MONUMENTA

SREBRENICA
Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva
KNJIGA 4.

SREBRENICA KROZ MINULA

STOLJEĆA
 SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA

Recenzenti:
Prof. dr. sc. Enver Halilović
Prof. dr. sc. Edin Mutapčić
Doc. dr. sc. Anita Petrović

Urednik:
Prof. dr. sc. Adib Đozić

Lektor:
Prof. dr. sc. Refik Bulić

Prevod na engleski:
Doc. dr. sc. Selma Kešetović

Izdavač:
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona

Štampa:
OFF-SET Tuzla

Tiraž:
500 kom

Tuzla – Srebrenica 2015.

ISSN 2233-162X
 SADRŽAJ

Riječ urednika..................................................................................................5

GENOCID
Dr. sc. Adib Đozić, red. prof.
GENOCID KAO DRUŠTVENA I PRAVNA ČINJENICA BOŠNJAČKE ....11

Dr. sc. Vedad Gurda, docent

PROCESUIRANJE GENOCIDA U BOSNI I HERCEGOVINI PRED
MEĐUNARODNIM, DOMAĆIM I INOSTRANIM SUDOVIMA ........... 32

Dr. sc. Rasim Muratović, docent

RAZUMIJEVANJE POJMA GENOCIDA U DJELU ARNEA JOHANA
VETLSENA .................................................................................................71

Mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik

PORICANJE (POSLJEDNJA FAZA) GENOCIDA U BOSNI I
HERCEGOVINI .........................................................................................107

Mr. Ermin Kuka, viši stručni saradnik

ČETNIČKI ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG
PRAVA NA PODRUČJU OPĆINE VIŠEGRAD .......................................115

Mr. Almir Grabovica, viši stručni saradnik

ULOGA UN-MIROVNE MISIJE U ZAŠTIĆENIM ZONAMA
SREBRENICA I ŽEPA ............................................................................125

IZ PROŠLOSTI SREBRENICE
Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.
Mr. sc. Rusmir Djedović
ČARŠIJA U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA ............................133

Mr. sc. Rusmir Djedović

NASELJE BAJRAMOVIĆI NA RAZMEĐU 19 I 20. STOLJEĆA .... 171
DOKUMENTI

Dr sci. Dževad Mahmutović, doc.

Maja Iveljić, ass.
MEĐUNАRODNI SUD PRАVDE ........................................................... 197
 Riječ urednika

Dvadeset je godina prošlo od zločina genocida počinjenog nad

Bošnjacima Bosne i Hercegovine na teritoriji Sigurne zone Ujedinjenih
nacija Srebrenica jula mjeseca 1995. godine, a da još uvijek nisu pronađeni,
identifikovani i ukopani svi posmrtni ostaci ubijenih. To možda i najbolje
svjedoči o razmjerama počinjenog zločina i potrebi da se o ovom zločinu
na naučno relevantan način razjasne svi detalji o uzrocima i posljedicama
genocida. Iz tih razloga, ali i još uvijek prisutne prakse negiranja genocida,
diskriminacije žrtava genocida i, nažalost, još nedovoljno razvijene svijesti
o potrebi širenja istine o genocidu nad Bošnjacima Zaštićene zone UN
Srebrenica, ovu četvrtu knjigu edicije Monumenta Srebrenica, objavljujemo
u nešto izmijenjenoj strukturalnoj sadržajnosti. U dosadašnjim knjigama u
prvom dijelu knjige nalazili su se naučni tekstovi iz društveno-historijske
stvarnosti Srebrenice koji su se odnosili ne samo na tematiku genocida već
i na demografske, gografske, sociološke, pravne i druge naučne aspekte iz
prošlošlosti Srebrenice. Ovoga puta smo se odlučili da cijeli prvi dio Knjige 4,
posvetimo genocidu, odnosno naučnoj elaboraciji pojedinih aspekata zločina
genocida, ne samo nad Bošnjacima „zaštićene zone“ UN Srebrenica. U ovom
dijelu knjige, između ostalog, govori se o: genocidu kao društvenoj i pravnoj
činjenici bošnjačke historije, procesuiranju genocida u Bosni i Hercegovini
pred međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, razumijevanju pojma
genocida u djelu Arnea Johana Vetlsena, poricanju genocida, o četničkom
zločinu u Višegradu i tzv. „živoj lomači“, te ulozi UN-ove mirovne misije u
zaštićenim zonama Srebrenica i Žepa.
Možda će se neko upitati: zašto pisati o genocidu nad Bošnjacima,
zar nije dosta napisano? Razloga je mnogo ali je jedan osnovni a to je da
se nikada više ne ponovi. Historija nas uči da se genocid nad Bošnjacima u
kontinuitetu ponavlja i to na istoj matrici velikodržavnih aspiranata prema
državi Bosni i Hercegovini. Jedna od poruka genocida nad Bošnjacima
„zaštićene zone“ UN Srebrenica jeste da Bošnjaci moraju postati svjesniji da
nisu otklonjeni društveno-politički uzroci koji su do sada uzrokovali zločin
genocida nad njima. Moraju postati svjesniji opasnosti koja prijeti državi
Bosni i Hercegovini kao jedinom garantu opstanka Bošnjaka ne samo kao

5
političkog naroda već i samom biološkom opstanku. Ne smijemo zaboraviti
da su Bošnjaci jedini evropski narod nad kojim je počinjen zločin genocida
nakon Drugog svjetskog rata. Zbog tog zločina i mnogih prethodnih Bošnjaci
su jedini evropski narod koji je danas brojniji u dijasporalnim zajednicama
širom svijeta nego u Bosni i Hercegovini. Zbog genocida i etničkog čiščenja
Bošnjaci su danas getoizirani i u vlastitoj državi. Primorani su da žive u dvije
teritorijalno odvojene enklave: unsko-sanskoj i bosansko-neretvanskoj. Ne
zaboravimo: Bošnjaci su živjeli s drugim narodima u Srbiji, Slavoniji, Lici,
Kordunu, širem prostoru Sandžaka i Crne Gore. Zbog čega ih danas tamo
nema? Zbog kontinuiranog zločina genocida.
Podsjetimo se ukratko. Prvi genocid nad Bošnjacima izvršen je od
1683. do 1689. godine. To je period kada je Osmanska država u ratu protiv
Austrije izgubila teritorije u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i Boki kotorskoj na
kojima su Bošnjaci, koji nisu izbjegli, pobijeni ili pokatoličeni. Drugi genocid
se dogodio u Crnoj Gori 1711. godine, poznat kao Istraga poturica. Tada su
crnogorski Srbi uoči Badnje večeri ubili i protjerali sve Bošnjake koji su tu
živjeli. Ovaj genocid je poslužio kao povod obračuna s Bošnjacima u Srbiji,
Sandžaku i Bosni. Treći genocid se dogodio za vrijeme Prvog i Drugog srpskog
ustanka između 1804. i 1820. godine pod vidom „generalnog trebljenja
Turaka- muslimana iz naroda“, kada je u Srbiji pobijeno i protjerano više
hiljada Bošnjaka i više ih tamo nema. Četvrti genocid nad Bošnjacima dogodio
se nakon Hatišerifa iz 1830. godine, kojim je Srbija stekla status vazalne
autonomije kneževine u osmanskom carstvu, što joj je omogućilo da izvrši
progon Bošnjaka u Bosnu. Najmasovniji progon je izvršen između 1862. i
1867. godine. Peti genocid nad Bošnjacima dogodio se u vremenu od 1875. do
1878. godine i nakon sticanja nezavisnosti Srbije i Crne Gore na Berlinskom
kongresu 1878. godine. Iako je Berlinski kongres obavezivao Srbiju i Crnu
Goru kako da postupaju prema Bošnjacima, izvršeno je njihovo protjerivanje
i rušenje džamija u mnogim gradovima. Šesti genocid je izvršen za vrijeme
Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, kada je veliki broj Bošnjaka
morao da bježi u Tursku, Sandžak i Kosovo. Sedmi genocid se dogodio u
Crnoj Gori, u Šahovićima, 1924. godine, kada je izvršeno klanje, spaljivanje
i guljenje nedužnih živih ljudi. Danas tamo nema Bošnjaka a Šahovići se
zovu Tomaševo. Deveti genocid se dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata
od 1941. do 1945. godine na prostorima Bosne i Crne Gore, kada su četnici
izvršili pokolj, spaljivanje, ubijanje i progon Bošnjaka u Pljevaljskoj Bukovici,
Čajniču, Foči, Goraždu i ostalim mjestima bosanskog Podrinja, Bihoru i
drugim mjestima. Deseti je započet aprila 1992. godine da bi svoj vrhunac
doživio u Srebrenici jula mjeseca 1995. godine.1 Neophodno je napomenuti
1 Opširnije u: Čekić, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo
1997.
6
da je broj žrtava genocida nad Bošnjacima u Srebrenici mnogo veći od broja
8.372, koliko je zvanično upisano u Memorijalnom centru Potočari. Ukupno
ubijenih Bošnjaka u Srebrenici od aprila 1992. godine do genocidnog masakra
jula mjeseca 1995. godine je 12.089. Svaka je žrtva pojedinačno evidentirana
i utvrđen je njen stvarni identitet na način da je utvrđeno prezime i ime žrtve,
njezin spol, ime oca, datum rođenja, mjesto i datum nestanka.2 Da se ne bi
dogodio jedanaesti genocid nad Bošnjacima, što bi mogao da znači i njihov
biološki nestanak, o ovom se zločinu mora pisati i na taj način doprinositi
razvoju, prije svega samosvijesti Bošnjaka, kao osnovnoj zapreci ponovnog
genocida nad njima.
U drugom dijelu knjige s podnaslovom Iz historije Srebrenice donosimo
dva rada o demografsko-vlasničkim odnosima i drugim društveno-historijskim
karakteristikama Čaršije u Srebrenici i naselja Bajramovići na razmeđu 19. i
20. stoljeća. Ovim radovima, naučno utemeljenim činjenicama, zasnovanim na
izvornim historijskim dokumentima, pokazujemo dugovjekovnu multietničku
i multireligijsku sadržajnost Srebrenice kao jednu od njezinih osnovnih
karakteristika.
U trećem dijelu knjige, koji smo nazvali Dokumenti, donosimo
dokumentarni prilog koji su priredili Dževad Mahmutović i Maja Iveljić. Radi
se o Presudi: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. Iz ovog pravnog
akta saznajemo da je Međunarodni sud pravde jasno i nedvosmisleno utvrdio
zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici te „konstatira da je vezano za
genocid izvršen u Srebrenici u julu 1995, Srbija prekršila obavezu sprečavanja
genocida prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.“
Nadam se da će čitatelji te naučna i stručna javnost moći naći u ovoj
knjizi mnogo činjenica koje će im poslužiti da afirmiraju istinu o genocidnom
stradanju Bošnjaka u Srebrenici i istovremeno se suprotstave njegovom
negiranju.

Dr. sc. Adib Đozić, redovni profesor

2 Da se više nikada ne ponovi, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa, Cetinje,

30. 6. 2007. Crnogorska pravoslavna crkva, Dukljanska Akademija Nauka i umjetnosti,
Cetinje, 2008, str. 125-470.
7
GENOCID
Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.

GENOCID KAO DRUŠTVENA I PRAVNA ČINJENICA

BOŠNJAČKE HISTORIJE

Genocid, najstrašniji zločin koji

čovjek može počiniti. (Israel W. Charny)

Abstract

Experience of three-hundred years of Bosniaks history of genocide has

resulted in a frightening realization that the BosniaL· were the only European
nation which, due to the genocide against him in the last three hundred years,
now lives on the edge / boundary of the political and biological existence.
This admonishing Bosniak reality most explicitly confirms the following facts.
Bosniaks are the only European nation that, due to the crime of genocide
carrying out against them now, are more numerous in the Diaspora than in their
own country, In territorial and demographic terms Bosniaks are living in three
territorially unconnected enclaves: the area of Una-Sana canton, territorial
triangle that make cities Sarajevo, Tuzla and Zenica, and the territory of
Sandžak which is divided by the state borders of Serbia and Montenegro Gore.
Since the socio-political causes of the genocide have not yet been eliminated
and because they are still active in peacetime, Bosniah are living in unstable
and dysfunctional country desperately fighting for its survival, self-confident
that the state of Bosnia and Herzegovina is the only guarantor of the Bosniaks
biological and political self-preservation.

Key words: Genocide, genocide as a social and legal fact, Bosniaks

hitory of genocide

11
 UVOD

Mnogi autori unutar sociološke znanstvene misli, kada raspravljaju

o konstutiensima koji tvore naciju, između ostalih, navode kao vrlo
značajan konstitutivni element nacije „zajedništvo povijesne sudbine”. U
dugovjekovnom toku bošnjačke nacionalne historije, sadržajnosti povijesne
sudbine odigrale su vrlo značajnu ulogu u nastanku i razvoju bošnjačke nacije.
Jedan od, nažalost, najznačajnijih sadržajnih elemenata „zajedništva povijesne
sudbine” bošnjačke historije jeste genocid. Pođemo li od Durkheimovog
poimanja društvenih pojava kao kolektivnih činjenica, onda se u našem
slučaju, u slučaju našeg zadatog predmeta proučavanja, bošnjačka historija,
između ostalog, javlja i kao historija genocida nad bošnjačkim narodom/
nacijom. Namjera nam je da na znanstveno relevantan način, koristeći se
historijskim činjenicama, pokažemo da genocid kao pravna i društvena
činjenica jeste nerazdvojni sadržinski element ukupne bošnjačke historije.
Da bismo u potpunosti razumjeli genocid kao društvenu i pravnu činjenicu,
neophodno se podsjetiti kako društvenu činjenicu određuje Emil Durkheim.

On kaže: “Društvene činjenice imaju vrlo osobena obilježja: one se

sastoje u načinu djelovanja, mišljenja i osjećanja koji su za pojedinca spoljni
i koji imaju moć prinude na osnovu koje mu se nameću. Prema tome, one se
ne mogu miješati sa organskim pojavama, pošto se sastoje u predstavama i
u djelatnostima, ni sa psihičkim pojavama koje postoje samo u pojedinačnoj
svijesti i kroz nju. One čine, dakle, jednu novu vrstu i njima treba dati i za njih
zadržati kvalifikaciju društvenih činjenica.” Ne možemo se zadovoljiti samo
konstatacijom postojanja genocida kao društvene i pravne činjenice bošnjačke
historije kao takve već smatramo obavezom sociološke i pravne, ali i drugih
znanosti, da istražuju i utvrđuju zakonitosti genocidnog događanja bošnjačkoj
naciji sa jednim jedinim ciljem zaustavljanja i sprečavanja nestajanja i
potpunog uništenja bošnjačke nacije.

Elementarno spoznajno iskustvo bošnjačke historije genocida ukazuje

nam na zastrašajuću činjenicu koja se dogodila bošnjačkoj naciji, jednoj od
najstarijih evropskih nacija. Koja je to činjenica, ili, bolje reći činjenično
stanje u kome se danas, nakon sto godina od donošenja Zemaljskog statuta
nalazi bošnjačka nacija? Pogledamo li teritorijalno-demografski razmještaj
bošnjačke nacije danas, vidjet ćemo daje ona teritorijalno getoizirana u jednoj
malo većoj i dvije male enklave. Ta veća enklava je geografski trougao koga čine
gradovi Sarajevo, Tuzla i Zenica, a dvije manje su: područje Unsko-Sanskog
kantona na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, i regija Sandžaka koja je,
12
kako znamo, podijeljena između država Srbije i Crnr Gore. Nijedna od ovih
teritorijalnih enklava nije s bilo kojom drugom teritorijalno povezana. Druga
zastrašujuća i upozoravajuće opominjuća činjenica društveno-demografskog
stanja bošnjačke nacije jeste ta daje ona jedina evropska nacija koja je zbog
vršenja zločina genocida nad njom danas brojnija u dijaspori nego u vlastitoj
državi Bosni i Hercegovini. Daje to rezultat genocida kao društvene i pravne
činjenice bošnjačke historije, pokazat ćemo ovim radom.

I GENOCID KAO AJSTRAŠNIJI I NAJOKRINUTNIJI ZLOČIN

Prema stupnju svoje kompleksnosti, genocid je vrlo složena i

kompleksna društvena činjenica. Istovremeno, kao znanstveno pitanje genocid
je, posebno unutar bosanskohercegovačkog znanstvenog mišljenja, prije
svega pravnog, sociološkog, kriminološkog, politološkog, antropološkog i
historijskog nedovoljno elaboriran. Genocid kao društvena i pravna činjenica,
ali i kao znanstveno pitanje, uopće nije problem samo jedne lokalne zajednice,
jednog naroda, jedne kulture, jedne rase, jedne religije, jedne države, nego je
problem koji se tiče svih lokalnih zajednica, svih naroda, svih kultura, svih rasa,
svih religija, svih država i svih ljudi uopće. Istovremeno, genocid se tiče svih
međunarodnih subjekata i ukupne savjesti čovječanstva. Zašto je to tako? Zato
stoje to najstrašniji i najokrutniji zločin, koji prevazilazi zločin pojedinačnog
ubijanja ljudi. Iz tih razloga genocid nije samo društveno i pravno pitanje, već
istovremeno i moralno, kriminalno, duhovno, vojno, religijsko, filozofsko i,
nadasve, općecivilizacijsko i općeznanstveno pitanje. Da bismo uopće mogli
razumjeti genocid kao društvenu i pravnu činjenicu koja se nad Bošnjacima
primjenjivala u toku njihovog višestoljetnog povijesnog hoda, neophodno
se prethodno upoznati s dosadašnjim i sadašnjim pravnim i sociološkim
određenjima genocida, prvenstveno kao najokrutnijeg zločina.

Prvo eksplicitno definicijsko određenje genocida izrekao je 1943.

godine poljski pravnik Raphael Lemkin u svome djelu Vladavina sila osovine
u okupiranoj Evropi, objavljenom u Vašingtonu 1944. godine. „Pod genocidom
podrazumijevamo uništenje naroda ili etničke grupe.” Nova riječ, koju je autor
označio da bi označio i uključio iskustvo njenog modernog razvoja, skovana
je od starogrčke riječi genos (rasa, pleme) i latinske riječi cide (ubiti), tako da
svojom tvorbom korespondira riječima tiranicid, homocid, genocid, itd.

Općenito govoreći, genocid ne znači nužno neposredno uništenje

naroda, osim kad se vrši masovno ubijanje svih pripadnika nekog naroda.

13
Namjera je, zapravo označiti koordinirani plan različitih akcija, usmjerenih
na razaranje neophodnih osnova za život nacionalnih grupa, s ciljem njihova
uništenja. Ciljevi takvog plana bili bi dezintegracija političkih i socijalnih
institucija, kulture, jezika, nacionalnih osjećaja, religije i ekonomske
egzistencije nacionalnih grupa, te ugrožavanje osobne sigurnosti, slobode,
zdravlja, digniteta, čak i života pojedinaca koji pripadaju takvoj grupi. Genocid
je uperen protiv nacionalnih grupa kao entiteta, a uključene radnje uperene su
protiv pojedinaca kao pripadnika nacionalne grupe, a ne protiv njih osobno.1

Nastavljajući dalje napore u preciziranju pojma genocid, odnosno

nastojeći njegovom sveobuhvatnijem razumijevanju, R. Lemkin je u listu
Američki časopis za međunarodno pravo 1947. godine rekao da “.. .zločin
genocida obuhvata svakojaka djela, uključujući ne samo lišavanje, već i
sprečavanje života (putem abortusa, sterilizacije), kao i postupke koji u znatnoj
mjeri ugrožavaju život i zdravlje (vje-štački izazvane infekcije /tjeranje na
rad/, rad do smrti u posebnim logorima, namjerno razdvajanje porodica u cilju
raseljavanja.. .)”2 Generalna skupština UN-a je na skupštini 11. decembra 1946.
godine usvojila termin genocid, kao zločin prema međunarodnom pravu. Na
istoj sjednici Generalna skupština je pozvala svoje članice na međunarodnu
saradnju u suzbijanju zločina genocida te da ga i zakonodavno sankcioniraju.
Kao rezultat međunarodne aktivnosti, Generalna skupština UN-a je 9. decembra
1948. godine usvojila međunarodnu Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju
zločina genocida. U članu 2 Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida, genocidom se označava svako djelo “.. .počinjeno s namjerom da
se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska
skupina:

a. ubojstvo članova grupe;

b. nanošenje teške ili duševne povrede članovima grupe;
c. namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života koji bi trebali
dovesti do njezinoga potpunoga ili djelimičnog uništenja;
d. nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje u okviru grupe;
e. prisilno premještanje djece iz grupe u drugu.” 3
1 Navedeno prema: Bartol Letica, Slaven Letica, Postmoderna i genocid u Bosni, Naklada
Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998., str. 29.
2 R. Lemkin, GENOCIDE AS CRIME UNDER INTERNACIONAL LAW (Genocid kao
oblik zločina po međunarodnom pravu), Amerikan Journal of Internacional Law, br. 41,
(1947.), str. 147.
3 Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Rezolucija 260A, III, 9.
decembra 1948. god.). Pogledaj: Aleksandar Vajs, GENOCID, Vojna enciklopedija,
Beograd, 1972., sveska 3, str. 187-188.
14
 U godinama nakon usvajanja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju
zločina genocida znanstvenici i stručnjaci za društvene znanosti intenziviraju
rasprave o svim aspektima zločina genocida. Ovom prilikom pomenut
ćemo samo najznačajnija imena, bez ulaženja u njihove znanstvene
elaboracije, što ćemo učiniti u radu Teorijski aspekti definicijskog određenja
genocida. Zasigurno najznačajnija imena u znanstvenom problematiziranju
i rasvjetljavanju zločina genocida su: Leo Kuper, Frank Chlark, Kurt
Johanssohn, Helen Fein,Israel Charny, Irving Louis Horowitz, Alex Alvarez,
Jehuda Bauer, Robert Melson i Ton Zwan. Dokumentiranje genocida ima
mnogo poteškoća, posebno onih koji su se dogodili u daljoj prošlosti. Neko će
se možda zapitati čemu istraživanje prošlosti zločina. Odgovor je jednostavan:
da se ponovo ne bi desio. Iz istih razloga potpuno je opravdana pravna norma
da zločin genocida nikada ne zastarijeva. Da bismo što eksplicitnije izvršili
rekonstrukciju genocidnih događaja u prošlosti, svakako i u bošnjačkoj
historiji, u metodološkom smislu pomoći će nam zaključci Izvještaja centra
za proučavanje holokausta i genocida iz Amsterdama. Ovom prilikom sažet
ćemo šest zaključaka:

• mora se jasno napraviti razlika između genocida i drugih masovnih

zločina protiv određenih grupa s jedne strane, i rata (posebno
građanskog) s druge strane, ali se mora i priznati da stanje rata, pa
i građanskog, na različite načine može uticati na razvoj procesa
genocida;
• zločini genocida se razvijaju i događaju isključivo u uslovima teških i
upornih kriza;
• postoji mogućnost da neka radikalna politička elita u toku krize
preuzme poluge moći i organizaciju države. Odluke tog vodstva mogu
biti presudne za pojavu genocida i da se proces genocida razvija
„odozgo nadolje”, te da su najviši državni organi odgovorni za razvoj
tog procesa;
• genocid treba posmatrati kao izuzetno složen proces koji ima svoj
početak, strukturisani tok i kraj koji obično nastupa nakon žestoke
spoljne intervencije;
• ideologija je presudna za pojavu genocida. To su, prije svega,
raznovrsni oblici ekstremnog nacionalizma koji formiraju ekstremnu
političku atmosferu;
• Svaki proces genocida treba posmatrati sa stanovišta žrtava, da su
one prethodno određene kao meta progona i da postaju sve ranjivije

15
 i nezaštićenije tokom samog procesa, te da sudbina žrtava mora biti
bitan orijentir u procjenjivanju i donošenju suda o genocidu.4
Genocid kao društvana pojava uvijek je uzrokovan društvenim
činiocima. Iz ovoga stava proizilazi sljedeće pitanje: koji su društveni uzroci
genocida ne samo nad Bošnjacima, već uopće? Rat, zasigurno predstavlja
društveni milje za činjenje genocida, ali i rat je rezultat dubljih, fundamentalnijih
društvenih činilaca. Za potpunije razumijevanje društvene osnove genocida
neophodno je uključiti historijske, ekonomske, kulturne, religijske, ideološke
i druge elemente koji su bitni za cjelinu spoznajnog produktiviteta o genocidu
kao društvenoj i pravnoj činjenici. Među uzroke genocida svakako spada
nacionalizam, kao najdominantniji društveni proizvod „racionalističkog
sekularizma“. S pravom konstatira Benedikt Anderson da “... 18. stoljeće u
Zapadnoj Evropi ne obilježava samo početak doba nacionalizma, već i smiraj
religioznog načina mišljenja. Stoljeće prosvjetiteljstva, racionalističkog
sekularizma (istakao A.Đ.) donijelo je sa sobom vlastito mračnjaštvo.“5
Vlastito mračnjaštvo evropskog prosvjetiteljstva je holocaust nad Jevrejima i
genocid nad Bošnjacima. Ovovremena zapadnoevropska civilizacija, nastala
na vladavini tehničkog uma racionalističkog sekularizma, proizvela je oružja
da može uništiti 50 milijardi ljudi ali hrane nije proizvela, da može normalno
nahraniti 6 milijardi ljudi. Ovaj podatak govori o velikoj količini destruktivnosti
u društvima racionalističkog sekularizma, ako ne jače izraženoj od elemenata
miroljubivosti i konstruktivizma, onda bar isto. “Problemi militarizacije
civilizacije su problemi nasilja, antihuma-nizma, antidemokracije, problem
ljudske emocionalne nezrelosti za vlastitu vrstu. Rasprave o humanizmu kao
da postaju nepotrebne uz rasprave o militarizmu i zlu. Nasilja ima previše i
posvuda da bismo i dalje šutjeli o humanizmu:

1990.-12 oružanih sukoba u svijetu;

1991.-23 oružana sukoba u svijetu;
1992.-34 oružana sukoba u svijetu;
1993.-42 oružana sukoba u svijetu;
1994.-92 oružana sukoba u svijetu.

4 T. Zwan, O etiologiji i genezi genocida i drugim masovnim zločinima protiv određenih

grupa, objavljeno u SVJEDOČANSTVIMA Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji,
knjiga 22, SREBRENICA - OD PORICANJA DO PRIZNANJA, Beograd, XXX, 005.,
str. 57-58.
5 B. Anderson, Nacija: Zamišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998. str. 22.
16
 Treći svjetski rat je u tijeku, svim vojnim i nevojnim sredstvima. Svijet
država i države svijeta kao da vode ljudi nedorasli za probleme koje proizvode.
Preraspodjela uvjeta života na Zemlji je prepoznatljiva. Život u konfliktnom
svijetu je problem svih ljudi svijeta. To je već danas problem živog svijeta.”6

Naprijed navedene činjenice nedvosmisleno pokazuju da su rat i ideologije

najčešći društveni uzroci genocida 19. i 20. stoljeća. Bošnjaci kao nacija i
njihova multinacionalna država Bosna i Hercegovina najneposrednije su u
posljednja tri stoljeća bili izloženi ovim destruktivnim ideologijama koje su po
pravilu rezultirale ratom i genocidom kao sredstvom ostvarenja postavljenih
ratnih ciljeva veliko-državnih nacionalnih tvorevina. Pokazivanje zločina
genocida unutar bošnjačke historije postavlja se ne samo kao znanstveno
pitanje, već i kao civilizacijska potreba, te pitanje savjesti zapadnoevropske
kulture i civilizacije uopće. Zašto? Zbog perfidnosti skrivanja i poricanja,
te zbog ideološki agresivnog širenja stereotipa i predrasuda o Bošnjacima,7
posebno kada je riječ o njihovoj islamskoj komponenti.

Bošnjaci se od počinilaca genocida nad njima, pokušavaju dovesti u situaciju

da umjesto žrtve genocida budu pretvoreni u suodgovornog subjekta, ako ne
i isključivog krivca svog vlastitog genocidnog stradanja. Da poricateljima
genocida nad Bošnjacima ne bi uspjelo da ostvare postavljeni cilj, neophodno
je oživjeti historijsko bošnjačko sjećanje na zajedništvo historijske sudbine
preživljenih genocida.

6 S. Kulić, Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb,1996. str.13.

7 „Dejtonsko-pariški sporazum nužna je posljedica konačne pobjede i prihvaćanja
kolektivne, slike o plemenskoj Bosni u zapadnim/američkim predodžbama. Nakon što je
pune tri godine Zapad odbijao svaku pomisao o adekvatnom definiranju ključnih termina
‘katastrofe’ u Bosni (tj. velikosrpske agresije i genocida), inzistirajući na terminima
etničko čiščenje, plemenski rat, etnički konflikt, građanski rat i dr., sporazum pripremljen
u vojnoj zračnoj luci Wright Petter-son u Daytonu 22. studenog 1995. godine i potpisan u
Parizu 14. prosinca 1995., bio je logična posljedica definiranja agresije kao plemensko-
građanskog rata, a genocida kao etničkog čiščenja. Tim je sporazumom prekinut rat i
potvrđen ključni zapadnjački stereotip o Bosni: stvarna podjela Bosne prema arbitrarno
određenim etničkim linijama posljedica je prastare mržnje i plemenskih borbi koje
su trajale stoljećima; plemena treba razdvojiti, kako bi se kasnije amerikanizirala i
vesternizirala, a u doglednoj budućnosti i civilizirala te stopila u evropsko multietničko
društvo.” (B. Letica, S. Letica, Postmoderna i genocid u Bosni, Naklada Jesenski i Turk,
Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1988. str. 87)
17
 II. GENOCID KAO ESENCIJALNA DRUŠTVENA BITNOST
BOŠNJAČKE HISTORIJE

Ako je suditi po veličini prostora koji bosanskohercegovačka

sociološka i pravna znanost posvećuju fenomenu genocida, onda je on za
bosanskohercego-vačku sociologuju i pravnu znanost posve minorna tema.
Zašto je to tako, više je razloga i zaslužuje potpunu i cjelovitu analizu. Ovom
prilikom istaći ćemo jedan od razloga, prije svega znanstveno-metodološke
naravi. Posebnost predmeta i metoda sociologije genocida doveli su do
otežanog uvida i protoka ideja između opće sociološke teorije i sociologije
genocida koja, nažalost, kao subdisciplina sociološke teorije, još nije ni
konstituirana unutar bosanskohercegovačke sociologije. Dok se u standardnim
sociološkim istraživanjima društvene destrukcije koriste standardni pojmovi,
npr. rat, razarenje, sukob, destrukcija, ubistvo i dr., fenomen genocida izmiče
gotovo svakom bosanskohercegovačkom sociološkom istraživanju.

Najčešći razlog je što se genocid kao najteži oblik zločina ne poima kao
racionalno opravdani društveni fenomen, a upravo se standardna sociologija
bavi pitanjima normalnog društvenog života koja se nalaze unutar normalnog
akademskog diskursa. Kako genocid prevazilazi i po sadržajnosti i po formi
sve oblike zločina, on se i kao društvena pojava nalazi izvan normalnog
društvenog života i izvan normalnog akademskog diskursa. U tome se i nalazi
srž znanstveno-metodološkog problema: kako genocid uvrstiti i razumjeti
kao „normalan» društveni fenomen i normalan akademski diskurs? Uistinu,
u razumijevanju bošnjačke historije genocid ne samo daje „normalan» i
„racionalan», već i neizbježan i nezaobilazan historijski fenomen bez čijeg
znanstvenog ekspliciran]a nije moguće u potpunosti razumjeti cjelinu
bošnjačkog društveno-povijesnog identiteta.

Naprijed iznesene metodološke činjenice i sama činjenica genocida

kao sadržaja bošnjačke historije nalaže temeljitije preispitivanje odnosa
sociologije i genocida. Razlog je jednostavan a bitan. Historijske činjenice
neumoljivo govore da je genocid nad Bošnjacima, jednom od najstarijih
evropskih naroda, vršen u kontinuitetu posljednjih 300 godina. Genocid
nad Bošnjacima zasigurno je preva-zišao lokalne okvire, i po obimu i po
kvantitetu, dužini trajanja, ali i brutalnosti i bezobzirnošću s kojom je vršen,
te perfidnošću skrivanja i poricanja.

Druga polovina 17. stoljeća je vrijeme kada počinje sistematsko i

organizirano činjenje genocida nad Bošnjacima na širim južnoslavenskim
prostorima. U sukobima Osmanske imperije sa Austrijom i Mletačkom
18
republikom, stradanja bošnjačkog stanovništva u Lici i Slavoniji imaju sva
obilježja genocida. Kako znamo, Bečki rat završen je sklapanjem mira u
Sremskim Karlovcima 1699. godine.

“Odredbama Karlovačkog mira, sjeverne, zapadne i jugozapadne granice

Bosanskog pašaluka svedene su na okvir, uz neznatne izmjene, kakve će
biti utvrđene odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, odnosno u okvir
današnjih granica. Izvan tog okvira, u sastavu Bosne Karlovačkim mirom
ostali su Cetingrad, Furjan, Drežnik, Lapac, Boričevac i Imotski. U sastavu
Bosne ostala su i dva izlaza na more - Klek i Sutorina. Gubitkom teritorija
po Karlovačkom miru, na njima je, nakon više od 150-200 godina življenja,
potpuno nestalo muslimansko (bošnjačko o.p.A.Đ.) stanovništvo u seobama,
progonima i pokrštavanjima. Svi gradovi i veća naselja s orijentalno-islamskim
obilježjima su porušena i ubrzo dobila austrijski, a u Dalmaciji i drugim
posjedima Mletačke republike starodalmatinski i katolički karakter i izgled.”8

U drugoj polovini XVII stoljeća, na područjima Dalmacije, Slavonije,

Srema, Like i Krbave, u Boki Kotorskoj, Medunu iznad Podgorice, i mnogim
drugim mjestima Bošnjaci su izloženi teroru, progonima, pokrštavanju,
prodavanju u roblje, ubijanju i klanju.9 „Hiljade bošnjačkih porodica u
Mađarskoj, Slavoniji, Sremu, Lici, Krbavi i Dalmaciji su u drugoj polovini
XVII stoljeća izložene teroru, progonima, prodavanju u robije, ubijanju i
klanju (Mlečani u Zemuniku ‘poklaše bule i djecu...’) i nasilnom prevođenju
u katoličanstvo. Njihove brojne džamije i drugi sakaralni objekti pretvoreni
su u katoličke crkve (‘...franjevci očistiše i blagosloviše džamije, te u njih s
velikim oduševljenjem puku pjevahu, Bogu hvale i držahu službu Božiju’) ili
su porušeni i uništeni, a obradiva imanja prisvojena od katolika i pravoslavnih.
U tim krajevima, u kojima su nekoliko stoljeća činili većinu stanovništva
(u gradovima a često i u obližnjim selima) nema više nikakvih ostataka ni
materijalne ni duhovne kulture (i sva groblja su zatrta). Na Bošnjake u tim
mjestima podsjećaju još samo toponimi i prezimena.”10

Ista sudbina zatiranja kroz zločin genocida zadesila je Bošnjake Boko-

Kotorskog zaliva, odnosno, Herceg Novi, Risan i Sutorinu.11 “U Boki Kotorskoj

8 M.Bojić, Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001, str. 23.

9 Opširnije M. Imamović, Pregled istorije genocida nad Mislimanima u jugoslovenskim
zemljama, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, Sarajevo, 1991. god. 54, br. 6,
str. 673-698
10 S. Čekić, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej grada, Sarajevo, 1999., str. 12.
11 Opširnije: M. Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, ALMANAH, Podgorica, VKBI,
Sarajevo, 2003., str. 124-135.
19
su kršćani (Crnogorci i Hercegovci, kao i manji broj Mlečana) 1687. izvršili
brojne zločine nad muslimanima (Bošnjacima, o.p. A.Đ.). Tada je iz Herceg
Novog, privrednog i kulturnog muslimanskog centra, protjerano oko 3.500
Bošnjaka. Za Bar je brodom otpremljeno 2.100 Bošnjaka i Albanaca. Jedan
broj Bošnjaka je nasilno preveden u ‘hrišćansku vjeru’. Oko 1.300 Bošnjaka
je raseljeno u susjedna hercegovačka mjesta.Srušene su i uništene brojne
džamije i mesdžidi (dvije najveće džamije pretvorene su u crkve), zatim jedna
tekija, dvije medrese, sedam mekteba, hanovi, sahat-kula, dva vodovoda,
jedna javna česma, bedemi, tvrđava u Kumboru idr.“12

Početkom 18. stoljeća, tačnije 1711. godine, jula mjeseca, na području

„stare Crne Gore”, politika nacija-države i njezini izvršioci vrše masovna
ubistva i progone, te pokrštavanje Bošnjaka. Ta zlodjela čine naoružani
crnogorski odredi pod vodstvom vladike Danila Petroviča. „Tada su Crnogorci,
uz blagoslov i podršku pravoslavne crkve i pod vodstvom crnogorsko-
primorskog vladike Danila Petroviča, poklali, nasilno preveli u pravoslavlje
i protjerali između 3.000 i 4.000 Bošnjaka, te opljačkali njihova materijalna
dobra i uništili sve njihove sakaralne i kulturne objekte, među kojima i 6
džamija.”13 Ovaj događaj je u srpskoj i crnogorskoj književnoj, političkoj
i kulturnoj tradiciji poznat kao „istraga poturica”, a ustvari je genocid nad
Bošnjacima. Nakon ovih događaja, u četiri crnogorske nahije, sa sjedištem u
Cetinju, više nije bilo Bošnjaka.14

Neophodno je istaći da su svi ovi procesi bili inspirirani i podsticani

od strane ruske imperijalne politike i njezinih interesa na Balkanu,15 te da oni
12 S. Čekić, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej grada, Sarajevo, 1999., str. 12.
13 Isto, str. 13.
14 S. Čekić, navedeno djelo str. 13
15 „Pravo zaštite pravoslavnog življa” u Osmanskom carstvu Rusija je dobila 1774. godine
Kučuk-kajnerdžinskim mirom. Otada Rusija ističe kako svoju politiku prema balkanskim
narodima zasniva na istovjetnosti vjerskih i političkih interesa. Cjelokupna politička
i ratna događanja od tada do danas pokazuju da je to poslužilo samo za sprovođenje
velikoruske osvajačke politike. Da se iza navodne brige za hrišćanske narode Balkana
krila velikoruska hegemonistič-ka politika pokazuje poznati „Grčki projekat” ruske
carice Katarine. Ruska carica Katarina i austrijski car Josif II 1782. godine vodili su
pregovore o podjeli interesnih sfera na Balkanu. Prema tom sporazumu Austriji bi
pripale sve zemlje zapadno od linije Beograd-Ušće Drima u Jadransko more. Od istočnih
zemalja Balkanskog poluotoka formirale bi se dvije države i to : Dacija (Rumunija)
i Grčka, preko kojih bi Rusija, pod izgovorom „zaštite hrišćana” ostvarivala svoje
interese na Balkanu. Izraziti primjeri skrivanja ruskih političkih ciljeva iza navodne
„zaštite pravoslavnog življa” jesu tajni rusko-austrijski vojni ugovor od 15. januara
1877. i Sanstefanski mir, zaključen 3. marta 1878. godine. Tajnim rusko-austrijski m
ugovorom, 15. januara 1877. Austro-Ugarska je dobila saglasnost da okupira Bosnu i
20
nisu prestali do danas. „Pod maskom da oslobodi hrišćanski svijet na Balkanu,
Rusija je tražila zgodu kako bi ostvarila osvajačke namjere svoje.”16

Genocid nad Bošnjacima u 19. stoljeću počinje odmah na njegovom

početku, odnosno s Prvim srpskim ustankom 1804. godine i traje cijelo ovo
stoljeće, s intenzivnijim događanjima u periodu od 1804. do 1813.17 i 1830.
do 1867. godine. U tom periodu Bošnjaci su protjerani iz Beograda, Šapca,
Uzica, Loznice, Sme-dereva, Valjeva, Požege, Čačka, Sokola i drugih mjesta
kneževine Srbije. „Oduzeta im je imovina (milion hektara obradive zemlje,
oko 100.000 građevinskih objekata i oko 300.000 grla stoke) i uništeno
njihovo cjelokupno kulturno naslijeđe (oko 600 sakralnih objekata). Protjerani
Bošnjaci iz Srbije su se, uglavnom, naselili u Bosni, gdje su za njih Osmanske
vlasti podigle na Savi dva potpuno nova naselja, nazvana po sultan Abdulazizu,
Gornja Azizija (Bosanski Samac) i Donja Azizija(Orašje).”18 Progon i genocid
nad Bošnjacima intenzivira se i nakon potpisivanja Berlinskog kongresa 1878.
godine. Tada Srbija i Crna Gora, uz znatna teritorijalna proširenja, dobijaju
nezavisnost. Kako je do tada iz uže Srbije bilo protjerano gotovo svo bošnjačko
stanovništvo, zločin genocida se nastavlja nad preostalim Bošnjacima Nikšića,
Spuža, Kolašina, Žabljaka, Podgorice, Zetske ravnice, Bara i Ulcinja i drugih
mjesta. Oduzeta im je sva imovina, i nad njima su vršeni svi oblici zločina i
zločin genocida.19
Hercegovinu. Time je Rusija izdala ustanak hrišćanskih seljaka u Bosni i Hercegovini,
ali izdala i onemogućila pretenzije Srbije prema Bosni. Ovim tajnim sporazumom Rusija
je radi svojih hegemonističkih interesa onemogućila Srbiji stvaranje velike srpske ili bilo
koje druge slavenske hrišćanske države na Balkanu. Rusija nije vodila računa o „zaštiti
pravoslavnog življa” ni prilikom sklapanja Sanstefanskog mira 3. marta 1878. godine.
Tim mirom Rusija je onemogućila stvaranje „Velike Srbije”, a samim tim činom izdala
proklamirano „pravo zaštite pravoslavnog življa”, preuzeto Kučuk-kajnerdžinskim
mirom 1774. godine.
16 V. Pelagić, Istorija bosansko-hercegovačke bune, Budapest, 1880. str. 102.
17 M. Popović o stravičnom zločinu genocida nad Bošnjacima za vrijeme Prvog i Drugog
srpskog ustanka piše kako Srbi u Beogradu i drugim gradovima “ubijaju, kolju, skidaju
skalpove, pale turske (bošnjačke, op. A.Đ.) bogomolje i gradove, stavljaju nejač pod
nož... Muškinje nemalo sve isjekoše, počeše rasporivati teških (trudnih,op. A.Đ.) žena
trbuhe i vaditi djecu, te kad bi vidjeli daje koje dijete muško i njega bi ubili, a od ženskijeh
šta su radili i kako su sa njima postupali, to mi ne može jezik govoriti niti pero pisati.”
(M. Popović, Vidovdan i časni krst, Beograd, 1976. str. 118-119.
18 S. Čekić, navedeno djelo, str. 14.
19 “Tako se, npr., od 600 iseljenih muslimanskih porodica iz Nikšića, 318 (ili 52,8%)
sklonilo u Bosnu, a 283 (ili 47,2%) u Albaniju. Iz Spuža se iselilo 200 domaćinstava.
U Kolašinu je prije Berlinskog kongresa bilo 4.067 Bošnjaka. Nakon 1878. tamo ih
više nije bilo. Od oko 43.000, koliko je bilo u Crnoj Gori do 1878., poslije Berlinskog
kongresa muslimansko stanovništvo je smanjeno na svega 12.492 stanovnika.” (S.
Čekić, navedeno djelo str. 15.)
21
 U 20. stoljeću projektanti nacionalnih država nastavljaju činjenje
genocida nad Bošnjacima. U toku balkanskih ratova 1912.-1913. godine
vrše se masovna ubistva, hapšenja, progoni, silovanja, nasilna pokrštavanja,
paljenje imovine i drugi zločini. U ovom periodu posebno je bio intenzivan
proces iseljavanja Bošnjaka u Tursku.” Krajem 1913. i tokom 1914. proces
iseljavanja Plavo-gusinjskih Bošnjaka je nastavljen. Od 15. juna do 15. jula
1914. iz Plava i Gusinja se u Tursku (oko Izmira i Adapazara) iselilo 120
porodica sa 1.500 članova, gdje su mnogi umrli u močvarama Anadolije.
Početkom oktobra 1913. iz Pljevalja se za Istanbul, preko Podgorice, iselilo
150 osoba. Na isti se način sa područja Bijelog Polja, Berana i Rožaja iselilo
oko 200 porodica. Tokom aprila 1914. godine za Istanbul je brodovima, preko
luke Bar, iseljeno 12.302 Bošnjaka. Maja iste godine iz Bara je otplovilo 8.000
Bošnjaka (3.500 za Siriju, 2.500 za Istanbul i 2.000 za druga mjesta). U maju
1914. je 550 porodica iz Bihora krenulo prema Turskoj.”20

Formiranjem Kraljevine Jugoslavije 1. decembra 1918. godine pod

dinastijom Karađorđevića, za Bošnjake ne nastaju bolji dani. Naprotiv, oni u
ovom periodu doživljavaju zločin genocida u miru. Zločin genocida u miru
odvijao se u različitim formama.Tipičan primjer zločina genocida u miru jeste
pokolj Bošnjaka 1924. godine u selima Sahovići (današnje Tomaševo) i Pavino
Polje. Tada su Crnogorci zaklali između 600 i 900 Bošnjaka, među kojima je
mnogo bilo žena, djece i staraca.21 Genocidna tehnologija ne mora uvijek biti
fizička likvidacija (ubojstvo) ljudi već se ostvaruje i drugim mirnodopskim
sredstvima koja genocidno djeluju na prirodan razvoj grupe,”uništenje osnovnih
temelja života”, prema kojoj se vrši zločin genocida. Tipičan primjer takvog
genocida jeste ekonomski genocid. Ekonomski genocid nad Bošnjacima desio
se u najbrutalnijem obliku, upravo, u vrijeme Kraljevine SHS/ Kraljevine
Jugoslavije. „U trenutku stvaranja te države, 1.decembra 1918., u BiH je
preko 62 odsto privatne zemlje bilo u muslimanskom (bošnjačkom, op. A.Đ.)
vlasništvu. Od ukupne zemlje skoro dva miliona hektara, koja je u Jugoslaviji
1919.-1931. bila zahvaćena agrarnom reformom, na BiH je otpadalo 1. 286.
227 hektara, ili 66,9 odsto. Bosna i Hercegovina je, prema tome, bila okosnica i
glavna meta agrarne reforme kojom nisu ostvareni samo socijalno-ekonomski,
20 Opširnije u :M. Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, str. 213-216.
21 O pokolju u Šahovićima vjerodostojno je pisao Milovan Đilas u svojoj knjizi Land
without Justice, (Zemlja bez pravde) London, 1958. O tom stravičnom zločinu genocida
u miru Đilas je pisao na osnovu kazivanja svoga oca Nikole, koji je bio jedan od
komandanata genocidnog pohoda na Šahoviće i Pavino Polje. Opširnije pogledati u: M.
Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Almanah, Podgorica, VKBI, Sarajevo, 2003.
H.Avdić, Položaj muslimana u Sandžaku 1912.-1941., Biblioteka Ključanin, Sarajevo,
1991.
22
nego, prije svega, nacionalno-politički ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno-
ekonomski uništiti muslimanske (bošnjačke, op. A.Đ.)zemljoposjednike, a
Muslimane (Bošnjake, op. A.Đ.)u cjelosti nacionalno-politički destruirati i
podjarmiti.”22 „Da bi ekonomski potpuno uništila Muslimane, (Bošnjake, op.
A.Đ.), vlada Kraljevine SHS je spro-vela agrarnu reformu tako daje samo
od Muslimana-Bošnjaka u BiH i Sandžaku ? oduzeto 1.076. 685 hektara
(ili 10.766.850 dunuma). Tu zemlju vlada je podijelila na 249.518 srpskih
porodica - bivših kmetova, bezemljaša i ratnih dobrovoljaca. Premda je u BiH
tada bilo više od 40. 000 bezemljaša i nekoliko hiljada kmetova iz redova
Muslimana, njih je vrlo mali broj dobio neki komad zemlje. Ovom reformom
je uzeto skoro dvije trećine ukupne zemljišne površine koja je bila u posjedu
bosanskih Muslimana (Bošnjaka, op. A.Đ.)”23

U Drugom svjetskom ratu genocidna stradanja Bošnjaka se

nastavljaju. Poznata je činjenica da su na prostoru bivše Jugoslavije u toku
Drugog svjetskog rata Bošnjaci imali 103.000 žrtava, stoje činilo 8,1%
njihove ukupne populacije. Procentualno, Bošnjaci su među južnoslavenskim
narodima najveći stradalnici u Drugom svjetskom ratu, upravo zbog toga stoje
nad njima počinjen stravičan zločin genocida.24

Program četničkog pokreta, iz septembra 1941. godine, u osnovi je

genocidan jer isključuje mogućnost drugim narodima da žive na prostoru
sa Srbima. To potvrđuju slijedeći stavovi iz Programa četničkog pokreta “b:
omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; v:
posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i-njihovo popunjavanje
svežim srpskim elementom; g: izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog
stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice ; d: u srpskoj
jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti
rešiti ga u ovoj fazi, i e: unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da provode
izvršenje programskih tačaka pod b, v, g, i d.”25

Da bi realizirao postavljene zadatke iz Programa, kao zvanični i

ovlašteni predstavnik države Kraljevine Jugoslavije, Draža Mihajlović izdaje
precizno naređenje komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu

22 M. Imamović,K. Hrelj,A. Purivatra, Ekonomski genocid, MAG, Sarajevo, 1992., str. 10.
23 M. Bojić, navedeno djelo, str. 61.
24 Opširnije: V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima 1941.-1945., Svjetlost,
Sarajevo, 1990.; S.Čekić, Genocid nad Bošnjacina u Drugom svjetskom ratu, MAG,
Sarajevo, 1996.
25 Program četničkog pokreta Draže Mihailovića, septembra 1941. (navedeno prema V.
Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, str. 18 - 19)
23
Limskih četničkih odreda o organizaciji i upotrebi četničkih odreda.26 „Naša
se država nalazi još uvek u ratu sa vekovnim našim neprijateljima Nemcima i
Italijanima. (...) Ciljevi naših odreda jesu;

1. Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skriptom njegovog

Veličanstva Kralja Petra II
2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu
u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema -
Banata i Bačke
3. ... ;
4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih
elemenata;
5. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore,
kao i Srbije i slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog
življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa (....);
8. U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih
elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze
siromašne nacionalno ispravne i poštene porodice).»27

U toku Drugog svjetskog rata na prostorima današnje Republike

Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tzv. Nezavisna država Hrvatska izvršila
je zločin genocida ne samo nad Srbima i Zidovima, već i nad ideološkim
protivnicima. Simbol tog genocida je koncentracioni logor Jasenovac,
gdje je ustaška država ubila između 50.000 i 100.000 Srba, Židova, Roma,
Bošnjaka i Hrvata.28 Posebno je važno napomenuti da se u dosadašnjoj
literaturi genocidnog stradanja u koncentracionom logoru Jasenovac u toku
Drugog svjetskog rata vrlo rijetko spominju Bošnjaci kao žrtve što nije
tačno. Jedan od rijetkih autora koji je precizno istražio stradanje Bošnjaka
u koncentracionom logoru Jasenovac je Nihad Halilbegović, koji između
ostalog piše: „...istraživanjem u Arhivu BiH, Historijskom arhivu i drugim
arhivima, bibliotekama, posebno Gazi-Husrevbegovoj biblioteci, pronašao
sam i evidentirao preko 1. 520 Bošnjaka (Muslimana), po imenu i prezimenu,
koji su stradali u logoru Jasenovac.”29
26 Opširnije, Zbornik NOR-a, Tom 3, knjiga 4, dok. br. 185.
27 Instrukcija Draže Mihajilovića 20. decembra 1941. (Navedeno prema V. Dedijer, A.
Miletić, navedeno djelo, str. 25-26)
28 Neki izvori, prije svega srpska historiografija, navode mnogo veći broj žrtava u Jasenovcu,
čak 700.000
29 N. Halilbegović, Bošnjaci u Jasenovačkom logoru, VKBI, 2006., str. 11. Autor je uspio
da imenom i prezimenom utvrdi “789 nastradalih Bošnjaka u logoru Jasenovac i u logoru
Stara Gradiška 160, ukupno 949.”
24
 Pored fizičkog genocida u toku Drugog svjetskog rata, nad Bošnjacima
je vršen i kulturni genocid. “Muslimani (Bošnjaci op. A.Đ.) su Pavelićevom
‘Zakonskom odredbom о arijevskom rasnom porijeklu’ (od 30.travnja 1941.)
proglašeni za Hrvate. Oduzet im je narodni subjektivitet, prisvojena im je i
kultura i prošlost, te izvršena nasilna asimilacija. Bez političke organizacije
koja bi ih mogla okupiti, nepriznati i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije za
narod zbog težnji da se ‘nacionaliziraju’ u Srbe, Muslimani su postali objekat
za svakojaka manipuliranja. Ustvari, ovim je izvršen, prvi u NDH, kulturni
genocid nad čitavim jednim narodom.”30

Zločin genocida, koji se desio nad Bošnjacima na kraju 20. stoljeća,

i po veličini 8. (12 ООО)31 i po mjestu zločina (Evropa), i po određenju
ubijanog naroda (evropski), i po obavezi koju je imala međunarodna zajednica
(Srebrenica ֊ “zaštićena» zona UN-a), zasigurno nije puka slučajnost, već,
nažalost, rezultat organizirane i planirane aktivnosti države. Za vrijeme agresije
na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991. ֊1995. godine, kako je poznato,
desio se zločin genocida, jedini nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Bio je
to zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.32 Uz pogubljenja, silovanja,
premlaćivanja i druge oblike genocidnih tehnologija, u toku agresije na
Republiku Bosnu i Hercegovinu došlo je do najveće iseljeničke krize u Evropi
nakon Drugog svjetskog rata. Širom svijeta, u preko 100 država, raseljeno je
oko 1.500.000 bosanskohercegovačkih državljana.33

30 M. Bojić, navedeno djelo, str. 67.

31 О broju ubijenih, imenom i prezimenom, pogledati u: A.Mihrović, Z.Salihović, A.Kržalić,
Žrtve Srebreničke apokalipse, Organizacija demobilisanih boraca Općine Srebrenica,
sjedište u Tuzli, 2002.
32 Opširnije o zločinu genocida u Srebrenici u: Mirhović, A., Salihović, Z., Kržalić, A.,
Žrtve srebreničke apokalipse, Tuzla, 2002, Honig, J. W.-Boht, N., Srebrenica Hronika
ratnog zločina, Ljiljan 1997, Sarajevo M.Pargan, Srebrenica-dokumenti o genocidu,
Srebrenica, 2004.
33 Ciljevi uništenja nisu samo ljudi kao pripadnici određene društvene grupe, već i njihove
kulturne institucije, osjećanje pripadnosti grupi, jezik, sigurnost privatnog vlasništva,
zdravlje, sloboda i ljudsko dostojanstvo. Bosansko iskustvo, upravo potvrđuje ovo
teorijsko spoznajno iskustvo. Organizatori i spovoditelji genocida u Bosni i Hercegovini
od 1992. - 1995. godine, imali su za cilj ubiti bosanskohercegovačko društvo, odnosno
bošnjačku nacionalnu zajednicu, kao kvitensenciju toga društva. Ta se tehnologija
izvodila ne samo putem masovnih likvidacija, već i putem organiziranog silovanja,
progona, etničkog čišćenja, izgladnjivanjem, uskraćivanjem vode, toplote, svjetlosti,
granatiranjem, izazivanje straha, te biološkog i mentalnog oštećenja zdravlja i socijalnog
marginaliziranja. Bošnjaci su trebali biti uništeni kao narod i kultura, da bi se time izbila
jedna od osnovnih karika bosanskohercegovačkog društva i države. To je bio uslov, kako
bi se država Bosna i Hercegovina mogla podijeliti između dva velikodržavna projekta.
25
 Bošnjačko iskustvo genocida i međunarodni pravni akti34
nedvosmisleno potvrđuju da su SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i Republika
Hrvatska izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu i nad jednim od njezinih
naroda ֊ Bošnjacima počinili zločin genocida.35 U skladu sa čl. 3 Rezolucije
Generalne skupštine UN-a SR Jugoslavija je prema Bosni i Hercegovini
počinila slijedeće radnje koje nedvosmisleno govore o njezinom sudjelovanju
u zločinu genocida u Bosni i Hercgovini. Te radnje su slijedeće:

• Upućivanje od SR Jugoslavije JNA i grupa dobrovoljaca i plaćenika da

protiv Bosne i Hercegovine poduzimaju oružane akcije i vrše zločine;
• Aktivnost (upotreba) oružanih snaga SR Jugoslavije u Bosni i
Hercegovini i nakon 19. maja 1992. godine;
• Napad oružanih snaga SR Jugoslavije na kopnene snage Armije RBiH;
• Bombardiranje teritorije Bosne i Hercegovine, i to artiljerijskom
vatrom i avijacijom od oružanih snaga SR Jugoslavije s aerodroma i
teritorije u SR Jugoslavji;
• Invazija oružanih snaga SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu u
namjeri pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine i ostvarenje projekta
velike Srbije.
Genocidno stradanje Bošnjaka u periodu 1992.-1995. procesuirano
je pred Međunarodnim sudom pravde. Već imamo i pravomoćne presude,
kako pojedincima tako i državama.36 Od posebnog je značaja Presuda
34 Opširnije o pravnim aspektima agresije na RBiH u: S. Softić, Pravna priroda rata u
Bosni i Hercegovini, VKBI, Sarajevo, 2000.
35 U znanstvenoj, političkoj i publicističkoj literaturi do sada su napisane brojne rasprave
o namjerama i planovima velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske o podjeli teritorija
države Bosne i Hercegovine. Jedan od najvjerodostojnijih dokaza o genocidnim
namjerama i planovima prema Bošnjacima od velikodržavnih politika Srbije i Hrvatske
izrekao je Vladimir Srebrov (Nikolić) u časopisu Vreme - Beograd 30.oktobra 1995.
godine. Srebrov je tada izjavio: “Već tada je (1990.) na mene vršen pritisak da prihvatim
nešto stoje, kasnije sam saznao, ne koncepl iz 1990. godine, nego koncept iz 80-
tih godina. To je čuveni plan „RAM”. Dakle, ekonomsko uništenje BiH i potpuno
istrebljivanje muslimanskog naroda. Već 80-tih godina u Generalštabu JNA donesen je
jedan papir u kome se razmišljalo o podeli Bosne i Hercegovine na dve interesne sfere,
odnosno ono što smo mi nazivali stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije, s tim da se sa
muslimanskim narodom u potpunosti raščisti na tri načina (tada je u BiH živjelo 1. 905.
000 Muslimana ili 44 odsto stanovništva). Prvi način, i taj je najgori, bio je da se više od
50 odsfu Muslimana pobije, manji deo da se pokrsti, a još manjem delu, naravno onom
koji ima novca, da se otvori koridor, tzv. turski, prema Turskoj...”
36 Pogledati: PRESUDA Međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i
Crne Gore, 26. februar 2007. godine, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008.
26
Međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore.
Ova presuda predstavlja značajan međunarodni pravni akt iz nekoliko razloga.
Prvi je što se ovom presudom potvrđuje daje u Bosni i Hercegovini nad
Bošnjacima počinjen zločin genocida. Drugi je što potvrđuje zločin genocida
nad Bošnjacima kao pravnu činjenicu, pravno potvrđenu od najveće sudske
instance u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija. Treći značajan razlog
ove presude jeste taj da je Presuda donesena u vezi s primjenom Konvencije
o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Četvrti razlog značaja ove
presude je njezin značaj za pravnu praksu, peti značaj Presude je zbog pravde
i pravičnosti prema žrtvama zločina genocida. U Dispozitivu Presude se,
između ostalog, “konstatira daje vezano za genocid, izvršen u Srebrenici u
julu 1995., Srbija prekršila obavezu sprječavanja genocida (istakao A.Đ.)
prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.”37

Upravo podignute optužnice i pravomoćne sudske presude, kako pred

međunarodnim isto tako i Sudom države Bosne i Hercegovimé, nedvosmisleno
pokazuju daje genocid nad Bošnjacima i društvena i pravna činjenica, te ga
kao takvog valja i znanstveno elaborirati. Pravomoćna presuda Međunarodnog
suda pravde generalima i oficirima vojske bosanskih Srba Radoslavu Krstiću,
Vidoju Blago-jeviću 38 i Draganu Jokiću nedvosmisleno je dokazala počinjeni
zločin genocida. U tačci 688 Presude Radoslavu Krstiću, eksplicitno se kaže:
“Na osnovu gornjih razmatranja, generala Krstića valja proglasiti krivim za:

• Genocid;
• Progone;
• Ubistvo.”39

37 Isto, str. 231.

38 „Pretresno vijeće je uvjereno da su sva kriminalna djela koja su počinile snage bosanskih
Srba predstavljala dio jednog jedinstvenog plana da se izvrši genocid nad bosanskim
Muslimanima u Srebrenici, što se vidi i u dokumentu ‘Operacija Krivaja 95’, čiji je
krajnji cilj bio da se uništi enklava, a, prema tome, i zajednica bosanskih Muslimana koja
tamo živi.” (Blagojević, IT-02-60-T, Presuda, 17.januar 2005, paragraf 674).,
39 Presuda Tužioca Haškog suda Krstiću, Predmet br. IT-98-33-T od 2. avgusta 2001., str
286. U Encyclopedia of genocide, na tri mjesta (str. 125, 215, i 637-640,) eksplicitno
se govori o genocidu nad Bošnjacima u ratu protiv Bosne i Hercegovine 1992.-1995.”
U aprilu (1992. op. A.Đ.) bosanski Srbi, potpomognuti paravojnim snagama iz Srbije,
počeli su pažljivo planiranu akciju u kojoj su sistematski protjerivali bosanske Muslimane
(Bošnjake, op. A.Đ.) iz gradova i sela istočne i sjeverne Bosne, a postojali su i brojni
primjeri genocidnih masakara nad Muslimanima (Bošnjacima, op. A.Đ.) izvršenim od
strane Srba. ( Encyclopedia of genocide, str. 640.) (istakao, A.Đ.).
27
 Raspravljajući po žalbi generala Krstića na zaključak daje u Srebrenici
izvršen genocid, Žalbeno vijeće je odbacilo žalbu i zaključilo ovaj dio presude
na slijedeći način: “Rigorozni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se mogla
izreći jedna odluka o krivici za genocid pokazuju težinu ovog zločina. Težina
zločina genocida odražava se u striktnim zahtjevima. Ovi uvjeti - dokazi o
specifičnoj namjeri, koje je teško pronaći, - te prikazivanje daje postojao cilj
da se grupa u cjelini ili njen suštinski dio uništi, - otklanjaju rizik da se osude
za ovakav zločin izriču olahko. Međutim, kad se ovi uvjeti ispune, pravo
ne smije bjažati od toga da se tako izvršen zločin nazove pravim imenom.
Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba
izvršile su genocid (istakao A.Đ.). Njihov je cilj bio uništenje četrdeset hiljada
bosanskih Muslimana koji su živjeli u Srebrenici, grupe koja je simbolizirala
bosanske Muslimane u cjelini. Oni su od svih muškaraca muslimana koji su bili
zatvoreni, kako vojnika tako i civila, starih i mladih, oduzimali njihove osobne
stvari i osobna dokumenta, te ih namjerno i metodično ubijali, isključivo
po osnovu njihovog identiteta. Snage bosanskih Srba bile su svjesne, kada
su krenule u ovaj genocidni poduhvat, da će zlo koje su izazvale nastaviti
proganjati bosanske Muslimane. Žalbeno vijeće jasno potvrđuje da pravo
izričito osuđuje nanesene teške i trajne povrede i masakr u Srebrenici naziva
pravim imenom: genocid (istakao A.Đ.). Oni koji su odgovorni nosit će ovaj
žig srama i on će služiti kao upozorenje onima koji bi eventualno u budućnosti
razmišljali da izvrše ovakvo gnusno djelo. Zaključujući da su članovi
Glavnog štaba VRS namjeravali uništiti bosanske Muslimane u Srebrenici,
Sudsko vijeće nije odstupilo od pravnih zahtjeva predviđenih za genocid.
Žalba odbrane u vezi sa ovim pitanjem se odbacuje.”40 Presuda Radoslavu
Krstiću je vremenski i teritorijalno ograničena (juli 1995.,Srebrenica)što bi,
ako se posmatra izolovano od drugih presuda i optužnica, mogle upućivati na
pogrešan zaključak daje samo u Srebrenici i samo u julu 1995. godine počinjen
genocid, što nije tačno. Optužnice protiv Slobodana Miloševića, Radovana
Karadžića i Ratka Mladića i drugih, zločine širom Bosne i Hercegovine od
1992.do 1995. godine karakteriziraju kao genocid. “Tokom suđenja Slobodanu
Miloševiću izneseni su brojni dokazi prema kojima je u Bosni i Hercegovini
genocid započeo još u proljeće 1992. godine, stoje potvrđeno i međupresudom
u ovom slučaju od 16. 6. 2004. Naime, prema ovoj međupresudi, genocid
je potvrđen u sedam bosansko-hercegovačkih gradova: Brčkom, Prijedoru,
Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom.”41 Pravna
kvalifikacija masovnih ubistava u Bosni i Hercegovini zločinom genocida
potvrđena je i presudama Evropskog suda za ljudska prava. “Evropski sud za
40 Presuda Tužioca Haškog suda Krstiću, paragrafi 37-38.
41 E. Bećirević, Genocid na Drini, Buybook, Sarajevo, 2009., str. 16.
28
ljudska prava je u julu 2007. izrekao presudu prema kojoj je potvrdio da su u
umu 1992. srpske snage u Doboju počinile genocid nad Bošnjacima. Naime
Jorgić je u Njemačkoj 1999. osuđen za genocid, da bi se nakon toga žalio
Evropskom sudu za ljudska prava. Međutim, sudije u Strazburu su podržale
presudu njemačkog suda “42 Da je zločin genocida nad Bošnjacima neosporna
kampanju društvena i pravna činjenica potvrđuje i pravna praksa Suda Bosne
i Hercegovine. Milorada Trbića je Sud Bosne i Hercegovine 16. oktobra 2009.
godine prvostepenom presudom osudio na dugotrajnu robiju od 30 godina
za genocid u Srebrenici. Podsjetimo: Trbić je kao pomoćnik načelnika za
bezbjednost Zvorničke brigade Vojske RS od 10. jula do 30. novembra 1995.
godine u okviru udruženog zločo-načkog poduhvata učestvovao u operacijama
hvatanja, zatvaranja i pogubljivanja, a potom pokopavanja i prikrivanja tijela
ubijenih Bošnjaka iz Srebrenice. Apelaci-ono vijeće Suda Bosne i Hercegovine
potvrdilo je prvostepenu presudu, tako daje Milorad Trbić prva osoba koju je
Sud Bosne i Hercegovine pravosnažno osudio za genocid u Srebrenici.

Pored već sudski dokazanog zločina genocida nad Bošnjacima, čiji su

subjekti pojedinaci i Vojska Republike Srpske, pred međunarodnim i domaćim
sudom vode se mnogobrojni sudski procesi, koji daju realne osnove da su
pored već osuđenih pojedinaca, Vojske RS, subjekt genocida nad Bošnjacima
i Policija Republike Srpske43 te Hrvatska vojska (HV) i Hrvatsko vijeće obrane
(HVO). Neosporno je da su pojedine jedinice HV i HVO 1993. i 1994. godine
u Ahmićima (16. april 1993.), u Vitezu (istog dana), u Mostaru (maja 1993.),
Grahovcima, općina Ilidža, (juni 1993.), u Stupňom Dolu (23. oktobra 1993.
godine), počinile masovna ubistva i zločine koji imaju sva obilježja zločina
genocida.44 Posebno teški zločini jedinica HVO su koncentracioni logori,
uglavnom za civile, Heliodrom - Mostar, Dretelj, Gabela i drugi.

42 Isto, str. 17.

43 Nekadašnji pripadnik MUP-a RS-a Božidar Kuvelja osumnjičen je za učešće u masovnim
likvidacijama Bošnjaka u julu 1995. godine u mjestu Kravica općina Bratunac.
44 „Istovremeno sa agresijom Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu od kraja
1992.,a posebno tokom aprila, maja i oktobra 1993., postrojbe Hrvatske vojske (HV)
i fašistoidnog dijela Hrvatskog vijeća obrane (HVO) uključili su se u saradnji sa
velikosrpskim agresorom i zajedno sa njim nasrnule na Bosnu i Hercegovinu. U tom cilju
su u dolini Rame i Neretve, te u srednjoj Bosni, izvršile brojne zločine nad bošnjačkim
civilnim stanovništvom, kao što su masovni pokolji, nasilna raseljavanja i nezakonita
hapšenja civila, silovanja, napadi na gradove, te uništavanje sela i vjerskih objekata. To
je, u skladu sa velikodržavnim nacionalističkim programom o formiranju ‘zajedničke
hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama’, do smišljene i sistematske
politike genocida,koju su HV i pripadnici HVO organizirano činili u pomenutim
krajevima.” (S. Čekić, navedeno djelo, str. 34.)
29
 Posljednji genocid izvršen nad Bošnjacima 1992.-1995. godine samo
je jedan, bar zasada posljednji u nizu počinjenih genocida, i to uvijek od istih
počinitelja. Genocidi nad Bošnjacima nisu se odvijali stihijski. Naprotiv, oni
su bili pripremani, planirani i organizirano realizirani. Ova svojstva genocidne
radnje bila su prisutna u svim dosadašnjim genocidima nad Bošnjacima. Za
pravilno razumijevanje suštine historije genocida nad Bošnjacima, prije svega
države kao subjekta genocida, neophodno je istaći kontinuitet planiranja i
organiziranog izvodjenja genocida. Kontinuitet genocidnih procesa u Bosni i
Hercegovini uvijek je bio u neposrednoj vezi, odnosno, odvijao se paralelno
s kontinuitetom realizacije velikodržavnih projekata Bosni susjednih država.
Istražujući kontinuitet genocida nad Bošnjacima, Mustafa Imamović je
utvrdio čak jedanaest genocida koji su izvršeni nad Bošnjacima od XVII do
XX stoljeća.
Prema M. Imamoviću, genocidi nad Bošnjacima desili su se u
slijedećim vremenskim periodima: prvi (1663.-1699.), drugi (1711.), treći
(1804.), četvrti (1830.-1867.), peti (1876.-1878.), šesti (1878.-1910.), sedmi
(1912.-1913.), osmi (1914.-1915.), deveti (1918.-1941.), deseti (1941.-1945.)
i jedanaesti (1991.-1995.).45
Dakle, realizacija velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske utemeljena
je na ideološkoj matrici nacionalizma,46 koji je, primjenjujući formulu jedna
45 Opširnije: M. Imamović, Kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u: Zbornik radova;
Genocid u Bosni i Hercegovini 1991.-1995., Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1977. str. 169-174.
46 U osnovi genocidne prakse državnih subjekata Srbije i Crne Gore, tokom cijelog
njezinog dešavanja, stoji genocidan ideologija, utemeljena u mitologiziranim sadržajima
državno-političkih programa i političkoj propagandi. Smail Čekić s pravom ističe daje
ova genocidna ideologija “razarađena i uobličena u Njegoševom Gorskom vijencu,
Garašaniaovom Načertaniju iz 1844. politici kraljevske Srbije, jezičkom nacionalizmu
Vuka Karadića, materijalima, Krfske deklaracije 1917.; nacionalističkim programima
srpskih građanskih krugova, koje je najjasnije izraža-vo srpski kulturni krug i razna srpska
društva i udruženja i srpska pravoslavna crkva, genocidnom programu četničkog pokreta
Draže Mihajlovića od septembra 1941. i njegovoj Instrukciji od 20. decembra iste godine
o istrebljenju Muslimana; zaključcima četničke konferencije u Šahovićima (početkom
januara 1943.); programskim dokumentima SANU; historiografskim, filozofskim i
književnim radovima Vase Čubrilovića, Dobrice Ćosića Milorada Ekmećića, Veselina
Đuretića, Vasilije Kretića, Mihajla Markovića i dr.; strateškim planovima vojnog vrha SFRJ
i državnog političkog rukovodstva Srbije; dugogodišnjim pripremama SUP-a (Savezni
sekretarijat za unutrašnje poslove), posebno Petra Gračanina; programima većeg broja
političkih partija, stranaka, teoretičara, državnika i uglednika srpske pravoslavne crkve u
Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Ta ideologija u čijoj je osnovi patološka mržnja
prema svemu onom što nije srpsko i pravoslavno, posebno mržnja prema muslimanima i
islamu, stalno je prisutna u srpskoj historiografiji, književnosti, kulturi, politici, religiji i
dr.”( S. Čekić, Uzroci, ciljevi i razmjere agresije na Bosnu i Hercegovinu 1991. - 1995.,
VKBI, Sarajevo, 1995., str. 22)
30
nacija jedna država, nužno nailazio na prepreku zvanu multilateralna sadržajnost
bosanskohercegovačkog društva i države. Obje političke elite, i srbijanska
i hrvatska, bile su nosioci velikodržavnih projekata koji su podrazumijevali
prvo otcjepljenje od Bosne i Hercegovine pojedinih njezinih dijelova, a zatim
priključenje istih jednom od velikodržavnih projekata. U oba slučaja, da bi
se teritorija mogla odvojiti od Bosne i Hercegovine, prethodno je trebala biti
„očišćena” od bošnjačkog stanovništva. Upravo su genocid i etničko čiščenje
Bošnjaka bili sredstva za ostvarivanje velikodržavnih projekata.

ZAKLJUČAK

Historijske činjenice neumoljivo govore da je genocid nad Bošnjacima,

jednim od najstarijih evropskih naroda, vršen u kontinuitetu posljednjih 300
godina. Genocid nad Bošnjacima zasigurno je prevazišao lokalne okvire, i
po obimu i po kvantitetu, dužini trajanja, ali i brutalnosti i bezobzirnošću s
kojom je vršen, te iz tih razloga jeste i svjetska povijesna činjenica kakva
je i holokaust. Organizatori i spovoditelji genocida nad Bošnjacima od
1992. - 1995. godine, imali su za cilj ubiti bosanskohercegovačko društvo,
odnosno bošnjačku nacionalnu zajednicu, kao kvitensenciju toga društva.
Genocidna tehnologija se izvodila ne samo putem masovnih likvidacija, već i
putem organiziranog silovanja, progona, etničkog čišćenja, izgladnjivanjem,
uskraćivanjem vode, toplote, svjetlosti, granatiranjem, izazivanjem straha, te
biološkog i mentalnog oštećenja zdravlja i socijalnog marginaliziranja.

Podignute optužnice i pravomoćne sudske presude za genocide

počinjene nad Bošnjacima 1992-1995. godine, kako pred Međunarodnim
sudom pravde, isto tako i Sudom Bosne i Hercegovimé, nedvosmisleno
pokazuju da je genocid nad Bošnjacima i društvena i pravna činjenica.
Pravomoćna presuda Međunarodnog suda pravde generalima i oficirima
Vojske bosanskih Srba Radoslavu Krstiću, Vidoju Blagojeviću, Draganu
Jokiću, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari i Draganu Nikoliću nedvosmisleno
je dokazala počinjeni zločin genocida. U tačci 688 Presude Radoslavu Krstiću
eksplicitno se kaže: “Na osnovu gornjih razmatranja, generala Krstića valja
proglasiti krivim za: genocid, progone, i ubistvo. “

Da je zločin genocida nad Bošnjacima neosporna društvena i pravna

činjenica potvrđuje i pravna praksa Suda Bosne i Hercegovine. Milorada Trbića
je Sud Bosne i Hercegovine pravomoćnom presudom osudio na dugotrajnu
robiju od 30 godina za genocid u Srebrenici.
31
 Kao rezultat tristogodišnjeg iskustva bošnjačke historije genocida
jeste, nažalost, zastrašujuća stvarnost u kojoj se danas nalaze Bošnjaci. Žive u
nestabilnoj i nefunkcionalnoj državi, teritorijalno getoizirani u tri nepovezane
enklave te još uvijek nisu otklonjeni društveno-politički i ideološki uzroci koji
su do sada uzrokovali genocidna stradanja Bošnjaka.

CONCLUSION

Historical facts relentlessly saying that genocide against Bosniah,

one of the oldest European nations, carried out continuously for 300 years.
Genocide against Bosniaks surely overcome local frames, due to the extent
and quantity, duration, brutality and wantonness with whom he conducted, for
these reasons is the world s historical fact as it was Holocaust. The organizers
and implementers of the genocide against Bosniaks from 1992. - 1995. had
the goal to kill the Bosniaks society, and the Bosniak national community, as
quintessence of this society. The genocidal technology is performed, not only
through the mass liquidation, but also through organized rape, persecution,
ethnic cleansing, starvation, deprivation of water, heat and light as well as by
shelling, causing of fear and biological and mental damage of health and by
social marginalization.

Indict and a final court judgment for genocide against Bosnians 1992.-
199, before the international Court of Justice as well as before Court of
Bosnia and Herzegovina, clearly show that the genocide against Bosniaks is
the social and legal facts. Final ruling by the International Court of Justice
of the generals and officers of the Bosnian Serb army Radoslav Krstič, Vidoje
Blagojevič and Dragan Jokič unequivocally proved the crime of genocide.
In point 688 of judgment of Radoslav Krstič, explicitly states: “Based on the
above considerations, General Krstic must be declared guilty of: genocide,
persecution, and murder.”

That the crime of genocide against Bosniafa undeniable social

and legal fact is confirmed by the legal practice of the Court of Bosnia
and Herzegovina. The Court of Bosnia and Herzegovina finally sentenced
Milorad Trbić to long prison lasting 30 years for genocide in Srebrenica. As
a result of three-hundred years experience of Bosniaks history of genocide is,
unfortunately, frightening reality that today are Bosniaks. They live in unstable
and dysfunctional state, they are territorially ghettoized in three unconnected
enclaves, and social, political and ideological causes which have so far caused
the genocidal destruction of Bosniaks have not yet resolved.
32
 Literatura:

1. Anderson, Benedikt, Nacija: Zamišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998.

2. Avdić, Hakija, Položaj Muslimana u Sandžaku, Biblioteka Ključanin, Sarajevo,
1991.
3. Bećirević, Edina, Genocid na Drini, Buybook, Sarajevo, 2009.
4. Bisić, Mustafa, Ratni zločin i genocid, zbirka pravnih dokumenata sa sudskom
praksom, ZAP, Sarajevo, 1997.
5. Bojić, Mehmedalija, Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
6. Cigar, Norman, „Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja”, VKB1, Sarajevo,
1998.
7. Charny, W., Israel, Encyclopedia of genocide volume I, volume II, Instute on the
Holocaust and Genocide, Jerusalem, 1999.
8. Čekić, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo
1997.
9. Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2004.
10. Dedier, Vladimir, Miletić, Antun, Genocid nad muslimanima 1941.-1945.,
Svjetlost, Sarajevo, 1990.
11. Doubth, Keith, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003.
12. Đozić, Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanškohercegovačkom društvu,
Znakovi vremena, br. 22/23. 2004.
13. Đozić, Adib, Elementi za novu subznanstvenu teoriju (sociologiju) genocida,
Godišnjak Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 6/2005.
14. Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji
bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2012.
15. Filipović, Muhamed, Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991.-
1995., Sarajevo 1997.
16. Grupa autora, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991.-1995., Sarajevo, 1997.
17. Grupa autora, Crna knjiga komunizma, Bosančica-print, Sarajevo, 1990.
18. Halilbegović, Nihad, Bošnjaci u jasenovačkom logoru, VKBI, Sarajevo, 2006.
19. Honig, J. W.-Boht, N., Srebrenica Hronika ratnog zločina, Ljiljan, Sarajevo
1997.
20. Imamović, Mustafa, Pregled istorije genocida nad Bošnjacima od kraja XVII,
stoljeća do 1945.godine, Pravni spektar, Sarajevo, 1999.
21. Imamović, M., Hrelja, K., Purivatra, A., Ekonomski genocid, MAG, Sarajevo,
1992.

33
22. Korošić, Marijan, Jugoslovenska kriza, Naprijed, Zagreb, 1998.
23. Kulić, Slavko, Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb, 1996.
24. Letica, Bartol, Letica Slaven, Postmoderna i genocid u Bosni, Naklada Jesin-ski
i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997.
25. Mirhović, A., Salihović, Z., Kržalić, A., Žrtve srebreničke apokalipse, Tuzla,
2002.
26. Memić, Mustafa, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Muslimansko
nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996.
27. Memić, Mustafa, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, ALMANAH, Podgorica,
VKBI, Sarajevo, 2003.
28. PRESUDA Međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i
Crne Gore, 26. februar 2007. godine,I nstitut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008.
29. Seils A., Michael, Iznevjereni most, ITD 7, Sarajevo, 2002.
30. Soli, Drothe, Kristo-fašizam, Značenja, br. 16, Doboj, 1988.
31. Softić, Sakib, Pravna priroda rata u Bosni i Hercegovini, VKBI, Sarajevo, 2000.
32. Veselica, Marko, Temeljni izvori i akteri genocida na prostoru Hrvatske, Bosne
i Hercegovine i ex֊Jugoslavije, u Genocid u Bosni i Hercegovini 1991.-1995.,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti I međunarodnog prava, Sarajevo
1997.
33. Ziilch, Tilman, „Etničko čišćenje” genocid za „Veliku Srbiju”, VKBI, Sarajevo,
1996.
34. Zgodić, Esad, Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKBI, Sarajevo, 1999.
35. Žiga Jusuf, Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo 1997.
36. Žunec Ozren, Rat i društvo, Ogledi iz sociologije vojske i rata, Naklada Jesenski
i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.

34
Dr. sc. Vedad Gurda, docent

PROCESUIRANJE GENOCIDA U BOSNI I

HERCEGOVINI PRED MEĐUNARODNIM, DOMAĆIM I
INOSTRANIM SUDOVIMA

Sažetak

Predmet istraživanja ovog rada čini zločin genocida kao „zločin nad
zločinima“, njegova pravna obilježja, te procesuiranje genocida u Bosni i
Hercegovini pred različitim pravosudnim forumima. Autor daje pregled
relevantnih sudskih odluka internacionalnih pravosudnih tijela, kao što su
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde,
ali i nacionalnog krivičnog pravosuđa Bosne i Hercegovine i Njemačke,
koje su nastale kao rezultat postupaka koji su vođeni povodom optužbi za
genocid na prostoru Bosne i Hercegovine protiv određenih fizičkih osoba,
ali i država kao subjekata javnog prava. Pa premda je stručnoj, ali i općoj
javnosti dobro poznata činjenica da su međunarodni sudovi, kao i nacionalno
pravosuđe Bosne i Hercegovine zlodjela apokaliptičnih razmjera koja su se u
julu 1995. godine događala na području Srebrenice pravno kvalifikovali kao
zločin genocida, na marginama kolektivnog pamćenja ne samo međunarodne,
već i domaće javnosti ostala je činjenica da su njemački sudovi temeljem
univerzalne jurisdikcije utvrdili da se genocid dogodio i u drugim krajevima
Bosne i Hercegovine: Doboju, Kotor Varoši, Osmacima kod Zvornika i Foči.
Pored navedenog, u radu se analiziraju i pravna obilježja predmetnog
zločina, prevashodno na temelju judikature koju su iznjedrili međunarodni
i nacionalni sudovi spomenutih zemalja, ali i zagovara potreba za
reinterpretacijom pojedinih obilježja genocida u odnosu na jurisprudenciju
koja je prihvaćena u praksi predmetnih sudova, te nude prijedlozi za
noveliranje pravnog određenja genocida.

Ključne riječi: genocid u Bosni i Heregovini, genocid u Srebrenici,

specijalna namjera, presude za genocid.

35
 Uvod

Iako izraz genocid predstavlja tvorevinu novijeg doba, koja se obično

vezuje za ime poljskog pravnika Rafaela Lemkina1, stravična zlodjela koja
bi se s ovovremene historijske distance mogla okarakterizirati genocidnim
predstavljaju ustvari izvjesnu historijsku konstantu. Historijski izvori
kazuju da su i najranija razdoblja ljudskog bivstvovanja bila nijemi svjedoci
mnogobrojnih genocidnih zločinačkih poduhvata. Neki autori tvrde da je Biblija
prvi pisani izvor saznanja o genocidu, ali bi se i drugi historijski događaji, kao
što je npr. rimsko razaranje Kartage, mogli nazvati tim imenom.2 Štaviše, ima
mišljenja da se samo u XX stoljeću dogodilo preko deset genocida.3
Pa premda su se i ranije javljala takva nastojanja, tek su brutalnosti i
strahote nacističke pošasti u Drugom svjetskom ratu natjerali međunarodnu
zajednicu da reaguje i na normativnom planu, te inkriminira jedan osobeni
i kapitalni zločin kojim se štiti kolektivna egzistencija ljudskih zajednica.
Naime, 11 decembra 1946. godine Generalna skupština Ujedinjenih Nacija
(u daljem tekstu: UN) donosi Rezoluciju o zločinu genocida kojom je genocid
izdvojen kao zaseban međunarodni zločin (krivično djelo) i specifični crimen
iuris gentium. U rezoluciji se, između ostalog, navodi da je genocid zločin
po međunarodnom pravu koji se sastoji u uskraćivanju prava na opstanak
čitavim ljudskim skupinama, te koji civilizirani svijet osuđuje, a čiji glavni
počinitelji i njihovi saučesnici trebaju biti kažnjeni budući da je kažnjavanje
takvih zločina stvar od međunarodnog interesa.4
Na temeljima ove rezolucije dvije godine kasnije, tačnije 9. decembra
1948. godine, Generalna skupština UN-a usvojila je i otvorila za potpisivanje
Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (u daljnjem tekstu:
1 Sintagmu genocid (gr. genos - rod, rasa, nacija i lat. occidere - ubiti) kao koncept novog
zločina R. Lemkin je prvi put upotrijebio u svojoj knizi „Vladavina sila osovine u
okupiranoj Evropi“ (eng. Axis Rule in Occupied Europe) iz 1944., aludirajući na plansko
i sistematsko istrebljenje Jevreja i Roma, ali i drugih grupacija u Drugom svjetskom
ratu. Uporedi: Werle, G., Jessberger, F., Principles of International Criminal Law (third
edition), Oxford University Press, 2014., pp. 288-289; Munivrana Vajda, M., Etničko
čišćenje kao oblik genocida? Hrvatsko zakonodavstvo i praksa u svjetlu međunarodnih
izvora, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 6/2011., str. 1922-1923.
2 Josipović, I., Krapac, D., Novoselec, P., Stalni međunarodni kazneni sud, Narodne
novine: Hrvatski pravni centar, Zagreb, 2001., str. 13-16.
3 Weitz, E., A Century of Genocide: Utopias of Race and Nation, Princeton University
Press, 2009., p.p. 8-13., Totten, S., Parsons, W. (eds.), Centuries of Genocide: Essays and
Eyewitness Accountss (fourth edition), Routledge, New York, 2013., p.p. 5.
4 Babić, M. et alt., Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini (knjiga I),
Savjet/Vijeće Evrope: Evropska komisija, Sarajevo, 2005., str. 559.
36
Konvencija), kojom je genocid i formalnopravno konačno uređen kao zasebno
međunarodno krivično djelo.5 Ista Konvencija je stupila na snagu 12. januara
1951., te su pod njenim utjecajem mnoga nacionalna krivična zakonodavstva
inkorporirala krivično djelo genocida u vlastite krivične zakone, normirajući
ga na gotovo identičan način kao i sam tekst Konvencije.6 Kažnjavanje za
zločin genocida predviđeno je i statutima međunarodnih krivičnih tribunala:
Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu:
MKTJ) i Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu (u daljnjem tekstu:
MKTR), kao i Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda (u daljem
tekstu: MKS). Dodatno, i statuti pojedinih internacionaliziranih (hibridnih)
međunarodnih krivičnih sudova, poput Posebnih vijeća za ozbiljne zločine
u Istočnom Timoru, te Izvanrednih vijeća u sudovima Kambodže propisuju
stvarnu nadležnost istih za procesuiranje zločina genocida.7 Naravno, pred
svim spomenutim međunarodnim, ali i nacionalnim sudovima procesuiranje
obuhvata utvrđivanje individualne krivične odgovornosti pojedinca za
predmetno krivično djelo (zločin). S druge strane, Konvencija predviđa i
odgovornost država stranaka za genocid, te mogućnost da države kao subjekti
međunarodnog javnog prava jedna protiv druge pred Međunarodnim sudom
pravde pokrenu spor radi utvrđivanja odgovornosti za ovaj zločin.
Štaviše, danas preovladava stajalište da je Konvencija postala integralni
dio međunarodnog običajnog prava, te da njena pravila predstavljaju jus
cogens ili skup peremptornih pravila koja se ne mogu reducirati međunarodnim
sporazumima, niti propisima nacionalnog prava.8

1. Procesuiranje zločina genocida u Bosni i Hercegovini pred

različitim sudovima

Prateći historijskopravnu amplitudu procesuiranja zločina genocida

može se konstatirati kako prvi krivični procesi u kojim se zvanično operira
pojmom „genocid“ predstavljaju postupci koji su vođeni pred Međunarodnim
vojnim tribunalom u Nimbergu, te poljskim sudovima neposredno nakon
5 Shany, Y., The Road to Genocide Convention and Beyond u: Gaeta, P. (ed.), The UN
Genocide Convention: A Commentary, Oxford University Press, 2009., p.p. 5.
6 Fabijanić Gagro, S., Škorić, M., Zločin genocida u praksi međunarodnih kaznenih ad
hoc tribunala, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6/2008., str. 1388.
7 S druge strane, statuti nekih drugih sudova ovog tipa, poput Posebnog suda za Sijera
Leone, ne predviđaju nadležnost za suđenja zločina genocida. Pavišić, B., Bubalović,
T., Međunarodno kazneno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2013., str.
210-219.
8 Kaseze, A., Međunarodno krivično pravo, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd,
2006., str. 112.
37
drugog svjetskog rata. Pri tome, pomenuti izraz je korišten u optužnici Komiteta
glavnih tužitelja (u predmetu Goering i dr.), gdje su zvjerstva pojedinih
nacističkih vođa i nominalno deskribovana kao genocidna.9 Međutim, niko
od optuženih nije osuđen za ovaj zločin, obzirom da u Statutu Međunarodnog
vojnog tribunala i Zakonu br. 10 Kontrolnog savjeta, kao normativnoj osnovi
predmetnog procesa genocid nije bio normiran kao zasebno krivično djelo,
već su pojedine radnje učinjenja koje tvore savremeno biće krivičnog djela
genocida smatrane posebnom kategorijom zločina protiv čovječnosti. To ne
iznenađuje imajući u vidu činjenicu da su nimberška suđenja vođena prije
usvajanja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida.10
Također, i poljski sudovi su u pojedinim slučajevima, posebno u predmetu
Hess (Hoess) 1948. godine, raspravljali, između ostalog, i o zločinu genocida.11
Međutim, zanimljivo je da su nakon stupanja na snagu Konvencije,
te normiranja zločina genocida u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima
diljem svijeta, zabilježeni sporadični slučajevi procesuiranja ovog zločina
pred domicilnim sudovima pojedinih zemalja. Kada su u pitanju zločini
koji su se dogodili tokom drugog svjetskog rata to je i razumljivo imajući u
vidu tradicionalne postavke doktrine krivičnog prava o vremenskom važenju
krivičnog zakonodavstva. Dodatni problem predstavljala je činjenica da je
članom VI Konvencije inauguriran samo tzv. teritorijalni princip prostornog
važenja krivičnog zakonodavstva one zemlje na čijoj je teritoriji genocidno
djelo učinjeno, ali ne i tzv. univerzalna nadležnost za suđenje zločina
genocida.12 No, danas već preovladava stajalište da je univerzalna nadležnost
za suđenje zločina genocida prerasla u načelo međunarodnog običajnog prava,
a istovremeno najveći broj savremenih krivičnih zakonodavstava predviđa kao
jedan od dopunskih principa prostornog važenja svog krivičnog zakonodavstva
i univerzalni princip. U svakom slučaju, u literaturi se kao jedan od prvih
primjera postupanja nacionalnih krivičnih pravosuđa u predmetima genocida
temeljem univerzalne nadležnosti navodi postupak koje je izraelsko pravosuđe
1961. godine vodilo protiv Adolfa Ajhmana (Eichmann).13

9 Schabas, W., Genocide in International Law: The Crimes of Crimes, Oxford Univerity,
2000., p.p. 38
10 Horović, S., Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, Zbornik radova Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XVII., 2004, str. 104.
11 Kaseze, A., op. cit., str. 110.
12 Ibid, str. 111.
13 Pavišić, B., Bubalović, T., op. cit., str. 81.
38
 1.1. Sudski postupci pred njemačkim sudovima

Intenzivnije procesuiranje zločina genocida pred nacionalnim sudovima

bilježi se tek krajem XX i početkom XXI vijeka povodom strašnih zlodjela
koja su se 90-ih godina prošlog vijeka događala na prostorima Ruande, te
u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, čini se zanimljivim istači činjenicu da
je prva ozbiljnija suđenja za krivično djelo genocida u Bosni i Hercegovini
vodilo njemačko pravosuđe (primjenom univerzalne jurusdikcije), a ne sudovi
sa ovih prostora. Tako je presudom Višeg regionalnog suda u Diseldorfu
1997. godine bosanski Srbin Nikola Jorgić za zločin genocida na području
Doboja tokom 1992. osuđen na kaznu doživotnog zatvora.14 Ta presuda je
1999. potvrđena od strane Saveznog vrhovnog suda Njemačke, te 2000. i
od Saveznog ustavnog suda.15 Nezadovoljan odlukama njemačkih sudova
Jorgić upućuje žalbu i Evropskom sudu za ljudska prava, koji je 2007. donio
odluku u predmetu Jorgić vs. Njemačka jednoglasno utvrdivši da su njemački
sudovi pravilno primijenili relevantne nacionalne i internacionalne propise.16
Također, isti prvostepeni sud je 1999. oglasio krivim Maksima Sokolovića
zbog saučesništva u genocidu nad bošnjačkim stanovništvom na području
Osmaka u blizini Zvornika, te ga osudio na kaznu zatvora od 9 godina, a istu
odluku spomenutog suda 2001. je potvrdio i Savezni vrhovni sud Njemačke.17
Nadalje, 1999. pred Bavarskim Vrhovnim regionalnim sudom u Minhenu
na kaznu doživotnog zatvora za genocid nad nesrbskim stanovništvom na
području Kotor Varoši osuđen je Đurađ Kušljić, a 2001. predmetnu odluku je
potvrdio Savezni vrhovni sud.18 Na kraju treba istači da je pred spomenutim
14 Urteil des Obrelandesgericht Düsseldorf (Nikola Jorgic) (IV-26-96) vom 26. September
1997. (Presuda Vrhovnog regionalnog suda Sjeverna Rajna – Westfalija, Dizeldorf).
O ovom predmetu, uključujući i prijevod presude spomenutog suda na bosanski jezik,
više u: Mahmutović, Dž., Muharemović, M., Prva presuda za genocid u Evropi poslije
drugog svjetskog rata u: (ur.) Đozić, A., Monumenta Srebrenica, JU Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –
Srebrenica, 2013, str. 129-157
15 Urteil des Bundesgerichtshof (Nikola Jorgic) (3 StR 215/98) vom 30. April 1999. (Presuda
Saveznog vrhovnog suda Njemačke), Nikola Jorgic, Bundesverfassungsgericht (2 BvR
1290/99) vom 12. Dezember 2000., (Presuda Saveznog ustavnog suda Njemačke).
16 Jorgic vs. Germany, European Court of Human Rights, Judgment, No. aplication:
74613/01, 12. July 2007.
17 Urteil des Oberlandesgerichts Düsseldorf (Maksim Sokolovic) vom 29. November 1999.
(Presuda Vrhovnog regionalnog suda Sjeverna Rajna – Westfalija, Dizeldorf), Urteil des
Bundesgerichtshof (Maksim Sokolovic) (3 StR 372/00) vom 21. Februar 2001. (Presuda
Saveznog vrhovnog suda Njemačke).
18 Urteil des Bayerischen Obersten Landesgerichts (Djurad Kuslic) vom 15. Dezember 1999.
(Presuda Vrhovnog regionalnog suda Bavarske, Minhen), Urteil des Bundesgerichtshof
(Djurad Kuslic) (3 StR 244/00) vom 21. Februar 2001. (Presuda Saveznog vrhovnog
suda Njemačke).
39
prvostepenim sudom za zločin genocida nad bošnjačkim stanovništvom u
Foči vođen postupak i protiv Novislava Đajića. Sud je donio prvostepenu
presudu19 kojom je konstatirao kako se dogodio genocid na području općine
Foča,20 ali da tužiteljstvo nije uspjelo dokazati namjeru Đajića za izvršenje
ovog zločina, te je osuđen za četrnaest krivičnih djela ubistva i jedan pokušaj
ubistva počinjenih u sticaju.

1.2. Suđenja za genocid pred domaćim sudovima

Kada je, pak, riječ o procesuiranju krivičnog djela genocida u Bosni i

Hercegovini pred domaćim sudovima, prvi takav postupak je pokrenut 1993.
godine pred Okružnim vojnim sudom U Sarajevu protiv Berislava Heraka,
koji je pred spomenutim sudom oglašen krivim za genocid na području
Sarajeva i osuđen na smrtnu kaznu. Postupak po pravnim lijekovima u slučaju
Herak pravomoćno je okončan 1999. pred Vrhovnim sudom FBiH, koji je
potvrdio presudu za genocid i imenovanog osudio na kaznu zatvora od 20
godina. Pred istim vojnim sudom 1993. pokrenut je postupak za genocid i
protiv Sretka Damjanovića, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog
suda FBIH od 2005., kojom je Damjanović osuđen na 9 godina zatvora za
krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a oslobođen je
optužbi za krivično djelo genocida. Osim navedenih, pred Kantonalnim sudom
u Sarajevu pokrenut je krivični postupak za genocid protiv Veselina Čančara,
koji je pravomoćno okončan 1998., te pred Kantonalnim sudom u Tuzli protiv
Tešić Teše i Borović Dušana, a koji je 2000. okončan pred Vrhovnim sudom
FBiH i u sva tri predmeta optuženi su oslobođeni optužbi za krivično djelo
genocida.21
Međutim, sistematsko procesuiranje krivičnih djela protiv čovječnosti
i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, uključujući i procesuiranje
zločina genocida kao „krunskog zločina“, počinje 2005. sa formiranje Suda
Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH). Prva presuda za krivično
djelo genocida pred ovim sudom u tzv. predmetu „Kravice“ (predmet Stupar
Miloš i drugi) donesena je 2008., kojom su optuženi: Miloš Stupar, Milenko

19 Urteil des Bayerischen Obersten Landesgerichts (Novislav Djajic) (3 St 20/96) vom 23.
Mei 1997. (Presuda Vrhovnog regionalnog suda Bavarske, Minhen)
20 Više: Hoare, M. A., A Case Study in Underachivement: The International Courts and
Genocide in Bosnia –Herzegovina, Genocide Studies and Prevention: An International
Journal, vol. 6, iss. 1/2011, p.p. 82
21 Uporedi: Ratni zločini u BiH: Pravomoćno završeni kazneni postupci u Bosni i
Hercegovini 1992-2006, ABA/CEELI i Udruženje tužilaca BiH, Sarajevo, 2006., str.
169-223, 296-302 i 370-379.
40
Trifunović, Brano Đinić, Slobodan Jakovljević, Branislav Medan i Aleksandar
Radovanović oglašeni krivim za krivično djelo genocida na području
Srebrenice, dok su optuženi: Velibor Maksimović, Milovan Matić, Miladin
Stevanović i Dragiša Živanović oslobođeni optužbi za genocid22.23 Apelaciono
vijeće Suda BiH potvrdilo je prvostepene odluke protiv svih osuđenih, osim
u slučaju Miloša Stupara koji je oslobođen optužbi za genocid.24 Međutim,
sva petorica pravomoćno osuđenih 2013. podnose apelaciju Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine, koji nalazi da su apelantima povrijeđena prava iz čl. 7.
Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu: EKLJP) stoga što
je Sud BiH tokom suđenja primijenio Krivični zakon Bosne i Hercegovine
iz 2003., a ne Krivični zakon bivše SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme
učinjenja krivičnog djela genocida, te ukinuo odluke Suda BiH. U ponovljenom
postupku pred Sudom BiH (29. 04. 2014.) sva petorica su ponovno osuđena
za krivično djelo genocida (sada prema KZ SFRJ), te su im ranije kazne
dugotrajnog zatvora zamjenjene kaznom zatvora u trajanju od 20 godina25.26
16. oktobra 2009. donesena je prvostepena presuda protiv Milorada
Trbića kojom je imenovani oglašen krivim za zločin genocida na prostoru
Srebrenice, te istom izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 30 godina.27
Apelaciono vijeće Suda BiH je potvrdilo prvostepenu presudu i izrečenu
kaznu.28
22 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi („Kravice“) (X-KR-
05/25) od 29. 07. 2008.
23 Sa navedenom grupom prvotno je bio optužen i Petar Mitrović, no odlukom suda
njegov predmet je razdvojen. Prvostepeni postupak je okončan 29.07.2008. donošenjem
osuđujuće presude kojom je Mitrović oglašen krivim za saučiniteljstvo u genocidu nad
bošnjačkim stanovništvom na području Srebrenice, te osuđen na kaznu dugotrajnog
zatvora u trajanju od 38 godina. Odlukom Apelacionog vijeća Suda BiH (X-KRŽ –05/24-
1) od 07.09.2009. prvostepena presuda je preinačena u pogledu kazne, te je imenovani
osuđen za zločin genocida na 28 godina zatvora.
24 Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi („Kravice“)
(X-KRŽ-05/24) od 09.09.2009.
25 Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Jakovljević Slobodan i drugi od
23.01.2014.
26 Iz istih razloga je ponavljen postupak pred Apelacionim vijećem Suda BiH i u predmetu
Mitrović Petra, te je odlukom Vijeća od 22. 01. 2014. isti također oglašen krivim za
zločin genocida prema Krivičnom zakonu SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od
20 godina.
27 Presuda Suda BiH od navedenog datuma u predmetu X-KR-07/386.
28 Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH od 21.10.2010. Zbog odluke Ustavnog suda BiH
po apelaciji Milorada Trbića da su mu tokom spomenutih postupaka povrijeđena prava
garantovana čl. 7. EKLJP, te ukidanja drugostepene presude, ponovljen je postupak
protiv imenovanog pred Apelacionim vijećem Suda BiH. Odlukom Vijeća od 19. 01.
2015. isti je ponovo oglašen krivim za zločin genocida, sada prema Krivičnom zakonu
41
 Postupajući protiv Radomira Vukovića i Zorana Tomića Pretresno
vijeće Suda BiH ih je oglasilo krivim za genocid na području Srebrenice,
te svakog osudilo na kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godine.29
25. januara 2012. Apelaciono vijeće Suda je potvrdilo raniju odluku protiv
Radomira Vukovića, dok je Tomić oslobođen optužbi.30
U oktobru 2011. sudsko vijeće Suda BiH donijelo je prvostepenu
presudu protiv Momira Pelemiša i Slavka Perića, kojom su imenovani
oglašeni krivim za krivično djelo genocida, stoga što su pomagali učesnicima
udruženog zločinačnog poduhvata koji je imao za cilj ubijanje bošnjačkog
stanovništva u Srebrenici.31 Postupajući po žalbi Apelaciono vijeće Suda
BiH je Momira Pelemiša oslobodilo optužbi za krivično djelo genocida,32 dok
je Slavko Perić oglašen krivim za zločin genocida, te mu je izrečena kazna
zatvora u trajanju od 11 godina.33
Prvostepenom presudom od 25. 05. 2012. Duško Jević i Mendeljev
Đurić su osuđeni za pomaganje članovima udruženog zločinačkog poduhvata
za počinjenje genocida u Srebrenici, te je Jević osuđen na 35, a Đurić 30
godina kazne dugotrajnog zatvora. U istom postupku Goran Marković i
Neđo Ikonić su oslobođeni optužbi za genocid.34 U drugostepenom postupku
pred Apelacionim vijećem Suda BiH Jeviću i Đuriću su potvrđene osude za
genocid, s tim da su im umanjene kazne.35
U postupku protiv Željka Ivanovića koji je, između ostalog, bio optužen
i za zločin genocida, prvostepenom presudom iz aprila 2012. pretresno vijeće
Suda BiH ga je oslobodilo optužbi za genocid, te oglasilo krivim za krivično
SFRJ, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
29 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Radomira Vukovića i Zorana Tomića (X-KR-
06/180-2) od 22. 04. 2010.
30 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Radomira Vukovića i Zorana Tomića (S1
1K 006124 11 Kžk (veza X-KR-06/180-2)) od 25. 01. 2012.
31 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Pelemiš Momira i Perić Slavka (S1 1 K
003379 09 Krl) od 31. 10. 2011.
32 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Pelemiš Momira (S 11 K 003379 12 Kžk)
od 13. 06. 2013.
33 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Pelemiš Momira i Perić Slavka (S1 1 K
003379 12 Krž 10) od 18. 10. 2012. Ovom presudom prvostepena presuda Suda BiH
u datom predmetu u dijelu presude koji se odnosi na Momira Pelemiša je ukinuta, te
je određeno održavanje novog pretresa pred Apelacionim vijećem Suda, koje je novu
odluku donijelo 13. 06. 2013., odlučivši na gorenavedeni način.
34 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva Đurića, Gorana
Markovića i Neđe Ikonića (S1 1 K 003417 10 Krl (X-KR-09/823-1)) od 25. 05. 2012.
35 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva Đurića, Gorana
Markovića i Neđe Ikonića (S1 1 K 003417 12 Krž 12) od 20. 05. 2013.
42
djelo zločina protiv čovječnosti.36 Apelaciono vijeće spomenutog suda ga je
oglasilo krivim za saučesništvo u genocidu, te izreklo kaznu dugotrajnog zatvora
od 24 godine.37 2014. imenovani podnosi apelaciju Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine, koji nalazi da su apelantu povrijeđena prava iz čl. 7. Evropske
konvencije o ljudskim pravima stoga što je Sud BiH tokom suđenja primijenio
Krivični zakon Bosne i Hercegovine iz 2003., a ne Krivični zakon bivše SFRJ,
kao zakon koji je važi u vrijeme učinjenja krivičnog djela genocida, te ukinuo
odluku Suda BiH. U ponovljenom postupku pred Apelacionim vijećem Suda
BiH Ivanović je ponovno osuđen za krivično djelo genocida (sada prema KZ
SFRJ), te mu je ranija kazna dugotrajnog zatvora zamjenjena kaznom zatvora
u maksimalnom trajanju od 20 godina.38
Polovinom 2011. Pretresno vijeće Suda BiH okočalo je postupak u
predmetu Boška Lukića i Marka Adamovića, koji su bili optuženi za krivična
djela organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela
genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (čl. 176. stav 2. KZ BiH), te
zločine protiv čovječnosti na području Ključa. Imenovani su oglašeni krivim za
zločine protiv čovječnosti, a oslobođeni su optužbi po prvoj tački optužnice.39
Optuženi su za isto krivično djelo oglašeni krivim i od strane Apelacionog
vijeća Suda.40 Također, polovinom 2012. donesena je prvostepena presuda
protiv Franca Kosa, Stanka Kojića, Zorana Goronje, te Vlastimira Golijana,
kojom su optuženi oslobođeni optužbi za genocid, te osuđeni za zločine protiv
čovječnosti.41 Apelaciono vijeće je svojom odlukom od 15. februara 2013.
potvrdilo prvostepenu odluku glede pravne kvalifikacije djela, te optuženima
izreklo manju kaznu.42 Na kraju, oslobađajuću prvostepenu presudu za zločin

36 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Željka Ivanovića (S1 1 K 003442 09 Kri (X-
KR-07/180-3) od 24. 04. 2012.
37 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Željka Ivanovića (S1 1 K 003442 12 Kžk)
od 17. 06. 2013.
38 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Željka Ivanovića (S1 1 K 003442 14 Kžk
2) od 18. 06. 2014.
39 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Boška Lukića i Marka Adamovića (S1 1
K 003359 08 Krl) od 30. maja 2011. U istom predmetu po istim tačkama optužnice
suđeno je i Vinku Kondiću. 13. septembra 2010. zbog zdravstvenog stanja imenovanog
donesena je odluka o razdvajanju njegovog postupka koji iz navedenih razloga do danas
nije okončan.
40 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Boška Lukića i Marka Adamovića (S1 1 K
003359 12 Kžk) od 08. novembra 2013.
41 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira
Golijana i Zorana goronje (S1 1 K 003372 10 Krl (X-KR-10/893-1)) od 15. 06. 2012.
42 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira
Golijana i Zorana goronje (S1 1 K 003372 12 Krž 13 (X-KR-10/893-1)) od 15. 02. 2013.
43
genocida Pretresno vijeće je donijelo i u predmetu protiv Božidara Kuvelje u
januaru 2013., oglasivši imenovanog krivim za zločine protiv čovječnosti.43
U novembru iste godine Apelaciono vijeće Suda je potvrdilo
prvostepenu presudu odbivši žalbe odbrane i tužilaštva kao neosnovane44.45
Dodatno, treba istači da je pored ostalih zločina i za zločin genocida na
području Srebrenice bio optužen i Vaso Todorović. Todorović se 23. 06. 2008.
na ročištu za izjašnjavanje o krivnji izjasnio da nije kriv za navedeni zločin.
Na statusnoj konferenciji održanoj 17. 09. 2008. Tužilaštvo BiH je protiv
optuženog podnijelo izmjenjenu optužnicu kojom ga je teretilo za izvršenje
krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, da bi 16. 10. 2008. Tužilaštvo i
odbrana zaključili sporazum o priznanju krivnje za naznačeno djelo. Na
temelju ovog sporazuma Sud je donio odluke kojom je optuženog oglasio
krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti.46
Na kraju, 2013. Sud BiH je potvrdio optužnicu za genocid u Srebrenici
protiv Aleksandra Cvetkovića, te je protiv optuženog u toku prvostepeni
postupak. Za 12. maj 2015. zakazano je iznošenje završnih riječi Tužilaštva
BiH.
Za isti zločin Sud BiH je 02. oktobra 2014. potvrdio optužnice protiv
Miodraga Josipovića i Branimira Tešića, a 16. decembra 2014. protiv
Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića. 02. aprila 2015. počelo
je suđenje protiv svih optuženih čitanjem optužnice i iznošenjem uvodnih
riječi Tužilaštva BiH.47

43 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Božidara Kuvelje (S1 1 K 004050 11 Kri) od
11. 01. 2013.
44 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Božidara Kuvelje (S1 1 K 004050 13 Krž
15) od 16. 09. 2013.
45 Također, vrijedi spomenuti da je Sud BiH 11. juna 2008. godine potvrdio optužnicu
protiv Milisava Gavrića, koja je imenovanog teretila za krivično djelo zločini protiv
čovječnosti u vezi s krivičnim djelom genocida, no postupak nije sproveden jer je
optuženi u bjekstvu.
46 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Vaso Todorović (X-KR-06/180-1) od 22. 10.
2008.
47 O svim ovim predmetima vidi više na web stranici Suda BiH: http://www.sudbih.gov.ba
44
 1.3. Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred
međunarodnim sudovima

S druge strane, kada se radi o procesuiranju krivičnog djela genocida

i saučesništva u genocidu u širem smislu, pred Međunarodnim krivičnim
tribunalom za bivšu Jugoslaviju su optužene 22 osobe i sve optužbe se odnose
na djelovanje srpskih snaga na području Bosne i Hercegovine.48 Trojica
optuženih: Slobodan Milošević, Momir Talić i Milan Kovačević su umrli prije
okončanja sudskog postupka, dok je u slučajevima Biljane Plavšić, Momira
Nikolića i Dragana Obrenovića nakon njihovog potvrdnog izjašnjavanja o
krivinji za zločine protiv čovječnosti Tužiteljstvo MKTJ povuklo optužbe za
genocid. Momčilo Krajišnik, Milomir Stakić, Radoslav Brđanin, Goran Jelisić,
te Duško Sikirica su između ostalih krivičnih djela bili optuženi i za genocid,
no u ovim predmetima imenovani su oslobođeni optužbi za genocid.49
Prva pravomoćna presuda za zločin genocida pred Tribunalom
donesena je u predmetu protiv Radoslava Krstića. Imenovani je presudom
Pretresnog vijeća iz 2001. oglašen krivim za zločin genocida na prostoru
Srebrenice, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 46 godina.50 Žalbeno
vijeće Tribunala je 2004. donijelo pravomoćnu presudu kojom je Krstića
oglasilo krivim ne za neposredno izvršenje, već za pomaganje u krivičnom
djelu genocida nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice, te mu smanjilo
kaznu zatvora na 35 godina.51
Druga osuđujuća presuda za zločin genocida donesena je u predmetu
Vidoja Blagojevića (predmet: IT-02-60), koji je prvostepenom presudom od
17. januara 2005. bio oglašen krivim za saučesništvo u genocidu pomaganjem
i podstrekavanjem,52 da bi presudom Žalbenog vijeća od 9. maja 2007 godine
imenovani bio oslobođen optužbi za genocid i osuđen za zločine protiv
čovječnosti iz razloga što Žalbeno vijeće u konkretnom slučaju nije izvan
svake razumne sumnje bilo uvjereno u postojanje genocidne namjere.53

48 Džouns, Dž. R., Pauls, S., op. cit., str. 147.

49 Ibid.
50 Prosecutor v. Radoslav Krstić, Judgement in the Trial Chamber (case no. IT-98-33-T) 02
August 2001.
51 Prosecutor v. Radoslav Krstić, Judgement in the Appeal Chamber (case no. IT-98-33-A)
19 April 2004.
52 Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić, Judgement in the Trial Chamber (case
no. IT-02-60-T) 17 January 2005.
53 Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić, Judgement in the Appeal Chamber
(case no. IT-02-60-A) 09 May 2007.
45
 2005. otpočela su suđenja, između ostalog, i za zločin genocida na
prostoru Srebrenice u predmetima protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare,
Drage Nikolića, Ljubomira Borovčanina, Vinka Pandurevića, Milorada
Trbića,54 Radivoja Miletića i Milana Gvere55 (predmet: Popović i drugi (IT-
05-88) „Srebrenica“). Pretresno vijeće je 10. juna 2010. donijelo prvostepenu
presudu kojom su Popović, Beara i Nikolić oglašeni krivim za zločin genocida,
dok su Borovčanin i Pandurević oslobođeni optužbi koje se odnose na
genocid.56 Postupajući po žalbi optuženih Žalbeno vijeće je 30. januara 2015.
donijelo odluku kojom su Popović, Beara i Nikolić pravomoćno oglašeni
krivim za zločin genocida u Srebrenici, te je dvojici prvoosuđenih izrečena
kazna doživotnog zatvora, dok je Drago Nikolić sankcioniran kaznom zatvora
u trajanju od 35 godina.57
Pretresno vijeće je 2012. donijelo prvostepenu presudu u predmetu
Tolimir ((IT-05-88-2) „Srebrenica“), kojom je Zdravko Tolimir, između ostalog,
oglašen krivim i za zločin genocida, te mu je izrečena kazna doživotnog
zatvora.58 Žalbeno vijeće Tribunala je odlučujući po žabli Tolimira potvrdilo
prvostepenu presudu oglasivši ga krivim za zločin genocida u Srebrenici, te
mu izreklo kaznu doživotnog zatvora.59
Na kraju, pred Pretresnim vijećem trenutno su u toku prvostepeni
postupci u predmetima protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.60
No, osim utvrđivanja individualne krivične odgovornosti fizičkih
osoba pred spomenutim pravosudnim forumima, zločin genocida u Bosni i
Hercegovini je procesuiran i pred Međunarodnim sudom pravde, u postupku
koji je 1993. godine na temelju člana IX Konvencije pokrenula Bosna i

54 Predmet Milorada Trbića je ustupljen Sudu BiH pred kojim je imenovani, kao što je
ranije istaknuto, osuđen i za krivično djelo genocida.
55 Premda im je suđeno u ovom predmetu, Radivoje Miletić i Milan Gvero nisu bili optuženi
za zločin genocida.
56 Prosecutor v. Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin,
Radivoje Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević, Judgement in the Trial Chamber
(case no. IT-05-88-T) 30 June 2010.
57 Prosecutor v. Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Radivoje Miletić, Vinko
Pandurević, Judgement in the Appeal Chamber (case no. IT-05-88-A) 30 January 2015.
58 Prosecutor v. Zdravko Tolimir, Judgement in the Trial Chamber (case no. IT-05-88/2-T)
12 December 2012.
59 Prosecutor v. Zdravko Tolimir, Judgement in the Appeals Chamber (case no. IT-05-
88/2-A) 8 April 2015. Prvostepenom presudom Tolimir je bio osuđen i za genocid koji
se temeljio na djelovanju vojske bosanskih Srba na prostoru Žepe, no Apelaciono vijeće
je poništilo taj dio presude Pretresnog vijeća, uz suprotna mišljenja sudija Williama H.
Sekulea i Mehmeta Guneya.
60 O svim navedenim predmetima vidi više na web stranici MKTJ: http://www.icty.org
46
Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. To je bio prvi postupak takvog tipa
pred ovim sudom od usvajanja Konvencije. Isti je okončan 26. februara
2007. godine na način da je Srbija i Crna Gora oglašena krivom stoga što nije
spriječila i kaznila zločine genocida u području Srebrenice, koji su počinile
snage policije i vojske Republike Srpske nad muslimanskim stanovništvom
Srebrenice.61

2. Normativno određenje genocida

Član II Konvencije propisuje da genocid označava bilo koje od

slijedećih dijela učinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi
nacionalna, etnička, rasna ili vjerska gupa kao takva: a) ubijanje pripadnika
grupe b) nanošenje teške tjelesne ozlijede ili duševne povrede pripadnicima
grupe c) smišljeno nametanje grupi takvih životnih uvjeta koji bi mogli dovesti
do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja d) uvođenje mjera kojima je cilj
sprječavanje rađanja unutar grupe e) prisilno preseljenje djece iz jedne u
drugu grupu.
U sklopu navedenih radnji kažnjiva su slijedeća djela: a) genocid,
b) zavjera učinjenja genocida, c) neposredno i javno podstrekavanje na
učinjenje genocida, d) pokušaj genocida, e) saučesništvo u genocidu (član III
Konvencije).
U bosanskohercegovačkom krivičnom zakonodavstvu pored učinjenja
neke od pobrojanih radnji kažnjivo je i naređivanje izvršenja istih (v. čl. 171.
KZ BiH).62
Specifičnost ovog zločina (krivičnog djela) ogleda se u činjenici da
se njime štiti kolektivno pravo naroda ili zaštićenih grupa, kao samosvojnih
socijalnih entiteta, na vlastitu egzistenciju. Obilježja istog mogu se podijeliti na
ona: a) subjektivnog karaktera (mens rea), koja čini namjera da se potpuno ili
djelimično uništi neka od zaštićenih grupa, te b) objektivnog karaktera (actus
reus) izražena u nekoj od pet radnji učinjenja. Neka zakonodavstva63 bilo kao
zasebnu (šestu) radnju učinjenja ili u sklopu pete radnje (čl. 2. tač. e) navode
61 Presuda Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina vs. Srbija i Crna
Gora iz 2007., par. 438 i 450.
62 O razlozima inkriminiranja naređivanja (zapovjedi) kao radnje učinjenja konkretnog
krivičnog djela, a imajući u vidu činjenicu da ono u osnovi predstavlja radnju
podstrekavanja, vidi više u: Babić, M. et al, op. cit., str. 560.
63 Riječ je o zakonodavstvima Bolivije, Estonije, Etiopije, Italije, Kostarike, Litvanije,
Nikaragve, Obale Slonovače, Paragvaja, Rusije i Salvadora. Munivrana-Vajda, M., op.
cit., str. 1925.
47
i protjerivanje stanovništva. Takvo rješenje egzistiralo je u Krivičnom zakonu
bivše SFRJ kao zakonu koji je u Bosni i Hercegovini važio u vrijeme činjenja
genocida, ali i u krivičnim zakonodavstvima Hrvatske (do 2013.), odnosno
Slovenije (2008.). Na kraju, primjetno je da pravne definicije datog krivičnog
djela, za razliku od definicija drugih ratnih zločina, kao obilježje istog ne
navode specifično vrijeme učinjenja, na temelju čega se može zaključiti da se
genocid može izvršiti kako u vrijeme rata, tako i u vrijeme mira.

3. Radnje učinjenja (actus reus) kao objektivni element

krivičnog djela genocida

Da bi neko bio oglašen krivim za predmetni zločin neophodno je da

sa namjeremom potpunog ili djelimičnog uništenja neke od zaštićenih grupa
izvrši bar jednu od pet slijedećih (alternativnih) radnji učinjenja genocida.
a) Ubijanje pripadnika skupine – Lišenje života pripadnika skupine
predstavlja najteži oblik datog zločina, no ovaj modalitet učinjenja genocida
svakako da je i najinherentniji pojmovnom određenju istog, imajući u vidu
činjenicu da se sintagma genocid sastoji od riječi genos (rod, pleme) i occidere
(ubiti).64 Pri tome, lišenje života i prouzrokovanje smrti neke osobe može biti
prouzrokovano s umišljajem, iz nehata ili čak i slučajno. S obzirom da se u
francuskoj i engleskoj verziji Konvencije, ali i mnogih drugih međunarodnih
dokumenata koji definiraju genocid uglavnom za ovu radnju rabe izrazi (fran.)
meurtre, koji u osnovi predstavlja umišljajno (namjerno) prouzrokovanje smrti,
te (eng.) killing, koji može uključivati i namjerno i nehatno lišenje života, u
praksi međunarodnih krivičnih tribunala javila se dilema kako razumjevati
ovaj pojam.65 Rukovodeći se principom in dubio pro reo međunarodni sudovi
su se opredjelili za pristup koji je povoljnjiji za optuženog, a shodno kojem
definicija ubistva podrazumijeva ubistvo sa umišljajem.66 Identičan pristup
prepoznaje se i u jurisprudenciji Suda BiH,67 a isti je prihvaćen i u domaćoj
teoriji krivičnog prava.68

64 Fabijanić - Gagro, S., Škorić, M., op. cit., str. 1408.

65 Ibid.
66 Prvostepena presuda u predmetu Blagojević i Jokić, par. 642, Prvostepena presuda u
predmetu Bagilishema, par. 58.
67 Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Vuković Radomir i drugi od 25. januara
2012., par. 419.
68 Tomić, Z., Krivično pravo: posebni dio (2 izmjenjeno i dopunjeno izdanje), Pravni
fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007., str. 417.
48
 b) Nanošenje teških tjelesnih povreda ili prouzrokovanje teških
duševnih patnji s ciljem potpunog ili djelimičnog uništenja zaštićenih grupa
je druga alternativna radnja učinjenja zločina genocida. Imajući u vidu da
predmetna sintagma nije bliže definirana konvencijskim odredbama, kao ni
statutima međunarodnih tribunala i nacionalnim zakonima,sudska praksa je
kroz interpretaciju relevantnih normi ponudila odgovarajuću sadržinu iste. S
tim u vezi, baš kao i kod ubistva insistira se da povreda mora biti učinjena
s umišljajem.69 Dodatno, „teška povreda znači više od neznatnog oštećenja
psihičkih ili fizičkih sposobnosti, ali ne mora da označava stalnu ili neizlječivu
povredu“70, već da se „mora raditi o povredi čija je posljedica dugotrajno i
teško oštećenje sposobnosti osobe da vodi normalan i konstruktivan život“,71
a što bi se moglo porediti sa teškom tjelesnom povredom iz člana 172. st.
1. i 3. KZ FBIH. Naravno, ovakve povrede mogu prouzrokovati razni oblici
nečovječnih postupanja, mučenja, silovanja, tuče itd.
c) Namjerno nametanje takvih životnih uvjeta koji bi mogli posljedovati
potpunim ili djelimičnim uništenjem grupe predstavlja formu tzv. sporog
umiranja (eng. slow death), pri čemu se žrtve odmah ne istrebljuju, već se
podvrgavaju takvim životnim uvjetima koji će postepeno i etapno rezultirati
njihovom eliminacijom. To prema praksi MKTR može biti izgladnjavanje,
svođenje zdravstvenih uvjeta ispod svakog razumnog nivoa, silovanje, progoni
iz domova koji mogu (pod ekstremno niskim temperaturama) nužno prouzročiti
smrt72, kao djelatnosti koje su popratna pojava mnogih oružanih sukoba
i ratova. Također, određene genocidne aktivnosti mogu se preduzimati i za
vrijeme mira, poput kontinuiranog trovanja zraka, hrane ili vode, naseljavanja
skupine na kontaminiranim i zagađenim područjima, ili pak nepreduzimanje
adekvatnih mjera zaštite tokom velikih ekoloških havarija ili epidemija koje
su se javile na određenom području, koje eksluzivno naseljavaju pripadnici
jedne od zaštićenih skupina, a razlog takvog nečinjenja je upravo namjera
potpunog ili djelimičnog istrebljenja takve skupine.73
d) Uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar neke
grupe predstavlja u stvari različite ekstremne forme negiranja prava na
privatnost i slobodno roditeljstvo. Mogu se manifestovati u klasičnom obliku
kao razdvajanje spolova i donošenjem (kako u vrijeme rata, tako i u vrijeme
69 Prvostepena presuda u predmetu Brđanin, par. 690.
70 Prvostepena presuda u predmetu Bagilishema, par. 59.
71 Prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 513, Prvostepena presuda u predmetu
Blagojević i Jokić, par. 645.
72 Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 505-506, Prvostepena presuda u predmetu
Kayishema i Ruzindana, par. 116.
73 Babić, M. et al, op. cit., str. 559.
49
mira) raznih administrativnih zabrana sklapanja brakova unutar određene
grupe, ali i raznim oblicima sterilizacije, prinudnih abortusa, kastracije, te
korištenjem različitih sredstava kontrole rađanja. Zanimljivo je da je MKTR
sistematska silovanja kao genocidnu djelatnost podvodio pod ovaj kriterijum.
S tim u vezi, u Prvostepenoj presudi u predmetu Akayesu (par. 507-508) se
ističe da „silovanje može biti mjera da se spriječi rađanje kada silovana
osoba poslije toga odbija da rađa“, a što je popratna pojava najvećeg broja
zločina silovanja, kada žrtve silovanja osjećaju prijezir ne samo prema
silovatelju, nego prema gotovo svim pripadnicima njegovog spola. S druge
strane, u praksi Suda BiH se raspravljalo da li se ubistva pripadnika jednog
pola, u konkretnom slučaju muškaraca, mogu podvesti i pod ovu radnju
učinjenja. Premda je konstatovano da masovna ubijanja muškaraca različite
životne dobi onemogućavaju reprodukciju unutar neke grupe, sudsko vijeće
nije prihvatilo mogućnost da se takva ubijanja sama za sebe kvalifikuju kao
radnja spriječavanja rađanja unutar grupe, obzirom da ubistva ne predstavljaju
„mjeru“, već su ista kao način onemogućavanja prirodne obnove grupe
vrednovana u kontekstu prve genocidne radnje (tačka a)), kao i dokazivanja
specifične genocidne namjere.74
e) Prisilno preseljenje djece iz jedne grupe u drugu se upravo
preduzima s ciljem da se u kvantitativnom smislu oslabi određena grupa. Pri
tome namjera da se potpuno ili djelimično uništi neka grupa preseljenjem
djece ne mora obuhvatati i namjeru da se ta djeca unište i pobiju. Štaviše,
to u većini slučajeva kreatorima genocidnih poduhvata nije ni cilj, već
premještanjem djece iz protivničke skupine u vlastitu oni biološki slabe ili
uništavaju omraženu skupinu, ali i brojčano jačaju svoju. Pojedini autori tvrde
da ova radnja učinjenja predstavlja svojevrsnu formu kulturnog genocida,
jedinog takvog sadržanog u opisu predmetnog zločina.75

2. Posebna namjera (dolus specialis) kao subjektivni element

genocida i načini njenog dokazivanja

Subjektivni element krivičnog djela genocida (mens rea) predstavlja

namjera da se u potpunosti ili djelimično uništi nacionalna, rasna, etnička
ili vjerska grupa. Namjera (lat. dolus, eng. intent) je institut međunarodnog
krivičnog prava čiji ekvivalent u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima
74 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Pelemiš Momir i drugi od 31. oktobra 2011.,
par. 145.
75 Pavišić, B., Grozdanić, V., Veić, P., Komentar Kaznenog zakona, Narodne novine,
Zagreb, 2007., str. 421.
50
(uključujući i zakonodavstva sa prostora bivše Jugoslavije) čini umišljaj, i.
e. volja i svijest da se prouzrokuje zabranjena posljedica, kao oblik krivnje
koji predstavlja opći uvjet kažnjivosti kod mnogih krivičnih djela.76 I dok se
kod drugih krivičnih djela (zločina) zahtjeva „obična“ namjera (umišljaj),
kod genocida je nužno utvrditi postojanje specijalne namjere (lat. dolus
specialis)77. Ekskluzivitet i posebnost namjere koja konstituiše zločin genocida
ogleda se u tome što ta namjera mora obuhvatiti volju i svijest da se učini neka
od alternativnih radnji izvršenja genocida, ali da te radnje nisu same sebi cilj,
već su samo modus za postizanje drugog, višeg cilja, a to je uništenje neke od
Konvencijom zaštićenih grupa78.79 Upravo zbog ovog ciljanog djelovanja koji
stremi daljnoj posljedici, u smislu da se egzekutor ne zadovoljava uništenjem
života kao najveće vrijednosti svake jedinke, već nastoji urušiti kolektivni
život, odnosno usljed duple ili dvostruke namjere, a kako je označava Kai
Ambos,80 ovo djelo se promatrano iz perspektive našeg nacionalnog krivičnog
prava ne može počiniti ni iz nehata, niti sa eventualnim umišljajem, već
isključivo sa direktnim.81 Pri tome, za postojanje genocida nije nužno da se
takva namjera i ostvari. Dodatno, nije nužno da optuženi poznaje pravno
značenje i definiciju genocidne namjere, nego da posjeduje namjeru na koju se
ta definicija odnosi, a to je potpuno ili djelimično uništenje zaštićenih grupa.82
Spomenuta posebna sadržina namjere, a konsekventno tome i specifično
stanje svijesti i volje učinitelja ovakvog zločina, jeste ono zbog čega se genocid

76 Omerović, E., Suvremene doktrinarne postavke i koncept međunarodnog krivičnog suda

o specifičnoj namjeri kod zločina genocida, Anali Pravnog fakulteta u Zenici, br. 10.,
2013., str. 180.
77 Na takvoj namjeri kao ekskluzivnom obilježju genocida insistira se i u judikaturi
međunarodnih ad hoc tribunala. Vidi: Prvostepena Presuda u predmetu Krstić, par.
572-573, Prvostepenoj presudi u predmetu Tolimir od 12. decembra 2012., par. 744,
Prvostepena presuda u predmetu Kayishema i Ruzindana od 21. maja 1999., par. 89,
Prvostepena presuda u predmetu Musema od 27. januara 2000., par. 412, Prvostepena
presuda u predmetu Semanza od 15. maja 2003., par. 315.
78 Omerović, E., op. cit, str. 178.
79 Predmetnu namjeru ne treba mješati sa motivom. Bitan element genocida je namera
uništenja grupe, a ne i razlog takve namere. Da li je to osveta, želja za vojnom prevlasti,
mržnja ili bilo šta drugo, nebitno je. Dimitrijević, V., et all., Osnovi međunarodnog
javnog prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2005., str. 229.
80 Ambos, K., What Does „Intent to Distroy“ in Genocide Mean?, International Review of
the Red Cross, vol. 91, 876, 2009., p.p. 834.
81 Tako: Tomić, Z., op. cit., 39, Simović, M., Blagojević, M., Simović, V., Međunarodno
krivično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Istočno Sarajevo,
2013., str. 206, Petrović, B., Jovašević, D., Međunarodno krivično pravo, Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010., str. 235.
82 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Trbić Milorad od 16. oktobra 2009., par. 793.
51
i smatra najstrašnijim zločinom, odnosno „zločinom nad zločinima“.83 Pa
iako je još 1948. godine tokom rasprava u Generalnoj skupštini UN-a koje
su prethodile donošenju Konvencije bilo prijedloga da se ovaj subjektivni
element zločina genocida zamijeni objektivnim izrazom „čiji je izhod“,84 a
zbog naslućivanja teškoća koje mogu nastupiti pri dokazivanju genocidne
namjere, od toga se odustalo upravo iz razloga što je, kako se tada tvrdilo, to
temeljni kriterij po kome genocid nadilazi sva druga krivična djela85.
Međutim, tadašnji strahovi glede poteškoća u dokazivanju genocidne
namjere obistinili su se u praksi i radu savremenih nacionalnih i međunarodnih
krvičnih sudova. Generalno, u krivičnom postupku daleko je lakše dokazivati
objektivne činjenice vezane za preduzimanje radnje učinjenja nekog krivičnog
djela i njenih posljedica, nego li pitanje krivnje, koje je situirano u kontekst
ponekada i modernoj nauci maglovitih područja ljudske psihe, odnosno
učiniteljeve svijesti i volje i. e. namjere. Dodatni izazov se javlja kod tzv.
ciljno orjentiranih zločina kao što je genocid, kod kojih treba dokazivati ne
običnu, već specijalnu namjeru koja je usmjerena daljnjem cilju, u konkretnom
slučaju uništenju neke od zaštićenih grupa.
Kompleksnost utvrđivanja specijalne namjere kod ovog krivičnog djela
vezana je za dvije činjenice. Prije svega, iz konvencijske definicije genocida ne
razaznaje se sasvim pouzdano kakva je (pravna) priroda genocidne namjere.
Kao što je prethodno istaknuto, u jurisprudenciji međunarodnih krivičnih ad
hoc tribunala prihvaćeno je rigidno shvatanje o specijalnoj namjeri kao ciljno
usmjerenoj namjeri, premda se u literaturi susreću i drugačija razumjevanja
njene pravne prirode. S druge strane, svaka pravno relevantna činjenica
može se dokazivati neposredno i posredno, pri čemu posredno (indirektno)
dokazivanje neke činjenice predstavlja znatno kompleksniji put, a što je kada
je riječ o dokazivanju genocidne namjere bio najčešći slučaj u savremenoj
praksi, kako domaćih, tako i međunarodnih sudova.
Naime, direktno ili neposredno utvrđivanje genocidne namjere
kod izvršioca ovog djela podrazumijeva postojanje neposrednih dokaza u

83 Fabijanić Gagro, S., Škorić, M., Zločin genocida u praksi međunarodnih kaznenih ad
hoc tribunala, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6/2008., str. 1396.
84 Da je usvojen ovaj koncept za postojanje zločina genocida bilo bi dovoljno samo utvrditi
da je neko sa običnom namjerom (umišljajem) preduzeo neku od alternativnih radnji
učinjenja genocida, koja je za objektivnu posljedica imala potpuno ili djelimično uništenje
neke od zaštićenih grupa, te ga temeljem toga oglasiti krivim za učinenje krivičnog djela
genocida.
85 Džouns, Dž. R., Pauls, S., Međunarodna krivična praksa, Fond za humanitarno pravo,
Beograd, 2006. str. 155.
52
kojima se jasno manifestuje njegova specifična namjera da se u potpunosti
ili djelimično uništi neka od zaštićenih grupa. U katalog takvih dokaza mogli
bi se, prije svega, svrstati pisani dokumenti (planovi aktivnosti, naredbe,
instrukcije, direktive, zapisnici sa sastanaka i kolegija) iz kojih se eksplicitno
razaznaje genocidna namjera optuženog ili pak njegovo priznanje krivnje
za počinjeni zločin genocida. Međutim, u sudskoj praksi su se vrlo rijetko
susretali pisani dokumenti u kojima je bila eksplicitno naznačena genocidna
namjera, bilo stoga što takvi dokumenti iz predostrožnosti nisu uopće ni
kreirani ili su, što je još vjerovatnije, uništeni.86 Također, i priznanje krivnje
kao način utvrđivanja individualne krivične odgovornosti za krivično djelo
genocida pred međunarodnim i domaćim sudovima se vrlo rijetko susreće. Za
razliku od MKTR gdje su pojedini predmeti okončani osuđujućim presudama
na temelju priznanja krivnje optuženih za genocid, kao, na primjer, u slučaju
Jeana Kambande (1998.), Omara Serushaga (1999.), Georgesa Ruggiua
(2000.) i Josepha Serugenda (2006.),87 niti jedan takav slučaj nije zabilježen
pred MKTJ i Sudom BiH, a vezano za procesuiranje genocida u našoj zemlji.
Istina, u predmetu koji se pred Sudom BiH vodio protiv Franca Kosa, Stanka
Kojića, Vlastimira Golijana i Zorana Goronje optuženi Vlastimir Golijan se
na ročištu za izjašnjavanje o krivnji 08. avgusta 2010. izjasnio krivim i za
zločin genocida, no na ročištu za razmatranje izjave o priznanju krivnje 23.
septembra sudsko vijeće nije prihvatilo navedenu izjavu, stoga što je utvrdilo
kako imenovani nije razumio pravnu kvalifikaciju djela za koje je optužen.88
Obzirom da se genocidna namjera obično ne može dokazivati
primjenom neposrednih dokaza, a kako je naglašeno i u predmetu Gacumbitsi89
pred MKTR, u nedostatku takvih dokaza o njoj se može zaključivati na osnovu
ostalih relevantnih činjenica i okolnosti,90 kao dokaza posrednog karaktera.
Judikatura međunarodnih tribunala i Suda BiH iznjedrila je nekoliko kriterija
temeljem kojih se na posredan način može dokazivati postojanje genocidne
namjere.

86 Karović, S., Kompleksnost utvrđivanja postojanja genocidne namjere, Zbornik radova

Pravnog fakulteta u Splitu, 1/2014, str. 125.
87 Fabijanić - Gagro, S., Škorić, M., op. cit., str. 1398.
88 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira
Golijana i Zorana Goronje (S1 1 K 003372 10 Krl (X-KR-10/893-1)) od 15. juna 2012.,
par. 4-6.
89 Prvostepena presuda u predmetu Gacumbitsi od 17. juna 2004., par. 253.
90 Prvostepena presuda u predmetu Kayishema i Ruzindana od 21. maja 1999., par. 94.,
Prvostepena presuda u predmetu Setako, od 25. februara 2010., par. 476.
53
 Ona se, prije svega, može dokazivati temeljem postojanja genocidnog
plana i politike, te djelovanja u širem genocidnom kontekstu91.92 Pa premda
je moguće zamisliti da genocid predstavlja usamljeni zločinački poduhvat
nekog pojedinca, dokazivanje genocidne namjere u takvom slučaju je
gotovo nemoguće, a kakvo stajalište je zauzeo MKTJ u predmetima Jelisić i
Brđanin.93 S druge strane, ako postoji širi genocidni plan kojemu je optuženi
pristupio sa sviješću i voljom da ga realizira, tada je lakše i već izvjesnije
dokazivanje genocidne namjere. Taj plan ne mora biti neki pisani dokument,
već se o njemu može saznavati, kako je istaknuto u Odluci na osnovu pravila
61 u predmetu Karadžić i Mladić iz „opšte političke doktrine koja je dovela
do genocidnih djela“,94 a kasnije je Pretresno Vijeće pojasnilo da se pod tim
misli na posljedice koje proizilaze iz dejstva govora ili projekata koji su temelj
za buduća genocidna djela ili ih opravdavaju.
Dodatno, na postojanje genocidne namjere posredno može ukazivati
i određeni način učinjenja zločinačkih djela, ukoliko je riječ o ponavljanju
razornih i diskriminatorskih djela, odnosno o namjernom i sistematskom
napadu na žrtve koje su viktimizirane zbog njihove pripadnosti određenoj
grupi.95 Dakle, iako nije formalni element zakonske definicije genocida,
kao što je to slučaj kod krivičnog djela zločina protiv čovječnosti („Ko kao
dio širokog i sistematskog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog
stanovništva...“),96 judikatura ad hoc tribunala npr. u Predmetu Akayesu (par.
523) i Odluci prema Pravilu 61 u predmetu Karadžić i Mladić (par. 95) bila
je na stajalištu da se to sistematsko i ponavljano vršenje genocidnih radnji ili
djelovanje u okviru obrasca smišljene akcije može uzimati kao posredni dokaz
genocidne namjere.97
91 Drugostepena presuda u predmetu Krstić, par. 225, Prvostepena presuda u predmetu
Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoje Miletić,
Milan Gvero, Vinko Pandurević od 30. juna 2010., par. 830.
92 Ovaj kriterij prihvaćen je i u jurisprudenciji Suda BiH. Vidi: Prvostepena presuda Suda
BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi od 29. jula 2008. str. 139.
93 Prvostepena presuda u predmetu Brđanin od 1. septembra 2004., par. 980, Drugostepena
presuda u predmetu Jelisić od 5. jula 2001., par. 48.
94 „… U ovom slučaju planovi SDS-a u BiH sadrže elemente koji bi doveli do uništenja
nesrpskih grupa. Projekt etnički jednorodne države formulisan u svjetlu postojanja
mješovitog stanovništva ne može da ne predvidi isključivanje svake grupe koja nije
istovjetna sa srpskom grupom.“ Par. 94. spomenute odluke.
95 Drugostepena presuda u predmetu Krstić, par. 34 i 35, Drugostepena presuda u predmetu
Jelisić, par. 47., Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 523, Prvostepena presuda
u predmetu Rutaganda, par. 525, Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Trbić
Milorad, par. 820.
96 Čl. Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda (ICC), čl. 172. KZ BiH.
97 Napominjemo da Obilježja krivičnih djela Rimskog statuta kod svake od pet alternativnih
radnji izvršenja kao posljednje obilježje navode da se „ponašanje učinioca dogodilo u
54
 Kao jedan od posrednih dokaza postojanja genocidne namjere mogu biti
svakako i relativne razmjere počinjenih zločina. Ovaj kriterij je posebno često
korišten u praksi MKTR s obzirom na ogromne razmjere nastradalih Tutsija
u ovoj afričkoj zemlji. Kako se navodi u Prvostepenoj presudi u predmetu
Kajishema i Ruzindana (par. 118), u Izvještaju Potkomisije za genocid,
specijalni izvjestilac je konstatovao da su „relativne razmjere stvarnog ili
pokušanog uništenja grupe bilo kojim djelom navedenim u članovima II i III
Konvencije o genocidu, snažan dokaz o potrebnoj namjeri da se grupa potpuno
ili djelimično uništi.“ Međutim, treba naglasiti da iako broj žrtava jeste
relevantan za utvrđivanje date namjere, isti ipak nije presudan. Naime, obzirom
da se genocid može počiniti na ograničenom geografskom prostoru ubistvo
svih ili dijela pripadnika jedne grupe koja se nalazi na malom geografskom
području, iako rezultira manjim brojem žrtava, može biti okvalifikovano
kao genocid, ukoliko je izvršeno sa namjerom uništenja dijela takve grupe.98
Štaviše, u prvostepenoj presudi u predmetu Ndindabahizi pretresno vijeće
MKTR je utvrdilo postojanje genocidne namjere čak i u slučaju ubistva samo
jedne osobe na jednom punktu.99
Na kraju, preduzimanje drugih radnji koje ex lege ne predstavljaju obilježja
genocida može predstavljati posredni dokaz namjere da se izvrši ovaj zločin.
Kao što će se vidjeti u kasnijim dijelovima teksta, uništavanje kulturnog i
duhovnog naslijeđa neke skupne, odnosno tzv. „kulturni genocid“ nije
formalna odrednica zakonskog obilježja krivičnog djela genocida, no u praksi
MKTJ je prihvaćeno stajalište da se takvo što može uzeti kao dokaz genocidne
namjere, a što je vidljivo iz Prvostepene presude u predmetu Krstiću (par.
580): „… tamo gdje je na djelu fizičko ili biološko uništenje često su prisutni
istovremeni napadi na kulturnu i vjersku baštinu, kao i simbole ciljane grupe,
napadi koji se s punim pravom mogu smatrati dokazom namjere da se grupa
fizički uništi. U ovom predmetu, pretresno vijeće će stoga kao dokaz namjere
uništenja grupe uzeti u obzir smišljeno razaranje džamija i kuća koje pripadaju
pripadnicima grupe.“
Ovo su neke od činjenica i okolnosti koje su se u praksi međunarodnih
tribunala koristile kao posredni dokazi genocidne namjere.100 No, na
kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja upravljenog protiv te grupe ili
je bilo ponašanje koje je samo po sebi moglo prouzrokovati takva uništenja“, na taj način
potencirajući ovaj element sistematskog i planskog djelovanja.
98 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva Đurića, Gorana
Markovića i Neđe Ikonića, par. 937., Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu
Vuković Radomir i drugi, par. 442.
99 Prvostepena presuda u predmetu Ndindabahizi od 15. jula 2004., par. 471.
100 O ostalim vidi više u: Karović, S., op. cit., str. 126, Fabijanić-Gagro,S., Škorić, M., op.
cit. str. 1399.
55
kompleksnost dokazivanja genocidne namjere u sudskoj praksi još i više od
nepostojanja neposrednih dokaza utjecalo je razumjevanje prirode i kvalitete
te namjere, koje su iznjedrili međunarodni tribunali za bivšu Jugoslaviju i
Ruandu. Naime, konvencijska definicija genocida kao jedno od obilježja
ovog zločina navodi i namjeru da se u potpunosti ili djelimično uništi neka od
zaštićenih grupa (eng. intent to distroy). Pri tome se iz spomenute definicije
eksplicitno ne razaznaje priroda te namjere. U judikaturi MKTJ i MKTR
razvijen je koncept o tzv. specijalnoj namjeri kao ciljno usmjerenoj namjeri
(eng. goal oriented intent), koji kao što je prethodno istaknuto podrazumijeva
zahtjev ne samo da je neka od alternativnih radnji učinjenja genocida učinjena
sa namjerom, već takvo postupanje mora biti usmjereno kao većem (daljem)
cilju, a to je uništenje neke od zaštićenih grupa. U praksi je takvu namjeru,
pogotovo u nedostatku neposrednih dokaza, jako teško dokazivati. Zbog toga
se u savremenoj teoriji javljaju novi, alternativni pristupi u razumjevanju
genocidne namjere. Jedan od takvih jeste tzv. kognitivni (eng. knowledge-
based) pristup, čiji je utemeljitelj Alexander K. A. Greenawalt.101 Prema ovom
konceptu individualna odgovornost za genocid u nedostatku ciljno usmjerene
namjere postojala bi i ukoliko je optuženi neku od alternativnih radnji učinjenja
genocida (genocidal act) učinio sa znanjem, odnosno sviješću kako će te
njegove radnje imati za posljedicu uništenje neke grupe.102 Imajući u vidu da
specijalna namjera (ciljno usmjerena namjera) predstavlja postupanje koje je
analogno namjeri prvog stepena, dok je novi koncept namjere sa znanjem o
posljedici ekvivalent namjeri drugog stepena ili čak i nižem stepenu krivnje,103
logično je da bi ovaj novi koncept (standard) genocidne namjere bilo daleko
lakše dokazivati u praksi.104

101 Greenawalt, A., Rethinking Genocidal Intent: The Case for a Knowledge-Based
Interpretation, Columbia Law Review, vol. 99., no. 8, 1999.
102 Ibid, p.p. 2259.
103 Munivrana - Vajda, M., op. cit., str. 1937.
104 Istina, Pretresno vijeće u predmetu Krstić je površno razmatralo i ovaj pristup, te se
uz konstataciju kako „nije jasno da li se to tumačenje može smatrati odrazom stanja
međunarodnog običajnog prava u vrijeme počinjenja djela u ovom predmetu“, u
konkretnom slučaju opredjelilo za koncept specijalne namjere. Vidi: Prvostepena
presuda u predmetu Krstić, par. 571.
56
 4. Zaštićene grupe kao objekt radnje predmetnog krivičnog djela

Kao što je već istaknuto objekt zaštite kod ovog krivičnog djela
predstavlja pravo na život i samoopstojnost ne pojedinaca, već kolektiviteta,
odnosno grupa. Pri tome, normotvorac je kroz tekst Konvencije pravnu zaštitu
dao samo određenim grupama: nacinalnim, rasnim, etničkim i vjerskim.
Rezolucija UN-a o genocidu 96 (I) iz 1946. predviđala je zaštitu rasnih,
vjerskih, ali i drugih grupa, što bi, exempli gratia, moglo uključivati i političke,
ekonomske, kulturne, spolne i slične grupe. Međutim, tekst Konvencije
koju je Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija usvojila 9. decembra 1948.
godine sadrži znatno užu definiciju grupa nad kojima se može izvršiti zločin
genocida. Pa premda je bilo prijedloga da se takva zaštita osigura i političkim
i drugim grupama takav prijedlog nije dobio odgovarajuću potporu.105
Svojevrsni argument kojim je prihvaćen restriktivni koncept sa samo četiri
zaštićene grupe bio je taj da se radi o relativno stabilnim grupama u koje se
ulazi rođenjem, dakle, automatski, „na trajan i često nepromjenjljiv način“,
za razliku od, na primjer, političkih, ekonomskih ili kulturnih grupa, koje
su mobilne i kojima pojedinac može vrlo lahko dobrovoljno pristupiti, ali i
istupiti iz istih.106 No, takva apologija prihvaćenog rješenja naprosto ne stoji
imajući u vidu činjenicu da su samo rasne grupe relativno stabilne, dok s druge
strane individua sasvim slobodno može mijenjati svoja nacionalna, etnička
ili vjerska uvjerenja i pripadnost. Istinski razlog zašto djelotvorna pravna
zaštita nije dana i potonjim grupama, pogotovo političkim, već je prihvaćeno
važeće rješenje, bilo je nastojanje da se postigne odgovarajući kompromis
kako bi što veći broj država članica UN-a ratificirao Konvenciju. To stoga
što se u tadašnjem političkom ozračju značajan broj članica otvoreno protivio
mogućnosti normiranja tzv. „političkog genocida“, a zbog strašnih zlodjela
koje su preduzimale pojedine vlade protiv svojih političkih neistomišljenika.107
Međutim, imajući u vidu da se u novijoj povjesti ljudskog roda
susreće mnogo zločinačkih poduhvata, koji se u općem diskursu tituliraju
kao genocid, a koji bi se zbog naravi viktimizirane skupine vrlo teško mogle
podvesti pod neku od Konvencijom zaštićenih grupa, sasvim razložno se u
savremenoj nauci zagovara potreba za redefiniranjem zločina genocida, te
proširivanjem spektra grupa kojima bi trebalo dati pravnu zaštitu.108 Najbolji
105 Shany, Y., op. cit., p.p. 9.
106 Džouns, Dž. R., Pauls, R., op. cit., str. 151.
107 Ibid
108 Takvi zahtjevi mogli su se čuti i na Rimskoj konferenciji na kojoj je usvajan Statut
Međunarodnog krivičnog suda (ICC) 1998. godine, koji kao jedno od krivičnih djela
za koja je stvarno nadležan ovaj sud predviđa i genocid, no isti ipak nisu prihvaćeni
uz obrazloženje da bi takvu izmjenu bilo primjerenije načiniti u okviru eventualnog
57
egzemplar prvonavedne tvrdnje jesu strašni zločini koji su se u razdoblju
od 1975-1979. godine dešavali u Kambodži za vrijeme vladavine Crvenih
Kmera Pola Pota, a tokom kojih je stradalo oko 1,7 miliona ljudi, odnosno
21% nacionalne populacije. Pa premda se ovi zločini sasvim razumljivo u
općelogičkom i općepojmovnom smislu od strane pojedinih istraživača
deskribuju kao genocid,109 u literaturi se ističe kako je takva kvalifikacija,
promatrano kroz prizmu Konvencije, vrlo teško održiva. Ovakvo stajalište
temelji se na činjenici da su Kmeri vršili egzekucije svih onih koji su se na bilo
koji način odupirali njihovoj ideologiji tzv. Demokratske Kampučije, dakle
zbog ideoloških razloga, a ideološke i političke grupe ne uživaju konvencijsku
zaštitu.110 Stoga, poučena ovakvim strašnim iskustvima, pojedina nacionalna
zakonodavstva predviđaju mogućnost počinjenja genocida i nad drugim
grupama mimo nacionalnih, rasnih, etničkih ili vjerskih.111

4.1. Definiranje zaštićenih grupa

Imajući u vidu da Konvencija ne nudi pojmovno određenje svake

od zaštićenih grupa, niti bilo kakve daljne odrednice za razumjevanje istih,
jedan od prvih izazova pred kojim se našlo pravosuđe međunarodnih tribunala
prilikom procesuiranja zločina genocida bio je kako identificirati neku od
zaštićenih grupa. Posebno je ovaj problem bio aktuelan na početku rada
MKTR vezano za određenje Tutsija.112 Ad hoc tribunali su u svojoj praksi
procesuiranja genocida primjenjivali različite koncepte u određivanju sadržine
ovih pojmova. Početna praksa MKTR insistirala je na objektivnoj definiciji
navedenih grupa, zahtijevajući da se pobrojane grupe mogu okarakterizirati
kao stabilne i trajne grupe, te je pretresno vijeće u prvostepenoj presudi u
predmetu Akayesu ponudilo čak i definicije istih113, da bi potonja sudska
noveliranja Konvencije o genocidu. Schabas, W., The International Criminal Court: A
Commentary on the Roma Statute, Oxford University Press, 2010., p.p. 129.
109 Tako: Etcheson, C., After the Killing Fields: Lessons from Cambodian Genocide, Praeger
Publishers, 2005., Bergin, S., The Khmer Rouge and the Cambodian Genocide, Rosen
Publishing Group, New York, 2009.
110 Tako: Škulić, M., Međunarodni krivični sud: nadležnost i postupak, Dosije, Beograd,
2005., str. 223
111 Primjera radi, čl. 211. 1. Francuskog Kaznenog zakonika predviđa da se genocid pored
Konvencijom naznačenih grupa, može učiniti i u odnosu na „skupinu određenu prema
bilo kojem drugom kriteriju“. Fabijanić - Gagro, S., Škorić, M., op. cit., str. 1401.
112 Bilo je prijeporno da li Tutsije razumjevati kao nacionalnu, etničku ili vjersku grupu, tim
prije jer ih je bilo gotovo nemoguće distingvirati spram Hutua, koji su s njima dijelili istu
vjeru, kulturu i jezik. Vidi: Kaseze, A., op. cit., str. 116.
113 Nacionalna grupa je skup pojedinaca koji imaju istu pravnu vezu zasnovanu na
zajedničkom državljanstvu. Etnička grupa je ona grupa čije članovi dijele isti jezik i
58
praksa oba ad hoc tribunala razvijala i subjektivni koncept razumjevanja
istih. Shodno ovom konceptu određenje zaštićene grupe se vrši na temelju
samoidentifikacije, odnosno kako navedena grupa samu sebe identifikuje ili
još i češće kako navedenu grupu vide i doživljavaju drugi, primarno počinioci
genocida.114 Na kraju, u praksi se susreće i kombinacija spomenutih kriterija,
odnosno objektivno-subjektivni pristup u određenju zaštićenih grupa.115
Pri tome, za identificiranje grupe bitno je njeno pozitivno, a ne
negativno određenje. To znači da grupu određuju „konkretne pozitivne
karakteristike – nacionalne, rasne, etničke ili vjerske – a ne neposjedovanje
tih karakteristika“.116 Stoga se u definiciju zaštićenih grupa ne uklapa grupa
koja je definirana negativno, na primjer, „nesrpsko stanovništvo“ sa datog
područja.117

kulturu, pri čemu grupa na taj način može biti identifikovana kako od njenih članova,
tako i od drugih lica koji joj ne pripadaju, uključujući i lice koje je izvršilo genocid.
Rasna grupa se,prema ovom shvatanju, razlikuje od drugih takvih grupa po nasljednim
fizičkim crtama koje se često identifikuju geografskim područjem, nezavisno od jezičkih,
kulturnih, nacionalnih ili religijskih činilaca. Najzad, vjerska grupa je grupa pojedinaca
koji dijele istu vjeru, ispovjedanje iste vjere, odnosno obavljanje molitve, kao i zajednička
religijska vjerovanja (Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 512 – 515). Istina,
kada je u pitanju određenje etničke grupe prepoznaju se i elementi subjektivnog kriterija,
koji se odnose na samoidentifikaciju neke grupe, kao i identifikaciju iste od strane drugih
lica.
114 Uporedi: Prvostepena presuda u predmetu Rutaganda, par. 56., Prvostepena presuda u
predmetu Jelisić, par. 70-71, Prvostepena presuda u predmetu Krstić, par. 556-557, 559-
560.
115 S tim u vezi, exempli gratia, u Prvostepenoj presudi u predmetu Brđanin, par. 683–684,
vijeće je konstatovalo da se relevantna grupa može definisati pomoću “subjektivnog
kriterijuma stigmatizacije grupe, naročito od strane počinilaca zločina, a na osnovu
percepcije o nacionalnim, etničkim, rasnim ili vjerskim obilježjima te grupe”, ali da
se pri definisanju relevantne zaštićene grupe treba također rukovoditi i objektivnim
kriterijumima, zato što sam subjektivni kriterijum možda neće biti dovoljan da se utvrdi
vrsta grupe. Primjeri objektivno-subjektivnog pristupa prepoznaju se npr. i u Prvostepenoj
presudi u predmetu Kayishema i Ruzindana, par. 98, Prvostepenoj presudi u predmetu
Semanza, par. 317, Prvostepenoj presudi u predmetu Muvunyi, par. 484, Prvostepenoj
presudi u predmetu Jelisić, par. 70, Prvostepenoj presudi u predmetu Tolimir, par. 735.
116 Presuda Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina vs. Srbija i Crna
Gora iz 2007., par. 193, Drugostepena presuda u predmetu Stakić, par. 21.
117 Prvostepena presuda u predmetu Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić,
Ljubomir Borovčanin, Radivoje Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević par. 809,
Drugostepena presuda u predmetu Stakić, par. 28.
59
 5.2. Da li genocid podrazumijeva samo fizičko uništenje zaštićenih
grupa?

Jako bitno pitanje koje se veže za zločin genocida jeste kako u kontekstu
relevantnih konvencijskih normi razumjevati sintagmu „uništenje grupe“. Da
li se misli isključivo na fizičko (biološko) uništenje ili se genocidom može
smatrati i uništavanje kulturoloških odrednica neke skupine (tradicije, jezika,
kulturnog i vjerskog naslijeđa), koje čine konstitutivne elemente njenog
identiteta, a što se u literaturi označava kao „kulturni genocid“ ili u nešto užem
značenju „urbicid“. Lemkinov koncept zločina genocida koji je on izložio pred
kraj drugog svjetskog rata uključivao je obje navedene perspektive.118 Štaviše,
„kulturni genocid“ bio je definisan i u prvom (iz 1947.) i drugom (iz 1948.)
Nacrtu Konvencije, no izostao je u konačnom tekstu iste.119
U jurisprudenciji međunarodnih sudova,120 kao i Suda BiH121
prihvaćeno je restriktivno tumačenje predmetne sintagme, te se insistira na
namjeri fizičkog ili biološkog uništenja zaštićenih grupa, a takvo stajalište
je prihvaćeno i u međunarodnom običajnom pravu.122 Pa premda se stoga
destruiranje kulturnog i duhovnog backgraunda određenih grupa ne može
smatrati obilježjem zločina genocida, ono je, a kako je prethodno istaknuto,
u praksi međunarodnih sudova, posebno MKTJ, tretirano kao posredni dokaz
genocidne namjere.123
Međutim, treba napomenuti kako se u judikaturi njemačkih sudova,
koji su temeljem univerzalne nadležnosti procesuirali pojedine predmete
genocida u Bosni i Hercegovini prepoznaje jedna zanimljiva paradigma
razumjevanja „uništenja grupe“. Naime, vjerovatno na temelju strašnih
iskustava holokausta njemački sudovi otvaraju šire perspektive posmatranja
uništenja zaštićenih grupa, te kao u predmetu Jorgić, zauzimaju stajalište da
se predmetno uništenje ne mora ogledati samo u fizičko-biološkom uništenju,
118 Haračić, Š., Tretman „kulturnog genocida“ u međunarodnom krivičnom pravu, Anali
Pravnog fakulteta u Zenici, br. 1/2010, str. 119.
119 Ibid, str. 120-121, Shany, Y., op. cit., p.p. 5., Quigley, J., The Genocide Convention: An
International Law Analysis, Ashgate Publishing, Hampshire – Burlington, 2006., p.p.
9-10.
120 Drugostepena presuda u predmetu Krstić, par. 25., Prvostepena presuda u predmetu
Tolimir, par. 746, Prvostepena presuda u predmetu Semanza, par. 315.,
121 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi, str. 60., Prvostepena
presuda suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva Đurića, Gorana Markovića i
Neđe Ikonića, par. 931.
122 Yearbook of the International Law Commision 1996., II, part II, (1996.), p.p. 25.
123 Prvostepene presude u predmetu Krstić, par. 580, Prvostepena presuda u predmetu
Tolimir, par. 773.
60
već se pravno relevantnim imaju smatrati i aktivnosti koje imaju za cilj skupini
uništiti socijalnu egzistenciju kao takvu, njeno socijalno jedinstvo u svojoj
posebnosti i jedinstvenosti.124

5.3. Obim uništenja zaštićene grupe

Istovremeno, u sudskoj praksi nametnula se stanovita dvojba oko

toga kako razumjevati dio konvencijske odredbe koji govori o namjeri da
se potpuno ili djelimično unište zaštićene grupe. U pogledu ove sintagme
javljaju se dvije dileme. Prije svega, upitno je da li grupu posmatrati na razini
određene države, regije ili čak konkretne lokalne zajednice? Zanimljivo je da
je Generalna skupština Ujedinjenih Nacija utrla put shvatanju da se genocid
može počiniti na ograničenom geografskom području neke lokalne zajednice,
kada je ubijanje palestinskih civila u izbjegličkom kampu u Sabri i Šatili
u Libanu 1982. godine označila kao genocid.125 Takvo stajalište prihvataju
i njemački sudovi u predmetima Jorgić, Sokolović i Kušljić utvrdivši
individualnu krivičnu odgovornost imenovanih za zločine genocida na
području bosanskohercegovačkih opština Doboj, Osmaci i Kotor Varoš126.127
Na kraju, navedeni pristup primjetan je i u praksi Međunarodnog krivičnog
tribunala za Bivšu Jugoslaviju, na primjer, u predmetima Jelisić,128 Krstić,129 i
Tolimir,130 kao i u praksi Suda BiH.131
Druga nedoumica vezana je za odrednicu djelimično uništenja, dok je
potpuno uništenje grupe po logici stvari neprijeporno. Vijeća ad hoc tribunala
su i po ovom pitanju iznjedrila stanovitu praksu. S tim u vezi, pretresno
vijeće MKTR u predmetu Akayesu132 bilo je shvatanja da se pod djelimičnim
uništenjem grupe misli na to da je uništen „popriličan broj„, dok je u predmetu
Kayishema i Ruzindana133, te Bagilishema134 i Semanza135 zaključilo kako se
124 Mahmutović, Dž., Muharemović, M., op. cit., str. 151., Haračić, Š., op. cit., str. 132.
125 Behrens, P., Henham, R. (eds.), Elements of Genocide, Routledge, 2013., p.p. 93.
126 Omerović, E., Namjera za genocid u Bosni i Hercegovini, str. 270-273.
127 Treba napomenuti da je i Viši regionalni sud Bavarske sa sjedištem u Minhenu u predmetu
protiv Novislava Đajića utvrdio da je počinjen genocid i na području općine Foča. Vidi:
Drugostepena presuda u predmetu Novislava Đajića od 23. maja 1997. godine.
128 Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 83.
129 Drugostepena presuda u predmetu Krstić, par. 144.
130 Prvostepena presuda u predmetu Tolimir, par. 773.
131 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Trbić Milorad, par. 786.
132 Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, par. 93.
133 Prvostepena presuda u predmetu Kayieshema i Ruzindana, par. 97.
134 Prvostepena presuda u predmetu Bagilishema, par. 64.
135 Prvostepena presuda u predmetu Semanza, par. 316.
61
namjera djelimičnog unišenja grupe odnosi na namjeru uništenja „značajnog
dijela grupe“. Slične kriterije zauzeo je i MKTJ, te se u predmetu Jelisić136
insistira na namjeri da se uništi „bitan dio grupe“, odnosno predmetima
Sikirica137 i Krstić138 „znatan dio grupe“. Standard da namjera za djelimičnim
uništenjem grupe podrazumijeva „znatan dio grupe“ prihvaćen je i u judikaturi
Suda BiH.139 No, posebno se čini zanimljivim da je Pretresno vijeće MKTJ
u predmetu Jelisić140 distingviralo namjeru djelimičnog uništenje grupe u
kvantitativnom i kvalitativnom smislu. I dok se u kvantitativnom smislu misli
na bitan dio grupe, u kvalitativnom smislu pod uništenjem se ima smatrati i
uništenje „najreprezentativnijih predstavnika ciljane zajednice“, pri čemu se
misli na uništenje njenog vođstva (političkih i vjerskih vođa, intelektualaca
itd.), pod uvjetom da bi se takvo što odrazilo na opstanak grupe kao takve141.142
Na kraju, namjera mora biti usmjerena ka tome da se zaštićena grupa
uništi kao takva. Takav zahtjev podrazumijeva naglasak na činjenici da premda
su žrtve ovog zločina i pojedinci koji su viktimizirani nekom od genocidnih
radnji, objekt zaštite u konkretnom slučaju predstavlja ne individualno pravo na
život, već pravo na egzistenciju kolektiviteta. U tom kontekstu želi se naglasiti
da predmetna namjera mora biti usmjerena ka tome da se uništi sama ciljana
grupa, a ne skup pojedinih članova grupe.143 Odnosno, na osnovu dokaza
mora biti utvrđeno da su „propisana djela izvršena protiv žrtava zbog njihove
pripadnosti zaštićenoj grupi“, mada nije nužno da su izvršena „isključivo zbog
te pripadnosti.“144

136 Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 80-83.

137 Odluka u predmetu Sikirica po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude,
par. 65.
138 Drugostepena presuda u predmetu Krstić, par. 8.
139 Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi, str. 65., Prvostepena
presuda Suda BiH u predmetu Trbić Milorad, par. 784.
140 Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 82.
141 Identičan pristup naglašen je i od strane Pretresnog vijeća u predmetu Tolimir. Vidi:
Prvostepena presuda u predmetu Tolimir, par. 778-782.
142 Dualni kriterij prihvaćen je i u praksi Suda BiH, pri čemu se u nekim sudskim odlukama
namjera djelimičnog uništenja grupe u kvalitativnom smislu razumjeva kao namjera
uništenja „karakterističnog dijela grupe“ čije bi uništenje ostavilo posljedice po cijelu
grupu. Vidi: Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva
Đurića, Gorana Markovića i Neđe Ikonića, par. 939.
143 Drugostepena presuda u predmetu Stakić, par. 20.
144 Prvostepena presuda u predmetu Niyitegeka od 9. jula 2004., par. 53.
62
 Zaključak

Premda se nakon apokaliptičnih iskustava holokausta u Drugom

svjetskom ratu i inkriminiranja genocida kao „zločina nad zločinima“
neposredno nakon toga, u javnom diskursu kao svojevrsna mantra ponavljala
poruka „nikad više“, činjenica je kako se čovječanstvo i u drugoj polovini XX
vijeka suočilo sa zločinima strašnih razmjera, koji su 90-ih godina kulminirali
genocidima u Ruandi i Bosni i Hercegovini. Najstravičnije iskustvo zločina
koje je zabilježeno na tlu evropskog kontinenta nakon Drugog svjetskog rata,
a koje su u periodu od 1992. do 1995. godine proživljavali građani Bosne i
Hercegovine, pravno je kvalifikovano kao zločin genocida od strane nadležnih
nacionalnih sudova u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj, ali i Međunarodnog
krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde. Pri tome,
iako su se neupitno najstrašnije razmjere ovog zločina dogodile na prostoru
Srebrenice 1995. godine, nužno je istači kako srebrenički genocid, nažalost,
ne predstavlja usamljeni zločinačkih poduhvat takvog tipa, već tek najkrvaviji
prizor sistemskih zlodjela koja su se događala i u drugim krajevima Bosne i
Hercegovine. I dok su strašne slike genocida u Srebrenici postale planetarno
poznate, u zapećku i na marginama ne samo opće, nego i stručne javnosti
ostala je činjenica da postoje pravosnažne odluke nacionalnih sudova u Bosni
i Hercegovini i Njemačkoj kojima su pojedini zločini u Doboju, Kotor Varoši,
Foči, Osmacima kod Zvornika, te Sarajevu, pravno kvalifikovani kao zločin
genocida. Pred navedenim pravosudnim forumima prevashodno je utvrđivana
individualna krivična odgovornost neposrednih učinitelja i saučesnika u
krivičnom djelu genocida. Međutim, važno je naglasiti kako je Međunarodni
sud pravde u sporu između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore u svojoj
presudi od 26. februara 2007. utvrdio odgovornost Srbije i Crne Gore za zločin
genocida u Srebrenici, ne za neposredno učinjenje, već za nepreduzimanje
odgovarajućih mjera kako bi se spriječela i kaznila takva zlodjela, a koja su
vršili pripadnici vojske i policije Republike Srpske. Ovo je ne samo prvi slučaj
ovog tipa koji je procesuiran pred spomenutim sudom, nego je Srbija i Crna
Gora jedina država kao subjekt međunarodnog javnog prava koja je do danas
oglašena odgovornom za kršenje Konvencije o genocidu.145
145 Pred Međunarodnim sudom pravde 1999. godine i Republika Hrvatska je pokrenula
spor protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) zbog navodne odgovornosti
za kršenje odgovarajućih odredbi Konvencije o genocidu. 2010. godine Republika Srbija
kao sljednica SRJ podnijela je po istom osnovu protivtužbu protiv Hrvatske. Sud je u
svojoj presudi od 3. februara 2015. godine utvrdio kako se na području Hrvatske tokom
ratnih događanja 90-ih godina prošlog vijeka nije dogodio genocid, te konsekventno
tome nije niti utvrđivao odgovornost Srbije i Hrvatske za taj genocid. Vidi: Application
of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia
v. Serbia) dostupno na: http://www.icj-cij.org/docket/files/118/18422.pdf (pristup: 09. 06.
2015.).
63
 Na kraju, treba istači kako je još tokom rasprava u Generalnoj Skupštini
UN-a koje su prethodile donošenju Konvencije o genocidu bilo mnoštvo
prijedloga za širim definiranjem zločina genocida, no isti nisu dobili zvaničnu
podršku. Međutim, na temelju iskustava stravičnih zlodjela koja su obilježila
drugu polovinu XX vijeka hijeropovjesnog bitisanja čovječanstva, te procesa
povodom zločina genocida koji su vođeni pred različitim međunarodnim i
nacionalnim sudovima, u međunarodnoj naučnoj i stručnoj javnosti sve
više sazrijeva svijest o potrebi redefiniranja pravnog određenja predmetnog
zločina. Nova pravna paradigma razumjevanja genocida minimalno bi trebala
uključiti proširenje kataloga zaštićenih grupa, te bi pored postojećim pravnu
zaštitu trebalo obezbjediti i političkim, ideološkim, spolnim i drugim grupama.
Dodatno, obzirom da se u međunarodnoj sudskoj praksi prihvaćeni koncept
razumjevanja genocidne namjere kao ciljno usmjerene namjere, ali i standardi
njenog dokazivanja čine prilično kompleksnim i rigidnim, mišljenja smo kako
bi veću podršku trebalo dati novim, tzv. alternativnim interpretacijama iste, te
na taj način olakšati put da se sistemska zlodjela koja su usmjerena ka uništenju
različitih ljudskih zajednica upravo zbog njihovih specifičnih obilježja označe
njihovim stvarnim imenom – genocid.

Literatura:
1. Ambos, K., What Does „Intent to Distroy“ in Genocide Mean?, International
Review of the Red Cross, vol. 91, 876, 2009.,
2. Babić, M. et alt., Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini
(knjiga I), Savjet/Vijeće Evrope: Evropska komisija, Sarajevo, 2005.,
3. Behrens, P., Henham, R. (eds.), Elements of Genocide, Routledge, 2013.,
4. Bergin, S., The Khmer Rouge and the Cambodian Genocide, Rosen Publishing
Group, New York, 2009.,
5. Dimitrijević, V., et all., Osnovi međunarodnog javnog prava, Beogradski centar
za ljudska prava, Beograd, 2005.,
6. Džouns, Dž. R., Pauls, S., Međunarodna krivična praksa, Fond za humanitarno
pravo, Beograd, 2006.
7. Etcheson, C., After the Killing Fields: Lessons from Cambodian Genocide,
Praeger Publishers, 2005.,
8. Fabijanić Gagro, S., Škorić, M., Zločin genocida u praksi međunarodnih kaznenih
ad hoc tribunala, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6/2008.,
9. Greenawalt, A., Rethinking Genocidal Intent: The Case for a Knowledge-Based
Interpretation, Columbia Law Review, vol. 99., no. 8, 1999.

64
10. Hoare, M. A., A Case Study in Underachivement: The International Courts
and Genocide in Bosnia –Herzegovina, Genocide Studies and Prevention: An
International Journal, vol. 6, iss. 1/2011.,
11. Horović, S., Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, Zbornik radova
Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XVII., 2004,
12. Josipović, I., Krapac, D., Novoselec, P., Stalni međunarodni kazneni sud, Narodne
novine: Hrvatski pravni centar, Zagreb, 2001.,
13. Karović, S., Kompleksnost utvrđivanja postojanja genocidne namjere, Zbornik
radova Pravnog fakulteta u Splitu, br. 1/2014.,
14. Kaseze, A., Međunarodno krivično pravo, Beogradski centar za ljudska prava,
Beograd, 2006.,
15. Mahmutović, Dž., Muharemović, M., Prva presuda za genocid u Evropi poslije
drugog svjetskog rata u: (ur.) Đozić, A., Monumenta Srebrenica, JU Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013.,
16. Munivrana Vajda, M., Etničko čišćenje kao oblik genocida? Hrvatsko
zakonodavstvo i praksa u svjetlu međunarodnih izvora, Zbornik Pravnog fakulteta
u Zagrebu, br. 6/2011.,
17. Omerović, O., Namjera za genocid u Bosni i Hercegovini u: Kreso, M. (ur.),
Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice presude Međunarodnog suda pravde,
Zbornik radova sa međunarodne naučne konferencije – Srebrenica (2009.), Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2011.,
18. Omerović, E., Suvremene doktrinarne postavke i koncept međunarodnog
krivičnog suda o specifičnoj namjeri kod zločina genocida, Anali Pravnog
fakulteta u Zenici, br. 10., 2013.,
19. Pavišić, B., Grozdanić, V., Veić, P., Komentar Kaznenog zakona, Narodne novine,
Zagreb, 2007.,
20. Pavišić, B., Bubalović, T., Međunarodno kazneno pravo, Pravni fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2013.,
21. Petrović, B., Jovašević, D., Međunarodno krivično pravo, Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010.,
22. Ratni zločini u BiH: Pravomoćno završeni kazneni postupci u Bosni i Hercegovini
1992-2006, ABA/CEELI i Udruženje tužilaca BiH, Sarajevo, 2006.,
23. Simović, M., Blagojević, M., Simović, V., Međunarodno krivično pravo, Pravni
fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Istočno Sarajevo, 2013.,
24. Schabas, W., Genocide in International Law: The Crimes of Crimes, Oxford
Univerity, 2000.,

65
25. Schabas, W., The International Criminal Court: A Commentary on the Roma
Statute, Oxford University Press, 2010.,
26. Shany, Y., The Road to Genocide Convention and Beyond u: Gaeta, P. (ed.), The
UN Genocide Convention: A Commentary, Oxford University Press, 2009.,
27. Škulić, M., Međunarodni krivični sud: nadležnost i postupak, Dosije, Beograd,
2005.,
28. Tomić, Z., Krivično pravo: posebni dio (2 izmjenjeno i dopunjeno izdanje),
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.,
29. Quigley, J., The Genocide Convention: An International Law Analysis, Ashgate
Publishing, Hampshire – Burlington, 2006.,
30. Weitz, E., A Century of Genocide: Utopias of Race and Nation, Princeton
University Press, 2009., Totten, S., Parsons, W. (eds.), Centuries of Genocide:
Essays and Eyewitness Accountss (fourth edition), Routledge, New York, 2013.,
31. Werle, G., Jessberger, F., Principles of International Criminal Law (third edition),
Oxford University Press, 2014.

PRESUDE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG TRIBUNALA ZA

BIVŠU JUGOSLAVIJU:
1. Prosecutor v. Radoslav Krstić, Judgement in the Trial Chamber (case no. IT-98-
33-T) 02 August 2001.
2. Prosecutor v. Radoslav Krstić, Judgement in the Appeal Chamber (case no. IT-
98-33-A) 19 April 2004.
3. Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić, Judgement in the Trial
Chamber (case no. IT-02-60-T) 17 January 2005.
4. Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić, Judgement in the Appeal
Chamber (case no. IT-02-60-A) 09 May 2007.
5. Prosecutor v. Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir
Borovčanin, Radivoje Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević, Judgement in
the Trial Chamber (case no. IT-05-88-T) 30 June 2010.
6. Prosecutor v. Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Radivoje Miletić,
Vinko Pandurević, Judgement in the Appeal Chamber (case no. IT-05-88-A) 30
January 2015.
7. Prosecutor v. Zdravko Tolimir, Judgement in the Trial Chamber (case no. IT-05-
88/2-T) 12 December 2012.
8. Prosecutor v. Zdravko Tolimir, Judgement in the Appeals Chamber (case no. IT-
05-88/2-A) 8 April 2015.

66
PRESUDE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE:
1. Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime
of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), Judgement of
26. February 2007.
2. Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of
Genocide (Croatia v. Serbia) Judgement of 03. February 2015.

PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA:

1. Jorgic vs. Germany, European Court of Human Rights, Judgment, No. aplication:
74613/01, 12. July 2007.

PRESUDE SUDA BOSNE I HERCEGOVINE:

1. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi („Kravice“) (X-
KR-05/25) od 29. 07. 2008.
2. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Stupar Miloš i drugi („Kravice“)
(X-KRŽ-05/24) od 09.09.2009.
3. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Petar Mitrović od 29.07.2008.
4. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Petar Mitrović (X-KRŽ –05/24-1)
od 07.09.2009.
5. Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Jakovljević Slobodan i drugi
od 23.01.2014.
6. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Milorad Trbić (X-KR-07/386) od 16.
10. 2009.
7. Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Milorad Trbić od 21.10.2010.
8. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Radomir Vuković i Zoran Tomić (X-
KR-06/180-2) od 22. 04. 2010.
9. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Radomir Vuković i Zoran Tomić
(S1 1K 006124 11 Kžk (veza X-KR-06/180-2)) od 25. 01. 2012.
10. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Pelemiš Momir i Perić Slavko (S1 1
K 003379 09 Krl) od 31. 10. 2011.
11. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Pelemiš Momir (S 11 K 003379 12
Kžk) od 13. 06. 2013.
12. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva Đurića,
Gorana Markovića i Neđe Ikonića (S1 1 K 003417 10 Krl (X-KR-09/823-1)) od
25. 05. 2012.
13. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Duška Jevića, Mendeljeva Đurića,
Gorana Markovića i Neđe Ikonića (S1 1 K 003417 12 Krž 12) od 20. 05. 2013.

67
14. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Željka Ivanovića (S1 1 K 003442 09
Kri (X-KR-07/1803) od 24. 04. 2012.
15. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Željka Ivanovića (S1 1 K 003442
12 Kžk) od 17. 06. 2013.
16. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Boška Lukića i Marka Adamovića
(S1 1 K 003359 08 Krl) od 30. maja 2011.
17. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Boška Lukića i Marka Adamovića
(S1 1 K 003359 12 Kžk) od 08. novembra 2013.
18. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Franca Kosa, Stanka Kojića,
Vlastimira Golijana i Zorana Goronje (S1 1 K 003372 10 Krl (X-KR-10/893-1))
od 15. 06. 2012.
19. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Franca Kosa, Stanka Kojića,
Vlastimira Golijana i Zorana Goronje (S1 1 K 003372 12 Krž 13 (X-KR-10/893-
1)) od 15. 02. 2013.
20. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Božidara Kuvelje (S1 1 K 004050 11
Kri) od 11. 01. 2013.
21. Drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Božidara Kuvelje (S1 1 K 004050
13 Krž 15) od 16. 09. 2013.
22. Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu Vaso Todorović (X-KR-06/180-1) od
22. 10. 2008.

PRESUDE NJEMAČKIH SUDOVA:

1. Urteil Obrelandesgericht Düsseldorf (Nikola Jorgic) IV-26-96 vom 26. September
1997. (Presuda Vrhovnog regionalnog suda Sjeverna Rajna – Westfalija,
Dizeldorf)
2. Urteil des Bundesgerichtshof (Nikola Jorgic) (3 StR 215/98) vom 30. April 1999.
(Presuda Savezni vrhovnog suda Njemačke)
3. Nikola Jorgic, Bundesverfassungsgericht (2 BvR 1290/99) vom 12. Dezember
2000., (Presuda Saveznog ustavnog suda Njemačke)
4. Urteil des Oberlandesgerichts Düsseldorf (Maksim Sokolovic) vom 29.
November 1999. (Presuda Vrhovnog regionalnog suda Sjeverna Rajna –
Westfalija, Dizeldorf)
5. Urteil des Bundesgerichtshof (Maksim Sokolovic) (3 StR 372/00) vom 21.
Februar 2001. (Presuda Saveznog vrhovnog suda Njemačke)
6. Urteil des Bayerischen Obersten Landesgerichts (Djurad Kuslic) vom 15.
Dezember 1999. (Presuda Vrhovnog regionalnog suda Bavarske, Minhen)
7. Urteil des Bundesgerichtshof (Djurad Kuslic) (3 StR 244/00) vom 21. Februar
2001. (Presuda Saveznog vrhovnog suda Njemačke)
8. Urteil des Bayerischen Obersten Landesgerichts (Novislav Djajic) (3 St 20/96)
vom 23. Mei 1997. (Presuda Vrhovnog regionalnog suda Bavarske, Minhen).
68
Dr. sc. Rasim Muratović, docent

RAZUMIJEVANJE POJMA GENOCIDA U DJELU

ARNEA JOHANA VETLSENA

Sažetak
Iza nas je ostalo XX stoljeće u kojem su milioni ljudi ubijeni u
najvećem od svih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava - zločina
genocida. Bukvalno, svake je minute ubijano nekoliko ljudi iz nacionalnih,
etničkih, rasnih, vjerskih, političkih i ideoloških razloga, odnosno iz razloga
što su pripadali određenoj grupi kao takvoj. Bila su to ubistva počinjena u
cilju realizacije određenog političkog ili vojnog programa koja su tumačena
kao nešto dobro. Dobro koje je vodilo u veliko zlo.
Pojam zla dugo je u sociologiji, pa i filozofiji, ležao zapretan na
dnu ljestvice interesa. Međutim, u posljednje vrijeme, kao da sam pojam i
cjelokupni fenomen zla doživljavaju svoju ”renesansu”.
Zlo, bez obzira da li se ispoljava u velikoj ili manjoj mjeri ima veliku
grupu različitih uzroka. Mnoge teorije o zlu vide nanošenje zla kao cilj,
odnosno da je zlo samo sebi cilj. To je forma takozvanog demonskog zla, ali
ova forma zla nije dominirajuća. Demonska vrsta zla vodi tome da problem
zla postane irelevantan za razumijevanje tako da mi ne gledamo sebe lično
kao đavole. Zlo nije bezuvjetno đavolski posao o čemu govori podatak da
većina egzekutora pripadala običnim ljudima bez nekih posebnih sadističkih
dispozicija.
U svim slučajevima genocida, bez sumnje se radilo o tome da su ove
zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava izvršili, uglavnom, obični
ljudi bez sadističkih tendencija. Istina je, međutim, da je takva djelatnost
privukla i jedan broj individua koji su nalazili perverzno zadovoljstvo u
maltretiranju drugih.
Jesmo li svi mi u stanju učiniti užasne stvari prema našim sugrađanima
u datim uslovima? Odlučujuće u razumijevanju zla, odnosno genocida, je

69
razotkrivanje o kojim se to uslovima radi i zašto činimo zlo? Zašto činimo
zlo? Imaju li ljudi dobru ili zlu moralnu prirodu?
Zlo kao genocid je malo obrađivano u sociološkoj literaturi, više se
tu radi o zlu kao općem fenomenu. Je li onda normalno biti zločinac? Kako
potpuno obični ljudi mogu stajati iza najvećeg pojmljivog zločina?
U traženju odgovora na ova, a i neka druga pitanja koja se tiču zla, ali
i ljudskog dostojanstva, pomoć sam potražio od, jednog, na ovim prostorima
relativno nepoznatog filozofa, koji se zove Arne Johan Vetlesena.
Ključne riječi: zlo, genocid, sigurna zona, Srebrenica, Arnea Johan Vetlsen,
moral, stid, bol, krivnja.

Uvod
Zlo ne leži na jednom mjestu i nije vezano za jednog aktera, ali se ono
realizuje žestoko na određenom mjestu i od određenih aktera prema određenim
drugima. Teško je pronaći nekoga ko će demantovati postojanje zla u svijetu,
ali, ipak, postoje pojedinci koji žele demantovati da postoje zle osobe.
Predstava o zlu nije našla adekvatno mjesto u racionalnoj zapadnoj
nauci. Većina zapadnih teoretičara tvrdi da ne moramo biti obavezno egoisti
bez obzira što su naši geni predodređeni za to. Tako oni, na osnovu toga, izvode
razne teorije u smislu da niti zlo niti dobro ne leže u našim genima. I jedno
i drugo postoje kao mogućnost realizacije. Na taj način zlo se pojavljuje kao
patnja, kao grijeh. U postmodernom društvu zlo je promijenilo karakter tako
da se ono sve manje razumije kao patnja, a sve više kao grijeh. Kod velikog
broja teoretičara zlo se isključuje kao individualna odgovornost i tumači kao
isključivo djelovanje spoljnjih faktora, društva/sistema, na primjer.
Tumačeno tako, zlo nestaje iz naučnog diskursa. Ljudski zločin ne
biva razumljen kao grijeh, kao lična odgovornost, nego kao djelovanje uzroka.
U istraživanjima o Hitleru imamo seriju uzroka koji su bili podastrti, kao
što su bili njegov odnos prema ocu u djetinjstvu, kasnija ljubavna veza sa
rodicom Geli Raubal, zatim kompleks niže vrijednosti zbog fizičkog defekta
(nedostatak jednog testisa), itd.
Ozbiljnija istraživanja na ovom planu o Miloševiću, Karadžiću,
Mladiću nisu još ni počela, a već se manipuliše sa serijom uzroka, kao što su
samoubistvo Miloševićevog oca, strica i majke. Njegovom servilnom odnosu
prema supruzi Mirjani, za čiju ljubav je izvršavao sve, pa i zločine, pridonoseći

70
žrtve njenoj neobjašnjenoj nezasitosti. Kod Karadžića imamo „opravdanja”
lošom finansijskom situacijom, pa sve do paradoksa da nije imao novaca da
kupi kartu do Beograda, gdje je želio studirati, nego samo do Sarajeva, od
kada počinje njegova mržnja prema tom gradu. U stvari radi se o njegovom
bijegu iz zavičaja i od porodičnih problema (incest, zatim posljedice aktivnog
učešća njegovog oca u četničkim jedinicama u toku Drugog svjetskog rata). U
opravdanju Mladićevog zločina naročito se ističe i stavlja u prvi plan njegova
velika želja za osvetom srpskog poraza na Kosovu 1389. Koji od uzroka se
izvlače naprijed zavisi od novinara koji obrađuje temu, ali se sve to može
ticati svega, od gena i unutrašnjeg sastava hemije organizma, do socijalnog
odnosa i političke ideologije.1
Međutim, svi ovi nabrojani likovi nisu samo zbir određenih uzroka,
nego su to sve bile osobe koje su odlučivale i radile slobodno. Uvijek je moguće
naći mjesta za nešto neredukovano, nešto što ne ide u kauzalne povezanosti
za lično odlučivanje, nešto što možemo nazvati slobodnom voljom. Bez slične
sposobnosti ne postoji moralno zlo. To da su ljudi slobodni znači da oni u
svakoj situaciji mogu odlučivati drugačije, pa i onda kada učine zlo ne mogu
se opravdavati da nisu mogli učiniti drugačije.
Mi imamo generalno razumijevanje za pojam zla i taj pojam možemo
koristiti kao pojam za radnje, djelovanja i osobe koje te radnje izvršavaju. Sve
ovo možda se može objasniti i drugim terminima i pitanje je -, je li termin
zla adekvatan termin za objašnjenje svega ovoga? Stoga zlo i nije neki dobar
termin koliko je to više saglasnost oko toga šta on znači.
Zlo je, dakle, pojam kojim opisujemo radnje i patnje. Pojam preferira
određen broj fenomena – na primjer bolest, prirodne nepogode, smrt, rat,
genocid. Sva ova zla su priznata kao zlo. Da bi se suočili sa egzistencijom
zla i da bi se pronašla nada da će se postojeće stanje promijeniti nabolje,
mi smo dužni tražiti mišljenje o zlu. Ovo mišljenje se, uglavnom, traži u
religiji i političkim ideologijama. Međutim, ako pogledamo historiju prošlog
stoljeća vidjet ćemo da je nemoguće pronaći neko relevantno mišljenje o
nebrojenim tragedijama. Ono što ljude fascinira više od samog zla je njegovo
nerazumijevanje. Zlo je nerazumijevajuće privlačno i odvratno, istovremeno,
a svijet zla kao da se nalazi sasvim izvan domašaja mišljenja.
Svi pokušaji udaranja u zlo, veoma često, znače bukvalno udaranje u prazno,
u jedno ništa. Filozofija je, na primjer, refleksija o mišljenju ili iskustvo
1 Šire o ovome vidjeti: Muratović, Rasim - Holokaust nad Jevrejima i genocid nad
Bošnjacima. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, drugo izdanje, Sarajevo, 2012.
71
koje već postoji. Filozofija uzima sadržaj i legitimitet iz onoga što je već
razumljeno. Ovo je metodološki odlučujuće, jer filozofske refleksije moraju
zadržati kontakt sa onim predfilozofskim ako se želi zadržati legitimitet. Zlo
je, međutim, nešto apstraktno i nepristupačno sa jedne strane, a s druge strane
ono je opet konkretno. Zar preko 8.000 ljudi koji su ubijeni, uglavnom, u četiri
dana (otprilike dvije hiljade ubijenih po danu – u sigurnoj zoni Ujedinjenih
nacija Srebrenica) nije nešto sasvim konkretno? Zbog toga je ovaj esej
zamišljen kao konkretna studija o konkretnom zlu.
Thomas Hobbs kaže „da je nasilna smrt najveće od svih zala”.2
Auschwitz i Srebrenica! To što je izvršeno u oba slučaja je bilo to da je jedna
grupa individua, pod određenim političkim, socijalnim, i ne tako nevažno,
vojnim odnosima, sakupila, transportirala i poubijala drugu grupu individua.
Radi se dakle o konkretnim akterima u jednom konkretnom socijalno-
materijalnom prostoru i vremenu. Međutim, jedan socijalnomaterijalni prostor
ne pretpostavlja nikad nekoga samog, jer su to individue koje djeluju u odnosu
prema mogućnostima i ograničenjima u tom prostoru. Genocid je, na primjer,
zato moguć samo ako je jedna, relativno veća, grupa individua voljna poubijati
grupu sastavljenu od drugih individua. Možemo imati više objašnjenja na više
nivoa i sve one mogu objasniti fenomen, ali u zadnjoj instanci ne možemo
se oteti utisku o činjenici da individue u jednoj grupi moraju imati želju da
poubijaju individue u drugoj grupi jer oni pripadaju drugoj grupi.
Holokaust nad Jevrejima predstavlja prekretnu tačku u odnosu na
kasnija mišljenja o zlu. Poseban paradoks izvučen iz diskusije o holokaustu
nad Jevrejima je upravo to da je on neuporediv sa bilo kojim drugim zlom na
čemu posebno insistira Zygmunt Bauman kao prvo sociološko ime u svijetu.
Međutim, poslije genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i
Hercegovini 1992.-1995, nemamo tako tvrdo stajalište “da se takvo nešto
ranije nikada nije desilo”, niti ono poznato “da se više nikada ne ponovi”.
Theodor W. Adorno tvrdi da je Hitler nametnuo ljudima jedan novi kategorički
imperativ u smislu podešavanja našeg mišljenja i ponašanja tako da se
Auschwitz ili nešto slično nikada ne ponovi. Interesantno je da Adorno piše
Aušvic ”ili nešto slično” tako da to već tada slabi onaj unikatni karakter na
kojem on upravo insistira. Dodatak „ili nešto slično” je veoma važan, jer on ne
obavezuje samo one poslije Auschwitza nego i one poslije Srebrenice, Foče,
Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa. Adorno
tvrdi, također, da je teza da život ide dalje kao normalan poslije Drugog
2 Lars Fr. Svendsen, Ondskapens filosofi (filozofija zla) Universitet forlaget, Oslo 2002. str.
86.
72
svjetskog rata i „obrađivanja” Jevreja ”idiotska”. Život se istina odvijao kao
normalan, a holokaust je postao dio historije, dio historije koja se ponavlja
(Genocid nad Bošnjacima).
Holokaust prezentira neobičnu vrstu zla, kojeg su izvršili obični ljudi,
obični ljudi u gasnim komorama, krematorijima, na svim mjestima gdje se
ubijalo i gdje su se vršili medicinski eksperimenti u kojima su se skupljali
jevrejski kosturi i lobanje za Anatomski institut na jednom njemačkom
Univerzitetu. Istina je da se holokaust markirao kao najsveobuhvatniji,
najsistematičniji, najorganizovaniji, kao najžešći genocid, genocid najgore
vrste do sada. Međutim, on se kao takav, može upoređivati sa drugim
genocidima – sve se može upoređivati. Činjenica je da se poslije genocida
nad Bošnjacima holokaust nad Jevrejima ne može razdvajati kao unikatan
događaj. Mada je činjenica da je holokaust zbog sistematičnosti, organizacije
i sveobuhvatnosti paradigma genocida.

Žrtve se stide
Vetlesen u svojim djelima posebno istražuje određenu formu stida koji
doživljava žrtva. U tom kontekstu on se posebno fokusira na žrtve genocida u
Bosni. Vetlesen u esejima rađenim na ovu temu dokazuje da to nisu egzekutori
nego žrtve koji osjećaju nepravdu, koje se stide. „Stidjeti se ovdje znači biti
ponižen, osramoćen, žigosan od drugih, kao i u svojim očima. Kada se žrtva,
a ne egzekutor stidi, to izgleda kao da su krivnja i stid promijenili mjesta.
Pitanje koje se postavlja: Da li se moralo nešto desiti sa žrtvom koja je preuzela
prvo odgovornost, a kasnije i krivnju na sebe? Je li ovo tačno ili nije? To je u
velikom stepenu određeno stanjem u društvu, društvenim okolnostima u tom
smislu da li društvo daje vrijednost žrtvama u njihovoj ulozi žrtve? Ili se one
poimaju bez vrijednosti jer su žrtve, a žrtve su gubitnici, dok društvo intersuju
oni koji su u stanju da se bore, da prežive, pobjednici?”3
Vetlesenovo približavanje stidu ide preko zla. „Zlo i stid imaju nešto
zajedničko. Ali šta?”4 Vetlesen u tom smislu daje primjer zla koje proizvodi
stid. Stid koji se manifestuje kod žrtve prije nego kod egzekutora. Kratko
rečeno, stid kod onoga ko je izložen zlu, a ne kod onoga koji je izvršio zlo. „U
prvi mah ovo zvuči paradoksalno,”5 kaže Vetlesen i dodaje „da je to nešto što
je okrenuto na glavu u odnosu na ono kako bi, barem normativno, trebalo da
3 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 291.
4 Isto, str. 291.
5 Isto, str. 291.
73
izgleda.”6 Vetlesen se nada da će uspjeti dokazati da ova zamjena uloga, gdje
je žrtva, a ne egzekutor izložen stigmatiziranju, pokazuje i predstavlja srž zla.
To su bitne strane stida koji nema ništa sa zlom. Zbog toga je Vetlesenov
ugao gledanja selektivan. S druge strane Vetlesen misli da su to bitni aspekti
stida koji se mogu dovesti u vezu sa zlom.
Empirija je preuzeta iz „etničkog čišćenja” izvršenog u bivšoj
Jugoslaviji sa osnovnim sličnostima i razlikama vezanim za nacističko
uništavanje Jevreja. ‘Može li se reći da je ova empirija ekstremna?’ ‘I Da i Ne.’
To govori o spektakularnim zločinima. Ali to je dobar fenomenološki princip
da ono ordinarno dolazi na vidjelo kroz ekstraordninarno, da se slom učini
vidljivim i pritišće nas da razmišljamo ponovo o pitanju: šta je to ekstremno,
a šta je to ordinarno-normalno.

Ne zurite u zlo blijedo

Vetlesen je mišljenja da živimo u društvu u kojem se nerado govori
o zlu. Posljedica toga je da mi teško vidimo slučajeve zla kao takvog i da se
borimo protiv njega. Mi se ili okrećemo od zla ili to nazivamo nekako drugačije
samo ne zlo. Najbolji primjer za to, u ovom vremenu, je, po Vetlesenu, Bosna.
„Ubistva, silovanja, ranjavanja, protjerivanja, nisu nazvani zlom! ‘Šta smo mi
radili dok se izvršavao prvi genocid na evropskom tlu nakon 1945?’ Ovakva
pitanja nisu postavili ni političari ni diplomatski predstavnici. Umjesto toga
oni su u Ženevi razgovarali sa tri „zaraćene strane”, sa tri „ravnopravne
strane” u „građanskom ratu”. Nazdravljalo se liderima bosanskih Srba
za planirano, organizovano i izvršeno „etničko čišćenje”. Za planirane,
organizovane, naređene i izvršene zločine protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, uključujući i zločine genocida, a o čemu je sve dokumentovano, prvo u
masmedijima, pa onda dalje, u tužilaštvima i sudovima.”7
Postoje, naravno, različita etablirana približavanja zlu. Vetlesen
je opterećen posebno konstruktivističkim i ontologijskom približavanju.
Dosta toga se može preuzeti i od jednog i od drugog. „Ako se približimo
zlu konstruktivno onda smo zainteresovani za konstrukciju neprijateljskih
slika (što uno actu implicira konstrukciju lične slike), gdje je neprijateljska
slika proizvod fantazije egzekutora, naravno u manjem ili većem stepenu. U
slučaju Bosne tu su neprijateljske slike Bošnjaka i Hrvata (ali ne i bosanskih

6 Isto, str. 291.

7 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 292.
74
Srba) koje ekstremni Srbi crtaju u mitološkom svjetlu. Egzekutori u svojim
objašnjenjima idu u historijski dug period i moralnu jednodimenzionalnost.
U ovom objašnjenju bitka na Kosovo Polju 1389 (gdje su Srbi izgubili protiv
Otomana, Turaka, čitaj muslimana) je obavezna veza za razumijevanje nasilja
izvršenog 1992. Kratko rečeno, sadašnjost se prikazuje i objašnjava kao
determinanta prošlosti. Prošlost – hoće reći predstava o njemu –objašnjava i
opravdava radnje i događaje (uključujući i nasilje) koji se izvršavaju sada.”8
Psihoanalitičkim vokabularom rečeno može se reći „da je to jedna
forma magijskog razmišljanja gdje dominira grandioznost i narcistička ljutnja,
gdje izabrana neprijateljska grupa može biti proglašana odgovornom za svo
zlo na svijetu, a sadašnje radnje i postupci nad određenom grupom prezentiraju
se kao legitimni jer se to dešava u samoodbrani ili kao revanš za ono što
je ta grupa nekada davno učinila (u ovom slučaju prije 600 godina). Riječ
je o „group think” gdje se sve razlike među individuama unutar grupe brišu
tako da jedan mora odgovarati za sve, a svi za jednog i gdje se grupa i njeni
članovi opisuju esencijalno, hoće reći na nepromjenjiv način. (Konstrukcija
određenog drugog tipa o kojem je riječ, može odlično da sadrži esencijalne
određenosti). Ovakvo grupno razmišljanje deindividualizira postupke i obzire
na taj način da se odgovornost i krivnja kolektiviziraju. Takva kolektivna
krivnja kojoj se pripisuje lična intencija i putovanje kroz historiju prelazi
vrijeme i prostor i nadilazi svaku individualnu biografiju, te kao takva
legitimira ubistva novorođenih muslimana u 1992, a sve to povezujući sa
Kosovom Poljem 1389 godine. Komplementarno pripisivanje uloge napadača
je kolektivno pripisivanje uloge žrtve. Te dvije uloge u historijskom toku se
dijele manihejski: „crno-bijelo”, „mi- on”.”9
Vetlesen kaže: „Ako zlo posmatramo ontološki puno toga će nam biti
jasnije. Kada se približimo zlu na ovaj način onda dolazimo do približavanja
tome da se zlo promatra kao način prilagođavanja datim osnovnim uslovima.
Ontološki način u ovom slučaju je egzistencijalan: karakter zla u vidu - biti
realan i razumjeti ljudski i individualno da je zlo nešto sa čime se treba živjeti
bilo da ga čovjek čini ili da mu je izložen. Postoji više afiniteta između stida i
zla u smislu da to određuje granice, da se zlo može gledati tako da reprezentuje
prekoračenje granice (na primjer moralni ili socijalni tabu, ili činjenje nečega
što se nikada prije nije činilo), dok stid izražava preuzimanje i nošenje zla
učinjenog od pojedinca ili više njih.”10
8 Isto, str. 292-293.
9 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 293.
10 Isto, str. 293-294.
75
 Vidimo da je stid dvosmislen: Onaj koji kaže: „Stidim se”, taj izražava
krivnju. Time se izražava odgovornost za ono što je urađeno i za ono što
nije treabalo biti urađeno. Ova varijanta stida dolazi od aktera (egzekutora,
zločinca, napadača). Ovu vrstu stida možemo naći pretjerano ili površno,
autentično ili neautentično. U principu ovdje nalazimo opravdanje kao jednu
vrstu kognitivne i emocionalne reakcije na nešto učinjeno. Ono kognitivno
uzima se kao cilj koji je razumljen od aktera, koji je priznao svoju krivnju.
Kratko rečeno: nedostatak stida u vezi sa onim učinjenim u ovom slučaju
računa se kao nedostatak onog moralnog, kao znak izdaje karaktera, kao
nedostatak senzitiviteta/empatije.
Druga varijanta stida je kada se stidi onaj nad kim je počinjeno zlo i
koji se stidi zato što je zlo izvršeno nad njim. Opravdanje za ovu vrstu stida
nije sasvim jasno niti psihološki niti moralno. Jer, zašto da se žrtva stidi?
Ovdje se samo postavlja pitanje, a kasnije će se pokušati dati odgovor.

Šta je zlo?
Vetlesen definiše zlo “kao nanošenja bola drugom.”11 Zbog toga on zlo
razumije kao nešto povezano sa sadizmom mada se sve forme zla ne mogu
razumjeti kao izraz sadizma. Međutim, sadizam daje prvo objašnjenje o tome
šta je zlo.
Vetlesen razumije sadizam “kao pokušaj osobe da smjesti ono što ne
može trpjeti u vlastitoj egzistenciji (zavidnost, oholost, pohlepa, povrijedivost,
smrtnost) drugima (žrtvi), te da se kroz ovo oslobodi onog što se kod samog
sebe ne može trpjeti. Riječ je o nanošenju nekom drugom onoga čega se jedan
oslobađa, oslobađajići se pri tome onoga što se ne može trpjeti kod sebe. Riječ
je o cilju izraženom u nanošenju nečega drugom oslobađajući se toga istog
kod sebe. To je pokušaj činjenja upravljanja i kontrolisanja onog što se ne
može trpjeti tako što će se biti čovjek čineći ga prenosivim od sebe na drugog.
Plasirano kod drugog (to što se ne može trpjeti, to nešto što nije birano, to
nešto što je nekontrolisano), ide da bude nešto što će se trpjeti, kontrolisati
kod onog drugog, kao onog drugog bol i patnja. To je doživljaj koji za mnoge
može dati jak doživljaj egzistencije, biti u životu, biti besmrtan tako što će
se biti gospodar tuđe smrti, biti gospodar života i smrti u formi dodjele smrti
drugom rezervirajući život sebi. Ljudska unutrašnja previranja – da mi živimo
kao smrtni (Heidegger) – traže da se prevaziđe smrtnost i da se zadrži vitalnost
kod sebe, a da se smrtnost nametne drugom. U takvoj perspektivi ubiti znači
najveći “kicket” i osjećati se u životu. To je onaj drugi koji je opterećen
11 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 294.
76
sudbinom, kao defintivnim ograničenjem ljudskog života. Bez obzira što je
čovjek doživio osjećaj života, slobode, čovjek djelovanjem, a ne samo mišlju
ili razumijevanjem – negira jedan drugi život, slobodu, lično određenje.”12
Vetlsen se poziva na knjigu Freda Alforda, What Evil Means to Us, u
kojoj Alford intervjuiše ubice i silovatelje u američkim zatvorima, citirajući
sljedeću izjavu: “Silovanje za mene nije imalo nikakvih seksualnih motiva. Ja
sam želio samo imati dovoljno vlasti nad njom da ona poželi mene samo za
trenutak”. Ili “ubio sam moje roditelje da bi oni barem jedan jedini put obratili
pažnju na mene, da ja imam samostalnu egzistenciju”. U ovoj egzistencijalnoj
perspektivi izvršene zle radnje dolaze kao izbor ili bliže određeno kao jedini
izbor ili najbolji način koji je egzekutor izabrao da bi bio priznat od drugih u
svojoj egzistenciji, u svojoj slobodi, u svojoj moći.
Arne Johan Vetlesen se dalje pita: “Je li zlo uvijek egzistencijalni i
željeni projekt? Šta sa zlom izvršenim u režiji grupe, gdje radnje komuniciraju
do drugog napadača prije nego na izabrane žrtve?”13 Saznanje do kojeg je
Vetlesen došao je “da se zlo gleda, a ne rezultira da se žrtvi negira zajednička
ljudskost sa egzekutorom. Žrtva je podesna kao takva za egzekutorovu želju
za završetak onoga što se ne može trpjeti, a to je da se bude čovjek, tako da
se žrtva sama ispisuje iz života i priželjkuje smrt. Suprotno teorijama koje
insistiraju na tome da zlo uživa u daljini i gdje egzekutor dehumanizira svoju
žrtvu, Alford nas uči da egzekutor bira žrtvu za svoje zlo u punom priznavanju
ljudskosti žrtve jednake njemu samom: Samo ona ljudskost kod drugih može
biti kontejner za ono čega ja želim da se oslobodim kod sebe lično.”14

Opravdavanje/negiranje/ zla
U svojoj analizi zla Vetlesen ide korak dalje usmjeravajući pažnju
prema dobro poznatim eksperimentima koje je početkom 60-ih godina izvršio
američki psiholog Stanley Milgram.
“Kod Milgrama 62% onih koji su učestvovali u eksperimentu bili su
voljni da daju elektrošokove drugoj grupi učesnika u eksperimentu mada su
znali da elektrošok pričinjava bol. Eksperiment je snimljen u obliku filma.
Svoje objašnjenje Milgram je dao u knjizi Obedience to Authoryti. Rezultati
koji su pokazali da sve to nema veza sa zlom nego da to ima veze sa pokornošću
12 Isto, str. 294-295.
13 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 295.
14 Isto, str. 295.
77
autoritetu, šokirali su prvo Milgrama. Osobama u eksperimentu rečeno je od
strane “naučnog radnika” u fraku da to što će se dešavati ima veliki značaj za
nauku i da je zbog toga velika njegova odgovornost. Za Milgrama eksperiment
je pokazao kako je nanošenja bola povezano sa patnjom. Ono što se dešava
je to da se osobe kreću u onome što Milgram opisuje kao “agentic state” ili
psihološku situaciju u kojoj se oni koji nanose bol ne osjećaju odgovornim
za sopstveni izbor i radnje koje preduzimaju nego se umjesto toga smatraju
kao halat u rukama drugih tako da se odgovornost prebacuje na druge koji
su “in command”. Milgram naglašava da film pokazuje veliku nervozu kod
osoba; jedni se histerično smiju, drhte, znoje, itd, dok daju sve jaču podršku
dolazećim instrukcijama naučnog radnika. Milgramovo objašnjenje onoga što
je zabilježeno na filmu je da osobe koje učestvuju u svemu tome osjećaju
veliku neprijatnost ali ipak nastavljaju da učestvuju u svemu tome.”15
Međutim, Alford C. Fred je studirao isti film koji je komentarisao
Milgram i imao je komentar koji je suprotan Milgramovom. Alford tvrdi da
Milgram negira da vidi ono što je na stolu, a to je da su učesnici eksperimenta
osjećali uzbuđenje, olakšanje i neku vrstu oslobođenja radeći to što su radili
i da su oni voljeli to raditi. Oni su radili to što su radili – zlo, nanosili bol
znajući šta rade i želeći to – jer su željeli to, a nisu se smatrali dijelom halata za
izvršenje neke nepoznate želje i volje. Alford objašnjava njihove reakcije, na
primjer histerično smijanje kao izraz da to što rade, rade prvi put. To su osobe
koje su slučajno došle u ovaj eksperiment i koje su iznenada dobile priliku da
nanose bol drugim osobama ne snoseći nikakvu moralnu odgovornost za to.
Alford je mišljenja da Milgram griješi kada tvrdi da su zli postupci mogući
bez zlih aktera. Ne, kaže Alford, zli postupci i zli akteri su u korelaciji.
Učenje o tome da su mogući zli postupci bez zlih aktera jako je
rašireno i ima hegemonistički status unutar učenja o holokaustu. Sociolog,
Zygmunt Bauman, je poznat kao zastupnik ove pozicije naročito kroz njegovu
najpoznatiju knjigu Modernost i holokaust. Vetlesen kaže “da je Bauman
struktaralno inspirisan mislima Maxa Webera o moderni kao izrazu za mjeru
racionalnosti. Pored toga, imamo tradiciju kritičke teorije (Frankfurtska škola)
gdje se modernost unutra zapadnog kapitalističkog društva razumijeva kao
dominantno instrumentalni razum, odnosno kao tip mentaliteta koji preinačava
cilj u sebi samom prema sredstvima gdje efikasnost sredstava postaje cilj sam
po sebi. Tako u fokus razumijevanja tog fenomena u društvenim naukama
dolazi industrijalizacija, birokratizacija i tehnifikacija vezano za masovna
ubistva Jevreja. Pitanje koje se logično nameće je: ‘Kako se to desilo?’
15 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002 (Ljudsko
dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 300-301.
78
Odgovor u teorijskom smislu riječi je: ‘Niz mehanizama postalo je važećim.
Mehanizama koji su izbrisali žrtve iz svake personalne, moralne i psihičko-
fizičke blizine egzekutora. Zbog toga je bilo moguće učiniti drugima bol bez
da se imao osjećaj i poseban motiv da se to izvrši. Kratko rečeno učiniti bol
sa čistom savjesti bez osjećaja krivnje i srama.’ Ili, doslovno rečeno: ‘Izbrisati
žrtvu iz svog vidokruga, isključiti empatiju, nemati osjećaj krivnje, niti osjećaj
blizine.’ Jedan primjer gdje daljina vodi radikalnom dehumaniziranju žrtve
dat je u primjeru komandanta Treblinke, Franza Stangla gdje on odgovara
na pitanje Gitta Sarenysa: ‘Jeste li imali osjećaj da su žrtve bili ljudi?’ On
odgovara: ‘Ne, bio je to cargo/teret.’ Stangl se izjasnio da je on ‘rijetko gledao
u njih kao individue. Uvijek je to bila enormna masa.’ Ovdje ubistva žrtava
idu ruku pod ruku sa odsustvom empatije.”16
Glavna intencija kod naučnika savremene društvene misli je da se zlo
ne promatra, odnosno ne proučava, kao elementarni ili primarni fenomen.
Kada se zlo tematizira onda se to radi ontološki, drugorazredno, kao nešto
sekundarno, kao lažni problem, kao forma odstupanja od onog očekivanog,
kao prekid sa nečim normalnim i uobičajenim, u odnosu prema “normalnom
ponašanju” unutra date socijalnokulturne životne forme. Naučni pristup ovom
fenomenu ide ka tome da se zlo kao postupak objašnjava kao nešto suprotno
od onog konvencionalnog/propisanog. Zlo se pokušava konceptualizirati kao
neuspio pokušaj činjenja dobra, a ne kao ciljani projekt činjenja i nanošenja
zla. Željeti zlo kao očiglednu i primarnu motivaciju onoga koji to čini, to je
tumačenje koje zastupa Alford.
Vetlesen izvodi zaključak da su tipovi poput Stangla nespojivi sa
predstavom zla koje nudi Milgram. Zlo i ideološka i psihičko-emocionalna
distanca od žrtve su ovdje dvije strane istog toka. Očigledno je da zadnja riječ
o nacističkom istrebljivanju Jevreja još nije rečena. Nakon što je njemački
sociolog, Wolfgan Sofsky, 1993, izašao sa studijom: Die Ordnung des Terrors:
Das Konzentrationslager, alternativno objašnjenje koje su zastupali Milgram,
Hilberg i Bauman, dobilo je na značaju. Sofskyjeva glavna teza je da su
koncentracioni logori bili arena za iskazivanje apsolutne moći izvršavane
od individua koje realiziraju apsolutnu slobodu. Po njemu, nasilje ide do
nečega što se smatra obaveznim ili funkcionalnim. To postaje cilj sam za sebe
u uništenju ljudi i njihovom reduciranju na čisto životinjsko, na kosture, na
tijelo, na odvajanje duše. Umjesto da govori o distanci Sofsky nas približava
blizini između apsolutno moćnih aktera i apsolutno nemoćnih žrtava.

16 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002

(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 301.
79
 Sofsky kaže sljedeće: “Istina, personal pripada totalnoj organizaciji sa
svim njenim mehanizmima za podčinjavanje. Međutim, logori daju slobodu
u radnjama. Egzekutori imaju monopol nad nasiljem. Egzekutori čini više
nego što moraju. Oni rade ono za šta su dobili pravo, a dobili su pravo na
sve. Ova suverenost prenesena je na nosioce oružja. Neljudskost je stalno
jedna mogućnost za ljude. Da bi se to realiziralo kao mogućnost potrebna je
apsolutna sloboda nad onim drugim. Gomile leševa su svjedoci o tome kako
apsolutna sloboda govori o ljudskim sramnim djelima.”17
Vetlesen tvrdi da Baumanovo strukturalno objašnjenje zla u smislu
djelovanja sa daljine postaje upitno kada se okrenemo prema onome što se
desilo u Bosni i kada se uzmu u obzir rezultati o holokaustu do kojih je došao
Sofsky. U bivšoj Jugoslaviji je, u periodu od 1991-1995, od strane velikih
sila učinjen pokušaj da se problemu priđe racionalno razgovarajući sa svim
partnerima, dopuštajući da svi izađu sa svojom verzijom događaja tako da
se niko nije osjećao odbačenim. To se radilo kroz tkz. mirovne pregovore.
Diplomatski rezon je bio da se međunarodni medijatori moraju približiti
napadačima nepristrasno i tako pokazati svoj neutralni status. Jer, držati jednu
stranu značilo je izgubiti drugog partnera u pregovorima. Onaj koji je medijator
u pregovorima i koji želi da se rat završi mirom mora imati povjerenje svih
partnera.
U međuvremenu, na moralnom planu, na tragu ekvivalencije, pristupa
problemu javlja se pitanje: ‘Šta stoji na putu kada imamo zlo ispred naših
očiju, a ne prepoznajemo ga?’ Pitanje će visiti u zraku dok Vetlesen izlazi
sa refleksijama i primjerima. “Zlo nije želja. Ali misao da individuin napad
prema drugoj individui egzistira dobija izuzetak u ovom slučaju – da on ili
ona žele biti dobri i činiti samo dobro prema djetetu. Ali ovo pravilo važi
u dokumentovanom slučaju ideološki nezamislivosti, kolektivno, i odozgo
prema dolje organiziranom zlu tipa genocida. Ideološki zamislivo, sistemsko
zlo predstavlja se ne kao zlo nego kao dobro, ne kao nemoral nego kao
moral. Zlo ima jasan obzir: izbrisati ono zloćudno (Jevreje kao “nosioce
tumora”; “muslimane koji planiraju hareme u kojima će zatvarati mlade
srpske djevojke”), kako bi se zaštitili nosioci dobra, odnosno pripadnici svoje
etničke grupe ili rase. Ono čisto mora se zaštiti od prijetnje onoga prljavog,
od opasnosti. Učestvovati na pravoj strani u sudbinskoj bitci, osjećati ponos u
ime svojih i zaštićenih, a ne krivnju, ne sram, ne misao o onima protjeranim
i ubijenim. Nije ovdje lična ljubav u individualnom izdanju na koju se
apelira. Umjesto toga mobilizira se nesebični altruizam kod pojedinca, želja
17 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 303.
80
za žrtvovanjem ličnih interesa kako bi kolektivitet opstao. Habermas to na
jednom mjestu formuliše ovako: ‘Zlo nije čista agresija. Zlo je dobro na jedan
izvitoperen način.’”18
Na kraju, Vetlesen zaključuje “da se može reći da je zlo problem
nemorala, a ne neki problem egoizma ili pretjeranog problema sa ličnom
ljubavi. Zlo motivirano u ideološkoj režiji od želje za žrtvom altruizmom
– individue koja nesebično žrtvuje svoje lične interese za zajedničku stvar
u borbi.”19 Vetlesen naglašava “da altruizam izražen u želji za žrtvovanjem
dolazi u formi zla koju on povezuje sa sadizmom razumljenog kao intencija
za oslobađanje ličnih bolova i tuge tako što će se to prebaciti na druge.”20
Vetlesen je mišljenja “da se u kompleksnom problemu kao što je genocid bez
obzira da li on bio holokaust ili “etničko čišćenje” aktivira ne samo jedan
tip motivacije kod individua koje izvršavaju zločin nego su mnogi motivi u
igri.”21

Zlo koje za rezultat ima stid kod žrtve: Bosna

Koju vrstu zla smo imali u Bosni?
“U Bosni je bila takva situacija da su egzekutori često poznavali žrtvu u
liku školskog kolege, kolege s posla, komšije, ili čak člana uže ili šire porodice.
To je proizvodilo emocionalnu blizinu baziranu na ličnom poznanstvu. Pored
toga, zlo se izvršavalo u fizičkoj blizini, licem u lice. Nasilje, silovanja, ubistva,
su bili vidljivi za razliku od birokratske magle i tajnovitosti koja je pratila
nacističko izvršenje “konačnog rješenja”. Nacisti su oformili birokratski jezik
kao “naročita obrada”; “radni logori”, itd kako bi istinu prikrili i od žrtve i
od drugih, ali ne i od pripadnika svojih jedinica koji su, uglavnom, koristili
usmena naređenja i riječi koje su odgovarale stvarnosti. Pored toga, prilikom
izvršenja holokausta veoma važno je bilo mjesta izvršenja zločina držati
daleko, tamo u Poljskoj umjesto u Njemačkoj.
U Bosni je sve to bilo drugačije. Nije se krilo ono što se radilo.
Naprotiv, to se pokazivalo. Svima. Vetlesen se poziva na danskog politologa,
Carsten Bagge Laustsena, koji daje sljedeći opis:

18 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002

(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 304.
19 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 305.
20 Isto, str. 305.
21 Isto, str. 305.
81
 “Silovanje za muslimansku bosansku ženu znači da je ona nečista.
Djelomično zbog toga što je ona osramoćena, a djelomično jer je ona prisiljena
da rodi Srbina. Mnogo je žena držano u koncentracionim logorima gdje su one
sistematski silovane sve dok nisu zatrudnile. Silovanje je imalo trudnoću za
cilj. Silovane žene su oslobađane u poodmakloj trudnući kada abortus više
nije bio moguć. Dijete će se nositi i Srbin će se roditi.
Ovdje se pojavljuje i muškarac kao žrtva, koji je često sa ostatkom
porodice prisiljivan da prisustvuje silovanju supruge, kćerke, majke, unuke.
Muškarcu se nameće sramota jer nije kao glava porodice bio u stanju
spriječiti silovanje i zaštiti žene. Njegova muška pozicija definisana vjerski
i kulturološki, a u skladu sa njegovim sposobnostima da zaštiti žene, djecu i
stare, je načeta u dobroj mjeri. Rezultat je njegov osjećaj stida i nemoći koji
rezultiraju uništenju porodične strukture i još više bosanskog identiteta. Ovaj
primjer je jedan među mnogima koji ilustruje kako za “serbister” i za njihovo
vođenje rata u Bosni u stvari nije bio rat u klasičnoj formi nego suprotno
rat (ako ta riječ uopće odgovara) koji je za cilj imao uništavanje i stvaranje
novog identiteta. Bilo je to “etničko čišćenje” u službi politike uništavanja
jednog i stvaranja drugog identiteta. Bio je to pokušaj uništavanja porodičnih
veza na drugi način: tjerajući članove porodica da se međusobno ubijaju,
organizovanje silovanja u prisustvu članova porodice, korištenje psihičkog
terora i koncentracionih logora gdje su uništavane lične vrijednosti i personalni
integriteti. To su bili glavni aspekti srpskog vođenja rata.”22
Centralno mjesto u planiranju genocida nad Bošnjacima u Bosni
zauzima plan RAM, urađen 1991, u Beogradu od grupe visokih oficira
uključujući i eksperte za psihološko vođenje rata. Plan i eksperti koji su
učestvovali u njegovoj izradi je primjer kako se znanje o tome koji mehanizmi
stvaraju neprijateljske slike, ako se koriste sistematski, dobra priprema za
izvršenje genocida. Ne radi se, dakle, o korištenju znanja da se spriječi genocid
ili da se genocid preduprijedi na drugi način. Ne, ovdje se radi o nečemu
gdje se koristi znanje kako bi se genocid učinio mogućim. Vojna i akademska
ekspertiza dala je na uslugu svoje kompetencije o islamu kao vjeri i kulturi na
dispoziciju, kako bi se izvršilo “etničko čišćenje.” Evo jednog dijela plana:
“Naše analize ponašanja u muslimanskom društvu pokazuju da se moral
i volja ove grupe može oslabiti ako našu akciju usmjerimo prema tačkama
gdje su religiozne i socijalna strukture najranjivije. Mi ukazujemo na žene,
naročito mlađe žene, i djecu. Ciljana akcija usmjerena prema ovim socijalnim
22 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler
1991-2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo,
2003, str. 305-306.
82
grupama proširit će zbunjenost u društvu i stvorit će strah, a potom paniku što
će dovesti do povlačenja muslimana iz zona zahvaćenih ratnim dejstvima. U
ovom slučaju moramo izvršiti sveobuhvatnu propagandnu kampanju pored
naših dobro organizovanih odlučujućih akcija tako da se panika povećava.”23
Na kraju dolazi sramota. Ovdje je upravo sramota u igri. Ko je taj ko
se stidi, kod koga se javlja sramota?
Kao teorijsku podlogu za ono što će koristiti kao odgovor Vetlesen
razabira krivnju i sramotu na način kako to radi engleski sociolog Stephen
Pattison:
“Vremenom se oni koji su krivi počinju posmatrati i doživljavati u
društvu kao osobe od časti i poštovanja. Osoba kojoj je nanesen bol i koja je
osramoćena stoji u zagađenoj sjeni izložena stigmi i bez mogućnosti da ostvari
socijalnu satisfakciju. Stid i stigma nisu podijeljeni na bazi jasnih pravila,
etičkih principa ili mehanizama za kaznu i služenje. Stid se lijepi ne za djela
nego za osobe tako da se njihov identitet stalno ranjava i čini bezvrijednim.
Takva osoba rizikuje da ostatak života provede sama i bezvrijedna i za sebe i
za druge. Osobe i grupe izložene sramoti su toksično prljave oni su “humanity
aut of place” u društvu. Toksično prljavim vlada se jakom rukom – oni se
ignorišu, brišu, pospremaju. Oni nemaju nikakve vrijednosti, oni se devalviraju
najoštrije. U društvu više orijentisanom prema sramu nego prema krivnji to
može dobiti značenje borbe na život ili smrt.”24
Vetlesen se pita: ‘Ko je taj koji se stidi?’ Odgovor je: ‘To su žrtve.’
“To su silovane muslimanske žene, koje su silovane posebno zbog njihove
pripadnosti određenoj religiji, u ovom slučaju islamu. To su njihova braća,
očevi, muževi, sinovi koji nisu uspjeli zaštiti njihove vrijednosti/čast, status i
lično poštovanje, a bili su svjedoci tih zločina. Pored toga, tu je još nasilje u
koncentracionim logorima ponovo pred publikom. O tome postoje svjedočenja
koja je teško opisati, a odnose se na prisiljavanje djeda da siluje svoju unuku i
sina koji je morao odsjeći testise svom ocu, itd.”25
Zašto su se bestijalnosti režirale na ovakav način? Tu se radi o
povezivanju krivnje i stida. Kao primjer povezanosti u krivnji Vetlesen
navodi Borislava Heraka koji je sa ostalim iz njegove grupe vršio serijska

23 Isto, str. 306.

24 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler
1991-2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo,
2003, str. 306.
25 Isto, str. 307.
83
masovna silovanja. Oni gledaju i na sebe i na žrtve kao na nešto potpuno
promjenjivo. Alexandra Stiglmayer komentariše intervjue sa Herakom: “On
siluje automatski bez razmišljanja o žrtvama. Tipično je da on uvijek svoje
žrtve opisuje kao “visoke, crne kose, starosti između dvadeset i dvadesetpet
godina.”26 Tipično za egzekutore silovanja je da oni ne doživljavaju svoje
žrtve kao konkretne osobe niti su oni u stanju da ih nakon toga opišu. Drugim
riječima, bez obzira što je odnos u ovoj situaciji eminentno fizički, licem u
lice, osoba prema osobi, ipak su i egzekutor i žrtva depersonificirani. Bez
obzira što se njegovo lice duboko urezuje u njeno sjećanje sa svim njegovim
individualnim osobinama, ona je za njega samo jedna u neprekidnom nizu,
lice u fizičkom smislu, ali ne i u psihičkom i emocionalnom kao takvom. Ona
pamti njega ali ne i on nju. U vanjskom obliku poenta je da su to silovanje
vidjeli i drugi. Tu je njihov osjećaj krivnje kao suodgovornih za nemogućnost
sprječavanja tog čina.
Šta je sa krivnjom? Doživljavaju li egzekutori krivnju ili je to samo
Vetlesen kao potpisnik filozofije morala koji im to pripisuje? Mnogo toga
ukazuje na odričan odgovor. Jedan od indikatora je taj što intervjuisani
silovatelji, među njima i Herak, osuđen za niz silovanja ne pokazuju znakove
srama. Odsustvo srama priziva odsustvo krivnje. “Mladi ljudi silovatelji
uzimaju jedno drugo lice koje je različito od srama, a to je ponos i hvala zbog
učinjenog. Sa sramom se povezuje želja i potreba da se prikrije ono urađeno,
da se sklonimo od pogleda drugih, da ne budemo viđeni da ne bi neko pokazao
na nas. Ali ovdje to nije tako. Ovdje zločin nalazi svoje mjesto na otvorenom,
a ne na prikrivenom, zločin kao planirana radnja gdje su aspekti pokazivanja
i eksponiranja svih kojih se to tiče, na obje strane napadač/žrtva, i vodi ih
u zajedničko gledateljstvo. Ličnim razumijevanjem egzekutora dominira
ideološka poruka o tome da to što oni rade je proba muškosti, test karaktera,
dio performansa pred publikom gdje se odvaja žito od kukolja u značenju
razdvajanja slabih od jakih, egzekutorâ koji vrijede za razliku od žrtve koja ne
vrijedi.”27
Stiglmayer citira Susan Brownmiller: “Muškarci koji siluju su obični
Džo, koji radi nešto neubičajeno u eksluzivnom ‘klubu za muškarce’. Zločin
nad žrtvom čini žrtvu prljavom i pokazuje egzekutorovu čistoću: Nasiljem
se postiže dvostruki cilj: markiranje sopstvenog identiteta i identiteta drugog
jednim potezom. Pored toga, zločin je i plasiranje akta kojim se osuđuje
26 Isto, str. 307.
27 Citirano prema: Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler
1991-2002 (Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo,
2003, str. 308.
84
primalac da nosi biljeg cijelo vrijeme – u prvom redu u fizičkom smislu kao
dio tijela, kao implantirani dio tijela u sopstvenom tijelu. Kratko rečeno: kao
sudbinu kojom su određene teškoće, da se bude imobilno u odnosu prema
nanesenom. Ono naneseno nije nešto odvojeno od tijela nego je dio tijela. Zatim
kao realizovano životno fizičko podsjećanje u budućnosti o realnosti zločina,
a u formi rođenja djeteta. Posljedice zločina ostaje trajno kod žrtve. Egzekutor
nasuprot toga nije označen, osjeća se lagodno, nalazi se na drugom mjestu u
potrazi za novim žrtvama u drugim projektima, u potpuno drugom životu bez
fizičkih podsjećanja ili tragova o onom urađenom. Ono urađeno za egzekutora
ima karakter nečega fizički preseljenog, izbačenog. Brzo ujedinjenje između
njega i nje u trenutku zločina je prošlo. Ovdje, kao i u drugim kontekstima
moć, ispoljena kao nasilje, je mobilna, a nemoć je povezana za mjesto.”28
Vetlesen je prikazao silovanja u Bosni na način koji liči Alfordovom
opisu o tome kako se impulsi za činjenje bola drugom ispoljavaju kao
ispoljavanje nad drugima u smislu da se nešto ne može trpjeti, kao nešto
što je nepodnošljivo u nama i čega se želimo osloboditi. Ono nepodnošljivo
par excellence je sopstvena zavisnost, ranjivost, smrtnost. Elementi sadizma
u zlu ovako razumljeni sastoje se od želje da se nanese bol drugom kako
bi se uživalo u tome. “Poenta sa nanošenjem bola je da se učini izvanjski
unutrašnji razdor, razdor u meni koji se sastoji od toga da sam ja i život i smrt,
i vitalnosti i smrti, pasivnosti i aktivnosti, da se gubi kontrola prema onom
drugom partneru.”29 Alford tvrdi da je ovaj projekt osuđen na neuspjeh: “Evil
is cheating”, kaže Alford. Samoprevara je misliti da će čovjek nanošenjem
bola drugom osloboditi sebe svih patnji i bolova.”30
Književnica Slavenka Drakulić objašnjava ovo pitanje kroz lijepu
književnost u romanu As If I Am Not There. Roman govori o bosanskim
ženama koje se šalju u koncentracione logore gdje ih siluju iz dana u dan i
tako mjesecima. Umjesto da prepričava Vetlesen citira dijelove romana:
“...Bilo je to jedini put da je ona čula da žene razgovaraju o silovanju.
One o tome nisu govorile ni kasnije, ni nikad više. Ako se dozna da su silovane
one nisu u stanju da se više ikada vrate u mjesta ranijeg življenja, svojim
muževima i svojim roditeljima. Zbog toga one šute o tome... Sigurno je teško
živjeti sa takvim opterećenjem, sa takvim strahom. Ona kaže da zna žene
kojima se to desilo i koje, ako se započne ta tema, zašute ili obaraju pogled.

28 Isto, str. 308-309.

29 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 309.
30 Isto, str. 309.
85
 One rado zaobilaze tu temu. Izbjegavaju određene riječi. Pogled, i sve
to njih izdaje... To su tajni znaci koje one nazivaju njihovom “sramotom”...
...On je pijan i to je obično loš znak. Kada su pijani i kada su u grupi
to je opasno. Tada počinje njihova igra sa djevojkama. Plan je učiniti im što
više patnje i bola. Ponekad žene nisu u stanju sve to izdržati. Smrt je najlakša
za njih. Ali teško je izdržati stalno ponižavanje...
...Svaka od njih bila je zabrinuta zbog toga što će, ako sve ovo preživi,
napustiti koncentracioni logor sa velikim stomakom. One su osjećale promjene
na svojim tijelima. Ili su njihova tijela bila toliko deformisana da su one teško
i primjećivale promjene? Neke od njih su krile te promjene od drugih žena i
nisu razgovarale o tome jer su bile svjesne svoje bespomoćnosti. Nije postojao
nikakav način da prekinu trudnoću niti su mogle zamisliti da rode neželjeno
dijete na taj način. Roditi dijete začeto silovanjem bilo je viša sramota nego
smrt...
...Jedna žena zadavila je dijete odmah nakon njegovog rođenja:
Ona je bila svjedokom ubistva djeteta. Dijete je umrlo prije nego što je
i dobilo šansu da živi. Kao da nisu vidjele dovoljno smrti žena je primijenila
istu logiku koja kaže naš znači život a vaš znači smrt. I one su bile u stanju
ubiti što je pobjeda ratne logike. Ono što S. boli više od ubistva krhkog bića je
užas njene majke.
Glavna osoba S. odlučila je da nakon poroda dâ na usvajanje dijete:
Ja sam se pomirila sa tim da nosim dijete i da ga nakon poroda dam na
usvajanje. U međuvremenu odustala sam od djeteta...”31
Ono što povezuje egzekutore je njihovo – “ne osjećam se krivim.”
Međutim, među žrtvama javlja se povezanost - u osjećanju srama. Silovane
žene osjećaju sramotu, nečistoću i želju da ubiju plod djeteta ili novorođeno
dijete. One pokušavaju djelovati čisto fizički “da bi se oslobodile” psihički i
emocionalno. Djeteta nema jer je ubijeno ali se nastavlja stid i krivnja zbog
toga. Stid je pasivnosti nespojiva sa vrijednostima, sa ličnim djelovanjem. Ona
traži eliminaciju aktivnog djelovanja. Sa radnjama kao što su ubistvo ploda
djeteta ili tek rođenog djeteta stvara se nova krivnja i nova sramota. Sramota
prati pokušaj prelaza od uloge žrtve do uloge aktera. Sramota je zalijepljena
čvrsto za osobu, neizbrisiva je, bez obzira šta osoba misli, odlučuje i radi.
31 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 309.-
310.
86
 Povezanost u krivnji stvara također muške žrtve. “Tigrovi” kod Arkana
i “beli orlovi” predvođeni Šešeljom iskorištavali su ovo kada su upadali u
bosanska multietnička naselja. Uzimali su muške članove porodica Bošnjake
i dovodili ih na “srpska” imanja. Zatim su dovodili komšije Srbe iz istog
ili susjednog sela, davali im noževe i naređivali im da kolju svoje komšije
Bošnjake.
Ostali članovi porodica jednih i drugih morali su prisustvovati tom
činu. Ako bi Srbin odbio da ubije Bošnjaka bio bi ubijen na licu mjesta. Nakon
toga “tigrovi” bi išli na sljedeće imanje i provodili istu proceduru.
“Ovo je igra čisto-nečisto. Oni Srbi koji su protiv “etničkog čišćenja”
oni su “nečisti” u ideološkom univerzumu izvršilaca “etničkog čišćenja.” Oni
su trn u oku. Oni mogu biti čisti/pravi Srbi, pokazati svoj etnički identitet tako
što će u određenoj konfliktnoj situaciji biti dobri Srbi: Oni mogu preći granicu
i ne ubiti neSrbe i prihvatiti status čistog kao učesnici u povezanosti nakon što
pređu granicu. Intimnost i emocionalni naboj stavljaju se u prvi plan kada je
konstelacija Srbin muškarac dio toga. Najpoznatiji slučajevi su kada su Srbi
prisiljavani da ubiju svoje supruge Bošnjakinje. Neki su to uradili neki nisu.
Oni koji nisu htjeli ubijeni su zajedno sa njihovim suprugama.
U ekstremnim slučajevima ubijanja supruge možemo govoriti o
emocionalnom i psihičkom samoubistvu. Muškarac ubija sebe kao supruga
svoje supruge. Ubistvo je negiranje veze suprug-supruga, negiranje veze
osoba-osoba. Zašto? Zašto se povezanost mora izbrisati i to fizičkim aktom?
Zato što ideologija “etničkog čišćenja” ne operiše sa povezanošću među
osobama koja je “samo” jedna personalna veza. Osobe nisu osobe sa svojom
individualnošću i unikatnošću. Ne. Za ideologiju riječ je o etničkom identitetu
kao nečemu što markira sličnosti i razlike. Sličnost sa onima koji su moji
i razlika od drugih, nepoznatih, stranih. Biti osoba/persona znači markirati
čistoču/prljavštinu. Etnicitet koji markira čisto/prljavo, naš/njihov, prijatelj/
neprijatelj, žive/mrtve je marker koji ne dopušta nešto nedirnuto. Konflikti
bazirani na etničkom identitetu ne dozvoljavaju neutralnost. Razlike koje su
igrale određenu ulogu u ratu među nacionalnim državama (dva svjetska rata),
između žena i muškaraca, starih i mladih, vojnika i civila ne čine nikakvu
razliku. Prema riječima šefa policije Srbina iz Banja Luke: ‘U etničkom ratu
neprijatelj ne nosi uniformu niti oružje. Svi su neprijatelji.’”32

32 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002

(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 311-
312.
87
 Vetlesen kaže “da kada srpske oružane jedinice učestvuju u
organizovanom masovnom silovanju muslimanskih žena u Bosni ili na
Kosovu onda to ima simboličku komunikaciju najmanje na četiri plana: Prvo,
da žrtva nema nikakve vrijednosti; žene funkcionišu čisto instrumentalno kao
kontejner za srpsku spermu; Srbi koji učestvuju u silovanju znaju dobro da
na ovim prostorima vlada patrijarhat i da dijete nosi očev etnički identitet,
a ne majkin. Zbog toga je važno da silovana žena ne izvrši abortus nego
da rodi dijete koje će do kraja života biti podsjećanje o najtraumatičnijem
dijelu njenog života. Drugo, egzekutor je spreman da prekorači sve moralne
i socijalne norme koje su naložili njegovi lideri na bazi ideološke tvrdnje o
etničkoj i sexističkoj superiornosti. Treće, radnje komuniciraju horizontalno
kao dodatak spomenutom vertikalnom, naime, da je egzekutor jedan od
članova grupe i on radi ono što i drugi, žrtvuje se za druge za zajedništvo.
Četvrto, egzekutor radi nešto i zbog sebe, odnosno prelazi granicu da bi učinio
sebe drugim.”33
U vezi sa nabrojane četiri dimenzije u kojima se dešava silovanje može
se razumjeti pojam blizine na kojoj se insistira prema žrtvi odnosno zašto se to
radi pred članovima porodice kao posmatračima ili sa direktnim učesnicima.
Nacisti su sistematski ubijali Jevreje “tamo daleko” u gasnim komorama u
kojima su radili Jevreji koji su “ubijali sami sebe”. Hoće se reći da je postojala
distanca i jedna vrsta anonimnosti žrtava kao jedna od osnovnih karakteristika
organizovanja ubistava u režiji Himmlera i Eichmanna.
“U genocidu u Bosni sve je suprotno. Nasilje se izvršava u blizini gdje
se empatija odigrava, empatija se izražava tako što napadač susreće svoju,
upravo “svoju” žrtvu i to licem u lice. Žrtva se dehumanizira ideološkim
stereotipima o “muslimanima”. U genocidu u Bosni dešava se to da se
empatija pretvara u svoju suprotnost i staje na stranu nemorala. Kada se nasilje
izvrši u blizini onda za posljedicu imamo da se gubi svaki izgled za oprost i
pomirenje u budućnosti. Jer su se egzekutor i žrtva vidjeli oči u oči, a nož je
često zamjenjivao vatreno oružje. Pogled i egzekutora i žrtve ovdje je uhvatio
nešto što nije trebalo da se desi. To je ta vrsta uzajamnosti odnosno glavnog
cilja u izvršenju zla u psihološkom smislu, a to je da taj čin onemogući svaku
mogućnost zajedničkog življenja u budućnosti. Što egzekutor ima bliži odnos
prema žrtvi u smislu prijateljstva, komšiluka, rodbinskih veza, utoliko će biti
veći psihološki i osjećajni uticaj na relaciju između egzekutora i žrtve. Relacija
se nakon ovoga mijenja u potpunosti. Genocid je iz ovih razloga suptilna i
posebna forma zla,”34 kaže Vetlesen.
33 Isto, str. 313.
34 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 314.
88
Fenomen na kojem se ovdje fokusira je stid kod žrtve koji je i zajednički
ljudski fenomen. On se susreće u velikom spektru kulturnih formi i susreće
se kao jedna kultoloroška konstrukcija. Više precizno: kao kulturološka –
ovdje kao sekularna, tamo kao vjerska – konstrukcija osjećanja, doživljaja,
tumačenja – stida/srama kao odraza osoba kao žrtve.
U ekstremnim slučajevima ubijanja supruge možemo govoriti o
emocionalnom i psihičkom samoubistvu. Muškarac ubija sebe kao supruga
svoje supruge. Ubistvo je negiranje veze suprug-supruga, negiranje veze
osoba-osoba. Zašto? Zašto se povezanost mora izbrisati i to fizičkim aktom?
Zato što ideologija “etničkog čišćenja” ne operiše sa povezanošću među
osobama koja je “samo” personalna veza. Osobe nisu osobe sa svojom
individualnošću i unikatnošću. Ne. Za ideologiju riječ je o etničkom identitetu
kao nečemu što markira sličnost i razlike. Sličnost sa onima koji su moji i
razlika od drugih, nepoznatih, stranih. Biti osoba/persona znači markirati
čistoću/prljavštinu. Etnicitet koji markira čisto/prljavo, naš/njihov, prijatelj/
neprijatelj, žive/mrtve je marker koji ne dopušta nešto nedirnuto. Konflikti
bazirani na etničkom identitetu ne dozvoljavaju neutralnost. Razlike koje su
igrale određenu ulogu u ratu među nacionalnim državama (dva svjetska rata),
između žena i muškaraca, starih i maldih, boraca i civila, ne čine nikakvu
razliku. Prema riječima šefa policije, Srbina iz Banja Luke: “U etničkom ratu
neprijatelj ne nosi uniformu niti oružje. Svi su neprijatelji.”35
Jean Amery, preživjeli iz Auschwitza, upoređuje sramotu koju je
on doživio sa sramotom koju je doživjela silovana žena: “Logično je da
silovatelj osjeća sramotu, ali u realnosti to je žrtva koja to osjeća jer ona ne
može da zaboravi da je bila reducirana do bespomoćnosti, bespomoćnosti
od svoje volje.”36 Sramota zbog toga što se je bespomoćno i što se izloženo
nezamislivom poniženju, sramota što se došlo na nivo životinje, proganja žrtvu
do kraja života. To je sramota koja prelazi u krivnju u osjećaju suodgovornosti
za radnje koje se nisu morale desiti, koje su ljudski bezvrijedne, a ako je
čovjek bio “dio njih” one idu kao živi znak nečega što vremenom ima potrebu
da se čovjek poštedi od toga. To je blizu pojma Karla Jaspersa o “metafizičkoj
krivnji”. Ovdje nije riječ o fenomenu koji se sreće prvi put u Bosni. “U Bosni
sramota dobija još jednu dodatnu dimenziju vezanu za religiju koja betonira
one vrijednosti koje se gube, i sramotu koja dolazi nakon silovanja. To je
osnova da se upitamo o sramoti, prije svega, kod žena koje su silovane ili kod
njihovih muževa, braće, roditelja, sinova, rodbine.”37
35 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002 (Ljudsko
dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 311-312.
36 Isto, str. 312.
37 Isto, str. 313.
89
 Od kolektivizacije do individualizacije stida
U ovom dijelu bavićemo se Vetlesenovim generalnim objašnjenjem
pitanja pojma krivnje u zapadnoj kulturi.
S tim u vezi on se poziva na esej Zygmunta Baumana: “The Life of
Holocaust as a Ghost” koji se zadržava na tome da se poslije Drugog svjetskog
rata mnogi psiholozi bili opterećeni sindromom “survivor’s guilt”, odnosno
pojmom krivnje ali onih preživjelih ili osjećaju krivnje onih preživjelih. Ovaj
sindrom naročito je bio povezan sa preživjelim Jevrejima koji su izgubili sve
svoje najbliže u koncentracionim logorima i koji su zbog toga što su preživjeli
osjećali krivnju. ‘Zašto sam preživio upravo ja?’ ‘Kojim pravom?’ Oni koji
su preživjeli žive sa osjećajem da žive “umjesto onih kojih su ubijeni”. Ili što
kaže Primo Levi: “Oni najbolji među nama su mrtvi”.
‘Ko danas osjeća krivnju zbog toga što je preživio’? Pita se Bauman.
On to pitanje postavlja retorički i pronalazi negativan odgovor. Potvrdu tog
negativnog odgovora on nalazi u filmu Stevena Spielberga Schindlers liste/
Schindlerova lista i u mnogo diskutovanoj knjizi Daniela J. Goldhagena:
Hitler’s Willing Execcutioners. Za mlađe generacije Schindlers liste je film iz
kojeg se zaista može dosta toga naučiti o holokaustu, pa i genocidu generalno.
Film fokusira na to da je ipak bilo moguće preživjeti. Trebalo je biti dovoljno
brz i dovoljno lukav da se pobjegne. Da se manevriše u datoj situaciji, da se
ostvari adekvatan kontakt i da se dobije posao šefa u baraci sa zatvorenicima,
ili posao pisara kod SS oficira. Svi ili skoro svi zatvorenici na putu prema
gasnim komorama imali su barem po jednu šansu. Neki od njih iskoristili su
tu jednu šansu i tako preživjeli. Bauman primjećuje promjenu fokusa krivnje
u vezi sa preživljavanjem kao nečim nepravednim. Na jednoj strani su oni koji
se bore, koji nemaju nikakvog obzira prema drugima, koji uspijevaju. I koji,
uz kombinaciju sreće i sposobnosti, preživljavaju, za razliku od onih drugih
koji završavaju u gasnim komorama.
“Ovdje imamo nedostatak identifikacije sa žrtvom, sa onim koji pati,
sa onim koji umire. Gledaoci filma fascinirani su činjenicom da se neko
uspijeva izvući iz katasrofe, kao što je “survivor”, zahvaljujući individualnim
sposobnostima i individualnom snagom. Mi se uglavnom identificiramo
sa ovim osobama. Ali, šta je sa hiljadama onih bezimenih koji su nestali?
Respekt se pokazuje prema onima koji su uspjeli, koji su preživjeli, koji su
“pobjednici”. Žrtve su ubijene, a preživjeli su ostali sa psihičkim ranama koje
postepeno prelaze u fazu negativnih opservacija, prezira i nipodaštavanja.”38
38 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 318.
90
 Vetlesen se vraća Alfordu i njegovom poimanju zla, krivnje i stida na
osnovu obavljenih intervjua sa osuđenim na smrt ili doživotnu robiju. U tom
kontekstu pitanje koje je Alford postavio bilo je: “‘Je li Eichmann bio zao?’
Odgovori su bili skoro ujednačeni i kod obje grupe imali su tipičnu formu
u smislu: ‘Prije nego sa moralnog aspekta osudimo Eichmannove postupke
moramo znati da je on bio jedna karika u hijerarhiji, da je primao naređenja i
da bi on sigurno bio ubijen da je odbio izvršiti naređenja.’ I na kraju: ‘Ko zna
kako bi se mi ponašali da smo bili na njegovom mjestu?’”39
Vetlesen osvjetljava mnoge detalje iz ovih odgovora. Prva stvar je da
se čovjek identificira sa člankom o Eichmannu i njegovim žrtvama. Čovjek se
identificira sa Eichmannom i ima samo malu distancu u odnosu na njega. Prva
pomisao je da bi svi mi možda uradili isto. To je pomisao koja nosi poruku
o sposobnosti ličnog instikta da sami sebe vidimo u Eichmannovoj situaciji
i da vidimo lične nedostatket kada se tiče sposobnosti za ispravno moralno
djelovanje.
Međutim, ovo objašnjenje je samo površno. Pravo pitanje je: ‘Šta je
to što drži ravnotežu u datim odgovorima.?’ Odgovor je da se samo pitanje
odnosi samo na Eichmanna kao pojedinca, kao osobe. Pitanje, međutim, ne
obuhvata Eichmannove žrtve, izvršeno zlo, i žrtvu što trpi zlo. Odgovor se tiče
direktno samo Eichmana, ali bez njegovih žrtava.
Ono što zabrinjava Vetlesena u obavljenim Alfordovim intervjuima je
poimanje zla izvan mjesta događaja i bez prisustva žrtve. Oni koji doživljavaju
zlo ne uzimaju se u obzir. Oni se ne spominju, nemaju pravo glasa. Pored toga,
ono što je uočljivo za Vetlesena je nedostatak srama/stida. Nedostatak srama/
stida je uočljiv isto kao što je uočljiv nedostatak žrtve.
Teško pitanje je zašto fokusiranje na aktere kao što su zločinci i oni što
čine zlo uz ignorisanje aspekata koji imaju veze sa stidom. Drugačije rečeno:
Zašto Alfordovi respodenti podrazumijevaju da je sram/stid nešto što postaje
tema tek ako se žrtva učini temom. Da se sram logično veže za žrtvu, a ne i za
egzekutora?
Može li se onda reći da je seljenje srama/stida od egzekutora prema žrtvi
istovremeno i seljenje krivnje? Logično gledano može se potvrdno odgovoriti
ako su krivnja i sram/stid dvije strane iste stvari, da one nastupaju zajedno i na
istom mjestu. Ranije su dati primjeri o tome zašto uloga žrtve sadrži stigmu
i zašto sram/stid može završiti tako da osoba nosi to kao teret, kao stigmu. I
na kraju i da izgubi kontrolu. Pokušaj kod ovakvih osoba da zadrže kontrolu
39 Isto, str. 318.
91
uzima formu projekta da se ta osoba oslobodi bola proslijeđujući ga dalje, što
znači da postaje napadač. Biti objektivno kriv u napadu bez biografije žrtve
ima psihološki karakter u smislu pobjede učinjenog srama. Ali ako je ovo
tačno, to znači da se krivnja i sram razilaze. Krivnja razumljena objektivno
kao dodjela uloge aktera u odnosu prema nasilnoj radnji. I sram razumljen
psihološki u formi poniženja, sramote kao stvari koja se krije jer se čovjek
stidi iste.
“Mi ne možemo reći ovo, a da ne postavimo pitanje o tome koliko
toga je zajedničko psihološki i koliko ovoga je kultura uključujući religiju i
ulogu koju igra društveni sistem kako bi pripisao ovakvoj osobi/žrtvi sram
(na primjer silovana muslimanska žena) za razliku od srama koji ona doživi
je “spontana” reakcija kod nje. Antropolozi i sociolozi imaju mnoštvo studija
u kojima objašnjavaju kako različit doživljaj osjećanja se ne mora označiti
kao nešto prvo, kao spontano, kao prirodno, nego prije kao nešto kultorološki
formirano.”40
Vetlesen usmjerava pažnju jedan korak dalje. Kada se sram/stid pojavi
kod žrtve, ne kod egzekutora, znači li to da je sram/stid promijenio stranu u
odnosu sa krivnjom. Može biti da odnos između ovo dvoje postoji ili drugim
riječima: krivnja je kod žrtve upravo ono što je i sramota.
Ovdje se javlja niz pitanja: Krivnja u objektivnoj i/ili pravnoj formi, ili
krivnja u psihološkoj formi, dakle sa razmišljanjem o personalnim doživljajima
i (kulturološki formiranim) ličnim objašnjenjem. I dalje: S koje je stajne tačke
procijenjena krivnja? Žrtvine, egzekutorove, ili neke nerazumljive treće
strane?
Za mnoge perspektive koje se mogu iskoristiti otvara se prostor.
Prvo: Tri spomenute stajne tačke ne moraju se razumjeti odvojeno jedna
od druge. Bitno je razumjeti kako se ove stajne tačke, definisane različitim
ulogama, uzajamno definišu, formiraju, i međusobno mijenjaju. Jedan poznat
primjer koji objašnjava o čemu je ovdje riječ je pokušaj egzekutora da utiče
na žrtvu da se odrekne svog razumijevanja i prihvati egzekutorov pogled uz
gubitak ličnog razumijevanja kao rezultat toga. Primjer: “Ja sam takav, ja ne
zaslužujem bolje, čim me prate i progone nešto nije u redu sa mnom, jer ja sam
Jevrej, ja sam musliman, itd...”41

40 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002

(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 320.
41 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 321.
92
 Naročito interesantan materijal je onaj iz Bosne kada je u pitanju uloga
treće strane. Tu se stvara dinamika u odnosu šta je to što stvara sram koji ide
dalje od dinamike koju mi možemo opisati na relaciji: egzekutor – žrtva - treći
partner.
Dobar prikaz te trijade dao je Aage Borchgrevink koji je analizirao
knjigu koju su napisali norveški top političari Thorvald Stoltenberg i Kai
Eide: “De tusen dagene pa Balkan” (Hiljadu dana na Balkanu), 1996. U
dijelu knjige Srebrenica – skammens by (Srebrenica grad sramote) govori se
o padu “sigurne zone” UN-a Srebrenica, jula 1995, kada je ubijeno oko 8.000
Bošnjaka od strane pripadnika Vojske RS predvođenih Ratkom Mladićem.
Stoltenberg i Eide, na str. 341, pišu kako snage bosanske Vlade nisu branile
Srebrenicu onako kako se to od njih očekivalo, a u skladu sa mandatom koji
im se daje formiranjem “sigurnih zona”. To podrazumijeva da se stanovništvo
u tim zonama demilitarizira, a da jedinice UN-a oružjem kontroliraju zonu,
odnosno “garantiraju život i sigurnost” stanovništvu. U zaključku, na str. 8,
Borchgrevink piše:
“Po sveobuhvatnosti masakr u Srebrenici je unikatan zločin u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Izvještaji o masakru u enklavi bili su
dostupni prije nego što su De tusen dagene objavljene. Tu nema dileme ko su
egzekutori. Ali ovaj aspekt je obrađen u zanemarljivoj formi u knjizi. Bez obzira
koliko čovjek pokušavao da se okreće oko naivnosti i sposobnosti mirovnih
pregovarača da ignoriraju srž zločina i koji su se prividno nesvjesno okrenuli
u jedan diplomatski dance macabre (sablasni ples) sa zločincima Mladićem i
Miloševićem dok je velika većina muslimanskog muškog stanovništva istočne
Bosne ubijana od strane pripadnika VRS u ambicioznom pokušaju da se izvrši
“etničko čišćenje” na tom prostoru. Razlog za sablasni ples ovih diplomata
nalazi se u protjerivanju razlika. Narodi ex Jugoslavije su dosta slični i nema
spoljnje razlike između egzekutora i žrtve. Sjetimo se Stoltenbergove izjave
iz maja 1995, kada je rekao: ‘Oni su svi Srbi. Srbi koji sebe tako nazivaju, to
je u redu. Tu su i Muslimani koji su Srbi koji su prešli u islam.’ Pojmovi kao
što su zločini, krivnja, odgovornost i pravda imaju marginalno mjesto u ovom
poimanju. Pod protjerivanjem razlika i ustezanja protiv moralnog djelovanja
da bi se “uzeo posao” nalazi se odstupnica za događaje. U spomenutom govoru
Stoltenberg još kaže: ‘Ja vam moram reći da je za mene najveći moral borba
za mir. Nije moguće ostvariti mir, a da se ne razgovara sa svim partnerima. Ja
želim reći još jednu stvar: Ne može se ostvariti mir, a da se ne bude neutralan.
Ne može se razgovati o miru, a biti protiv jednog partnera.’

93
 Šta ovo govori o sramu/stidu? Perspektiva mirovnih pregovarača
u moralnoj jednakosti (“moral equalization”) “partnera” u “konfliktu”;
neutralnost znači nesvrstavanje, ne biti ni protiv jednog partnera. Treba doći
do rješenja sa svim mogućim kompromisima. Koncept pregovora učinio se
zavisnim od konsensusa svih učesnika/partnera. Ova zavisnost je principijelna
i iznad svega. Ona se ne može staviti u stranu od određenih intencija
ili određenih postupaka nekih od partnera. U svojoj “visokomoralnoj”
konzistentnosti i vjernosti prema ličnoj početnoj tačci završava koncept nad
stvarnošću ovih učesnika sa zaslijepljivanjem i imunitetom. Prizivanje na
zadržavanje učesnika kao partnera je važnije što su nanesene patnje veće.”42
Razmišljanja o konceptu pregovora koji su trajali četiri godine i koji se
realizovao u praksi u vidu “etničkog čišćenja” kritikovano je u nizu analiza:
Agrell i Alcala 1997; Anzulović 1999; Cigar 1996; Cushman i Meštrović
1996; Doubt 2000; Honing i Both 1996; Rohde 1997; Meštrović 1998; Sells
1996. Pitanje koje Vetlesen postavlja tiče se uloge srama/stida. On vidi dvije
komplementarne perspektive kada su u pitanju događaji u Bosni tumačeni
od Stoltenberga i Eidea, na jednoj, i Owena i Akashia, na drugoj strani: “Na
jednoj strani je identification with the aggressor, a na drugoj je blaming the
victim.”43

Neizdržljivo je biti žrtva i neizdržljivo je razmišljati o žrtvi

Vetlesen se na početku ovog kratkog ali veoma bitnog poglavlja
referira na Alforda koji kaže “da je jedna od osobina našeg današnjeg društva
stav da je biti žrtva, najlošija pozicija i uloga koju po svaku cijenu treba izbjeći
jer je ta uloga očerupana od vrijednosti. Biti žrtva znači biti gubitnik. To je
nešto zbog čega se čovjek stidi. Zbog toga treba učiniti sve da bi se izbjegla
uloga žrtve. Ako se ipak ima ta pozicija onda će se to prikrivati, prešutkivati,
potiskivati.”44 Alfordovim riječima rečeno: “Danas je pasivnost i nedostatak
moći nešto užasno. Bez obzira što to nije nešto novo u vezi razumijevanja zla
većina mojih ispitanika identificirala se sa Eichmannom prije nego sa njegovim
žrtvama: Biti jedan od onih koji pričinjavanju bol je loše, biti nemoćna žrtva
zla je nezamislivo. Između ostalog, mnogi od ispitanika nemaju iskustvo iz
historije, smatraju da biti žrtva znači biti gubitnik tokom cijelog života.”45
42 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 322.
43 Isto, str. 322.
44 Vetlesen, Arne Johan, Menneskeverd og ondskap – Essays og artikler 1991-2002
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991-2002), Gyldendal, Oslo, 2003, str. 323.
45 Isto, str. 323.
94
 U ovom stepenu krivnja se tematizira i dijeli, lijepi se za žrtvu. Stajna
tačka žrtve je ona tačka koju čovjek posjećuje u svojim mislima. Teško je biti
u poziciji žrtve. Biti žrtva je nešto što asocira na nestvarno, na nestajanje, ne
samo na nedostatak vrijednosti nego i nedostatak mišljenja u elementarnom
razumijevanju. “Najbolje” je da žrtve nestanu i da i oni preživjeli nestanu, jer
oni su podsjećanje na sramotu, na nešto što se nije moralo desiti i nešto što
može probuditi strah i tjeskobu i potrebu za odricanje. Jedino “logično” je da
žrtve nestanu i u simboličkom i u fizičkom poimanju.
Alford tvrdi da ovo reprezentuje mentalitet razmišljanja o razumijevanju
krivnje i srama za koji on misli da je simptomatično za društvo današnjice.
Zbog toga mi više ne govorimo o holokaustu nad Jevrejima niti o genocidu
nad Bošnjacima. Mi govorimo o razumijevanju da se bude žrtva u generalnom
razumijevanju gdje različiti empirijski ili fiktivni primjeri uloge žrtve daju isti
rezultat, isti predosjećaj o tome koliko je važna uloga na koju ljudi gledaju.
Da li se krivnja i sram/stid razdvajaju? Odgovor je: “Ne! Oni su
zajedno i u nekoj vezi žive nevjenčano”. Poenta je da se oni lokaliziraju i
kod egzekutora i kod žrtve. Egzekutor uvijek imau potrebu da umisli i da
ubijedi okolinu, uključujući i žrtvu, da je žrtva dobila ono što je zaslužila.
U Vetlesenovim studijama o zlu on konstatuje proporcionalni odnos između
stepena ozbiljnosti zlodjela i stepena insistiranja egzekutora na tome što
se desilo da je bilo opravdano, moralno opravdano. Kolektivno izvršeno
i ideološki zamišljeno nasilje tipa genocida daje dobar materijal da se ovo
potvrdi empirijski.
***
Ono što smo vidjeli kroz različite primjere je podudarnost između
pripisivanja srama i pozicija žrtve. Ono na što Vetlesen ukazuje je to da je
sram kao i krivnja znak raspoznavanja žrtve.
Ne samo filozofi morala moraju pitati: Ko je kriv i odgovoran za to što
se desilo u Bosni? I nakon svega, nesaglasnost je velika, naročito u Evropi.
Na jednoj strani su oni što smatraju da se mora operisati sa jasnom razlikom
između genocida i rata. Rat se odigrava između dva naoražana protivnika.
Prvenstveni cilj rata nije da se vojnici i oni drugi pobiju, nego da se potisnu
sa položaja, do određene teritorije. Relacije između vojnika su direktne,
horizontalne i uzajamne. Genocid je nasilje usmjereno protiv individua,
individua kao članova jedne nacionalne, etničke ili vjerske grupe. Genocid je
nasilje usmjereno jednosmjerno, između onih koji imaju oružje i silu i onih
koji to nemaju. Zadatak je izvršen kad žrtava više nema.
95
 U Vetlesenovoj kritičkoj analizi međunarodne zajednice i njenog
odnosa prema Srebrenici i događajima u Bosni uopće, na primjer, nije
samo pitanje ko je napadnut. Pitanje je, također, šta je bio cilj učesnika u
ratu. Vetlesen misli da je „lični ratni cilj Srba bila apsolutna negacija ideje o
ljudskim urođenim vrijednostima. Na tim osnovama Srbi su započeli uništenje
jedne grupe civilnog stanovništva sastavljenu od muslimana vjernika,
muslimana religiozno indiferentnih i muslimana ateista kao jedne vještački
stvorene homogene grupe: - muslimani u Bosni i Hercegovini, koji su bili
njihov osnovni ratni cilj. Genocid je bio programirani i sastavni dio srpske
strategije.”46
Vetlesen inače misli da je Zapad prihvatio objašnjenje rata u Bosni
kao jednako rasprostranjene krivnje između ”zaraćenih strana”. Govoriti o
”zaraćenim stranama” je u najmanju ruku neumjesno kada se imaju fakta koja
govore … ”To što se desilo u Bosni od 1992. do 1995. godine, je bio genocid.
Planirani etnički i religiozni genocid. … Genocid koji izvršen u Bosni imao
je glavnog agresora – ekstremne etno – religiozne srpske nacionaliste i jednu
glavnu žrtvu – civilne bosanske Muslimane.”47
”Zlo ima jedan određen cilj: uništiti nešto što je po svom nasljeđu
dobro i vrijednosno kako bi se zaštitilo nešto što je zlo … Zlo se onda ne
smatra čistom agresijom, a dželat svoj čin zločina osjeća opravdanim. Tada se
zlo tumači kao dobro”.48
Međutim, Vetlesen je gotovo usamljen u ovakvom tumačenju zla u
Bosni. U Evropi su u većini oni što su poput Bǿ Pállnesa, norveškog generala,
autora više knjiga o ratu na Balkanu i savjetnika u ICTY,49 blago rečeno,
skeptični. Za njega ne postoji neki nedvosmisleni odgovor na pitanje krivnje
i odgovornosti. ”Birati između onog dobrog i zlog u političkoj stvarnosti je
teško. Moraju se razdvojiti politički lideri i civilno stanovništvo. Mi moramo
ponekad izvršiti izbor koji sadrži zlo”.50
Pëlnes nije saglasan sa onima koji opisuju agresiju na Bosnu i
Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima kao odnos između zločinaca i nevinih

46 Vetlesen, Arne Johan, Ondskap i Bosnia ( Zlo u Bosni) – Norsk filosofisk tidskrift, Arg.
32, nr:1/2, 1997. str. 73.
47 Isto, str. 74, 97.
48 Isto, str. 86.
49 Henrik Thune & Vegard V. Hansen, Etter Srebrenica – massakre, militærmakt og
moralsk dilemaer (Poslije Srebrenice - masakr, vojna moć i moralne dileme). Norsk
Utenrikspolitisk Institutt, Oslo, 1998. str. 95.
50 Isto, str. 98.
96
(dželata i žrtve), gdje se i međunarodna zajednica pojavljuje kao jedna od
tih strana. ”Koliko dugo nazad u historiju moramo ići da bi identificirali ko
je zločinac, a ko žrtva”?, pita se Pëlnes. On misli da nije moguće postavljati
pitanje krivnje i odgovornosti bez da se ne razmotri mijenjanje pozicija Srba i
Bošnjaka gdje se i jedni i drugi jednom pojavljuju u ulozi dželata, a drugi put
u ulozi žrtve. Zato je Pëlnes kritički raspoložen prema onima koji pokušavaju
objasniti događaje u Srebrenici uz pomoć propagande zasnovane na srpskoj
nacionalnoj mitologiji počevši od kraja 80-ih godina. „Ako se konflikt u
Bosni razmatra u jednom dužem historijskom horizontu, onda će biti teže dati
odgovor na pitanje o ulozi međunarodne zajednice u tome”, kaže Pëlnes.
”Ako startujemo 1991. godine, i ne obraćamo pažnju na historijsku
prošlost, onda je nedvosmisleno da krivnja leži kod Srba. Ako, međutim,
startujemo prije, onda je pitanje krivnje nešto drugo i nijansirano. Neozbiljno
je i nenaučno počinjati sa 1991. i izostavljati prijašnju historiju”.51
Bü Pëlnes misli možda da, kada je krivnja jednako raspoređena između
učesnika, onda međunarodna zajednica može izbjeći direktno miješanje i
sopstvenu odgovornost. U takvim slučajevima historija dođe kao tepih ispod
kojeg ćemo vaditi ono što nam u datom trenutku treba kako bi relativizirali
odgovornost onih čija je krivnja očigledna. Proizvod takvog načina razmišljanja
je jedno historijsko relativiziranje krivnje i prikrivanje moralnih razloga za
djelovanje. Ali, mogu li se etičke procjene i djelovanja bazirati na mitologiji
i dugim historijskim izvještajima? U odnosu prema genocidu moralni pristup
nije komplikovan i ne može se vezati za historiju.
Povezivanje pojma krivnje i odgovornosti za historiju onemogućava
djelovanje i legitimira objašnjenje srpskih nacionalista za njihova djela.
Govoriti o ”stranama u sukobu” je isto tako problematično.
Na primjeru Bosne i Hercegovine dželat je pokušavao da podijeli nešto
što se podijeliti ne može i zbog toga je ta njegova nakana bila iracionalna,
a žrtva se pokušavala odbraniti gotovo nenaoružana, dakle nagonski i
iracionalno. Tek kasnije će žrtva (Bosna i Bošnjaci) biti prinuđena da se brani
racionalno, dakle oružjem, ali će biti i prinuđena na racionalnu saradnju,
potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. ”Čim te Bog obdari racionalnošću on
želi da te uništi”.52
51 Henrik Thune & Vegard V. Hansen, Etter Srebrenica – massakre, militærmakt og
moralsk dilemaer (Poslije Srebrenice - masakr, vojna moć i moralne dileme). Norsk
Utenrikspolitisk Institutt, Oslo, 1998. str. 99.
52 Bauman, Zygmunt, Modernitet og holocaust (Modernosti holokaust). Vidarforlagets
Kulturbibliote, Oslo 1989, str.189.
97
 „Sa aspekta žrtve je drugi tip pouke iz organizacije genocida. To
je racionalnost kao jedini cilj efikasne i kvalitetne organizacije. Ali, ako
civilizacija nastavi sa daljnjim činjenjem ljudskih postupaka efikasnim,
istovremeno eliminirajući kvalitativne kriterije, računajući tu prvo moralne
norme, onda je teško predvidjeti posljedice”.53

Zaključak
”Moja je osnovna namjera da upozorim – kako one koji bi htjeli
zaboraviti strahote ne tako davne prošlosti, tako i one koji bi možda već sutra
i sami mogli poći putem zločina.
Ne dopustite zločincima da žive u miru, ne dopustite im da se sakriju
iza maske dobrih građana, ne dopustite im da žive neprepoznati, to je zadatak
što sam ga postavio sebi”.54
Elie Wiesel

Nedugo nakon Drugog svjetskog rata Evropa, pa i Amerika su zakazale

u odnosu prema Bosni. U predvečerje XXI stoljeća na tom, od pamtivijeka
evropskom, tlu zakotrljali su se genocidni projekti. Srebrenica, Prijedor,
Foča, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Sanski Most, Ključ, Sarajevo, kao i sva
okupirana mjesta i svi gradovi u opsadi Republike Bosne i Hercegovine došli
su „nekako“ brzo nakon holokausta.
Ovo je specifičan esej o dijelu novije evropske historije, trenutnim
tenzijama i našoj budućnosti. Ovo je esej o učenju kako da se Bošnjaci,
nakon svega, ne posmatraju samo kao žrtve genocida. Ovo je esej o težnji
za nezavisnošću i slobodom. Bosna i Sarajevo ostaju kao simbol: da mržnja
i teror ne mogu uništiti muškarce i žene koji se čvrsto drže svoje tradicije,
kulture, vjere i prava.
Ovo je esej o šutnji Evropske unije koja je, nakon što je razoružala
branioce Bosne, a u skladu sa rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a, broj
713, od 25. septembra 1991, dopustila da oni budu masakrirani.

53 Isto, str. 196.

54 Citirano prema djelu: Jakić, Tomislav, Nisam zavijao s vukovima, NVO Gariwo – Drugo
izdanje, Sarajevo, 2013. str. 142.
98
 Evropska odgovornost na primjeru Bosne u periodu 1992.-1995,
je bila ključna, konkretno i simbolički. Ne samo da holandski kontingent
UN-a nije zaštitio nenaouružane Bošnjake civile, već su evropske zemlje, šest
godina prije 11. septembra 2001, svojim zločinačkim nedjelovanjem poslale
poruku da možda imaju problem identificiranja s evropskom muslimanskom
populacijom. Zvanične evropske institucije dopustile su šačici srpskih
rasističkih lidera da se ponašaju kao da su Bošnjaci građani drugog reda i kao
da nisu autohtoni i autonomni evropski narod. Tužna stvarnost i zabrinjavajuća
budućnost.
Što je više sociologija postajala utočište naučnih pojmova i pravila, to
je više moral dobivao nesigurniji status u socijalnom univerzumu. Moral je bio
kao odvojen faktor u socijalnoj stvarnosti i bio mu je dodijeljen marginalan i
sekundaran status. To je u principu omogućilo da se nemoralne pojave ne mogu
objasniti na neteološki, dakle na naučni način. Pretpostavka o sociološkom
pristupu studija o moralu bila je sinonim za sociološku redukcionu strategiju
sa pretpostavkom da se moralni fenomeni u njihovom totalitetu mogu
objašnjavati kroz nemoralne institucije što im daje njihov povezani karakter.
Na ovim osnovama „moderno evropsko društvo sa svojim krstaškim
mentalitetom kao humanizmom nastoji moralizirati nad ostalim dijelom
svijeta. To znači da jedan dio ljudi pokušava vladati nad onim drugim. Tako se
nemoral objašnjava kao rezultat nedopuštenih moralnih normi ili kao upotreba
pogrešnih moralnih normi – normi koje imaju ograničenu snagu. Nedostatak
morala razumijeva se kao odsustvo normi koje je uslijedilo zbog nedostatka
socijalne prisile ili kao neka greška u socijalnom mehanizmu“.55
Ali, ovaj esej daje nadu jer o svemu ovome piše, na dijametralno
suprotan, dakle, moralan, način, čovjek, Evropljanin. Markantna figura
norveške naučne misli: profesor na Univerzitetu u Oslu, Arne Johan Vetlesen.
Čovjek koji nikada nije bio u Bosni i čija specijalnost je moralna teorija blizine,
mada je on, u ovom slučaju, iz daljine, sa krajnjeg sjevera zemaljske kugle,
dobro vidio i pravilno razumio „to što se desilo u Bosni” u periodu od 1992.-
1995, a „desilo se to” da je počinjen genocid nad najbrojnijem narodom u
Bosni – Bošnjacima.
Bio je to period borbe za opstojnost Bosne i borbe za opstanak jednog
naroda Bošnjaka, čije su trenutke, sate, dane i godine hladno, neutralno, bez
emocija, bez osjećaja, bez senzacija bilježili norveški mediji i izvještavali
norveški top političari na službi u UN-a, poput Thorvalda Stoltenberga i Kai
55 Bauman, Zygmunt, Modernitet og holocaust (Modernost i holokaust). Vidarforlagets
Kulturbibliotek, Oslo 1997, str. 221.
99
Eidea.56 Poznata je Stoltenbergova tvrdnja ”da su i Muslimani i Hrvati u stvari
Srbi, a da je rat u Bosni bio socijalnoekonomski konflikt između siromašnih
srpskih seljaka i bogatih Muslimana.”57 Kasnije će Vetlesen, zajedno sa
profesorom Sveinom Mønneslandom i Odd Bjørn Fureom, direktorom
Centra za holokaust iz Osla, a pozivajući se na izvještaj holandske Vlade,
insistirati na utvrđivanju odgovornosti norveškog pregovarača na službi
u Ujedinjenim nacijama, Thorvalda Stoltenberga i norveškog pukovnika,
Hagrupa Hauklanda. Ova trojica eminentnih intelektualaca su tvrdila i tvrde
da je Stoltenbergova odgovornost neosporna. Po njima je on, ”kao jedan od
glavnih mirovnih pregovarača UN-a u Bosni učestvovao u stvaranju klime
– diplomatske, političke i indirektne vojne – koja je dovela do toga da je
Ratko Mladić pravilno sračunao da može uraditi to što je uradio Bošnjacima.
Thorvald Stoltenberg je suodgovoran za genocid nad 8.000 Bošnjaka iz
”sigurne zone ” UN-a Srebrenica. On je bio visokopozicionirani funkcioner
u sistemu UN-a. Bio je pristalica agresije na međunarodno priznatu zemlju
članicu UN-a. Insistirao je na njenom unutrašnjem uređenju zasnovanom na
”etničkom čišćenju” što je samo fraza za riječ genocid.”58
I mediji i spomenuti političari uništavanju Bosne i bosanskog
hiljadugodišnjeg multikulturnog društva ”navlačili” su nazor tezu o
”građanskom ratu”, ”komšijskoj svađi – tuči”, ”etničkom sukobu”, ”vjerskom
ratu”, itd.
Vetlesen se nije dao „zavesti” niti zastrašiti. On je u svom širokom
naučnom opusu ponudio naučnoj i široj javnosti naučne argumente i naučnu
istinu o događajima u Bosni 1992.-1995. Za njega nije bilo nikakve dileme da
je „to što se desilo u Bosni – folkemord – genocid, izvršen u režiji etničkih
serbister.” Ta tvrdnja bila je u suprotnosti sa načinom razmišljanja kojeg je
predvodio sociolog broj 1, u Norveškoj, Johan Galtung, koji za rat u bivšoj
Jugoslaviji, između ostalog, kaže da je to bio „srpski oslobodolički rat.
Ja gledam na taj rat kao na srpski oslobodilački rat, brutalan i užasan, ali
oslobodilački.”59

56 Muratović, Rasim, Bosnia i Bergens tidende/Bosna u Bergenskim vremenima. Institut za

istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
2012.
57 Stoltenberg, Thorvald, Norsk Flyktningråd -Talle, Oslo, 31. mai, 1995, str. 31.
58 Šire o ovome vidjeti: Muratović, Rasim. I – Thorvald Stoltenberg: ”I Muslimani i Hrvati
su Srbi” i II – Norveški političar i vojnik saučesnici u zločinu. Oslobođenje, 25. i 26. juni
2007, str. 4 i 5.
59 Citirano prema Johan Galtung: Ny Tid, Oslo, 1994, broj 30, strana 19.
100
Nije bilo nimalo jednostavno suprotstaviti se vodećem norveškom sociologu
(Galtungu) i vodećem norveškom političaru (Thorvaldu Stoltenbergu).
Vetlesen je to učinio ljudski dostojanstveno. Zbog toga ovaj esej ima i svoj
drugi cilj (prvi je mogućnost učenja onima koji to žele), a to je zahvalnost
Vetlesenu za njegovo ljudsko dostojanstvo iskazano u izučavanju genocida
nad Bošnjacima.
Vetlesen u svojim esejima o genocidu, za razliku od većine istraživača
genocida, fokusira na žrtvi. On u svojim radovima posebno fokusira na
intenciji prisutnoj danas da se žrtvama genocida, nameće krivnja (onim
ubijenim) i sramota (onim preživjelim). Čovjek se, kada pročita Vetlesenovo
naučno objašnjenje takve intencije, intencije koja ima za cilj optuživanje
žrtve, ne može oteti utisku da je to dio političkog projekta koji je u nekoj
novoj vješto zapakovanoj formi još uvijek na djelu, planirajući i organizujući
„ono nerazumljivo da nam se opet dogodi.” Nije obavezno da se „dogodi”
još jednom u istoj formi i protiv iste grupe i od istih izvršilaca, ali se može
„dogoditi” ako se ne stvore uvjeti za prevenciju genocida.
Vetlesenovi eseji su naučni eseji u kojima se ne odvija natjecanje o
tome ko je najviše podnio žrtava niti se vrši odbrana onoga ko je bio objekt
zločinačkih akcija. Vetlesenovi naučni eseji su nastojanje da se nauka koristi
za razumijevanje provala barbarstva i zapretanih zločinačkih instikata koji
završavaju genocidom, a sve u cilju razumijevanja uzroka, ciljeva i razmjera
genocida, te prevencije genocida kao zločina i zla najvišeg ranga.

LITERATURA
1. Adorno, W. Theodor. The authoritarian personality. Norton & Co Inc; Abrdgd/
Rei edition, New York 1950.
2. Agrell, Wilhelm & Alcala, Jesus. Den etniske udrensning i Bosnia (Etničko
čiščenje u Bosni). Berlingske Weekendavisen 15. – 21. dec. 1995.
3. Allen, Beverly. Rape warfare. (Silovanje u ratu). University of Minnesota Press
Minneapolis 1996.
4. Arendt, Hannah. Eichman in Jerusalem. (Eichman u Jerusalimu). Viking, New
York 1963.
5. Bauman, Zygmunt. Moderniteten og holocaust, prijevod sa engleskog na norveški
(Savremenost i holokaust), Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo 1997.
6. Bauman, Zygmunt. Globalizacija og menneskelige konsekvenser. (Globalizacija
i ljudske posljedice). Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo 1998.

101
7. Bauman, Zygmunt. Work, Consumerism and the New Poor, London: Open
University Press, 1999.
8. Bauman, Zygmunt. Liquid Modernity, Oxford: Polity Press, 2000.
9. Borchgrevink, Aage, ”Slobodan Miloševi og Jugoslavias død” (Slobodan
Milošević i Smrt Jugoslavije), Vinduet 53, 2, 1999.
10. Burgess, Catherine og Romsloe, Askell. Bosnia vårt glemte barn (Bosna naše
zaboravljeno dijete), Sypressforlag, Oslo 1995.
11. Cigar, Norman, Genocide in Bosnia. The Politics of Ethnic Cleansing, Texas:
Texas A&M University Press, 1996;
12. Čekić, Smail, Agresija na Bosnu i Hercegovinu genocid nad Bošnjacima 1991.-
1993, Ljiljan, Sarajevo, 1994;
13. Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – Planiranje, priprema,
izvođenje -, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu i Kult/B, Sarajevo, 2004;
14. Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2012.
15. Doubt, Keith. Sociologija nakon Bosne, Baybook, Sarajevo, 2003.
16. Drakulić, Slavenka, As If Am Not There, London: Abacus, 1999.
17. Fein, Helen. Genocide: a sociological, Sage Publications, London, 1993.
18. Goldhagen, Daniel Johan. Hitler’s willing exesutioneres.. Vintage Books, New
York, 1996.
19. Habermas, Jűrgen, Communication and the evolution of society. Heinemann,
London, 1979.
20. Habermas, Jürgen, Die postnationale konstellation, Frankfurt: Suhrkamp, 1998.
21. Helsinki Watch. War crimes in Bosnia – Hercegovina. Human Rights Watch,
New York, 1992.
22. Henrik Thune & Vegard V. Hansen. Etter Srebrenica – massakre, militær makt og
moral. (Poslije Srebrenice – masakr, vojna sila i moral). Norsk Utenriks Institutt,
Oslo, 1998.
23. Hilberg, Raul, The destruction of the european Jews. Holmes & Meier, New
York, 1985.
24. Jakić, Tomislav, Nisam zavijao s vukovima. NVO Gariwo – Drugo izdanje,
Sarajevo, 2013.
25. Klein, Melanie, Love, Guilt and Reparation and Other Works 1921-1945,
London: Virago, 1988a.

102
26. Klein, Melanie, Envy and Gratituide and Other Works 1946-1963, London:
Virago, 1988b.
27. Laustsen, Carsten Bagge, “Politiske identiteter og identitespolitik id et
forhenværende Jugoslavien”, Ph.D. prosjektbeskrivelse, Politički identitet i
politika identiteta u bivšoj Jugoslaviji – doktorska disertacija – opis teme. Århus
1998.
28. Lars, Fr. H. Svendsen. Ondskapens filosofi. (Filozofija zla) Universitets forlaget,
Oslo, 2002.
29. Levinas, Emmanuel, Collected philosophical papers. Dordrecht, Kluwer, 1993.
30. Milgram, Stanley, Obedience to authority. Pinter & Martin, London, 1997.
31. Miller, Alice, Barneskjebner (Dječija sudbina), Oslo: Gyldendal, Oslo, 1980.
32. Muratović, Rasim, Holokaust nad Jevrejima i genocide nad Bošnjacima, Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2007. i 2012.
33. Muratović, Rasim, Bosnia i Bergens tidende/Bosna u Bergenskim vremenima.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, 2012.
34. Nilsen, Kjell Arild, Europas svik. Et oppgjør med vestlige unnfallenhet i Bosnia,
Oslo: Spartacus, 1996 (Evropska izdaja. Obračun sa porazom Zapada u Bosni)
Spartacus Forlag AS, Oslo, 1996.
35. Nilsen, Kjell Arild, Milošević i krig og i Haag – en dokumentasjon. Sypress,
Oslo, 2007/Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija, (prijevod sa norveškog
na bosanski Rasim Muratović). Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2013.
36. Stoltenberg, Thorvald, 1000 dager på Balkan. (1000 dana na Balkanu).
Gyldendal, Oslo, 1996.
37. Vetlesen, Arne Johan, Menneskevrd og ondskap - Essays og artikler 1991-2002,
(Ljudsko dostojanstvo i zlo – Eseji i članci 1991.-2002.). Gyldendal, Oslo, 2003.

103
PERIODIKA: STUDIJE I ČLANCI
1. Muratović, Rasim, I – Thorvald Stoltenberg: ”I Muslimani i Hrvati su Srbi” i
II – Norveški političar i vojnik saučesnici u zločinu. Oslobođenje, 25 i 26. juni
2007.
2. Ofstad, Harald, Vår forakt for svakhet (Naš prezir prema slabosti) Pax, Oslo,
1971.
3. Vetlesen, Arne Johan, Ondskap i Bosnia (Zlo u Bosni), Norsk Filosofisk Tidskrift
nr. 1 – 2/1997. Universitets Forlaget, Oslo, 1997.
4. Vetlesen, Arne Johan, Tysk identitet etter 1945. (Njemački identitet poslije 1945),
Nytt norsk tidskrift. Årg. 12, nr. 3. Oslo, 1995.
5. Vetlesen, Arne Johan, Hvordan holocaust var mulig? (Kako je holokaust bio
moguć?) Materialisten. Årg. 20. nr. ½,. Oslo, 1992.
6. Vetlesen, Arne Johan, Folkemord. (Genocid). Pacem. Årg. 2, nr. 1. Oslo, 1999.
7. Vetlesen, Arne Johan i Erik Stänicke, Fra hermanautikk til psykoanalyse,(Od
hermanautike do psihoanalize), Oslo: Ad Notam Gyldendal, Oslo, 1999.
8. Vetlesen, Arne Johan, „Yugoslavia, Genocide and Modernity,” (Jugoslavia,
genocid i modernost) i Kaye og Stråth (eds.), op.cit., 2000a, pp.151-84.
9. Vetlesen, Arne Johan, „Genocide: A Case for the Responsibility of the Bystander”,
Journal of Peace Research 37, 4, 2000b, pp. 519-32.

104
Mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik

PORICANJE (POSLJEDNJA FAZA) GENOCIDA

U BOSNI I HERCEGOVINI

Sažetak

Ni nakon 20 godina od počinjenog genocida nije prestalo vrijeđanje

žrtava negiranjem dokazanog genocida. Negiranje genocida nije stvar
pojedinca već se radi o dobro isplaniranom političkom programu, što je jasno
iz cjelokupnog procesa genocida koji je počinjen. Negatori genocida nad
Bošnjacima su kako domaći, tako i regionalni, ali i međunarodni akteri, koji
genocid sistematski i institucionalno negiraju.

Naravno da pored pravdanja svojih postupaka i vrijeđanja žrtava jako

bitan segment samog čina negiranja je priprema za novi genocid. Sve i jedan
genocid koji je počinjen nad Bošnjacima je negiran. Smatrajući da se zločin
kao takav, zločin genocida pogotovo, nad Bošnjacima konstantno ponavlja više
od dva stoljeća, a da istovremeno bosanskohercegovačka nauka nije dovoljno
jasno i precizno utvrdila uzroke ove pojave, opisala njezine posljedice,
opravdano je postaviti pitanje ako ovo nije prvi genocid, a nisu otklonjeni
uzroci njegovog događaja, postoji li pretpostavka da nije ni posljednji.

Prema dr. Stantonu genocid se razvija kroz osam faza. Dr. Stanton je
2012. godine dodao na ovih osam faza još dvije: diskriminaciju i progon, ali
je i dalje posljednja faza genocida poricanje i ovim radom će se fokus staviti
na posljednju fazu genocida, što zapravo i sam naslov rada naglašava, te
nema potrebe da se obrazlaže stav o redoslijedu i broju faza genocida.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Srebrenica, Srbija, Republika

Srpska, genocid, poricanje genocida

105
 Uvod

Činjenica je da je su na svim okupiranim mjestima i gradovima

u opsadi Republike Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države
i članice Ujedinjeni nacija (UN), od početka 1992. do kraja 1995. izvršeni
brojni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i onaj
najteži kojeg međunarodno pravo imenuje genocidom.

Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 713 25. septembra 1991. uvodi

“opću i potpunu obustavu i zabranu (embargo) na svaku isporuku oružja i
vojne opreme Jugoslaviji”. 1 Vijeće je potvrdilo ovaj embargo za isporuku
oružja Rezolucijom 721,2 zatim 15. decembra 1991. Rezolucijom 7243 i 8.
januara 1992. Rezolucijom 727.4

Bosna i Hercegovina je po Članu 51. Povelje UN-a i običajnom

međunarodnom pravu, imala osnovno pravo da traži i dobije pomoć od drugih
zemalja, uključujući oružje, opremu, hranu, odjeću, lijekove, trupe i novčana
sredstva, da se brani protiv oružanih napada, oružane agresije i djela genocida
koji je vršen nad njenim stanovništvom. Embargom na oružje, koga je Vijeće
sigurnosti UN-a usvojilo na zahtjev jugoslovenskog (srpskog) vođstva, Bosnu
i Hercegovinu je ostavilo bez mogućnosti da organizuje adekvatnu odbranu
svog stanovništva i materijalnih dobara. Veliki broj međunarodnih pravnika
uvjerljivo je pružao argumente da je embargo, koji je nametnut Jugoslaviji, a
ne Republici Bosni i Hercegovini, bio nezakonit i bez pravne snage, jer je lišio
jednu priznatu, nezavisnu, suverenu zemlju, članicu UN-a njenog prirodnog
prava na samoodbranu.5

Vijeće sigurnosti UN-a brojnim Rezolucijama nije pomoglo Bošnjacima

u Bosni i Hercegovini. Stanovništvu Goražda, Sarajeva, Bihaća, Tuzle, a
pogotovo Srebrenice i Žepe nije pomogao ni tzv. status sigurnih zona UN-a.
Između ostalog, UN je, umjesto da pomaže, svjesno odmagao Bošnjacima u
Bosni i Hercegovini i vrlo često se, svjesno, stavljao na stranu agresora.

Nakon genocida u Srebrenici jula 1995, masakra na sarajevskoj tržnici

Markale 28. augusta 1995, NATO snage su, predvođene SAD-om, 30. augusta
1 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, nav. dj., str. 19-21.
2 Isto, str. 21. i 22.
3 Isto, str. 22-24.
4 Isto, str. 25. i 26.
5 Šire o tome Boyle, F. A., Bosanski narod optužuje za genocid: postupak pred
Međunarodnim sudom pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije radi
sprječavanja i kažnjavanja zločina, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000, str. 183-193.
106
1995. započele vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini koja je dovela do
potpisivanja “Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini”, koji
je parafiran 21. novembra 1995. u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio,
a službeno potpisan 14. decembra 1995. u Parizu. Dejtonskim sporazumom
priznata je Republika Srpska (RS) čime su žrtve genocida u Bosni i
Hercegovini još jednom ponižene. Dejtonskim sprazumom se promijenilo ime
države (Republika Bosna i Hercegovina) čime se iz njenog imena izbacila
riječ Republika. Dvadeset godina nakon počinjenog genocida i “mira” nisu
kažnjeni svi počinioci. Čak nisu ni pronađeni svi posmrtni ostaci brutalno
ubijenih Bošnjaka širom Bosne i Hercegovine. Dejtonski mirovni sporazum
je omogućio da se nastavi sa posljednjom fazom genocida, tj. poricanjem
genocida, čime se prije svega opravdava ono što se počinilo, a bolna historija
Bosne i Bošnjaka kaže da se poricanjem genocida priprema novi genocid.

Posljednja faza genocida

Genocid je zločin protiv čovječnosti koji ima međunarodni karakter

(ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda
pripadnicima grupe; namjerno nametanje grupi teških životnih uvjeta
sračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog
uništenja; nametanje mjera kojima je namjera spriječiti rađanje unutar grupe i
prisilno premještanje djece iz jedne u drugu grupu), počinjen u namjeri da se
u potpunosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska
grupa kao takva.6

Prema dr. Gregory H. Stantonu, predsjedniku Genocide Watch, genocid

kao najsloženija društvena pojava se razvija u osam etapa i to: razvrstavanje,
obilježavanje, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, identifikacija,
istrebljenje i poricanje.7 Po dr. Stantonu “poricanje genocida je osma faza
koja uvijek prati genocid. To je jedan od najsigurnijih pokazatelja budućih
genocidnih pokolja. Počinioci genocida kopaju masovne grobnice, spaljuju
tijela, pokušavaju da prikriju dokaze i zastrašuju svjedoke. Oni poriču da
su počinili bilo kakve zločine i često krive žrtve za ono što se desilo. Oni
blokiraju istrage o zločinima, i nastavljaju da vladaju sve dok silom ne budu
zbačeni sa vlasti, kada bježe u egzil. Tu ostaju nekažnjeni, kao Pol Pot ili Idi
Amin, osim ukoliko nisu zarobljeni i ukoliko nije osnovan sud pred kojim
6 Ujedinjene nacije, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, od 9.
decembra 1948, član 2, http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/konvencija_
sprecavanje_lat.pdf
7 http://www.genocidewatch.org/genocide/8stagesofgenocide.html;
107
će odgovarati. Odgovor na poricanje jeste kazna od strane međunarodnog
tribunala ili nacionalnih sudova. Tek tu dokazi mogu biti iznešeni, a počinioci
kažnjeni. Tribunali poput onog za bivšu Jugoslaviju ICTY ili Ruandu ICTR
ili Međunarodni tribunal za istraživanje zločina Crvenih Kmera u Kambodži
ili Međunarodni krivični sud ICC ne mogu spriječiti najteže genocidne ubice.
Ali, uz političku volju da se uhapse i procesuiraju, neki mogu biti privedeni
pravdi”.8 Negiranje genocida se vrši u dvije faze. Prva traje dok se čini zločin,
a druga nakon počinjenog zločina.

Na nivou Bosne i Hercegovine nije usvojen zakon o zabrani negiranja

genocida, što dodatno potpomaže i ohrabruje negatore, a još više ponižava
žrtve. Negiranjem genocida, kao njegovom finalnom fazom, negatori žele da
potpuno ubiju dostojanstvo preživjelih.

Najbolji dokaz ponižavanja Bošnjaka su izjave predsjednika Republike

Srpske Milorada Dodika koji negira genocid: “Republika Srpska ne priznaje
i neće nikad priznati da je to genocid i na taj način sam, kao njen dužnosnik,
dužan priopćavati njene stavove. I danas ću reći da to nije bio genocid.”9
Pored negiranja genocida Dodik očigledno i na praktičan način radi sve kako
bi onemogućio život dostojan čovjeku Bošnjacima povratnicima, te tako npr.
nakon objavljivanja rezultata nedavnih izbora izjavljuje da je bio svjestan da
njegova politička partija u 7. 00 sati, u momentu otvaranja biračkih mjesta, gubi
35. 000 bošnjačkih glasova naspram 0. Milorad Dodik tom izjavom priznaje
da nije uradio ništa za Bošnjake u toku svoje višegodišnje političke vladavine
u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, odnosno uradio je toliko da je
ubijeđen da nije dobio niti jedan bošnjački glas, te velikosrpsku ideologiju i
politiku pokušava u potpunosti ostvariti na jedan drugi način. Također, nedavno
se pojavila informacija da je iz budžeta Vlade RS-a u periodu od 2008. do
2014. za NVO “Istorijski projekt Srebrenica” odobreno blizu dva miliona KM,
čiji je lider Stefan Karganović, po istraživanjima brojnih autora koji se bave
ovom temom, jedan od vodećih negatora genocida u Srebrenici, a on je i autor
knjige “Srebrenica: falsifikovanje istorije.” U svojim izjavama Karganović
manipulira brojem ubijenih i naglašava ”zvanična priča o Srebrenici lažna, a
prvi razlog je to što u Srebrenici nije bilo 8.000 žrtava“.10

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prvog dana mandata negirao

je genocid u Srebrenici. Iako su Haški tribunal i Međunarodni sud pravde
8 Isto.
9 http://www.vecernji.hr/svijet/dodik-i-danas-cu-reci-da-u-srebrenici-nije-bio-genocid-
950065
10 http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=47124
108
u Haagu donijeli pravosnažne presude da je u Srebrenici nad Bošnjacima
počinjen genocid on izjavljuje: “U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici
je bio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba
pronaći, izvesti pred sud i kazniti” 11, rekao je predsjednik Srbije.
Na podužoj listi negatora genocida u Srebrenici pored već spomenutih
Dodika, Nikolića i Karganovića, po mnogim autorima koji se bave ovom temom
(npr. prof. Emir Ramić, mr. Elvedin Mulagić...) istiće se i Ljiljana Bulatović -
Medić, Jurgen Elsasser, Peter Brock, Srđa Trifković, Diana Johnstone, Edward
S. Herman, Alexandros Lykourezos, Darko Trifunović, James Bissett, Emil
Vlajki, Milivoje Ivanišević, itd. “Negatori genocida nad Bošnjacima: James
Bissett, Srđa Trifković (ratni glasnogovornik zločinca Radovana Karadžića),
Diana Johnstone, Stephan Karganovic i Edward S. Herman imaju mnogo
toga zajedničkog. Svi navedeni su uključeni i u rad i održavanje negatorskog
web-portala “The Lord Byron Foundation”, što razotkriva da su zajednički
angažirani na projektu negiranja genocida”.12
Ljiljana Bulatović - Medić, inaće autorica nekoliko knjiga kojima slavi
ratne zločince u Bosni i Hercegovini je na jednoj od naučnih konferencija, u
maju 2005. godine, kazala da u Srebrenici nije bilo genocida. “Tom prilikom
je tražila da se mezari srebreničkih žrtava genocida premjeste iz “srpske
Srebrenice” u Federaciju, jer “grobovi zauzimaju vrlo produktivan dio
zemljišta koji bi se trebao koristiti za poljoprivredu.”13
Srđa Trifković, jedan od vodećih negatora genocida nad Bošnjacima,
“negira postojanje masovnih grobnica i izvršenje masovnih pogubljenja
Bošnjaka u julu 1995. godine. On činjenice o više od 8.000 ubijenih u
Srebrenici jula 1995. godine naziva “političkom konstrukcijom”.”14

Trifkovića slijede brojni drugi koji nastavljaju negiranje agresije i

genocida. Tako npr. Darko Trifunović, predavač na Fakultetu za bezbednost,
promovirao je priče o “islamskom terorizmu u BiH”, što mu je poslužilo
kao osnova za negiranje Presude Internacionalnog suda pravde. Trifunović
poriče i presudu Krstiću. On tvrdi da je u Srebrenici pogubljeno manje od 100
muškaraca.15
11 http://bportal.ba/ve%C4%87-prvog-dana-mandata-tomislav-nikoli%C4%87-negirao-
genocid-u-srebrenici/
12 Mulagić, Elvedin, Negiranje genocida nad Bošnjacima, Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014, str.
159.
13 http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=47124
14 Mulagić, Elvedin, nav. dj., str. 151.
15 http://instituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2012/01/Aktuelna-faza-genocida.
pdf
109
 Negatori počinjenog genocida nad Bošnjacima pokušavaju da pored
izvršenog zločina (genocida) negiraju i izvršenu agresiju iako su brojni dokazi
i priznanja kojima se dokazuje neosporan angažman i rukovodeća funkcija
Srbije u izvršenju agresije. Među brojnim priznanjima je i ono predsjednika
Republike Srpske Radovana Karadžića koji je na četrdesetoj sjednici
“Skupštine srpskog naroda” održane 10 - 11. maja 1994. nedvosmisleno i
jasno govorio o ulozi Srbije, bezrezervnoj, krucijalnoj podršci u agresiji na
nezavisnu, međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. “Bez
Srbije ne bi bilo ništa, nemamo mi te resurse i ne bi mogli da ratujemo”.16

Zaključak

Dvije stvari izvršioci agresije i genocida nad Bošnjacima konstantno

naglašavaju. Prvo, da nije bilo agresije već je bio građanski rat i drugo, genocid
u Srebrenici se nije desio. Šta žele dokazati? Agresija se pokušava predstaviti
građanskim ratom, kako se uzroci rata ne bi tražili izvan granica Bosne i
Hercegovine, odnosno žele da skinu odgovornost Srbije za učešće u agresiji, te
bilo kakvu vezu sa počinjenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, uključujući i genocid kao najteži oblik zločina, a negiranjem genocida
u Srebrenici želi se skinuti odgovornost Republika Srpska za bilo kakvu
kolektivnu odgovornost, naglašavajući da su zločine, ne genocid, počinili
pojedinci. Ironično je da je Vlada Republike Srpske formirala Komisiju za
istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.17 koja je
apsolutno dokazala da su vojne i policijske snage RS-a počinile genocid.

16 Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996, University Press, Sarajevo-

Tuzla, 2012, str. 94.
17 Šire o tome: Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2012, str. 672 - 694.
110
Literatura:

a) knjige

1. Boyle, Francis Antony, Bosanski narod optužuje za genocide: postupak pred

Međunarodnim sudom pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije
radi sprječavanja i kažnjavanja zločina, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000.
2. Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2012.
3. Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996, University Press,
Sarajevo-Tuzla, 2012.
4. Mulagić, Elvedin, Negiranje genocida nad Bošnjacima, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo.
5. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH,
Sarajevo, 1995.

b) internet izvori

1. http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/konvencija_sprecavanje_lat.
pdf
2. http://www.genocidewatch.org/genocide/8stagesofgenocide.html
3. http://www.vecernji.hr/svijet/dodik-i-danas-cu-reci-da-u-srebrenici-nije-bio-
genocid-950065
4. http://bportal.ba/ve%C4%87-prvog-dana-mandata-tomislav-nikoli%C4%87-
negirao-genocid-u-srebrenici/

111
Mr. Ermin Kuka, viši stručni saradnik

ČETNIČKI ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI I

MEĐUNARODNOG PRAVA NA PODRUČJU OPĆINE
VIŠEGRAD

Sažetak

Zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području općine

Višegrad imaju svoju povijesnu genezu i konstantu. Višegrad je, zbog svog
geografskog, a i strateškog položaja, bio stalna meta srpske velikodržavne
ideologije, politike i prakse, posebno zbog blizine susjednih Srbije i Crne Gore.
U Višegradu su, od strane četnika, vršeni brojni pojedinačni i masovni zločini,
uključujući i zločin genocida kao najtežeg oblika zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava. Glavna hipoteza rada jeste da je na području Višegrada,
kroz povijest, vršeni brojni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava
nad bošnjačkim stanovništvom, uključujući i zločin genocida, a sve s ciljem
stvaranja etnički čistih srpskih prostora. Navedenu hipoteza potkrijepljuju
brojne i relevantne činjenice hronološki elaborirane u radu, kao i relevantna
znanstvena dokumenta i izvori, kao i pravosnažne sudske presude ICTY-a i
Suda Bosne i Hercegovine izvršiocima zločina. Osnovni cilj ovog rada jeste
upoznati širu i užu društvenu javnost o obimu, karakteristikama i razmjerima,
kao i posljedicama počinjenih zločina nad Bošnjacima na području Višegrada.

Ključne riječi: agresija, Višegrad, genocid, zločini, ubijanja, živa lomača

Uvod

Zbog svog geografskog položaja, Višegrad je kroz povijest bio na

prvom udaru velikosrpskih formacija, koje su za cilj imale činjenje brojnih
zločina nad Muslimanima – Bošnjacima, uključujući i zločin genocida.
Gotovo svi pohodi prema Bosni i Hercegoini od strane Srbije i Crne Gore,
polazili su upravo preko Višegrada i kompletne regije Istočne Bosne. Još
od perioda prije Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, prisutni su

113
brojni primjeri progona Muslimana sa područja Višegrada i Istočne Bosne.
Srpski i crnogorski četnici su, osobito u periodu od 1875. – 1878. godine,
vršili brojne osvajačke i zločinačke upade preko granice na područje Istočne
Bosne, uključujući i Višegrad, pri tome čineći brojne zločine i protjerivanja
muslimana sa svojih vjekovnih ognjišta. To se nastavilo i tokom okupacije, a
kasnije i aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske.

Zločini nad civilima na području Višegrada

Masovnija i sistematičnija stradanja muslimanskog stanovništva na

poručju Višegrada desila su se tokom Prvog svijetskog rata, a posebno tokom
Drugog svijetskog rata. Tako su tokom Drugog svijetskog rata četnici Draže
Mihailovića i druge srpske i crnogorske vojne formacije više puta napadali
i opsjedali Višegrad1, a rezultat toga su bila masovna klanja i ubijanja
muslimanskih civila, zatim silovanja žena i djevojaka, te progona, pljačkanja
i paljenja kuća. Tako su, pored ostalog, na temelju izjava brojnih svjedoka,
samo u selu Stari Brog krajem oktobra 1941. godine četnici i višegradskoj
župi doveli oko 400 žena i djece, gdje su ih zatvorili u jednu kuću i žive
spalili2.

Već u avgustu 1943. godine Višegrad je bio u potpunom okruženju od

strane četnika, na čijem je čelu bio njihov vođa, zloglasni Draža Mihailović.
Njihov cilj je bio potpuno zauzimanje Višegrada i stvaranje etnički čistog
srpskog prostora bez muslimanskog življa. Operacijom zauzimanja Višegrada
lično je rukovodio Draža Mihailović. Dana 5. oktobra 1943. godine, četnici su
uspjeli ući u Višegrad kojeg okupatori Italijani faktički nisu ni branili. Počev
od tog datuma, pa sve do 1945. godine i kraja Drugog svijetskog rata, četnici
su “pobili preko 3.000 Bošnjaka, potpuno iskorijenivši preko 300 bošnjačkih
porodica“3.

1 Opsada Višegrada počela je 24. septembra 1941. i trajala sve do 1943. (Više o ovome
vidjeti u: Kljun, Ibrahim, Višegrad – hronika genocida nad Bošnjacima, KDB “Preporod“
i Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima Zenica, Zenica,
1996. i Osmanagić, Hasan, Višegrad: Od VI v. st. ere do 1992, Štamparija Fojnica d.o.o.,
Sarajevo, 2011.).
2 Kljun, Ibrahim, Višegrad – hronika genocida nad Bošnjacima, KDB “Preporod“ i Centar
za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima Zenica, Zenica, 1996.
3 Kuka, Ermin, Zločini u Višegradu za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu,
u “Znakovi vremena“, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina“, Sarajevo, godina XVI,
dvobroj 61/62, jesen-zima 2013, str. 400.
114
 Most Mehmed Paše Sokolovića4 bio je mjesto najsurovijih i najgnusnijih
klanja, ubijanja i mučenja nedužnih muslimanskih civila Višegrada, koji su bili
prepušteni na milost i nemilost četničkih zlikovaca željnih ubijanja i klanja.
Svi ovi zločini, kao i niz drugih, počinjenih nad muslimanima na području
Višegrada tokom Drugog svijetskog rata, vješto su prikrivani, prešućivani i
zataškavani, kako tada, tako i nakon rata, kada je bilo zabranjeno bilo šta
javno govoriti o tome. Oni koji su i pokušavali, bili bi vješto “sklonjeni“, kako
se nebi tobože narušili međunacionalni i međuetnički odnosi nakon povratka
preživječih žrtava (Muslimana) na svoja prijeratna ognjišta.

Naime, “sama provedba genocida nad Muslimanima od 1941. – 1945.

godine bila je ponižavajuća i zvijerska. I nažalost, sve to se vješto skrivalo da
bi bolesni ljudski umovi ponovo mogli napraviti još jedan genocid“5.

I upravo blesni ljudski umovi su ponovo 1992. godine krenuli ka onome

što su čekali i pripremali još od 1945. godine, a to je ponovo činjenje i opet
nad istom žrtvom, Muslimanima – Bošnjacima. Zvijerski četnički zločinački
planovi koje su kovali i razrađivali još od 1945. godine, svoju realizaciju su
doživjeli 1992. godine.

Iako su četnici tokom Drugog svijetskog rata pobili preko 3.000

Muslimana - Bošnjaka, te na desetine hiljada prognali sa njihovih ognjišta,
na području općine Višegrad je 1991. godine bilo 63,55% Bošnjaka. Naime,
prema Popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1991. godine na prostoru
općine Višegrad je živjelo 21.199 stanovnika, od čega Muslimana (Bošnjaka)
13.471 (63,55%); Srba 6.743 (31,80%); Hrvata 32 (0,15%); Jugoslovena 319
(1,50%) i Ostalih 634 (2,99%)6.

4 Porodica Sokolović, iz Sela Sokolovići kod Rudog, dala je više državnih velikodostojnika
u Osmanskoj Carevini. Veliki vezir Osmanske Carevine Mehmed – paša Sokolović (1505
– 1579. godine), inicijator je izgradnje čuvene Ćuprije na Drini u Višegradu, ali i brojnih
džamija, mostova, karavan-saraja i drugih objekata u Bosni i na širem prostoru Carevine
(u Beogradu, Bečkereku, Sofiji, Halepu i dr.), čiju je izgradnju finansirala država i
on lično. Most u Višegradu na Drini izgradio je 1571 – 1577. godine Kondža Mimar
Sinan, najveći arhitekta Osmanskog Carstva. Most je dug 180 metara, a širok 7 metara,
sa 10 snažnih stubova i 11 lukova (Kljun, Ibrahim, Višegrad – hronika genocida nad
Bošnjacima, KDB “Preporod“ i Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida
nad Bošnjacima Zenica, Zenica, 1996, str. 47-48). Most, koji je pod zaštitom UNESCO-a,
je u periodu od 1941-1945. i 1992.-1995. godine pretvoren u najveću klaonicu Bošnjaka.
5 AIIZ, Inv. br. 2-4670.
6 NACIONALNI SASTAV STANOVNIŠTVA, rezultati za Republiku po opštinama
i naseljenim mjestima 1991, Statistički bilten br. 234, Državni zavod za statistiku
Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, decembar/prosinac 1993, str. 275.
115
 Navedena nacionalna struktura stanovništva na području općine
Višegrad i u samom gradu Višegradu nikako nije odgovarala Srbima. Osobito
to nije odgovaralo Srpskoj demokratskoj stranci (SDS-u), koja je na prvim
višestranačkim izborima održanim u Bosni i Hercegovini 1991. godine dobila
najveći broj glasova srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Tako je bilo
i na području općine Višegrad.

Izbori održani 1991. godine bili su samo podstrek srpskim

nacionalistima u Višegradu, kao i širom Bosne i Hercegovine, za podizanje
međuetničkih i međunacionalnih tenzija i krenu sa pričom o razdvajanju
temeljenoj upravo na etničkoj i nacionalnoj osnovi. U prvom redu, Srbi sa
područja općine Višegrad su smatrali da nisu dovoljno zastupljeni u općinskoj
skupštini, te su se, koristeći se takvim i drugim sličnim, svjesno kreiranim i
izmišljenim izjavama i postupcima, postepeno počeli odvajati, te se, uz to,
organizirani i sistematično naoružavati.7

Srbi na području Višegrada su naoružavani od strane Užičkog korpusa

Jugoslovenske narodne armije (JNA), koji je još sredinom aprila 1992.
godine u potpunosti okupirao Višegrad i druga područja oko same općine.
Jedan od glavnih izgovora za svoj dolazak i okupaciju Višegrada, JNA je
našla u činjenici što su u martu 1992. godine Srbi zaposleni u Stanici milicije
u Višegradu napustili svoja radna mjesta. Drugi izgovor je bio “smirivanje
situacije oko hidroelektrane Višegrad“. JNA je, dakle svoje prisustvo pravdala
time da je tu da bi smirila tobože napetu društveno-političku i sigurnosnu
situaciju. Svakako, bilo je očigledno i jasno da su njeni ciljevi i zadaci bili
upravo suprotni.

Agresorske i zločinačke ciljeve i zadatke Užičkog korpusa u Višegradu

je jasno opisao i Miodrag Perović, autor knjige “Susreti sa Dobricom Ćosićem
- necenzurisani razgovori“, koji piše sljedeće: “Interesujem se ko je porušio
tolike kuće pored Rzava. Užički korpus. Objašnjavao sam Vensu – kazuje
eks predsednik SR Jugoslavije – da su se tu muslimani uklinili, i da je to
njihovo uklinjavanje nadomak granica Srbije bila njihova potajna i svesno
vođena politika. (Setih se da jedna ulica u Višegradu, i to od važnijih, nosi
ime Užičkog korpusa. Ja sam ga poslao na borbene zadatke – dodaje Dobrica
Ćosić – a posle, kad su mi javljali o žrtvama, san me nikako nije hteo“.8

7 Dana 4. aprila 1992. srpski političari u Višegradu su tražili da se policija u Višegradu

odvoji po nacionalnosti. (O ovome više vidjeti u Presudi Pretresnog vijeća od 29.11.2002.
u predmetu Mitar Vasiljević (IT-98-32-T) “Višegrad“, Arhiv ICTY-a).
8 Petrović, Miodrag, Susreti sa Dobricom Ćosićem – necenzurisani razgovori, IP Zograf,
Niš, 2000, str. 75-76.
116
 U svom razgovoru sa Dobricom Ćosiće, srpskim velikodržavnim
ideologom, navedeni autor se dotakao i aktuelne (1992. godine) strukture
stanovništva u Višegradu, te, s tim u vezi, piše: “Tu je i onaj mladi predsednik
opštine Višegrad. Interesujem se za broj stanovnika varoši na Drini. Veli, ima
nas oko jedanaest hiljada. A muslimana, koliko je njih? E, muslimana nema.
Nijednog“.9

Iako su, formalno, trupe Užičkog korpusa JNA dana 19. maja 1992.
godine napustile Višegrad, u faktičkom smislu to nije bilo tako. Užički korpus
je ostavio iza sebe dobro naoružane i brojne srpske vojne formacije (Arkanovci,
“Beli orlovi“, Šešeljevci, četnici)10. Veliki broj vojnika JNA se priključio
navedenim formacijama, tako što su samo preobukli odijela, zamjenivši vojna
odijela JNA sa novim. Navedene vojne formacije su držale grad pod opsadom,
preuzevši ujedno i ulogu glavnih aktera u činjenju zločina nad bošnjačkim
civilima Višegrada. Naime, “u svom nastojanju da što prije ostvare zamišljene
ciljeve, domaći četnici i oni koji su došli sa strane, služili su se najbrutalnijim
sredstvima“11.

Među prvim bošnjačkim žrtvama u Višegradu bili su Behija Zukić i njen

muž Džemail, te sin Faruk. Njih je zloglasni zločinac Milan Lukić zarobio 19.
maja 1992. godine (dakle, odmah po “odlasku“ trupa užičkog korpusa JNA) i
osobno ih ubio. Njihovi posmrtni ostaci su nađeni na lokalitetu višegradskog
sela Kurtalići, a kasnije su ukopani na mezarju Stražište. Grupa četnika
predvođena Milanom Lukićem je bila najzloglasnija po vršenju masovnih
pokolja, ubistava i spaljivanja bošnjačkih civila na području Višegrada. Tako
su četnici predvođeni Milanom Lukićem “u nekoliko sedmica počinili veliki
broj zločina u rasponu od pljačke do ubistava“12.

9 Petrović, Miodrag, Susreti sa Dobricom Ćosićem – necenzurisani razgovori, IP Zograf,

Niš, 2000, str. 75-75.
10 Arkanovni (ili Srpska dobrovoljačka garda), pod vođstvom Željka Ražnatovića – Arkana,
“Beli orlovi”, pod vođstvom Mirka jovića, predsjednika Srpske (stranke) narodne
odbrane (vođa “Belih orlova” ili “Osvetnika“ u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini je
bio zloglasni zločinac Milan Lukić), Šešeljevci (Srpski četnički pokret), pod vođstvom
Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke. (Čekić, Smail, AGRESIJA
NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU - PLANIRANJE, PRIPREMA,
IZVOĐENJE, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu i Kult B, Sarajevo, 2004, str. 871).
11 AIIZ, Inv. br. 2-4672.
12 Optužnica Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, broj: KT-RZ-2/05, od
28.06.2005. (Izvor: http://www.hlc-rdc.org/PravdaIReforma/Sudjenje-za-ratne-zlocine/
SudjenjaZaRatne-Nacionalna-sudjenja-za-ratne-zlocine/Sudjenje-za-ratne-nacionalna-
BiH/150.sr.html).
117
 Mnogo je primjera masovnih i pojedinačnih zločina počinjenih od
strane srpskih vojnih formacija i četnika u Višegradu nad bošnjačkim civilima.
Sam čin izvršenja, načini i metode izvršenja tih zločina idu u prilog činjenici
da je na području općine Višegrad u periodu od 1992. – 1995. godine počinjen
genocid nad Bošnjacima.
Dana 26. maja 1992. godine organizirani su autobusi kojima su se
trebali deportovati Bošnjaci iz Višegrada. Četnici su taj autobus zaustavili
u Bosanskoj Jagodini, istjerali 17 Bošnjaka, te ih pobili. Njhovi leševi su
pronađeni u masovnoj grobnici.13
U nizu masovnih zločina Milana Lukića, te zločinca Mitra Vasiljevića
su i oni od 7. juna 1992. godine kada su na obali rijeke Drine ubili pet
Bošnjaka14, te 10. juni 1992. godine, ubistvo sedam Bošnjaka koje je prije
toga zarobio Milan Lukić u fabrici namještaja “Varda“.15

Žive lomače u Višegradu

Mjesec juni 1992. godine je bio posebno obilježen masovnim
pokoljima, ubijanjima i spaljivanjima u živim lomačama bošnjačkih civila u
Višegradu od strane četnika.
Prvo masovno spaljivanje bošnjačkih civila u živoj lomači bilo je
krajem mjeseca maja 1992. godine. Četnici su cijelo selo u potpunosti zapalili,
a samo u jednoj kući je izgorilo šest žena i cijela porodica Čelik.
Drugo masovno spaljivanje bošnjačkih civila u živoj lomači je bilo
14. juna 1992. godine. Tog dana specijalna vojna formacija pod komandom
Milana Lukića je zarobila više od 60 lica, uglavnom žena i djece iz Višegrada
i okolnih bošnjačkih sela (Koritnik i Sase), različite životne dobi, dovela ih u
kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, i žive ih spalila. U one
koji su pokušali pobjeći kroz neki od prozora pucalo se, te su svi, osim šest
osoba, živi izgorjeli.16 Najmlađa žrtva je bila beba stara tek dva dana, koja ni
ime nije dobila.
13 Ovaj zločin su počinili “Osvetnici“, formacija pod komandom Milana Lukića. (Izvor:
Dnevni avaz, 17.03.2006).
14 Druga proširena optužnica protiv Milana Lukića od 27.02.2006. (Izvor: http://www.
un.org/icty/inclictment/english/luk-2ai060227.html).
15 Optužnica Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, broj: KT-RZ-2/05, od
28.06.2005. (Izvor: http://www.hlc-rdc.org/PravdaIReforma/Sudjenje-za-ratne-zlocine/
SudjenjaZaRatne-Nacionalna-sudjenja-za-ratne-zlocine/Sudjenje-za-ratne-nacionalna-
BiH/150.sr.html).
16 Presuda Pretresnog vijeća od 29.11.2002. u predmetu Mitar Vasiljević (IT-98-32-T)
“Višegrad“, Arhiv ICTY-a.
118
 Lokalne vlasti u Višegradu su nastojale posljednjih godina na sve
moguće načine spriječiti aktivnosti na obnovi žive lomače u Višegradu, tj.
kuće Adema Omeragića. Inicijator obnove je bilo Udruženje “Žene žrtve rata“.
I pored svih opstrukcija, kuća je obnovljena i bit će sačuvana „kao spomenik
stradanja nedužnih civila i opomena budućim generacijama“17.

Jedna od preživjelih žrtava je uspjela razbiti prozor i spasiti sebe i svoje

dijete. U izjavi za dnevni list “Dnevni avaz“, na dan obilježavanja dvadesete
godišnjice tog stravičnog zločina, rekla je sljedeće: “Trebali smo autobusom
ići u Olovo ili Kladanj, ali to je otkazano. Ovdje su nas protjerali uz izgovor
da će nas tući Zelene beretke iz Babinog potoka. Posljednja sam ušla, a prva
sam uspjela razbiti prozor kada je kuća zapaljena“.18

Treće spaljivanje bošnjačkih civila u živoj lomači je bilo dana 27.

juna 1992. godine, svega trinaest dana poslije prvog masovnog spaljivanja
bošnjačkih civila, u kući Mehe Alića, u Višegradskom mjestu zvanom
Bikavac, spaljeno je 72 civila. Najmlađa žrtva bio je jednogodišnji sin
(Ensar) i petogodišnja kćerka (Elma) Esada Tufekčića. Jedina preživjela je
Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz
zapaljene kuće. Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu,
sudije ICTY-a okarakterizirale su kao najgore primjere nečovječnih postupaka
jednog čovjeka prema drugome.

U junu mjesecu 1992. godine na mostovima na obali Drine ubijeno je

na desetine i stotine Bošnjaka, muškaraca, žena i djece, a njihova tijela bačena
u rijeku. Brojni Bošnjaci muškarci su zatočeni u kasarni JNA u Uzamnici i
drugim mjestima, gdje su saslušavani, mučeni i prebijani.

Srpska vojska je dana 25. avgusta 1992. godine napala i selo Velji Lug
i u tom napadu ubili sedam bošnjačkih žena i jednog muškarca, a više desetina
bošnjačkih žena, djece i staraca odveli i zatvorili u prostorije osnovne škole
“Hasan Veletovac“ u Višegradu, koja je bila pretvorena u logor za Bošnjake. U
tom logoru Srbi su stalno vršili premlaćivanja i mučenja zatvorenih Bošnjaka.

U avgustu mjesecu 1992. godine Srbi su napali selo Barimo, zapalivši

cijelo selo i do temelja srušili džamiju. Ubijeno je 26 bošnjačkih civila.
Najstarija žrtva, Hanka Halilović, imala je 92, a najmlađa (Emir Bajrić) 12
godina.

17 Aganović, Elvira, Višegrad hladan poput kamena, u “Glas Bosne i Hercegovine“, broj
166, novembar – decembar 2013.
18 Dnevni avaz, 15. juni 2012.
119
 Navedene činjenice o izvršenim zločinima su samo jedan dio cijele
priče koju s opravdanjem nazivamo genocidom. Sagledati i utvrditi konačan
broj ubijenih bošnjačkih civila na području općine Višegrad i sa današnje
distance je veoma teško. Dosadašnja istraživanja i procjene govore da je na
području općine Višegrad u periodu od 1992. – 1995. godine ubijeno, zaklano
i spaljeno preko 3.000 Bošnjaka (preko 50 Bošnjaka je ubijeno jula mjeseca
1995. godine u i oko sigurne zone UN-a Srebrenica).

Pored navedenih masovnih i sistematičnih ubistava, Srbi su vršili

i masovne i pojedinačne zločine silovanja bošnjačkih žena i djevojaka.
Centralno mjesto tih zlodjela bio je hotel “Vilina vlas“, koji je ujedno bio i
sjedište vojnih formacija iz Srbije i domaćih vojnih formacija. U tom logoru
za žene i djevojke silovano je, prema dosadašnjim podacima, preko 300
bošnjakinja. Neke od silovanih žena i djevojaka su “ne mogavši da se pomire
sa ovom činjenicom same sebi oduzimale živote, neke su to uradile i prije
obeščašćenja pa tako ostale vječno ponosne i nedokučive, a neke još i danas
s teškom mukom preživljavaju posljedice zlostavljanja koje je nad njima
izvršeno“19.

Također, oni koji su bili u zbjegovima i uspjeli preživjeti masovna

stradanja i zločine od strane Srba u Višegradu, sa sobom nose traume koje
teško da će moći ikad prebroditi i smiriti.

Pored navedenog logora “Vilina vlas“, na području Višegrada je bilo

još nekoliko logora u koje su dovođeni i pritvorani bošnjački civili. To su
bili bivša vojna kasarna JNA “Uzamnica“, zatim Osnovna škola “Hasan
Veletovac“, logor u selu Prelovo, i drugi. U njima su zavorenici bili izloženi
konstantnim korturama i maltretiranjima, koja mnogi od njih nisu uspjeli
preživjeti. Tako su, u tim logorima, Srbi “mnogima zabadali noževe u plećke,
urezivali krstove na tijelo, ubijali ih maljem, klali, rezali udove, pa čak ih
razapinjali na krstove“20.

Za počinjene zločine u Višegradu, ICTY je prvu optužnicu podigao

protiv Milana i Sredoje Lukića 1997. godine Zločinac Milan Lukić, vođa
“Belih orlova“, koji je uhvaćen u Argentini 2005. godine, osuđen je od strane
ICTY-a na doživotni zatvor. Zločinac Sredoje Lukić, član “Belih orlova“
(prije agresije radio kao policajac u Višegradu), predao se vlastima entiteta
Republike Srpske, nakon više godina skrivanja u Rusiji. Njega je ICTY osudio
na 30 godina zatvora. Zločinac Momir Savić, pripadnik neutvrđene vojne
19 AIIZ, Inv. br. 2-4672.
20 AIIZ, Inv. br. 2-4672.
120
formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše JNA, a zatim komandir
3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, prema prvostepenoj
presudi Suda Bosne i Hercegovine, od 3. jula 2009. godine, osuđen je na
kaznu zatvora od 18 godina. Okrivljeni se nije pojavio na izricanju presude.
Zločinac Boban Šimšić, prema presudi Suda Bosne i Hercegovine, osuđen
je na 14 godina zatvora, Željko Lelek na 13 godina zatvora, Novo Rajak na
14 godina zatvora, Nenad Tanasković na 8 godina zatvora. Zločinca Mitra
Vasiljevića je Haški tribunal osudio za krivično djelo zločina protiv čovječnosti
na 15 godina zatvora. On je nakon 2/3 odslužene kazne pušten na slobodu.
Po povratku iz pritvora u Višegradu je dočekan kao heroj, uz pripremljen i
organiziran doček. Nadalje, zločinci Predrag Milisavljević i Miloš Pantelić
(jedan od pripadnika “Belih orlova“ - zloglasne jedinice Milana Lukića, a
nakon rata radio je u Elektrodistribuciji) oglašeni su krivim za krivično djelo
zločini protiv čovječnosti, na kaznu zatvora u trajanju od po 20 godina.

U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine je u toku suđenje Petru Kovačeviću

i Oliveru Krsmanoviću za zločine počinjene u Višegradu. Optuženi Petar
Kovačević se tereti da je “od maja do kraja augusta 1992. godine, u okviru
širokog i sitematičnog napada usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog
stanovništva na području opštine Višegrad, kao pripadnik Vojske Republike
Srpske vršio progon bošnjačkog civilnog stanovništva na području općine
Višegrad na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi, sudjelujući
u zatvarnju, ubistvima, prisiljavanjem druge osobe upotrebom sile ili
prijetnje direktnim napadom na njen život ili tijelo na seksualni odnos ili s
njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), kao i samovoljnim i vojnim
potrebama neopravdanim uništavanjem imovine u velikim razmjerama“21.

S druge strane, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tereti Olivera

Krsmanovića da je, pored ostalog, zajedno s drugim pripadnicima Vojske
Republike Srpske “učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju Dušće
kraj Višegrada ...., i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima
Bošnjaka“22.

Nažalost, velika većina zločinaca još nije procesuirana i dovedena

pred lice pravde. Ono što je jasno i očevidno jeste da su svi počinjeni zločini
dio kontinuirane velikosrpske ideologije, politike i prakse, koja je za cilj
imala etnički čistu Istočnu Bosnu, uključujući, samim time, i područje općine
Višegrad. “Njihova genocidna djela nisu sadržana samo u uništenju jednog
21 http://depo.ba/clanak/115312/podignuta-optuznica-protiv-petra-kovacevica-za-zlocin-
protiv-covjecnosti (pristupljeno 8. jula 2014.)
22 Izvor: Portal Vijesti.ba/Fena (pristupljeno 24. februara 2012.).
121
naroda, jedne etničke grupe, pripadnika jedne rase ili vjerske zajednice, već
i u dominantnoj karakteristici ovoga pa i prošlog rata, protjerivanju ljudi sa
rodnih ognjišta i prebacivanjem na druge teritorije“23. Ono od čega zločinci
nisu odstupali jesu genocidne metode masovnih i pojedinačnih ubistava,
silovanja, tortura, mučenja, zlostavljanja i protjerivanja nedužnih bošnjačkih
civila i to samo zato što se zovu Muslimani – Bošnjaci.

Literatura:
1. Aganović, Elvira, Višegrad hladan poput kamena, u “Glas Bosne i Hercegovine“,
broj 166, novembar – decembar 2013.
2. Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu (AIIZ).
3. Čekić, Smail, AGRESIJA NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU -
PLANIRANJE, PRIPREMA, IZVOĐENJE, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Kult B, Sarajevo,
2004.
4. Dnevni avaz, 15. juni 2012.
5. Druga proširena optužnica protiv Milana Lukića od 27.02.2006. (http://www.
un.org/icty/inclictment/english/luk-2ai060227.html).
6. Kljun, Ibrahim, Višegrad – hronika genocida nad Bošnjacima, KDB “Preporod“
i Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima Zenica,
Zenica, 1996.
7. Kuka, Ermin, Zločini u Višegradu za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i
Hercegovinu, u “Znakovi vremena“, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina“,
Sarajevo, godina XVI, dvobroj 61/62, jesen-zima 2013, str. 399-407.
8. Optužnica Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, broj: KT-
RZ-2/05, od 28.06.2005. (http://www.hlc-rdc.org/PravdaIReforma/Sudjenje-za-
ratne-zlocine/SudjenjaZaRatne-Nacionalna-sudjenja-za-ratne-zlocine/Sudjenje-
za-ratne-nacionalna-BiH/150.sr.html).
9. Osmanagić, Hasan, Višegrad: Od VI v. st. ere do 1992, Štamparija Fojnica d.o.o.,
Sarajevo, 2011.
10. Petrović, Miodrag, Susreti sa Dobricom Ćosićem – necenzurisani razgovori, IP
Zograf, Niš, 2000.
11. Portal Depo.ba, 08.07.2014.
12. Portal Vijesti.ba/Fena, 24.02.2012.
13. Presuda Pretresnog vijeća od 29.11.2002. u predmetu Mitar Vasiljević (IT-98-
32-T) “Višegrad“, Arhiv ICTY-a.
14. Sućeska, Mustafa, Krvava ćuprija na Drini, DES, Sarajevo, 2001.
15. Tucaković, Šemso, Srpski zločini nad Bošnjacima – Muslimanima 1941. – 1945,
El-kalem, Sarajevo, 1995.
23 AIIZ, Inv. br. 2-4671.
122
Mr. Almir Grabovica, viši stručni saradnik

ULOGA UN-MIROVNE MISIJE U ZAŠTIĆENIM

ZONAMA SREBRENICA I ŽEPA

Sažetak

Predmet razmatranja ovog teksta jeste da ukaže na aktivnosti

međunarodnih organizacija, a posebno UN-a, i njihov učinak i propuste u
provedenim mirovnim operacijama na tlu Bosne i Hercegovine, odnosno
zaštićenih zona Srebrenica i Žepa.

Uvidom u razne dokumente iz doba agresije na Bosnu i Hercegovinu,

evidentno je da se radilo o lažnoj zaštiti ljudskih prava, te da je stvarna
zaštita bošnjačkog naroda potpuno izostala čime su na površinu isplivali
međunarodni interesi spram Bosne i Hercegovine. Iako je BiH međunarodno
priznata država i članica Ujedinjenih nacija, suviše često je dolazilo do kršenja
donesenih deklaracija Vijeća sigurnosti, posebno onih koje su se odnosile na
zaštićene zone kao što su Srebrenica i Žepa.

Ovima radom se želi ukazati na pristrasnost međunarodne zajednice,

a posebno UN-a, u slučaju bosanskih Srba što je u konačnici dovelo i do
nezapamćenog genocida u zaštićenim zonama UN-a. Tome u korist govore
i autentični dokumenti Vojske Republike Srpske koji direktno ukazuju na
zauzimanju strana (posebno UNPROFOR-a) u slučaju Bosne i Hercegovine.

Ključne riječi: Ujedinjene nacije, sigurne zone, Srebrenica, Žepa, mirovne

misije, genocid

Uvod

Mirovne misije Ujedinjenih nacija jedinstven su i dinamičan istrument

koji je razvijen kako bi pomogao državama pogođenim ratnim sukobima da
stvore uvjete za trajni mir. Operacije održavanja mira, iako eksplicitno nisu
predviđene Poveljom Ujedinjenih nacija, razvile su se u jedan od glavnih

123
instrumenata Ujedinjenih nacija za postizanje mira. Poveljom Ujedinjenih
nacija Vijeću sigurnosti dodijeljena je odgovornost za održavanje svjetskog
mira i sigurnosti te ono slijedom toga može usvajati niz mjera u tu svrhu,
uključujući uspostavu mirovnih misija. Sa aspekta posmatranja zadataka i
trajanja mirovnih misija u periodu poslije Hladnog rata, jasno je da je došlo do
izvjesnih promjena u njihovom karakteru budući da su kompleksne operacije
na terenu zahtijevale i jedinstven odgovor na postojeću situaciju. Često je
dolazilo do preplitanja mirovnih misija i promjene u organizaciji i veličini
mirovnih misija što će biti prikazano i u slučaju Bosne i Hercegovine. Agresija
na Bosnu i Hercegovinu otkrit će i sve nedostatke (ne)djelovanja Ujedinjenih
nacija kada je za to i pravno postojao razlog i kada je kršena Konvencija
o ljudskim pravima. Stoga će i akcenat ovog rada biti stavljen na genocid
u Srebrenici, a potom i u Žepi, koje su (što predstavlja i najveći paradoks)
proglašene „sigurnim zonama“ UN-a.

Mirovne misije u sigurnim zonama

Napad na Bosnu i Hercegovinu bio je i izvjesni povod za angažiranje

međunarodnih snaga na ovim prostorima, čime su se ispoljili opći i pojedinačni
interesi pojedinih zemalja. Tome doprinosi i činjenica da je Daytonski mirovni
sporazum „okupio toliko učesnika sa većim ili manjim zadacima, da to zapravo
predstavlja jedinstven primjer u novijoj povijesti međunarodnih odnosa i
dakako međunarodne zajednice u njenom elementarnom određenju“. (Delić,
2001: 40)

Na reforme koncepta mirovnih misija i način njihovog djelovanja

u suvremenim odnosima utjecala je neučinkovitost mirovnih misija kao
posljedice niza faktora. Jedan od najčešćih razloga neučinkovitosti bila je
„kriva procjena da će tradicionalni model mirovnih misija biti prikladan u
novim strateškim okolnostima i pretežito unutarnjim sukobima...“, a takve
pogrešne procjene „dolazile su do izražaja i na području bivše Jugoslavije,
te su mirovne misije koje su se odigravale na ovom području, imale velikog
utjecaja na početak reformi koncepta mirovnih misija i način njihovog
djelovanja u suvremenim okolnostima“ (Jekešević, 2011: 382).

Kriza u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji,

usljed njene kompleksnosti, zahtijevala je uključivanje Ujedinjenih nacija
i Evropske ekonomske zajednice, a posebno Vijeća sigurnosti, nadležnog
organa Ujedinjenih nacija, za poduzimanje mjera za očuvanje mira i sigurnosti
u svijetu. Kada je već bilo sasvim izvjesno da se disolucija bivše SFRJ neće
124
i ne može završiti mirnim putem i kada su se u praksi počeli realizovati
velikodržavni planovi o stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske, međunarodna
zajednica je intenzivirala svoje aktivnosti u i oko SFRJ kako bi kontrolirala
krizu i spriječila njeno širenje i prerastanje u rat širih razmjera. Intenzitet
djelovanja, kako političkog tako i vojnog, osjetno je povećan početkom 1992.
god.

Tokom 1992.godine Vijeće sigurnosti je donijelo ukupno dvadeset

rezolucija od kojih se četrnaest direktno odnosilo na zbivanja u Bosni i
Hercegovini. Djelovanje Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini nakon
nametanja embarga, čime je prema članu 51. Povelje UN-a Republici Bosni
i Hercegovini oduzeto pravo na samoodbranu, se odvijalo u pet različitih
pravaca. Na sastanku održanom 21.februara 1992.godine, Vijeće sigurnosti
je usvojilo rezoluciju 743 u kojoj je izrazilo zabrinutost da „situacija u
Jugoslaviji predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti“, a u tački
2. rezolucije „odlučuje da se uspostave Zaštitne snage Ujedinjenih nacija“
koje bi trebale biti „privremeno rješenje radi uspostavljanja uslova za mir i
sigurnost neophodnih za pregovore za sveobuhvatno rješenje jugoslovenske
krize“ (Karčić, 2010:18). UNPROFOR (United Nations Protection Force
- Zaštitne snage Ujedinjenih nacija) je formiran 21. februara u inicijalnom
periodu od 12 mjeseci, a na prijedlog Generalnog sekretara Vijeću sigurnosti
koje je svojom Rezolucijom 743 odobrilo njegovo formiranje, a Rezolucijom
794 odobrilo raspored snaga čiji je mandat proširen na gotovo cijeli teritorij
bivše Jugoslavije nedugo nakon raskola SFRJ.

Jedan od prvih zadataka koji je povjeren UNPROFOR- u bio je da

provede odluku o stvaranju zona sigurnosti. Naime, Rezolucijama 819 i VS
824 uspostavljena je zona sigurnosti oko Srebrenice te oko glavnog grada
Bosne i Hercegovine, Sarajeva, kao i drugih ugroženih oblasti kao što su Tuzla,
Žepa, Goražde, Bihać. Iako je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine od početka
agresije priželjkivalo vojnu intervenciju Zapadnih zemalja, one nisu bile
spremne da tu intervenciju i izvedu. Velika Britanija i Francuska su strahovale
od ishoda koji bi vojna intervencija imala na njih, a Sjedinjene Američke
Države su u početku bile suzdržane po pitanju Bosne i Hercegovine. Tadašnji
komandant UNPROFOR-a Michael Rose je smatrao da bi „primjena zračnih
udara pretvorila UNPROFOR od snaga za održavanje u snagu za provedbu
mira, a provedba mira znači stati na jednu stranu u sukobu“, a da bi prijetnja
upotrebom zračne sile intenzivirala sukobe u Bosni i Hercegovini. (Silber,
Little, 1995/96: 325) Sa današnje tačke gledišta bismo mogli konstatovati
da je glavni uzrok neuspjeha mirovne operacije UN-a u Bosni i Hercegovini

125
bio taj „da su se u situaciji agresije i okupacije područja po nadmoćno
naoružanim srpskim snagama...trebale uputiti oružane snage Ujedinjenih
nacija s mandatom iz glave VII Povelje. UNPROFOR praktično nikada nije
imao ovlast upotrijebiti oružanu silu izvan samoodbrane“ (Degan, 2000:797)

Rezolucijom 824 od šestog maja 1993.godine, pozivajući se na glavu

VII Povelje, Vijeća sigurnosti UN-a u tački 3; proglašava se Srebrenica i Žepa
zaštićenim zonama Ujedinjenih nacija što je podrazumijevalo zaštitu od bilo
kakvog oružanog napada ili bilo kojeg drugog neprijateljskog djelovanja. U
tački 4. pomenute rezolucije Vijeće je proglasilo da navedenim zaštićenim
zonama „treba da bude ispoštovana... hitna obustava oružanih napada ili bilo
kakvog neprijateljskog djelovanja protiv ovih zaštićenih zona i povlačenje svih
vojnih ili paravojnih formacija bosanskih Srba iz ovih gradova na udaljenost na
kojoj ne predstavljaju prijetnju sigurnosti ovih gradova i njihovih stanovnika,
što će biti praćeno i provjeravano od strane vojnih posmatrača Ujedinjenih
nacija“ (Karčić:2010:52-53)

Iz pomenutih rezolucija o „sigurnim zonama“ vidljivo je da Vijeće

sigurnosti UN-a niti jednom riječju“ nije aludiralo na sigurne i neutralne zone
(člana 14 i 15 Ženevske Konvencije) ili demilitarizovane zone.“ (Ingrao,
Emmert:2010; 203-204). Snage bosanskih Srba vršile su napad na zaštićene
zone pri čemu sve slabosti UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini dolaze
do izražaja što je za posljedicu imalo nezapamćen genocid nad bošnjačkim
stanovništvom i na stotine hiljada nevinih žrtava, što je evidentno i u
izvještaju generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Koffy Anana koji priznaje
da su serijom loših procjena propustili da obave“ svoj dio posla u spašavanju
stanovništva Srebrenice od srpske kampanje masovnog istrebljenja“. (Večernje
novine br.10432,17. novembar 1999, 2,3)

Zaključivši da Zapad neće intervenirati, Vojska Republike Srpske

je 6.jula u 04:00h krenula u odlučnu i posljednju ofanzivu na enklavu
Srebrenicu. Fracuski general Bernard Janvier je izjavio da se Srebrenica može
braniti sama što je onemogućilo bilo kakvo djelovanje snaga Ujedinjenih
nacija. Srpske snage igraju okrutnu igru ucjenivši Komandu UNPROFOR-a
i spriječivši generalnog sekretara UN-a da donese odluku o upotrebi zračnih
snaga za intervenciju u Srebrenici, a sve je bilo popraćeno veoma jakim
srpskim lobijem u Parizu, Londonu, Njujorku koji uspješno utiču na odluke
međunarodnih snaga u sprječavanju djelovanja interventnih zračnih jedinica
NATO-a. Ipak, mora se priznati da je Srbima najviše na ruku išla Holandija,
koja je bila protiv bilo kakvih zračnih napada prije nego se njeni vojnici ne
evakuiraju iz Bosne. Dakle, unatoč tome što je Srebrenica bila zaštićena
126
zona i prisustvu snaga Ujedinjenih nacija, desio se najveći pokolj civilnog
stanovništva u Evropi poslije Drugog svjetskog rata i najveće stradanje
Bošnjaka u historiji bošnjačkog naroda. Dana 11.07.1995.godine u 13h Vojska
Republike Srpske je ušla sa pješadijom i tenkovima u centar demilitarizovane
zone Srebrenica. Srebrenica je od tog trenutka bila u rukama VRS. Nakon
Srebrenice agresorska vojska je ušla u Potočare 12.07.1995.godine u 10 sati i
zauzela bazu UNPROFOR-a u kojoj je zaštitu potražilo i civilno stanovništvo
enklave Srebrenica. U razgovorima se konstatuje da VRS nije imala gubitaka
što ukazuje da UNPROFOR nije pružao otpor. Dalje, u razgovoru se potvrđuje
da je VRS obezbjedila 50 autobusa i šlepera za evakuaciju stanovništva ka
Tuzli. Nagovještava se plansko odvajanje muškaraca od žena i djece, njihova
likvidacija. Prema najavi srpskog oficira, snage UNPROFOR-a rade šta Srbi
hoće. Nakon što su samo u nekoliko dana jula prisilno deportovali preko
25.000 žena i djece i pobili preko 8.000, muškaraca pripadnici Vojske i policije
Republike Srpske su poduzeli aktivnosti na premještanju žrtava i prikrivanju
zločina. Svih 40 000, koliko ih je tamo živjelo početkom 1995.god., srpski
fašisti su protjerali, pohapsili ili pobili. O stravičnom zločinu, promišljenom i
namjernom neuplitanju i nepomaganju da se isti spriječi, svjedoči i ponašanje
predstavnika UN-a, specijalnog izvjestioca za bivšu Jugoslaviju pri Komisiji
za ljudska prava UN-a, Tadeuša Mazovjetskog, koji je dao ostavku na funkciju
27.jula 1995.godine ističući sljedeće „ Zločini su počinjeni brzo i brutalno,
a nasuprot tome odgovor Međunarodne zajednice bio je spor i neefikasan.
Sama stabilnost međunarodnog poretka i civilizacijski princip su ugroženi na
pitanju Bosne. Nisam ubijeđen da će se desiti preokret, kome sam se nadao i
ne mogu i dalje da učestvujem u lažnoj zaštiti ljudskih prava...“ (Oslobođenje
27.12.1995., 18)

Nakon genocida u Srebrenici 11.jula 1995.godine, srpski agresori

krvavih ruku i usijanih topova prebacuju pažnju na drugu Enklavu Žepa počevši
sa demilitarizacijom bošnjačkih boraca i snažnim granatiranjem koje je vršeno
sa svih strana preko Drine, sa Rujišta, iz Bajine bašte, sa brda Mirkovac, sa
Borika i okoline Han Pijeska. Napade na Žepu vodili su uz Mladića general
Zdravko Tolimir, pukovnik Rajko Kusić, general Milan Gvero i Radivoje
Miletić. Pomoć međunarodne zajednice i ovog puta je izostala, a snage
UNPROFOR-a koje su se sastojale od jednog bataljona ukrajinskih trupa,
unutar kojeg je svih deset punktova bilo stavljeni pod kontrolu bosanskih
Srba, što se i jasno vidi iz dokumenta VRS od dana 14.07.1995.god. „ Za
sada smo potpunu kontrolu stavili na punkt broj 2 – Bokšanica na kome se
nalazi komanda snaga UNPROFOR-a i sa kojim imamo žičnu vezu. Punkt
će ostati u funkciji kao da nije blokiran i obiđen našim snagama. Preko ovog

127
punkta planiramo vršiti usmjerenje rada ostalih punktova UN-a. Usmjerili
smo komandu UNPROFOR-a da izda instrukcije svojim punktovima da ne
otvaraju vatru na jedinice VRS-a, a da simuliraju dejstvo pucanjem u vazduh
ukoliko ih na to prisile Muslimani“. (http://jugiliks2.com/index_htm_files/
vinko%20117..pdf).

Posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju

Jasusi Akasi 19. jula 1995. godine, sedam dana prije pada Žepe, rekao je
novinarima, nakon sastanka sa NATO izaslanicima u Briselu, da UN “nisu u
poziciji fizički zaštititi enklave” i dodao: “Žao mi je zbog pada Srebrenice i
neminovnog pada Žepe”.

Iako je Žepa bila zaštićena zona UN-a Srbi su bili odlučni etnički
je očistiti, i poslije trinaest dana hrabre odbrane žepskih boraca u prisustvu
predstavnika UN-a 24. jula postignut je dogovor između predstavnika vlasti iz
Žepe i Mladićevih izaslanika o deportaciji civila iz ove zaštićene zone UN-a.
UN organizuje evakuaciju civila iz Žepe. Sve do večeri 27.jula 1995.godine
izmještanje bosanskih civila iz Žepe bilo je skoro završeno. Srpski agresor je
u saradnji sa ukrajinskim bataljonom izvršio potpuni egzodus Žepljaka sa ovih
područja, i nakon odlaska posljednjeg autobusa bošnjačkih civila uhapsili
su žepski pregovarački tim na oči ukrajinskog bataljona na čelu sa Avdom
Palićem komadant žepske brigade, Mehmed efendija Hajrić, predsjednik
ratnog predsjedništva Žepa i Amir Imamović, komandir civilne zaštite Žepa, a
nakon toga su ih svirepo ubili.

Iz navedenog se može izvesti sljedeći zaključak: iako su Srebrenica

i Žepa bile zaštićene zone Ujedinjenih nacija sve vrijeme do njihovog
zauzimanja u kontinuitetu su vođeni akti genocidnog uništenja čime su
one postale koncentracioni logori UN-a u kojima je zločin genocid vršen u
kontinuitetu i to javno, pred očima cjelokupne međunarodne zajednice čime
je brutalno kršen status sigurnosnih zona UN-a.

ZAKLJUČAK

Iako jedna organizacija kao što su Ujedinjene nacije počiva na Povelji

koja proklamuje suverenu jednakost država članica tako osiguravajući
međunarodni mir i sigurnost, evidentno je da pokušaji da se preventivno
djeluje u rješavanju krize na prostoru bivše SFR Jugoslavije nisu urodile
plodom. Jedan od razloga zbog kojeg je vojna intervencija izostala po pitanju
Bosne i Hercegovine leži u činjenici da se moćne države nisu osjećale

128
ugroženim raspadom SFRJ i agresijom proisteklom iz toga. Raspad SFRJ i
agresija na BiH dešavali su se uporedo sa promjenama u Evropi nakon 1989.
godine. Europska unija je to koristila kako bi pokazala da je bitan „igrač“
u međunarodnim odnosima i da može (pregovorima) rješavati probleme u
vlastitom susjedstvu bez Sjedinjenih Država (što se nije pokazalo tačnim).

Djelovanje Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini bilo je prvenstveno

usmjereno na humanitarne aktivnosti umjesto na rješavanje krize i sprječavanje
agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovakav sadržaj aktivnosti Ujedinjenih
nacija nije djelovao na sprječavanje konflikata, nego je čak doprinosio
nastavku ratnih djelovanja i kršenju normi međunarodnog prava. Neodlučnost
u provođenju brojnih uspostavljenih sporazuma za prekid neprijateljstava i
nedosljednost u postizanju cjelovitog mirovnog rješenja, pogoršavali su stanje
u Bosni i Hercegovini.

Provedene mirovne misije UN-a i odnos međunarodne zajednice prema

genocidu u Bosni i Hercegovini krajnje je sraman. Kao prvo, međunarodna
zajednica je nametnutim embargom na naoružanje Bosni i Hercegovini
onemogućila da se vojnički zaštiti od agresije, koja je na nju izvršena od
strane srpskog agresora. Kada je uslijedila agresija na Bosnu i Hercegovinu,
međunarodno priznatu zemlju i članicu UN-a, ista nije zaustavljena, što je
rezultiralo stravičnim genocidom nad bošnjačkim narodom. Zatim, omogućena
je okupacija UN-ovih sigurnih zona Srebrenica i Žepa i pored prisustva UN-
ovih vojnika na tim područjima desio se najveći pokolj civilnog stanovništva
u Evropi poslije Drugog svjetskog rata i najveće stradanje Bošnjaka u historiji
bošnjačkog naroda.

LITERATURA
1. Čekić, S. – Kreso, M. – Macić, B. GENOCID U SREBRENICI
„SIGURNOJ ZONI“ UJEDINJENIH NACIJA, JULA 1995, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2000.
2. Čekić, S. GENOCID I ISTINA O GENOCIDU U BiH, Univerzitet u
Sarajevu &Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
3. Delić, S. BOSNA I HERCEGOVINA I SVIJET, JU Univerzitet u Tuzli,
2001.
4. Dimitrijević, D. REFORMA SAVETA BEZBEDNOSTI UJEDINJENIH
NACIJA, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2009.

129
 5. Frantzen, H. NATO AND PEACE SUPPORT OPERATIONS 1991-1999,
Frank Cass London and New York, 2005.
6. Ingrao, C. – Emmert, T. SUOČAVANJE S JUGOSLOVENSKIM
KONTRAVERZAMA INICIJATIVA NAUČNIKA, Buybook, Sarajevo,
2010.
7. Karčić, H. IZBOR REZOLUCIJA VIJEĆA SIGURNOSTI
UJEDINJENIH NACIJA O BiH, Connectum, 2010
8. Laura, S. – Allan, L. SMRT JUGOSLAVIJE, Otokar Keršovani, Rijeka
1995/1996.
9. Milisavljević, B. NOVE MIROVNE MISIJE ORGANIZACIJE
UJEDINJENIH NACIJA, Centar za publikacije Pravnog fakulteta,
Beograd, 2007.
10. Šabić, V. GENOCID U SREDNJEM PODRINJU 1992-1995, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2008.

Dokumenti i izvještaji:

1. Mišljenja Arbitražne komisije Konferencije Evropske zajednice o

Jugoslaviji,
2. Povelja Ujedinjenih nacija
3. Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija
4. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 746 (1991)
5. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 794 (1992)
6. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 867 (1993)
7. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 929 (1994)
8. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN 940 (1994)

130
IZ PROŠLOSTI SREBRENICE
Dr. sc. Adib Đozić, redovni prof.
Mr. sc. Rusmir Djedović

ČARŠIJA U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA

Sažetak

U radu se ukazuje na značaj Čaršije u gradu Srebrenici. Čaršija

u Srebrenici se razvija od 15. stoljeće i stalno predstavlja najznačajniji
prostorno-urbani sadržaj grada. U njoj se nalaze najvažniji sadržaji grada i
okoline, poslovni i javni.

U nastavku donosimo detaljan pregled izgleda i analizu najvažnijih

karakteristika Čaršije u Srebrenici krajem 19. stoljeća. Pregled i analizu
radimo na osnovu do sada nekorištenih izvora sa kraja 19. stoljeća, uglavnom
Gruntovnih knjiga iz 1894. godine i Katastarskih planova iz 1882-85. godine,
koji su donekle ažurirani u kasnijem periodu.

Ključne riječi: Čaršija, Srebrenica, dućani, vakufi, Gornja Čaršija, Donja

Čaršija.

Uvod

Najvažniji prostorno-urbani sadržaj svakog grada u Bosni i

Hercegovini je njegova Čaršija. Čaršije u našim gradovima se razvijaju od
dolaska osmanske uprave. Većina od njih je nastala na razmeđu 15/16 stoljeća.

Svi bosanski gradovi u svojoj prostorno-urbanoj strukturi imaju veći

broj mahala i po jednu Čaršiju. Mahale su imale stambenu funkciju i sastojale
su se iz više ulica (sokaka), mahalske džamije sa mektebom, groblja, kuća za
stanovanje sa pratećim objektima, voda i česmi i glavnog raskršća. Mahale se
uglavnom nalaze u padinama, ponekad i na strmim.

133
 Čaršije se obično razvija u središtu naselja, pored stjecišta glavnih
gradskih ulica i puteva koji dolaze iz okoline. Uglavnom se razvijaju na
ravnijem zemljištu, pored rijeke a ponekad i ispod utvrde tog naselja. U Čaršiji
se nalaze glavni sadržaji cijelog naselja pa i okoline. Radi se o glavnoj džamiji
(Čaršijskoj), medresi, pijaci-trgu, upravnim zgradama, hanovima i brojnim
poslovnim sadržajima (dućani, zanatske radnje, magaze...).

Dobro je poznato da grad Srebrenica ima dugu urbanu tradiciju i da

od antike do 20. stoljeća, predstavlja važno strateško, ekonomsko i urbano
središte Bosanskog Podrinja. Zbog toga u Srebrenici postoji i poslovno i javno
središte naselja, trg u srednjem vijeku a čaršija od 15. stoljeća. U ovom središtu
naselja već stoljećima koncentrisani su najvaćniji gradski sadržaji: ekonomski
(trgovine-dućani, zanatske radnje, svratišta-hanovi) i javni (upravni, vjerski,
prosvjetni, komunalni...).

Historijsko-urbani razvoj Čaršije u Srebrenici

Arheološki tragovi pokazuju da se na području današnjeg grada

Srebrenice još u antičkom periodu nalazi naselje.U srednjem vijeku ispod
grada-utvrde Srebrenik razvija se veće naselje sa poslovnim i javnim središtem
- Trgom.

Prema najvažnijim urbanim, ekonomskim, upravnim i kulturnim

karakteristikama, srednjovjekovna Srebrenica u mnogome pripada tipičnim
evropskim gradovima srednjeg vijeka.1

Najvažniji prostorno-urbani sadržaj srednjovjekovne Srebrenice je

svakako, Trgovište – Trg (mercatum, forum, lokalitet kasnije Čaršije). Na
njemu su bile i trgovačke radnje (botege, stacuni), zanatske radnje i drugi
poslovni i javni objekti.2

Odmah po osmanskom zauzeću srednjovjekovnog naselja Srebrenice

sredinom 15. stoljeća, ovo naselje se do kraja 19. stoljeća razvija pod uticajem
1 Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg vijeka do početka 20.
stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 1,
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, Tuzla –Srebrenica, 2012., str. 57. O prostorno-urbanom razvoju grada
Srebrenice vodjeti i u: Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do
početka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom
razvoju i političkom životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej
Hercegovine, Mostar, 2014.
2 Rusmir Djedović, Urbani razvoj...., str.56.
134
islamsko-orijentalne urbanizacije. Izdvaja se poslovno središte grada Čaršija i
stambeni dijelovi – mahale.3

Čaršija u Srebrenici se tokom osmanske uprave nalazi nizvodno od

stava Crvene i Bijele rijeke, gdje one čine rijeku Križevicu. Čaršija se nalazi
na desnom blago nagnutom dijelu doline Križevice. U srednjem vijeku se tu
nalazilo Trgovište sa trgom, koga sa poslovnim i javnim funkcijama zamjenjuje
srebrenička čaršija.

Čaršija u Srebrenici krajem osmanskog perioda obuhvata više ulica

koje se sastaju niže Čaršijske džamije i čine svojevrsno središte grada.
Čaršija tada ima najviše trgovačkih radnji (dućana), zanatskih radnji i drugih
ekonomskih objekata (magaze, voćari...). Najvažniji gradski javni objekti kao
što su: hanovi, središnja džamija, medresa (viša škola) i mekteb (niža škola),
nalaze se u Čaršiji. Tu su se nalazili i najvažniji upravno-administrativni objekti
kadiluka Srebrenica.Pored preko stotinu ekonomskih objekata, desetak javnih
i upravnih, u Čaršiji se tada nalazi i dvadesetak stambenih objekata.4

Već je ranije primjećeno da u gradu Srebrenici i njegovoj Čaršiji,

kao središtu većeg područja, krajem 19. stoljeća nekretnine imaju trgovci
i begovi sa strane.Naprimjer: Moše Hajm Finzi sin Avrama iz Sarajeva,
Avdibeg, Rašidbeg i Salihbeg Abdurahmanbegović sinovi um. hadži hafiza
Abdurahmanbega, svi iz Bijeljine (imaju veću kuću u vrh Skender mahale),
Sulejman Begzadić um. Mustafe.5

Vakufi u Čaršiji

U ukupnom, pa i urbanom razvoju bosanskih gradova veliku ulogu od

15. do 20. stoljeća ima institucija vakufa. Tako je i u gradu Srebrenici, pa i
njenoj Čaršiji.

Vakuf Čaršijske džamije je jedan od najstarijih vakufa u Srebrenici a

vjerovatno je vezan za Sultan Bajezidovu džamiju iz 15/16. stoljeća. Također,
i vakuf Čaršijske česme (vode) je iste starosti kao i prethodni.6
3 Rusmir Djedović, Senad Begović, prof., Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom
periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-
istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski municipium“
Skelani Srebrenica, 2012., str. 207.
4 Rusmir Djedović, Senad Begović, prof., Urbani razvoj...., str.208.
5 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 2, JU Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona,
Tuzla –Srebrenica, 2013., str. 66.
6 Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština sjeveroistočne
135
 Čaršijska džamija je izgrađena prije 1512. godine, odnosno još za
vladavine sultana Bajezid II (1481-1512.), zvanog Velija (Sveti). Odatle
je Evlija Čelebija prolazeći kroz Srebrenicu 1660. godine, naziva Bajezid
Velijina džamija i opisuje je kao jednostavnu bogomolju u starom stilu s
jednom munarom a pokrivenu ćeremitom.7

Ova džamija se u popisima iz 16. stoljeća navodi samo kao Časna

džamija. Godine 1533. kao službenici ove džamije se spominju Mevlana
Šemsudin, hatib i Ahmed, mujezin.8 Džamija je porušena za vrijeme Bečkog
rata, kao i ostale gradske džamije Srebrenice, pa odmah po završetku rat
obnavljana. Obnavljana je nekoliko puta. Zna se da je zgradu džamije
obnovljao i Hadži Selman-aga Selmananagić 1836. godine.

Godine 1890. kao musakafat ovog vakufa donosi prihode od kirije

u iznosu od 35 forinti a kao mustagelat su registrovani prihodi od vakufske
zemlje u iznosu od 50 forinti, ukupno 85 forinti. Prihodi Vakufa Čaršijske
džamije u Srebrenici su 1890. godine potrošeni na plaće imama i mujezina
džamije od 16 i 50 forinti. Na troškove rasvjete džamije potrošeno je 15 forinti.
Prema proračunu vakufa realizovana potreba je iznosila 81 forintu a suvišak te
godine je u vakufu iznosio 4 forinte.9

Vakuf Čaršijske džamije u Srebrenici, prema prvim gruntovnim

evidencijama 1894. godine posjeduje kao nekretninu zgradu džamije sa
gradilištem i dvorištem, k.č. 1/451, površine 140 m². 10

Vakuf Čaršijska džamija prema proračunu iz 1913. godine ima prihode

od mlina i zemlje u iznosu od 190 kruna. Troškovi su išli na plaće imama i
mujezina džamije od 30 i 160 kruna. Te godine mutevelija vakufa je Ahmetaga
Pašagić.11

Vremenom vakuf Čaršijske džamije je uvećavan novim nekretninama.

Tako su 1936. i 1938. godine od Ali(je) Selmanagića kupljena parcele Bojna
Bosne, broj 3(2010), JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla., str. 43.
7 Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo Publishing, 1996., str. 99.
8 O ovome u Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,1975.
str. 150.
9 Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1890, Sastavljeni po zemaljskom
vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, Drugi svezak, str. 75.
10 Gruntovne knjige iz 1894. godine za k.o. Srebrenicu.Uložak broj 458 Gruntovnica u
Srebrenici. Svi brojevi katastarskih čestica (k.č.) se danas nazivaju stari premjer, za
razliku od brojeva novog premjera od prije nekoliko decenija.
11 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo, str. 287.
136
(k.č. 519 i 516).12 Godine 1936 u ovaj vakuf je familija Kovačević poklonila
parcelu na k.č. 156.13

Zgrada Čaršijske džamije koja je srušena u julu 1988. godine, zbog

izgradnje nove zgrade, bila je skromnijih dimenzija 6x8x5 m i sa drvenom
munarom. Do tada je džamija, u stvari mesdžid, bila bez minbere u kome se
obavljalo pet dnevnih namaza, dok su se džuma i bajram namazi klanjali u
Bijeloj džamiji i džamiji Crvena rijeka.14

Vakuf Čaršijske džamije je pored nekretnina u Čaršiji i gradu Srebrenici,

imao i zemljišta po selima kadiluka i kotara Srebrenica. Spominjemo primjer
iz sela Bajramovići, zapadno od Srebrenice.

Krajem 19. stoljeća, tačnije 1894. godine, u neposrednoj blizini mahale

Bajramovići se nalaze brojna zemljišta u vlasništvu vakufa. Konkretno
u vlasništvu vakufa Čaršinske džamije iz Srebrenice. Radi se o slijedećim
parcelama na k.č.: 30 oranica Podkućnica (površine od 570m2), 44 oranica
Krivača (2.040m2), 71 i 72 livada i šuma Lučica (5.850m2), 146 i 147 šuma i
livada Plane (1.0250m2).15

Prema proračuna vakufa iz 1890. godine, Vakuf Čaršijske česme

(vode)je prihode u iznosu od 40 forinti imao kao musakafat na ime kirije od
pekare. Ovi prihodi su trošeni na uzdržavanje česme.16

Sredinom 17. stoljeća se u gradu Srebrenici spominju tri mekteba.17

Morao je svaki od njih obavezno imati svoj poseban vakuf. Ovi vakufi su
osnovani a mektebi izgrađeni tokom 16. ili u prvoj polovini 17. stoljeća. Jedan
od njih je svakako bio u Čaršiji.

Do sredine 19. stoljeća u Srebrenici je postojala zgrada jednog starog

mekteba, koji je vremenom postao sasvim trošan. Vakuf koji ga je opsluživao
je izgleda odavno bio propao, pa nije ni bilo vakufskih sredstava za njegovo
održavanje, niti plaću za hodže, koji su nastojali da uče djecu.18 Na mjestu
ovog mekteba je 1866. godine izgrađena medresa.
12 Ulošci broj 516 i 519 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
13 Uložak broj 494za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
14 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Sabrani tekstovi knjiga II,
BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007., str. 286.
15 Uložak 44, Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici. Vlasništvo Vakufa čaršinske džamije u Srebrenici.
16 Proračuni vakufa ...1890, str. 75.
17 Evlija Čelebi, Putopis..., str. 99.
18 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske..., str. 288.
137
 Vakuf mejtefa u Srebrenici, 1894. godine ima sljedeće nekretnine.
Zgradu mekteba, koja se vodi kao kuća sa kućištem na k.č. br. 1/449 i površinom
od 160 m². Zatim, parcelu šljivik pod mejtefom na k.č. 1/450, površine 230
m² i voćar u srebreničkoj čaršiji na k.č. 1/686, površine od 130 m².19 Parcela
sa objektima na k.č. 1/155 je još od osmanskog perioda u vlasništvu Vakufa
Mejtefa u Srebrenici. Parcela je odmah ispod Čaršijske džamije a sa lijeve
strane Crvene rijeke.

Analizom katastarskih planova grada Srebrenice sa kraja 19. stoljeće

dobro se vidi da je zgrada mekteba većih dimenzija, neposredno sa istočne
strane Čaršijske džamije (danas je na tom mjesti velika zgrada Islamskog
centra).

Srebrenica je najvjerovatnije imala medresu još u vrijeme svog

„zlatnog doba“, tokom 17. stoljeća. Tada je u gradu bilo oko 800 kuća, blizu
5.000 stanovnika, razvijena Čaršija, šest muslimanskih mahala, šest džamija,
tri mekteba, tekija, hamam, bila središte prostranog kadiluka...20

Poznato je da je na mjestu jednog starog i zapuštenog vjersko-

prosvjetnog objekta, čiji je vakuf bio odavno propao, godine 1866., izgrađena
nova zgrada za medresu.21 Zgrada je sagrađena prizemno, na cokli od lomljenog
kamena i drveta.Imala je pet učionica i hodnik, dimenzija 20x8x3 m, pokrivena
crijepom. Ovu akciju je izvela grupa uglednih stanovnika Srebrenice, koji su
sporazumno, između sebe skupili priloge i izgradili medresu sa više odaja a
pobrinuli su se i za muderiza. Također, pobrinuli su se i za budući opstanak
medrese, tj. troškove uzdržavanja. Osnovali su poseban vakuf u koji su
uvakufili nekoliko čifluka, od čijih prihoda se uzdržavala medresa i muderizi
(plaća, ogrev zimi...).22

Selman-aga rodonačelnik poznate srebreničke familije Selmanagića

koja je odigrala značajnu ulogu u istoriji Srebrenice, je najvažniji vakif
(dobrotvor) za medresu u Srebrenici, tokom 19. stoljeća.23

Vakufu koji je namjenjen za uzdržavanje medrese u Srebrenici

poklanjalo je nekretnine više poznatih i bogatih srebreničana i srebreničanki.
Iz službenog naziva ovog vakufa krajem 19. stoljeća koji glasi Vakuf hadži
Selmanage, hadži Rustembega i Hadži Ruki hanume medrese, to dobro
19 Uložak broj 239za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
20 Evlija Čelebi, Putopis..., str. 99.
21 Ovo je zabilježeno u jednoj vijesti u časopisu Bosna, 1866. godine.
22 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske..., str. 288.
23 Rusmir Djedović, Vakufi...., str. 49.
138
vidimo. Pored Selman-age u vakuf medrese u Srebrenici su vakufili i Rustem-
beg i Ruki(ja) hanuma. Ovaj Rustem-beg je rodonačelnik poznate srebreničke
familije Rustembegovića. I jedina za sada poznata žena vakif u Srebrenici,
Ruki(ja) hanuma je vjerovatno iz neke značajne familije ovog grada.24
Prema proračunu iz 1890. godine vakuf hadži Selmanage, hadži
Rustembega i Hadži Ruki hanume medrese u Srebrenici ima prihod kao
mustagelat od značajnih 300 forinti. Dolazio je na ime trećine od 12 kuća
čifčija. Ovaj prihod su uvakufili navedeni vakifi, očito od svojih nekadašnjih
kmetova u nekom od sela okoline Srebrenice. Detaljnijim istraživanjima se
svakako, mogu naći kmetovska selišta od kojih su ti prihodi i dolazili.Svih
300 forinti godišnjeg prihoda vakufa medrese u Srebrenici odlazili su na plaću
muderiza (profesora) navedene medrese.25
Ova medresa se početkom 20. stoljeća naziva i Hadži Hasanagina
medresa. Vjerovatno ju je obnavljao Hadži Hasanaga Selmanagić, pa se
poslije opravke zvala po sahibi-hajratu.26
Vakuf Medresa u Srebrenici prema proračunu vakufa iz 1913. godine
ima prihode od vakufske zemlje od značajnih 810 kruna i bio je drugi po
ekonomskoj snazi u gradu i kotaru Srebrenici. Sav ovaj iznos je išao na plaću
muderiza medrese. Mutevelija vakufa Medrese tada je bio Haki ef. Đozić.27
Prema jednom izvještaju o radu Uleme-medžlisa u Sarajevu iz 1932.
godine, vidimo da je medresa u Srebrenici prestala da radi.
Za osmanske uprave i na prelazu 19/20. stoljeće u Čaršiji grada
Srebrenice brojne nekretnine imaju i drugi vakufi, kao što su:
Vakuf mejtefa za žensku djecu u 1894. godini, između ostalog ima i
dućan sa gradilištem u Čaršiji na k.č. 1/62 površine 30 m2.28
Vakuf džamije Crvena rijeka zvane Šarene džamije 1894. godine
posjeduje i dućan sa gradilištem u gornjem dijelu srebreničke Čaršije na k.č.
1/49.29

24 Rusmir Djedović, Vakufi..., str. 49-50.

25 Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1890, str. 77.
26 Hifzija Suljkić, Spomenici islamske..., str. 288-289.
27 Proračun vakufa ...1913, str. 287.
28 Uložak broj 375za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
29 Uložak 457za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
139
 1894. godine, Vakuf Hadži Skender džamije u Srebrenici ima značajne
nekretnine.30 Vakufu tada pripadaju i nekretnine u Čaršiji, dućan na k.č. 1/48,
površine 15 m2 i voćar na k.č. 1/484, površine 1.700 m2. Navedenom vakufu
pripada i veći kompleks zemljišta na Musali (sjeverno od današnje zgrade
Opštine) a u statusu groblja.Ovaj vakuf je 1901. godine kupio od familije
Ibrahimagića parcelu na k.č. 1/681, površine od 20 m2.31Vakuf H. Iskender
(Bijela) džamija godine 1913. kao prihod od vakufske zemlje i od kirija
dućana ima 250 kruna.32

Odnos pojedinih građana Srebrenice nije uvijek bio u skladu s

namjenom korištenja fakufa. Tako, 1885. godine Halil Lučanin traži da na
vakufskom zemljištu u Srebrenici izgradi kafanu.33

Kontakt Čaršije sa mahalom Crvena rijeka, Skender mahalom i Hridom

Čaršija kao najvažniji prostorno-urbani sadržaj grada Srebrenice ima

veliki uticaj na karakteristike i razvoj susjednih mahala. Srebreničke mahale,
kao stambeni dijelovi naselja, na svom kontaktu sa Čaršijom, zbog dodira
sa njom, poprimaju neke poslovne sadržaje. Ovo se posebno odnosi na stare
mahale Crvenu rijeku i Skender mahalu, te se u kontaktnim dijelovima ovih
mahala sa Čaršijom krajem osmanskog perioda i krajem 19. stoljeća to dobro
uočava.

Mahala Crvena rijeka se u svom donjem (zapadnom) dijelu približava

i širokim frontom spaja sa srebreničkom Čaršijom, kao poslovnim, javnim i
upravnim središtem grada i kotara Srebrenica.34

Već je ranije primjećeno, što se mahala Crvena rijeka više približava

Čaršiji, vlasnici kuća i zemljišta su sve više bogati i poduzetni ljudi, koji
se pretežno bave trgovinom. Također, poznate srebreničke trgovačke i
begovske familije Hadžiselmanagić (Selmanagić) i Hadžirustenbegović
(Rustenbegović), koji imaju brojne nekretnine u samoj Čaršiji, imaju poneku
i u donjem dijelu mahale Crvena rijeka. Tako, Rustenbegovići imaju i jednu
kuću u prvoj polovini 20. stoljeća.35 Kuću na k.č. 1/458 krajem 19. stoljeća
30 Rusmir Djedović, Vakufi..., str. 48.
31 Uložak 382za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
32 Proračun vakufa...1913, str. 287.
33 Priredio Muhamed Hodžić, Zemaljska Vakufska komisija za Bosnu i Hercegovine (1883.-
1894.) – analitički inventar, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2006., str. 36.
34 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka..., str. 64.
35 U Čaršiji 1894. godine ima više nekretnina Avdi-beg Rustanbegović um. Mustajbega.
Njega 1920. godine naslijeđuju maloljetni: Ibrahim, Emina i Šuhra.
140
posjeduju Hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. Hadži Selmanage
sa po ¼ i Salih Saračević zv. Mustafić um. Mustafe sa ½. Pored Hasanage i
Avdage, krajem 19. stoljeća u Čaršiji više nekretnina imaju i Fejzaga i maloljetni
Alija Hadžiselmanagić sinovi Hadži Hasanage.36Krajem osmanskog perioda
više kuća ima familija Zildžić. Radi se o Mujagi i Salihagi Zildžić, vjerovatno
braći.37 Kao sa mahalom Crvena rijeka, isti je slučaj i sa donjim (sjevernim)
dijelom Skender mahale koji se naslanja na Čaršiju.

Sjeverni, najniži dio Skender mahale koji se nalazi ispod Hadži

Skenderove džamije i proteže do stava Bijele i Crvene rijeke i koje daju rijeku
Križevicu je zbog blizine Čaršije gušće naseljen. Pored kuća tu se nalazi i
nekoliko poslovnih objekata (tipa dućana i magaza) jer su u neposrednom
produžetku Čaršije. Na samom kontaktu Skender mahale i Čaršije, odmah sa
lijeve strane Crvene rijeke su poslovni objekti familije Efendić. Tako gradilište
na k.č. 1/150 ima Mujaga Efendić umrlog Muhamedage a dućan na k.č. 1/149
posjeduju zajedno Mujaga i Hasanaga Efendić umrlog Muhamedage (sve se
to nalazilo na mjestu gdje se danas nalazi motel Alić).38

Parcela sa objektima na k.č. 1/155 je još od osmanskog perioda u

vlasništvu Vakufa Mejtefa u Srebrenici. Parcela je odmah ispod Čaršijske
džamije a sa lijeve strane Crvene rijeke.Kuće na k.č. 1/153 u donjem dijelu
Skender mahale blizu Čaršije je 1894. godine vlasnik hadži Husein Pašalić
um. Ibrahima. Također, i dućana na k.č. 1/35 u Čaršiji.Godine 1896. nasljeđuju
ga djeca: Bejha, Muška, hadži Mustafa, Hatidža udata za Mehmeda Pašagić i
Nesiba.39

Na početku Skender mahale od Čaršije u Srebrenici za vrijeme

austrougarske uprave zgrade, uglavnom poslovne imaju i ljudi sa strane. Tako
kuća na k.č.1/152, kasnije dućan je u vlasništvu Moše Hajma Finzia sina
Avrama i Isaka Finzia umrlog Davida iz Sarajeva.40

Detaljna istraživanja su pokazala da je dio mahale Skender koji se

naslanja na Čaršiju u Srebrenici kao poslovno i javno središte grada i kotara,

36 Sin Ali efendije Selmanagića je Selman Selmanagić (1905-1986.), koji je ime dobio po
djedu, čuveni je arhitekta Bauhaus stila u Njemačkoj.
37 Ovi Zildžići, na prelazu 19/20 stoljeće imaju dosta zemljišnih posjeda (begluka)na
području kotara Srebrenica.
38 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014., str. 30-32.
39 Uložak 104za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
40 Uložak 95 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
141
imao objekte (poslovne, dućane, gradilišta) koji su u funkciji same Čaršije.41
Dio Skender mahale, poznat pod tradicionalnim nazivom Hrid u dodiru sa
Čaršijom poprima neke poslovne sadržaje. Ovaj dio Skender mahale u
Srebrenici se nalazi u jugozapadnom dijelu a jednim mostom preko Križevice
rijeke (neposredno nakon njenog nastanka od stava Bijele i Crvene rijeke) je
neposredno vezan i za Čaršiju.Odmah lijevo od mosta (gledano iz Čaršije)
krajem 19. stoljeća se u Hridu nalazilo nekoliko većih zgrada koje su imale
pretežno poslovnu funkciju i bile su praktično dio Čaršije. Zgrade na k.č. 1/146,
1/147 i 1/148, su 1894. godine bile u vlasništvu familije Travničanin. Radi se
o Muniri rođeno Travničanin udate za Ali ef. Kreševljakoviča,42 malodobnim
Rasimu, Azi i Rabihi, te Aiši (Gruhonić) udovi Dervišage Travničanina.43

Posmatrano iz pravca Čaršije sa desne strane puta u Hridu jedne od

kuća 1894. godine su vlasnici Hublići: Salih Hublić, Husein umrlog Sulejmana,
Hašim i Hasan mal. sinovi umrlog(?) Saliha Hublića, te Rukija rođeno Đozić
prvog braka Hublić udata Ibrahim Hukić. Navedeni su vlasnici i dućana na
k.č. 1/53 (u Čaršiji, odmah preko puta Čaršijske džamije).44

Vlasničko-demografska struktura Čaršije krajem 19. stoljeća

U narednom dijelu teksta dajemo detaljan pregled svih građevinskih

objekata koji se nalaze u Čaršiji grada Srebrenice, a krajem 19. stoljeća.
Ovaj pregled dajemo na osnovu Gruntovnih knjiga i Katastarskih planova iz
navedenog perioda.

Radi boljeg pregleda i lakše analize cijelu Čaršiju u Srebrenici podijelili

smo na Gornju i Donju Čaršiju, a Čaršiji smo pridodali i prostor vezan za nju
koji se nalazi prema mahali Varoš.

41 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender...., str. 34.

42 Najvjerovatnije se radi o Ali Riza Kreševljkakoviću koji je bio „okružni živinar“ u
Kotarskom uredu Srebrenica 1889. godine. Dakle bio je veterinarske struke. Te, 1889.
godine Hadži Hasanaga Selmanagić bio je član Kotarskog madžlisa. Kotarski šerijatski
sudija iste godine bio je Hadži Husejn eff. Đozić. (Bošnjak, za 1889. ili Šematizam svijeh
oblasti u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija Sarajevo.)
43 Uložak 106za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici. Ovaj Dervišaga Travničanin je
imao značajnu ulogu u poslovnom životu srebreničke čaršije krajem osmanskog perioda.
Zbog toga se njegovi potomci često nazivaju i Dervišagići, sudeći prema prezimenu
porijeklom je bio iz Travnika a izgleda da je stanovao u mahali Crvena rijeka
44 Uložak 150za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
142
 Gornja Čaršija

Svojevrsno središte i historijsko-urbano jezgro (nukleus) Čaršije u

gradu Srebrenici, u prostorno-urbanom smislu, nalazi se ispod Čaršijske
džamije. Na tom mjestu se susreće barem pet važnih puteva i gradskih
ulica. Sa istoka ulica iz stare mahale Crvena rijeka, zatim put ka mineralnim
izvorima Guber i starim rudnicima. Sa jugoistoka starim mostom preko Bijele
rijeke, ulica iz Skender mahale (drevne Dubrovačke kolonije sa crkvama i
samostanom), pa stare Petrič mahale i dalje put ka jugu. Sa jugozapada starim
mostom preko rijeke Križevice dolazi put uz Hrid i dalje ka jugozapadu. Sa
sjeverozapada dobro urađeni put krajem osmanskog perioda, koji preko brda
Bojna ima krakove za Sarajevo (Višegrad) i Vlasenicu. Konačno, sa sjevera
dolazi ulica iz Donje Čaršije i dalje mahala Srebrenice (Musala, Varoš,
Panađurište) a zatim važan put sa sjevera (od Zvornika).45

Zapravo, ova stjecište ulica i puteva, zajedno sa okolnim urbanim

sadržajima (javni objekti, kuće, hanovi, dućani, zanatske radnje, najstarija
džamija, mekteb-medresa...), čini jasno definisano historijsko-urbano jezgro
ili nukleus cijele Čaršije, a samim tim i grada Srebrenice.

Međutim, ako ovaj prostor smatramo historijsko-urbanim nukleusom,

onda je historijsko-urbani pol (punkt, tačka) nastanka i razvoja Čaršije i grada
Srebrenice, zapravo, stara džamija (sa prelaza 15/16. stoljeća) i neposredni
sadržaji vezani za navedenu džamiju i vakufe vezane za nju (vakuf Čaršijske
džamije, vakuf Čaršijske česme-vode, vakuf mekteba-medrese).

Vakufski sadržaji u Gornjoj Čaršiji

Detaljan pregled Gornje Čaršije krajem 19. stoljeća započinjemo

najznačajnijim objektima svake Čaršije, koji su uglavnom i historijsko-urbana
jezgra čaršija, radi se o vakufskim objektima.

1.Vakuf Čaršijske džamije u Srebrenici, od prelaza 15/16. stoljeće

posjeduje zgradu same džamije, u narodu zvana Čaršijska ili Čaršinska sa
gradilištem i dvorištem, na k.č. 1/451, čija je površina 1894. godine 140 m². 46

2.Vakuf Čaršijske česme (vode)1890. godinei ma prihode na ime kirije

od pekarne, koja se vjerovatno nalazi u neposrednoj blizini.
45 O trasama i važnosti nekih od ovih puteva vidjeti više u radu o naselju Bajramovići, koji
donosimo u ovoj knjizi.
46 Uložak broj 458za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
143
 3. Vakuf mejtefa u Srebrenici, 1894. godine ima zgradu mekteba, koja
se vodi kao kuća sa kućištem na k.č. br. 1/449 i površinom od 160 m². Zatim,
parcelu šljivik pod mejtefom na k.č. 1/450, površine 230 m² i voćar (ponekad
se navodi dućan) u srebreničkoj Donjoj Čaršiji na k.č.( 1/686,) površine od
130 m².47

Isti vakuf je tada vlasnik i parcele sa objektima na k.č. 1/155, koja se

nalazi odmah preko Crvene rijeke. Navedena zgrada je izgleda bila u stvari
Medresa.

4. Blizu džamije u Gornjoj Čaršiji zgradu na k.č. 1/49 dućan sa

gradilištem (površine 15m2), ima Vakuf džamije Crvene rijeke zv. Šarena
džamija.

Objekti Selmanagića (Hadžiselmanagića) u Gornjoj Čaršiji

Najviše različitih objekata (kuća,

dućana...) u Gornjoj Čaršiji ima poznata
srebrenička familija Selmanagići ili
Hadžiselmanagići. Ovi objekti se nalaze
na najboljoj lokaciji u cijeloj Čaršiji. Ispod
Čaršijske džamije i oko raskršća gdje se
susreću najvažnije ulice i putevi u Srebrenici.

4.Ispod Čaršijske džamije, sa

sjeverozapadne strane navedenog raskršća,
na samom početku najgušće izgrađenog
dijela Gornje Čaršije, na k.č. 1/57 nalazi se
kuća koja se vodi na braći Hadži Hasanagi i
Hadži Abdagi Hadži Selmanagić um. Hadži48
Selmanage.49 H. Hasanaga Selmanagaić
47 Uložak broj 239 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
48 Radi uštede prostora pošto se riječ Hadži često ponavlja pisaćemo je skraćeno samo sa
slovom H.
49 Hadži Selman Selmanagić je imao dva sina hadži Hasanagu i Hadži Avdagu. Avdaga
nije imao djece. Hadži Hasanaga je imao devetero djece od dvije žene. Pored Hajrije
koja je bila Turkinja, H. Hasanagina druga žena je bila iz Dugog Polja, naselje između
Bratunca i Srebrenice, i zvala se Bejda. Od devetero Hasanagine djece sedam je kćeri
i dva sina. Sinovi su Fejzo (1875.-1935.) i Ali(ja) (1878.-1956.). Kćerke su se zvale:
Ifeta, Fatima, Dževahira, Hana, Zulfa, Bida i Zumreta.( Kazivanje Fejze Selmanagića
sina Avde (Fejzo) Selmanagića (1929.-1999.), koji je najvjerovatnije i dobio ime po H.
Avdagi Selmenagiću.)
144
 5. Iza prethodne kuće i niza dućana, u unutrašnjem dvorištu je
velika kuća na k.č. 1/58, također, u vlasništvu H. Hasanage50 i H. Abdage
H.Selmanagić um. H. Selmanage.
6. Još dalje u unutrašnjem dvorištu a iza dugačkog niza dućana
je još jedna veća kuća na k.č. 1/59, u vlasništvu H. Hasanage i H. Abdage
H.Selmanagić um. H. Selmanage.
7. Dućan na k.č. 1/46 se nalazi u nizu dućana ispred ovih kuća
prema glavnoj čaršijskoj ulici. Opet u vlasništvu H. Hasanage i H. Abdage
H.Selmanagić um. H. Selmanage.
8. U istom nizu na k.č. 1/55 je dućan sa gradilištem koji je krajem
19. stoljeća u vlasništvu Hibe rođ. Hadžiselmanagić udate za Ibrahimbega
Halilbašića iz Sarajeva. Ona je tada vlasnik i parcele na k.č.1/680 voćar Pod
džamijom. Nešto kasnije ima i dućan na k.č. 1/731.51
9. U nizu dućana na k.č 1/47, nalazi se najveća zgrada u srebreničkoj
Čaršiji. Prema njenim dimenzijama tlocrta koje se mogu vidjeti na
austrougarskom katastarskom planu iz 1882-85. godine a razmjera 1:1.562,5
vidimo da je dugačka najmanje 16 a široka najmanje 11 m.52Uz ovu zgradu
Selmanagića krajem 19. stoljeća je bio prislonjen dugački niz dućana a prema
svom položaju i iznimnim gabaritima ona predstavlja centralni poslovni objekat
cijele Gornje Čaršije. Ova zgrada bi ponajprije mogla imati funkciju hana,
sa sobama za smještaj na spratu, dućanima u prizemlju ka glavnoj čaršijskoj
ulici a prostorom za smještaj konja i zaprega pozadi prizemlja i u unutrašnjem
dvorištu. Iza ove zgrade parcele na k.č. 1/61 gradilište sa dvorištem imaju
Hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić umrlog Hadži Selmanage i Vasvija
Ibrahimović (valjda, Ibrahimagić) udata za Mujagu Zildžića.
10. Ispod same Čaršijske džamije a preko raskršća od prethodnih kuća
i dućana Selmanagića, na k.č. 1/679 nalazi se dućan u vlasništvu H. Hasanage
i Avdage H. Selmanagić um. H. Selmanage.
11. Sa suprotne strane glavne čaršijske ulice a blizu džamije je i kuća
na k.č. 1/39, u vlasništvu H. Hasanage H. Selmanagić. Kasnije u produžetku
niza dućana isti je vlasnik i dućana sa gradilištem na k.č. 1/36 i 1/37.

50 Hadži Hasanaga Selmanagić je 1900. godine bio načelnik opštine Srebrenica. Iste
godine podnačelnik je bio Aleksa Jovanović a zastupnici: Marko Miladinović, Mujaga
Begović, Hadži Maho Siručić, Avdibeg Rustambegović, Mujaga Efendić, Hadži Mustafa
Pašalić, Stanko Marinković, Ilija Miladinović i Obrad Vujadinović. (Bošnjak, za 1900 ili
Šematizam svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija Sarajevo., str.131)
51 Uložak 328 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
52 Katastarski plan središta Srebrenice, 1882-85. godina, razmjera 1:1.562,5, Katastar
Srebrenica.
145
 12. U spomenutom nizu dućana ispred njihovih kuća, na k.č. 1/56
dućana sa gradilištima, godine 1894. vlasnici su: Hadži Hasanaga i Avdaga
Hadžiselmanagić umrlog Hadži Selmanage i Almaza Begtašević prvog braka
Ibrahimagić udata za Avdibega Rustambegovića.53
Ovdje donosimo nekoliko do sada nepoznatih podataka o porodičnim
vezama Selmanagića iz Srebrenice.
Poznato je da je pred Dobojem putem iz Usore stajao Delića han, a
sastojao se od dviju kuća spojenih kuburom (natkrivenim hodnikom) koja je
spajala prostorije na spratu.54 Novija istraživanja su pokazala da je 1885. godine
vlasnik obje ove zgrade bio Vehbibeg Omer efendi iz Doboja.55 Nasljeđuju ga
1912. godine Latifa Mulić udova Vehbi paše sa 1/8 i sinovi: Mustafa – Asim
beg, Mehmed – Ćamil beg, Hasan – Tahsin beg, Musa – Ćazim beg umrlog
Omer Vehbi paše, svi sa 7/40, kao i kćeri Senija udata za Vasif ef. Mulazima sa
7/80 (svi iz Carigrada), i Hajrija udata Selmanagić sa 7/80 iz Srebrenice. Ovdje
vidimo da se kći Omer Vehbi paše udala u familiju Selmanagić iz Srebrenice.
Kada je Omer Vehbi paša s porodicom odselio u Tursku,56 kći je ostala da živi
u Srebrenici.57

Objekti Ibrahimagića u Gornjoj Čaršiji

U Gornjoj Čaršiji u Srebrenici više objekata (kuća, magaza, pekara)

krajem 19. stoljeća ima i familija Ibrahimagić.58 Dvije kuće ove familije
starinom se nalaze poviše Čaršijske džamije (ka kasnije izgrađenoj crkvi) a
jedna u središtu Gornje Čaršije.
13. Kuću na k.č. 1/459 preko ulice od džamije imaju Mujaga i mal.
Begto um. Salihage Ibrahimagića.Godine 1922. naslijedio je mal. Ismet,
Mujage(?).59
53 Uložak 251za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
54 Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, izabrana djela
III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., str. 346.
55 Ovaj Omer Vehbi paša je gotovo nepoznat u dosadašnjoj bosanskoj historiji. Godine
1861. je došao na službu u Bosnu, za vrijeme borbi sa Crnogorcima.
56 Prema kazivanju Fejze Selmanagića, a prema porodičnoj predaji, Omer Vehbi paša je
bio Turčin na službi u Doboju. Kćerka Omer Vehbi paše Hajrija bila je udata za Ali(ju)
Selmanagića (1878.-1956.), sina Hadži Hasanovog.
57 Rusmir Djedović, Historijsko-geografska istraživanja Doboja, Zbornik radova Naslijeđe
Doboja i okoline, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona i Medžlis IZ Doboj, Tuzla, 2014., str. 160.
58 Familija Ibrahimagić je iz Dugog Polja i sada njihovih potomaka nema da žive u
Srebrenici.
59 Uložak 201za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
146
 14. Poviše prethodne na k.č. 1/460 je velika kuća sa pomoćnom
zgradom a vlasnici su Mujaga i mal. Begto um. Salihage Ibrahimagića.
15. U samom središtu Gornje Čaršije, odmah do kuća Selmanagića, na
k.č. 1/60 je kuća u vlasništvu Vasfije Ibrahimagić (udova Mujage Zildžića) i
Abide Ibrahimagić (udova Ibrahima Mujkića).
16. Zgrade na k.č. 1/63 pekara sa gradilištem, blizu prethodne
kuće, vlasnici su Mujaga i mal. Begto um. Salihage Ibrahimagića i Vasfija
Ibrahimagić.
17. U glavnoj ulici u nizu dućana, k.č. 1/43 dućan sa gradilištem je
u vlasništvu Vasvije Ibrahimagić udova Mujage Zildžića. Godine 1906.
spominju se: Suljo, Ibro i mal. Juso Verlaš sinovi Hadži Mustefe.

Ibrahimagići su vlasnici i gradilišta na k.č. 1/681.

18. Dućana na k.č. 1/45 vlasnici su: Dževahira Ibrahimagić udova

Alijage Pašagića, Tifa Ibrahimagić udova Nazifa Klančevića i Aza mal. kći
um. Osmana Ibrahimagića.

I familija Begtašević krajem 19. stoljeća ima objekata u Gornjoj

Čaršiji.

19. Kuće na k.č. 1/65, vlasnik je Emina Begtašević udata za H.

Hasanagu H. Selmanagića.
20. Također, Emina Begtašević udata za H. Hasanagu H. Selmanagića
ima kuću na k.č. 1/66.
21. Na glavnoj čaršijskoj ulici, magaze sa gradilištem na k.č. 1/32
vlasnik je Almaza rođ.Begtašević prvog braka Ibrahimagić udata za Avdibega
Rustembegovića.
22. Dućana na k.č. 1/462 , sa istočne strane glavne čaršijske ulice,
blizu Čaršijske džamije, vlasnik je Avdibeg Rustanbegović60 um. Mustajbega.

60 Avdi beg Rustanbegović-Pašić bio je načelnik opštine Srebrenica 1910. godine.

Podnačelnik iste godine bio je Ilija Miladinović, dok su zastupnici bili: Hadži Maho
Siručić, Jovo Ilić-Marić, H. Bečir Meholjič, Hasanaga Efendič, Fejzaga Selmanagić,
Aleksa Jovanović i Mijo Šubić. (Bošnjak, za 1910 ili Šematizam svijeh oblasti u Bosni i
Hercegovini, Zemaljska štamparija Sarajevo.)
147
 Objekti familija iz Skender mahale u Gornjoj Čaršiji

Već je ranije pri našim istraživanjima mahala i familija u Srebrenici

krajem 19. stoljeća konstatovano da neke familije u Skender mahali imaju
poslovne objekte u Čaršiji (pretežno Efendići i Siručići).61

23. Vlasnik dućana u Gornjoj Čaršiji na k.č. 1/52 krajem 19. stoljeća
je Mujaga Efendić um. Muhamedage. Također, i gradilišta na k.č. 1/150
(u donjem dijelu Skender mahale ka Čaršiji) i na k.č. 1/502 (od mosta na
Križevici ispod Donje čaršije ka Musali)
24. Dućan na k.č.1/37 ima Nazif mal. sin um. Suljage Efendića.
Parcele na k.č. 1/51 Kod ćuprije, koja se nalazi neposredno kod mosta na
Crvenoj rijeci na početku Skender mahale, kada se pođe od Čaršije, također,
vlasnici su Efendići.62
25. Siručići su imali više dućana u Gornjoj Čaršiji. Jednog na k.č.
1/42 sa gradilištem 1894. godine vlasnik je Mustafa Siručić umrlog Osmana.
Kasnije se spominje kao Hadži Mustafa Siručić.
26. Dućan sa gradilištem na k.č.1/41 ima Mustafa Siručić zv. Suljagić
umrlog Suljage iz Voljevice
27. Dućana na k.č. 1/30vlasnici su H. Mahmutaga i H. Avdaga Siručić
um. Mujage.
28. Još jednog dućana na k.č. 1/40 vlasnici su H. Mahmutaga i H.
Avdaga Siručić um. Mujage.63

Nešto kasnije kao vlasnik dućana na k.č. 1/40 spominje se Mahmut ef.
Salimović um. Salima.

I jedna od najstarijih familija u Srebrenici Gušići iz Skender mahale

ima dućan u Čaršiji.64

61 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender..., str. 34.

62 Familija Efendić je brojna krajem 19. stoljeća u gradu Srebrenici. Imali su više kuća
u mahali Skender i nekretnina u Čaršiji. Jusuf beg Efendić je 1883. godine načelnik
Srebrenice. Jusuf beg ili Jusuf aga Efendić je umro odmah iza 1883. godine i imao je
sinove: Smajlagu, Abidagu i Husejnagu, a žena mu je bila Fatima rođ. Junuzagić. Više o
Efendićima vidjeti u: Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender..., str. 17-32.
63 Mahmutagu 1916. godine nasljeđuju Hanifa Begović, Salihaga, Vejsilaga, malodobni
Sabit, Mulija udata Ibrahimaga Omerkavazović iz Zvornika, Šahza udata za Mujage
Efendića, Šifa i malodobna Zubejda.
Više o Siručićima vidjeti u Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender...., str. 20-32.
64 Prema očuvanom narodnom predanju, tu familiju su Osmanlije zatekle u Srebrenici.
(Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender...., str. 22-23)
148
 29. Dućana na k.č. 1/51 krajem 19. stoljeća vlasnik je Hasanaga Gušić
um. Salihage.

Hadži Husein Pašalić um. Ibrahima krajem 19. stoljeća ima kuće u
Petrič mahali, Donjem dijelu Skender mahale i dućan u Gornjoj Čaršiji.

30. Dućana na k.č. 1/35 1894. godine vlasnik je H. Husein Pašalić um.
Ibrahima.
31. Dućan na k.č.1/34 vodi se na Rukija rođ. Akagić udatoj za Arifagu
Pašagića.Godine 1901. vodi se na Emini rođ. Pašalić udatoj za Ahmeta
Pašagića.
32. Dućana na k.č. 1/44 vlasnik je Salčin Osmanović zv. Didović um.
Osmana.
33. Krajem 19. stoljeća dućana na k.č. 1/53 vlasnici su: Salih Hublić,
Husein um. Sulejmana, Hašim i Hasan mal sinovi um(?). Saliha Hublića,
Rukija r. Đozić prvog braka Hublić udata Ibrahim Hukić.

Nekih poslovnih objekata (pretežno dućana) u Gornjoj Čaršiji su

vlasnici i iz drugih mahala Srebrenice.

34. Dućana na k.č. 1/36 vlasnik je Abdulah effendija Klančević um.

Alije iz mahale Crvena rijeka.

Nekoliko dućana je vlasnik Hadži Mustafa Verlašević koji stanuje u

mahali Petrič.

35. Dućana sa gradilištem na k.č.1/62 vlasnik je Abdulah Verlašević

sin H. Mustafe.
36. Također, na k.č. 1/33 dućan sa gradilištem 1894. godine je vlasnik
Abdulah Verlašević sin H. Mustafe.
37. Na k.č. 1/44 dućana sa gradilištem su vlasnici: Osman, mal.
Sulejman i Ibrahim sinovi H. Mustafe Verlaševića.
38. Dućana na k.č. 1/54, kao i više nekretnina u Petrič mahali (kuća
na k.č. 1/287 i 1/288, vrta Kod džamije, mliništa sa mlinom na k.č. 1/294),
krajem 19. stoljeća je vlasnik Smajl Tepić um. Saliha. Naslijeđuje ga 1912.
godine Mustafa um. Smajla a njega 1933. godine Huso i Osman.65
39. Dućana na k.č. 1/50 kao i kuće u Petrič mahali (na k.č. 1/268)
vlasnik je Hadži Mustafa Pašalić sin Hadži Hasana. Godine 1896 spominje se
H. Mustafa um. H. Hasana.
65 Uložak 44za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
149
 U Gornjoj Čaršiji u Srebrenici krajem 19 stoljeća poslovne objekte
ima i čovjek sa strane a radi se o Sulejmanu Drljači iz Zvornika.

40. Dućana na k.č. 1/31 a kasnije i na k.č. 1/781, vlasnik je Sulejman

Drljača um. H. Hasana iz Zvornika.
Negdje ispod kasnije pravoslavne crkve a na kontaktu sa Donjom
Čaršijom su kuće:
41.Kuća na k.č 1/29 u vlasništvu Vase Stevanovića zv. Goračkić pok.
Stevana i njegovog mal. sin Jovana.66
42. Kuća na k.č. 1/28 u vlasništvu Rade Jovanovića zv. Poharić pok.
Jovana i Anđe Jovanović.67
43. Kuću na k.č. 1/64 krajem 19. stoljeća ima Pero Milošević pok.
Miloša.

Zapadno od glavnog raskršća u Gornoj Čaršiji, u okuci rijeke Križevice,

krajem 19. stoljeća se nalazi više kuća starih srebreničkih familija.68

44. Na samom uglu raskršća i rijeke Križevice, neposredno kraj mosta

za Hrid, nalazi se veća kuća na k.č. 1/119 u vlasništvu H. Hasanage i H. Abdage
Hadžiselmanagić um. H. Selmanage. Prema poloćaju ova kuća bi mogla imati
neku poslovnu funkciju, najprije bi mogla biti han.
45. Nešto niže je još jedna kuća na k.č. 1/112 u vlasništvu Avdage
Selmanagića um. H. Selmanage i Emine rođ. Begtašević.

Više kuća starinom ima i familija Muhagić.

46. Kuće na k.č. 1/114 je vlasnik Abdulah Muhagić sin Suljage.69

47. Kuće na k.č. 1/115, dvorište u Donjoj čaršiji na k.č. 1/13 i vrta
Kod rijeke na k.č. 1/116, također, vlasnik je Abdulah Muhagić sin Suljage.
Godine 1917. spominju se Mehaga i Habiba um. Suljage Muhagića, te Nazifa
Muhagić udata za Hadžagu Suljagića iz Vlasenice .
48. Kuću na k.č. 1/117 1894. godine imaju: Semija Muhagić udata
za Nezira Pašalića, Asim i Vasfija um. Hasanage Muhagića i Hanifa Simičić
udova. Godine 1901. spominje se Salih ef. Šehomerović um. Šehomera.70

66 Uložak 227za k.o. Srebrenicu, Gruntovnica u Srebrenici.

67 Uložak 233za k.o. Srebrenicu, Gruntovnica u Srebrenici.
68 Taj prostor zauzima današnja velika zgrada Doma kulture u Srebrenici.
69 Uložak 144za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
70 Uložak 153za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
150
 U dnu okuke rijeke Križevice (i ispod navedenih kuća) a odmah ispred
mosta na Križevici sa lijeve strane (nasuprot vodi i zemljištu Kneževac) se od
osmanskog perioda nalazi jedan slobodan prostor u vidu nekog trga, namjenjen
za javne potrebe.

Ovaj javni prostor na k.č. 1/111 se krajem 19. stoljeća vodi kao Mjestni
prostor u površini od 260 m2.71

Od Mjestnog prostora i mosta na Križevici, nizvodno sa desne strane

rijeke nalazi se nekoliko objekata:

49. Kuću na k.č. 1/110 (kao i već spomenuti dućan na k.č 1/45) imaju:
Dževahira Ibrahimagić udova Alijage Pašagića, Tifa Ibrahimagić udova
Nazifa Klančevića i Aza mal. kći um. Osmana Ibrahimagića.
50. Kuće na k.č. 1/109 površine 70m2 1894. godine vlasnik je Vakuf
Mejtefa u Srebrenici.
51. Kuću na k.č. 1/106, (kao i već navedeni dućan na k.č. 1/462)
ima Avdibeg Rustanbegović um. Mustajbega. Nešto kasnije kao vlasnik se
spominje Aleksa Jovanović pok. Jovana.
52. Godine 1894. kuće na k.č. 1/107 vlasnik je Avdibeg Rustambegović
um. Mustajbega. Godine 1913. navodi se Aleksa Jovanović pok. Jovana.

Donja Čaršija

Od Gornje Čaršije u Srebrenici, kao znatno starijeg dijela, prema

sjeverozapadu i niz blagu padinu, razvija se Donja Čaršija. Razvoj ovog dijela
Čaršije se dogodio, najvjerovatnije od druge polovine 18. pa kroz cijelo 19.
stoljeće.

Ovaj urbani razvoj srebreničke Čaršije išao je na račun slobodnih

javnih površina prema Musali.

Neka pretpostavljena granica između Gornje i Donje Čaršije u

Srebrenici krajem 19. stoljeća bi išla linijom koja spaja mjesto gdje je kasnije
izgrađena nova pravoslavna crkva (1903. godine) i zgradu austrougarskog
Konaka (danas Opštine).

Negdje ispod kasnije pravoslavne crkve, na Gornju Čaršiju se

naslanjaju slijedeći objekti a koje u ovom istraživanju svrstavamo u Donju
Čaršiju:
71 Uložak 1, Iskazza k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
151
 53. Kuća na k.č. 1/27, nalazi se na sjeverozapadnom uglu glavne
čaršijske ulice koja ide od raskršća kod Čaršijske džamije i ide ka mostu
na rijeci Križevici i sporedne uličice koja pod pravim uglom sa nje ide ka
Križevici (u pravcu zgrade austrougarske škole). Ove kuće je 1894. godine
vlasnik familija Selmanagić, koja inače ima i najviše zgrada u Gornjoj Čaršiji.
Kuća se vodi na H. Hasanagi i Avdagi H.Selmanagić um. H. Selmanage.
54. Na ovu kuću se u glavnoj ulici nastavlja zgrada dućana na k.č. 1/23,
sa gradilištem u vlasništvu mal. Mujage i Bekte umrlog Salihage Ibrahimagića.
Također, Ibrahimagići imaju više nekretnina u Gornjoj Čaršiji.
55. Iza dvije prethodne zgrade krajem 19. stoljeća kuću na k.č. 1/26
ima Aleksa Jovanović pok. Jovana.72 Naslijeđuju ga 1927. godine sin Simo i
više kćerki (Evdokija, Mileva...).
56. U nastavku dućana Ibrahimagića niz glavnu čaršijsku ulicu, dućan
sa gradilištem na k.č. 1/22 ima Jovo Ilić pok. Rade.
57. Kuća na k.č 1/24 je u vlasništvu Alekse Jovanovića pok. Jovana i
Vase Stevanovića zv. Goračkić pok. Stevana. Vasu 1898. godine naslijeđuje
mal. Jovan pok. Vase.
58. Kućišta na k.č. 1/21 vlasnici su Hadži Mitar Urošević73 pok. Pere i
Jefto Urošević pok. Pere.
59. Kuće na k.č. 1/17 1894. godine vlasnik je Toda rođ. Urošević udata
za Jovana Jeremiju (godine1909. spominje se Rosa Simičić udata Urošević).
60. Dućana sa gradilištem na k.č. 1/16 vlasnici su: Miloš, mal. Lazo
(Lazar) sinovi i Anđa Ristanović udova, pok. Đorđe Lazarovića.
61. Kuću na k.č. 1/19 ima Kata Jovanović udata za Vasu Stevanović zv.
Goračkić, (kasnije se spominje Jovo, pod prezimenom Stefanović pok. Vase).
62. Dućana sa gradilištem na k.č. 1/16 vlasnici su: Miloš, mal. Lazo
(Lazar) pok. Đorđe Lazarovića i Anđa Ristanović udova.
63. Dućana na k.č. 1/14 vlasnik je Stojan Popović pok Save Opravdića.
Godine 1898. spominju se: Risto, mal. Aleksandar, Jovan, Mara i Draginja.
64. Dućan na k.č. 1/15 imaju: mal Miloš, Jovo, Julka i Mileva pok.
Riste Miladinovića, te Marta Petrović udova.74
72 Aleksa Jovanović je krajem 19. stoljeća bio vrlo bogat, ugledan i uticajan građanin
Srebrenice. Pokazuju to sljedeći podaci. Pored nekoliko kuća u Srebrenici, on je bio
zemljovlasnik između ostalog i zemljišnog posjeda, kmetovskog selišta , u Vučevcu, k.o.
Bajramovići, koga su obrađivali Desimir i Cvijetin Milovanović pokojnog Radovana.
Kako smo naprijed istakli Aleksa Jovanović bio je 1900. podnačelnik opštine Srebrenica.
73 Član kotarskog medžlisa Srebrenica 1889. godine. (Bošnjak, za 1889. ili Šematizam
svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija Sarajevo.)
74 Uložak 211za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
152
 65. Zgrade na glavnoj čaršijskoj ulici na k.č. 1/13, dućan sa gradilištem,
krajem 19. stoljeća vlasnik je familija Hublić. Godine 1894. se spominju: Salih
umrlog Sulejmana Hublića, Husein, te Hašim umrlog Saliha(?).
66. Moguće dijela dućana na k.č. 1/13 ima i Marko Miladinović75 pok.
Đurice. Godine1922. spominju se: Risto, Lenka udova Vasiljević (Vlasenica),
Krista udova Rankić preudata Spasojević, Joka udata Milić i Staka pok. Marka.
67. Kuće na k.č 1/12 vlasnik je Petar Račić pok. Pavla. Godine1905.
spominje se Lazar Lazarević pok. Đorđa a 1922. godine djeca Lazarova,
odnosno kćeri.
68. Tada kuću na k.č. 1/11 imaju: malodobni Krista, Staka, Gavro i
Draginja pok. Cvjetka Ristanovića, te Janja Jeremić prvog braka Ristanović
udata za Nikolu Maričića.
69. Kuću na k.č. 1/10 ima Ana Kujundžić udata za Božu Nikolića.
70. Posljednja kuća u ovoj grupi objekata (na mjestu gdje se u glavnu
ulicu upaja paralelna ulica sa zapadne strane) je kuća na k.č. 1/9 a vlasnik
je Marko Simić zv. Pavlović pok. Pavla (godine1919. spominju se Mirko i
Draginja Pavlović pok. Matije).

Kasnije, 1899. godine novoizgrađene kuće neposredno ispod današnje

crkve, na k.č. 1/39 vlasnici su Obrad Vujadinović76 pok. Vujadina i Martijan
sin Obrada.

Od mjesta koje se nalazi preko rijeke Križevice od austrougarske škole

(a na početku Donje Čaršije), pa nizvodno sa istočne strane rijeke Križevice je
više objekata.

71. Na k.č. 1/68 je kuća Mihajla Stevanovića zv. Popović pok. Stevana
i Riste(?) Nikolić udove Stevana. Naslijeđuje ih 1917. godine malodobni
Ostoja pok. Mihajla.77
72. Na početku Donje Čaršije je i dućan sa gradilištem na k.č. 1/69a u
vlasništvu 1894. godine Srpsko pravoslavne crkvene školske općine.78
75 Brat Ilije Miladinovića. Kotarski zastupnik, zajedno s bratom Ilijom 1900. godine.
(Bošnjak, za 1900. ili Šematizam svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, Zemaljska
štamparija Sarajevo.)
76 Bio član Kotarskog medžlisa Srebrenica 1900. godine. (Bošnjak, za 1900. ili Šematizam
svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija Sarajevo.)
77 Uložak 234za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
78 Uložak 263za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici. Srpsko pravoslavna crkvena
školska općina je krajem 19. stoljeća u gradu Srebrenici vlasnik i drugih nekretnina,
između ostalih: zgrade na k.č. 1/606 crkva sa crkvištem i dvorištem, parcele 1/607
šljivik Oko crkve, zemljišta 39 Racel... Ova pravoslavna crkva je bila u mahali Varoš a
nestala iza 1903. godine, poslije izgradnje velike zgrade crkve neposredno iznad Čaršije.
153
 U nastavku je nekoliko objekata familije Bogdanović(dvije kuće i
dućan).

73. Kuća na k.č. 1/70 u vlasništvu Julke rođene Bogdanović udate za

Marka Lukića i
74. Kuća na k.č. 1/71,u vlasništvu Julke rođene Bogdanović udate za
Marka Lukića, te
75. Dućan na k.č. 1/69, opet u vlasništvu Julke rođene Bogdanović
udate za Marka Lukića. Godine 1897. spominje se Tanasija Papučić pok.
Sime?.
76. Kuće na k.č. 1/72(?) vlasnik je Avdibeg Rustanbegović um.
Mustajbega.
77. Veliku kuću na k.č. 1/73 imaju Tanasija Papučić pok. Sime i Marija
Mitrović udata za Tanasiju Papučića.
78. Kuće na k.č. 1/74 vlasnici su Stana Jovanović udata za Mikajla
Petrovića i Ana Petrović udata za Radu Andrića. Godine 1895. dio od Ane
prelazi u korist Stane.
79. Kuću na k.č. 1/75 ima Risto Maksić pok. Vuje. Naslijeđuje ga
1901. godine Vasilija rođ. Petrović udata Maksić.
80. Krajem 19. stoljeća vlasnici kuće na k.č. 1/76 su Božo Nikolić pok.
Nikole i Ana Kujundžić udata za Božu Nikolića. Godine 1898. spominju se
Vasilija kći Bože i Đuro Cvjetković pok. Stevana.79
81. Dućana na k.č. 1/77 vlasnik je Ilija Miladinović80 pok Đure
82. Dućan na k.č. 1/78 je u vlasništvu Cvijetina Petrovića pok. Petra

U najnižem, sjevernom dijelu Donje Čaršije u Srebrenici, koji se nalazi

u uglu između glavne čaršijske ulice i rijeke Križevice, krajem 19. stoljeća se
nalaze sljedeći objekti:

83. Veća zgrada na k.č. 1/686 dućan u vlasništvu Vakufa mejtefa u

Srebrenici.
84. Kuća na k.č. 1/8 koja se nalazila tačno preko rijeke Križevice od
austrougarskog Konaka (upravne zgrade kotara Srebrenica) 1894. godine u
vlasništvu je Općine Srebrenica.Općina Srebrenica je tada vlasnik i gradilišta
na k.č. 1/631 a kasnije i zemljišta na k.č. 81 Kiselica.81
79 Uložak 250 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
80 Ilija Miladinović je od 1901 do 1910. godine bio podnačelnik Srebrenice. Nekoliko
godina kada nije obavljao funkciju podnačelnika bio je član gradskog zastupništva.
81 Uložak 251 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
154
 85. Kuće na k.č. 1/7 vlasnici su sljedeći ljudi iz nekih sela kotara
Srebrenica: Radovan i Ranko Rakić pok. Ivana (Obadi); Mihajlo i Cvjetko
Grujičić pok Cvjetka (Gostilj); Đorđo i Sergije mal. sinovi pok. Save Božića
(Magašić); te, Živan(a) i Stojan mal. Riste Ilića (Hranča).82
86. Kuću na k.č. 1/6 ima Pavle Todorović zv. Kovač pok. Todora.
Godine 1905. naslijeđuju ga: Todor, Jovo i Stoja pok. Pavla.83
87. Kuće na k.č. 1/5 vlasnik je Stojan Rakić sin Radovana.
88. Krajem 19. stoljeća kuće na k.č. 1/4 vlasnici su: mal. Joka, Simka,
Jelka i Božko, djeca Đorđe Lazarevića. Godine 1907. vodi se na H.Stojanu
Rakiću sinu Radovana.84
89. Godine 1894. kuću na k.č. 1/3 kućni broj 111 ima Anisije Popović
pok. Vase.Godine 1912. naslijeđuju ga: Ruža udova, Sofija udata Stanojević
(Bratunac), Pelka, Vaso, mal. Mirko, Danilo i Despo pok. Anisije.
90. Kuće na k.č. 1/2 je opet vlasnik Anisije Popović pok. Vase. Na njemu
se vodi i zemljišteRacel. Naslijeđuju ga isti naslednici 1912. godine.
91. Posljednji objekti Donje Čaršije a koji se nalaze odmah do mosta u
uglu glavne ulice i rijeke Križevice, u vlasništvu su familije Jovanović. Radi
se o kompleksu zgrada, odnosno većoj kući na k.č. 1/1, četiri veće i jednoj
manjoj pomoćnoj zgradi. Sve je u vlasništvu Aleksa Jovanovića pok. Jovana.
Aleksa ima i zemljišta na k.č.115 i 51 Racel. Godine 1927. naslijeđuju ga sin
Simo i kćeri.

Prostor od Čaršije ka Varoši

Neposredno sa sjeveroistočne strane Donje Čaršije u Srebrenici,

krajem 19. stoljeća nalazi se veći broj kuća naseljenih srpsko-pravoslavnim
stanovništvom. Ove kuće su smještene neposredno oko toka rijeke Križevice,
nizvodno od mosta na ulici (putu) koja ide iz Čaršije ka Panađurištu i dalje.

Navedene kuće su smještene na uskom prostoru oko rijeke i na strmim

i stiješnjenim padinama brda koje se nalaze istočno. Upravo zbog ovako
nepovoljnog položaja ovog prostora (podložan poplavama, strm, stiješnjen,
slabo osunčan, vlažan), smatramo da on nije naseljen većom starinom.
Najvjerovatnije je naseljen krajem 18. i tokom 19. stoljeća kada su se pojedine
srpsko-pravoslavne familije, kao tek doseljene, naselile na taj nepovoljni
prostor a radi njegove blizine Čaršiji.
82 Uložak 252 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
83 Uložak 253 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
84 Uložak 254 za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
155
 Upravo zbog položaja blizu Čaršije, kao poslovnog i javnog središta
grada Srebrenice, neposredno iznad navedenih kuća, početkom 20. stoljeća
napravljena je i nova pravoslavna crkva u Srebrenici.

Opisani prostor i kuće na njemu starinom (još u osmanskom periodu)

formalno ne pripada Čaršiji. Krajem 19. stoljeća se ove kuće vode u mahali
Varoš (Srpska Varoš). Varoš je starinom, dakle, obuhvatala sve parcele
zemljišta do kuća Ibrahimagića u vrhu Gornje Čaršije i kuća Sejdića na početku
mahale Crvena rijeka. Upravo na tom kontaktu je 1903. godine napravljena
zgrada nove pravoslavne crkve. Njen plac je obuhvatio i jednu kuću Sejdića i
neke parcele mahale Crvena rijeka. Zbog takvog položaja stiče se utisak da se
ova crkva nalazi na granici Čaršije u Srebrenici.85

Opis prostora od Donje Čaršije ka Varoši započinjemo sa kućama koje

se nalaze u strani sjeverno od nove crkve.

92. Kuće na k.č. 1/473 vlasnice su Anica i Ika pok. Petra Ere. Godine
1903. spominje se Kojo Krzmanović pok Bogdana.
93. Kuće na k. č. 1/474 (u vrh strane) vlasnik je Cvijetin Petrović pok.
Petra.
94. Kuće na k.č. 1/478 vlasnik je Kosta Krsmanović pok. Bogdana.
Godine 1922. spominju se Naso i Tošo.
95. Krajem 19. stoljeća kuću na k.č. 1/476 (možda i kuću na k.č.
1/477?) ima Rade Jovanović zv. Zaharić pok. Jovana. Godine 1906. spominju
se Drago i Jovo.86
96. Kuće na k.č 1/491 vlasnik je Kosta Krsmanović pok. Bogdana.
97. Također i kuće na k.č. 1/493 vlasnik je Kosta Krsmanović pok.
Bogdana Godine1921. spominju se: Vaso, Tošo i Todor.87
98. Kuće na k.č. 1/489 vlasnik je Obrad Vujadinović pok. Vujadina.
99. Također i kuće na k.č. 1/490 isti je vlasnik, Obrad Vujadinović pok.
Vujadina. Godine 1923. spominje se mal. Čedo sin Martijanov?.

85 Nije rijedak slučaj u bosanskim gradovima da se u prvoj polovini 20. stoljeća napušta
lokacija starih pravoslavnih crkvi u mahalama Varoš (Srpska Varoš), koje su na periferiji
gradova, i da se gradi nova crkva na novoj lokaciji, neposredno uz Čaršiju. Tako se u
Puračiću početkom 20. stoljeća gradi nova zidana i velika crkva kraj čaršije a stara mala
drvena na daljoj lokaciji napušta. Isto, u Gračanici se dvadesetih godina 20. stoljeća, na
javnom zemljištu blizu Čaršije gradi nova zidana i velika crkva a napušta stara i manja u
mahali Varošo na periferiji grada.
86 Uložak 199za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
87 Uložak 202za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
156
 100. Godine 1894. kuće na k.č. 1/488 vlasnik je Stojan Popović pok.
Save Opravdića.Godine 1898. spominju se: Risto, mal. Aleksandar, Jovan,
Mara i Draginja.
101.Kuće na k.č. 1/486 (kao i već navedenog dućana na k.č. 1/15
u Donjoj Čaršiji) vlasnici su:mal. Miloš, Jovo, Julka i Mileva pok. Riste
Miladinovića, te Marta Petrović udova.88
102.Kuće na k.č. 1/485 (kao i dućana na k.č. 1/13) vlasnik je Marko
Miladinović pok. Đurice. Godine 1922. spominju se: Risto, Lenka udova
Vasiljević (Vlasenica), Krista udova Rankić preudata Spasojević, Joka udata
Milić i Staka pok. Marka.
103. Kuću na k.č. 1/481 ima Stojan Rakić sin Radovana.
104. Kuće na k.č. 1/482 vlasnik je opet, Stojan Rakić sin Radovana.
Godine 1957. spominju se djeca u: Somboru, Sarajevu,Beogradud,Zagrebu,
Skoplju.

Kuće koje se nalaze prije mosta na Križevici, nizvodno desnom

stranom rijeke.

105. Kuće na k.č. 1/495 (kao i dućana na k.č. 1/77) 1894. godine
vlasnik je Ilija Miladinović pok. Đure. Godine 1912. spominju se: mal Milan,
Savo i Mara.
106. Kuće na k.č. 1/496 vlasnik je Jovo Ilić pok. Rade, Savka rođ.
Dragičević udova Rade Ilića.
107. Kuće na k.č. 1/498 vlasnici su: Jefa Jovanović udata za Jefinijana
Popovića zv. Marković, te Risto i Mihajlo Popović zv. Ranković pok. Ranka.
108. Kuće na k.č 1/499 vlasnik je Jakov Jovanović pok. Jovana,
Alempije zv. Zeko Jovanović ili Jakovljević pok. Jakova.
109. Kuće na k.č. 1/500 koja se nalazila odmah prije mosta, desno,
vlasnici krajem 19. stoljećasu isti, Jakov Jovanović pok. Jovana, Alempije zv.
Zeko Jovanović ili Jakovljević pok. Jakova.

Nizvodno od mosta na rijeci Križevici koju desetinu metara i kraj

rijeke, ka Varoši, sljedeće su kuće.

110. Desno od puta ispod ćuprije (oko 50m) lijevo od rijeke Križevice
je kuća na k.č. 1/503 u vlasništvu Jovana Božića pok. Sime i Milice Orašanin
prvog braka Božić udata za Pavla Dragićevića.

88 Uložak 211za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.

157
 Preko rijeke Križevice, ispod Varoši su:

111. Kuća na k.č. 1/505 koje je vlasnik Mihailo Stevanović zv. Popović
pok. Stevana. Godine 1906. spominje se Simo Vuković pok. Vase.

Preko rijeke Križevice, pod stranom, nalazi se krajem 19. stoljeća više
objekata u vlasništvu Srpsko-pravoslavne crkvene školske općine.

112. Kuća na k.č. 1/507, izgleda Škola,jer se susjedna parcela na

k.č. 1/508 vodi kao šljivik Pod školom. 1894. godine u vlasništvuje Srpsko
pravoslavne crkvene školske općine.
113. Kuće na k.č. 1/506 je vlasnik Srpsko pravoslavna crkven školske
općina, a također i parcele na k.č. 1/504 gradilište.
Isto preko rijeke
114. Kuću na k.č. 1/509 tada ima Marko Simić zv. Pavlović pok. Pavla.
Godine 1919. spominje se Mirko Pavlović pok. Matije.
115. Kuća na k.č. K 1/511, kućište na k.č. 1/510,Voćar na k.č. 1/512,
te parcele na k.č.50/1 i 110Racel (i dućan sa gradilištem na k.č. 1/16), u
vlasništvu su: Miloša, mal. Laze (Lazara)pok. Đorđe Lazarovića i Anđe
Ristanović udove.
116. Kuće na k.č. 1/678 (kasnije i kuće na k.č. 1/777) vlasnik je Risto
Milošević zv. Đerić pok. Miloša. Godine 1896. spominje se Mara Jovanović
udata za Ristu a 1911. godine: Risto, Savo, Jovo, Milo i Sveto sinovi Riste.

Zadnje dvije kuće su i zadnje u dijelu koji formalno pripada Varoši a

koje smo za potrebe ovog istraživanja uvrstili u Čaršiju (nalaze se sa desene
strane rijeke Križevice a iza Obdaništa danas).

Moguće je da se na prostoru koji opisujemo, odnosno u Gornjoj i

Donjoj Čaršiji krajem 19. stoljeća nalazi još objekata (kuća, dućana, zanatskih
radnji, magaza...) koje nismo evidentirali u prethodnom opisu. Vrlo je teško
na starim austrougarskim Katastarskim planovima i Gruntovnim knjigama (sa
kraja 19. stoljeća) usaglasiti i identificirati (kao geometri kažu) svaku parcelu,
pogotovo vrlo male. Naime, ovi dokumenti su još uvijek (poslije više od 130
godina) operativni i u upotrebi. Često su prepravljani (docrtavani, dopisivani)
i često vrlo loše očuvani.

Kao primjer dajemo spisak objekata koje se razabiru na austrougarskom

Katastarskom plana, razmjera 1:1.562,5 iz 1882-85. godine, u samom jezgru
Gornje Čaršije. Usaglašavanjem sa podacima iz Gruntovnih knjiga iz 1894.
godine, možda nismo uspjelči baš svaki identificirati. Evo brojeva k.č.
158
objekata sa plana: 1/56, 1/55,1/54,1/53,1/52,1/51,1/50,1/49,1/48,1/47,1/46
,1/45,1/44,1/43,1/42, 1/40, 1/39?, 1/38?, 1/37,1/36,1/35,1/34,1/32, 1/781?,
1/31?, 1/30,1/29, 1/28.

Ima objekata iz gruntovnih knjiga a čiji tačan položaj nismo ubicirali

(odredili). Primjer je kuća na k.č. 1/748, čiji je vlasnik kasnije od 1894. godine
H. Alija Efendić um. H Hasanage a naslijeđuje ga 1910. godine Salko um. H.
Hasana.

Prelaz od Čaršije ka Musali i Varoši

Čaršija u Srebrenici se tokom osmanskog perioda a i krajem 19.

stoljeća sa svoje sjeverozapadne i sjeverne strane naslanja na druge prostorno-
urbane sadržaje grada. Sa sjeverozapadne strane se radi o dijelu grada koji se
tradicionalno naziva Musala a sa sjeverne je to Varoš, u novije vrijeme zvana
i Srpska Varoš.

Sa širim prostorom na kome od najstarijih osmanskih vremena postoji

musala gdje se obavljaju masovni vjerski sadržaji na otvorenom kao i drugi
javni sadržaji, Čaršija u Srebrenici se naslanja na sljedeći način. Od mosta
na rijeci Križevici na zapadnom izlazu iz Čaršije (put koji preko Bojne ide
ka zapadu i jugozapadu) taj kontakt ide rijekom sve do iza lokaliteta gdje se
starinom nalazi musala. Ova musala se nalazi na k.č. 1/521. Danas se tu nalazi
zgrada dječijeg obdaništa.

Od ove linije dodira, ka sjeverozapadu se nalaze brojni urbani sadržaji

i oni čine poseban dio grada Srebrenice koji nazivamo Musala.

Odmah sa lijeve strane preko mosta na rijeci Križevici a u padini brda

je poznato zemljište i voda pod nazivom Kneževac. Sa obje strane puta iza
mosta nekoliko kuća starinom ima srebrenička familija Begović. Radi se o
na k.č.: 1/102 (vlasništvo Jusufa i Saliha Begovića um. Osmanage), 1/105
(vlasništvo Mujage89 i Huseina Begović um. Ahmetage) i 140/2 (vlasništvo
Sulejmana Begovića um.Ahmetage). Sulejman Begović je vlasnik i vrta na
k.č. 140/1 Kneževac. Šljivik na k.č. 1/129 Preko rijeke tada ima i Abdulah
Muhagić sin Suljage (Muhagići kako smo ranije i isti umaju više kuća sa
čaršijske strane rijeke Križevice).

Malo niže se nalaze dvije najveće zgrade u Srebrenici krajem 19.

stoljeća. To su zgrada austrougarske uprave, u narodu zvane Konak (na
89 Kotarski zastupnik 1900. godine
159
k.č. 1/97) i austrougarske Narodne škole (na k.č. 1/100). Između njih je
nekoliko drugih objekata i parcela a sve je u vlasništvu države, odnosno
Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara. Država je imala i jednu kuću i
zemljište na mjestu kasnijeg parka.

Iza državnih objekata i kuća Begovića je krajem 19. stoljeća bilo još
kuća srebreničkih familija.

Ispod Konaka i Škole kraj rijeke Križevice je bilo nekoliko objekata

koji su na neki način bili u funkciji Čaršije (od koje ih odvaja samo rijeka).

Kuće na k.č. 1/79 vlasnici su H.Selmanagići. Godine1901. vlasnik je

Gradska općina Srebrenica. Mlinište sa dvorištem i jazom na k.č. 1/82 imaju
H.Selmanagići i Mikajlo Stiepanović pok. Vasilija sa po ½. Još dvije kuće na
k.č. 1/83 i 1/84 ima Mihajlo Stiepanović pok. Vasilija. Kasnije se spominje
Sveto Stiepanović. Hadži Mitar i Jefto Urošević pok. Pere imaju nekoliko
dućana i gradilišta na k.č.: 1/80, 1/683 i 1/682.

U dijelu Musale gdje se danas nalazi veliki Hotel, između ostalih nekoliko
objekata na k.č.: 1/86, 1/87 i 126 ima Hadži Mitar Urošević pok. Pere. Godine
1897. naslijeđuju ga: Ana, mal. Drago i Sofija udato Milanović. U blizini je i
kuća na k.č. 1/93 koju ima Simo Ostojić zv. Sokanić pok. Riste (1908. godine
naslijeđuju Milka i Julijana).90

Sjeverno od Čaršije, niz rijeku Križevicu, i sjeverno od kuća sa srpsko-

pravopslavnim stanovništvom, koje smo već opisali i pridodali Čaršiji, počinju
prve kuće mahale Varoš ili Srpska Varoš. Starinom i formalno opisane kuće
pripadaju Varoši.

Ova, nešto smanjena Varoš, počinje sa kućama koje se nalaze iza

musale (na k.č. 1/521), odnosno današnje zgrade Obdaništa i oko rijeke
Križevice, uglavnom sa njene desne strmije strane.

Jedina kuća sa lijeva strana Križevice, iza Musale, prije mosta za Varoš
a koja pripada Varoši je na k.č. 1/517 a u vlasništvu Riste Mlađenovića pok.
Mlađena (1903. godine je na: mal. Milanu, Jovanki i Anici). Preko rijeke, su
dvije nešto mlađe kuće na k.č. 1/519 u vlasništvu Lazara Jovanovića pok.
Jovana (1906. godine vodi se na: Joki udovi, mal. Grozdani i Milici) i 1/520 u
vlasništvu: Dimše mal., Savete i Ane Milošević udove pok. Jove Božića.91

90 Ulošci za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.

91 Ulošci za k.o. Srebrenicu,Gruntovnica u Srebrenici.
160
 Dalje nizvodno sa desne strmije strane rijeke Križevice je mahala
Varoš, u novije vrijeme Srpska Varoš sa nekoliko desetina kuća, srpsko-
pravoslavnog stanovništva.

Opće karakteristike Čaršije

Predhodnim detaljnim pregledom svih sadržaja i objekata u Čaršiji

grada Srebrenice vidimo kako je ona izgledala krajem 19. stoljeća, tačnije
1894. godine. Kako vidimo, Čaršija u Srebrenici tada ima ukupno 116
objekata, odnosno različitih sadržaja. Naravno, dali smo ih prema pojedinim
objektima kako su registrovani u Gruntovnim knjigama za k.o. Srebrenicu pri
ustroju gruntovnice 1894. godine.

Struktura sadržaja u Čaršiji je tada bila sljedeća: kuća je registovano

70, dućana 38, bila su najmanje 2 hana, po jedan objekat su imali sljedeći
sadržaji: džamija, medresa-mekteb, pekara, magaza, kućište i česma.

Kada govorimo o poslovnim sadržajima (dućani, zanatske radnje,

magaze...), treba imati u vidu da ih je zasigurno bilo i više. Krajem 19.
stoljeća je u Čaršiji kao poseban građevinski objekat registrovano 38 dućana i
po jedna pekara i magaza. Zapravo, prostora sa namjenom dućana, zanatskih
radnji, magaza itd., bilo je u većem broju, pretežno u prizemljima nekih od
70 registrovanih kuća, kao i prizemljima hanova. Na osnovu toga možemo
pretpostaviti da je u Čaršiji u Srebrenici krajem 19. stoljeća bilo između 60-70
dućana i nekoliko desetina zanatskih radnji.

Gornja Čaršija u Srebrenici 1894. godineje veća od Donje. To je i

normalnojer je ona i znatno starija i razvila se na prelazu 15/16. stoljeće, a
na mjestu srednjovjekovnog Trga u Srebrenici. Ona ima i više od dva puta
posebnih objekata koji se vode kao dućani od Donje Čaršije. Također, ima i
najvažnije javne objekte: džamiju, medresu-mekteb, hanove...

Gornja Čaršija krajem 19. stoljeća ima ukukpno 52 objekta. Među

njima je 25 dućana, 20 kuća, najmanje 2 hana, pekara, magaza. U Gornjoj
Čaršiji je i najvjerovatnije i najstarija džamija u gradu Srebrenici. Tu se nalaze:
medresa-mekteb i čaršijska česma... Možemo pretpostaviti da Gornja Čaršija
tada ima preko 40 dućana i više od dvadesetak zanatskih radnji.

Donja Čaršija u gradu Srebrenici krajem 19. stoljeća ima ukupno 39

objekata, od kojih je 25 kuća, 13 dućana i jedno kućište. Ali s obzirom da su

161
i u prizemljima kuća bili dućani i zanatske radnje za pretpostaviti je da Donja
Čaršija 1894. godine ima oko 25 dućana i više od desetak zanatskih radnji.

Za potrebe ovog istraživanja Čaršije u Srebrenici, pridodali smo i dio

Varoši koji je tada bio gotovo srastao sa Donjom Čaršijom. U tom dijelu je
1894. godine bilo 25 kuća, a vjerovatno su neka prizemlja imala i poslovnu
funkciju (magaze...).

Analizom vlasničke strukture objekata u Gornjoj Čaršiji vidimo ko su

bili vlasnici kuća, dućana, zanatskih radnji i drugih sadržaja. Više objekata
u Gornjoj Čaršiji 1894. godine su vlasnici različiti vakufi. Oni tada imaju
džamiju, medresu-mekteb, kuću, dućan, česmu i druge nekretnine.

Što se tiče familija, u Gornjoj Čaršiji krajem 19. stoljeća najviše

objekata imaju Selmanagići (H.Selmanagići). Oni tada posjeduju 5 kuća, 4
dućana, 2 hana... Ibrahimagići u Gornjoj Čaršiji imaju: 3 kuće, 2 dućana,
pekaru... Begtaševići imaju 2 kuće i magazu, Rustambegovići 2 kuće i dućan,
Muhagići 3 kuće, Siručići 4 dućana, Efendići 2 dućana, Verlaševići 2 dućana i
Pašalići 2 dućana. Po jedan dućan imaju sljedeće srebreničke familije: Gušići,
Pašagići, Hublići, Klančevići, Osmanović-Didović, Tepići. Jedan dućan
imaju Drljače iz Zvornika. Po jednu kuću imaju srpsko-pravoslavne familije:
Stevanović-Goračkić, Jovanović-Poharić i Milošević.

Poznatije i veće trgovce u Čaršiji u Srebrenici krajem 19. stoljeća

imamo na osnovu popisa protokolaisanih trgovačkh radnji. Tako se među
njima spominju: H. Alija Efendić koji ima protokolisanu trgovinu od 1897.
godine, H. Mustafa Pašalić od 1897. godine,Maho Sirnčić (valjda Siručić) od
1885. godine i Mustafa Vrlašević (valjda Verlašević) od 1885. godine.

Protokolisane trgovine na kraju 19. stoljeća u Srebrenici imaju i: Finzi

Mojse Abraham od 1890.92, Pepović Andrija od 1885. iSucher Adalbert od
1887. godine93.

92 Možda trag za ovim trgovcem u Srebrenici vidimo iz spominjanja dućana nešto iza 1894.
godine na k.č. 1/152, koja se nalazila u dodiru mahale Skender sa Gornjom Čaršijom.
Dućan je tada u vlasništvu Moše Hajma Finzia sina Avrama.
93 Opet, trag za ovim trgovcem u Srebrenici sa kraja 19. stoljeća imamo u sljedećem.
U dijelu Srebrenice koji se starinom naziva Panađurište (prema održavanju panađura-
pijaca na tom mjestu), godine 1894. dvije kuće na k.č. 60/1 i 60/2 vode se na Ani mal.
kćeri pok. Adalbenda Suh(k)ana. Godine 1912. Spominje se Josip Susk(h)on činovnik
kod c. Kr. Policajne direkcije u Krakau.
162
 Pošto je Donja Čaršija u Srebrenici znatno mlađa od Gornje, odnosno
nastala je od druge polovine 18. i tokom 19. stoljeća, vlasnička struktura
objekata je vrlo usitnjena. Odnosno nema starih familija sa brojnim kućama,
dućanima i zanatskim radnjama. Od starijeg stanovništva (muslimansko-
bošnjačkog) vlasnici sadržaja u Donjoj Čaršiji 1894. godine su: Rustanbegovići
jedna kuća, Selmanagići jedna kuća, Ibrahimagići jedna kuća, Hublići jedan
dućan a jedan dućan je vakufski. U Donjoj Čaršiji jednu kuću ima Gradska
općina Srebrenica a jedan dućan Srpsko pravoslavna crkveno školska općina.

Vlasnici u Donjoj Čaršiji su pretežno srpsko-pravoslavno stanovništvo

koje se na ove prostore naselilo tokom 18. i 19. stoljeća. Među famililjama
ovog stanovništva kao vlasnici objekata 1894. godine ističu se:

Familija Miladinović ima više objekata u

Donjoj Čaršiji. Najstariji nam poznati predstavnik
ove familije je Đuro zv. Đurica Miladinović (umro
najvjerovatnije krajem osmanske uprave). Imao je tri
sina: Ristu, Marka i Iliju. Risto Miladinović je umro
prije 1894. godine. Djeca Riste Miladinovića, Marko
Miladinović pok. Đurice i Ilija Miladinović pok. Đure
1894. godine u Donjoj Čaršiji imaju 3 dućana a od
Donje Čaršije ka Varoši (ispod kasnije crkve) i 3 kuće.
Miladinović Marko ima protokolisanu trgovački radnju
od 1885. godine, a Miladinović Risto od 1890. godine. Ilija Miladinović

Poznat trgovac u Srebrenici krajem 19. stoljeća je bio i Vaso Stevanović

ili Stefanović. On ima protokolisanu trgovačku radnju od 1885. godine. On
se spominje i pod prezimenom Goračkić, a otac po kome je i uzeo prezime,
se zvao Stevan, vjerovatno sa prezimenom Goračkić. Kao umrli Vaso se
spominje 1898. godine, a naslijedio ga je sin Jovan. Godine 1894. Vaso
Stevanović zv. Goračkić pok. Stevana ima kuću u Donjoj Čaršiji, a također
i kuću u Gornjoj Čaršiji. Jedne kuće u Donjoj Čaršiji je vlasnik zajedno sa
Aleksom Jovanovićem pok. Jovana. Možda su zajedničkog porijekla.

Aleksa Jovanović ima protokolisanu trgovačku radnju od 1885. godine,

a krajem 19. stoljeća u Donjoj Čaršiji vlasnik je 3 kuće. Jedna koja se nalazi
na samom početku Donje Čaršije kraj mosta na Križevici je većih dimenzija,
a oko nje je više poslovnih objekata.

Među poznatijim trgovcima je i Marko Simić koji ima protokolisanu

radnju od 1885. godine. Godine 1894. Marko Simić zv. Pavlović pok. Pavla
ima jednu kuću u Donjoj Čaršiji i jednu kuću prema Varoši.
163
 U Donjoj Čaršiji 2 kuće krajem 19. stoljeća ima Anisije Popović pok.
Vase.

Godine 1890. Rade Ilić ima protokolisanu trgovački radnju. Četiri

godine kasnije Jovo Ilić pok. Rade ima u Donjoj Čaršiji dućan i kuću prema
Varoši.
Početkom austrougarskog perioda dvije kuće i jedan dućan u Donjoj
Čaršiji ima familija Bogdanović, a Đorđo Lazarović ima 2 dućana i 1 kuću, a
također i kuću prema Varoši.
Jedan od poznatijih srpsko-pravoslavnih ličnosti u Srebrenici krajem
19. stoljeća je Hadži Mitar Urošević pok. Pere. On i famililja Urošević imaju
tada brojne nekretnine u gradu Srebrenici.
Od Donje Čaršije niz rijeku Križevicu prema središtu mahale Varoš
krajem 19. stoljeća nalazi se 25 gusto poredanih kuća. Sve su u vlasništvu
srpsko-pravoslavnih familija Srebrenice. One se u stvari, starinom i formalno
vode u Varoši. Među značajnijim vlasnicima kuća u ovom dijelu Srrebrenice,
a krajem 19. stoljeća, spominjemo sljedeće:
Krsmanovići imaju 3 kuće. Obrad Vujadinović pok. Obrada tu ima 2
kuće, a protokolisanu trgovačku radnju ima od 1890. godine. Godine 1899.
novoizgrađena veća kuća (ispod kasnije crkve, a blizu mosta na rijeci Križevici)
je u vlasništvu Obrada Vujadinovića i njegovog sina Martijana. U ovom dijelu
Srebrenice po 2 kuće 1894. godine imaju i famillije Rakić i Jovanović.
Iz imena starijeg pravoslavnog stanmovništva u Srebrenici, pogotovo
onog vezanog za trgovinu i zanatstvo, vidimo da su cincarskog porijekla, što
je i uobičajeno za takvo stanovništvo po bosanskim gradovima i čaršijama.

Zaključak

Grad Srebrenica krajem 19. stoljeća ima potpuno razvijenu Čaršiju,

kao javno i poslovno središte grada. Zapravo, već tada vidimo da prema
savremenim urbanim teorijama, Srebrenica ima središnji gradski poslovni
centar. Taj Središnji gradski poslovni centar krajem 19. stoljeća je u stvari
Čaršija, kao njegov tradicionolni ekvivalent bosanskih gradova toga doba.
Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća (1894. godine) ima ukupno 116
objekata, od toga 91 poseban građevinski objekat. U Čaršiji se nalazi 45 kuća,
35 dućana, najmanje 2 hana, a također, džamija, medresa, pekara, magaza,
gradska česma i ostali javni objekti. Tada u Čaršiji u Srebrenici najviše
objekata imaju: Selmanagići (6 kuća, 4 dućana i 2 hana), vakufi (džamija,
164
medresa, česma, kuća, 2 dućana, pekara?), Ibrahimagići (3 kuće, 3 dućana,
pekara), Rustambegovići (3 kuće, dućan) i Siručići (4 dućana).

Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća već izlazi iz svojih historijsko-

urbanih prostornih okvira i počinje da se širi na okolne gradske mahale i
veće javne prostore. U to vrijeme, Čaršija sa svojim sadržajima zahvata
kantaktne dijelove mahale Skender (nešto više), mahale Crvena rijeka i Varoš
(nešto manje). Čaršija se tokom osmanskog perioda a naročito krajem 19.
stoljeća, posebno širi na račun prostranog javnog zemljišta, poznatog pod
nazivom Musala. Na ovom gradskom ravnijem prostoru, koji se nalazio od
Čaršije sjeverozapadno, odmah preko rijeke Križevice, gradi se niz sadržaja
(poslovnih, upravnih, školskih...) uglavnom u funkciji Čaršije. Značajna
društveno-historijska karakteristika srebreničke Čaršije jeste njezina
multietnička sadržajnost. U Čaršiji su na relativno malom i gusto naseljenom
prostoru živjeli jedni s drugima Bošnjaci i Srbi. Bilo je i primjera zajedničkog
vlasništva nad nekretninama.

Izvori i literatura
1. Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
2. Gruntovne knjige za k.o. Bajramovići iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
3. Katastarski planovi razmjera 1:6.250 za k.o. Srebrenica, Katastar Srebrenica.
4. Katastarski planovi razmjera 1:3.125 i razmjera 1:1.562,5, za k.o. Srebrenica,
Katastar Srebrenica.
5. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000, sekcija Vlasenica
und Srebrenica.
6. Topografska karta razmjera 1:50.000, sekcija Zvornik 4, Vojnogeografski Institut
na osnovu reambulacije iz 1932. g.
7. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera 1:25.000, sekcija
Zvornik 477-4-3.
8. Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1890, Sastavljeni po
zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, Drugi svezak.
9. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895.,
zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896.
10. Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo.
11. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,1975.
12. Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, izabrana
djela III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.
13. Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo Publishing, 1996.

165
14. Hifzija Suljkić, Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Sabrani tekstovi knjiga
II, BMG, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007.
15. Adib Đozić, Đozići iz Srebrenice, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 1(2008),
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Tuzla.
16. Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština
sjeveroistočne Bosne, broj 3(2010), JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla.
17. Adib Đozić, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica – istraživanja,
dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 1, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2012.
18. Adib Đozić, Srebreničke džamije i imamska familija Đozić, Zbornik radova
naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU
Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012.
19. Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg vijeka do početka
20. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva,
Knjiga 1, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2012.
20. Rusmir Djedović, Senad Begović, prof., Urbani razvoj grada Srebrenice u
osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog
simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki
muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012.
21. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19.
stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva,
Knjiga 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2013.
22. Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21.
stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom
razvoju i političkom životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine,
Muzej Hercegovine, Mostar, 2014.
23. Rusmir Djedović, Historijsko-geografska istraživanja Doboja, Zbornik radova
Naslijeđe Doboja i okoline, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Medžlis IZ Doboj, Tuzla, 2014.
24. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014.

166
Pol nukleacije
Čaršije u
Srebrenici
Autor Rusmir Djedović

167
168
 Fotografija Čaršije u Srebrenici na prelazu 19. na 20. stoljeće

169
170
Fotografija Čaršije u Srebrenici na prelazu 19. na 20. stoljeće
Mr. sc. Rusmir Djedović

NASELJE BAJRAMOVIĆI NA RAZMEĐU

19 I 20. STOLJEĆA

Sažetak

Neposredno sa zapadne strane strane grada Srebrenice se nalazi

naselje Bajramovići. Ovo naselje je u stručnoj i naučnoj literaturi gotovo
nepoznato, mada se od davnina nalazi na trasama vrlo starih i važnih putnih
komunikacija.

U radu se daje detaljniji pregled izgleda Bajramovića na prelazu 19.

na 20. stoljeće. Dato je i dosta podataka o starijoj prošlosti naselja i brojnim
starinama u njemu. Posebno se detaljno opisuju stari putevi, stari dijelovi
naselja i familije Bajramovića.

Ovo istraživanje naselja Bajramovići je urađeno na osnovu do sada

nekorištenih izvora, prije svega Gruntovnih knjiga i Katastarskih planova, iz
austrougarskog perioda.

Ključne riječi: Naselje Bajramovići, Bjelila, Brdo, Dodilovac, Bukadinović,

Stupine, Vučevac, stari putevi, Fejzići, Mulalići, Đozići,Jusići,Džinhođić.

Uvod

Bajramovići su naselje neposredno sa zapadne strane grada Srebrenice.

Teritoriji ova dva naselja i katastarske općine (k.o.) Srebrenice i Bajramovića
se naslanjaju jedna na drugu.Površina teritorija naselja Bajramovići, odnosno
njegove k.o. je oko 3,8 km2.

Kroz Bajramoviće prolazi regionalni put Srebrenica – Milići, gdje

izlazi na magistralni put Zvornik – Vlasenica – Sarajevo.

Naziv cijelog naselja je nastao od naziva najstarijeg i najgušće

naseljenog dijela, mahale Bajramovići. Kako prezimena Bajramović nema u

171
naselju krajem 19. stoljeća, vjerovatno je ovaj naziv iz 18. stoljeća, a možda i
iz ranijeg perioda.

Veći dio naselja nalazi se u porječju Bajramovića rijeke koja s

Pusmuličkom rijekom tvori manji vodotok Kazani (lijeva pritoka rijeke
Križevice). Prosječna nadmorska visina na kojoj su smješteni dijelovi ovog
naselja iznosi oko 450 m.1

Zapravo, Bajramovićka rijeka nastaje u zapadnom dijeli naselja

Bajramovići i dalje u naselju Viogor a u Bjelilima se sa juga sastaje sa rijekom
koja nastaje u naseljima Orahovica i Pusmulići. Na starim planovima i kartama
se ova rijeka naziva Orahovička i tako se vodotok naziva do ušća uz Križevicu.
U novije vrijeme, u katastarskim knjigama, ispod sastavaka se vodotok naziva
Kazani. U narodu, u svakodnevnom govoru, vodotok se jednostavno zove
Rijeka, ili Bijela rijeka jer protiče kroz naselje Bjelila i u Kazanima se ulijeva
u Križevicu.

Naselje Bajramovići se graniči sa slijedećim naseljima. Na sjeveroistoku

Fojhar, sjeverozapadu Osredak, zapadu i jugozapadu Viogor, jugu Orahovica
a na istoku (duž rijeke Kazani ili Orahovačke) sa gradom Srebrenicom.

Teritorija (k.o.) naselja Bajramovići je prilično stara i krajem 19.

stoljeća ima slijedeće granice. Sjeveroistočna granica počinje na ušću Kutlićke
rijeke u rijeku Križevicu i ide njome na zapad do ušća potoka Pišanje, zatim
njime na jug do brdskog grebena iznad mahale Bajramovići. Dalje grebenom
(kojim ide i stari put) ide ka zapadu do kasnije izgrađene škole. Odatle ka jugu
ide zapadna granica u izvorište Bajramovićke rijeke (ispod mahale Viogor)
pa kratko ka istoku njenim tokom a onda ka jugu iznad zemljišta Stop a ispod
brda Glavica (675m). Dalje granica obuhvata dio Bajramovića pod nazivom
Vučevac. Južna granica odatle potokom istočno od Vučevca ide do njegovog
ušća u Bajramovićku rijeku, pa njome na istok do sastavka sa Orahovičkom
rijekom. Odatle istočna granica prema Srebrenici ide na sjever rijekom Kazani
(Orahovičkom) do njenog ušća u Križevicu i još, vrlo kratko Križevicom
rijekom do ušća Kutlićke rijeke u nju.

Kako vidimo najveći dio teritorija Bajramovića se nalazi između

Bajramovićke i Kutlićke rijeke, odnosno na brdskom grebenu i padinama
(pravca zapad-istok) između dolina ovih rijeka.

1 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska monografija,

Geografsko društvo Tuztlanskog kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš
Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011., str.75.
172
 Stare komunikacije

Najvažniji činioc u historijskom razvoju naselja Bajramovića je

svakako stara putna komunikacija koja od grada Srebrenice (kao važnog
privrednog središta u antici i srednjem vijeku) prolazi kroz naselje u pravcu
zapada. U Milićima je izlazila na jednu od istorijski najvažnijih bosanskih
komunikacija.

U nauci i narodnoj tradiciji je dobro poznata stara putna komunikacija

koja je od Sarajeva preko današnjeg Han Pijeska išla u dolinu Jadra (Milići) i
dalje kroz Novu Kasabu i Zvornik ka Savi. Ta putna komunikacija je u antici
bila važan put a koristila se i kroz srednji vijek i osmansko doba. Takođe je
korištena i prvih godina austrougarske uprave (krajem 19. stoljeća izgrađena
savremena cesta).

Već je u nauci primjećeno da se: u Milićima dolinom Jadra, izgleda,

odvajao put kojim se preko prijevoja Viogora spuštao u Srebrenicu. Vjerovatno
je dalje preko Osata vodio u Skelane.2 Ivo Bojanovski na svojoj karti rimskih
cesta u istočnoj Bosni je krak ceste od Milića preko Viogora, do Srebrenice
prikazao kao sigurnu, a produžetak do Skelana kao neutvrđenu rimsku cestu.3

Navedenu putnu komunikaciju, koja prolazi kroz Bajramoviće, izgleda

imamo od antike, preko srednjeg vijeka pa kroz cijeli osmanski period. Taj put
zatičemo i na topografskim kartama i katastarskim planovima sa kraja 19.
stoljeća (austrougarski period).

Brojne su starine koje su vezane za taj put i koje govore o njegovoj

važnosti i ulozi u prošlosti. Dobro je poznato da toponimi tipa Bostahovine
ukazuju na srednjovjekovni put. Tako zapadno od Bajramovića na trasi starog
puta je naselje pod tim imenom. Kod Bostahovina i Brakovaca, kraj trase puta
nalazila se džamija. Dalje ka dolini Jadra je naselje Derventa, a u osmanskom
periodu takvim imenom su nazivani važni putni prolazi. Od Bostahovina ka
Bajramovićima pored starog puta u naselju Staroglavce je starinom jedan han.
Han se zvao „Na brdima“ ili „Han Begtić“. Begtići su familija u Staroglavcima
i valjda vlasnici navedenog hana. Na trasi puta Srebrenica – Milići su i druge
brojne starine (stara groblja, toponimi.,..).

2 Ivo Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u

rimskoj provinciji Dalmaciji (s posebnim obzirom na područje Bosne i Hercegovine),
Godišnjak, Knjiga XIX, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga 17, Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1981., str.177.
3 Ivo Bojanovski, Prilozi..., Karta na kraju.
173
 Ovaj put ima i starih odvojaka. Jedan poviše naselja Viogor se preko
brda Gradno, Zvijezda, Bukovik, Ljuba voda i Rogača (Gradska vrata) odvaja
ka sjeverozapadu i Novoj Kasabi.

U narodnoj tradiciji okoline Srebrenice i u Žepi dobro je poznato da je

od Srebrenice ka jugu i prema Sarajevu i Višegradu vodio neki važan stari put.
Ovaj stari put (vjerovatno i srednjovjekovni) čija je trasa korigovana krajem
osmanskog perioda je polazio iz Čaršije u Srebrenici ka sjeverozapadu ukoso
uz brdo Bojnu. Kada je prevojem prešao Bojnu trasa mu je naglo skrenula ka
jugu ukoso niz brdo Bojna.4

Ovaj put zatim dolazi do zemljišta pod nazivom Bjelila i Luke oko
Bajramovićke rijeke i drugog važnog raskršća. Put ka jugu od njega ide desnom
obalom rijeke koju ubrzo prelazi na drugu stranu i onda zemljištem Luka i
ispod zemljišta Strane ide uz rijeku. Ovdje su se dugo vidjeli ostaci kaldrme a
put prolazi i pored, u narodu čuvenog izvora, Lehovac. Ispod šuma Košpovine
(danas se izgovara Gošpovina), put prelazi Bajramovićku rijeku i uz mahalu
Kovačice naselja Viogor ide ka Slapovićima. Na ovoj trasi se nalaze razne
starine od kojih posebno ističemo stari kameni most u Slapovićima na rijeci
Zeleni Jadar, koji je, nažalost, danas srušen i neobnovljen.5 Dalje ovaj put ide
preko planine Javor a u Žepi se račva u dva kraka, jedan prema Sarajevu u
drugi prema Višegradu.

Od raskršća u Bjelilima od navedenog puta se ka zapadu odvaja, već

spomenuti, važan stari osmanski (a možda i stariji) put ka Vlasenici (Birču).
On odmah Bajramovićku rijeku prelazi ćuprijom (mostom) koji postoji krajem
19. stoljeća. Trasa se dalje uz strmije brdo sa nekoliko okuka (serpentina)
penje i prolazi kraj mezarja zvanog Gladno groblje. Zemljište kraj trase se
upravo i zove Okuke. Zatim trasa ide kraj Bukadinovića i pored Stupinskog
groblja grebenom Stupinskog brda. Iznad Stupinskog brda je bilo ostataka
kaldrme ovog puta a prije izlaska na brdo Mramor se nalazi lokalitet Svatovi
ili Svatovsko groblje.6
4 Na tom prevoju je bilo raskršće, jedna trasa je išla sjeverno kosom na brdo Racelj, jedna
trasa je išla ka jugozapadu oštro nizbrdo u Bajramovićku rijeku a treća trasa je išla na jug
kosom brda Bojna. Ova treća trasa se spajala sa putem koji je iz Čaršije u Srebrenici išao
uz Hrid i dalje su nastavljale zajedno. Ova trasa prema jugu je izgleda vrlo stara o čemu
govori i njen naziv Drum.
5 Ovaj jednolučni kameni most je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine. Također, i stara džamija kod mosta je proglašena nacionalnim spomenikom
Bosne i Hercegovine. Više o tome na http://kons.gov.ba/
6 I ovdje imamo slučaj starog groblja za koji se vezuju predanja o izginulim svatovima.
Ima lokalitet Svatovi, od raskršća ka Stupinskom brdu na starom putu u njivama Rijevci
174
 Naziv brda Mramor i lokaliteta na k.č. 159 pašnjak Mramor, površine
14.590m2, pored ovog starog puta ukazuje na srednjovjekovnu nekropolu sa
stećcima. Pored puta na Raskršću7je i veće, staro muslimansko mezarje. Malo
dalje je na putu u prvoj polovini 20. stoljeća bila Suljina kahva. Stari put
dalje preko Brda (tu bila kuća Hadžibulića, odnosno Đozića), išao grebenom
iznad mahale Bajramovići.8 Na samom kraju naselja je prije više decenija
napravljena i zgrada škole.

Trasa starog puta ka zapadu (a i austrougarskog sa kraja 19. stoljeća),

prelazi prevoj Nike.9 Na starom putu na Niki (prevoj) ima lokalitet Benin do i
Staro groblje sa starim nišanima.10

Dalje na zapadu, na brdskom grebenu je poznati Begtića han ili Han

na Brdima. Nalazi se kraj trase puta. Vlasnici su iz familije Begtić iz Sućeske.
Od njh će biti Osman Bektić umrlog Bekte, koji se za austrougarske spominje
i u Bajramovićima. Blizu je i Stara džamija u Brakovcima, poznata danas kao
Džamija na Brdima.

Krajem 19. stoljeća austrougarska uprava gradi novi makadamski put

Srebrenica – Vlasenica. Pošto je bio namijenjen za kolski saobraćaj njegovi
usponi su morali biti znatno manji pa je imao i više serpentina (okuka). Ovaj
put je počinjao u Baratovu na sjevernom izlazu iz Srebrenice, išao je dolinom
Orahovičke rijeke (Kazani) i lagano se penjao kroz Stupine i Bukadinović
prema brdu Mramor. Na njemu je izgrađena i dupla oštra serpentina iznad
Dodilovca. Ovaj austrougarski put je od Mramora uglavnom slijedio staru
trasu osmanskog puta a u dolinu Jadra se spustio dolinom Bukovičke rijeke
(Bostahovine).

Starija prošlost

Područje naselja Bajramović je sa relativno dobrim uslovima za život

pa je vjerovatno bilo naseljeno od najstarijih vremena. Na to upućuju neki
obližnji toponimi, kao što su Gradno i Zvijezda, ka sjeverozapadu.
(Kazivanje Hasiba (Ibrahima) Halilović, 1949. godina, iz Bajramovića, sada u Sarajevu,
maj 2015.)
7 Na Raskršću se u ovajk put upaja krak koji je uz kosu Jagoduša išao od Baratove i ušća
Orahovičke rijeke u Križevicu.
8 Oko mahale Bajramovići su zemljišta Bisage i Klanac, čiji naziv također upućuju na stari
put.
9 Na Topografskoj karti iz austrougarskog perioda razmjera 1:150000, sekcija Vlasenica
und Srebrenica, ovaj važan prevoj označenje kotom od 786m.
10 Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine.
175
 Do sada nisu poznati tragovi ranijih stanovnika u naselju, kao što su
npr. nekropole sa stećcima u susjednim naseljima Fojhar i Orahovica.11

Ima toponima koji upućuju na srednjovjekovnu starost. Takav je već

poznati naziv za Fojhar, koji upućuje na srednjovjekovno rudarstvo. Zatim
zemljište i brdo Mramor u središtu Bajramovića i zemljište Biljeg, južno
od Bajramovićke rijeke, ka Orahovici. Ovi toponimi upućuju na postojanje
srednjovjekovnih stećaka, jer narod ih starinom naziva mramori i biljezi.

I značajni toponimi Stupine, Stupinsko brdo i Stupinski grob su

srednjovjekovne starosti.12 Iste starosti su i toponimi: Stop (uzvišenje kod
Vučevca), Bojna (brdo ka Srebrenici), Dodilovac, Rađevac, Domerovac.
Zemljište Plane su mjesto gdje po tradiciji stoka odmara (planduje).

Na raniju naseljenost u Bajramovićima upućuje i naziv zemljišta

Selišta.13 Selišta se nalaze na padinama Bajramovićke rijeke između
Bajramovića i Vučevca. Isti slučaj je i sa zemljištem pod nazivom Podkućnice.

Na ranije stanovništvo i familije iz starijeg osmanskog perioda

podsjećaju neki toponimi. Prije svega naziv najstarijeg i najkompaktnijeg dijela
naselja. Radi se o mahali Bajramovići, po kojoj je i cijelo naselje dobilo ime.
Ovaj toponim je znatne starosti, najmanje iz 18. stoljeća, a možda je i stariji.
Krajem 19. stoljeća u naselju nema familije sa prezimenom Bajramovići.
Očito je ona tu živjela znatno ranije i već tada poodavno na neki način nestala
a ostalo samo ime te mahale.

Slično govore i drugi toponimi, kao što je Bešlića ravan iznad Bjelila.
Bajramovići su malo naselje i starinom nemaju vjerskih objekata, kao što su
džamija, mekteb, turbe i slično. To je razumljivo jer se takvi sadržaji nalaze u
obližnjoj Srebrenici.

Starinom se u naselju nalaze muslimanska mezarja. Jedno takvo, vrlo

malo je u mahali Bajramovići, i postoji još krajem 19. stoljeća.14 Drugo mezarje
koje je veće nalazi se na brdu Mramor.15 Da se radi o vrlo starom groblju govore
11 Ove nekropole su registrovane u djelima poznatog istraživača stećaka Šefika Bešlagića,
pri njegovim istraživanjima prije pola stoljeća i Arheolološkom leksikonu Bosne i
Hercegovine, sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
12 Možda od srednjov jekovnog naziva obradivog zemljišta „stup“ ili srednjovjekovnog
naziva za kulu (stup).
13 Takva su npr., zemljišta sa nazivom Selišta, na k.č.81 i 82.
14 Parcela na k.č. 17. pod nazivom Groblje, površine od 90m2. U posjedu je starih familija
u toj mahali: Jusića, Mujića, Mehmedovića zv. Omerovića i Mulalića.
15 Radi se o parceli na k.č. 191 pod nazivom Groblje a koja krajem 19. stoljeća ima površinu
od 5 dunuma. Kasnije se vodi pod nazivom Mramor.
176
brojne činjenice. Još krajem 19. stoljeća se vodi u vlasništvu erara, tj. javnog
dobra. Šire zemljište se naziva Mramor, zbog srednjovjekovnih nadgrobnih
spomenika – mramora. Pored njega je lokalitet Raskršće na starom putu od
Srebrenice ka dolini rijeke Jadar. U blizini je i Svatovsko groblje.16
O staroj prisutnosti islamske duhovnosti i institucija u Bajramovićima
govori i slijedeća činjenica. Krajem 19. stoljeća, tačnije 1894. godine, u
neposrednoj blizini mahale Bajramovići se nalaze brojna zemljišta u vlasništvu
vakufa. Konkretno u vlasništvu vakufa Čaršinske džamije iz Srebrenice. Radi
se o slijedećim parcelama na k.č.: 30 oranica Podkućnica (površine od 570m2),
44 oranica Krivača (2040m2), 71 i 72 livada i šuma Lučica (5850m2), 146 i
147 šuma i livada Plane (10250m2). 17
Iz osmanskog perioda naselje Bajramovići kod Srebrenice je izašlo sa
10 kuća. To nam pokazuje austrougarski popis iz 1879. godine (samo godinu
dana po odlasku osmanske uprave). Tada naselje Bajramovići ima tačno 10
kuća i 55 stanovnika. Svi su popisani kao muhamedanci, odnosno Bošnjaci –
muslimani.18
Još te 1879. godine su kao posebna popisana i susjedna naselja:
Srebrenica (u statusu trgovišta), Čičevac, Foj(h)ar, Orahovica, Osredak i
Viogor.19
Prema popisu stanovništva iz 1885. godine, naselje Bajramović ima 15
kuća sa ukupno 45 stanovnika, sve muhamedanci. Od toga su 2 kuće slobodnih
težaka, 12 kuća kmetova i 1 kuća pomoćnih radnika.20

Naselje Bajramovići krajem 19. stoljeća

Na samom kraju 19. stoljeća, 1895. godine, naselje Bajramović ima

ukupno 19 kuća, od kojih je 14 nastanjeno a 5 nenastanjeno. Ukupan broj
stanovnika je bio 67, sve muhamedanci i svi se bave poljodjelstvom.21
16 Najveće groblje u Bajramovićima se nalazi na Raskršću. Ono je vrlo staro i na njemu
ima starih nišana, ima ih i sa natpisima i brojevima. I danas je aktivno. Lokalitet Svatovi
kraj starog puta po predanju je ustvari Svatovsko groblje. U blizini raskršća je i lokalitet
Mramor.( Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine)
17 Uložak 44, Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici. Vlasništvo Vakufa čaršinske džamije u Srebrenici.
18 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo,
1880., str. 95.
19 Štatistika miesta i pučanstva..., str. 95.
20 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886. , str.155.
21 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska
štamparija, Sarajevo, 1896., str. 344-345.
177
 Struktura stanovnika i domaćinstava Bajramovića prema glavnom
zanimanju, te godine je bila sljedeća: 5 domaćinstava slobodnih zemljodjelaca
sa 19 srodnika, 3 domaćinstva kmetova sa 16 srodnika, 4 domaćinstva
slobodnih zemljodjelaca koji su i kmetovi sa 18 srodnika, 1 domaćinstvo
ostalih osoba koje se bave poljodjelstvom sa 1 srodnikom.22

Prema ovom popisu krajem 19. stoljeća naselje Bajramovići ima

sljedeće sastavne dijelove mjesta (mahale): Bajramović, Bjelila, Brdo,
Dodilovac, Stupine, Vučevac i Vukadinović.23

Tada su Bajramovićima susjedna naselja (i njihove mahale) sljedeća:

Fojhar (Borkovići, Fojhar, Joševa, Kutlići, Lipa, Seoce), Orahovica (Biljeg,
...), Osredak (Bo

rkovići, Čumavići, Osredak, Rehovići), Srebrenica i Vijogor (Kovačice,

Prljuge, Sarači, Strane, Vijogor).24

Krajem 19. stoljeća veliki dijelovi naselja Bajramovići su u državnom

vlasništvu. Starinom bi se to reklo u narodu „carevina“ a od austrougarske
uprave se vodi kao „erar“. Godine 1894. se u Gruntovnim knjigama kao erarno
zemljište uglavnom vode velike šume i pašnjaci.

Navodimo neke od prostranih erarnih šuma na slijedećim k.č.: 153/8

šuma Dodilovac i 152/6 sa ukupno 164 dunuma, 156/4 šuma Mramor, Gajevi,
Jagoduša, Domerovac, Stupine i Stupinsko brdo sa ukupno 1585 dunuma i
168 šuma Rijeka, Gaj sa 134 dunuma. Također: 159 pašnjak Mramor, 160
Krivača, 162 Plane, 167 pašnjak Zagaj 79 dunuma, 174 Gaj, 174 Hrid, 176
Zagaj, 181 Dolovi, 193 Jagoduša, 196 Dolić ili Jagoduša, 198 Jagoduša, 255/2
Okuke...

Sva navedena zemljišta su u vlasništvu Bosansko-hercegovačkog

zemaljskog erara.25

Krajem 19. stoljeća naselje Bajramovići se sastoji od nekoliko dijelova.

Najveći dio se upravo i naziva Bajramovići i predstavlja jednu formiranu
mahalu, kao historijsku urbanu cjelinu.

22 Glavni rezultati..., str. 345.

23 Glavni rezultati..., str. 344.
24 Glavni rezultati.., str. 344-356.
25 Uložak 45,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici.
178
 U nastavku dajemo detaljan pregled svakog od dijelova naselja
Bajramovići krajem 19. stoljeća. Navodimo svaku kuću i njihove vlasnike,
odnosno familije koje žive u njima. Dajemo nešto podataka i o drugim
nekretninama, kao i o nekim kasnijim vlasnicima kuća i nekretnina.

Bajramovići (mahala)

Mahala Bajramovići se nalazi u zapadnom dijelu istoimenog naselja.

Njen položaj je na južnim padinama, ispod strmih strana Brda (visokog 680-
740m, koji se na sjever veže za brdo Jastrebovac 768m). Kuće su u blagoj
padini, na 550-575 m, koja se polako spušta u Bajramovićku rijeku.

1. Kuća sa kućištem kućni broj 1 na k.č. 1/1 je 1894. godine u vlasništvu Alije
Halilovića umrlog Halila. Naslijeđuju ga 1902. godine, Hajra udata za Alagu
Mandžića, Arifa udata za Mustafu Fejzića i Fata udata za Medu Brdarevića iz
Fojhara.26

2. Kuća k.br. 2, na k.č. 3 u vlasništvu Alije Halilović umrlog Halila, Mejre udata
Velija Velišević iz Babuljica, Haše udata za Hajru Mulalića i Zejne Mustafić
prvog braka Halilović udata za Mehmeda Mehmedovića zv. Omerovića. Kao
vlasnik dijela se 1922. spominju Alaga Mandžić umrlog Hasana i njegovi
sinovi: Juso, Mujo i Ibrahim.

3. Krajem 19. stoljeća se u Bajramovićima spominje i posjed pod imenom

Mustafići27. Radi se o kućištu na k.č. 4/1, k.br. 3, sa parcelama na k.č.: 33 i 37
Podkućnica, 38 i 75 Pod Krivačom, 52, 54, 55, 56 Plane, 81 i 82 Selište, 163
i 164 Rađevac, 183 Brdo, sve u vlasništvu Hasana i Saliha Salihovića umrlog
Saliha iz Potočara (1906. godine se vodi na mal. Ibrahimu umrlog Hasana).

Godine 1920. na osnovu Odluke sreskog načelstva Srebrenica, vlasnici

su Ramo i Hasan Mustafić umrlog Halila.28

4. Posjedu Mustafić pripadaju i nekretnine na k.č.: 2 vrt kod kuće, 6 dvorište

i kuća, 7 voćar za kućom, sve u vlasništvu: Hasana i Saliha Salihovića
26 Uložak 1, Gruntovna knjige I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine, Gruntovnica u
Srebrenici. U istom vlasništvu su evidentirane i slijedeće parcele na k.č.: 34 Potkućnica,
36, 47 Klanac, 150 Dodilovac 236, 237, 151, 153, 154 Plane, 157,158 Jaguško Brdo,
165 Rađevac, 166, 190 Raskršće.
27 Ima mišljenja da su Mustafići u Bajramoviće doselili od Užica. (Kazivanje Hamira
Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine)
28 Uložak 3,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici.
179
umrlog Saliha iz Potočara, Alije Halilovića umrlog Halila, Mejre Halilović
udate za Veliju Ališevića Babuljice, Haše Halilović udate za Hajru Mulalića,
Zejne Mustafić prvog braka Halilović udate za Mehmed Mehmedovića zv.
Omerovića i Mehmeda Mehanovića umrlog Ahmeta.

Godine 1901. dio od Alije Halilovića prelazi na: Hajru Halilović

udatu za Alagu Mandžića, Arifu Halilović udatu za Mustafu Fejzića29 i Fatu
Halilović udatu za Medu Brdarića iz Fojhara.30

5. Kuće k.br. 4 na k.č. 12, kao i zemljišđta na k.č.: 39, 43 i 44 Krivača, 60 i

61 Donje Plane i 172 Vaganj, godine 1894. su vlasnici Abdulah Jusić31umrlog
Mustafe i Mustafa sin Abdulaha. Kao vlasnici se 1900. godine navode:
Mustafa, Salih, Duta i Paša umrlog Abdulaha.

6. Krajem 19. stoljeća kuće na k.č. 13 k. br. 5 i zemljišta na k.č.: 26 i 32

Potkućnica i 50 Plane, vlasnik je Šehra Jusić udata za Mustafu Mujića. Godine
1904. dio se vodi na Osman Bektić umrlog Bekte iz Sućeske a 1927. godine
na Rami umrlog Osmana.

7. Kuću na k.č. 14 k.br. 6, posjeduje Sulejman Mehmedović zv. Omerović

umrlog Omera. Godine 1904. vodi se na Ibrahimu Hukiću umrlog Omera iz
Srebrenice (kasnije i kuća na k.č. 16/2 i k.č. 22 i 25 Potkućnica).

8. Godine 1894. vlasnik kuće na k.č. 15 k. broj 7, kao i k.č.: 42 Krivača, 79 i

80 Selište, 169, 170, 171, 175, 286 Bisage, je Hajro Mulalić umrlog Ibrahima.
Nešto kasnije, 1924. godine se vodi na: Timi udata Ahmetović iz Fojhara, Ibri
umrlog Ibre, Salihu, Ahmi, Nurko, mal. Hajrudinu i Aliji umrlog Hajre.

U Bajramovićima jednog gradilišta na k.č. 5/1 (kasnije kuće), vlasnik

je i Mehmed Mehanović umrlog Ahmeta. Godine 1920. vodi se na: Mustafi,
Salihu i Dautu Jusiću umrlog Abde.

29 Mustafa Fejzić, sin Aljin (najvjerovatnije puno ime Alija) je rodom iz Osata mjesto
Oštrika. On je po ženidbi sa Arifom Halilović došao da živi u Bajramoviće jer njegov
punac Alija Halilović nije imao muških potomaka. Praunuk Mustafe i Arife je Hamdija
(Hameda)Fejzić, današnji potpredsjednik Skupštine opštine Srebrenica. Geneaološka
loza ovog ogranka Fejzića izgleda ovako: Alija (Aljo) Fejzić – Mustafa(doselio u
Bajramoviće oko 1900.) – Atif – Hamed – Hamdija.
30 Uložak 43, Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici. Prethodna dva imanja se vode kao kmetovska selišta.
31 Jusići bili u Kutlićima pa doselili u Bajramoviće. Isad ih ima u Kutlićima. (Kazivanje
Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine.)
180
 U samim Bajramovićima krajem 19. stoljeća je više zemljišta na k.č.:
10 Vrt, 11 Voćar kod košare, 16. Dvorište, 17. Groblje (od 90m2), 18, 19, 20
i 21 Za kućom, u zajedničkom vlasništvu nekoliko bajramovićkih familija.
Radi se o: Abdulahu Jusiću umrlog Mustafe, Šehri udata Mustafa Mujić,
Mehmedu i Sulejmanu Mehmedoviću zv. Omerović umrlog Omera i Hajri
Mulaliću umrlog Ibrahima. Godine 1899. dio se vodi na Mustafi, Salihu,
Dautu i Paši Jusiću umrlog Abdulaha, a 1904. na Osmanu Begtiću umrlog
Begte iz Sućeske.

Vučevac

Dio Bajramovića pod nazivom Vučevac nalazi se južnije od mahale

Bajramovići, na jugozapadnim padinama brda Glavica, na oko 570m.

9. Kuća sa kućištem kućni broj 8 na k.č. 94/2, krajem 19. stoljeća je vlasništvo
familije Huremović32zvanih Mujić. To su: Huseina, Hamida i Naze
Huremović zvanih Mujić umrlog Mustafe; Zade rođene Huremović udate za
Omera Abdullahovića iz Srebrenice i Šeće rođeno Huremović udate za Hasiku
Tokića iz Jagodnje. Braća Husein i Hamid su vlasnici po 2/7 a tri sestre po 1/7.

Godine 1902. vodi se na: Šeći udata Hasika Tokić Mehić, Zadi udata
Omer Đozić- Abdulahović, Hamidu(i) Mustafiću umrlog Adema, te: Salki,
Muji, mal. Ibri i Rami Huremović umrlog Murata. Godine 1902. dio od
Huseina prelazi na: Šeću, Zadu, Nazu iHamida Mustafića umrlog Adema, te:
Salku, Muju, mal. Ibru i Ramu Huremovića umrlog Murata.

10. Na k.č. 94/3 kuću k.br. 9 godine 1894. posjeduje Murat Huremović umrlog
Mešana. Naslijeđuju ga 1903. godine: Salko, Mujo, mal.Ibro, Ramo umrlog
Murata Huremovića i Hamida udata Husein Delić iz Kutuzera.

11. Kuće na k.č.141/2 k.br. 10, a koja se nalazi ispod Vučevca na zemljištu
Luka (blizu Bajramovićke rijeke), kao i parcela na k.č.: 141 Luka, 36/3
oranica Rijeka, tada je vlasnik Hadži Alija Efendić umrlog Hadži Hasana iz
Srebrenice. Godine 1931. vode se na: Aiši Mustafić udovi, Huseinu iz Tuzle,
Hasanu, Edhemu i Abdurezaku umrlog H. Alije svi iz Suhe, Havi udovi Đozić
iz Suhe i Bek..(?) udata Skopljak iz Dervente.

32 Ima mišljenja da su Huremovići u Bajramoviće doselili iz Sućeske. (Kazivanje Hamira

Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine)
181
 Poznata familija Efendići iz Srebrenice (mahale Skender)33 je starinom
imala veći kompleks zemljišta u južnom dijelu naselja Bajramovića (između
mahale Bajramovići, Vučevca i Dodilovca). Tako se krajem 19. stoljeća k.č.
140 šuma Bravarica (blizu 60 dunuma) i 69 Lučica, vodi u vlasništvu: Hadži
Alije, Osmana, mal. Saliha, Mustafe i Vasfije umrlog Hadži Hasana Efendića.
Također, i k.č.: 53 Plane, 83 šuma Jazbine i Stop, 85 Stop, (kasnije 85/2 kuća i
77/2 kuća), isto na: Hadži Aliji, Osmanu, mal. Salihu, Mustafi i Vasfiji umrlog
Hadži Hasana Efendića. Kasnije se spominju: 1910. godine, Mujaga umrlog
Hasana a 1911. godine, mal. Jusuf sin Mustafe.

12. Sjeverno od Vučevca na zemljištu Stop se krajem 19. stoljeća nalazilo

kmetovsko selište Milovanović.34 Ono je tada obuhvatalo k.č. 87 livada
Zasojnica a vlasnik je bio Aleksa Jovanović pokojnog Jovana iz Srebrenice.35
Godine 1929. odlukom sreskog načelstva Srebrenica, vlasnici postaju: Desimir
i Cvijetin Milovanović pokojnog Radovana.36

Brdo

Sjeverno od mahale Bajramovići, na Brdu, kraj starog puta se nalazilo

kmetovsko selište Hadžibulić.

13. Kmetovsko selište Hadžibulić obuhvata kućište k.br. 11, na k.č. 185/2
i parcele na k.č.: 184, 185, 205, 206 i 207 pod nazivom Brdo. Krajem 19.
stoljeća je svega navedenog vlasnik mal. Salih sin Hadži Alije efendije Đozića
iz Srebrenice. Godine 1929. prelazi na Aliju i Selmu Hadžibulića umrlog Huse.

33 Više o Efendićima iz Srebrenicekoja ima brojne nekretnine u Srebrenici (Skender mahala,

Čaršija) i okolini u: Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem
19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014., str.
7-38.
34 Uložak 33,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici.
35 Neki Aleksa Jovanovićpok Jovana je krajem 19. stoljeća u gradu Srebrenici imao nekoliko
kuća na k.č.: 1/26, 1/1 i 1/545,te nekoliko zemljišta(k.č. 115, 51 Racel). Naslijedili su
ga 1927. godine sin Simo i kćeri pok. Alekse: Evdokija, Mileva... Opet, na Aleksi
Jovanoviću pok. Jovana se tada u Srebrenici vode i kuće na k.č. 1/579 i 1/580. Naslijedili
su ga 1909. godine: malodobni Petko, Stako i Savo pok. Alekse. (Gruntovne knjige za
k.o. Srebrenicu iz 1894. godine, Gruntovnica u Srebrenici)
36 Pričalo se da je na zemljištu Stop živio neki čovjek a koji je njive zvane Jame prodao za
ćasu kisela mlijeka.(Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine)
182
 Jagoduša

Od brda Mramor (659,5m) se ka sjeverozapadu i Baratovi pruža

dugačka šumovita kosa Jagoduša. U samom vrhu je krajem 19. stoljećatu
postojala jedna kuća.

14. Kuća na k.č. 231 k.br. 12 u vlasništvu Hadži Alije Efendića umrlog Hadži
Hasana iz Srebrenice.

Godine 1918. se spominje Vaso Popović pok. Anisije37 iz Srebrenice a

1924. Mustafa Jusić umrlog Abde i Ramo Mustafić umrlog Halila.

Još od osmanskog perioda neka zemljišta u Bajramovićima

ima i posjednička, odnosno begovska familija Abdurahmanovića
(Abdurahmanbegovića)38. Tako, krajem 19. stoljeća zemljišta na k.č. 194 i
195 po imenu Jagoduša, posjeduje Avdibeg Abdurahmanović umrlog
Hadži Hafiza Abdurahmana iz Bijeljine. Kasnije se vode na: Selimovićima,
Halilovićima i Čauševićima.

Stupine

Stupine su jedna blaga kosa koja ka istoku i dolini Orahovičke rijeke

(Kazani) ide sa Stupinskog brda. I tu je krajem 19. stoljeća jedna kuća.

15. Kuća na k.č. 223/2 k.br. 15 sa imanjem koje obuhvata zemljišta na k.č.:
156 šuma Stupine (blizu 60 dunuma), 211 i 212 Podkućnica 225, 212/2 Velika
Njiva, 215 i 216 Domerovac, 227 Višnjevača.

Sve navedeno je 1894. godine u vlasništvu Ibrahima Džinhodžića zv.

Mustafić umrlog Mustafe.39 Godine 1903. vodi se na mal.: Mustafa i Hanifa
37 Vaso Popović iz Srebreniceje sin Anisije Popovića pok. Vase, koji 1894. godine u
Srebrenici ima dvije kuće. Radi se o kući na k.č. 1/2 i 1/3 (k.br. 111), obje u donjem
dijelu Čaršije. Također, ima i zemljište Racel. Godine 1912. naslijeđuju ga: Ruža udova,
Sofija udata Stanojević (iz Bratunca), Pelka, Vaso, mal. Mirko, Danilo i Despo pok.
Anisije. (Gruntovne knjige za k.o. Srebrenicu iz 1894. godine, Gruntovnica u Srebrenici)
38 Više o posjedničkoj familiji Abdurahmanbegovića (Abdurahmanovića), koja ima
nekretnine u Srebrenici i okolini u: Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender
u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2014., str. 16-17.
39 Već smo ranije zabilježili tragove takvog sličnog prezimena tokom osmanskog perioda
u naselju Luka (od Srebrenice ka Žepi). Interesantne su parcele k.č. 449/2 oranica
Džinhodžića njiva i k.č 449/3 Džinhodžina njiva. One podsjećaju na staro stanovništvo
183
umrlog Ibrahima Džinhodžića, te Aiši udatoj za Uzeira Hankića iz Srebrenice.
Dalje od 1920. godine Hanifin dio prelazi na bolesnog Mustafu umrlog Ibre i
Ajišu. Ubrzo se 1920. godine spominje Aiša udata za Arifa Mujića.

Dodilovac

Dodilovac je zemljište na jućnim padinama Stupinskog brda ka

Bajramovićkoj rijeci. Tu se krajem 19. stoljeća nalazi jedno imanje sa kućom.

16. Kuća na k.č. 235/1 k.br. 19 i zemljišta na k.č.: 235, 152, 153, 234, 237,
sva pod nazivom Dodilovac.

Vlasnik je Ragib mal.sin Hadži Alije eff. Đozića iz Bajramovića.

Godfine 1903 vlasnici su: Hava Hodžić udova iza H. Ali eff., Hafiz Abdulah
eff., Salih eff., Ćamila udata za Hafiz Husein eff. Hadžijahića iz Sarajeva i
mal. Hadžira.

Od Dodilovca ka mahali Bajramovići parcele k.č. 161 Plane su tada

vlasnici Abdulrahman i Hakija Đozić sinovi Hadži Husejna, oba iz Srebrenice.
Godine 1946. vodi se na djeca umrlog Haki ef. iz Bratunca (Galib, Behaudin,
mal. Munib, Šefket i Mesud).

Tu blizu ke i parcela149/1 Kotlovac, u vlasništvu: A b d u r a h m a n a

i Hakije sinova Hadži Husejna Đozića, oba iz Srebrenice i Alije Halilovića
umrlog Halila. Godine 1901. spominju se Hajra Halilović udata za Alagu
Mandžića i Arifa Halilović udata za Mustafu Fejzića.40

Bukadinović (Vukadinović)

Bukadinovići su blage padine Stupinskog brda okrenute ka jugoistoku

i istoku i Bjelilima. Na novijim kartama i planovima, te dokumentima se naziv
bilježi kao Vukadinović. Međutim, u Gruntovnim knjigama iz 1894. godine se
uporno i redovno naziv ovog zemljišta piše kao Bukadinović.41 Takvi su npr.
nazivi zemljišta na k.č.:272, 282, 270, 275,274 i 283 sve Bukadinović.
Luke. Vidjeti u: Rusmir Djedović, Naselje Luka krajem 19. stoljeća (historijsko-
geografska i etnološka istraživanja), Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2014., str.49.
40 Uložak 25,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici.
41 Možda od bukovih šuma (tako su nastali nazivi Bučje i sl.) ili po brzacima, bukovima na
Bajramovićkoj rijeci.
184
 Da se griješilo sa nazivom ovog zemljišta govori i podatak da se na
austrougarskom planu ono označava kao Vučevac.42

17. Kuća na k.č. 273/2 k.br.13 i zemljišta 272 i 282 Bukadinović, u vlasništvu
Hafiza Saliha Đozića umrlog Hadži Jusufa i Rukije udate za Ibrahima
Rogaticu, oboje iz Srebrenice. Godine 1906. vlasnik je Hafiz Salih a 1909.
su vlasnici: Fatima Smajić udova, Suljo, Jusuf, mal. Junuz, Taib, Sejid, Biba,
Fatima i Džemila umrlog Saliha, svi iz Srebrenice.43

18. Kuća na k.č. 258 k.br. 14 sa parcelama na k.č.: 48 Iva, 49, 59, 62 Plane, 267
Hupina u vlasništvu Hadži Alije effendije Đozića umrlog Latifa iz Srebrenice.
Naslijeđuju ga 1896. godine: Ajša Jahić i Hava Hodžić udove iza H. Ali eff.,
Abdulah, Salih, mal. Ragib, Ćamil (a), Hadžira i Emina umrlog H. Ali eff.

19. Kuća na k.č 262/2 k.br. 16 sa parcelama na k.č.: 265 i 269 Bešlića Ravan,
241 Strane 244, a kasnije i 270 i 275Bukadinović.

Sve navedeno je 1894. godine u vlasništvu Hadži Abida Đozića umrlog

Hadži Mustafe iz Bajramovića. Naslijedili su ga 1929. godine Aiša zv. Gara
Alić udova Hadži Abid eff. i mal. Turabija oboje iz Srebrenice.44

Krajem 19. stoljeća parcela: 217 Stupinsko Brdo, 22, 228 i 270 Jasen,
vlasnici su Hadži Husejn ef. i Hadži Alija ef. Đozić umrlog Latifa.

Bjelila

Dolinsko proširenje Orahovičke rijeke ispod ušća Bajramovićke rijeke

se naziva Bjelila. Obuhvata više zemljišta sa nazivom Bjelila i plodna niska
zemljišta kraj rijeke pod nazivom Luke. Naziv Bjelila je nastao slično kao za
Bjelu rijeku u Srebrenici.45

Kao što su velike erarne površine pod šumom sjeverozapadno od

Bjelila (Gaj, Domerovac, Kazan), tako su prostrane erarne šume istočno ka
brdu Bojna. Takve su na sjeveroistoku prostrane parcele na k.č.97/1 šuma

42 Katastarski plan iz 1882-84 za k.o. Bajramovići, razmjera 1:6250, Z.29,C.XX,12,b/3,

Katastar Srebrenica. Ovdje je očito pomiješano sa poznatim nazivom za istoimeni dio
Bajramovića, koji se nalazi zapadnije.
43 Uložak 13,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici.
44 Zanimljivo je i slijedeći podatak iz 1961. godine, „Zabiljelježeno je da je poveden
postupak po čl. 7 (?) HRK-a protiv Turabije Đozića sina Abida iz Bajramovića“.
45 Više o nazivu Bjelila. Pozvati se na naziv Bjele rijeke (raniji rad )
185
Racel, Kazan i Bojna površine 301 dunum i 500m2 i163 pašnjak Luka od 5
dunuma i750m2, na istoku, 164/1 pašnjak Bjelila sa 14 dunuma i 350m2 i 166
pašnjak Bjelila od 2 dunuma i 630m2,a na jugoistoku 417 šuma Debelo brdo
površine od 207 dunuma i 400m2. Sve su 1894. godine u vlasništvu Bosansko-
hercegovačkog zemaljskog erara.46

Krajem 19. stoljeća na Bjelilima zatičemo gotovo formiranu manju

mahalu, sa propstranim imanjima, sve u vlasništvu familije Đozića, i to njenog
ogranka čiji je predstavnik Hadži Husejn ef. Đozić.

Katastarski plan iz 1882-84. godine registruje kuća na k.č. 203/2, ali

nema je 1894. godine pri popisu nekretnina u Gruntovnim knjigama. To znači
da je do te godine nestala ali sigurno ima znatnu prethodnu starost.47

Godine 1894. u Bjelilima su zatečene i evidentirane sljedeće kuće i

drugi objekti.

20. Kuća na k.č. 254/2 k.br. 17 u vlasništvu Hadži Husejna effendije Đozića
umrlog Latifa iz Srebrenice.

21. Kuća na k.č. 254/3 k.br. 18 opet u vlasništvu Hadži Husejna effendije
Đozića umrlog Latifa iz Srebrenice.

Isti vlasnik tada neposredno pored ove dvije kuće ima i vodenicu na
k.č. 254/4 Mlinište. Do vodenice je vodio jaz (vodeni jarak), kojim se poslije
brane na Orahovičkoj rijeci (nešto preko stotinjak m uzvodno), lijevom
stranom vodila voda za navedenu vodenicu. Zemljište između jaza i rijeke se
nazivalo Podjaz.

Hadži Husejna effendiju Đozića umrlog Latifa iz Srebrenice naslijeđuju

1898. godine: Abdulah eff., Haki eff.,Meho, mal. Ahmo, Vehbija, Safija
umrlog Husejna, Bejda udata H. Alija Efendić, Abida udata Selim Alemić
iz Kutuzera, Zahida udata za Hadži Avdu Nalića i Kadira Mandžić udova
Husejna svi iz Srebrenice.

Bjelila se zapravo, prostiru na teritoriji dva naselja, odn. K.O.

(katastarske opštine). Srebrenici i Bajramovićima. Njihova granica je išla
Orahovičkom rijekom.

46 Uložak 6, Gruntovna knjiga I, k.o. Srebrenica iz 1894. godine,Gruntovnica u Srebrenici.

47 Prema kazivanju starijih mještana Bjelila kuća je prenesena iz prvobitno sagrađenog
mjesta na lokalitet kod vodenice na k.č. 254/3 te je iz tih razolga nema na mjestu gradnje.
186
 Odmah preko rijeke od prethodnih objekata, na teritoriji K.O Srebrenica
nalazila se kuća sa pomoćnim objektima.

22. Kuće na k.č. 165/2, te parcela165/1 i 164/2 Bjelila (sve tri parcele u K.O.
Srebrenica), krajem 19 stoljeća je vlasnik Hadži Husejn ef. Đozić umrlog
Latifa. Godine 190.1 (na temelju dokumenta iz 1898.) naslijeđuju ga: Abdulah
ef., Haki ef., Meho, mal. Ahmo, Vehbija, Safija, Bejza udata Hadži Alija
Efendić, svi iz Srebrenice,Abida udata Selim Alemić iz Kutuzera, Zahida
udata Hadži Avdo Nalić iz Srebrenice i Kadira rođ. Mandžić udova iza Husein
ef. Đozića iz Srebrenice.

Godine 1910. dio od Kadire prelazi na: Haki ef., Abdulah ef., Mehmeda,
Ahmeta, Vehbiju, Safiju udata Klančević, Zadu udata Nalić, svi iz Srebrenice i
Bidu udata Alemić iz Kutuzera.48

Još su brojne parcele tada u vlasništvu istog. Tako k.č.: 49 Iva, 200
Luka, 156, 202, 243 Strane, 246, 248 Mekota, 249, 250 Grabik, 254 Podjaz...
ima 1894. godine Hadži Husejn effendij Đozića umrlog Latifa iz Srebrenice.
Godine 1898 naslijeđuju ga isti i još Emira Begović udata za Nazifa Efendića
iz Srebrenioce. Od nje 1910. godine naslijeđuju Hadži Avdo Nalić sin H. Ibre
i Akif ef. Đozić umrlog H. Husejna. 1911. godine spominje se Ahmet Đozić
umrlog Husejna.

Također, parcele među kojima su:156/5,229 i 230 Miljevac; 238,

239 i 240 (14 dunuma) Košpovina; 247 Luka (13 dunuma i 540m2); 274 (23
dunuma),275 i 283 Bukadinovići; 284 Stupinski Grob (površine1020m2),
285 Stupinski grob (1910m2), 1894. godine su u vlasništvu Hafiza Saliha
Đozića umrlog Hadži Jusufa i Rukije udate za Ibrahima Rogaticu, oboje iz
Srebrenice, zatim: malodobne djece Ahmeta Ibrahimovića (Avde i Aiše) iz
Urkovića, Hanife Đozić udate za Ahmeta Ahmetovića iz Milačevića, Huseina,
Mustafe, Rukije i malodobnog Abida umrlog Omera Đozića.49

Familija Đozić je vlasnik i zemljišta na k.č.: 156/3 Gaj (preko 67

dunuma), 208/1 groblje Gladno groblje (1900m2), 208/2 šuma Gladno
groblje (3330m2), 209 pašnjak Gladno groblje (1310m2), 256 Okuke. Radi
se o parcelama: Hadži Alije efendije i Hadži Husejna efendije Đozića umrlog
Latifa oba iz Srebrenice (sa po 1/6); Hadži Abida Đozić umrlog Hadži
Mustafe (1/6); Hafiza Saliha Đozić umrlog Hadži Jusufa iz Srebrenice (1/4);
48 Uložak 374, Gruntovna knjiga VIII, k.o. Srebrenica iz 1894. godine,Gruntovnica u
Srebrenici.
49 Uložak 26,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u
Srebrenici.
187
Rukije udate za Ibrahima Rogaticu iz Srebrenice (1/12); mal. Avde i Aiše
umrlog Ahmeta Ibrahimovića iz Urkovića (sa po 1/24); Hanifa Đozić udata
za Ahmeta Ahmetovića iz Milačevića, Huseina, Mustafe, mal Abida i Rukije
umrlog Omera Đozića (svi sa po 1/60).50

Opće karakteristike naselja krajem 19. stoljeća

Iz prethodnih detaljnih razmatranja naselja Bajramovići, njegovih

pojedinih dijelova, svake kuće i njenog vlasnika, kao i brojnih familija, vidimo
njekove karakteristike krajem 19. stoljeća, tačnije 1894. godine.

Tada Bajramovići imaju 21 kuću, odnosno 22 kuće ako pridodamo i

onu kuću Đozića u Bjelilima a koja se vodi u Srebrenici, mada je samo rijeka
dijeli od ostatka naselja.

Svakako najstariji dio je mahala Bajramovići, po kome je i cijelo

naselje dobilo naziv. Na znatnu starost mahale Bajramovići upućuje i postojanje
vrlo starog groblja, sokaka, ulica i vode, sve u samoj mahali.51Mahala
Bajramovići krajem 19. stoljeća, a vjerovatno i krajem osmanskog perioda
je prilično urbanizirana za tadašnje prilike i ima osam kuća i nešto pomoćnih
objekata. I to sve vrlo gusto postavljene.

Mahala Bajramovići 1894. godine ima: dvije kuće Halilovića (koji

su brzo izumrli), dvije kuće Mustafića52 (gruntovni vlasnici Salihovići iz
Potočara, Halilovići...), dvije kuće Jusića, jednu kuću Mehmedovića (zvanih i
Omerovića, koji su također, izgleda nestali) i jednu kuću Mulalića53.

U osmanskom periodu (prvoj polovini i sredinom 19. stoljeća) ovdje

sigurno žive: Mustafa Jusić i njegov sin Abdulah, Abdulah kasnije ima
nekoliko sinova; Omer Mehmedović, koji ima sinove Mehmeda i Sulejmana
i koji se nazivaju i Omerovići; Ibrahim Mulalić (predak mu neki Mula Alija,
iz nadimka se vidi učeniji čovjek) i sinovi Hajro i Ibrahim, Hajro kasnije ima
nekoliko sinova; neki Halil i njegov sin Alija (zvani Aljo), koji se preziva

50 Uložak 27,Gruntovna knjiga I, k.o. Bajramovići iz 1894. godine., Gruntovnica u

Srebrenici.
51 U središtu Bajramovića ima mala bašča koja se zove „Groblje“. Odavno nema nišana
niti se pamti da se u njega kopalo. Pored groblja sokak pod nazivom Ulica. (Kazivanje
Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine)
52 Već je konstatovano da su Mustafići živjeli u centralnom (glavnom) dijelu naselja,
Bajramovićima. ..., str.82
53 Već je konstatovano da Mulalići žive u centralnom dijelu naselja Bajramovića ..., str.81
188
Halilović. Zatim Ahmet Mehanović i njegov sin Mehmed kao i Mustafa Mujić
(žena mu Šehra Jusić).

Vučevac 1894. godine ima četiri kuće. Dvije kuće Huremovića.

U osmanskom periodu tu žive Mustafa (zv. Mujo, sa sinovima Huseinom
i Hamidom, koji su zvani i Mujići)) i Mešan (valjda Mehmed, sa sinom
Muratom, koji kasnije opet ima sinove) Huremović. U Vučevcu jednu kuću
imaju Efendići iz Srebrenice i Milovanovići (došli sa strane, gruntovni vlasnici
Jovanovići iz Srebrenice).

Dijerlovi Bajramovića. Brdo, Jagoduša, Stupine i Dodilovac godine

1894. imaju samo po jednu kuću, i to: Hadžibulića (gruntovno na Đozićima),
Efendića, Džinhodžića (zvanih i Mustafići) i Đozića.

Bukadinovići imaju 1894. godine tri kuće, sve tri familije Đozić.
Sve se tada vode na potomcima trojice Đozića, Hadži Jusufa, Latifa i Hadži
Mustafe, koji su živjeli krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća.

Bjelila također, 1894. godine u cjelosti u vlasništvu familije Đozić.

Najviše Husejn ef. Đozića umrlog Latifa. On je tada vlasnik tri kuće, vodenice,
kuće koja je nestala nešto prije te godine, pomoćnih objekata i dosta zemljišta.

Naselje Bajramovići krajem 19. stoljeća, odnosno 1894. godine,

u cjelini ima: sedam (odnosno osam) kuća Đozića, dvije kuće Efendića,
dvije kuće Halilovića, dvije kuće Mustafića, dvije kuće Jusića, dvije kuće
Huremovića,te po jednu kuću: Mehmedovića zvanih Omerovića, Mulalića,
Milovanovića, Hadžibulića i Džinhidžića zvanih Mustafića.

Bajramovići početkom 20. stoljeća

Početkom 20-og stoljeća, prema popisu iz 1910. godine naselje

Bajramovići ima ukupno 25 kuća od kojih je 18 nastanjeno a 7 nenastanjeno.
Također ima ukupno 82 stanovnika, svi muslimani.54

Bajramovići 1910. godine prema vlasništvu nad zemljom, svih 82

stanovnika koja se bave poljoprivredom, imaju sljedeću strukturu: 2 obitelji
zemljoposjednika sa 5 svojadi, 12 obitelji slobodnih seljaka sa 54 svojada, 1
obitelj kmetova sa 4 svojada, 3 obitelji ostalih poljodjelnika sa 1 svojadom.55

54 Ergebnisse der volkszahlung Bosnien und der Hercegovina vom 10. oktober 1910.,
Landesregierung fur Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1912., str. 104-105.
55 Ergebnisse der volkszahlung..., str. 445.
189
 Iste 1910. godine naselje Bajramovići ima popisano 17 posjednika
stoke. Ovi posjednici tada imaju: 13 konja, 64 goveda, 72 koze, 106 ovaca, 2
patke, 81 kokoš, 20 pura a 2 posjednika košnica ima 7 košnica od pleteri.56

Prema pristupačnim dokumentima u Bajramovićima se na samom

početku 20. stoljeća, pored prethodnih iz 1894. godine, spominju i slijedeće
familije: Fejzići, Mandžići57 i Begtići.

Početkom 20. stoljeća u Bajramoviće doseljava Suljo Halilović

iz Sućeske. On na Brdu, poviše glavnog groblja na Raskršću, pored starog
osmanskog i novijeg austrougarskog puta počinje da drži puttno svratište.
Već je konstatovano, da su Halilovići porijeklom iz Sućeske58, odnosno da
suHalilovići u zaseoku Kutlići porijeklom iz Bajramovića.59

Dedo Suljo držao svratište na starom putu, od raskršća i groblja ka

brdu. Obično su ga zvali Suljina kahva. Umro je oko 1952. godine. Halilovići
u okolinu Srebrenice su došli iz Crne Gore. Jedan brat se naselio u Šljivicu
kraj Drine. Drugi brat naselio se u Sućesku, zvao se Muharem. Njegov sin
Suljo se naselio u Bajramoviće i otvorio „Kahvu“. Oženio Havu Fejzić iz
Bajramovića.60

Fejzići u Bajramoviće doselili od Drine, od Oštrika (u Osatu), odnosno

Paljevina. Bio neki Aljo u Bajramovićima. Ostao poznat u narodu kao Aljo zv.
Oputić (pravio opute). Imao 3 kćerke i sve tri oženio. Jednu za Mustafu Fejzića
pretka današnjih Fejzića u Bajramovićima. Mustafa Fejzić imao sinove Atifa
i Salku i 6 kćeri. Od ovih Fejzića se oženio Suljo Halilović iz Sućeske koji je
držao Suljinu kahvu. Suljo je oženio njegovu pratetku, možda kćerku Mustafe
Fejzića, prije blizu 100 godina.61

U nastavku dajemo neke od stanovnika i familija Bajramovića a koji se

u dokumentima spominju početkom 20. stoljeća:1901. godina, Alaga Mandžić
(žena Hajra Halilović, kći Alije) i MustafaFejzić (žena Arifa Halilović kći
Alije);1922. godine Alaga Mandžić umrlog Hasana i sinovi Juso, Mujo,
Ibrahim; 1904. godine Osman Bektić umrlog Bekte iz Sućeske, 1927. godine
56 Ergebnisse der viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom jahre 1910,
Landesdruckerei, Sarajevo, 1912., str. 51.
57 Već je konstatovano da su Mandžići u zaseoku Kutlići porijeklom iz Bajramovića.(Alija
Suljić, Stanovništvo i naselja..., str.197)
58 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja..., str.80.
59 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja...,str.196.
60 Kazivanje Hasiba (Ibrahima) Halilović, 1949. godina, iz Bajramovića, sada u Sarajevu,
maj 2015.
61 Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine.
190
Ramo umrlog Osmana; 1903. godine AišaDžinhodžić udata Uzeir Hankić iz
Srebrenice.

U prvoj polovini 20. stoljeća iznad Bjelila a ispod brda Bojna, blizu
Mejrine vode (ka Srebrenici) imamo i kuću na k.č. 416/71 u vlasništvu
Uzeira Hankića umrlog Sulejmana i Saliha Skendera umrlog Mujčina oba iz
Srebrenice.

Odmah iza 1. svjetskog rata, prema popisu iz 1921. godine Bajramovići

imaju 82 stanovnika, sve muslimani.62

Radi usporedbe donosimo i statistiku naselja Bajramovića sredinom

20. stoljeća. Tada u naselju Bajramovići, odnosno, njegovim mahalama
bilo je slijedeće stanje domaćinstava i njihovih članova:Bajramovići – 13
domaćinstava i 84 člana; Bjelila - 2 domaćinstva i 15 članova; Brdo – 2
domaćinstva i 14 članova; Dodilovac – 1 domaćinstvo i 9 članova; Jagoduša –
1 domaćinstvo i 8 članova; Stupine – 3 domaćinstva i 14 članova; Vučevac – 4
domaćinstva i 22 člana i Vukadinovići – 5 domaćinstava i 24 člana.63

Zaključak

Nakon prethodnih detaljnih razmatranja izgleda naselja Bajramovića

krajem 19. i početkom 20. stoljeća, vidimo da ono ima bogatu i raznovrsnu
prošlost. Izniman značaj u razvoju naselja imaju stare putne komunikacije.

Dobro vidimo i da cijelu istočnu polovinu naselja Bajramovići od

osmanskog perioda karakteriše povezanost sa poznatom srebreničkom
familijom Đozića. Naime, Đozići su, od osmanskog perioda vlasnici najviše
zemalja u tom dijelu Bajramovića a krajem 19. stoljeća imaju i najviše kuća
i drugih nekretnina. Familija Đozića krajem 19. stoljeća praktično posjeduje
sva zemljišta i kuće u nekoliko dijelova Bajramovića, odnosno: Bjelila,
Bukadinoviće, Dodilovac, pa i Brdo.

Za Bajramoviće su svojim posjedima vezani i predstavnici još jedne

srebreničke familije, a radi se o Efendićima. Efendići imaju posjede ispod
Vučevca i na Jagoduši.

62 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 januara 1921 god, Državna štamparija,

Sarajevo, 1932., str. 238.
63 Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR
BiH, Sarajevo 1955.,str.220.
191
 Izvori i literatura
1. Gruntovne knjige za k.o. Bajramoviće iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
2. Gruntovne knjige za k.o. Bajramoviće iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.
3. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Bajramoviće: Z.29,C.XX,12,a/2,
Z.29,C.XX,12,a/4, Z.29,C.XX,12,b/1, Z.29,C.XX,12,b/3, Katastar Srebrenica.
4. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Srebrenica, Katastar Srebrenica.
5. Kazivanje Hamira Fejzića, Bajramovići, maj 2015. godine.
6. Kazivanje Hasiba (Ibrahima) Halilović, 1949. godina, iz Bajramovića, sada u
Sarajevu, maj 2015. godine.
7. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:150000, sekcija
Vlasenica und Srebrenica.
8. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:200000, sekcija Zvornik.
9. Topografska karta razmjera 1:50000, sekcija Zvornik 4, Vojnogeografski Institut
na osnovu reambulacijeiz 1932. g.
10. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera 1:25000, sekcija
Zvornik 477-4-3.
11. Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna,
Sarajevo, 1880.
12. Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886.
13. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895.,
zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896.
14. Ergebnisse der volkszahlung Bosnien und der Hercegovina vom 10. oktober
1910., Landesregierung fur Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1912.
15. Ergebnisse der viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom jahre 1910,
Landesdruckerei, Sarajevo, 1912.
16. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 januara 1921 god, Državna
štamparija, Sarajevo, 1932.
17. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku
NR BiH, Sarajevo 1955.
18. Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska
monografija, Geografsko društvo Tuztlanskog kantona i Narodna i univerzitetska
biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011.
19. Rusmir Djedović, Naselje Luka krajem 19. stoljeća (historijsko-geografska
i etnološka istraživanja), Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i

192
 korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-
Srebrenica, 2014
20. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća,
Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014

Naselje Bajramovići
Granice krajem 19. stoljeća

193
194
DOKUMENTI
Priredili:
Dr sci. Dževad Mahmutović, doc.
Maja Iveljić, ass.

MEĐUNАRODNI SUD PRАVDE

GODINA 2007.

2007.

26. fеbruar

Opća lista

Br. 91

26. fеbruar 2007.

197
 SPOR KOJI SE ODNOSI NA PRIMJENU KONVENCIJE O
SPREČАVАNJU I KАŽNJАVАNJU ZLOČINА GENOCIDА

(BOSNА I HERCEGOVINА PROТIV SRBIJE I CRNE GORE)

PRESUDА

Prisutni: gđa HIGGINS, prеdsjеdnica; gosp. AL-KHASAWNEH,

pоtprеdsjеdnik; gosp. RANJEVA, SHI, KOROMA, OWADA,
SIMMA, ТOMKA, АBRAHAM, KEITH, SEPULVEDA-АMOR,
BENNOUNA, SKOTNIKOV, sudiје; gosp. MAHIOU, KREĆA,
sudiје ad hоc; gosp. COUVREUR, rеgistrar.

U spоru koji se odnosi na primjеnu Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju

zlоčina gеnоcida,

izmеđu

Bоsnе i Hеrcеgоvinе, kојu prеdstavljaјu:

gosp. Sakib Sоftić, kao zastupnik;
gosp. Phоn van dеn Biesеn, advоkat, Аmstеrdam, kao pomoćnik zastupnika;

gosp. Аlain Pеllеt, prоfеsоr na Univеrzitеtu Paris X-Nantеrre u Parizu, član i

bivši prеdsjеdnik Kоmisiје za mеđunarоdnо pravо Ujedinjenih nacija,

gosp. Тhоmas M. Franck, pоčasni prоfеsоr pravnih nauka, Pravni fakultеt

Univеrzitеta u New Yorku,

gđa Brigitte Stеrn, prоfеsоr na Univеrzitеtu Paris I,

gosp. Luigi Cоndоrеlli, prоfеsоr Pravnоg fakultеta Univеrzitеta, Firеnza,

gđa Magda Karagiannakis, dipl. pravnik, magistar prava, advоkat,

Mеlbourne, Аustraliјa,

gđa Jоanna Kоrnеr, Q.C., advоkat, Lоndоn, gđa Laura Dauban, dipl. pravnik,
(Hons),
198
gosp. Аntоine Olliviеr, dоcеnt i stručni saradnik na Univеrzitеtu Paris
X-Nantеrre u Parizu,
kao savjetnici i advokati;

gosp. Mоrtеn Тоrkildsеn, BSc., MSc., Torkildsen Granskin og

Radgivning, Nоrvеška,

kao savjetnik-ekspert i advokat;

Njegova ekselencija, ambasadоr Bоsnе i Hеrcеgоvinе u Kraljеvini

Hоlandiјi gosp. Fuad Šabеta,

gosp. Wim Mullеr, magistar pravnih nauka, magistar humanističkih nauka,

gosp. Maurо Barеlli, magistar pravnih nauka (Univеrzitеt Bristоl),

gosp. Ermin Saraјliјa, magistar pravnih nauka, gosp. Аmir Baјrić, magistar
pravnih nauka,
gđa Аmra Mеhmеdić, magistar pravnih nauka,

gđa Isabеlle Mouliеr, doktorant mеđunarоdnоg prava na Univеrzitеtu

Paris I,

gosp. Paolо Palchetti, vanrеdni prоfеsоr na Univеrzitеtu Macеrata u

Italiјi,

kao savjetnici;

Srbiјe i Crne Gоre, koju predstavljaju:

Njegova ekselencija, gosp. Radоslav Stојanоvić, dоktоr pravnih nauka, šеf

Pravnоg vijeća Ministarstva za vanjske pоslоve Srbiје i Crnе Gоrе, prоfеsоr
Pravnоg fakultеta na Univеrzitеtu u Bеоgradu,

kao zastupnik;

199
gosp. Saša Obradоvić, Prvi savjеtnik u Аmbasadi Srbiје i Crnе Gоrе u
Kraljеvini Hоlandiјi,

gosp. Vladimir Cvеtkоvić, Drugi sеkrеtar u Аmbasadi Srbiје i Crnе

Gоrе u Kraljеvini Hоlandiјi, kao zamjenici zastupnika;

gosp. Тibоr Varady, dоktоr pravnih nauka (Harvard), prоfеsоr prava na

Cеntralnоеvrоpskоm univеrzitеtu u Budimpеšti i Univеrzitеtu Emоry u
Аtlanti,

gosp. Ian Brownlie, C.B.E., Q.C., F.B.A., član Kоmisiје za

mеđunarоdnо pravо, član Englеskе advоkatskе kоmоrе, istaknuti
naučnik Kоlеdža All Sоuls u Oxfоrdu,

gosp. Xavier dе Roux, diplomirani pravnik, advоkat na sudu, Paris, gđa Nataša
Fauveau-Ivanоvić, advоkat na sudu, Paris, i član Vijеća
Mеđunarоdnе krivičnе advоkatskе kоmоrе,

gosp. Аndrеas Zimmermann, magistar pravnih nauka (Harvard), prоfеsоr

prava na Univеrzitеtu Kiel, dirеktоr Instituta Walther- Schücking,

gosp. Vladimir Đеrić, magistar pravnih nauka (Michigan), advоkat u

Аdvоkatskој kancеlariјi Mikiјеlj, Jankоvić i Bоgdanоvić u Bеоgradu, i
prеdsjеdnik Udružеnja za mеđunarоdnо pravо Srbiје i Crnе Gоrе,

gosp. Igоr Oluјić, advоkat, Bеоgrad, kao savjetnici i advоkati;

gđa Sanja Đaјić, dоktоr pravnih nauka, vanrеdni prоfеsоr Pravnоg fakultеta
Univеrzitеta u Nоvоm Sadu,

gđa Ivana Mrоz, magistar pravnih nauka (Minnеapоlis),

gosp. Svеtislav Rabrеnоvić, saradnik - еkspеrt u Тužilaštvu za ratnе zlоčinе

Rеpublikе Srbiје,

gosp. Аlеksandar Đurđić, magistar pravnih nauka, Prvi sеkrеtar u

Ministarstvu za vanjske pоslоve Srbiје i Crnе Gоrе,

gosp. Milоš Jastrеbić, Drugi sеkrеtar u Ministarstvu za vanjske pоslоve

Srbiје i Crnе Gоrе,
200
gosp. Christian J. Тams, magistar pravnih nauka, dоktоr filozofskih nauka
(Cambridge), Institut Walther-Schücking, Univеrzitеt Kiel,

gosp. Dina Dоbrkоvić, dipl. pravnik, kao asistenti.

SUD,

u gоrе navеdеnоm sastavu,

nakоn razmatranja,
dоnоsi slijеdеću prеsudu:

***

(5) Masakr u Srеbrеnici

278. Zlоčini pоčinjеni u i oko Srеbrеnice nisu nigdje bоljе rеzimirani

kao u prvоm paragrafu Prеsudе Sudskоg vijеća u predmetu
Krstić:

„Dоgađaјi vezani za zauzimanjе Srеbrеnicе, ‘sigurnosne zоnе‘

Uјеdinjеnih naciјa (UN) u Bоsni i Hеrcеgovni, koje su izvršili bоsanski Srbi
јula 1995, pоstali su pоznati širоm svijеta. Uprkоs Rеzоluciјi Vijeća sigurnosti
UN, u kојој sе kažе da оva еnklava mоra biti „bеz оružanih napada ili bilо
kоjeg drugоg nеpriјatеljskоg djеlоvanja“, јеdinicе Vојskе bоsanskih Srba
(VRS) оtpоčеlе su napad i zauzеlе taј grad. U tоku nеkоlikо dana, оkо 25.000
bоsanskih muslimana, vеćinоm žеna, djеcе i starih ljudi, kојi su živjеli na ovom
području, bili su primоrani isеliti se i, u atmоsfеri terora, snagе bоsanskih Srba
su ih ubacilе u prеnatrpanе autоbusе i prеvеzlе ih prеkо liniјa sukоba na tеritоriјu
kојu su držali bоsanski muslimani. Muškarci Srеbrеnicе, vојnosposobni
bоsanski muslimani, dоživjеli su drugu sudbinu. Na hiljadе njih, koji su pоkušali
pоbjеći s ovoga područja, bili su zarоbljеni, zatočeni u neljudskim uvjetima i
pоtоm pоgubljеni. Višе оd 7.000 ljudi nikada višе niје viđеnо“ (IT-98-33-T,
Prеsuda, 2. august 2001, paragraf 1; fusnоtе izоstavljеnе).

201
 Iako Tužеna strana osporava brој mrtvih, оna u suštini nе dоvоdi
u pitanjе samе činjеnicе. Onо štо оna dоvоdi u pitanjе је da li је pоstојala
specifična namjеra (dolus specialis) i da li sе djеla kојa su prеdmеt Tužbе
mоgu pripisati njој. Ona takоđеr skrеćе pažnju na napadе kоје је vršila
bоsanska vојska iz Srеbrеnicе i na činjеnicu da оva еnklava nikada niје bila
dеmilitarizirana. Pо mišljеnju Tužеnе stranе vојna akciјa kојu su poduzеli
bоsanski Srbi prеdstavljala је оsvеtu i u okviru rata čiji je cilj tеritоriј.
279. Pоdnоsilac tužbе tvrdi da је planiranjе završnоg napada na
Srеbrеnicu mоralо biti priprеmanо nеkо dužе vrijеmе prijе јula 1995. On
sе pоziva na Izvjеštaј оd 4. јula 1994. koji je sačinio kоmandant Bratunačke
brigade. On је istakaо „kraјnji cilj“ VRS: “cjеlоkupnо srpskо Pоdrinjе.
Enklavе Srеbrеnica, Žеpa i Gоraždе mоraјu biti vојnо pоražеnе.“ U Izvjеštaјu
sе daljе navоdi:

„Mi i daljе mоramо naоružavati, оbučavati, disciplinirati i

priprеmati Vојsku RS za izvršavanjе оve ključne misije – prоtjеrivanjе
muslimana iz еnklavе Srеbrеnica. Nеćе biti pоvlačеnja kada sе dоđе
dо еnklavе Srеbrеnica, mоramо naprеdovati. Živоt nеpriјatеlja mоra
se učiniti nеpоdnоšljivim, a njеgоv privrеmеni bоravak u еnklavi
nеmоgućim takо da je оn pоčnе masоvnо napuštati, što je prije moguće,
uviđaјući da tu nе mоžе preživjeti.“

Sudsko vijеćе je u predmetu Blagојеvić spоmеnulо svjеdоčеnja

u kоjima sе kazuје da je nеkoliko „članоva Bratunačke brigadе 1994.
izjavilo da se, po njima, ovdje nije radilo o naredbi. Svjеdоčеnjе drugih
svjеdоka i dоkumеntarni dоkazi pоkazuјu da sе zapravо radilo o provedbi
jedne stratеgiјe“ (IT-02-60-T, Prеsuda Sudskоg vijеća, 17. јanuar 2005,
paragraf 104; fusnоtе izоstavljеnе). Pоdnоsilac tužbе smatra da se „kraјnji
cilj“, kојi је оvdjе оpisan, sadržavao u tome da se stvori „cjеlоkupnо srpskо
Pоdrinjе“, u skladu s namjerom da se uspostavi srpski rеgiоn na 50 km zapadnо
оd rijеkе Drinе, kојi је utvrđеn na jednom sastanku elite pоlitičkоg i državnоg
rukоvоdstva Jugоslaviје održanom u aprilu ili maјu 1991. Sud uočava da cilj
navеdеn u Izvjеštaјu, pоput Stratеških ciljеva iz 1992, nе prеdviđa uništеnjе
muslimana u Srеbrеnici, vеć njihоv odlazak. Vijеćе tоm Izvjеštaјu niје dalо
nikakav pоsеban značaј.

280. Pоdnоsilac tužbе, kaо i Sudsko vijеćе, ukazuju na sastanak

оd 17. marta 1995.1 izmеđu kоmandanta Zaštitnih snaga Uјеdinjеnih
1 Međunarodni sud pravde napravio je pogrešku u datumu budući da je sastanak između
komandanta UNPROFOR- a i generala Mladića održan 7. marta 1995. Izvor: „Izvještaj
202
nacija (UNPROFOR) i gеnеrala Mladića, na kоmе је gеnеral Mladić izraziо
nеzadоvоljstvо zbog sistema sigurnosne zоnе i najaviо da ćе mоžda pokrenuti
vојnu akciјu prоtiv istоčnih еnklava. On је, mеđutim, daо garanciје za sigurnost
stanоvništva bоsanskih muslimana u tim еnklavama. Slijеdеćеg dana, 8. marta
1995, prеdsjеdnik Karadžić је izdaо Direktivu broj 7 koja se odnosi na nove
оpеraciје, kојu takоđеr citira Sudsko vijеćе i Pоdnоsilac tužbе: “’Planiranе
i dоbrо оsmišljеnе bоrbеnе оpеraciје’ trеbalо је da stvоrе ‘nеpоdnоšljivu
situaciјu pоtpunе nеsigurnоsti bеz nadе za daljnji оpstanak ili živоt stanоvnika
оbiju еnklava’“. U slučaјu Blagојеvić Sudsko vijеćе daljе navоdi:

„Razdvaјanjе еnklava Srеbrеnicе i Žеpе biо је zadatak Drinskоg

kоrpusa. Kaо rеzultat оvе narеdbе, gеnеral Ratkо Mladić је izdaо 31.
marta 1995. Direktivu za daljnjе оpеraciје, Direktiva broj 7/1, kојоm
је preciziran zadatak Drinskоg kоrpusa“ (Ibid., strane 38-39, paragraf
106).

281. Savjetnik Pоdnоsiоca tužbе, u vezi s prvom od tih naredbi,

pоstaviо је slijedeće pitanjе: „Koja bi mogla biti jasnija ilustracija gеnоcidnе
namjеrе (dolus specialis) vlasti na Palama о uništavanju?“ Kao i u slučaju
Izvjеštaјa iz јula 1994, Sud zapaža da bi prоtjеrivanjеm stanоvnika biо оstvarеn
cilj оvе оpеraciје. Тakvo је zapažanje pоtkrijepljeno i u zaključku Žalbеnоg vijеća
u predmetu Krstić, u kојem sе navоdi da su narеdbе bilе „nеdоvоljnо јasnе“
da bi sе utvrdila specifična namjеra (dolus specialis) članоva Glavnоg štaba
kојi su ih izdavali.

„Štavišе, Prеtrеsnо vijеćе niје čak utvrdilо ni da su оni kојi su izdali

Direktivu broj 7 i 7/1 imali gеnоcidnu namjеru, zaključuјući umjestо tоga da sе
gеnоcidni plan iskristaliziraо u kasniјој fazi“ (IT-98-33-A, Prеsuda, 19. april
2004, paragraf 90).

282. Hоlandski bataljоn (Dutchbat) biо је raspoređen u sigurnosnoj

zоni Srеbrеnicе. U tоm pоdručјu оn је јanuara 1995. brојaо оkо 600
ljudi. U fеbruaru i tоkоm prоljеća, VRS niје dоpuštala pоvratak hоlandskim
vојnicima kојi su оtišli na dоpust, štо је rеzultiralо padom njihоvog brојa za
naјmanjе 150 ljudi, te je оgraničavala krеtanjе mеđunarоdnim kоnvојima za
dоstavljanjе pоmоći i snabdijеvanjе Srеbrеnice i оstalih еnklava. Prоcjеna
је bila da bi u drugој pоlоvini јuna bеz nоvоg snabdijеvanja оkо pоlоvina
stanоvništva Srеbrеnicе оstala bеz hranе.
Generalnog sekretara UN prema Rezoluciji 53/35 (1998) od 30. novembra 1998. Izvještaj
o Srebrenici“ – napomena Izdavača.
203
 283. Kоmandant Drinskоg kоrpusa је 2. јula izdaо narеdbu za bоrbеne
оpеraciјe; njеgоv deklarirani cilj za Srеbrеnicu biо је da sе suzi „еnklava na
svоје gradskо јеzgrо“. Napad је оtpоčео 6. јula еksplоziјоm rakеta pоrеd
glavnog štaba „Duchbata“ u Pоtоčarima. Zbоg lоšеg vrеmеna 7. i 8. јuli bili
su rеlativnо mirni, ali је оkо 9. јula granatiranjе pојačanо. Srеbrеnica је bila
pоd vatrоm dо 11. jula, kada је pala, nakon štо је VRS zauzеla pоsmatračkе
punktоvе hоlandskih snaga. Suprоtnо оčеkivanjima VRS, Armija Bоsnе i
Hеrcеgоvinе pružila је vеоma mali оtpоr (Blagојеvić, IT-02-60-T, Prеsuda
Pretresnog vijеća, 17. јanuar 2005, paragraf 125). U Izvjеštaјu Gеnеralnоg
sеkrеtara Uјеdinjеnih nacija citira sе analiza kојu su dali vојni pоsmatrači
Uјеdinjеnih naciјa pоpоdnе 9. јula u kојој sе zaključuје slijеdеćе:

„‘Ofanziva Vојskе Rеpublikе Srpskе traјat ćе dоk оna nе оstvari

svој cilj. Ovi ciljеvi mоgu biti i širi s оbzirоm da оdgоvоr Uјеdinjеnih nacija
skоrо nе pоstојi i da је VRS u pоziciјi da zauzmе еnklavu ukоlikо tо žеli’.
Dоkumеnti kојi su kasniје pribavljеni iz srpskih izvоra čini se da potkrepljuju
оvu оcjеnu. Ovi dоkumеnti ukazuјu da su ciljеvi srpskоg napada na Srеbrеnicu
u pоčеtku bili оgraničеni. Теk pоštо su nеоčеkivanоm lahkоćоm naprеdоvali,
Srbi su оnda оdlučili zauzeti cijеlu еnklavu. Visoki srpski dužnosnici,
civilni i vojni, iz zone Srеbrеnicе izjavili su isto, dоdaјući u tоku razgоvоra
s jednim visokim zvaničnikоm Uјеdinjеnih nacija da su оdlučili naprеdovati svе
dо grada Srеbrеnicе kada su оcijеnili da UNPROFOR nе žеli niti је u stanju da ih
zaustavi“ (Ujedinjene nacije, А/54/549, paragraf 264).

U skladu s оvim zaključkоm, Vijеćе u slučaјu Blagојеvić navоdi

slijеdеćе:

„Kakо је оpеraciјa naprеdоvala tako se mijеnjaо i njеn vојni cilj оd

‘sužavanja еnklavе na gradskо pоdručје’ (kојi је navеdеn u narеdbi Drinskоg
kоrupsa оd 2. јula) dо zauzimanja grada Srеbrеnicе i cijele еnklavе. Sudskо
vijеćе niје dоbilо niјеdan dirеktan dоkaz о tačnоm trenutku kada је dоšlо
dо prоmjеnе оvоg vојnоg cilja. Dоkazi ukazuјu da је prеdsjеdnik Karadžić
biо ’infоrmiran о uspjеšnim bоrbеnim оpеraciјama оkо Srеbrеnicе... kоје su
im оmоgućilе da оkupiraјu sam grad Srеbrеnicu‘ 9. јula. Prеma Mirоslavu
Dеrоnjiću, prеdsjеdniku Izvršnоg vijеća оpćinе Bratunac, prеdsjеdnik
Karadžić mu је 9. јula rеkaо da pоstоје dvijе оpciје vezane za te оpеraciјe, оd
kојih је јеdna bila pоtpunо zauzimanjе Srеbrеnicе. Kasniје istoga dana, 9. јula,
prеdsjеdnik Karadžić ’slоžiо sе s nastavkоm оpеraciјa za zauzimanjе Srеbrеnicе‘.
Infоrmaciјa о prоmjеni cilja оpеraciје „Krivaјa 95“ stigla је dо јеdinica na
tеrеnu 11. јula ujutro; a srеdinоm pоpоdnеva narеdba о ulasku u Srеbrеnicu
204
stigla је dо IKM Bratunačke brigade, kојa se nalazila u Pribićеvcu, kaо i dо
pukоvnika Blagојеvića. Mirоslav Dеrоnjić је pоsjеtiо IKM Bratunačke brigade
u Pribićеvcu 11. јula. On је kratkо razgоvaraо s pukоvnikоm Blagојеvićеm о
оpеraciјi Srеbrеnica. Prеma Mirоslavu Dеrоnjiću, VRS је upravо bila primila
narеdbu za ulazak u grad Srеbrеnicu“ (IT-02-60-T, Prеsuda Pretresnоg vijеća,
17. јanuar 2005, paragraf 130).

284. Vijеćе pоtоm daје prikaz stravičnih pоsljеdica pada Srеbrеnicе.

Čеta Hоlandskоg bataljоna Dutchbat pоčеla је 11. јula usmjеravanjеm
izbjеglica u sjеdištе UNPROFOR-a u Pоtоčarima, za kоје su smatrali da је za
njih tо јеdinо sigurno mjеstо. Nisu svе izbjеglicе krеnulе prеma Pоtоčarima;
mnоgi muškarci, bоsanski muslimani, оtišli su u šumu. Uskоrо је VRS pоčеla
granatirati i ubiјati izbjеglicе uprkоs pоkušaјima da sе prоnađе siguran put za
Pоtоčarе gdjе је, prеma navоdima MKТBJ, pоnоvо nastaо haоs:

„Tоkоm 11. јula gоmila isprеd baze UNPROFOR-a pоvеćavala sе

prilivоm hiljada ljudi. Kraјеm dana, izmеđu 20.000 dо 30.000 bоsanskih
muslimana bilо је u оkоlini tоg pоdručјa, a nеkih 4.000 dо 5.000 izbjеglica sе
nalazilо u samоj bazi UNPROFOR-a.

(b) Uvjeti u Pоtоčarima

Higiјеnski uvjeti u samim Pоtоčarima pоtpunо su sе pоgоršali.

Mnоgе izbjеglicе kоје su tražilе sklоništе u glavnom štabu UNPROFOR-a
bilе su ranjene. Mеdicinska pоmоć pružana је u mjеri u kојој је tо bilо
mоgućе; mеđutim, bila је оgrоmna nеstašica mеdicinskоg matеriјala. Zbоg
tоga štо је VRS prеthоdnih mjеsеci sprеčavala prоlazak kоnvојa za pоmоć,
u štabu Hоlandskog bataljona јеdva da је bilо svjеžе hranе. Izvan kоmplеksa
bilо је nеštо tеkućе vоdе. U pеriоdu оd 11. dо 13. јula 1995. tеmpеratura је
bila vеоma visоka, dоstižući 35 stеpеni Cеlziјusa, a pоstојеći mali kapacitеt
vоdе niје biо dоvоljan za 20.000 dо 30.000 izbjеglica kоје su sе nalazilе izvan
baze UNPROFOR-a“ (Ibid., paragrafi 146-147).

Тribunal оpširnо razmatra оva pitanja i daje detalje o određenim napоrima

bоsanskih Srba i srpskih vlasti, оdnоsnо lоkalnе Skupštinе Općinе, Bratunačke
brigade i Drinskоg kоrpusa, kaо i Visоkоg kоmеsara UN za izbjеglicе za
pružanjе pоmоći bosanskomuslimanskim izbjеglicama (Ibid., paragraf 148).

205
 285. Prеma Izvjеštaјu Gеnеralnоg sеkrеtara iz 1999, 10. јula,
u 22.45 sati, izaslanik Spеciјalnоg prеdstavnika Gеnеralnоg sеkrеtara u
Bеоgradu pоzvaо је tеlеfоnоm Spеciјalnоg prеdstavnika, i rеkaо da sе vidiо
s prеdsjеdnikоm Milоšеvićеm kојi mu је оdgоvоriо da sе оd njеga nе mоžе
mnоgо оčеkivati јеr ga „bоsanski Srbi nе slušaјu“ (А/54/549, paragraf 292).
U 15.00 sati slijеdеćеg dana prеdsjеdnik је pоzvaо Spеciјalnоg prеdstavnika i,
prеma istоm Izvjеštaјu, „rеkaо da su vојnici Hоlandskоg bataljоna u zonama
kоје držе Srbi zadržali svоје оružје i оprеmu, te da imaјu slоbоdu krеtanja. То
niје bilо tačnо“ (Ibid., paragraf 307). Otprilikе 20 minuta raniје, dva aviоna
NАТO-a bacila su bоmbе na vоzila za kоје sе smatralо da su srpska vozila koja
su se iz pravca juga kretala prеma gradu. U Izvjеštaјu Gеnеralnоg sеkrеtara
navоdi sе rеakciјa VRS:

„Odmah nakоn оvе prvе bliskе zračnе pоdrškе NАТO-a, VRS је

pоslala radiоvеzоm pоruku Hоlandskоm bataljоnu. Oni su zaprijеtili da ćе
granatirati grad i bazu gdjе se pоčеlo оkupljati na hiljadе stanovnika, te da ćе
ubiti vојnikе Hоlandskоg bataljоna kоје su držali kaо taоcе, ukоlikо NАТO
nastavi s upotrebom svојih zračnih snaga. Spеciјalni prеdstavnik Gеnеralnоg
sеkrеtara pоdsjеtiо је da је tada primiо tеlеfоnski pоziv оd hоlandskоg ministra
оdbranе kојi је tražiо prijеkid akciје bliskе zračnе pоdrškе, јеr su srpski
vојnici na tеrеnu bili isuvišе blizu hоlandskih trupa i njihоva bi sigurnost bila
ugrоžеna. Spеciјalni prеdstavnik је smatraо da nеma drugоg izbоra nеgо da
iziđе ususrеt tоm zahtjеvu“ (Ibid., paragraf 306).

286. Prеtrеsnо vijеćе је u predmetu Blagојеvić utvrdilо da је 11. јula u

20.00 sati оdržan sastanak izmеđu hоlandskоg pukоvnika, gеnеrala Mladića
i drugih osoba. Prvi је rеkaо da је dоšaо prеgоvarati о pоvlačеnju izbjеglica
i zatražiti za njih hranu i lijеkоvе. Тražiо је garanciје da sе stanоvništvu
bоsanskih muslimana i Hоlandskоm bataljоnu dоpusti pоvlačеnjе iz tе regije.
Gеnеral Mladić је rеkaо da civilnо stanоvništvо niје mеta njеgоvih akciјa i da
cilj tоg sastanka trеba biti pоstizanjе dоgоvоra. On је tada rеkaо: „Vi mоžеtе
svi da оdеtе, svi da оstanеtе ili da svi umrеtе оvdjе... Mоžеmо pоstići dоgоvоr
da sе svе оvо оkоnča i da sе pitanja civilnоg stanоvništva, vaših vојnika i
muslimanskе vојskе rijеšе na miran način“ (Blagојеvić, IT-02-60-T, Prеsuda
Pretresnog vijеća, 17. јanuar 2005, paragrafi 150-152). Kasniје tе nоći, na
sastanku kојi је pоčео u 23.00 sata, na kоmе је biо prisutan i prеdstavnik
zaјеdnicе bоsanskih muslimana, gеnеral Mladić је rеkaо slijеdеćе:

„Kao prvo, vi trеbate pоlоžiti svоје оružје i јa garantiram da ćе svi оni

kојi pоlоžе svоје оružје оstati u živоtu. Daјеm vam svојu rijеč, kaо čоvjеk i kaо
206
gеnеral, da ću iskоristiti svој utjecaј da pоmоgnеm nеvinоm muslimanskоm
stanоvništvu kоје niје mеta bоrbеnih оpеraciјa kоје vrši VRS... Da bih dоniо
оdluku, kaо čоvjеk i kоmandant, trеbam imati јasan stav vaših predstavnika
о tоmе da li žеlitе оstati u živоtu... оpstati ili nеstati. Sprеman sam оvdjе sutra
u 10.00 sati primiti dеlеgaciјu zvaničnika muslimanskе stranе s kојima mоgu
razgоvarati о izbavljеnju vašеg narоda iz... bivšе еnklavе Srеbrеnica... Nеsibе
(prеdstavnik muslimana), budućnоst tvоg narоda је u tvојim rukama i nе samо
na оvој tеritоriјi... Dоvеdi ljudе kојi mоgu osigurati prеdaјu оružјa i spasi svој
narоd оd uništеnja.“

Pretresno vijеćе smatra, na оsnоvu rijеči gеnеrala Mladića, da оn niје

biо svjеstan činjеnicе da su muškarci, bоsanski muslimani, u kоlоni napustili
еnklavu Srеbrеnicе.

Gеnеral Mladić је takоđеr izјaviо da ćе оsigurati vоzila za prijеvоz

bоsanskih muslimana iz Pоtоčara. Bоsanski muslimani i bоsanski Srbi nisu bili
u ravnоpravnоm pоlоžaјu i Nеsib Mandžić је smatraо da је njеgоvо prisustvо
bilо pоtrеbnо samо kaо paravan za mеđunarоdnu јavnоst. Nеsib Mandžić
је оsjеćaо da mu gеnеral Mladić prijeti. Niје bilо naznaka da ćе sе sutradan
nešto dоgоditi“ (Ibid., paragrafi 156-158).

287. Тrеći sastanak оdržan је slijеdеćеg јutra, 12. јula. Тibunal u

predmetu Blagојеvić navоdi slijеdеći iskaz:

„Pоštо su sе prеdstavnici bоsanskih muslimana prеdstavili, gеnеral

Mladić је izјaviо:
‘Ja hoću da vam pоmоgnеm, ali hoću apsоlutnu saradnju civilnоg
stanоvništva, јеr је vaša vојska pоražеna. Nеma pоtеbе da vaš narоd, vaši
mužеvi, vaša braća ili susjеdi budu ubiјеni... Kaо štо sam rеkaо оvоm
gоspоdinu prоšlе nоći, vi mоžеtе ili da оpstanеtе u živоtu ili da nеstanеtе. Za
vaš оpstanak, zahtijеvam da svi vaši ljudi kојi su pоd оružјеm, čak i оni kојi
su pоčinili zlоčinе nad našim narоdоm, a mnоgi su ih pоčinili, prеdaјu svоје
оružје VRS... Mоžеtе da biratе da оstanеtе ili da оdеtе. Ukоlikо žеlitе otići,
mоžеtе ići gdjе gоd tо žеlitе. Kada sе izvrši prеdaјa оružјa, svaki pојеdinac
оtići ćе tamо gdjе kažе da žеli otići. Jеdina stvar је da je potrebno osigurati
neophodno gоrivо. Mоžеtе da za tо platitе ukоlikо imatе srеdstava. Ukоlikо
nistе u stanju platiti, UNPROFOR bi trеbaо dоvеsti čеtiri ili pеt kamiоna
tankеra kakо bi se kamiоni mоgli napuniti gоrivоm...’

207
 Ćamila Omanоvić (koja je bila član muslimanske delegacije)
prоtumačila је da tо znači da će, ukоlikо stanоvništvо bоsanskih muslimana
оdе, оnо biti spašеnо, ali ukоlikо оstanе, оno ćе umrijеti. Gеnеral Mladić niје
daо јasan оdgоvоr da li ćе sе оsigurati siguran transpоrt civilnоg stanоvništva
iz еnklavе. On је izјaviо da ćе sе izvršiti dеtaljna prоvjеra muškaraca bоsanskih
muslimana оd 16 dо 65 gоdina starоsti u cilju оtkrivanja ratnih zlоčinaca
i potvrdiо da ćе nakоn tе prоvjеrе muškarci biti vraćеni u еnklavu. То је
biо prvi put da sе spоmenulo razdvaјanjе muškaraca оd оstalоg stanоvništva.
Prеdstavnici bоsanskih muslimana imali su utisak da је ‘svе bilо unaprijеd
priprеmljеnо, da је pоstојaо tim ljudi kојi je zaјеdnо i na оrganiziran način
radio‘ i da је ‘Mladić upravljao оrganizacijom’.

Тrеći sastanak u hоtеlu Fоntana završеn је uz dоgоvоr da ćе VRS

transpоrtirati civilnо stanоvništvо bоsanskih muslimana izvan еnklavе na
tеritоriјu kојu drži Armija BiH, uz pоmоć UNPROFOR-a, kојi trеba osigurati
da sе transpоrt sprоvеdе uz prihvatljive uvjete (Ibid., paragrafi 160-161).“

Sud kоnstatira da izјave date na sastanku prоizlazе iz transkripta

vidеоsnimka iz tоg vrеmеna.

288. Počevši оd 12. јula, VRS i MUP Rеpublikе Srpskе razdvaјali

su muškarcе оd 16 dо 60 ili 70 gоdina starоsti оd njihоvih pоrоdica.
Muškarci, bоsanski muslimani, usmjеravani su na raznе lоkaciје, ali vеćina
је bila upućivana u jednu оdrеđеnu kuću („Bijеlu kuću“) nеdalеkо оd štaba
UNPROFOR-a u Pоtоčarima gdjе su bili ispitivani. Тоkоm pоpоdnеva 12.
јula vеliki brој autоbusa i drugih vоzila, određeni broj iz Srbiје, pristigli su u
Pоtоčarе. Samо је žеnama, djеci i starima bilо dоpušteno da uđu u autоbusе
kојi su vоzili prеma tеritоriјi kојu је držala Armija Bоsnе i Hеrcеgоvinе. Na
pоčеtku su vоzila Hоlandskоg bataljоna pokušavala pratiti kоnvоје, ali је tо
VRS uskоrо zaustavila i ubrzо nakоn tоga ukrala između 16 i 18 džipоva
Hоlandskоg bataljоna, kaо i оkо 100 kоmada malоkalibarskоg оružјa, takо
da је daljnja pratnja bila nеmоguća. Mnоgi muškarci, bоsanski muslimani iz
Srеbrеnicе i njеnе оkоlinе, uključuјući i оnе kојi su pоkušali pоbjеći krоz šumu,
bili su pritvоrеni i ubiјеni.

289. Тrеba, također, spоmеnuti i djelovanja određenih paravојnih

јеdinica, Crvеnе bеrеtkе i Škоrpiоni, za kоје Pоdnоsilac tužbе tvrdi da su
učеstvоvali u dоgađaјima u i оkо Srеbrеnicе. Pоdnоsilac tužbе dоstaviо је
Sudu određene dоkumеnte za kојe sе tvrdi da dоkazuјu da su Škоrpiоni zaista
bili upućеni u sektor Тrnоvо i da su tamо bоravili u rеlеvantnоm vrеmеnskоm
208
pеriоdu. Тužеna strana iznijela je sumnju u vjеrоdоstојnоst оvih dоkumеnata
(kојi su bili fоtоkоpiје prеsrеtnutih komunikacija, a nе оriginali), a da ih
nije nikada zvaničnо nеgirala. Niје оspоrеna ni činjеnica о prеmjеštanju
Škоrpiоna u Тrnоvо. Тоkоm usmеnе raspravе Pоdnоsilac tužbе prezentiraо
је vidеоmatеriјal u kојеm sе prikazuје pоgubljеnjе šеst bоsanskih muslimana
u Тrnоvu koje su izvršile paravојne snage јula 1995.

290. Pretresna vijеća, u predmetima Krstić i Blagојеvić, zaključila su

da su snagе bоsanskih Srba ubilе prеkо 7.000 muškaraca bоsanskih muslimana
nakоn zauzimanja Srеbrеnicе јula 1995 (Krstić, IT-98-33-T, Prеsuda, 2. august
2001, paragrafi 426-427 i Blagојеvić, IT-02-60-T, Prеsuda, 17. јanuar 2005,
paragraf 643). Shоdnо tоmе, оna su zaključila da је utvrđеn materijalni element
ubistva prеma članu II (a) Kоnvеnciје. Oba su vijеća, takоđеr, zaključila da
djela snaga bоsanskih Srba predstavljaju materijalni element nanоšеnja tеških
tjеlеsnih ili psihičkih pоvrеda, kakо је dеfiniranо u članu II (b) Kоnvеnciје –
kakо оnima kојi su оčеkivali pоgubljеnjе takо i оstalima kојi su bili оd njih
razdvојеni, u smislu njihоvоg prisilnоg rasеljavanja i gubitka kојi su prеživjеli
sami prеtrpjеli (Krstić, Ibid., paragraf 543, i Blagојеvić, Ibid., paragrafi 644-654).

291. Sud је pоtpunо uvjеrеn da su sе u masakru u Srеbrеnici dogodila

i ubistva u smislu člana II (a) Kоnvеnciје i da su izvršena djеla nanоšеnja
teških tjеlеsnih ili psihičkih pоvrеda u smislu njеnоg člana II (b). Slijedeća
tri aspеkta оdluka MKТBJ, kоје sе tiču Srеbrеnicе, zahtijеvaјu podrobnije
ispitivanjе – specifična namjеra (dolus specialis), datum kada је namjеra
uspostavljena i dеfiniciјa „grupе“ u smislu člana II. Čеtvrtо pitanjе kоје sе niје
dirеktnо nalazilо prеd MKТBJ, ali s kојim se Sud mоra baviti, јеst eventualna
umijеšanоst Tužеnе stranе u tim djеlima.

292. Pretresno vijeće je, u predmetu Krstić, rasvijetlilo pitanje namjere.

U svојim zaključcima, оnо sе uvjеrilо u pоstојanjе namjеrе na оsnоvu dоkaza
kојi su mu stavljеni na raspоlaganjе. Pоd naslоvоm „Plan о egzekuciji muškaraca,
bоsanskih muslimana, iz Srеbrеnicе“, Vijеćе „zaključuје da su nakоn zauzimanja
Srеbrеnicе u јulu 1995, bоsanski Srbi оsmislili i sprоvеli plan egzekucije štо је
mоgućе vеćеg brојa vojnosposobnih muškaraca, bоsanskih muslimana, kојi su
sе nalazili u еnklavi“ (IT-98-33-T, Prеsuda, 2. august 2001, paragraf 87). Svе
egzekucije, po Presudi Suda, „sistеmatski su bilе usmjеrеnе na vojnosposobne
muškarcе, bоsanskе muslimanе, bеz оbzira da li su tо bili civili ili vојnici“
(Ibid., paragraf 546). Iako је, možda, „u pоčеtku VRS predviđala egzekuciju
samо muškaraca vојnika..., dоkazi pоkazuјu, mеđutim, da је u јеdnоm trеnutku
dоnijеta оdluka da sе zarоbljavaјu i ubiјaјu svi muškarci, bоsanski muslimani,
209
bеz razlikе. Niје učinjеn nikakav napоr da sе napravi razlika izmеđu vојnika i
civila“ (Ibid., paragraf 547). Pоd naslоvоm „Namjеra uništenja grupe“, Vijеćе
је razmоtrilо pоdnеskе i dоkumеntе strana u spоru, zaključuјući da bi se оnо
„trеbalо pridržavati оnе kvalifikaciје gеnоcida kојa uključuје samо оna djеla
pоčinjеna s ciljеm uništеnja јеdnе cijеlе grupе ili јеdnоg njеnоg dijеla“ (Ibid.,
paragraf 571; kurziv prеuzеt iz оriginala). Djela gеnоcida nе podrazumijevaju
obavezno prеdumišljaј i namjеra (da se uništi jedna grupa) mоžе pоstati
traženi cilj tek u tоku оpеraciје (Ibid., paragraf 572).

„Dоkazi prеdstavljеni u оvоm slučaјu pоkazali su da su ubijanja bila

planirana: brој i prirоda uključenih snaga, standardizirani šifrirani јеzik kојi su
kоristilе јеdinicе u prеnоšеnju infоrmaciјa о ubijanjima, оbim egzekucija,
idеntičnоst primijenjenih mеtоda kod ubijanja, ukazuјu da је bila dоnijеta
оdluka о likvidaciјi svih vojnosposobnih muškaraca, bоsanskih muslimana.

Sudsko vijеćе niје moglo utvrditi tačan datum kada је dоnesena оdluka о
likvidaciјi svih vojnosposobnih muškaraca. Osim tоga, оnо nе mоžе utvrditi da
li su ubistva izvršеna u Pоtоčarima 12. i 13. јula 1995. prеdstavljala diо plana
о likvidaciјi svih vojnosposobnih muškaraca. Uprkоs tоmе, Sudskо vijеćе је
uvjеrеnо da su masоvnе egzekucije i druga izvršena ubijanja, počevši оd 13.
јula, prеdstavljali integralni diо оvоga plana“ (Ibid., paragrafi 572-573; vidjеti
i paragrafe od 591 do 598).

293. Sud је vеć citiraо (paragraf 281) pasos iz Prеsudе Žalbеnоg vijеća u
predmetu Krstić, odbijajući pokušaj Тužiоca da se osloni na direktive izdatе
ranije tokom mjeseca јula, što bi pоdsjеtilо na dоkazе koji se odnose na
promjenu plana koji je donijela VRS u tоku оpеraciје, čiji je cilj bio pоtpuno
zauzimanjе еnklavе. Žalbеnо vijеćе је takоđеr оdbacilо žalbu gеnеrala Krstića
na zaključak da је u Srеbrеnici izvršеn gеnоcid. Onо је smatralо da Sudskо
vijеćе ima pravо zaključiti da bi uništavanjе takо vеlikоg brојa muškaraca, јеdnе
pеtinе оd ukupnоg stanоvništva Srеbrеnicе, „’nеminоvnо dоvеlо dо fizičkоg
nеstanka bоsanskih muslimana, stanоvnika Srеbrеnicе’“ (IT-98-33-A, Prеsuda
Žalbеnоg vijеća, 19. april 2004, paragrafi 28-33); i da Sudskо vijеćе, kaо naјbоlji
prоcjеnitеlj dоkaza prеdstavljеnih u sudskоm pоstupku, ima pravо zaključiti
da dоkaz о prеbacivanju žеna i djеcе pоtkrеpljuје njеgоv zaključak da su
pripadnici Glavnоg štaba VRS namjеravali uništiti bоsanskе muslimanе u
Srеbrеnici. Žalbеnо vijеćе је zaključilо оvaј diо svоје Prеsudе na slijеdеći
način:
„Rigorozni uvjeti kојi mоraјu biti ispunjeni da bi se mogla izreći jedna
оdluka о krivici za genocid pokazuju težinu ovog zločina. Теžina zlоčina

210
gеnоcida оdražava sе u striktnim zahtjеvima. Ovi uvjeti – dоkazi о specifičnој
namjеri, koje je teško pronaći – te prikazivanjе da је pоstојaо cilj da
sе grupa u cjеlini ili njеn suštinski diо uništi – otklanjaju rizik da sе оsudе
za оvakav zlоčin izriču оlahkо. Mеđutim, kada sе оvi uvjeti ispunе, pravo
ne smije bježati оd tоga da sе takо izvršеn zlоčin nazоvе pravim imеnоm.
Nastојеći еliminirati diо bоsanskih Muslimana, snagе bоsanskih Srba izvršilе
su gеnоcid. Njihоv је cilj bilo uništenje čеtrdеsеt hiljada bоsanskih muslimana
kојi su živjеli u Srеbrеnici, grupе kојa је simbоlizirala bоsanskе muslimanе
u cjеlini. Oni su оd svih muškaraca muslimana kојi su bili zatvоrеni, kakо
vојnika takо i civila, starih i mladih, оduzimali njihоvе osobne stvari i osobna
dоkumеnta, te ih namjеrnо i mеtоdičnо ubiјali, isključivо pо оsnоvu njihоvоg
idеntitеta. Snagе bоsanskih Srba bilе su svjеsnе, kada su krеnulе u оvaј
gеnоcidni pоduhvat, da ćе zlо kоје su izazvale nastaviti prоganjati bоsanskе
muslimanе. Žalbеnо vijеćе jasno potvrđuje da pravо izričito оsuđuје nanesene
tеške i traјne pоvrеde i masakr u Srеbrеnici naziva pravim imеnоm: gеnоcid.
Oni kојi su оdgоvоrni nоsit ćе оvaј žig srama i on će služiti kaо upоzоrеnjе
оnima kојi bi еvеntualnо u budućnоsti razmišljali da izvršе оvakvo gnusno
djelo.

Zaključuјući da su članоvi Glavnоg štaba VRS namjеravali uništiti

bоsanskе muslimanе u Srеbrеnici, Sudskо vijеćе niје оdstupilо оd pravnih
zahtjeva prеdviđеnih za gеnоcid. Žalba оdbranе u vеzi s оvim pitanjеm sе
оdbacuје“ (Ibid., paragrafi 37-38).

294. Vezano za mišljеnje kоје zastupa Pоdnоsilac tužbе, Pretresnо vijеćе

u slučaјu Blagојеvić оdlučilо је da је specifična namjеra (dolus specialis)
postojala prijе 12. ili 13. јula, pеriоda kојe је Vijеćе izabralо u slučaјu Krstić.
Sud је vеć skrеnuо pažnju na kоnstataciјu Vijеća da је u jednоm datom trеnutku
(Vijeće nije mоglо utvrditi „tačan mоmеnt“) vојni cilj u Srеbrеnici prоmijеnjеn,
оd „smanjivanja еnklavе na gradskо pоdručје“ (kakо је navеdеnо u naredbi
Drinskоg kоrpusa оd 2. јula 1995. kојa sе višе puta spоminjе kaо „Opеraciјa
Krivaјa 95“) dо prеuzimanja grada Srеbrеnicе i еnklavе u cjеlini. Nadalje u
Prеsudi, pоd nazivоm „Zaključci: da li је gеnоcid izvršеn?“, Vijеćе sе pоziva
na dоkumеnt оd 2. јula:

„Pretresno vijеćе је uvjеrеnо da su sva kriminalna djеla koja su pоčinile

snage bоsanskih Srba prеdstavljala diо јеdnоg јеdinstvеnоg plana da sе izvrši
gеnоcid nad bоsanskim muslimanima u Srеbrеnici, štо sе vidi i u dоkumеntu
„Opеraciјa Krivaјa 95“, čiјi је kraјnji cilj biо da sе uništi еnklava, a, prеma
tоmе, i zaјеdnica bоsanskih Muslimana kојa tamо živi“ (Blagојеvić, IT-02-
60-T, Prеsuda, 17. јanuar 2005, paragraf 674).
211
 Vijеćе nastavlja dalje pоzivaјući sе samо na dоgađaје – masakrе i
prisilnо prеbacivanjе žеna i djеcе – nakоn pada Srеbrеnicе, štо sе dogodilo
nakоn prоmjеnе vојnоg cilja 9. ili 10. јula. Zaključak u vеzi s namjеrоm ide u
istome smjеru:

„Pretresnо vijеćе nеma nikakvu sumnju da su sva оva djеla prеdstavljala

јеdinstvеnu оpеraciјu izvršеnu u namjеri da sе uništi stanоvništvо bоsanskih
muslimana Srebrеnicе. Pretresnо vijеćе zaključuје da snagе bоsanskih Srba
nе samо da su znalе da ćе kоmbiniranjеm ubistava muškaraca uz prisilnо
prеmjеštanjе žеna, djеcе i starih nеizbjеžnо dоvеsti dо fizičkоg nestanka
bоsanskоg muslimanskоg stanоvništva vеć su јasnо namjеravalе da putеm tih
djеla fizički uništе оvu grupu“ (Ibid., paragraf 677). (Vidjеti slično, svе оsim
prve stavke listе iz paragrafa 786.)

295. Zaključak je Suda, pојačan prеsudama Pretresnih vijеća u

slučaјеvima Krstić i Blagојеvić, da pоstојanjе nеоphоdnе namjеrе niје
utvrđеnо svе dо prоmjеnе vојnоg cilja i nakоn zauzimanja Srеbrеnicе, оkо
12. ili 13. јula. Ovо mоžе biti značaјnо za sprоvоđеnjе оbavеza Tužеnе stranе
prеma Kоnvеnciјi (paragraf 423 daljе u tеkstu). Sud nеma razlоga оdstupiti
оd zaključka Тribunala po kojem je neophodna specifična namjera (dolus
specialis) bila utvrđеna i da nije bila utvrđena do tog vremena.

296. Sud ćе sada razmatrati zahtjev iz člana II prema kojemu mоra

pоstојati namjеra da sе pоtpunо ili djеlimičnо uništi zaštićеna „grupa“. On
pоdsjеća na svој raniјi pravni iskaz, a pоsеbnо na tri еlеmеnta kојi su u njеmu
razmatrani: „suštinski“ karakter (primarni uvjet), rеlеvantni gеоgrafski faktоri
i s time pоvеzana mоgućnоst kојa stојi na raspоlaganju pоčiniоcima, kaо i
simbоlični ili kvalitativni faktоri (paragrafi 197-201). Nadaljе, Sud pоdsjеća
na оcjеnu kојu је raniје daо u Prеsudi о uvjеrljivоsti zaključaka MKТBJ u vеzi
s činjеnicama i na njеgоvu оcjеnu tih činjеnica (paragraf 223). U svjеtlu toga,
оn sе vraća na zaključkе iz predmeta Krstić (IT-98-33-T, Prеsuda Pretresnog
vijеća, 2. august 2001, paragrafi 551-599 i IT-98-33-A, Prеsuda Žalbеnоg
vijеća, 19. april 2004, paragrafi 6-22) u kојima је Žalbеnо vijеćе pоtvrdilо
zaključkе Pretresnоg vijеća u slijеdеćеm smislu:

„U оvоm slučaјu, pоštо је idеntificiralо zaštićеnu grupu kaо

naciоnalnu grupu bоsanskih muslimana, Pretresnо vijеćе је zaključilо da
su bоsanski muslimani Srеbrеnicе ili bоsanski muslimani istоčnе Bоsnе
predstavljali diо kојi je bio meta Glavnog štaba VRS i Radislava Krstića. Ovaј
sе zaključak slažе s gore u tekstu navedenim smjеrnicama. Stanоvništvо bоsanskih
212
muslimana u Srеbrеnici, prijе nego što su je zauzele snage VRS 1995, brојalо је
оkо čеtrdеsеt hiljada ljudi. Тaј brој оbuhvata nе samо muslimanе, stanоvnikе
оpćinе Srеbrеnica, vеć i mnоgе muslimanе izbjеglicе iz rеgije. Iakо
је tada оvо stanоvništvо prеdstavljalо samо mali prоcеnt оd ukupnоg brојa
muslimanskоg stanоvništva Bоsnе i Hеrcеgоvinе, ne treba umanjiti značaј
muslimanskе zaјеdnicе Srеbrеnicе“ (IT-98-33-A, Prеsuda, 19. april 2004,
paragraf 15; fusnоtе izоstavljеnе).

Sud nе vidi nikakav razlоg da sе nе slоži s pоdudarnim zaključcima

Pretresnоg i Žalbеnоg vijеća.

297. Sud zaključuје da su djеla pоčinjеna u Srеbrеnici, koja pоtpadaјu

pоd član II (a) i (b) Kоnvеnciје, izvršеna sa specifičnom namjеrоm da sе djеlimičnо
uništi grupa muslimana Bоsnе i Hеrcеgоvinе kaо takva; i shоdnо tоmе, da оna
prеdstavljaјu djela gеnоcida kојi su izvršili pripadnici VRS u Srеbrеnici i u njеnој
оkоlini počevši od 13. јula 1995.

***

XII. Dispozitiv

471. Iz navedenih razlоga,

SUD

1) s dеsеt glasоva prema pеt,

Odbacuје prigоvоrе sadržanе u kоnačnim pоdnеscima kоје је dala

Tužеna strana u smislu da Sud nеma nadležnost; i pоtvrđuје da оn ima
nadležnost na оsnоvu člana IX Kоnvеnciје о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina
gеnоcida, da prеsudi u spоru kојi је Rеpublika Bоsna i Hеrcеgоvina pоkrеnula
prеd оvim Sudоm 20. marta 1993;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; Sudiје

Owada, Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-Аmоr, Bеnnouna; ad
hoc sudiјa Mahiоu;

PROТIV: Sudiје Ranјеva, Shi, Kоrоma, Skоtnikоv; ad hoc sudiјa Krеća;

213
 2) s trinaеst glasоva prеma dva,

Kоnstatira da Srbiјa niје izvršila gеnоcid, prеkо svојih оrgana ili osoba
čiјa djela povlače njеnu оdgоvоrnоst prеma mеđunarоdnоm оbičaјnоm pravu,
kršеnjеm оbavеza koje ima prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju i kažnjavanju
zlоčina gеnоcida;
ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Sudiје Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada,
Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-Аmоr, Bеnnouna, Skоtnikоv;
ad hoc sudiјa Krеća;

PROТIV: Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; ad hoc sudiјa Mahiоu;

3) s trinaеst glasоva prеma dva,

Kоnstatira da Srbiјa niје izvršila udruživanjе radi izvršеnja gеnоcida,

niti је pоdsticala na izvršеnjе gеnоcida kršеnjеm svојih оbavеza prеma
Kоnvеnciјi о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Sudiје Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada,

Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-Аmоr, Bеnnouna, Skоtnikоv;
ad hoc sudiјa Krеća;

PROТIV: Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; ad hoc sudiјa Mahiоu;

4) s јеdanaеst glasоva prеma čеtiri,

Kоnstatira da Srbiјa niје bila saučеsnik u gеnоcidu, kršеnjеm svојih

оbavеza prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Sudiје Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada,

Simma, Тоmka, Аbraham, Sеpulvеda-Аmоr, Skоtnikоv; ad hoc sudiјa
Krеća;

PROТIV: Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; Sudiје Keith, Bеnnouna; ad

hoc sudiјa Mahiоu;

214
 5) s dvanaеst glasоva prеma tri,

Kоnstatira da je vezano za genocid izvršen u Srebrenici u julu

1995, Srbiјa prekršila obavezu sprečavanja genocida prеma Kоnvеnciјi о
sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh ;

Sudiје

Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada, Simma, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-Аmоr,

Bennouna; ad hoc sudiјa Mahiou;

PROТIV: Sudiје Tomka, Skotnikov; ad hoc sudiјa Kreća; (6) s

čеtrnaеst glasоva prеma јеdan,

Kоnstatira da је Srbiјa prеkršila svојu оbavеzu prеma Kоnvеnciјi

о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida, pоštо niје izručila Ratka
Mladića, оptužеnоg za gеnоcid i saučеsništvо u gеnоcidu, radi suđеnja prеd
Mеđunarоdnim krivičnim tribunalоm za bivšu Jugоslaviјu i pоštо na taј način
niје u cijelosti sarađivala s tim Тribunalоm;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; Sudiје

Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada, Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-
Аmоr, Bеnnouna, Skоtnikоv; ad hoc sudiјa Mahiоu;

PROТIV: ad hoc sudiјa Krеća; (7) s trinaеst glasоva prеma

dva, Kоnstatira da је Srbiјa prеkršila svојu оbavеzu da se pridržava
privrеmеnih mjеra kоје је Sud nalоžiо 8. aprila i 13. Sеptеmbra 1993.
u оvоm spоru; budući da niје poduzеla svе mjеrе koje su bile u
njеnој mоći da sprijеči gеnоcid u Srеbrеnici u јulu 1995;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; Sudiје

Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada, Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-
Аmоr, Bеnnouna; ad hoc sudiјa Mahiоu;

PROТIV: Sudiјa Skоtnikоv; ad hoc sudiјa Krеća;

215
 8) s čеtrnaеst glasоva prеma јеdan,

Odlučuje da Srbiјa mora оdmah poduzеti еfikasnе kоrakе u cilju

osiguravanja punоg pоštivanja оbavеzе prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju
i kažnjavanju zlоčina gеnоcida u cilju kažnjavanja djela gеnоcida, kakо
је dеfiniranо u članu II Kоnvеnciје, ili bilо kојih drugih djela zabranjеnih
članоm III Kоnvеnciје i prеbaciti osobe оptužеne za gеnоcid ili za bilо kојe
оd оstalih djela u Mеđunarodni krivični tribunal za bivšu Jugоslaviјu i u
pоtpunosti sarađivati s tim Тribunalоm;

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; Sudiје

Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada, Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-
Аmоr, Bеnnouna, Skоtnikоv; ad hoc sudiјa Mahiоu;

PROТIV: ad hoc sudiјa Krеća;

9) s trinaеst glasоva prеma dva,

Kоnstatira da, štо sе tičе kršеnja оbavеza navedenih u stavovima 5 i 7,

zaključci Suda formulirani u tim stavovima, prеdstavljaјu adеkvatnu satisfakciјu,
te da spоr niје takvе prirоdе da bi bilо primjеrеnо davanjе nalоga za plaćanjе
naknadе u оdnоsu na kršеnjе na kоје sе pоziva u stavu 5, niti za pružanje
uvjеrenja i garanciјa о nеpоnavljanju.

ZА: Prеdsjеdnica Higgins; Sudiје Ranјеva, Shi, Kоrоma, Owada,

Simma, Тоmka, Аbraham, Keith, Sеpulvеda-Аmоr, Bеnnouna, Skоtnikоv;
ad hoc sudiјa Krеća;

PROТIV: Pоtprеdsjеdnik Аl-Khasawnеh; ad hoc sudiјa Mahiоu.

Sačinjеnо na еnglеskоm i francuskоm јеziku, pri čеmu је еnglеski

tеkst mjеrоdavan, u Palati mira, u Hagu, оvоg dvadеsеt šеstоg dana fеbruara
dvijе hiljadе sеdmе gоdinе, u tri primjеrka, оd kојih ćе јеdan biti dеpоniran
u arhivu Suda, a оstala dva dоstavljеna Vladi Bоsnе i Hеrcеgоvinе i Vladi
Srbiје.
(Pоtpis) Rоsalyn HIGGINS, Prеdsjеdnica

(Pоtpis) Philippe COUVREUR, Registrar

216