SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

ZAVISNOSLOŽENA REČENICA SA SPECIFIKATIVNOM KLAUZOM

Sam naziv ove zavisnosložene rečenice pokazuje kakva je semantička funkcija zavisne klauze
u toj rečenici. Njezina semantička funkcija je specifikacija sadržaja osnovne klauze.
Specifikacija je dosta neodređen i širok pojam pod koji se može podvesti više različitih
semantičkih odnosa. Najčešće je riječ o nekom dodatnom komentaru, preformulaciji,
preciziranju sadržaja osnovne klauze. Po pravilu, sadržaj osnovne klauze je općenit i iznosi se
kao neki glavni, temeljni zaključak koji se onda zavisnom klauzom na neki način revidira,
mijenja. Specifikativne zavisne klauze uglavnom posjeduju tri različita veznika i to veznike s
tim što, s tim da i pri čemu, npr. Svi su položili ispit s tim da je on osvojio najviše bodova,
Danas ne pada snijeg s tim što je vrlo hladno, To se može nabaviti kod nas pri čemu treba
znati da je skupo. Dakle, složene rečenice takve vrste zovu se složene rečenice sa
specifikativnom zavisnom klauzom.

SLOŽENE REČENICE SA KONTRASTNOM ZAVISNOM KLAUZOM

Ni ova vrsta zavisnih klauza ne spominje se u gramatikama kao takva. No, za razliku od
specifikativnih čiji se čak ni primjeri ne navode u gramatikama, kod kontrastnih zavisnih
klauza postoje u nekim gramatikama njihovi primjeri, međutim, oni se interpretiraju ne kao
zavisnosložene rečenice s kontrastnom klauzom nego kao nezavisnosložene rečenice sa
suprotnim klauzama. Primjer takve rečenice je On se bavi sportom dok se ona bavi muzikom.
Neki gramatičari poput Stevanovića ili autora „plave“ gramatike tvrde da je ovdje riječ o
suprotnoj nezavisnosloženoj rečenici, a to zaključuju po tome što se ovdje veznik dok može
zamijeniti veznikom a – On se bavi sportom, a ona se bavi muzikom, ili ali – On se bavi
sportom ali se ona bavi muzikom. Međutim, potrebno je ipak malo dodatno razmotriti ovaj
veznik dok i zapitati se da li je zapravo uopće riječ o nezavisnom vezniku budući da se veznik
dok daleko češće spominje u kontekstu zavisnih veznika kao veznik zavisnih klauza i to prije
svega vremenskih i uzročnih. Ako na ovaj veznik u ovakvim primjerima primijenimo osnovne
testove koji pokazuju da li je riječ o nezavisnom ili zavisnom vezniku, vidjet ćemo da ti testovi
pokazuju da je riječ o zavisnom vezniku. Ako se prisjetimo tih testova možemo utvrditi da je
prvi test test mogućnosti povezivanja sintaksema i sintagmi. Tu mogućnost naime imaju
nezavisni veznici, dok zavisni povezuju samo klauze. Veznik dok ne može povezati dva
sintaksema. Ne možemo kazati muzika dok sport. Nije moguće ni povezivanje sintagmi.
Dakle, ne funkcionira kao vezivno sredstvo izvan vezivanja klauza. Drugi kriterij jeste test
pomjeranja veznika dok. Nezavisni veznici ostaju na svom mjestu jer nisu članovi nijedne od
klauza, dok zavisni veznici idu skupa sa svojom klauzom tamo gdje se ona pomjera. Ako se
izvrši premetanje klauza u primjeru On se bavi sportom dok se ona bavi muzikom vidimo da
veznik dok ostaje na svom mjestu Ona se bavi muzikom dok se on bavi sportom. Moglo bi se

1
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

učiniti da je po tom kriteriju ovo ipak nezavisni veznik, no mi nemamo slučajeve gdje
primjena ova dva testa daje različite rezultate u slučaju prvog i u slučaju drugog testa. Uvijek
je situacija takva da ako po prvom testu nešto jeste nezavisni veznik, onda je i po drugom i
obrnuto. Malo pomnije treba razmotriti situaciju sa premetanjem klauz. Istina, ovdje se
kaluze mogu premetnuti, a da veznik ostane na svom mjestu, međutim, moguće je i da se
veznik pomakne, npr. Dok se ona bavi muzikom, on se bavi sportom. Prema tome, ako se
veznik može pomjeriti sa svojom klauzom, onda sigurno nije nezavisni. Da je riječ o zavisnom
vezniku može, konačno, pokazati i usporedba ovakvih rečenica sa nekim drugim jezicima. U
engleskom npr. postoje čak tri različita veznika koja nemaju nikakve veze sa suprotnim
nezavisnim veznikom, dakle, tri zavisna različita veznika koji uvode ovakve rečenice.
Naravno, budući da smo utvrdili da je ovsje riječ o zavisnom vezniku, potrebno je kazati da
taj zavisni veznik dok ovdje nije ni vremenski ni uzročni. Ovakve rečenice sasvim očito
nemaju ni vremensko ni uzročno značenje. Vremensko bi podrazumijevalo istovremenost, a
fokus nije na tome. Pogotovo nije riječ o uzročnom odnosu jer njegovo bavljenje sportom
nije uzrok njenog bavljenja muzikom. Pema tome, ako smo isključili oba ta odnosa onda ne
preostaje ništa drugo nego da pokušamo zaista utvrditi koji je semantički odnos i taj
semantički odnos zaista jeste suprotstavljanje ali klauze nisu suprotne zato što nisu
nezavisnosložene. Zbog toga je predložen termin kontrast, suprotstavljanje, pa su ove
rečenice nazvane kontrastnim ili suprotstavljajućim zavisnim klauzama. One zapravo
pokazuju koliko je važna forma i kako se u sintaksi isti semantički odnos može kodirati
različitim gramatičkim formama, bilo nezavisnosloženim, bilo zavisnosloženim rečenicama.

ZAVISNOSLOŽENE REČENICE SA EKSPEKTIVNIM KLAUZAMA

To su rečenice u kojima su zavisne klauze uvedene veznicima koji su nastali spajanjem

genitivnog prijedloga mjesto, umjesto ili namjesto i eksplikativnog veznika da ili što. Tako su
nastali veznici mjesto, umjesto, namjesto da i mjesto, umjesto, namjesto što. Najčešći su
oblici sa umjesto. Kao prijelazni stupanj između polaznih elemanata nastanka veznika i
njihove finalne veze, kao prijelazni stupanj između mjesto+da i mjesto da pretpostavlja se
postojanje demonstrativne zamjenice to. Naime, prijedlozima je svojstveno da stoje uz
supstantiv. Prijedlozi tipično ne stoje uz veznike, npr. prijedlog od tipično ne stoji uz i, pa i sl.
i uvijek se pretpostavlja da je iza nekog prijedloga bila neka supstantivna riječ koja je nestala.
Tako se i ovdje pretpostavlja da je umjesto da i sl. nastalo od umjesto toga da, umjesto toga
što. U takvim konstrukcijama budući da postoji supstantivna riječ u vidu osamostaljene
demonstrativne zamjenice, kao što ćemo kasnije (kad budemo radili atributske klauze)
zaključiti , tu bi možda bila riječ formalno o atributskim klauzama zato što zavisna klauza
eksplicira sadržaj supstantivne riječi. Međutim, kad nestanu demonstrativi, ostane samo
umjesto da, umjesto što i onda više takve klauze ne možemo identificirati niti interpretirati
kao atributske, moramo im pronaći odgovarajući naziv i objasniti njihovu narav. Prijedlog

2
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

mjesto, umjesto, namjesto je skoro jednoznačan i on znači supstituciju, zamjenjivanje, npr.

Došla je ona umjesto mene. On stoji uz G i tad znači zamjenjivanje. Međutim, ovaj prijedlog
je vrlo karakterističan, ne samo on nego i neki drugi prijedlozi. Naime, u našem jeziku ima
prijedloga koji su praktično toliko proširili svoju upotrebu da se mogu pojaviti uz bilo koji
padež. Zbog toga se i postavlja pitanje da li je više uopće riječ o prijedlozima. Neki
gramatičari kažu da je to svojevrsno popriloženje prijedloga ili počestičenje. Jedan od takvih
prijedloga je i prijedlog mjesto, umjesto, namjesto i zaista, ovaj prijedlog pokazuje takva
svojstva koja upoće nisu karakteristična za prijedloge. Prvo, pojavljuje se ne samo uz G, npr.
Došao je on umjesto mene, kaže se i Dao je to njoj umjesto njemu (uz D) ili Poklonila mi je
knjigu umjesto automobil (uz A), Umjesto ključem, otvorio je vrata šarafcigerom (uz I), pa čak
i uz N koji po definiciji ne može imati prijedlog Umjesto ja, došao si ti (razg.). Umjesto može
doći i uz druge prijedloge npr. Umjesto sa mnom druži se s njom, Umjesto kroz polje došli su
kroz šumu, Umjesto o tome razmišljam o onome, Umjesto na planinu, otišli su na more,
praktično dolazi uz sve prijeloge. Zaista pokazuje da je ušao u neku kategoriju čestica. Ako se
pogleda kakva je semantička relacija karakteristična za ove složene rečenice, ako se one
probaju prepričati na neki način, onda ćemo moći proniknuti u njihovu prirodu, pa ćemo
moći ponuditi i neki termin za njih, npr. Umjesto da spava po čitavu noć gleda TV. Možemo
prepričati na sljedeći način: Gleda TV, a trbalo bi da spava/bilo bi mu bolje da spava/bilo bi
normalnije da spava/a očekuje se da spava. Dakle, ovdje dolazi do suprotstavljanja
očekivanog i ostvarenog sadržaja i otuda ovaj naziv ekspektivne, prema latinskom
očekivanje. Kada je riječ o veznicima umjesto da i umjesto što, njihov izbor vezan je za odnos
hipotetičnosti i činjeničnosti ali i za raspodjelu sadržaja koji se očekuje i sadržaja koji se
ostvaruje. Može biti različita perspektivizacija očekivanog i ostvarenog sadržaja, pa tako ako
je zavisnom klauzom obilježen očekivani, a nezavisnom ostvareni sadržaj, veznik je umjesto
da – Umjesto da spava gleda TV, očekuje se da spava ali ne, događa se nešto drugo. Obrnuta
perspektivizacija dovodi do upotrebe veznika umjesto što i taj postupak je znatno rjeđi, npr.
Umjesto što po cijelu noć gleda TV bolje bi bilo da spava. Predikat je po pravilu uvijek ovog
tipa bolje bi mu bilo, trebalo bi, dakle, neki modalni predikat. Ove su konstrukcije (sa
veznicima umjesto da i umjesto što) konverzivne, govore o istom iz dvije različite
perspektive, zato nisu međusobno zamjenjive jer jedan upućuje na jednu perspektivu, a
drugi na drugu perspektivu. Najčešće su preponirane, nalaze se u prepoziciji.

EKSCEPTIVNE ZAVISNE KLAUZE

Njihovi veznici nastaju na sličan način kao i kod prethodnog tipa. Za njih je karakterističan
jedan drugi prijedlog, također genitivni, to je prijedlog osim. I ovdje se, kao i kod
ekspektivnih, pretpostavlja prijelazni stupanj u kojem smo imali demonstrativnu zamjenicu
to (osim toga)+ eksplikativni veznik što ili da, tako da veznik glasi osim što/osim da.
Međutim, ovo je glavni veznik. Pored ovoga veznika koriste se i veznici koji sadrže neke

3
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

druge prijedloge i čak neke druge riječi koje također označavaju izuzimanje, osim naime znači
izuzimanje, npr. Svi su došli osim Kenana. Sve ono čime se izuzima može ući u konstrukciju
tog veznika, pa pored osim što i osim da imamo samo što, jedino što, izuzev što/da, izvan
što/da, vrh što/da ili izuzevši što, izuzimajući, do da, pored toga što, mimo toga što. Razlika
između pored toga što i mimo toga što na jednoj strani i osim što jeste u tome što sa osim ne
moramo reći toga, a sa pored moramo, ne može pored što, niti mimo što ali može osim što.
Semantička relacija koja je karakteristična za ove klauze jeste sljedeća, ovim se veznicima
sadržaj zavisne klauze izuzima iz uopćeno datog sadržaja osnovne klauze. Znači da se tu
ostvaruje suprotnost. Ekskluzivne zavisne klauze su podvrsta suprotnih implicitnih klauza i
određenje je slično kao kod ovih eksceptivnih klauza, i one također znače ovo isto – iz nečega
općenitog izdvaja se nešto posebno, npr. Svi su došli samo on nije, dok je eksceptivnost
karakteristična za zavisnosložene rečenice. Dakle, razlika je samo u gramatičkom statusu
veznika i sintaksičkom statusu. Primjeri eksceptivnih klauza: Ništa se nije promijenilo osim što
sam zaradio nešto novca, Nije mu preostalo ništa drugo osim da podnese ostavku, Pored
toga što studira on i radi, Mimo toga što je drag on je i sposoban. Prijedlozima pored toga
što i mimo toga što uvode se zavisne klauze čiji je sadržaj poznat, očekivan, pa se onda kao
takav izuzima, ne uzima se u obzir. Treba upozoriti i na relativno česte adverbijalne klauze
uvedene veznikom a da. One su neopravdano zapostavljene u gramatikama i literaturi. U
gramatikama se praktično ne spominju, a ako se negdje spomenu onda se samo navedu
primjeri u okviru neke druge kategorije. Na njih je u jednom radu prije nekih 30-40 godina
skrenuo pažnju Ljubomir Popović ali ih je on nazvao načinskim. One su mnogo složenije od
načinskih i mogu pripadati različitim tipovima. Pri njihovoj identifikaciji potrebno je u prvi
plan staviti semantičku relaciju između osnovne i zavisne klauze pa onda određivati kojoj
vrsti pripadaju. Mogu biti, svakako, načinske, npr. Radi, a da se ništa ne vidi, s tim što treba
kazati da se u ovakvim primjerima osjeća i nijansa posljedičnog značenja. Vukojević koji se
bavio posljedičnim strukturama ovakve rečenice smatra posljedičnima. Ipak, one su
načinske. Klauze uvedene sa a da mogu biti i pogodbene, npr. Ne možeš ući u kuću, a da
vrata ne otvoriš. Sasvim je očigledna naporednost ovakvih rečenica sa rečenicama tipa Ne
možeš ući u kuću ako/ukoliko vrata ne otvoriš. Postoje rečenice sa a da koje pripadaju
popratnookolnosnim, npr. Griješi, a da se ne kaje, mogu se parafrazirati kao Griješi i pri tom
se ne kaje. Tipično su negirane u svim ovim primjerima.

4
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

SLOŽENE REČENICE SA ATRIBUTSKOM ZAVISNOM KLAUZOM

Sve složene rečenice sa atributskom klauzom spadaju u rečenice neraščlanjene strukture. To

znači da se atributska klauza nikada ne odnosi na osnovnu klauzu kao cjelinu nego uvijek na
jedan njen dio. Taj dio mora biti ekspliciran i taj dio mora biti neki supstantiv. Pri tome je
potpuno nebitno u kojem položeju se nalazi taj supstantiv u rečenici, da li je subjekt,
predikat, dopuna, odredba, dodatak. Bitno je da je kategorijalno supstantiv. Zbog te izražene
relacije atributske zavisne klauze prema svom supstantivnom antecetentu, ovakve se klauze
u općelingvističkoj literaturi češće nazivaju relativne klauze. Nazivat ćemo ih atributskim iako
ni to nije najbolji termin zato što je kategorija relativnosti šira od kategorije atributskih
klauza. Relativnost nije vezana samo za supstantivne antecedente. Relativnost može biti
vezana i za druge, npr. priložne antecedente. Atributske su podvrsta relativnih klauza.
Atributske zavisne klauze na razini složene rečenice funkcioniraju kao atributi na razini
proste rečenice. Oni specificiraju, aktualiziraju, aktiviraju, uključuju neko svojstvo datog
supstantivnog antecedenta. Semantika atributske zavisne klauze u izravnoj je vezi sa
semantičkom konkretizacijom nadređenog supstantiva. Što je nadređeni supstantiv
konkretniji, specifičniji, manja je potreba za navođenjem atributske klauze, što znači da je
ona manje obavijesna. S druge strane, ako je supstantivni antecedent manje specifičan, što
je on općenitiji, potreba za navođenjem atributske klauze je veća i ona je tad više obavijesna.
Na osnovi semantičkog kriterija sve atributske klauze se mogu podijeliti na dvije velike
skupine: restriktivne (sužavajuće) atributske klauze i nerestriktivne (nesužavajuće) atributske
klauze. U udžbeničkoj literaturi se ove dvije vrste atributskih klauza imenuju različito pa se
restriktivne nazivaju atributskim ili pravim atributskim, a nerestriktivne apozicijskim ili
apozitivnim, što nije dobro jer apozicija znači nešto sasvim drugo. Restriktivne atributske
klauze individualiziraju i konkretiziraju semantički opseg supstantivne riječi koja im je
antecedent ili pak ekspliciraju sadržaj neke osamostaljene kataforične zamjenice, najčešće
pokazne, npr. Pričao nam je o knjizi koju je upravo pročitao – u ovom primjeru imamo
konkretizaciju imenice knjiga ili Taj koji je došao nije nam rekao ništa novo – konkretizacija tj.
eksplikacija osamostaljene kataforične pokazne zamjenice taj. Nerestriktivne atributske
zavisne klauze kao antecedente imaju sasvim konkretizirane supstantive, što znači da je
njihov semantički opseg toliko uzak da mu nije potrebno dodatno sužavanje te stoga zavisna
klauza ne može imati restriktivnu ulogu, ne može suziti taj opseg. Kakve su to supstantivne
riječi sa vrlo uskim semantičkim opsegom, sa vrlo konkretnim značenjima? To su na prvome
mjestu vlastita imena. Za vlastita imena se čak kaže da uopće nemaju značenja. Jedno je
porijeklo imena, a drugo je značenje, Arslan znači lav ali taj ko nosi to ime ne mora imati
ništa zajedničko sa lavom. Ako se kaže Zenica potpuno je jasno o čemu se radi, pa ako se
kaže Vratio se u Zenicu, supstantivni pojam potpuno je sužen i sagovornik je primio potpunu
informaciju o mjestu položaja, a ako se doda još u kojoj se rodio to je dodatna informacija
koja uopće nije suzila pojam Zenice nego je samo dala dodatnu informaciju. Za Zenicu je
nebitno to što se neko u njoj rodio. To je razlika između rečenica Vratio se u Zenicu u kojoj se

5
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

rodio, gdje njegovo rođenje ne zužava opseg Zenice, ali u rečenici Vratio se u grad u kome se
rodio, ovo u kome se rodio sužava opseg grada pa se svi gradovi reduciraju na jedan jedini.
Osim vlastitih imena individualizirane su i ličene zamjenice jer su one određene govornim
činom, jasno se zna ko je ja. Prema tome, ako kaže Ja sam došao, ne mora kazati Ja koji sam
vaš profesor sam došao, to ni na koji način nije suzilo opseg ja. Značenje nije samo pitanje
leksikona nego je i pitanje konteksta. Naime, riječi koje su u rječniku, van konteksta vrlo
općenita značenja, u kontekstu mogu biti vrlo određene, individualizirane. Ako se kaže grad,
može se odnositi na mnogo gradova ali ako se kaže bosanski grad već se isključio Zagreb,
Beograd itd. Ako kažemo glavni bosanski grad, onda su se svi bosanski gradovi fiksirali na
jedan jedini. Sužavati ne moramo, dakle, samo zavisnim klauzama nego možemo i drugim
jezičkim jedinicama, prije svega determinatorima koji funkcioniraju kao članovi u jezicima
koji nemaju članove, relativnim pridjevima, opisnim pridjevima – lijepi grad (isključuju se
ružni industrijski gradovi), drevin grad (isključuju se novi gradovi). Prema tome, što više ima
riječi određenja, zavisna klauza je sve manje informativna. Moguće je intonativno ili
pravopisno signalizirati sagovorniku da li je neki supstantivni pojam koji je antecedent
atributskoj klauzi individualiziran ili nije, što znači da ne moramo imati determinatore,
kvalifikatore, intenzifikatore u vidu atributa itd., nego mi jednostavno možemo taj pojam
upotrijebiti samostalno ako je on već iz prethodnog diskursa nama poznat, individualiziran.
Ukoliko smo razgovarali o nekoj knjizi i odredili je u nekom prethodnom diskursu, govornik
može samo kazati knjiga (ta o kojoj pričamo sve vrijeme) i signalizirati koja knjiga time što će
napraviti intonativnu pauzu između te riječi i umetka kojeg će dodati iza te riječi da je
naknadno odredi, ne da je suzi nego da da neknadnu informaciju, npr. Knjiga, koju smo
donijeli nije bila ta. U pismu, dakle, to je signalizirano zarezom. Oni upućuju na to da je ta
knjiga poznata i da informacija o donošenju knjige ni na koji način nije doprinijela da se
specificira tačno o kojoj knjizi je riječ, nego mi i bez te informacije znamo o kojoj knjizi je
riječ. U istoj toj rečenici bez zareza, npr. Knjiga koju smo donijeli nije bila ta, ovim koju smo
donijeli se zapravo specificira o kojoj knjizi se radi. Ona nije određena, ona se time koju smo
donijeli određuje i sužava. Ove razlike mogu se pokazati na još nekim primjerima: Putnici koji
su bili umorni sjeli su da se odmore, može se napisati sa zarezima i bez zareza – Putnici, koji
su bili umorni, sjeli su da se odmore i Putnici koji su bili umorni sjeli su da se odmore. Sa
zarezima znači da su svi putnici bili umorni i da su svi sjeli da se odmore. Bez zareza znači da
su samo oni putnici koji su bili umorni, pri čemu je bilo i neumornih putnika, sjeli da se
odmore. Donesi mi knjige iz biblioteke, koje su mi potrebne znači Donesi mi cijelu biblioteku.
Donesi mi knjige iz biblioteke koje su mi potrebne znači Donesi mi samo potrebne knjige.
Koliko je kontekst važan pokazuje i obrnut postupak, gdje se i individualizirani pojmovi mogu
dodatno individualizirati na neki način, npr. Irci, koje mi nismo uspjeli pobijediti, postigli su
dobar rezultat na terenu ili Irci koji su posjetili Sarajevo bili su očarani njegovim ljepotama.
Dakle, postoje rezličite mogućnosli, ai ono što treba istaknuti jeste da je semantički opseg
vezivne rječi koju ćemo nazvati relativizatorom kod nerestriktivnih klauza jednak
semantičkom opsegu antecedenta. Zbog toga se antecedent može isključiti, npr. Sarajevo
koje je bilo domaćin – Sarajevo je bilo domaćin. Kod restriktivnih to nije moguće, npr. Grad u

6
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

kojem sam se rodio, ne može U gradu sam se rodio, to bi zančilo Građansko sam dijete, a to
nije to. Ovo su bile semantičke razlike između atributskih klauza. Atributske klauze se prema
semantičkom kriteriju mogu podijeliti i na: relativne i objekatske. Objekatske klauze kao
antecedente imaju deverbativne supstantivne riječi, dakle, glagolske imenice, imenice koje
označavaju glagolske procese i one su u tom smislu naporedne sa izričnim objekatskim
klauzama, ali formalno nisu adverbijalne objekatske zato što se ne odnose na glagol nego na
imenicu, npr. Lijepo je saznati da je on došao, da je on došao je adverbijalna objekatska
klauza jer se odnosi na glagol saznati. Lijepo je saznanje da je on došao nije više adverbijalna
objekatska nego je atributska iz čisto formalnih razloga, više se ne odnosi na glagol nego na
glagolsku imenicu saznanje. Prema tome, kad kažemo atributske objekatske klauze, one su
atributske, samo im je semantika objekatska. Sve ostale zovu se relativne. Uobičajeno je u
sintaksi da se veznici atributskih klauza nazivaju relativizatori, u širem smislu u sintaksi su
realtivizatori sve riječi koje vezuju relativne klauze. Relativizatori su raznovrsni. Relativne
zamjenice ko, koji, što – relativizator ko dolazi uz zamjeničke antecedente, npr. Neko ko ti
stalno priča da te voli zapravo te ne voli, Onaj ko misli da to zna neka kaže, ne mogu uz
imeničke, ne može npr. grad ko ili čovjek ko i to je specifičnost relativizatora ko, ide samo uz
zamjeničke antecedente. Relativizator koji ide uz imeničke antecedente, npr. Čovjek koji je
došao nije mi bio poznat, Fakultet koji si upisao nije baš težak, ali može doći i uz zamjeničke,
npr. Ja koji vam ovo pričam vidio sam to svojim očima ili Onaj koji se mnogo hvali nije baš
hrabar, ne može uz sve zamjenice, ne može npr. neko koji nego mora biti neko ko. Prema
tome, kad se nađu uz istu kategoriju antecedenta, koji i ko mogu se zamijenti, npr. Onaj
koji/ko misli, ali ne može čovjek ko niti neko koji, samo kad se preklopi ista kategorija
antecedenta koji i ko su zamjenjivi. Ko se, naravno, odnosi na živa bića, koji ne mora.
Relativizator koji može biti sinoniman relativizatoru što, npr. Čovjek koji/što je došao. Što je
prije svega karakteristično za restriktivne klauze. Rjeđe se susreće kod nerestriktivnih. Kad se
u ulozi relativizatora koji pojavi u nekom zavisnom padežu onda se relativizatoru što dodaje
najčešće enklitički oblik (ako postoji) zamjenice toga padeža ili puni oblik zamjenice
odgovarajućeg padeža, ponekad praćen prijedlogom, npr. Čovjek kojeg znam ne studira sa
mnom – Čovjek što ga znam ne studira sa mnom. Relativizatoru što mora se dodati enklitika
ga kako bi se poslala informacija o odgovarajućem padežu, Komšija kojem redovno idem na
sijelo baš me i ne voli – Komšija što mu redovno idem na sijelo baš me i ne voli, Ključ kojim
otvaraš vrata slomio se – Ključ što njime otvaraš vrata slomio se (puni oblik), Čovjek s kojim
živiš vrlo ti je vjeran – Čovjek što s njime živiš vrlo ti je vjeran (ima i prijedlog). Informacija o
padežu je potrebna zbog predikata zavisne klauze. Što nema padeža jer što koje je
zamjenjivo sa koji nije zamjenica, to je veznik. Osim tog što1 (koje je nepromjenjivo) postoji i
što2 (koje je zamjenica) i pojavljuje se kao relativizator u atributskim klauzama, ali takvo što
tad nije zamjenjivo sa koji i ono redovno dolazi uz zamjeničke antecedente, npr. Desilo se
nešto što me je jako obradovalo. Desilo se nešto čemu sam se jako obradovao – drugi padež.
Što2 se uvijek javlja isključivo uz zamjenice, mijenja se, dobija odgovarajući padež kad je to
potrebno i što2 se također javlja u tzv. slobodnim relativnim klauzama (klauze koje nemaju
antecedenta) i ni tu nije zamjenjivo sa koji, npr. Sjednica je odložena što se i očekivalo. Da je

7
SINTAKSA III, P8 December 4, 2015

riječ o što2 govori preoblika, npr. Sjednica je odložena čemu sam se i nadao, i nije zamjenjivo
sa koji, mada se vrlo rijetko susreće u nekim formulaičnim konstrukcijama, npr. Mi smo svi
dobro i zdravo, koje i tebi želimo. Kad se koji i što mogu mijenjati oni se koriste kao
međusobna stilaka rezerva kako bi se izbjeglo nagomilavanje, npr. Prijatelj što je stigao
vozom koji je kasnio. Što kad je zamjenjivo sa koji je češće u razgovornom i
književnoumjetničkom stilu, jer koji zvuči formalnije. Relativna zamjenica čiji, čija, čije uvodi
atributsku klauzu sa posesivnim značenjem, npr. Zagledao se u kuću čiji su prozori blještali.
Relativizator čiji najprije se može zamijeniti relativizatorom veznikom što1+enklitika, npr.
Zagledao se u kuću što su joj prozori blještali. On se može zamijeniti i dvama oblicima
zamjenice koji: dativom, npr. Zagledao se u kuću kojoj su prozori blještali i genitivom, koji
lagano odumire, npr. Zagledao se u kuću prozori koje su blještali (ovdje koje ima ulogu NA i
„neodlučno“ je da li će se nalaziti na toj poziciji ili na poziciji veznika i zbog te činjenice ovo
koji se nalazi u „šizofrenoj“ poziciji i odumire). Bio je to sin moje kolegice čije pjesme rado
čitam – teoretski, pjesme može pisati i sin i kolegica, u suštini nije jasno ko piše pjesme,
precizirati se može sa koji. Teorijski je koji potentnije od čiji i to je razlog zašto genitiv nije
potpuno nestao. Relativne atributske klauze se mogu uvoditi i prilozima gdje, kuda, kamo,
kako, kad i sl. ali pod uvjetom da ispred njih stoji neka riječ koja kategorijalno označava
mjesto, vrijeme, način itd. Rečenica U trenutku kad su se sreli na ulici nije bilo nikog drugog
je atributska, to se jasno vidi po mogućnosti da se prilozi zamijene sa koji, npr. U trenutku u
kojem su se sreli ili Na mjestu gdje se dogodila nezgoda – Na mjestu na kojem se dogodila
nezgoda, Način kako je to uradio – Način na koji je to uradio. Postoje atributske klauze sa
relativizatorom kakav koji ima kvalitativno značenje i koje se gubi kad se kakav zamijeni sa
koji, npr. Dobio je poklon kakav u životu nikad nije (istaknuta kvalitativnost) – Dobio je poklon
koji u životu nijedobio (gubi se kvalitativnost ili se bar slabije ističe). Klauze bez formalnog
antecedenta – (Onaj) ko rano rani dvije sreće grabi – Ko rano rani dvije sreće grabi, Ko
mnogo uči mnogo i zna, Ko se trudi uspije, sve su ovo atributske zavisne klauze bez
formalnog antecedenta koji se može odrediti kao onaj, taj i sl.