Professional Documents
Culture Documents
SOKRAT
SOKRAT
Sokrat je svojom spoljašnjoću bio toliko primjetan da su svi o njemu govorili i svi ga
poznavali, pa i svako dijete. Bio je srednjega rasta, odebeo, širokih ramena, na kojima se
dizala ovelika ćelava glava s visokim čelom, sa širokim pljosnatim nosom, i sa dubokim i
buljavim očima. Hodio je bos, otrcana odijela, jeo malo, ali zato uvijek tražio hljeb života
i njime se hranio. Bio je, dakle, nelijep čovjek. Međutim, šta se sve krilo iza te čudnovate
i neobične spoljašnje pojave!
Njegov spoljašnji izgled bio je bijedan, njegov unutrašnji svijet raskošan: niđe se pojava i
suština toliko ne razilaze kao u njegovom slučaju. Onako bosa i slabo obučena svi su ga
ismijavali, ali on je sve mirno podnosio. To što su ga i pisci komedija u svojim djelima
ismijavali, prokomentarisao je u skladu sa svojom filozofijom: »ako izvrgavaju ruglu naše
greške, činiće nam dobro; a ako ne, onda to nema nikakve veze sa nama«. Spolja ružan,
a opet neodoljivo privlačan za svakoga ko ima duše i duha, doživio je i to da je Platonov
brat Glaukon javno tražio da ga treba uzeti za ukras države. Čak i jedan zgodni,
raskalašni i prevrtljivi Alkibijad, taj »genije raskalašnosti«, u jednom času priznaje da je
Sokrat toliko plemenit da se pred njim stidi, što mu se nije desilo ni sa jednim čovjekom
koga je u životu upoznao. »Jer on je jedini čovjek od kojeg sam iskusio da se nekoga
stidim... Znajte da njemu ništa nije stalo do toga da li je neko lijep, ni da li je neko
bogat, ni da li ima kakvu drugu odliku koju gomila uzima za sreću. On smatra da sva ta
dobra nemaju nikakve vrijednosti, ali on to ne kaže, nego svoju ironiju i svoju šalu na
račun ljudi vrši kroz cijeli svoj život« (»Gozba«).
Sokrat je živio u siromaštvu, jer je shvatio da je njegov životni poziv da postavlja pitanja,
a ne da zgrće bogatstvo. Kad mu je bogati sugrađanin ponudio nekoliko robova kako bi
njihovim radom mogao da stekne pogolem prihod, on je to odbio. Ovo dokazuje da je bio
siromah iz principa, a ne iz nužde. Kad bi pozvao na ručak bogate ljude, a njegova žena
se stiđela zbog oskudnog jela, on bi rekao: »Ne mari ništa, jer ako su razumni, oni će se
s tim pomiriti, a ako su nevaljalci, nećemo se brinuti za njih«. Govorio je da neki ljudi
žive da bi jeli, dok on jede samo zato da bi živio. Kao što je u dobrom društvu bio
govorljiv i veseo, tako je u rđavom bio priseban i oprezan. Prvi je među sugrađanima
uočio da je bolje biti dobar nego imati sva dobra ovoga svijeta. Govorio je takođe da se
čudi koliko se vajari mermernih kipova trude da kamen učine takvim da potpuno liči na
čovjeka, a da se ne trude nimalo sami za sebe da ne postanu slični kamenu. Krasile su ga
divne lične vrline, koje treba razumjeti kao norme za svakog drugog čovjeka.
Sokrat je imao jednu naročitu duhovnu osobinu: osjećao jc u sebi neku božansku snagu,
nekakav unutrašnji glas, božanski znak. Još od mladosti pa da posljednjih dana života
primao je razne poruke i opomene od svog tajanstvenog glasa, ili demona. Platon u
“Gozbi” pripovijeda o Sokratovim produženim nastupima duhovne ekstaze, mističnog
zanosa, od kojih je jedan trajao cijeli dan i noć – i to za vrijeme jednog vojnog pohoda. U
Platonovoj „Odbrani Sokratovoj“ sam Sokrat izražava se o njemu ovako: »Možda bi se
pak moglo učiniti čudno to što ja idem naokolo i samo svakog pojedinoga to savjetujem i
u sve se pačam, a ne usuđujem se da javno iziđem pred vas u skupštini, pa da
savjetujem građanima. A tome je uzrok to što ste vi mene često i na mnogim mjestima
čuli đe govorim da se meni javlja nešto božansko i demonsko, neki glas, a to je ono što
je Melet i u optužbi naveo rugajući se. To je nakakav glas koji mene prati još od rane
mladosti; i kad mi se javi, uvijek me odvraća da ne činim ono što namjeravam da činim,
ali me nikad ne navraća. To je ono što me sprječava da se bavim državnim poslovima. I
čini mi se da je to prava sreća što me sprječava«. Taj znak pojavljivao mu se, dakle, kao
unutrašnje otkrivenje božanstva o uspjehu njegovih radnji. Taj božanski znak pokazuje
da je Sokrat duboko ronio u svoju intimnu prirodu, i tim se on najviše razlikovao od
svojih sugrađana. Oni su dotad imali svoja utvrđena shvatanja o životu, o pravednom, o
lijepom, o pobožnosti, o državi, i zato im se Sokrat sa svojim demonom činio kao
nečedan nadrimudrac, zanovijetalo, protivnik i rušilac tadašnjeg dobrog društva! Zbog
tog naopakog shvatanja najčestitiji Atinjanin pojaviće se jednog dana kao optuženik pred
atinskim sudom.
Sokrat nije nikakav politički vođa, ne zahtijeva da ga neko slijedi, jer svako ima
mogućnost da bude neponovljiv. Ne osniva nikakvu stranku, jer onaj ko ima svoje
mišljenje odstupa od mišljenja svake stranke – i tako opet ima sve protiv sebe. Ono o
čemu stranke govore, njega prosto ne zanima, jer to što stranke govore nije u bitnoj vezi
sa istinom. Kad je morao da bira, on je lični interes podređivao opštem dobru. Ne čudi
što su ga jedni obožavali i slavili (Platon, Ksenofont...), a drugi ismijavali i ponižavali
(Aristofan u svojim komedijama, prije svih). Bio je filozof svakodnevnog života, ali život
nije živio na svakodnevan način. Iz Atine nikad nije putovao, osim kad je morao da pođe
u rat, ali se ipak pročuo i izvan svoga grada, jer da nije tako, ne bi njemu hrlili radoznalci
iz drugih krajeva. Nije obavljao važne državne poslove, jer je šćeo da ostane nezavisan u
duhu i životu. Povremeno je obavljao građanske dužnosti, ali se nije borio za bilo kakav
položaj. Nije volio ljude od moći i vlasti, pa je odbijao da od njih primi poklon i da dođe
na njihove dvorove.
Ako se svemu tome doda i njegovo hrabro držanje u peloponeskom ratu (stekao je
odličje za hrabrost, ali ga je odbio; kad su svi bježali sa bojišta, on se mirno povlačio,
okrećući se povremeno da bi se odbranio, ako bi ga neko napao), časno vršenje političkih
dužnosti (ne iz želje već iz obaveze) i čvrst stav u odnosu na glas većine (mase) koja
griješi, onda je Sokrat bio prva ličnost starog svijeta i bez druženje i prijateljstva sa
moćnim ličnostima.
Sokrat se hrabro borio na bojištu, ali je u svom dvorištu gubio bitku sa svojom ženom
Ksantipom, koja ga nije samo psovala, nego i prljavu vodu na njega izlivala (»Ne kazah li
ti da Ksantipa, kad grmi, donosi kišu« - mirno kaže prijatelju Sokrat). Kad su ga pitali da
li čovjek treba da se ženi ili ne, odgovorio je: »Šta god da uradiš, kajaćeš se«. Često je
raspravljao na trgu, đe se osjećao kod kuće, jer u svojoj kući nije nalazio razumijevanja
za svoj način mišljenja i razumijevanja: on je svoju široku dušu rasuo po trgovima
božanskog polisa!
Atina mu je prirasla za srce i dušu. U petom vijeku prije nove ere, bila je ne samo
središte političke već i duhovne moći. Iako je živio u zlatno doba grada-državice, doživio
je kako joj moć i slava zalaze poput sunca. O tome Hegel: »On je doživio vrhunac sjaja
Atine i početak njenog propadanja; on je uživao u njenom najdivnijem procvatu i
saosjetio početak njene nesreće«
Sokratova mladost pada u vrijeme velikog procvata i sjaja Atine i u vrijeme kad su se u
Atini prvi put pojavili predstavnici jonske filozofije, pa se i on, žudan višeg obrazovanja
pridružio kao učenik jednome od njih, Arhelaju iz Mileta. Iz jedne bilješke Ijona Hijanina,
koji je u svojim »Putnim uspomenama“ zapisao da je Sokrat s Arhelajem putovao na
ostrvo Sam, god. 441 /40, vidi se da je Sokrat u vrijeme kad je Ijon pisao te uspomene
već bio poznata ličnost. Sokratu su bile poznate kosmološke teorije velikih sistematičara
Heraklita, Empedokla, Demokrita, zatim učenje Diogena iz Apolonije, Alkmeona iz
Krotona i najzad Anaksagore iz Klazomena, čiji je spis „O prirodi“ sam čitao i proučavao.
Obavještenja o učenjima tih mislilaca dobio je od svog učitelja. Iz Ksenofontovih
„Spomena“ vidi se da se Sokrat držao teološkog načela po kome je cio svijet djelo
božanskoga uma, koji sve stvara radi određena cilja, a tako je mislio naročito
Anaksagora. Međutim, nije kosmološka filozof ija prirode bila središte Sokratova
proučavanja, nego etika, za koju je dobio podsticaj od Arhelaja, jer se već i on bavio
etičkim pitanjima, te je naročito proučavao ljudski život i bavio se pitanjem pravednosti i
zakona. Iz „Spomena“ vidi se i to da je poznavao starije pjesništvo, naročito Homera i
Hesioda. Rado je posjećivao pozorište, i to samo onda kad su se davali novi komadi
Euripidovi, koji su za njega bili vrelo najdubljeg poznavanja ljudske prirode, jer su bili
puni moralnih i psiholoških problema. Ali glavno tlo na kojem je ponikao Sokratov krug
misli bila je sofistika. On će je, u isti mah i usavršiti i savladati. On će je moći savladati
samo tim što će njena učenja brižljivo i smotreno proučiti i što umnu snagu čovjekovu
neće stavljati u službu materijalnog uspjeha po svaku cijenu, nego u službu pravilnoga
mišljenja i djelanja na čvrstoj moralno-religioznoj osnovi.
Sokrat je znao vrijednost stvari, ali stvari za njega nijesu imale vrijednosti. Poznata je
ona anegdota sa gradske pijace kada su ga pitali šta tu radi, a on odgovorio.
»Posmatram bez koliko stvari mogu da živim«. Smatrao je jedinom pravom vrijednošću
upoznati sebe. Upoznao je dosta moćnih ljudi, ali je moćnim smatrao samo onoga ko je
kadar da savlada sebe. To da ništa nema ulazi u pojam njegove slobode. Njegova
nesebičnost bila je stalni prijekor pohlepi bogatih, i zato im nije bio po volji.
Godine 406. odnijeli su Atinjani kod Arginuskih ostrva sjajnu pobjedu nad spartanskom
mornaricom. Preko sedamdeset spartanskih brodova bilo je što zarobljeno što
potopljeno. Atinjani su izgubili dvadeset i pet brodova. Kako se bitka bila daleko od
obale, mnogi vojnici nijesu mogli da se spasu i našli su smrt u talasima. Komandanti koji
su određeni da pokupe mrtve i da spasu momčad s razbijenih brodova nijesu mogli da
izvrše naređenje zbog oluje koja se digla posle boja, i preko četiri hiljade nesrećnika,
među njima dvije hiljade atinskih građana, poginu u moru. Zato atinska skupština,
podsticana od rodbine postradalih, osudi komandante naprečac na smrt. Sokrat je pritan,
jer je slučajno tada njegova fila upravljala skupštinom, pa se, uprkos graji suverenoga
naroda, kome su pritani šćeli da popušte, jedini protivio takvom osuđivanju vojvoda i
izjavio da će u svemu postupiti samo po zakonu. Atinjani će se docnije pokajati i donijeti
rješenje da se oni koji su narod prevariii optuže u skupštini, ali zato Sokrata, koji ih je
nekad dobro savjetovao, neće više cijeniti.
Drugi slučaj. Kad je aprila godine 404. prestao peloponeski rat, zavlada u Atini oligarhija,
i ona izabere Tridesetoricu da napišu zakone. Na čelu su im bili Harikle i Kritija, nekadanji
Sokratov učenik. Isprva su postupali blago, ali kad su se osilili, stali su lišavati imanja,
proćerivati iz zemlje, čak i nemilosrdno ubijati sve one koji su bili pristalice oborene
demokratije. Ovima je pripadao neki Leont, ugledan građanin sa Salamine, koji je takođe
imao da pogine. Kako nije mogao da gleda zulume i nasilja što ih je vršio teroristički
odbor Tridesetorice, on pobjegne iz Atine. Odbor pošalje po njega pet građana, među
njima i Sokrata, po svoj prilici zato što su mislili da Sokrat kao učitelj Kritijin pristaje uz
njih. Mada je inače oštro kritikovao demokratiju, Sokrat nije šćeo da bude slijepo oruđe
krvave Tridesetorice, i jedini se nije pokorio njihovu naređenju, i samo pad tirana
sačuvao mu je glavu.
Isti Alkibijad ističe Sokratovu izdržljivost i kod Potideje: »Prije svega, prevazilazio je u
vojničkim naporima ne samo mene nego i sve ostale. Kad god bismo bili prinuđeni da
neđe zaostanemo i, kao što se to dešava na vojnama, da budemo bez hrane, ništa nijesu
bili ostali prema njemu u otpornoj snazi. .. U podnošenju zime - jer onđe su ljute zime -
činio je čuda: naročito jedared kad je bio izvanredno jak mraz, te svi ili nijesu uopšte
izlazili ili, ako bi ko izašao, obukao bi čudo haljina, i obuo se, i umotao noge u pustinu i u
ovčije kože, a ovaj je među njima izlazio u onakvoj odeći kakvu je i ranije obično nosio, a
bos išao je po ledu lakše nego drugi obuveni. A vojnici su ga gledali poprijeko, jer su
mislili da ih prezire« .
Za Sokrata se može reći da je okrenuo stranicu grčke misli od prirode prema čovjeku:
antropologija potiskuje komologiju! Antropologija stavlja čovjeka u središte svijeta, a ne
Since, Mjesec, Zemlju... Sva znanja iz kosmologije, geologije, meteorologije,
astronomije, medicine itd. ne mogu mu ništa reći o tome kako treba da živi i šta treba da
radi sa svojim životom. Kad se govori o prirodnim pojavama, Sokrat ili ćuti ili odgovara
škrto. „O Atinjani, ja nemam nikakvog udjela u prirodnim nagađanjima“.
Sokrat je dobro poznavao svoje duhovne prethodnike, što znači da je bio sjajan
poznavalac i filozofije prirode. Priča se da mu je Euripid dao da pročita nešto od Heraklita
i o Heraklitu, pitajući ga za mišljenje, a Sokratov odgovor je bio: „Ono što sam razumio
izvrsno je; a mislim da je tako i ono što nijesam razumio: samo je zato potreban delski
ronilas da dođe do dna.
Sokrat dovodi u pitanje Demokritov stav da je „čovjek ono što svi znamo“, pokazujući i
dokazujući da bi svako trebao da se zapita o sebi samom, da se pojavi interes za samog
sebe, a to je moguće jedino ako se ljudski duh, koji je do tada bio obuzet onim što je
najudaljenije (nebo, zvijezde, planete) okrene onom što mu je najbliže – pitanjima iz
svakodnevnog života. „Čovjek poznaje svijet onoliko koliko sebe poznaje: to jest njegova
dubina mu se raskriva u mjeri u kojoj se čudi sebi i svojoj složenosti“. Sokratu nije stalo
da upozna stvari oko sebe, već da spozna sebe. U čovjeku postoji nešto što nadilazi ili
prevazilazi prirodnu uslovljenost, nešto natprirodno, a to je njegova kultura. Čovjek više
sebe ne doživljava kao dio prirode, već kao kovača vlastite sreće. Samo čovjek, između
svih drugih bića, može da stvara sebe drukčijeg nego što je od prirode dat: u tome može
ići u pravcu ostvarenja najboljih i najgorih mogućnosti! Sve su stvari dovršene, samo je
čovjek nedovršen. Ako on nije dovršeno biće, onda ni govor o njemu nije i ne može biti
okončan. „Sa Sokratom su započeli virtouzi života“.
METODE: IRONIJA, MAJEUTIKA, DIJALOG, INDUKCIJA
S. Kjerkegor vidi Sokrata kao „velikog ironičara kojem su se ljudi milenijumima divili i
kojem se približavam dok mi srce kao nikom drugom lupa od oduševljenja". Porijeklo
Sokratove ironije trebalo bi tražiti u njegovim odnosima prema sofistima, koji su više
brinuli o jezičkim i logičkim igrama nego o istini. On je podrugljivo govorio o onima koji
više brinu da napune džepove makar ostali prazne glave. Najveći vaspitač u istoriji
evropske kulture nije mogao da podnese duhovnu gimnastiku i opuštenost sofista u
vrijeme kada je bilo nužno da se vodi računa o uravnoteženom poretku ljudskih
vrijednosti
Sokrat je izazivao čuđenje svojih sagovornika, jer je iz vidljivih primjera izvodio nevidjiva
načela i tako ih na ironičan način uzdizao do pojmovnog mišljenja; govorio je, na primjer,
kako je neobično što svako lako može da kaže koliko ima ovaca a ne može da odgovori
koliko je prijatelja stekao u životu; tako malo ljudi cijene vrijednost prijatelja; kad mu je
neko napomenuo: „Taj i taj čovjek loše govori o tebi", on mu odgovori: „Pa on nije ni
naučio da lijepo govori"; nekome ko ga je pitao: „Zar te taj i taj čovjek ne vrijeđa?" -
odgovorio je: „Nipošto, jer za svađu su potrebna dvojica"; dovodio je druge u
nedoumicu, ali je i sam često u njoj bio; često je pitao a rijetko odgovarao na pitanja i
tako ostavljao svakoga otvorenim za avanturu duha; bio je jedno veliko pitanje koje ne
daje mira bližnjima, ćerajući ih da sebe osmotre iznutra.
Sokrat se nije odnosio na ironičan način samo prema drugima, već i prema samome sebi.
Zar njegov stav „znam da ništa ne znam" nije dovoljan dokaz za to? Ali ovaj stav ima
daleko dublje značenje no što misli tzv. zdrav razum. „Znam da ništa ne znam" nije bilo
poricanje svake mogućnosti saznanja, dosljedni skepticizam, relativizam i nihilizam, nego
samo metodološko načelo od koga valja poći u traganju za istinom. Sofistima, koji su se
hvalisali da znaju, on je namijenio ironiju kao način podsmijavanja njihovom
besjedništvu, a mladim i radoznalim duhovima majeutiku (vještinu porađanja, babičku
vještinu). I jednima i drugima pomagao je da pronađu put do istine, iako na početku
razgovora ni sam nije bio u njenom posjedu. Ironija je bila usmjerena na osporavanje
zabluda, majeutika na otkrivanje istina.
Ironija zahtijeva visoko obrazovanje i veliko znanje, pa je ona uvijek svojstvo manjine, a
nikad većine. Ironija je veoma ozbiljna igra značenjima da bi se stiglo do onog značenja
koje ima vrijednost ne samo za učesnike duhovne igre, nego i za sve druge ljude. Sokrat
je bio ironičan, ali je ironija bila u službi ozbiljnog cilja: upoznati stepen obaviještenosti
sagovornika o nekoj stvari, a onda u toku razgovora uzdizati ga do one duhovne visine
na kojoj se sam nalazio! Prema tome, Sokrat je bio neobično ozbiljan što se tiče svrhe i
načina svoga samo/ispitivanja, ali i blago ironičan, ne samo na svoj račun, nego i na
račun sabesjednika. U temelju svake šale leži duboka ozbiljnost. „Tako je on o tim
stvarima ozbiljno govorio, a sve šaleći se."
Bog istinu zna, čovjek je traži. Iako je Sokrat bio najmudriji čovjek, što je potvrdilo i
proročište, ni on nije znao istinu od početka, nego je tražio u razgovoru sa drugima
iako je ovaj slutio da je Sokrat već zna. Sagovornik mora da postane svjestan istine koja
je u njemu zapretana, pritajena, nesvjesna. Kada je sagovornik postane svjestan, to je
trenutak iznenadnog bljeska, skoro obraćenja - toliko je izrazita promjena u njegovom
načinu mišljenja. To je zapravo prelaz iz jednog starog, uhodanog, i naviknutog načina
mišljenja u drukčije, novo i svježe stanje svijesti, što se može uporediti sa ponovnim
rođenjem.
Kada Sokratov sagovornik prizna da ne zna odgovor na određeno pitanje, ali ga ipak
uporno traži zajedno sa Sokratom, koji takođe prizna da ne zna, onda Sokrat dodaje:
nijesi prazan, nego bremenit! Bude li vođen plodan razgovor, može da dođe do poroda a
ne izroda. On traži istinu, jer je za istinu potrebno najmanje dvoje, koji vjeruju da se ona
može naći, jer da nije te vjere, koja leži u temelju, ne bi je ni tražili. Sokratov pedagoški
genije duboko je vjerovao da se u dušu čovjeka ne može unijeti ništa spolja, što ona ne
bi, u obliku mogućnosti ili sklonosti, već imala u sebi.
Medu ljudima je Sokratova vještina porađanja bila najviši ljudski odnos, odnos
ravnopravnosti s obzirom na saznanje istine - to jest s obzirom na početne uslove
razgovora, jer obojica počinju od činjenice da ne znaju stvar o kojoj vode razgovor, ta da
je znaju ne bi ni bilo potrebe za razgovorom - pošto svaki ima drukčije iskustvo, jednako
vrijedno za početak razgovora
1. SAZNANJE DOBRA
Kao sadržaj znanja koje čovjeka čini vrlim Sokrat je uzimao uopšte d o b r o. Šta je pak
tačno razumijevao pod dobrom to je teže reći, jer s jedne strane njegovu etičkom učenju
nedostaje metafizička i psihološka podloga, a s druge strane on nije izgradio nikakav
zatvoren etički sistem, jer kako svoje misli nije izlagao pismeno, to nije imao spoljašnjeg
razloga da svoja moralna uvjerenja sastavi u zaokruženu cjelinu.
O Sokratovu shvatanju dobra može se uopšte reći ovo. Svi ljudi hoće neko dobro i zato
prema toj svrsi i upravljaju svoje djelanje. »Pa ipak« - odgovara Sokrat Aristipu - »ako
me baš pitaš da li znam i kakvo dobro koje nije ni za što dobro, niti znam niti mi treba«.
A na pitanje Aristipovo: »Da li je onda i koš za đubre lijep?« Sokrat odgovara: »Tako mi
Diva, i zlatan štit je ružan, ako je koš za svoju svrhu lijepo izrađen, a štit zlo«. Sve što,
dakle, služi određenoj svrsi jeste dobro, a ono što je dobro jeste istovjetno ne samo s lije
pim nego i s korisnim. Sve je lijepo i korisno s obzirom na svrhu kojoj služi s obzirom na
to što je po zakonu. Iz toga izlazi da niko drage volje i sa znanjem ne može biti rđav, jer
niko neće namjerno raditi protiv svoje koristi. Svako hoće svoje dobro, a ko radi
suprotno, on to čini iz neznanja. Svako hoće i tuđe dobro (= altruizam), a ko radi
protivno, i njemu smeta neznanje, jer ne zna da je tuđe zlo i njegovo zlo, da ko što radi
sve sebi radi. Korist i šteta jesu, dakle, mjerilo dobra i zla. Primjera ovakva obrazloženja
ima dosta u Ksenofonta, koji je u Sokratovu etičkom učenju najviše vidIo čistu
utilitarnost, tj. izvođenje etičkih principa iz posljedica radnji. Zato se, ipak, Sokratovo
učenje ne može obilježiti kao etički utilitarizam (Ziegler), jer korist, po Sokratu, nije
krajnji i poslednji cilj čovjekove djelatnosti: prava korist je samo sredstvo za dostizanje
blaženstva, a prava vrlina, in ultima analysi, jeste znanje onoga što čovjeka čini
blaženim. Dobro je vezano ne samo s korisnim nego i s prijatnim, i princip korisnosti i
prijatnosti kao mjerilo i regulativni princip moralnog djelanja samo je drugi oblik principa
dobra. U Platonovom Protagori Sokrat izvodi da se sreća sastoji u prijatnom, bezbrižnom
i bezbolnom životu i dokazuje da je znanje i tu presudan činilac života. I princip
zadovoljstva ili prijatnosti zauzima znatno mjesto u Sokratovom učenju, ali zato se, ipak,
njegovo učenje ne može obilježavati ni kao etički hedonizam, jer tu nije riječ o
zadovoljstvu kao krajnjem cilju svega etičkog djelanja, nego je riječ o znanju kao mjerilu
za odmjeravanje trajnih i trenutnih zadovoljstava. Oštrim dijalektičkim ispitivanjem
Sokrat čisti pojam koristi od troske i diže ga iznad spoljašnjeg zasnivanja moralne
delatnosti: korisno i dobro nisu isto što i prijatno. Pravo njegovo shvatanje o odnosu
pojmova dobro i prijatno nalazi se u Platonovom Gorgiji; ostvarivanje dobra mora biti
najviši cilj života; jer dobro je svagda i prijatno, ali prijatno nije uvijek dobro.
2. SAMOUSAVRŠAVANJE
Dok se dotad cilj čovjekovih težnji jednako (i gotovo više) prostirao na spoljašnji svijet,
Sokrat taj cilj pomjera u svijet unutrašnji. Tim pomjeranjem on je oblast duha otvorio i
umjetnosti. U razgovoru sa slikarem Parasijem, koji se čudi što Sokrat hoće na slici da
prikazuje dušu, a ona nema ni boje ni uopšte ičega vidljivog, Sokrat mu svojim načinom
objašnjava koliko se pogled i izraz lica mijenjaju prema duševnom stanju, te se i Parasije
najzad uvjerava da je i u liku na slici mogućno prikazati različna duševna stanja. Do istog
uvjerenja dovodi i vajara Klitona. U tome otkrivanju unutrašnjega svijeta i naglašavanju
duše kao naročite oblasti u tom svijetu leži epohalan značaj Sokratova učenja u istoriji
helenskoga čovjeka. I u tome što otkrivač te oblasti iznad svih prolaznih dobara:
bogatstva, moći, slave, tjelesne snage ili čulnih zadovoljstava - a za tim dobrima
helenska narodna svijest je najviše žuđela - ističe neuporedivu vrijednost duše i cio život
shvata kao etički zadatak, kao neprestani rad na sopstvenoj duši, on se pojavljuje kao
preodređivač svih helenskih tradicionalnih vrijednosti. To preodređivanje, tj. isticanje
svjesnog uobličavanja svog ličnog unutrašnjeg života, značajno je i za problem
vaspitanja, jer pravo vaspitanje i nije drugo neko svrhovito »obdjelavanje duše«,
»staranje za dušu« .
Čišćenju i oblagorodivanju svoje duše najbolje služi onaj koji, i pored svih opasnosti,
svagda vrši posao čestita čovjeka, čak i onda kad mu preti smrt. Sokrat je za cijelog svog
života vršio takav posao. Kad mu Hipija zamjera: »Dosta je što ostale ismijavaš time što
ispitkuješ i sve pobijaš, a sam nećeš nikome da odgovaraš i kažeš svoje mišljenje o
ičemu«, on odgovara: »Ako već ne govorim, a ono djelom pokazujem. Ili se tebi čini da
se po djelu ne da bolje prosuditi negoli po govoru?«. Svojim moralnim načelima ostao je
svagda vjeran: »One razloge koje sam prije isticao ne mogu ni sada odbaciti kad me je
3. BLAŽENSTVO
Princip samousavršavanja vodi najvišem cilju života, onom koji daje pravac svima
pokretima volje i predstavlja cilj svih radnji, a to je individualno b 1 a ž e n s t v o kao
najneospornije dobro. To je trajno zadovoljstvo što ga stvara dobar rad i lijep napredak,
a ovi dolaze od naučenosti i uvježbanosti, tj. samousavršenosti. Prema tome, pozitivno
etičko djelanje jeste ono koje čovjeku omogućuje njegovo najneospornije dobro -
blaženstvo, i vrlina je samousavršenost, kojom čovjek čini srećnim i blaženim ne samo
sebe nego i druge. Na primjer: »Kralj je dobar ne onda kad bi samo svoj život dobro
udešavao, nego kad bi i onima kojima je kralj bio početnik sreće. Jer, i kralj se bira ne
zato da se za se lijepo stara, nego da po njemu srećni budu i oni koji ga izaberu«. Tako
je i vrlina vojskovođe da srećne čini one kojima je vođa. B1 a ž e n s t v o je, dakle, t r e
ć i materijalni rprincip Sokratov etike. I za sofistiku je najopštiji princip etičkog držanja
bilo blaženstvo. Ali, dok su sofisti blaženstvo nalazili u neobuzdanosti individualnih
prohtjeva i strasti i njima podvrgavali opštu korist i učili da je bolje nepravdu činiti nego
trpjeti je, Sokrat iz pojma blaženstva izbacuje svaki hedonizam i uči da je uzdržljivost, tj.
obuzdavanje nagona i strasti, osnova vrline, jer bez uzdržljivosti nije mogućno jasno
mišljenje ni pouzdano saznanje onoga što je istinski korisno. Uzdržljivost, a ne njena
suprotnost, neumjerenost, donosi najtrajnije i najviše zadovoljstvo, i blaženstvo ne treba
stvarati od dobara kojima se može prigovoriti, tj. od spoljašnjih dobara, kao što su
tjelesna ljepota, jakost, bogatstvo, slava itd, nego samo od unutrašnjih, jer su samo ta
dobra neprolazna.
POLITIČKA ILI SOCIJALNA ETIKA SOKRATOVA
Postoje uglavnom četiri sfere u kojima dolaze do izraza socijalne osobine helenskog
čovjeka: porodica, krug prijatelja, država i religiozna zajednica
Sokrat nije u punoj mjeri uvidio viši etički značaj braka. Ljubav kao podloga braka nema
za njega nikakva značaja, i brak je samo ustanova za proizvođenje đece i održanje
ljudskog roda. Ipak on je imao razumijevanja za porodicu, sasvim u duhu svoga vremena
i svoga naroda. Lamprokla, svoga najstarijeg sina, miri s majkom i podsjeća ga na
dužnosti prema njoj; miri zavađenu braću, Herefonta i Herekrata i preporučuje im slogu.
Kad se bude branio pred atinskim sudom, on će s izvjesnim roditeljskim ponosom isticati
da se ni on nije rodio »od hrasta ni od kamena«, nego od ljudi, pa ima i svojih srodnika,
čak i tri sina, ali kao častan građanin nije ih pred sud doveo, da ih pokazuje i na taj način
da od sudija izmoli oslobođenje.
U Platonovom Eutifronu on vrača Eutifrona odvraća od namjere da tuži svoga oca.
Navedeni podaci dokazuju da je Sokrat odnos đece prema roditeljima posmatrao s
visokog etičkog stajališta. Uostalom, on usvaja i brani, »nepisane zakone«, koji, ako i
nijesu napisani, važe kod svih ljudi, a jedan od tih zakona naređuje i poštovanje roditelja
.
Od pojedinih socijalnih oblika Sokrat pridaje najveću etičku vrijednost prijateljstvu, i ono
je doista i bilo jedan od najjačih i najmoćnijih činilaca u helenskom etosu, jer je služilo ne
samo moralnom nego i duhovnom obogaćivanju ličnosti. On je i sam osjećao duboku
potrebu da ima prijatelja, što se vidi iz cijelog njegova života, kao i iz njegovih odnosa
prema mnogobrojnim prijateljima, ali je i u svojim razgovorima s velikom ubjedljivošću
govorio o vrijednosti i suštini prijateljstva, isticao vrijednost prijatelja i davao savjete o
njihovom izboru. Doduše, on i prijateljstvo zasniva u prvom redu na principu korisnosti:
ono se sastoji u uzajamnom potpomaganju. Ali, pored te strane, on ističe i njegov
idealan značaj: pravo prijateljstvo može postojati samo među čestitim ljudima, pravi
prijatelji sve će učiniti jedan za drugoga, i vrlina i djelotvorna blagonaklonost jesu jedino
pouzdano sredstvo za sticanje prijatelja. Koliko je, pak, za njega prijateljstvo imalo dublji
značaj i koliko je on idealno shvatio svoje dužnosti kao prijatelj, to pokazuje ceo njegov
život posvećen prijateljima. Naročito prijateljstvo između starijih i mlađih može da bude
osnovano na sasvim duhovnoj podlozi. U Platonovoj Gozbi Sokrat neposredno govori
protiv pederastije, koja je duboko prodrla u ondašnje atinsko društvo. Na pederastiji
osnovano prijateljstvo Sokrat oštro odbacuje.
U svom političkom shvatanju Sokrat se pojavljuje kao pravi sin svoga naroda u V vijeku i
kao nosilac najboljih tradicija atinske demokratske države, koja nesumnjivo predstavlja
prvu pravnu državu u istorijskom razvitku. Pa ipak se on u svom odnosu prema državi
mnogo razlikuje od ostalih Atinjana: zbog sloma svih dotadašnjih socijalno-etičkih normi
tadašnja atinska država nalazila se već u punoj moralnoj rastrojenosti, jer su
beskrupulozni demagozi u svima važnim pitanjima imali presudnu riječ, i s takvom
upravom atički kritički mislilac morao je doći u sukob. U svom veoma jakom rodoljublju i
u svojoj do najveće mjere razvijenoj etičko-političkoj svijesti, on se nije mogao pomiriti s
tim da državom upravljaju oni koji ne znaju kako se država održava, razvija i
unapređuje.
Osnovna politička misao Sokratova jeste vladavina duhovne i moralne elite: »Kraljevi i
vladaoci« - govorio je on - »nijesu oni koji nose žezlo, ni oni koji su izabrani ma od kojih
ni oni koji su izabrani kockom, ni oni koji su krmilo uzeli nasiljem ili prevarom, nego
samo oni koji umiju vladati«. Dobar vladar ima da bude pastir građanima, i njegova
vrlina sastoji se u tome da građane čini srećne. Navedeno mjesto pokazuje da je Sokrat
bio protiv atičkog državnog uređenja, po kome je izbor činovnika određivan kockom. S
položajem vezana je i odgovornost, i zato on najoštrije osuđuje takvo biranje činovnika,
jer ono daje položaj i onome koji ne može nositi odgovornost vezanu za njega, i tako se
državni poslovi povjeravaju slijepoj sreći, jer o sudbini države ne odlučuju najvaljaniji i
najsposobniji, nego oni koje izabere slijep slučaj. Kao što niko neće brod povjeriti
nevještom krmilaru, ni u bolesti zvati ljekara neznalicu, ni zidanje kuće povjeriti lošu
graditelju, tako se ni državni poslovi ne smiju povjeravati ma kome, a baš kad je riječ o
njima i o upravljanju državom, svako misli da je pozvan kazati svoje mišljenje. Državni
poslovi treba da se povjeravaju samo stručnjacima, onima koji se u njima razumiju.
Sokrat je, dakle, za vladavinu aristokratije uma i karaktera. Jednako shvatanje imali su i
pitagorovci, i ta dva politička shvatanja, pitagorovačko i sokratsko, ostaviće veoma
dubok utisak u Platonu, i on će ih naučno razviti u svojoj teoriji o filozofima kao
vladarima i vladarima kao filosofima
Iako je upravljanje državom smatrao za najviši poziv i u državničkoj sposobnosti nalazio
najljepšu i najveću sposobnost, »kraljevsku vještinu«, Sokrat je ipak smatrao da mu je
poziv da vaspitava druge za državnike, a ne sam da to bude. Dvije su ga stvari odvraćale
od državnih poslova: atinske političke prilike i njegov unutrašnji glas. Javni život atinski
bio je takav da se onaj ko bi odlučno i bez straha ustao protiv samovoljnosti gomile i
njenih nepravednih odluka ne bi mogao u njemu održati. A Sokrat se oduševljavao starim
odlikama i starim sjajem svoje otadžbine i smatrao da mora živjeti radi preporođaja
atinskog društva. Nije se mogao obraćati narodu kao cjelini, i zato je mislio da će državi
najbolje poslužiti ako pođe od pojedinaca i u njima odnjeguje vrline koje će im kao
državnicima biti potrebne. Kad mu je Antifont zamjerio što druge čini dobre državnike, a
sam se ne bavi državnim poslovima, odgovorio mu je: »Zar bih bolje vršio državne
poslove da ih vršim samo ja nego da se trudim da ih što više bude vrsno vršiti?«
.
Što se tiče Sokratova odnosa prema religiji, on, kao i Solon, nije mario za mitove. Nije
mnogo vjerovao u gradske bogove, jer ga inače ne bi bili mogli optužiti za bezbožnost, ali
je ipak bio duboko religiozan čovjek. Već tim što religioznost računa u vrline i stavlja je
naporedo s pravednošću, mudrošću, trezvenošću i hrabrošću, nesumnjivo pokazuje da je
priznavao i predmet religioznosti - božanstvo, i on ga obilježava množinskim izrazom
»bogovi« , češće jedninskim »bog« ili bezlično. Molio se Suncu, Mjesecu, naročito
Apolonu, u čijem je hramu bio natpis Upoznaj sebe. Smisao toga natpisa uzeo je kao svoj
glavni filozofski princip, i cio svoj rad smatrao je kao službu bogu Apolonu. Svoju vjeru u
božanstvo on motiviše sasvim na originalan način, sasvim teleološki: već svrhovita
udešenost ne samo cijlog vaseljenskoga sklada nego i ljudskog organizma ukazuje na
egzistenciju božanstva kao svemirskoga uma, koji sve vidi i sve čuje, koji stvara i
održava sklad u svijetu, i koji je izvor sve dobrote i ljepote. I bogovi atinske države
predstavljaju za njega žive moći, i treba ih poštovati po državnom zakonu, ali kad im se
čovjek obraća, treba da im se moli prosto da dadu dobro, jer oni najbolje znaju šta je
dobro. Pri žrtvovanju presudan značaj ima jačina pobožnosti, a ne veličina prinošene
žrtve. Uopšte, Sokrat smatra, da je pošten rad najbolji način za postizanje milosti božj. U
svakom slučaju bogovi su za njega predstavnici, uzori i zaštitnici moralnih sila. S takvom
religioznošću on će izići pred atinski sud, i s njom će najzad otići u tamnicu i u smrt.
Aristotel izjavljuje da postoje dva postignuća u nauci koja bismo s pravom mogli da
pripišemo Sokratu – njegova upotreba »induktivnih dokaza i opštih definicija«.
Tu primjedbu bi trebalo razumijevati u vezi sa sljedećom Aristotelovom tvrdnjom:
„Sokrat nije postavljao ni opštosti ni odredbe kao nešto odvojeno od stvari; međutim,
drugi su ih odvojili, i nazvali idejama bivstvujućih stvari".
Sokrat je, dakle, tragao za opštim definicijama, tj. za postizanjem čvrstih pojmova.
Sofisti su izlagali relativistička učenja, odbacujući ono nužno i opšte valjano. Međutim, na
Sokrata je snažan utisak ostavila činjenica da opšti pojam ostaje isti: pojedinačni primjeri
mogu varirati ali definicija je postojana. Ta ideja može da se razjasni jednim primjerom.
Aristotelova definicija čovjeka glasi da je čovjek »razumna životinja«. Ali pojedini ljudi se
razlikuju po svojoj nadarenosti: neki posjeduju veliku intelektualnu obdarenost, drugi ne.
Neki žive u skladu s umom, drugi se bez razmišljanja prepuštaju instinktu i prolaznom
porivu. Neki ljudi se ne koriste plodovima svoga uma, bilo zato što su zanemarili svoje
umne sposobnosti, bilo zato što su »mentalno zaostali«. Ali svaka životinja koja
posjeduje dar umnosti - bilo da stvarno koristi um ili ne, bilo da ga može slobodno
koristiti ili da je u tome spriječena nekim organskim nedostatkom - jeste čovjek.
Definicija čovjeka se primjenjuje na sve ove slučajeve, i ta definicija ostaje stalna, važeći
jednako dobro za sve. Ako »čovjek« - onda »razumna životinja«; ako »razumna
životinja« - onda »čovjek«. Neki mislioci su zastupali shvatanje da je opšti pojam nešto
čisto subjektivno, ali vrlo je teško viđeti kako bismo mogli da stvorimo opšte pojmove, i
zašto bismo uopšte bili prisiljeni da ih stvaramo, da oni nijesu imali neki temelj u
činjenicama. Neka za sada bude dovoljno to što ćemo istaći da nas opšti pojam ili
definicija upoznaje sa nečim postojanim i trajnim što se u svijetu propadljivih
pojedinačnosti ističe posjedovanjem upravo ovih karakteristika. Čak i kada bi svi ljudi bili
zatrti bez traga, definicija čovjeka kao »razumne životinje« ostala bi nepromijenjena.
Isto tako, za komad zlata možemo reći da jeste »istinsko zlato«, što znači da je definicija
zlata - standardni ili opšti kriterijum - realizovana u tom komadu zlata. Slično tome, za
određene stvari kažemo da su više ili manje lijepe, hoteći time da kažemo da se one u
većem ili manjem stepenu približavaju uzoru ljepote, i to mjerilo se ne razlikuje niti
mijenja kao pojedinačni lijepi predmeti našeg iskustva, nego ostaje nepromjenljivo i
»postavlja«, tako reći, načelo svim pojedinačnim lijepim predmetima. Naravno, može se
dogoditi da smo se prevarili pretpostavljajući da znamo mjerilo za Ljepotu, ali kada
govorimo da su predmeti više ili manje lijepi, mi podrazumijevamo da postoji
mjerilo.Uzmimo, najzad, i poslednji primjer. Matematičari govore o pravoj, krugu, itd. i
definišu ih. Ali savršena prava i krug se ne nalaze među stvarima našeg iskustva: u
najboljem slučaju, postoje samo aproksimacije definicijama prave ili kruga. Postoji,
dakle, opreka između nesavršenih i promjenljivih predmeta našeg svakodnevnog
iskustva, s jedne strane, i opšteg pojma ili definicije, s druge. Na osnovu toga, lako je
uviđeti na koji način je Sokrat bio naveden da takav značaj pripiše opštoj definiciji.
Zanimajući se poglavito za pitanje morala, on je uvidio da definicija pruža čovjeku
bezbjednu stijenu na kojoj može opstati usred mora relativističkih učenja sofista. Prema
relativističkoj etici, na primjer, pravda se razlikuje od grada do grada, od zajednice do
zajednice: nikada se ne može reći da je pravda ovo ili ono, da ta i ta definicija važi za sve
države, već samo to da je pravda u Atini ovo a u Trakiji ono. Ali ako jednom ostvarimo
opštu definiciju pravde, koja izražava najunutrašnjiju prirodu pravde i primjenjiva je na
sve ljude, onda dobijamo nešto pouzdano od čega možemo da pođemo. Tada smo kadri
da prosuđujemo ne samo o pojedinačnim aktivnostima već, takođe, i o moralnim
kodeksima različitih država, utoliko ukoliko se oni uključuju u opštu definiciju pravde ili
odstupaju od nje.
2. Sokratu se, kaže Aristotel, s pravom može pripisati upotreba »induktivnih dokaza«. Ali
baš kao što je pogrešno pretpostaviti da je Sokrat, baveći se »opštim definicijama«, htio
da razmotri metafizički status onog opšteg, isto tako bi bilo pogrešno pomisliti da je
Sokrat, zbog toga što se bavio »induktivnim dokazima«, bio zainteresovan za probleme
logike. Osvrćući se na stvarnu Sokratovu praksu i metodu, Aristotel ih sažima u logičke
termine, što ne znači da je Sokrat razvio eksplicitnu teoriju o indukciji sa stanovišta
nekog logičara.
Kakva je bila Sokratova praktična metoda? Ona je imala oblik »dijalektike« ili razgovora.
Sokrat bi stupao u razgovor sa nekim i pokušavao bi od njega da dobije mišljenje o
određenom predmetu. Na primjer, on bi izjavljivao da ne zna šta hrabrost stvarno jeste, i
tražio bi od drugog da mu taj to malo razjasni. Ili bi poveo razgovor u određenom
pravcu, pa kada bi njegov sagovornik upotrijebio riječ »hrabrost«, Sokrat bi ga pitao šta
je hrabrost, priznajući svoje vlastito neznanje i želju da nauči. Budući da je sabesjednik
upotrijebio navedenu riječ, morao bi da zna šta se pod njom podrazumijeva. Kada bi
Sokratu bila data neka definicija ili opis, on bi izražavao svoje veliko zadovoljstvo, ali bi
uvijek natuknuo da tu postoje jedna ili dvije teškoće koje bi volio da otklone njih dvojica.
Stoga bi postavljao pitanje, puštajući uglavnom drugog da govori, ali držeći tok
razgovora pod svojom kontrolom; na taj način bi razotkrivao neprikladnost predložene
definicije hrabrosti. Sagovornik bi tada predlagao novu ili izmijenjenu definiciju, i tako bi
se odvijao ovaj postupak, sa ili bez konačnog uspjeha.
Dijalektika je, dakle, išla od manje primjerenih definicija ka prikladnijoj definiciji, ili od
razmatranja pojedinačnih primjera ka opštoj definiciji. Ponekad se doista tom metodom
nije dolazilo ni do kakvog određenog rezultata; ali cilj je, u svakom slučaju, bio isti:
postići istinitu i opštu definiciju; a pošto je dokazivanje išlo od pojedinačnog ka opštem,
ili od manje savršenog ka savršenijem, za taj hod se zaista može reći da je predstavljao
postupak indukcije. Ksenofont spominje neke moralne pojave koje je Sokrat želio da
istraži, nadajući se da će definicijama obuhvatiti prirodu tih fenomena - na primjer,
pobožnosti i bezbožnosti, pravednosti i nepravednosti, hrabrosti i kukavičluka. Rani
Platonovi dijalozi bave se razmatranjem istih etičkih vrijednosti - Eutifron pobožnošću
(bez rješenja); Harmid umjerenošću (bez rješenja); Lisid prijateljstvom (bez rješenja).
Na primjer, istražuje se priroda nepravednosti. Iznose se najprije primjeri nepravde -
prevariti, povrijediti, porobiti nekoga i tako dalje. Zatim se ukazuje na to da je tu riječ o
nepravdi samo kada se te stvari čine prijateljima. Ali teškoće nastaju kada neko, na
primjer, ukrade mač svome prijatelju dok se ovaj nalazi u prolaznom stanju očajanja i
želi da izvrši samoubistvo; u tom slučaju, naime, nije počinjena nikakva nepravda.
Takođe, ni otac ne čini nepravdu kada se služi obmanom kako bi svog bolesnog sina
naveo da uzme lijek koji će ga izliječiti. To, dakle, znači da su neka djelovanja
nepravedna samo kada se izvode protiv prijatelja s namjerom da im se naudi.
3. Ova dijalektika je, naravno, mogla da dokaže nešto što bi razljutilo, ili čak dovelo u
nepriliku pa i ponizilo one čije je neznanje u razgovoru bilo razotkriveno i čija je
prećerana sigurnost bila uzdrmana - a mogla je i da zagolica maštu mladih ljudi koji su
se okupljali oko Sokrata da bi čuli kako su njihovi stariji »smotani u vreću« - ali Sokratov
cilj nije bio da ponizi niti da razgnijevi ljude. Njegov cilj je bio da otkrije istinu, ali ne kao
nešto što spada u čisto umovanje, već s obzirom na dobro življenje: da bi pravilno
djelao, čovjek mora da zna šta je to dobar život. Dakle, njegova »ironija«, njegovo
priznavanje neznanja, bili su iskreni; on nije znao, ali je želio da pronađe znanje, i želio
je da navede druge da sami razmišljaju i ozbiljno da pristupe nadasve značajnom radu na
zbrinjavanju svojih duša. Sokrat je bio duboko uvjeren u vrijednost duše kao mislećeg i
voljnog subjekta, i jasno je shvatao značaj saznanja, istinske mudrosti, za pravilno
usmjerenje duše. Koje su to istinske vrijednosti ljudskog života koje treba ostvariti?
Sokrat je svoju metodu nazvao »babičkom« vještinom, ne samo da bi napravio šalu o
zanimanju svoje majke već i da bi izrazio svoju namjeru: podstaći druge da, s obzirom
na ispravno djelanje, razumom dođu do istinitih ideja. Budući da je to tako, lako je
razumjeti zašto je Sokrat poklanjao toliko mnogo pažnje definiciji. On nije bio cjepidlaka,
nego je bio ubijeđen u to da je jasno saznanje istine od suštinskog značaja za ispravno
vođenje života. On je želio da omogući rađanje istinitih ideja u jasnoj formi definicije, ne
zbog spekulativnih već i zbog praktičnih ciljeva. Otuda njegova zaokupljenost etikom.
4. Aristotel sasvim jasno kaže da se Sokrat »bavio etičkim stvarima«. I ponovo, »Sokrat
se bavio etičkim vrlinama i bio je prvi koji je težio da iznađe za njih opšte odredb;.«Ovaj
Aristotelov iskaz sigurno potkrepljuje sliku Sokrata koju daje Ksenofont.
5. Ovaj posljednji stav zaslužuje da se malo razvije, jer je teorija o odnosu između
znanja i vrline karakteristična za Sokratovu etiku. Prema Sokratu, znanje i vrlina jesu
jedno u smislu da će mudar čovjek, onaj koji zna šta je ispravno, takođe i činiti ono što
je ispravno. Drugim riječima, niko ne čini zlo sa znanjem i unaprijed postavljenom
svrhom: niko ne bira zlo kao takvo.
I pored toga što ne možemo prihvatiti Sokratov prećerano intelektualisticki stav, iako se
slažemo s Aristotelom da je Sokrat bio sklon previđanju moralne slabosti, mi ipak
hotimice odajemo priznanje Sokratovoj etici. Jer racionalna etika mora da bude
utemeljena na ljudskoj prirodi i dobru ljudske prirode kao takve. Stoga, kada je Hipija
dopuštio nepisane zakone, s tim što je iz tog pojma izuzeo one zakone koji se razlikuju
od države do države, primjećujući da, na primjer, zabrana polnog opštenja između
roditelja i đece nije opšta zabrana, Sokrat je, s pravom, odvratio da rađanje zaostale
đece kao posljedica takvog opštenja opravdava tu zabranu. Ovim se on približio onome
što bismo nazvali »prirodnim zakonom«, koji predstavlja izraz ljudske prirode i doprinosi
njenom skladnom razvoju. Jedna takva etika je doista nedovoljna, jer prirodni zakon ne
može da ima moralno obavezujuću snagu, svjesno obavezujući - bar ne u smislu našeg
modernog shvatanja »dužnosti« - ukoliko nema metafizički osnov i ukoliko nije
utemeljena u transcendentalnom izvoru - bogu - čija volja se čovjeku izražava kroz
prirodni zakon; mada je takva etika nedovoljna, ona potvrđuje najvažniju i najvrjedniju
istinu koja je od suštinskog značaja za razvoj racionalne moralne filozofije. »Dužnosti«
nijesu, naprosto, besmislene ili proizvoljne zapovijesti i zabrane; njih treba sagledavati s
obzirom na ljudsku prirodu kao takvu; moralni zakon izražava čovjekovo istinsko dobro.
Grčke etike su bile poglavito eudi-monstičke po svom karakteru i mada je njih, kako mi
vjerujemo, potrebno dopuniti teizmom i tako istinski razviti, one čak i u svom
nedovršenom stanju ostaju vječita slava grčke filozofije. Ljudska priroda je
nepromjenljiva i stoga su nepromjenljive i etičke vrijednosti, a Sokratova besmrtna slava
jeste u tome što je shvatio postojanost tih vrijednosti i što je težio za tim da ih odredi
opštim definicijama koje bi mogle da budu vodilja i norma ljudskog ponašanja.
6. Iz identifikacije mudrosti i vrline proističe jedinstvo vrline. U zbilji postoji samo jedna
vrlina, uviđanje onoga što je istinski dobro za Čovjeka, onoga što stvarno vodi ka
njegovom duševnom zdravlju i duševnom skladu. Međutim, znatno važnija posljedica
jeste to da čovjek može da se uči vrlini. Naravno, i sofisti su tvrdili da podučavaju
vješlinu vrline, ali se Sokrat od njih nije razlikovao samo po tome što je izjavljivao da je i
sam taj koji uči, već takođe i činjenicom da su njegova etička istraživanja težila da
otkriju opšte i stalne norme. Mada je Sokratova metoda bila dijalektička a ne
predavačka, iz njegovog izjednačavanja vrline i znanja nužno slijedi: vrlina se može
naučiti. Mi bismo tu učinili distinkciju: intelektualno znanje o tome šta je vrlina može se
prenijeti podučavanjem, ali ne i sama vrlina. Međutim, Sokratovo rezonovanje je išlo
drugim putem: ako se naglašava mudrost kao istinsko lično ubjeđenje, onda, ako se
takva mudrost može poučavati, možda bi i vrlina mogla da se poučava. Ođe je značajno
primijetiti da za Sokrata učenje nekoga nečemu nije značilo puko pojmovno podučavanje,
već prije navođenje čovjeka na istinsko uviđanje. Pa ipak, mada takva razmatranja, bez
sumnje, olakšavaju razumijevanje Sokratove doktrine o tome da se vrlina može naučiti,
ostaje istina da u ovoj doktrini ponovo postaje očevidan prećeran intelektualizam njegove
etike. On je posebno isticao da isto onako kao što ljekar jeste onaj čovjek koji je naučio
ljekarsku vještinu, tako i pravedan čovjek jeste onaj koji je naučio šta je pravedno.
Tri građanina doista su i optužili Sokrata. Glavni tužilac bio je formalno neznatni tragičar
M e 1 e t, a pored njega potpisali su tužbu kožar A n i t i retor L i k o n. Glavni protivnik
bio je u stvari Anit, bogataš i veoma uticajan demokratski reakcionar, koji se sa
Sokratom sukobio naročito onda kad je ovaj njegova sina pridobio za više duhovno
obrazovanje, a on je htio da mu sin produži kožarske poslove. Glavni cilj tužiocima bio je
da Sokratu ometu dalji rad. Kako u optužnicu nijesu mogli da unesu političke motive, i to
zbog amnestije iz god 403., uzeli su u pomoć religiju, pa su optužbu donijeli u ime
države, jer je za nju šteta ako se ruši religija i kvari omladina. Parnica je, dakle, bila
državna, i to za bezbožnost. Optužnica je glasila ovako: „Ovu optužbu podnese i
zakletvom potvrdi Melet, sin Meletov iz Pita, protiv Sokrata, Sofrortiskova sina iz
Alopeke: kriv je Sokrat što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, a uvodi
druga nova bića demonska, a kriv je i što omladinu kvari. Predlažem smrt«.
Kazna je bila velika, ali se Sokrat mogao spasti bjekstvom, kao Anaksagora i Protagora,
jer takav je običaj uopšte praktikovan, i to su od njega očekivali. Međutim, iako je znao
da mu prijeti opasnost, on je došao glavom pred sud da se brani. Nije mario da vještački
sastavi odbrambenu besjedu, i na savjete prijatelja da se brani kićenim riječima
odgovorio je da se za odbranu spremao cio svoj život, jer doista nema bolje odbrane no
što je častan život i zaslužna prošlost.
Kako se Sokrat ponašao pred sudom, o tome nas obavještava Ksenofontov sačuvani spis
Odbrana Sokratova. Kao što je već rečeno, pod istim naslovom napisao je spis i Platon,
Sokratov jevanđelist, koji je, pored mnogobrojnih Sokratovih pristalica i prijatelja, i sam
suđenju prisustvovao. Ako u njegovu stilisanom spisu i nije sve istorijski vjerno, ipak je u
njoj najbolje dan pravi duh i smisao onoga što je Sokrat pred sudom govorio, i zato ćemo
Sokratovo držanje pred njim prikazati po tom spisu.
Najprije su govorili tužioci, Melet kao glavni s malo uspjeha, zatim Anit i Likon. Anit je
naročito naglasio da je Sokrat mogao bio i ne doći na sud, ali kad je već došao, treba ga
bezuslovno osuditi, jer ako bude oslobođen, omladina će se zanimati njegovim učenjem i
sasvim se iskvariti. Bez naročitog pripremanja, Sokrat se branio spokojno i nesavitljivo,
ozbiljno i šaljivo, s ironijom prema tužiocima, ali svagda sa samosviješću čovjeka koji se
klanja samo istini i s uvjerenjem da je pravda na njegovoj strani. Nije se ponašao kao
optuženik, nego kao učitelj sudija, koji je svoj dolazak pred sud upotrijebio da pred
stotinama slušalaca objavi svoj socijalno-politički zavjet.
Optužbu da odriče bogove Sokrat pobija na taj način što Meleta primorava da tu optužbu
pojača do tvrđenja kako Sokrat uopšte ne vjeruje u bogove. Tako Sokratu polazi za
rukom da pobije tu tačku optužbe: on vjeruje u bogove i demone, i ove smatra za đecu
bogova; a kad vjeruje u đecu, mora vjerovati i u roditelje.
U produženju optuženik daje suštinu svoga političkog postojanja, i taj dio predstavlja
vrhunac njegove odbrane. On kaže, ako ga i osude, on neće biti posljednji, i neka i ne
misle da on želi da bude oslobođen osude ako smatraju da ju je zaslužio; neka ga osude,
on se smrti ne boji, jer vrši dužnost i stoji na mjestu koje ne može ostaviti. Nije se smrti
bojao ni onda kad je stavljan na mjesta đe se može poginuti, pod Potidejom, pod
Amfipoljem i kod Deliona. A zašto da se i boji smrti na položaju na koji ga je sam bog
postavio? Kad bi ga sud i htio osloboditi pod uslovom da napusti svoj posao, on ne bi na
to pristao. On odaje poštu sudijskoj predusretljivosti, ali će se više pokoravati bogu no
njima, i dokle god bude u njemu daha i snage, neće prestati baviti se ispitivanjem istine i
građane savjetovati i poučavati. Osuđujući njega, oni osuđuju sebe. »Jer, ako mene
pogubite, nećete lako naći drugoga meni slična, koga bi, ako je malo i smiješno reći, bog
baš poslao gradu na vrat kao na konja koji je, doduše, velik i plemenit, ali baš zbog
veličine pomalo spor, i zato mu je potrebno da ga neko kucka ostrugom. Tako, eto, čini
mi se, bog je mene gradu pridijelio kao takva čovjeka, koji će vas bez prestanka po cio
dan, bacajući vam se svugđe na ramena, podsticati, i nagovarati, i koriti svakog
pojedinog. Ovakav drugi, dakle, neće vam se lako roditi, sugrađani moji, nego ako me
poslušate, pošteđećete me. Vi ćete se, možda, ljutiti, kao dremljivi kad ih bude, pa me
udariti i, slušajući Anita, lako pogubiti, i zatim ćete cio ostali život neprestano spavati,
ako se bog za vas ne postara i pošalje vam koga drugoga«.
Svojim životom i radom on dokazuje protivno onome što tvrde tužioci i javno mnijenje:
radio je za dobro građana, pokoravajući se državnim zakonima, božjem pozivu i glasu
svoga srca; odbacio je sve prijatnosti života i zapustio svoju domaću privredu, samo da
bi druge mogao »podsticati« na vrlinu. Naposlijetku se poziva na sjajno svjedočanstvo
svojih drugova i prijatelja i njihove rodbine. Neće plakati za milost, jer to nije ni lijepo, ni
pravedno, ni bogu pristupačno.
Kad je Sokrat svršio svoju odbranu, pozvao je predsjednik porotu da glasa. Prema broju
glasova kojima je osuđen, čini se da je Sokrat imao uspjeha. Od pet stotina i jednog
glasa bilo ih je samo dvije stotine i osamdeset za to da je kriv, a oslobodilo ga je dvije
stotine i dvadeset; da je za njega pao još trideset i jedan glas, dobio bi većinu od dvije
stotine pedeset i jednoga glasa i bio oslobođen.
Zatim se prešlo na glasanje o visini kazne. Po atinskom zakonu, optuženik je po izrečenoj
presudi imao pravo da i on sa svoje strane predloži kaznu.
U drugom dijelu Odbrana, Sokrat izjavljuje da ga presuda nimalo ne uzbuđuje, jer ona je
u stvari njegova pobjeda, i razlaže kako ništa nije skrivio, nego je, naprotiv, svojim
požrtvovanim radom zaslužio doživotnu hranu u Pritaneju. Ali, ako već treba da za se
predloži kaznu, on samo na molbu prijatelja predlaže trideset mina globe, jer za toliko
oni jamče, dok bi sam od svoga najviše mogao da plati jednu minu.
Zatim je porota ponovo glasala, i to za predlog ili Meletov ili Sokratov. Utisak koji je
Sokrat mogao ostaviti u sudijama drugim predlogom već je unaprijed uništen prvim:
hranom u Pritaneju. Taj predlog uvrijedio je sudije toliko da ih je kod glasanja o kazni
osamdeset više bilo protiv njega negoli kod glasanja o krivici. Tako je osuđen na smrt.
U trećem dijelu, dakle poslije izrečene kazne, Sokrat je malo uporniji i sudije, koje su ga
osudile, kori i opominje: svojom presudom oni su na grad navukli sramotu, a da su samo
još koju godinu pričekali, smrt bi njega ovako stara ionako svalila u grob. A varaju se ako
misle da su se sada oslobodili njegova neprijatnog ispitivanja. Biće ih više koji će to isto
činiti; on ih je dosad zadržavao, ali poslije njegove smrti neće ih niko više ustaviti. Za
one koji su ga optužili kaže da su od istine zaslužili »žig nevaljalstva i nepravednosti«. A
one koji su glasali za njegovo oslobođenje tješi i sokoli: ta gle, on je spokojan, jer mu
unutrašnji glas ništa ne zamjera, a na onom svijetu nada se samo boljemu. Jer šta je
smrt? Ili je kao san u kome čovjek ništa ne sniva ili seoba bogu. Ako je san, onda je ona
blagodat, jer cijelo ovo vrijeme nije nimalo duže nego jedna takva noć. Ako je, pak,
seoba na drugo mjesto, đe ne kroje pravdu atinske nazovi sudije, nego prave sudije,
Minoj, Eak, Radamant i Triptolem, i đe borave oni koji u svome životu bjehu pravedni,
onda to nije loša seoba. Tu bi se sastao s Orfejem, Musejem, Hesiodom, Homerom, pa s
Palamedom i Ajantom Telamonovim, s Agamemnonom, Odisejom i Sisifom i hiljadama
drugih i provodio bi onđe svoj život istražujući i ispitujući, kao ove na zemlji, ko je od njih
mudar, i ko misli da je, a nije. »S njima se onđe razgovarati i biti s hjima u društvu i i s p
i t i v a t i ih, to bi bilo neizmjerno blaženstvo«. Sokrat, dakle, i život poslije smrti
zamišlja kao produženje svoga ispitivačkog posla na zemlji, kao besprekidan duhovni
megdan.
Posljednja Sokratova želja, u neku ruku testament, jeste želja neka s njegovom đecom
postupaju onako kao što je on postupao s njima, tj. neka ih opominju i kore ako vide da
se brinu za sve prije nego za dušu. »Ali vrijeme je već da odlazim — ja u smrt, a vi u
život. A ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna nego sam bog.«
U tom spisu opisao je Platon poslednje časove Sokratove, i oni su protekli ovako. Kad mu
se približavao čas da ispije otrov, obratio mu se Kriton pitanjem kako želi da ga sahrane.
Sokrat mu najprije ispravlja način izražavanja: jer on, Sokrat nada se da će otići u
krajeve blaženih, a sahraniće samo njegovo tijelo, pa mu odgovara neka tijelo sahrani
kako hoće i kako misli da bi običaju najbolje odgovaralo. Zatim je otišao u odjeljenje za
kupanje.
»A kad se okupao, doveli su mu đecu — imao je dva mala sina i jednog velikog — a
pohodile su ga i žene od roda. Porazgovarao se s njima u prisustvu Kritonovu i saopštio
im svoje poslednje želje. Zatim je ženama i đeci kazao da idu, a sam je došao k nama. I
već je bilo blizu smiraja sunčeva, jer se dugo vremena zadržao u odjeljenju. A kad je k
nama došao, sjedne okupan, i tek što se poslije toga samo malo porazgovorio, uđe sluga
Jedanaestorice, pristupi k njemu i reče: ,0 tebi, Sokrate, neću misliti što mislim o
drugima, koji se ljute na me i proklinju me kad ih pozovem da po naređenju vlasti piju
otrov. Ali tebe sam ja i inače upoznao za ovo vrijeme kao n a j p 1 e m e nitijega i
najozbiljnijega i najboljega čovjeka među svima onima koji su ikada ovamo došli. Zato
sam i sada tvrdo uvejren da se ne ljutiš na me, nego na krivce, a ti ih poznaješ. I znaš,
razumije se, radi čega sam ti sada došao, pa mi ostaj zbogom i gledaj da što lakše
podneseš ono što je neminovno'! I pri tom zaplaka, okrenu se i ode. A Sokrat pogleda za
njim i reče: ’Ostaj mi zbogom i ti, a ja ću to učiniti’. I u isti mah obrati se k nama:
Sokrat. Kako li je blagorodan taj sluga! I za cijelo vrijeme pohodio me, i sa mnom se
razgovarao ponekad, i bio veoma ljubazan! Pa i sad, evo, kako su mu iskrene suze što ih
nada mnom lije! Nego djela, Kritone, slušajmo ga, i neka mi ko donese otrov ako je
istucan; ako li nije, neka ga čovjek istuca.
Kritort. Ali ja, Sokrate, mislim, sunce još sija na gorama i još nije zašlo. A znam ujedno i
za druge da su poslije naređenja veoma dockan otrov uzimali; a i prije toga još su se
obilno najeli i napili, a neki su se, čak, sastali i sa ženama za kojima su žuđeli. Zato
nemoj da nagliš! Još ima vremena!
Sokrat. Razumije se, Kritone, oni o kojima ti govoriš rade tako: oni misle da će nešto
postići ako to rade. Ali ja, razumije se, neću to raditi; jer ako ispijem otrov malo docnije,
mislim da tim neću dobiti ništa drugo no sam sebi steći sramotu, zato što žudno prianjam
za život i pošteđujem ga kad u njemu ničega više nema. Nego hajde, poslušaj me i čini
onako kao što ti kažem!
Kad je to čuo, namignu Kriton svom sluzi, koji je stajao pored njega. I sluga iziđe, a
pošto se dugo vremena zadržao, dođe s onim čovjekom koji je imao naređenje da mu
pruži otrov, i već ga je nosio u peharu istucana.
A kad Sokrat ugleda čovjeka reče: Dobro, dragi moj, ti se razumiješ u tim stvarima: šta
treba da radim?
Sluga. Ništa drugo nego, kad popiješ, da hodiš okolo dok ti noge ne otežaju, a onda lezi!
Otrov će već sam učiniti svoje.
I pri tom pruži pehar Sokratu. A on ga uze i sasvim vedro, Ehekrate, ni da bi i malo
zadrhtao ili promijenio boju ili lice, nego, kao što je bio njegov običaj iskolači oči na
čovjeka i zapita ga:
Sokrat. Šta kažeš za ovaj napitak? Smije li se što izliti kome za žrtvu ili ne?
Sluga. Samo toliko, Sokrate, priređujemo koliko mislimo da je dovoljno.
Sokrat. Razumijem, ali je valjda slobodno bar pomoliti se bogovima, a to je, čak, i
potrebno da seoba odavde k njima bude srećna. To ja i molim ovim, i neka mi se to
ispuni!
I čim to reče, primače pehar k ustima pa sasvim lako i prijatno otrov ispi. I većina od nas
umjela je prilično da se uzdržava od plača, ali kad ga viđesmo kako pije i kako je ispio,
ne mogosmo se više savlađivati, nego i meni samome, mada sam se otimao, suze
potokom potekoše, tako da sam lice pokrio i stao sebe oplakivati; ne njega, nego svoju
sudbinu što moram da gubim takva prijatelja! A Kriton je već prije mene bio ustao jer
nije mogao da zaustavi suze. A Apolodor je već i prije neprestano suze ronio, a sada baš
udari u ridanje i stade plakati i žalostiti se, tako da je sve prisutne dirnuo u srce, osim
samoga Sokrata. A ovaj će reći:
Sokrat. Šta to radite, čudnovati ljudi? Ja sam žene baš zato i uklonio odavde, da ne
griješe tako, jer sam čuo da treba umirati u pobožnoj tišini. Zato ćutite i budite hrabri!
Poslije tih riječi, mi se postiđesmo i prestadosmo plakati. A on prošeta malo, pa kad
primijeti da mu noge otežavaju, legne na leđa, kao što mu je čovjek savjetovao. I u isti
mah onaj što mu je pružio otrov stane ga pipati i na mahove ogledati mu stopala i
udove; zatim mu stopalo čvrsto stisne i zapita ga da li osjeća, a on odgovori da ne
osjeća. I zatim opet učini to i to i sa golenicama; i pritiskujući tako po tijelu pokazivaše
nam kako se ohlađuje i koči. I on ga je i dalje pipao i najzad reče: kad mu otrov stigne
do srca, onda će preminuti. Već mu je bio trbuh gotovo ohladnio, i on se otkrije, jer je
bio zastro glavu, i reče poslednje riječi:
Tako nam se, Ehekrate, prestavio naš prijatelj; to je bio svršetak čovjeka koji je, kao što
mi smijemo tvrditi, od svih savremenika, koje smo mi upoznali, bio najbolji, i uopšte,
najumniji i najpravedniji«
To se dogodilo u prvoj polovini mjeseca juna.U većoj ljepoti i s većom pobjedom nije
umro nijedan revolucionar. Ima vijesti po kojima bi se Atinjani uskoro bili pokajali za
svoje djelo. U znak žalosti zatvorili su gimnazije i druge škole, Meleta osudili na smrt,
ostalu dvojicu tužilaca prognali, a Sokratu postavili statuu od bronze, rad Lisipov. A kad
je uskoro prikazivan Euripidov Palamed, svima gledaocima padala je na pamet slična
sudbina Sokratova, i kad je hor pjevao:
»Ubili ste, ubili ste od Helena najboljega i najmudrijega, koji nikom nije zla činio —
slavuja Muza.«