Mutacija (lat.

mutatio - promjena, zamjena) je kvalitativna i/ili kvantitativna promjena u

genetičkom materijalu koja nije uzrokovana segregacijom ili rekombinacijom. Mutacije
mogu uzrokovati promjene u pojedinačnim obilježjima (fenotipa). Organizam s
mutacijom se naziva mutant.

Promjenljivost nasljednog materijala predstavlja genetičku osnovu sveukupne biološke

raznolikosti u vremenu i prostoru, promatrajući živi svijet u cjelini i svaku vrstu živih
bića posebno. Mutacije su moguće na različitim nivoima organizacije genetičkog
materijala. Mutacije, dakle, predstavljaju jedini suštinski izvor nasljedne, individualne
varijacije. Nastaju slučajnim promjenama u strukturi i količini DNK. Mutageneza (proces
nastajanja mutacija) može biti (indukcijom ili spontano) izazvana različitim fizičkim,
hemijskim i biološkim faktorima vanjske i unutrašnje sredine, ali efekat mutiranog gena
samo slučajno može predstavljati direktan “odgovor” (protuakciju) na odgovarajući
mutageni agens.[1][2][3]

Efekti mutacija su manje ili više fenotipski vidljivi, zavisno od promjenljivosti, jer se
javljaju kao posljedica materijalnih promjena u hemijskoj strukturi i kvantitetu genetičke
informacije, tj. dezoksiribonukleinske kiseline (DNK). Sve ostale pojave i oblici
nasljedne varijacije rezultat su rearanžmana (rekombinacija) postojećeg genetičkog
materijala ili različitih efekata njegove interakcije s unutrašnjom i vanjskom sredinom.

Od količine zahvaćenog genetičkog materijala i njegovog značaja za normalnu

organizaciju i funkciju organizma ili njegovih pojedinih komponenata, odnosno od
prirode interakcije novonastalog alela s postojećim alelnim varijantama mutirajućeg gena
(recesivna mutacija) se, npr. ispoljava samo u homozigotnom stanju). Poznato je, naime,
da krupne mutacije (makromutacije) po pravilu imaju upadljive, najčešće (sub)letalne
efekte. Međutim, čak i izmjena samo jedne azotne baze u lancu DNK (mikromutacija)
može u značajnoj mjeri izmijeniti strukturu, a naročito funkciju proteina čiju sintezu
kontrolira njen zahvaćeni segment (gen). Tako se, naprimjer, izmjenom samo jedne
aminokiseline na šestoj poziciji u beta–lancu hemoglobina (valin – glutaminska kiselina),
umjesto normalnog hemoglobina A (čiju sintezu šifrira alel HbA), javila patološka
varijanta krvnog pigmenta – hemoglobin S (kontrolirana alelom HbS).[4][5]

Prema efektima na adaptivnu vrijednost, mutacije mogu biti korisne, štetne ili neutralne.
Imajući u vidu činjenicu da svaki specifični genom (pa i ljudski) predstavlja evolutivno
izbalansiranu cjelinu, postaje jasno zašto su korisne mutacije uistinu prava rijetkost. I
pored toga, ukoliko ih podržava prirodno odabiranje, njihovo prisustvo u populaciji
postaje sve uočljivije. Generalno uzevši (živi svijet u cjelini), s obzirom na količinu i
poziciju zahvaćenog genetičkog materijala, mutacije mogu biti genske, hromosomske,
genomske i plazmatske (ekstranuklearne).

Sadržaj
 1 Vrste mutacija
o 1.1 Podjela po nasljedivosti
o 1.2 Podjela po uzrocima
 o 1.3 Efekti u funkciji
o 1.4 Uticaj na fitnes
o 1.5 Podjela po količini zahvaćenog genetičkog materijala
 2 Reference
 3 Vanjski linkovi

Vrste mutacija
Podjela po nasljedivosti

Somatske mutacije su mutacije koje mogu zahvatiti sve ćelije osim gameta. Stoga imaju
odraz na ćelije organizma u kojima se dešavaju. Ovakve mutacije nisu nasljedne. Kada se
somatske mutacije pojavljuju pojedinačno, uzrokuju slabe ili nikakve posljedice. Ako se
one pospješuju nekim mutagenima, kao što su, naprimjer, energetska zračenja, mogu
postati vrlo opasne. Tako se između ostalog mogu normalne ćelije preobraziti u ćelije
raka. I pri starenju svakog organizma somatske mutacije igraju veliku ulogu.

Gametske (germinativne) mutacije su mutacije koje nastaju u gametima te se prenose

na potomstvo. Ove mutacije su evolutivno vrlo značajne jer se prenose u nizu sukcesivnih
generacija.

Podjela po uzrocima

 Spontane mutacije nastaju slučajno u organizmu bez uočljivog djelovanja nekog

mutagenog faktora.

 Inducirane mutacije su posljedica dejstva poznatih ili nepoznatih fizičkih,

hemijskih ili bioloških agenase na eksponirani genetički materijal.

Efekti u funkciji

 Gubitak funkcije sae dešava kada je rezultat promjene u proizvod gena ima
manju ili nikakvu funkciju. Kada novonastali alel uzrokuje potpuni gubitak
funkcije (null alel), često se naziva amorf. Fenotipovi povezani s takvim
mutacijama su najčešće recesivni. Izuzeci su kada je organizam haploidan ili kada
je smanjena doza normalnog gena za proizvod nije dovoljna za ispoljavanje
normalnog fenotip (to se zove haploinsuficiencija).

 Pojačana funkcije mutanta mijenja genski proizvod takva da dobija nove i

abnormalne funkcije. Ove mutacije obično su dominantnog fenotipa. Prema,
Mullerovoj klasifikaciji označene su kao neomorf mutacije.
 Dominantne negativne mutacije (po Mulleru, antimorf mutacije) imaju
izmjenjenom gena proizvod koji djeluje antagonistički na alel divljeg (ishodišnog)
tipa. Ove mutacije obično rezultiraju izmijenjenim molekulskim funkcijama
(često su neaktivne), a ispoljavaju se kao dominantni ili poludominantni
 fenotipovi. Kod ljudi, dominantna negativna mutacija je uključena u pojavu raka
(npr. mutacije gena p53).

 Letalne mutacije su one koje dovode do smrti organizama koji nose takve
promjene izvornog gena.
 Povratne mutacija ili reverzne vraćaju izvornu sekvencu, a time i originalni
fenotip.

Uticaj na fitnes

U primijenjenoj genetici, mutacije se dijele ma štetne i korisne.

 Štetne ili pogubne mutacije smanjuju fitnes organizma.

 Korisne ili prednosne mutacije povećavaju fitnes organizma.

Mutacije koje promoviraju poželjne osobine, nazivaju se korisne.

U teorijskoj populacijskoj genetici više je uobičajeno govoriti o mutacijama kao štetnim

ili korisnim u odnosu na adaptivnu vrijednost i otpornim na selekcijski pritisak. od štetan
ili koristan.

 Neutralne mutacije, u tom smislu, ne donose niti štetni ili koristan učinak na
organizam. Takve mutacije se javljaju po stalnoj stopi, formirajući osnovu za
molekularni sat. Neutralne mutacije se u različitim populacijama različito
frekventne ponajviše pod uticajem genetičkog drifta i osnova su za većinu
varijacija na molekularnom nivou.
 Gotovo neutralne mutacije su one koje mogu biti neznatno štetne ili korisne,
iako je većina gotovo neutralnih mutacija neznatno štetna.

Podjela po količini zahvaćenog genetičkog materijala

Genske mutacije zahvaćaju pojedinačne gene po čemu su i dobile naziv. One nisu
vidljive pod mikroskopom. Obično se dijele na autosomne i heterosomne genske mutacije
s obzirom na kojim se hromosomu nalazi mutirani gen. Nastaju izmjenom u hemijskoj
strukturi funkcionalne sekvence DNK, koja zauzima određeni genski lokus i kontrolira
odgovarajuće funkcije, odnosno osobine organizma. Prema prirodi interakcije sa
postojećim genima istog lokusa, novonastali aleli mogu biti dominantni, recesivni ili
među njima nema odnosa funkcionalne dominacije. Suglasno konvencionalnim
kriterijima, novonastali mutanti se mogu označiti kao: izomorf, amorf, hipomorf,
hipermorf, neomorf i antimorf, pri čemu prefiksi ovih odrednica označavaju prirodu i
smjer mutiranja funkcije ishodišnog alela (“divljeg tipa”).
Odabrane bolesti koje su uzrokovane genskim mutacijama (u standardnoj tabeli
genetičkog koda aminokiselina)

Stroga pravila komplementarne autoreprodukcije genetičkog materijala, na kojima inače

počiva stabilnost i ponovljivost karakterističnih osobina svih živih bića, u relativno
rijetkim slučajevima bivaju narušena. Tako, npr. prilikom duplikacije nekog polu-lanca
DNK, za jedan od adenina može se pogrešno vezati citozin, pa umjesto normalnog para
A–T nastaje neočekivani A–C. Kada je riječ o polaznom polu-lancu (s adeninom), već
nakon prve diobe promatrane molekule DNK, u procesu njegove duplikacije, ta greška će
biti ispravljena i sve njegove naredne kopije će na pogođenom mjestu imati normalni A–
T par nukleotida. Međutim, polu-lanac s pogrešno ugrađenim citozinom će se u prvoj
normalnoj duplikaciji vezati s prirodno komplementarnom bazom guaninom u par C–G,
koji nije karakerističan za datu poziciju u izvornom lancu DNK. Time se mutacija
stabilizira, a novi par ponavlja u nizu narednih kopija izmijenjene DNK. Genske mutacije
su, prema tome, posljedica greške u kopiranju (duplikaciji) lanaca DNK. Promjena samo
jednog para nukleotida u zahvaćenom genu može imati krupne posljedice u njegovoj
funkciji.
Mutabilnost pojedinih gena uveliko varira, a u prosjeku iznosi oko 10−5 (jedna mutacija
na 100.000 gameta). Ta naoko zanemarljiva frekvencija, međutim, postaje impozantna u
svjetlu podataka o ukupnom broju genskih lokusa u ljudskom genomu – rezultati
sekvenciranja ljudskog genoma pokazali su da se taj broj kreće do 30.000. Uvažavajući
pomenute činjenice, lahko se može proračunati (3 x 104 x 10−5) da svaki treći čovjek
(30%) potencijalno nosi najmanje jednu svježu mutaciju.

Hromosomske mutacije zahvataju hromosome i vidljive su pod mikroskopom.

Razlikuju se numeričke i strukturne promjene u pojedinim parovima homologa u
hromosomskoj garnituri.

Numeričke hromosomske mutacije predstavljaju pojedine oblike aneuploidije: nulisomiju

(nedostatak oba homologa), monosomiju (nedostatak jednog homologa), trisomiju (jedan
homolog više) i teorijski moguće stepene polisomije (kvadrisomija itd.).
Ilustracija pet oblika strukturnih hromosomskih mutacija u hromosomskoj garnituri
čovjeka.

Strukturne hromosomske mutacije se pak ispoljavaju kao nedostatak (delecija – deficija)

ili višak (duplikacija) jednog dijela nekog hromosoma. U ovoj kategoriji mutacija
relativno su česte i pojave nenormalnog rasporeda pojedinih dijelova unutar hromosoma
(transpozicija) ili njihovog premještanja na neki drugi hromosom (translokacija), te
obrtanja pojedinih segmenata hromosoma (za 180° – inverzija), što rezultira obrnutim
rasporedom lokusa na mutiranoj sekvenci [6].

Genomske mutacije imaju za posljedicu izmjenu normalnog diploidnog hromosomskog

broja (''2n'') za [[n, tj. za jedan ili više haploidnih setova hromosoma (euploidija:
haploidija, triploidija, poliploidija). Prema porijeklu dodatnih garnitura, poliploidija može
biti autopoliploidija (uvišestručavanje soptvenog genoma) ili alopoliploidija
(heteroploidija: dodavanje stranih genoma putem hibridizacije)[7] [8][9][10][11] [12].

 Plazmatske mutacije (plazmamutacije, ekstranuklearne mutacije) posebna su

kategorija mutacija. Za razliku od genskih, hromosomskih i genomskih, koje se
događaju u jedru – odigravaju se u citoplazmatskim nosiocima genetičkog
materijala (kao npr. u mitohondrijalnoj i plastidnoj DNK) [13].