primjene teorijskih znaja na rješavanje zadataka:
3. Jednu stolicu vuku dva učenika silama F1=5 N i F2=12 N. Kolika će biti rezultujuća sila koja djeluje na
stolicu, ako vuku stolicu:
a) u istom smjeru,
Rješenje:
F1  5 N
F2  12 N
F ?
a ) F  F1  F2
F  5 N  12 N
F  17 N
b) F  F2  F1
F  12 N  5 N
F 7N
c ) F  F12  F2 2
F 5 N   12 N 
2 2
F  13 N
4. Na tijelo mase m = 5 kg djeluju normalne sile F1=24 N i F2=7 N. Kolika će biti rezultujuća sila koja djeluje
na tijelo i koliko će ubrzanje tijelo dobiti?
Rješenje:
m  5 kg
F1  24 N
F2  7 N
F ?
a?
256
F  F12  F2 2
F  24 N   7 N 
2 2
F  25 N
F
a
m
25 N
a
5 kg
m
a5
s2
5. Na strmoj ravni, čija je visina 14 cm i dužina 50 cm, nalazi se tijelo mase 12 kg. Odredi:
c) komponentu sile normalnu na strmu ravan.
Rješenje:
h  14 cm
l  50 cm
m  12 kg
F ?
FN  ?
h 14 cm

l 50 cm
h
 0, 28
l
h
F  mg
l
m
F  12 kg 9,81  0, 28
s2
F  32,96 N
b2  l 2  h 2
b  l2  h2
b  50 cm   14 cm 
2 2
b  48 cm
b
FN  m g
l
m 48 cm
FN  12 kg 9,81 
s 2 50 cm
FN  113 N
257
domaću zadaću:
Na strmoj ravni, čija je visina 72 cm i dužina 75 cm, nalazi se tijelo mase 5 kg. Odredi:
c) komponentu sile normalnu na strmu ravan.
Plan table
1. Međudjelovanje, sile, slaganje i razlaganje sila – vježba

3. m
F1  5 N F  12 kg 9,81  0, 28
F2  12 N F  13 N h  14 cm s2
F  25 N F  32,96 N
F ? 2. l  50 cm
F
m  5 kg a m  12 kg b2  l 2  h 2
a ) F  F1  F2 m
F  5 N  12 N F1  24 N 25 N F ? b  l2  h2
a
F  17 N F2  7 N FN  ? b  50 cm   14 cm 
2 2
5 kg
b) F  F2  F1 h 14 cm b  48 cm
F ? a5
m 
F  12 N  5 N s2 l 50 cm b
a? FN  m g
F 7N h l
F  F12  F2 2  0, 28 m 48 cm
c ) F  F12  F2 2 l FN  12 kg 9,81 
s 2 50 cm
F  24 N   7 N  h
2 2
F 5 N   12 N  F  mg
2 2
FN  113 N
l
258

Fizika Pripreme Septembar PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fizika Pripreme Septembar PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mješovita srednja škola

Nastavne metode: Monološka, dijaloška, demonstracija

Uvodni dio (5 min.)

Glavni dio (35 min.)

Fizičke veličine po svojoj prirodi mogu biti skalarne i vektorske.

Odstupanje mjerene veličine od tačne vrijednosti naziva se apsolutna greška mjerenja

𝑡1 + 𝑡2 + 𝑡3 2,43𝑠 + 2,52𝑠 + 2,37𝑠

Mjerenje 𝑡 [𝑠] ∆𝑡 [𝑠] 𝛿 𝛿%

Završni dio (5 min.)

MJERENJE I GREŠKE MJERENJA

Nastavne metode: Dijaloška

Uvodni dio (5 min.)

Ponavljam gradivo sa prošlog časa:

Glavni dio (35 min.)

Zadatak: Pri mjerenju neke dužine izmjerene su sljedeće vrijednosti:

𝑑1 + 𝑑2 + 𝑑3 + 𝑑4 + 𝑑5 25,64 𝑚 + 27,24 𝑚 + 22,97 𝑚 + 24,32 𝑚 + 27,73 𝑚

Najbolje mjerenje: 𝛿𝑚𝑖𝑛 = 𝛿1 = 0,2% (prvo mjerenje)

Najlošije mjerenje: 𝛿𝑚𝑎𝑥 = 𝛿3 = 10,2% (treće mjerenje)

Završni dio (5 min.)

MJERENJE I GREŠKE MJERENJA

Nastavne metode: Monološka, dijaloška

Uvodni dio (5 min.)

Glavni dio (35 min.)

Završni dio (5 min.)

Odnos fizike i drugih nauka

Nastavne metode : Monološka, dijaloška

Uvodni dio (5 min.)

Glavni dio (35 min.)

U kinematici se tijelo zamjenjuje materijalnom tačkom. Na taj način se pojednostavljuje

Slika 1. Referentni sistem

Slika 1. Na opčetku kretanja Slika 2. Poslije pređenih 100 m

Međutim, ako naš položaj posmatramo u odnosu na autobusku stanicu, mi se (zajedno sa

Završni dio (5 min.)

Prostor i vrijeme. Mehaničko kretanje.

Nastavne metode: Monološka, dijaloška

Cilj časa: Razumjeti pojmove putanje i puta, pomaka i brzine.

Uvodni dio (5 min.)

Ponavljam sa učenicima osnovne pojmove u kinematici:

Pitanje: Šta je prostor?

Glavni dio (35 min.)

Neka se, na primjer, dva učenika kreću od prodavnice P do škole Š.

Srednja brzina je odnos pređenog puta i vremena trajanja kretanja.

Da bi izračunali brzinu u metrima u sekundi potrebno je znati da je 1 km = 1000 m, 1 h = 3600 s.

Putanja, put, pomak, brzina

Nastavne metode: Monološka, dijaloška

Cilj časa: Ponoviti pojmove putanje i puta, pomaka i brzine.

Uvodni dio (5 min.)

Ponavljam sa učenicima osnovne pojmove u kinematici:

Pitanje: Šta je putanja?

Glavni dio (35 min.)

Da bi izračunali brzinu u metrima u sekundi potrebno je znati da je 1 km = 1000 m, 1 h = 3600 s.

Završni dio (5 min.)

Mehaničko kretanje, putanja, put, pomak, brzina

Nastavne metode: Monološka, dijaloška

Cilj časa: Upoznati pojam ubrzanja i ubrzanog kretanja

Ponavljam sa učenicima osnovne pojmove u kinematici:

Pitanje: Šta je putanja?

Glavni dio (35 min.)

Promjenjivo kretanje biće:

Najjednostavnije promjenjivo kretanje je jednakopromjenjivo kretanje. Kod takvog kretanja ubrzanje je

Završni dio (5 min.)

Nastavne metode: Monološka, dijaloška

Cilj časa: Upoznati učenike sa osnovnim pojmovima u kinematici i osnovnim oblicima