1.

Smio bih se kladiti da će prvo što će napraviti jedan podstanar u svojoj podmukloj svijesti biti
jedan ogromni zahod s parnim grijanjem i rafovima za knjige, jer podstanar je čovjek bez
građanske psihologije, mada svaki dan sanja građansku idilu, i ne može da shvati da može
imati svoj vlastiti um u glavi, koji je koraknuo dalje od svoje misli o čistom i toplom prostoru i
hrani.

2. Znam: očekujete nešto da vam kažem, to je prirodno, ali ja nemam riječi da vam opišem sve
što se čovjeku desi kad on rukama svojim dotakne ono prema čemu se obzirao i sav svoj život
pogled upravljao u nadi da će jednom pa makar i onda kad posljednji put na ovom svijetu oči
svoje bude sklapao, do njega dosegnuti, niti išta mogu učiniti da osjetite moje oduševljenje
što sam voljom Božijom, a ne zato što sam zaslužio, tu gdje jesam i što mislim da je ovo jedino
mjesto koje svako, ko god on bio, uvijek osjeća svojim i gdje mu niko neće reći da se odmakne,
a kamoli da će ga na njemu nekakva nevolja snaći.
3. Kad je Ana poslije, u njihovoj sobi, prije nego što su legli ispitivala muža šta im je još pričao,
muž joj reče da je ono što je najgore prešutio, a zatim je kazao kako mu se čini da nije dobro
rastajati se od svojih u familiji, ali da je još gore sastajati se ponovo, jer katkad se ljudska bića i
naši rođeni mijenjaju kao što se izmijene naša godišnja doba, pa kad odnekud dođeš nađeš
šipak tamo gdje si ružu očekivao, a umjesto nježnih latica dočeka te trn.

4. Kad ni nakon nekoliko uzastopnih posjeta nije došlo do promjene ponašanja pojedinca niti se
pojavio znak da će ga uspjeti odvratiti od njegova nauma ako mu budu još češće prisustvovali
radnim seansama u čarobnjakovoj radionici, koja se nalazila u komori gdje je bivši vlasnik
prazna držao burad i vinogradarski alat, roditelji odlučiše da upitaju za savjet župnika kome do
tada nisu ni riječju kazali što se zbiva u sinovljevoj duši.
5. Odgovorio sam gotovo grubo, da svijet neće propasti ako posjedi četvrt sata s prijateljem koji
je zbog nje ostavio sve poslove, iako to nije bila istina, uvrijedio sam se što mi se čini
nepravda, a kad sam još uvidio da sam upao u stupicu koju sam joj pripremio, a ona se mirno
povukla ostavši nadmoćna, bio sam ljut i na sebe i na nju.

6. Svetina se razmicala pred konjanikom koji je izgledao kao da i ne pomišlja da bi se njemu

moglo išta desiti, a on je tako projahao kroz cijelu čaršiju vičući ljutito da sada ide do
Sulejman-paše da ga pita ko je ovdje gospodar, i da će ga poslije toga, u to mogu da budu
uvjereni, mnogi zažaliti što je pošao za ludim glavam a protiv najviših naredaba.
7. Prečesto se vukao po centralnom pogonu štamparije, zavlačio se u korektovku sebi, ometao
ljude, koji su unosili tekst u kompjutere besmislenim pitanjima, a po svemu se vidjelo da
upravo panično traži nešto za što bi se uhvatio i od čega bi napravio razlog svog prisustva, pa
kako sam i ja, otkad je uvedena nova tehnologija, bio besposlen za vrijeme svojih boravaka u
štampariji, bez kojih se ipak nije moglo, često smo zajedno odlazili u kantinu i tamo satima
razgovarali, tako da se vremenom među nama razvila jedna istinska bliskost, gotovo
prijateljstvo.

8. U prvo vrijeme se o tunelu pomalo šaputalo u Sarajevu, glasine su išle sve dalje i dalje, širile
su tunel, produžavale ga, uvodile struju u njega, još malo pa su ga asfaltirali sve dotle da su se
neki kleli da oko sredine tunela ima mala prodavnica da oni koji idu u Hrasnicu po hranu,
mogu kupiti sve što trebaju, a da ne izlaze na hrasničku stranu.
9. Kada je, da bi se dodvorio, sakrio korisne informacije, osjetio je strah, ali se nije usuđivao
komentirati, te se pritajio, iako je stalno strepio da će ga otkriti samo što bi ponekad kao da
mu se priviđalo, prosinula nada koja ga je vraćala u život, mada to nije bilo dovoljno tako da je
odlučio priznati grešku koja se i njemu činila ogromnom, zbog čega je osjetio blago olakšanje.

10. Po svemu se vidjelo kako bi sekretar i sam dao sve na svijetu da prestane pjevati, ali prestati
nije mogla i zajedno s tim pjevanjem doprla je do ušiju prolaznika na ulici vijest da je
progonitelj nije ni stigao a tek što je završila pjesmu, djevojka je od posjetitelja dobila poklon
kojim je samo mogla napojiti cvijeće ako je htjela, jer je, kad ga je otvorila, uvidjela da je riječ
o običnoj flaši vode.
11. Došlo je vrijeme da se nešto učini, jer je valjalo ispiti čašu odgovornosti, a dok su telefonski
aparati još radili, trebalo je telefonirati, izvještavati o svemu što se zbilo, iznuditi za pomoć,
svaliti sve na nju, izvlačiti sebe iz ponora u koju me je vlastita laž gurnula, samo što sam silno
želio da sve to prekine.

12. Mrak se spušta na tu zemlju bakra i lima, dok svjetlost ljeta koje je bilo prošlo ostaje dugo na
oblacima iznad stanice pa kad pogledaš odozdo sa zemlje, čini ti se da si propao u njene donje
katove i ostao prikraćen za blagodat sunca, da si zapravo toliko kažnjen da sunce vidiš, ali te
ono ne grije.
13. Ipak smo ostali još dugo budni, iako za to nije postojao nikakav stvarni razlog, nismo bili ni
uzbuđeni, ništa nas nije mučilo, jednostavno nismo mogli zaspati ne znajući zašto, te smo
onda da prikratimo vrijeme i zabavimo se, počeli pripovijedati jedan drugom ono što smo
doživjeli ili smo umislili da smo doživjeli tokom višednevnog pješačenja po planinama.

14. Reče da ne može da se sjeti a kamoli da ispriča tu priču o čovjeku koju mu je prije mnogo
godina ukrao pušku tako da je morao da se gadno zaduži da kupi drugu i kad ju je kupio, onaj
je opet došao da mu je ukrade, no naletio je na drugog kradljivca koji ga je, dok su se otimali
o tu pušku, iz te puške ubio.
15. Kad sam se idući prema kolibama osvrnuo da vidim ima li ikoga ko bi me mogao opaziti i tako
pokvariti iznenađenje što sam ga bio pripremio, primijetio sam kako se jedan žbun više puta
lagano pomjera, i kad sam malo pažljivije pogledao ispod grana virili su prsti nečije noge, tako
da sam znao da ću biti otkriven i da od mog iznenađenja neće biti ništa.

16. Neće se dogoditi ništa, znao sam, što bi moglo još više otežati i ovako zapetljan odnos to
dvoje ljudi zato što se zapravo sve i dogodilo, pa ako se i nisu mogli očekivati nikakvi novi
preokreti u njihovim odnosima, moglo je svakako biti tu i tamo sitnih poteza, koji su ih mogli
natjerati da ponovo razmisli o tome što se s njima zbiva, ali nisu mogli promijeniti ništa.
17. Svi su se ukočili kao da su postali kamen nepomični, samo se on trznuo i potrčao da uhvati tog
čovjeka dok je, gubeći ravnotežu, padao, ali se je sam sapleo na prvom koraku, kao divljač kad
blago klekne kad bude metkom okrznuta i nakratko zadrži malo nogu niže, ali je brzo vrati i
ukrsti u rastojanju, da umakne pravom pogotku koji bi je strušio i osudio na smrt.

18. A onda je muzika zasvirala posmrtni marš, niz sjajne trube cjedile su se kapi kiše, bilo je
strašno tužno, držali smo se uspravno, da savladamo mučninu, i mislili kako je u ratu i smrt
bila jednostavnija.
19. On zna ko ga je vodio i kada, on se priprema na to da umre, i raduje se što ne zna kada će to
biti, on ne zna kada će to biti, on zna da će to imati veze s drugim ljudima i pita se s kojim, on
pokušava zamisliti svijet u kojem njega ne bi bilo i ne uspijeva u tome jer se njegov svijet
sastoji od ljudi koji njega poznaju ili pamte.

20. Ne mogu da se sjetim jer ne mogu da odvojim oči od svoje fotografije i nisam u stanju da
mislim od svojih riječi, zbog kojih se svaki dan dostojanstven i častan čovjek odmah ubija od
stida, ali ako imaš povjerenja u mene, potpiši ovaj dokument da pređemo na razmatranja
ostavštine po kojoj mora mnogo iscrpnije da se razgovara.

21. Prilazeći tih nekoliko koraka kroz zelenilo bašče dok sam slušao kloparanje vretena što je
dočekivalo vodu sa česme i prenosilo je bezbrojnim komadićima koji su u svojoj zamršenosti
 ličili na paukovu mrežu dok su pohlepno širili nozdrve kako bi put mirisa ruža bio širi i
komično ga razbudio hodajućim vlastitim tijelom kao tuđim ćuteći kako mu se u dubokoj
pomrčini tjelesnog bude pokreti onog nesretnog crnca, koji je u dva navrata kako mi je pričao
onaj čudni vrtlar, potpuno pomiren sa smrću prešao na isti put, Josip će razmišljati o tome
kako da posiječe taj veliki krov u podnožju čijeg se stabla otvorila velika rupa.

22. Službeni su jezici na sastanku prema prethodnom dogovoru kad se izbjegnu konflikti,
francuski i engleski, s tim što se mogu koristiti i nacionalni jezici, ako se obezbijede prevodi na
pomenuta dva svjetska jezika.
23. A teče svijest i sjećanja naviru dok gledam tu neobičnu igru svjetla i tame i sve se čini kao da
je nekad kada smo u noćima besanim, što tako često dolažahu u godinama ratnim zaboravljali
poznate adrese a pamtili neke nove.

24. Sve je to tako povezano da se i danas pitam ima li u tome ikakve slučajnosti ili je sve bilo
poznato unaprijed, kao u Macbethu, gdje vještice otkrivaju sudbinu, ali to onaj kojeg se tiče u
početku ne vidi, iako znam da slučaja nema i da je ovo moje zatočeništvo samodio igre što se
onima koji ne vide čini kao slučaj, a ta je igra zapravo savršeno zaokružena i tako logična da bi
se moglo govoriti o gotovo matematičkoj nepravilnosti.
25. Iz bjeline zidova, poput očiju kakvog radoznalog djeteta, dok im se ona crna mrlja sa Zapada,
koja sad podsjeća na žumanca u velikoj nebeskoj tavi, ogleda u zjenicama, bulje dva
prozorčića a ispod njih, da onome koji kroz njih gleda ne smeta razgranat i spleten bršljan.

26. A kad odjekne pljesak i apsurdna se igra završi, on se budi i prvi nevidljiv odlazi dok publika i
glumci još dugo ostaju misleći da je on još među njima i da sve treba da se završi trijumfalnim
aplauzom u sali, okrenuti jedni drugima, jer on ne trpi da se nekome plješće, ma ko to bio, ne
voli trenutke buđenja, ne voli bezbrojne upaljene sijalice, on brzo silazi u polutamne salone
gdje igra karte ili bilijar; lice mu je rijetko ko vidio, samo se čuje njegov autoritativni bariton
od kog sve drhti.
27. Tek pomalo, gotovo primjetno, potkradao je on tog najgoreg dijela priče i živio je, gušio
poneku strašnu riječ da bi prekrio istinu i oslobodio se stida koji ga je iz dana u dan ubijao
podsjećajući ga na prošle dane ka su on i Merjema prodavali voće da bi preživjeli, a mati mu
govorila o sreći koja ga čeka, iako je možda nije ni zaslužio, nakon što je brata osramotio i
povrijedio tamo gdje najviše boli čovjeka koji voli.

28. Naime, i nama i njima su naravno prihvatljiviji čisti i odani ljudi koji znaju gdje im je mjesto i
kome pripadaju s tim da su naravno nama miliji vaši, a njima njihovi, iako su i njima i nama
prihvatljiviji i jedni i drugi.
29. Na njihovim licima bilo je iščekivanja, ali smo ga gledajući onako iz mučne zemljine rane kako
stoje iznad nas moćne i strašne, nogu raskrčenih, ruku zabačenih za leđa, dok se u njima koti
nešto nepoznato i teško, previdjeli, jer im lica, oslikana u vedrom nebeskom plavetnilu
nestvarna u svojoj ozbiljnosti, bijahu rastavljena kao proteze zubala ispale iz usne duplje.

30. Uzalud je nastojao da rastjera dva crna nemirna koluta kroz koje mu se mutno ukazivao sav
sjaj dana i grad pod njim, pipao je sljepoočnice, okretao se lijevo i desno, ali su se pogledom
pomicali crni koluti kroz koje je sve pred njim izgledalo splinuti; i grad i tišina koja je bila gluha
i u kojoj se čula krv kako nasjeda bez prestanka i bije muklo u šije, te se on nikako nije mogao
sjetiti ni koji je dan ni koji je grad ni zašto je tu gdje jeste osuđen da gleda a da ne razumije.