Rusaška gospoda Kada su u jedom predahu rata, krajem ljeta 1425.

, povedeni pregovori između

hercega Stjepana, s jedne , i njegovog sina Bladislava i pobunjene vlastele, s druge strane; Dubrovčani
su se upleli s ciljem da ometu sventualno pomirenje, strahujući od toga da će ih saveznici ostaviti na
cjedilu. Posredstvom poslanika, koji su tih mjeseci neprekidno boravili kod bosanske gospode,
Dubrovčani su poručivali Vladislavu Hercegoviću da mu od oca prijete velike opasnosti. Prenosili su
mu kako su se neki pribojavali da mu se može desiti ono što se desilo vojvodi Radiću Sankoviću, koji
se pouzdao u Sandalja i Vuka Hranića; ili što se deilo sa sinom carigradskog cara i sinom kralja
Stefana, koje su njihovi očevi oslijepili. Vojvodi Ivanišu Vlatkoviću, najznatnijoj ličnosti u krugu
pobunjenika protiv hercega, starješini brojne i moćne plemićke porodice iz Huma, poručivali su
također da ne treba da se povjerava riječima i obećanjima hercega Stjepana jer „od gospodina što je
sada postaće vazal, a mogu mu se desiti gore stvari“. Podsjetio sam na čitavu ovu zgodu upravo zbog
te izjave, koja u originalnom uputstvu glasi: se l“ se fidara ala fin sera ingannato e de signore che luy e
adesso diventara vasallo e forsi anche ge intervegnir pezo. Sasvim kratki odlomak nameće zaista neka
važna pitanja, a prije svega pitanje: kakvi su to bitno različiti položaji jednog bosanskog vlastelina, koji
su se mogli tako dramatično smjenjivati? Šta u Bosni s kraja srednjega vijeka znači ono „signore“ i
„vasallo“, tako dobro poznato iz povijesti europskog feudalizma? I. Prateći smisao termina „signore“
kroz dubrovačke arhivske dokumente, može se zapaziti da se on upotrebljava prilikom oslovljavanja
plemenitih ljudi, a i u specifičnom značenju za obilježavanje vladara. Kada npr. Dubrovčani u jednom
dokumentu kažu kako Kotromanići foron segnori ab antiquo, jasno je da imaju na umu vladaoce iz
bosanske dinastije. Pored toga se termin „signore“ koristi i za označavanje jednog važnog elementa
bosanskog društvenog poretka. Vlastela koja sudjeluje na državnom Saboru Bosne najčešće je
obilježena terminom „baroni“ (odnosno „barones“ u latinskim tekstovim), koji je obuhvatao sve
kategorije od uticajnih velmoža do malih plemića. Pored toga, u dubrovačkoj terminologiji javljaju se
još dva značajna naziva: „zentiluomini“ (odnosno „nobiles“) za sinto plemstvo ili čitav povlaščeti dio
društva u cjelini, i „signori“ (odnosno „domini“) za najmoćniji dio barona[footnoteRef:2]. Veoma
rječit u tom pogledu je slučaj iz vremena rata Dubrovnika i vojvode Radoslava Pavlovića. Dubrovačka
vlada je u svibnju 1430., prebacivala svome poslaniku kod Sandalja Hranića što je dovoljno ne
obavještava: niente non ne sbiate scritto de quello e stato fatto nello stanach per li zentilomini de
quelli signori che forno mandati ad esso stanach. Očigledno je da su ovdje oni koji su obilježeni kao
vlastela (zentilomini) bili poslanici i predstavnici onih koji su obilježeni kao gospodarii (signori).
„Signori“ su očigledno bili na vrhu bosanske feudalne društvene hijerarhije. Dubrovačka terminologija
nije naravno, uvijek precizna i dosljedna, ali je, svakako, izraz iskustva i načina mišljenja onih koji su
odeđivali politiku Republike i uticali na formuliranje njenih dokumenata. [2: Veoma su rijetka mjesta
iz kojih bi se moglo zaključiti da su nazivom signori obuhvaćeni svi učesnici bosanskog sabora. U
uputstvu poslaniku kod Sandalja Hranića od 30. Listopada 1422. Kaže se tako: essendo questa estate
lo assunamento de vuy signori de Bosna, a zatim se još na dva mjesta u vezi sa mletačkim poslanikom
kaže vuy sognori de Bosna. To je, međutim, uslovljeno okolnošću da uputstvo predviđa tekst kojim se
poslanik neposredno obraća bojvodi Sandalju, pa mora upotrijebiti termin koji njemu odgovara. Više
je primjera da se signori navode ispred barona: con laaqual Bosna e corona, signori et baroni...pe la
corona, signori e baroni di Bosna....a voi (Sandalju) et altri signori et baroni de Bosna. Diniđ, Državni
sabor, 49., 53. Ili o dubrovačkom pravu na pružanje utočišta: questa tal franchicia e liberta de Ragusi
piu fa per i Bosignani, signori e baroni che per Ragusa. Lett., di Lev., 12 f. 78. Signori su oni sa kojima
Dubrovnik ima ugovore. Dipl. Rag 477. Kada Dubrovčani traže sultanovu intervenciju spominju se
kralj i „signori“: Dipl. Rag. 518, 563.] Slovenska teminologija bosanskih i dubrovačkih dokumenata
upućuje na iste zaključke. Može se zapaziti da bosanski baroni i kraljevi redovno spominju „vlastele“ i
„velmože“ kao činioce sa kojima su se savjetovali ili čiju su saglasnost dobili za odluke o kojima govori
povelja. Kao „vlastele i velmože“ označeni su najugledniji dostojanstvenici poimenično upisani kao
svjedoci u vladalačke isprave. Zanimljivo je da se vlastele navode uvjek na prvom mjestu, sasvim
suprotno od običaja u modernoj nauci. Ima, međutim, i primjera da se ova dva termina slobodno
izmjenjuju i da se isti krug lica, čak u istoj povelji, jednom označava kao Vlastele a drugi put kao
velmože. Veoma često se u poveljama navode „velmože rusaga bosanskog“. Rusag je dobro poznati
termin, pozajmljen iz mađarskog jezika krajem XIV stoljeća, da bi označio državu u današnjem smislu
te riječi. Rusad je baš kao i njegov izgovor „ország“ povezan sa predstavama o staleškoj državi i
staleškom saboru. „Sav rusaf bosanski“ je jedno od omena državnog sabora Bosne, kao što je
„orszagház“ kroz cijelu mađarsku povijest sve do danas drugo ime za parlament. U XV st., u nekm
dokumentima počinju se javljati i gospoda rusag bosanskog. Karakteristčan primjer nalazimo u jednoj
dubrovačkoj povelji iz 1409, gdje čitamo kako „gospoda rusaga bosanskog opet htješe i poljubiše
gospodina kralja Ostoju za svoga gospodina“. U kratkom odlomku termin „gospodin“ upotrebljen je
tri puta u tri različita smisla: kao atribut uz kraljevsku titulu, kao sinonim za vladara i u značenju
vlastele i velmoža rusaga bosanskog ili onoga njihovog dijela koji je učestvovao u izboru kralja.
Termin „gospodin“, rezerviran nekada samo za banove i kraljeve počeo se i šire upotrebljavati. Od
dvatesetih godina pojavljuje se i termin rusaška gospoda samo za neke najistaknutije velmože.
Vojvoda Radoslav Pavlović u svojoj povelji o potrvđivanju Sandaljeve prodaje polovine Konavala
Dubrovniku objašnjava razloge kojima se rukovodimo: neka se i u nahogio u zapisineh o
potvargievaniu kako i druga rusaška gospoda. I drugi velikaši toga doba za sebe kažu da su gospoda
rusaška. Tako line Stefan Vukčić Kosača, Ivaniš Pavlović, Petar i Nikola Pavlovići, sinovi Radoslavljevi.
U povelji ovih posljednjih za Dubrovnik (1454.) u ekspoziciji se kaže kako su „naslaidnik“ kneza Pavla i
vojvode Petra i gospodina roditelja mi vojvode Radoslava“, „naslidniki pravi istini odniha kravi
poveliniem i sudoma boživa priđmiše dražavu i rusagu u ruke gospoctva ni i sideke u gospoctvu
roditelja naših više rečenih uzimaioke i dileke i davaoke i zapisioke vlastelema i slugama našima kako
gospoda rusaška i gospodari rusagi stežici naših riditelja i praroditelja više rečeniha...“ sasvim je jasno
otkuda ta, naizgled čudna kombinacija: oni su gospoda rusaška kao najmoćniji velikaši rusaga
bosanskog – bosanske kraljevine, a gospoda rusagu po tome što imaju svoj rusag. Već od Sandaljevog
vremena imamo primjere da velikaši oblast kojom gospodare nazivaju rusagom ili državom. Gospoda
rusaška su dakle ona malobrojna bosanska vlastela na vrhu herarhijske piramide, samostalna u
svome „gospoctvu“, ali odana ideji o bosanskoj državi, rusagu bosanskom, kao nedjeljivoj cjelini. Bez
obzira na stepen faktičke nezavisnosti, ovi gospodari nisu nastupali kao rušioci bosanske države, već
su, naprotiv, sebe smatrali za njen kontstitutivni dio. II. S tim saznanjem možemo se za trenutak
vratiti dubrovačkoj poruci vojvodi Ivanišu Vlatkoviću. On je tada važio kao signore, gospodin ili točnije
rusaški gospodin, zahvaljujući tome što je u proljeće 1425. godine zbacio vlast hercega Stjepana i
samostalno gospodario oblastima zapadno od Neretve. Pomirenjem s hercegom on bi, po
shvatanjima koja leže u osnovi dubrovačke poruke, to svojstvo izgubio. Priznanje hercegove vlasti
dovelo bi ga u položaj vazala. Tu riječ Dubrovčani su, inače, malo upotrebljavali, i to s prizvukom
omalovažavanja. Za položaj vazala bitno je, izgleda, bilo služenje drugom čovjeku, čak i kad je on bio
u visokom rangu samostalnog oblasnog gospodara. Služenje i pokoravanje kralju Bosne nije,
međutim, imalo takvu degradirajuću podljedicu: Ivanip Vlatković je priznavao vlast kralja Tomaša, a
to ipak nije smetalo Dubrovčanima da ga ubrajaju u signore, tj. rusašku gospodu. Kralj je očigledno u
tom pogledu imao preimućstvo u odnosu na oblasne gospodare. Ovo vrijedi istaći utoliko više što u
praktičnoj politici razlike između vladara i samostalnih oblasnih gospodara nisu naročito upadljive. Na
svojoj teritoriji oblasni gospodar je imao svu vlast koju je imao i kralj. Vel iz podaraka kojima je
raspolagala starija literatira moglo se vidjeti da su ubirali namete od stanovništva, da su naplaćivali
tzv. regalna prava u trgovima i rudnicima ukoliko su ih imali na svojoj teritoriji, zatim carine na
putevima i prelazima rijeka, da su vršili najvišu sudsku vlast i rješavali sporove svojih podanika sa
strancima. Poznato je isto tako da su oblasni gospodari bili sasvim samostalni u svojim vezama sa
spoljnim svijetom: primali su i upućivali poslanije drugim vladarima i državama, vodili su pregovore i
sklapali ugovore, ratovali i mirili se, ulazili su čak u saveze protiv bosanskih kraljeva i ratovali s njima.
Samostalnost feudalne gospode tako je potuna i sigurno posvjedočena da se može reći da us oblasni
gospodari – rusaška gospoda – bili kraljevi u svojim oblastima kao što je u krunisani kralj bio samo
gospodar svoje oblasti. To su, uostalom, zapazili i savremeni Dubrovčani, koji su unutar bosanske
kraljevine uz oblasti pojedinih feudalnih gospodara spominjali i kraljevu oblast. Kao što je postojala
contrata (zemlja) voivode Sandagl ili contrata voivode Radossaui ili contrata cherzech Stiepani s
jasnim granicama, tako je, za njih, postojala i „contrata del re“, oblast u kojoj je kraljeva vlast bila
neposredna i djelotvorna. U njihovim predstavama kralj je vladao u principu čitavom kraljevinom, ali
je stvarno upravljao samo jednim njenim dijelom. U modernoj nauci manje su bili zapaženi i iticani
oni elementi po kojima su se oblasni gospodari razlikovali od vladaoca. Iako su i oblasni gospodari
svoju zemlju nazivali rusag, kako se nazivalo bosansko kraljevstvo u cjelini, ipak su pravne razlike
između jednog i drugog rusaga bile znatne. Prije svega, za bosansku državu u cjelini bile su vezane
izvjesne apstraktne predstave. Rusag bosanski bio je u shvatanjima savremenika odvojen od prolazne
i trošne ličnosti vladaočeve i simbolički je bio otjelovljen u „počtenoj kruni bosanskoj.“ Raspravljajući
na jednom drugom mjesti o „sugubnom vijencu“, kruni bosanskih kraljeva, sakupio sam i prikazao
podatke koji govore o tome da se u Bosni u XV stoljeću smatralo da je kruna vlasnik gradova i prihoda
i da kruni vlastela duguje vjernost. Rusag bosanski bio je nedjeljiv i nasljeđivao se s krunom. Bosanska
država imala je svoj staleški sabor koji je na karakterističan način obilježavan kao „sav rusag bosanski“
ili „sva Bosna“. Ideja o kruni kao tradiocionalnom simbolu i saboru plemstva kao konstitutivnim
elementima države omogućila je da se u pravnim i političkim shvatanjima sačuva jedinstvo Bosne
usprkos njenoj dubokoj stvarnoj podjeljenosti. Na strani oblasnih gospodara ne susrećemo slične
pojave. Kako je teritorija oblasnog gospodara i po sastavu i po porijeklu daleko prevazilazila njegov
privatni posjed – duboko je pogrešno oblasti teritorijalnih gospodara nazivati baštinama ili
vlastelinstvima – ipak je u načinu gospodarenja bilo elemenata koje bismo mogli nazvati privatnim.
Takva oblast je neodvojiva od ličnosti gospodara i nema svoga apstraktog ili simboličkog zastupnika.
Cijela porodica se u nekim poslovima, kao što je otuđivanje dijela teritorije, javlja zajedno baš kao da
je riječ o njenoj plemenštini. Podsjetimo se samo na povelju Sandalja Hranića o prodaji polovine
Konavala Dubrovniku. Mada je pregovore vodio potpuno sam i odluke donosio sam, povelju je ipak
izdao zajedno sa braćom i najstarijim sinovcem Stefanom, kasnijim hercegom. Očigledno je da se
smatralo da je u ovakvom poslu potrebna saglasnost svih članova porodice. Poznate su teškože i
nezgode koje su pratile podjelu zemlje hercega Stefana u poslednjoj deceniji njenog samostalnog
života. Stariji sin Vlasislav je još za života očeva dobio dio države, ali to nije otklonilo natezanja koja su
olakšala posao osvajaču. Zemlje oblasih gospodara nasljeđivale su se po normama privatnog prava,
„po bližičtvu“, kako kažu suvremeni spomenici, što znači po stepenu srodstva. Zanimljivo je u tom
pogledu uporediti službu kuća i dohodaka koje su Dubrovčani 1399. Godine, prilikom ustupanja
Slanskog Primorja, dodjelili kralju Ostoji i vojvodi Hrvoju Vukčiću. Iako su to bili posjedi i prihodi iste
vrste, dodjeljeni istom prilikom pod istim uslovima, ipač su se prenosili na sasvim različite načine.
Ono što je dobio kralj prelazilo je sa krunom i sa tributima koje je Dubrovnik odranije plaćao, redom
na slijedeće kraljeve. Dodjeljeno je čak ponovo Ostoji kada je bio 1409. Na drugi put izabran i
krunisan za kralja. Tako je išlo sve do posljednjeg kralja Bosne, a posije njega cu se pojavili Osmanlije
sa zahtjevom da se njima isplaćuju dohoci. Hrvojev dohodak i posjed pripao je , međutim, njegovim
privatnim nasljednicima. Dubrovačka vlada je imala u jedan mah teškoća da pronađe te Hrvojeve
baštinike. Preko Grvojeve unuke Katarine posjed i dohodak prešli su na bosanskog vojvodu Tvrtka
Bogovinića, a zatim su zajedno sa njihovom kćerkom Milicom dospjeli u obitelj Šimrakovića, u koju se
udala, sve dok im se 1474. nije izgubio trag. Koliko god su , dakle, u stvarnoj politici ličili na vladatelje,
naročito po punoći vlasti i samostalnosti, toliko su u pravnoj prirodi svoga gospodstva oblasni
gospodari nosili obilježja vlasteoskog reda iz kojeg su ponikli. Zanmljivo je istaći da oni nikad nisu
prestajali da svoje oblasti smatraju dijelom bosanske države. I kad su birali u otvorenom sukobu sa
kraljem, oni su smatrali da pripadaju rusagu bosanskom i navodili su u poveljama svoje rusaške titule.
Takvo ponašanje imalo je veoma veliki značaj za očuvanje jedinstvenog okvira Bosne, a omogućeno je
bilo zahvaljujući već spomenutom apstraktnom pojmu države koje se razvio pod utjecajem ugarskih
uzora krajem 14 stoljeća. Kruna i sabor, jedno kao simbol kraljevskog dostojanstva, trajan i neovisan
od ličnosti pojedinog kralja; a drugo kao oličenje kolektivne volje bosanskog plemstva, zajedno
konstituišu državu. Plemstvo rusaga, sav rusag bosanski, isto je tako neophodan element bosanskog
državnog života kao i sam kralj, pa stoga oblasni gospodari nemaju nikavog razloga da u svome
osamostaljivanju traže da izađu iz okvira bosanske države. Feudalal može da bodi rat protiv svoga
kralja a da pri tome mirne sacjesti tvrdi da ostaje vjeran kruni. Ovo utoliko lakše što je za svoje
neprijateljstvo uvijek mogao naći eki pravni osnov, neku žalbi da kralj nije izvršio svoju dužnost ili da
je počinio nepravdu. III. Svi primjeri i dokumenti koje smo do sada upotrebljavali potiču iz 14. stoljeća
kao da je upravo to epoha rusaške gospode. Time smo došli do pitanja o vremenu i uslovima
nastanka oblasti rusaške gospode, kojim se treba zabaviti tim više što u našoj literaturi postoji težnja
da se čitav razvoj Bosne poslije smrti Tvrtka I (1391.) vidi i prikazuje kao neprekidni proces slabljenja
centralne vlasti i osamostaljivanja vlastele, kako se to obično zamišlja. Griješi se često i u tome što se
u svjetlosti kasnijeg razvoja , kada su bile dovršene oblasti Hrvoja Vukčića, Sandalja hranića i Pavla
radenovića, prikazuju i prve godine poslije Tvrtkove smrti. Neosporivo je da su spoljaštnji i unutrašnji
odnosi Bosne poslije 1391. ostavljali više prostora za samostalno nastupanje blastele, ali je isto tako
sigurno da se za kratko vrijeme Dabišine vlade i jeleninog regenstva nisu obrazovale oblasti onakve
kakve poznajemo 1410. ili 1420. Veoma je poučan primejr braće Sankovića, koji su neposredno
poslije Tvrtkove smrti pokušali da prodaju konavosku župu Dubrovniku. Njihov nastup otkriva visoki
stupanj osamostaljenosti, ali cio događaj pokazuje kako je vladar još uvijek bio dovoljno snažan a
ostala vlastela disciplinovana i lojalna. Proteklo je prilično vremena dok velikaši nisu stekli stvarno
onoliku slobodu delanja kakvu cu zamišljali da imaju Sankovići 1391. Očito se misli da je glavni napor
velikaša koji su bili na putu da se razviju u gospodare samostalnih oblasti bio utrošen na to da se što
je moguće potpunije emancipuju od kraljevske vlasti i da prigrabe sebi sve ono što je od prihoda i
prava pripradalo vladaocu. Ovo istiskivanje vladara zaista je bilo bitno za formiranje oblasti rusaške
gospode. One su bile dovršene tek onda kada su kraljevi činovinici i c arinici napustili i posljednje
uporište na teritoriju koju je zaokružio jedan od feudalaca. Da stvari ni tu nisu tekle onako
jednostavno kako se obično vjeruje vidi se iz dva karakteristična primjera. Konture Sandaljaeve
oblasti već su uveliko bile ocrtane i zemljipta uz neretvu bila su pod njegovom vlašću, a ipak je još
1403. u Drijevima imao vlasti kraljev protovestijar. Srebrnica je do velikih promjena 1404.-1405. bila
pod kraljevskom oblast kneza Pavla Radenovića. I kad je Srebrnica 1405. otrgnuta ispod kraljevske
vlasti, ona nije ušla u sastav zemlje Pavla Radenovića, većć je dospjela u ruke trenutno moćnijeg i
preduzimljivijeg Hrvoja Vukčića. Prema raspoloživim podacima izgleda da je za gubljenje isturenih, ali
žilavo održavanih kraljevskih pozicija presudilo biolo zbacivanje Ostoje i Tvrtka II. Kada je Ostoja po
drugi put doveden na vlast, on je bio ograničen isključivo na centralnu Bosnu. Njemu je preostala
oblast kao što su bile teritorije tadašnjih oblasnih gospodara hrvoja Bukčića, Sandalja Hranića i Pavla
Radenovića. I sve do smrti Hrvojeve (1416.) on nije uspio da iz toga okvira izađe. Zbog toga se čini da
je opravdano da se dovršavanje oblasti rusaške gospode stavi u kraj prvog desetljeća 15.st., skoro
dvadeset godina poslije smrti kralja Tvrtka I. Manje je zabilježeno i isticano da je za oblasne
gospodare u potčinjenosti malu vlastelu koja im je bila na putu. Bet potčinjavanja vlastele ne može se
zamisliti uspon oblasnih gospodara. Oni su morali vlasteosku vjernost u „vjernu službu“, koja je ranije
bila usmjerena prema banu odnosno kralju, okrenuti prema sebi. Stupajući između vlastele i kralja
oni su stekli snagu potrebnu za dalje zahvate i širenja, a istovremeno cu kralja lišavali isto toliko
potrebne vojne snage i sredstava. Ovo je natamnija i najmanje poznata strana uspona rusaške
gospode. Po svoj prilici su im mnogo pomagale funkcije koje su ranije vršili u kraljevo ime. Utjecaj i
ugled koji su stekli, jaka oružana pratnja i sposobnost da pruže zaštitu u nemirnim vremenima kada
se slabo osječala kraljevska vlast, predstavljali su značajno preimućstvo. U toku sasvim kratkog
vremena osjetila bi se sva nesrazmjerau ondosu snaga između kraljevog vojvode, kakav je bio napr.
Hrvoje Vukšić i vlastele Huma i Trebinja, kakvu poznajemo iz dubrovačkih arhivskih podataka. Često
se manje vlasteoske obitelji nisu opirale novim gospodarima , koji su otvarali mogućnosti za društveni
uspon. Ali, neke veće i uglednije obitelji nisu se lako mirile sa novim stanjem i vlapću mogućih
skorojevića. Kavi su često bili oblasni gospodari. Zanimljivu bpotvrdu nam pruža jedna povelja kralja
Ostoje iz 1417., sačuvana samo u italijanskom prijevodu, kojom vladar izričito obećava Vukašinu,
Baranu i Jurju Vukčevićima iz krajine et che non siada esser dadi a srvir a nessum altro signor.
Odnosilo se to , bez sumlje, na Sandalja Hranića, kome je hrvojeva smrt otvorila put za širenje u
oblasti s one strane neretve. Još poučniji primjer trajnog otpora vlasti oblasnih gospodara pruža
obitelj Radivojevića- Vlatkovića sa neretve, koja je u tjeku tri generacije koristila svaku povoljnu
priliku da zbaci vlast Sandalja Hranića i Stefana Vukčića Kosače. Pored ove borbe za potčinjavanje
vlastele i borbe za emancipaciju kraljevske vlasti, oblasni gospodari u usponu morali su da izdrže još
jednu, ne manje žestoku, međusobnu konkurentsku borbu za održavanje i širenje svoga prostora.
Govoreći o oblasnim gospodarima ili rusaškoj gospodi obično se imaju u vidnom polju hrvoje Vukčić,
zatim Sandalj Hranić i Stjepan Vukćić, pa pavle Radenović i njegovi nasljednici. Pri tome se često
zaboravlja da njih u punoj samostalnosti i sa velikim teritorijama srećemo tek na kraju čitavog
procesa. Na početku je daleko veći vroj istaknutih velikaša imao približno ujednačene iglede za
politički uspon. Ovo nije samo primamljiva hipoteza, već zaključak koji se čvrsto oslanja na poznatu
izvornu građu. Danas već poznajemo povijesti obitelji i pojedinaca čiji je uspon tekao paralelno s
usponom Hrvoja Vukčića i Sandalja hranićća, ali je bio u nekom trenutku naslilno prekinut. Na prvom
mjestu podsjećamo na cinove Sanka Miltenovića, Pavla i Beljaka Sankoviće, koji su imali značajne
prednosti zahvaljujući Sankovom djelovanju pod Tvrtkom I i značajnijim obiteljskim posjedima. Oni su
, kako je već mnogo puta naglašavano, pokušajem prodaje Konavala nagovjestili novi period
bosanske povijesti, ali su se pokazali suviše nagal i nestrpljivi. Ipak, njih nije upropastio taj pogrešan
korak u 1391. već kasnije borbe sa Hrvojem Vukčićem i Sandaljem Hranićem. Pad kralja Ostoje, za
koga se Radin Sanković bio tjesno vezao, donio je i kraj ovoj obitelji. U posljednjem desetljeću 14.st.
pokušala je da vodi samostalnu politiku i obitelj Nikolića, čiji je ugled povećavala okolnost da je bila u
srodstvu sa vladajućom obitelji Kotromanića. Međutim, Nikolići su raspolagali isuviše skromnim
snagama i poslije 1404. dospjeli su pod vlast Sandalja Hranića. Tepčija Batalo „mnogoslavni gospodin
„ važio je u vrijeme kraljice jelene (1395.-1398.) kao četvrta ličnost u državi poslije Hrvoja Vukčića,
Pavla Radenovića i Sandalja Hranića. On je, bez sumnje, uspio da formira svoju oblast, ali se ona nije
mogla održati pod njegovim nasljednicima. Kada je formiranje oblasti bilo praktično dovršeno i
bosanska državna teritorija podjeljena, više nije bilo mjesta za novegospodare, već samo za
nasljednike one generacije koja je izborila samostalno gospodstvo nad velikom oblašću. Pa i ti
nasljednici morali su da ulože najveće napore i žrtve da bi se održali. Ovom prilikom nije porebno
opširno izlagati dobro poznate događaje poslije smrti Pavla Radenovića i Sandalja Hranića, niti
posebno podsjećati na destljećima dugu i krvavu borbu između Pavlovića i Kosača, u kojoj su na kraju
podlegli Pavlovići, čija je posljednja generacija potpuno u sjenci hercega Stjepana Vukčića Kosače.
Nije porebno posebno naglašavati da su ovakve konkurentske borbe išle na ruku bosanskom kralju i
osmanskim osvajačima. Kraljevi su više ili manje vješto koristili antagonizam među oblasnim
gospodarima da bi proširili područje svoje neposredne vlasti. Izrazit je bio uspjeh koji je postigao kralj
Tvrtko II 1430. kada je iskorjenio osamostaljenu obitelj Zlatonosovića, koja je upravo tih godina
počela da uzima ravnopravno mjesto sa drugim oblasnim gospodarima. Što se Osmanlija tiče, i tu su
dobro ponate njihove intervencije. Zanimljivo je da su oni, od trenutka kada su pojedina rusaška
gospoda postala sultanovi vazali, postali element konzervacije zatečenog stanja i da su svojim
garantijama štiti zemlje oblasnig gospodara i njihove granice. Podsjetit ćemo se da su pokušaji da se
sruši Radoslav Pavlovć 1430.- 1432. i Stjepan Vukčić 1451.-1452. obuhvatili i pregovore sa Portm i
ponude da se kod sultana „otkupe“ Radoslavljeve, odnosno Stjepanove zemlje. Vraćajući se našoj
osnovnoj temi možemo reći da je uzdizanje rusaške gospode i formiranje njihovih oblasti bilo
dugotrajan i složen proces u kome je emancipacija od kraljevske vlasti samo jedna, ali veoma bitna
komponeneta. IV. U ocjenjivanju povijesne uloge bosanske feudalne gospode naša starija
historiografija bila je veoma stroga. Cjelokupno djelovanje ovih velikaša posmatrano je kako rezultat
mračnih motiva : neobuzdane želje za vladanjem i bezgranične ambicije koja ne priznaje nikakve
obzire. Likovi i krakteri glavnih ličnosti na političkoj pozornici Bosne ocrtacani su najtamnijim bojama
iako nema ni najneopohodnijih podataka za bilo kakvu povijesne psihološku analizu. Bosanskim
oblasnim gospodarima naročito se prebacivalo da nisu mali razumjevanja za „opće interese“ i da su
svojim uzajamnim zađevicama i borbama slabili snagu države i olakšavali na taj način posao
osmanskom osvajaču. Pripisivalo im se isto tako da su iz svojih egoističkih interesa kršili običaje i red
koji je vladao u privrednom životu, da su otežavali i gotovo onemogućavali rad primorskih trgovaca u
Bosni. Ovo posljednje shvaćanje će se morati revidirati čim se izvrši brižljiva analiza izvora i
neophodna upoređivanja. Već sad se može reći da su se oblasno gospodari u odnosima sa
Dubrovnikom uključili u tradicionalni režim koji je uspostavljen ugovorima tijekom 13. i 14.st. i da su
se osjećali obveznima da garantuju slobodno kretanje i imovinsku bezbjednost trgovaca. Oni su isto
onako plaćali naknade za štete nanjete trgovcima kako su to činili ranijisrpski i bosanski vladari. Neki
među oblasnim gospodarima pokazali su sklonosti da uvode napomene i novine u režim rada
trgovaca, ali to su radili i vladari kakvi su bili Dušan, Tvrtko I ili despot ĐurađBranković. Neki među
oblasnim gospodarima bili su izrazito konzervativni i brižljivo su čuvali tradicionalne odnose. S druge
strane se može podvući na osnovu dosadašnjih monografskih priloga o pojedinim oblasnim
gospodarima da su oni na svojim teritorijama bili efikasniji u izvršavanju zadataka državne vlasti, nego
što je to bila centralna vlast u ranije jedinstvenoj državi. Može se postaviti pitanje : nije li uopće
potreba za delotrvornim rješavanjem sve brojnijih i složenijih poslova državne vlasti duboki opći
uzrok, koji je vodio ka obrazovanju oblasti feudalnih gospodara? Kao pozitivan doprinos oblasnih
gospodara društvenom i kulturnom razvitku srednjeovjekovne Bosne može se navesti pojava više
dvorova, koji su posticali socijalno uzdizanje lokalnog plemstva. Oblasni gospodari su se u svemu
natjecali među sobom i sa bosanskim kraljem, pa su se trudili i oko materijalnog i kulturnog
preobražaja svoje sredine. Pri tome su pred očima imali svoje stalaške drugove u susjednim
zemljama. Ovdje nije mjesto da se ponavljaju rezultati dobijeni u intezivnom proučavanju kulturne
situacije u Bosni krajem srednjega vijeka, već se moramo zadovoljiti isticanjem uloge koju su odigrala
„ rusaška gospoda“. Sami oblasni gospodari nisu ostavili mnogo tragova koji bi se mogli opaziti u
kasnijem povijesnom razvitku. Epska narodna poezija poznaje samo neke ličnosti iz kruga bosanske
gospode i daje im epizodne uloge. U narodnom napćenju ima samo herceg Stjepan donekle
pristrasno mjesto. Zaboravile su se i oblasti i njihove granice. Samo je jedna oblast, zahvaljujući
stjecaju okolnosti, očuvala svoje konture, pa i svoje ime,od kasnog srednjeg vijeka sve do naših dana.
To je Hercegova zemlja, obrazovana još od kraja 14.st. na teritorijama koje je Bosna postupno
zauzimala od srpske države Nemanjićinih potomaka. Podjela na Bosni i Hercegovini, koja se održavala
i danas u imenu jedn Republike, ima svoja ishodišta u širenju bosanske države tijekom 14.st. u i
podjeljenosti, u kojoj ju je zateklo osmansko osvajanje sredinom 14.st. Ona ujedno predstavljala
najtrajniju uspomenu na doba „rusaške gospode“.