2.

Mavro Vetranović i njegov pjesnički opus

Mavro Vetranović Čavčić (1482.-1576.) rođen je u Dubrovniku u obitelji talijnskih

korijena. Iako se u literaturi uglavnom navodi da se on školovao u Italiji (kao što je to slučaj s
većinom hrvatskih latinista i renesansnih književnika), danas je ta tvrdnja odbačena kao
posljedica pogrešne interpretacije izvora. Zaređuje se 1509. godine, a 1515. zajedno s
nekolicinom dobiva zadaću da reformira mljetski samostan, međutim nij ese s njom slagao te
je već 1517. prognan iz Dubrovačke Republike. Nakon pomilovanja, obnašao je brojne
crkvenjačke službe. 1

Imajuću na umu da je on cijeli život proveo obavljajući dužnosti vezane uz Crkvu,

logično je unaprijed pretpostaviti njegovu eruditnost i utjecaj kršćanske religije na čitav opus.
Najveći broj njegovih pjesama je u dvostruko rimovanom dvanaestercu dubrovačkog tipa i
one su dulje nego pjesme njegovih suvremenika te se kao takve mogu uzeti kao neka vrsta
specifičnosti. Samo dio je Vetranovićeva stvaralaštva sačuvan, a razlog je taj što on za svojeg
života ništa nije tiskao. Ostalo nam je:

(…) više od sto trideset pjesama, tri pastoralno-mitološke drame (Orfeo, Istorija od Dijane, Lovac i
vila), pet prikazanja biblijske tematike (Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo, Suzana
čista, Prikazanje od poroda Jezusova, Uskrsnutje Isukrstovo) te nezavršeni ep Pelegrin. 2

Može se kazati da je njegov opus, kako i pjesnički, tako i cjelokušan, zapravo sinteza
kršćanskog svjetonazora te antičkog i talijanskog pjesništva. Upravo zbog toga, povjesničari
književnosti imali su problema s određivanjem njegove pripadnosti srednjem vijeku ili
renesansi.

1
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11918 (29. 04. 2018.)
2
http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/vetranovic-mavro-nikola/ (29. 04. 2018.)
3. Istaknuti fitonimi u Vetranovićevu pjesništvu

3.1. Suhi javor

Najčešće stablo koje Mavro Vetranović koristi i pridaje mu značenje jest javor. Ne
samo to, nego taj javor je uvijek određen pridjevom „suh“, u Pjesanci kufu: „Nije jele ni bora,
hrasta ni jasena//ni suha javora ni briesta zelena…“ , Pjesanci na smrt sestre: „Žalost je s
tugami, gdi plačno popijeva, suh javor suzami ter plačno polijeva.“ , Pjesanca grlici: „…ni
nijedne zeleni ni zimi ni ljeti, razmi sam suh javor vrh puste te gore…“, Pjesanca nesreći:
„Još ne vijem jadovan, koji sam vajmeh stvor, stup sam li mramoran, ali sam suh javor?“ ili
pak Tužni moj uzdaše, uzdaše tužni moj: „Mnim, da bi suh javor u gori prosuzil,// taj plačni
prigovor, vaj, kad bi iskusil// i tužbe tolike, kojijem ja na svijeti//ne mogu prilike jezikom
izrijeti…“. Navedeno je pet pjesama čiji sami naslovi odaju kakvim su tonom one ispjevane
(u dvjema se pjesnik poistovjećuje s umirućim pticama), što izdvojeni stihovi isto potvrđuju.
Javor je stablo koje je inače izdržljivo i snažno, a oznaka „suh“ upućuje na pjesnikovu
klonulost, jad i tugu.

Pjesma u kojoj pjesnik apostrofira javor, Pjesanca u vrijeme od pošljice još će dodatno
potvrditi rečeno u prethodnom odlomku, a dovoljno je istaknuti da se sintagma „suhi javor“
pojavljuje dva puta, u kontekstu s tužni poraz, čemer, jad, plač te pridjevima tužan i plačan:

Napokon javor suh klikuju iz gore,//da vidi gdi moj duh smirit se ne more,//ner li se pripravlja to većma
svaki čas,//da moj trud ponavlja i tužni moj poraz,//gdi neće moj leut uzrok mi kazati,//u čemer toli ljut što slados
obrati.//Vaj suhi javore, ter tužna svijes moja//ni moj duh ne more prijati pokoja,//moj leut rajsku slas gdi vajmeh
izgubi,//a toli plačan glas s jadovi obljubi.//Tijem suhi javore, gdi moj duh sad tuži,//jaoh ako bit more, trudna
me sadruži//u tužnoj boljezni, ka srce me dvoji,//pojući u pjesni gdi se plač moj goji;//tere ćeš poznati, koje su
tužice//komu čes obrati svu rados na nice,//tere ćeš vajmeh čut tere ćeš poznati,//kako se moj leut u gusli obrati.

3.2. Jela i bor

Jela i bor, drugo i treće su najspomenutije stablo. Gotovo uvijek oni dolaze u paru
(četiri primera), ali u jednoj opažen je spomen tih dvaju fitonima posebno (ali ipak unutar iste
pjesme), a to je Pjesanca u vrijeme od pošljice u kojoj oni dolaze u sintagmama „visoka jela“
i „zelen bor“ što karakterizira njihovu vanjštinu i vuku korijene iz usmene književnosti. To
potvrđuje i ono što slijedi nakon spomena bora: „To li je zelen bor, ki čini hladište,//gdi je
vilam razgovor i rajsko plandište…“, iz narodnog vjerovanja proizlazi da se vjeruje kako se
ispod bora okupljaju vile.
 Vetranović, živeći cijeli svoj život uz more, smatra ih sveprisutnom vrstama stabala, te
u pjesmama u kojima se poistovjećuje s umirućim pticama, oni označavaju odsutnost svega:
Pjesanca kufu: „Nije jele ni bora, hrasta ni jasena,..“ i Pjesanca grlici: „…da nijedan živi duh
k nam priti ne more,//ni zvijeri ni ptice, ni nijedan drugi stvor//u naše tužice i u plačni
razgovor;//gdje vidjet najliše nije jele ni bora,//.

U pjesmi Aurea aetas jela i bor glavni su i sastavni element (zajedno!) slike
pjesnikova raja: „Rajska ti bješe stvar, moj bože, na svijeti//toliko slavan dar očima
vidjeti,//gdi jel'je i borje i s desna i s lijeva//i rajsko lovorje živ človjek uživa,//i dubja ostala
razlika narava//velika i mala što zemlja sazdava,//gora i [s] zagorjem aliti planinom://pod
borjem i jel'jem, poljem i ravninom//pojate pletući, gdi voda studena//žuberi tekući srijed
sjene zelena.//“

Božićna pjesma koja govori o rođenju Isusa Krista, Na noć od Božjega poroda, jelu i
bor koristi kao metaforu za čitav svijet, jer svijet mora čuti sretnu vijest, rodio se Spasitelj:
„Sva od ptica razlikos letušte naravi//za ljubav i milos ovuj noć proslavi,//vahtari najliše da po
svem zagorju//rajski glas biljiše po jel'ju i borju,//po glasu od ptica neka zna vas narod,//er
nam je djevica rodila blažen plod;//…“.

3.3. Lovor

Antun Pavešković utvrđuje da je središnji motiv pjesme Lovorici „nostalgičan osjećaj

odsuća“, odmah na početku pjesniku fali miris (Pavešković 2012: 305.): „Krasna lovoriko,
zelence ljuvena,//ma časti i diko i sjence blažena,//jur projde, vaj meni, s vremenom mnogo
ljet,//da tvoje zeleni ne mogu ja vidjet,//ni miris čuti tvoj, ki rajski miriše,// (…)“ Nakon te
invokacije lovora, pjesnik i dalje nastavlja s personifikacijom lovora te ga moli da suosjeća s
njim jer je u velikoj tuzi. Lovor je simbol pjesništva, ali u kontekstu ove pjesme i nadahnuća:
„ (…) da spoje život moj do svrhe pjesance;//našal sam moj lovor, ki će bit do groba//moj
slatki razgovor, kako se podoba//jednomu, ki poje pjesance i sklada,//pri muzi toj stoje,
lovorom ka vlada// (…)“.

U jednom dijeu Pjesance u vrijeme od pošljice Vetranović se opet u stanju plača i tuge
obraća lovoru: „To li je gdi lovor u gori zelenoj,//sliš' plačni razgovor i tužni uzdah moj,//s
kolikom boljezni provodim sve trude,//u plačne boljezni gdi leut moj gude;//i leut moj mili od
velje tužice//grozno me rascvili u jadne suzice,//a neće za vas svijet, za ljubav i milos,//tužbu
mi svoju rijet ni plačnu usilos,//ni svoje zvonjen'je jadovno gdi zvoni//na moje moljen'je da
vajmeh prikloni,//s goruštom ljubavi vaj gdi ga sad molju,//da mi trud objavi i moju
nevolju.//A za toj, a za toj, lovore zeleni,//spravi se na plač moj, vaj meni, vaj meni,//tere ćeš
vajmeh čut, tere ćeš poznati,//kako se moj leut u gusli obrati.//“

Spomena lovora ima još, ali bez apostrofiranja, zajedno s pridjevom, Aurea aetas: „
(…) i rajsko lovorje živ človjek uživa//“ kao jedan od elemenata raja i u Pjesanci Plutonu: „
(…) pođ išti Petrarku, ter će toj kazati,//najveće gdi slavi pojući i hvali//lovorak gizdavi nad
vas dub ostali.“, koja čak spominje Petrarku kao najslavnijeg pjesnika.

3.4. Pelin i ruta

Pelin i ruta biljke su ljekovitih svojstava, poznate još iz davnih vremena te se u tim
kontekstima uvijek spominju. Pjesanca košuti ranjenoj: „(...) oksjenčem i rutom ner samo
boga rad//i ljutiem skrobutom ranu mi povi' sad;//i na ovi plačan trud mimo sva jaoh
ina//gorkoga ne zabud' smiešati pelina,//s gorkosti te trave, te trave s gorkosti,//jeda me
ozdrave od ove žalosti.//“. U ovoj pjesmi pjesnik koji se identificirao s košutom, želi da mu se
poviju rane kako bi ozdavio pelinom i rutom. Pjesanca boježljiva druga, samim naslovom
upućuje na tematiku, a fitonimski par pelin-ruta pristaje u taj kontekst: „Pelinak i ruta još se š
njim sastavi,//da tuga priljuta moj život zatravi. (…) ki ranom bez lijeka me srce izvija.//“
Također, u Dvije robinjice nalazimo spomen pelina koji su mlade robinje brale, a iz konteksta
u kojem se nalaze s ostalim fitonimima, shvaćamo da su ga brale zbog njegove medicinske
primjene: „Brasmo bosil i ljubicu,//i od pelinka cvijetje brasmo,//i trendofil i ružicu,//pak
livadom pošetasmo.//“.

3.5. Trendofil i ružica, ljubica

Tri su pjesme u kojima se susreću trendofil i ružica u paru, a uvijek par stihova prije ili
poslije slijedi i spomen ljubice, ponegdje i bosiljka. U Dvije robinjice: „Brasmo bosil i
ljubicu,//i od pelinka cvijetje brasmo,//i trendofil i ružicu,//pak livadom pošetasmo.“ U ovoj
pjesmi robinjice žele naglasiti svoju nevinost i čistoću kako bi ih Dubrovčani prihvatili te zato
pjesnik koristi fitonime koji imaju lijep cvat. Slična toj je i pjesma Pastiri: „I u dubravah gdje
smo stali,//svako cvijetje i ljubicu//s vilami smo zorom brali,//i trendofil i ružicu.“ u kojoj
pastiri progovaraju o svojoj svakodnevici zapravo, o pastirskome životu, u koji se, logično,
uklapa i lijepo cvijeće.

Nešto drugačija funkcija triju fitonima je u Pjesanci košuti ranjenoj: „(…) nu ne daj
ružicu, kaloper ni bosil,//ni hromu ljubicu ni rumen trendofil,//oksjenčem i rutom ner samo
boga rad (…)“ u kojoj se pjesnik moli za lijek (ljekovito bilje), a ne želi cvijeće koje ima
samo estetsku funkciju.

Bitno je još spomenuti dvije pjesme koje kazuje da su se ljubica i ruža stavljale na
grobove. Na priminutje od Marina Držića: „(…) da beru sve cvitje od mirisnijeh trava,//što
slavno prolitje u zemlji sazdava,//vrh ploče kamene da prospu cvitje toj,//gdi je kosti blažene
ostavio Držić svoj;//ljubicu najliše i ružu rumenu,//da slatko miriše na grobu studenu,// (…)“
koju je Vetranović napisao u slavu i čast velikog Marina Držića te traži najljepše mirisno
cvijeće da krasi njegov grob. Druga je Mati od sina na grobnici: „ (…) neka toj boravi moj
sinak ljuveni,//neka mu miriše s ružicom ljubica (…)“.

3.6. Dub/dubrava

Dub kao fitonim (hrast) ne nalazimo mnogo puta u pjesničkom opusu Mavra
Vetranovića, u Pjesanci kufu: „Nije jele ni bora, hrasta ni jasena (…)“ , Mati od sina na
grobnici: „(…) u cvitju i travi pod dubak zeleni//neka toj boravi moj sinak ljuveni, (…)“, čiji
je sin pokopan ispod hrasta (vjerojatno poveznica sa staroslavenskom mitologijom u kojoj je
hrast sveto drvo).

Međutim, mnogo puta pjesnik spominje „dubravu“, referirajući se na šumu. Odmah

nakon spomena fitonima hrast u Pjesanci kufu, slijede i dubrava i gora: „ (…) našal je daleče
dubravom i gorom (…)“, u Remeti 1 lug i dubrava: „da opteku sve planine,//sve lugove i
dubrave, (…)“, gdje označavaju neku veliku površinu svijeta, ako ne i čitav svijet. Nadalje, u
Pastirima: „O prislavni Dubrovčani,//u dubravi u zeleni,// još su tamo naši stani,//od brštana
sapleteni.// (…) I u dubravah gdje smo stali, (…)“ gdje je subrava u funkciji pastoralnog opisa
radnje pastira.

Iako naslovljena Pjesanca lovorici, jedan velik dio zauzima spominajnje dubrave, s
epitetom „pusta“ što metaforički označava pjesnikov trenutačni život koji je jadan: „ (…) gdje
vajmeh ne vidim zelencu tuj tvoju,//u pustoj dubravi gdje trudi život moj, (…)“ i još jednom,
nekoliko stihova ispod, opet „pusta dubrava“: „ (…) gdje velmi tuguju, gorom se tukući,//da
mi je za straže u pustoj dubravi//i da mi pokaže od polja drum pravi (...)“ koja prenosi istu
ideju.
4. Zbir fitonima koji čine sliku

4.1. Aurea aetas

Ova pjesma sadrži detaljan opis prirode s velikim brjem raznovrsnih fitonima. Kao
funkciju toga, Pavešković u svojoj monografiji navodi pesnikovo nastojanje da ukaže na
ljepotu prirode kakva je bila prije otkrića željeza (Pavešković 2012: 92.). Tako nalazimo tu
spomen cvijeta kale, pšenice, loze, bora, jele, lovora i smokve.

4.2. Remeta 1

U ovoj se tužaljci Vetranović služi tehnikom katalogizacije prilikom vavođenja

fitonima i to je složena pjesma o kojoj je mnogo pisao Pavešković (Pavešković: 2012: 78.-
84.), a za potrebu ovog seminara, samo će biti navedeni neki: čempres, badelj, bukvica, sljez,
drijenak, lijer, bobovnik, divlja ruta, tetivika, jagode, loza, šparoge, ruža, kopriva, limun, luk,
zelje, kupus, poriluk, motra, morača, kupina…

4.3. Pjesanca košuti ranjenoj

O ovoj pjesmi pisano je već u ovom seminaru u kontekstu ljekovitog bilja (pelin i
ruta), ali navedena je i u ovom dijelu jer sadrži manji katalog fitonima: ružica, kaloper, bosil,
ljubica, tredofil, ruta, pelin.

4.4. Bojnikom

Izdvojit će se fitonimi koji su jesitivi, hrana koju vojnici jedu, bez neke posebne
funkcije: divlji kupus, zelje, sočivo, smokva.