EKONOMIKA RADA I RADNOG

PROCESA
Ekonomika poslovanja je gospodarenje svim raspoloživim resursima, kako u radnom
procesu u cjelini, tako i po svim njegovim dijelovima. U tom smislu ekonomika
poslovanja obuhvaća ekonomiku resursa, ekonomiku radnog procesa i ekonomiku
funkcija.
Neovisno o tome o kojoj se od navedenih ekonomika radi u danoj prilici, svaku od
njih valja razmatrati kroz pitanja: Čime se gospodari?, Gdje se gospodari?, i Kako se
gospodari?

2. EKONOMIKA RADA
Rad je svjesna i unaprijed smišljena djelatnost čovjeka, usmjerena k ostvarenju
svrhovitog i korisnog cilja na bilo kojem području života. U ekonomskom smislu, rad
je čovjekova djelatnost kojom se privređuju dobra i usluge za podmirivanje potreba
ljudi.
Rad je manifestacija čovjekova tjelesnog i mentalnog potencijala, funkcija njegove
radne snage koja rezultira stvaranjem ostalih elemenata radnog procesa.

2.1. PODJELA I RAZLIČITE NARAVI RADA

Podjela rada je proces opredjeljivanjivanja ljudi za sve uže i određenije djelatnosti i

poslove s temeljnom svrhom povećanja opće efikasnosti čovjekova rada.
Razlikujemo prirodnu podjelu rada (po spolu i dobi) na koju se nadovezuje društvena
podjela rada: opća (poljoprivreda, obrt, industrija, trgovina i slično), posebna (grane
pojedinih djelatnosti) i pojedinačna (u privrednim i drugim organizacijama).
Za ekonomiku privrednih organizacija od posebnog je značenja pojedinačna podjela
rada zbog toga što ona pridonosi uspješnijem poslovanju.

•PODJELA RADA U PRIVREDNOJ ORGANIZACIJI

Raščlanjivanje sveukupne djelatnosti na veće i manje organizacijske jedinice, a unutar
njih na radne grupe i pojedince kao izvršitelje određenih poslova.

• HORIZONTALNA PODJELA RADA

Podjela rada na istoj razini, tj. na djelatnosti i poslove koji se mogu obavljati
istovremeno i neovisno o drugim poslovima i djelatnostima (npr.: uzgoj žitarica, voća,
povrća; prijevoz sirovina, sredstava za rad; nabava različitih artikala...).
• VERTIKALNA PODJELA RADA
Podjela rada na različitim razinama, tj. izvršavanje jednog posla uvjet je za obavljanje
drugih poslova (npr.: proizvodnja pšenice, brašna i kruha; utovar, prijevoz i istovar;
ugovaranje nabave, preuzimanje robe...).
• RAZLIČITE NARAVI RADA
Ovdje govorimo o značajkama koje rad ima ili poprima kad ga promatramo s
posebnih stajališta. Razlikujemo:

- Tjelesni i umni rad,

- Apstraktni i konkretni rad,
- Individualni i društveni rad,
- Pojedinačni i kolektivni rad,
- Jednostavni i složeni rad,
- Proizvodni i neproizvodni rad,
- Korisni i nekorisni rad,
- Direktni i indirektni rad,
- Živi i minuli rad,
- Kreativni i rutinski rad,
- Poduzetnički i izvršni rad.

2.2. PROUČAVANJE RADA

Pod proučavanjem rada podrazumijevamo kritičko preispitivanje postojećeg načina

rada s ciljem poboljšanja dosadašnjih i primjenu novih radnih postupaka. Dakle,
proučavanje rada se odražava u nastojanju olakšavanja rada, ostvarenja što većih i
boljih učinaka, te poboljšanju profesionalne selekcije prilikom raspoređivanja ljudi na
posao - unapređenje plaćanja rada odnosno raspodjela osobnih dohodaka.
Suvremena proučavanja rada se odvijaju u okviru triju osnovnih studija: studija rada,
studija vremena i studija pokreta.

2.2.1. STUDIJ RADA

Sudijem rada želi se prije svega ustanoviti što se radi, s kojom svrhom se radi, tko
radi, gdje se radi, kad se radi, kakvim sredstvima se radi i u kakvim uvjetima se radi.
Sva ta pitanja postavljaju se zbog dobivanja uvida u kvalitetu postojećeg načina rada,
kako bi ga se moglo poboljšati otklanjanjem uočenih nepravilnosti. Kod poboljšanja
rada bitno je naglasiti da je ono uvjetovano realnošću izgleda za ostvarenje boljih
rezultata s jedne strane i financijskim i kadrovskim mogućnostima poduzeća s druge
strane.

2.2.2. STUDIJ VREMENA

Zanima nas kako se iskorištava radno vrijeme shvaćeno kao radni dan. Pritom ne
mislimo samo na radno vrijeme radnika nego i na radno vrijeme sredstava za rad,
vrijeme uskladištavanja, transporta i obrade predmeta rada.
Težište je ipak u praćenju i analiziranju načina iskorištavanja radnog vremena radnika
s temeljnom svrhom da se radni proces što djelotvornije i brže obavi jer upravo se
boljim iskorištavanjem radnog vremena radnika osjetno smanjuju mnogi troškovi
čime se ujedno poboljšava poslovni rezultat.

2.2.3. STUDIJ POKRETA

Svrha studija pokreta je da se svaki posao obavi sa što manje pokreta, sa što većom
lakoćom i što manje utrošene energije radnika. Težište je na proučavanju operacija i
njihovih dijelova - zahvata, pokreta i mikropokreta.
Studija isto tako obuhvaća i proučavanje različitih položaja tijela pri obavljanju rada.
Osnovni položaji tijela su sjedenje i stajanje, ali ponekad su neizbježni i čučanje,
klečanje, ležeći i sagnuti položaj.
S obzirom na to da je dugotrajno statičko naprezanje u bilo kojem od navedenih
položaja osobito teško, uputno ih je izmjenjivati koliko god je to moguće.

2.3. PLAĆANJE RADA

Plaćanje rada odnosno raspodjela osobnih dohodaka bez sumnje je jedan od

najznačajnijih ekonomsko-socijalnih problema svakog poduzeća, a svakako i
najdelikatniji među njima.
Radnik i njegova obitelj žive od njegove zarade i upravo se kroz raspodjelu dobiti
odražava sva pravičnost u određenom društvu i u samom poduzeću. Zbog tih razloga
plaćanje rada zahtijeva određenu određenu pažnju i obradu. Kod razmatranja
raspodjele novostvorene vrijednosti razlikujemo:
■ MAKRORASPODJELU - razdioba unutar čitava društva; narodne je privrede, a
odvija se na tržištu posredništvom ekonomskih zakona i djelovanjem
društvene zajednice - njome se bave politička ekonomija i ekonomika narodne
privrede, a ekonomika poduzeća proučava u kojoj se mjeri ona odražava na raspodjelu
dohotka u poduzeću
■ MIKRORASPODJELU - raspodjela unutar samog poduzeća, odvija se u skladu s
ekonomskim zakonima i mjerama društva, a regulira se odgovarajućim propisima
poduzeća

2.3.1. TEORIJE O PLAĆANJU RADA

• TOMA AKVINSKI (1225 - 1274)

Zalagao se za ''pravednu najamninu'' koja omogućuje radniku da živi. Po njegovoj
teoriji troškovi života su prvi element cijene proizvodnje.
• THOMAS MORE (1478 - 1535) u Etiopiji i TOMASSO CAMPANELLA (1586 -
1639) Zalagali su se za jednaku raspodjelu na sve pripadnike društva.
• ADAM SMITH (1723 - 1790)
Smatra da radnikova nadnica mora biti barem dovoljna da ga uzdržava. U većini
slučajeva ona mora biti čak nešto veća jer inače ne bi mogao uzdržavati obitelj i rod
takvih radnika ne bi preživio novo pokoljenje.
Smatra da cijenu rada određuju dvije okolnosti: potražnja za radom i cijena životnih
potrepština i ugodnosti.
• DAVID RICARDO (1772 - 1823)
Razlikuje i posebno definira dvije cijene rada: prirodna cijena rada koja ovisi o cijeni
hrane itd., i tržna cijena rada koja ovisi o ponudi i potražnji rada.
Isto tako, smatra da se tržna cijena rada ne može spustiti ispod životnog minimuma.
• JOHN STUART MILL (1806 - 1873)
Smatra da visina najamnine ovisi o međusobnoj moći poduzetnika i radnika.
• FERDINAND LASSALLE (1825 - 1864)
Vjeruje da se najamnina ne može spustiti ispod razine potrebe za održavanje
radnikove fizičke egzistencije (željezni zakon najamnine).
• KARL MARX (1818 - 1883)
Smatra da su rad i priroda izvori bogatstva i uporabnih vrijednosti.
• VLADIMIR ILJIĆ LENJIN (1870 - 1921)
Uvažavajući marxovu koncepciju kaže: ''Po odbitku količine rada, namijenjene
društvenom fondu, svaki radnik dobiva od društva onoliko koliko mu je dao''.
• MIHAIL TUGAN-BARANOVSKI (1865 - 1919)
Postavio je relativnu tezu ''da je raspodjela dohotka čist problem danog odnosa snaga''.
• JOHN MAYNARD KEYNES (1883 - 1946)
Predstavnik kupovne moći najamnina po kojoj povišenje plaća širokih slojeva
zaposlenih dovodi do porasta potražnje potrošnih dobara,što potiče gospodarsku
aktivnost i zaposlenost
• TEORIJA PREGOVARAČKE MOĆI
Polazi od stajališta da će najamnine biti više ili niže ovisno o snazi poslodavaca i
sindikata. Postoje dvije koncepcije raspodjele: buržoaska (izvori nacionalnog dohotka
su rad, zemlja, kapital i poduzetnost), i socijalistička (izvori su rad i priroda).

2.3.2. PRAKSA PLAĆANJA RADA

Osnovni kriteriji raspodjele razvijeni dosadašnjom praksom:

- Plaćanje po vremenu
- Plaćanje po komadu
- Plaćanje po načelu ''svakom jednako'' (egalitarizam ili uravnilovka)
Promatrani s tehničkog stajališta svi su načini u osnov prihvatljivi, pogotovo ako su
jednostavniji i razumljiviji radnicima. S ekonomskog stajališta valja reći da je
uravnilovka potpuno nestimulativna, plaćanje po vremenu samo djelomično
(radnicima je samo bitno da su prisutni na poslu), a plaćanje po komadu više nego
stimulativno jer dovodi do naprezanja radnika. Socijalni aspekt plaćanja po vremenu
ogleda se prije svega u tome što pogoduje vlasničkoj i najamnoj psihologiji - dok
poslodavac za ugovoreno radno vrijeme nastoji iz radnikova rada izvući što više,
radnik nastoji da mu da što manje. Plaćanje po komadu samo se na prvi pogled čini
valjanim. Naime, dok radnik za dvostruko veću plaću mora ostvariti dvostruku
količinu učinaka, poduzetnik ostvaruje povećani profit praktički bez ikakve žrtve, jer
mu se troškovi proizvodnje povećane količine proizvoda vračaju kroz prodajnu cijenu.
Uravnilovka nije dobra jer jednaka raspodjela za individualno vrlo različite učinke
omogućuje eksploataciju boljih od strane lošijih radnika.

KOLEKTIVNI UGOVORI

Kao pismeno zaključeni sporazumi između poslodavaca i radničkih sindikata

instrument su reguliranja ne samo osnovnih pitanja iz radnih odnosa nego i temeljnih
kriterija za utvđivanje plaća zaposlenih.

3. EKONOMIKA RADNOG PROCESA

Ekonomika radnog procesa je gospodarenje unutar sveukupne djelatnosti poduzeća i
isključivo sve angažirane činitelje.

3.1. KOMBINIRANJE ČINITELJA RADNOG PROCESA

Kombiniranje činitelja radnog procesa ogleda se u ispravnom izboru tehnološke

metode i odgovarajuće funkcije proizvodnje.
Tehnološke i radne metode postupci su kombiniranja elemenata radnog procesa uz
pomoć kojih se nastoji ostvariti što povoljniji odnos između količine ostvarenih
učinaka i utrošenih elemenata.
Sveukupnost tehnoloških metoda odnosno radnih postupaka, poznatih privrednoj
organizaciji i njezinim stručnjacima, naziva se tehnološkim horizontom ili
vidokrugom.
Funkcija proizvodnje predstavlja odnos između jedinice učinka (output) i količine
faktora (input) potrebnih ili utrošenih za njegovu izradu (proizvod) ili realizaciju
(usluga) primjenom odgovarajuće tehnološke ili radne metode. Taj se odnos
najjednostavnije izražava ovakvom jednadžbom: q = f (x1 x2...xn) (prema Bannock-
Baxter-Rees, 1983) q - jedinica učinka (proizvoda ili usluge) f - funkcija (rezultat)

x1x2...xn - ulaganja (inputs, utrošci) rada, sredstava za rad, sirovina...

Dva su osnovna tipa funkcije proizvodnje:
- Linearna funkcija proizvodnje, za koju je karakteristično da se količine ostvarenih
učinaka mijenjaju u istom odnosu u kojem se mijenjaju uloženi elementi; S
Nelinearna funkcija proizvodnje, koja dolazi do izražaja kad neki elementi ostaju
konstantni, a drugi se mijenjaju

4. DJELOVANJE EKONOMSKIH ZAKONA U RADNOM

PROCESU
Za ekonomiku radnog procesa od značenja je i poznavanje, uvažavanje i primjena
ekonomskih zakona.

- ZAKON MINIMUMA
Temeljna je spoznaja zakona minimuma da se nijedan učinak ne može ostvariti bez
minimalnih ulaganja određenih elemenata.
- ZAKON MAKSIMUMA
Stalno povećanje učinaka nije moguće bez ikakvih ograničenja. Ogleda se u spoznaji
da postoji neka granica ostvarivanja učinaka koja se uopće ne može nadmašiti u danoj
prilici.
- ZAKON OPTIMUMA
Ostvarenje nekog određenog učinka može se postići raznim kombinacijama elemenata
koji se slažu. Međutim, najpovoljnija je samo jedna od tih kombinacija, i to ona koja
omogućuje usklađeno dopunjavanje svih elemenata, angažiranih u radnom procesu.
Zakon optimuma manifestira se kao zakon proporcionalnosti.
- ZAKON MASOVNE PROIZVODNJE
Bucher je konstatirao da se, zahvaljujući sve većoj količini učinaka, stalno smanjuju
prosječni fiksni, a time i prosječni ukupni troškovi. Zahvaljuući masovnoj
proizvodnji, dolazi do degresije nekih varijabilnih troškova, a prije svega troškova
živog rada za projektiranje i konstrukciju proizvoda, za pripremu rada, za ekonomsku
propagandu i slično.
- ZAKON RASTUĆEG PRINOSA
Korištenjem većih sredstava za rad omogućuje se ostvarivanje većih utrošaka za 20,
50 ili 100%, a da pritom utrošak energije ili živog rada nije morao rasti u istom
postotku.
- ZAKON OPADAJUĆEG PRINOSA
Temelji se na spoznaji da se, prilikom sve većeg ulaganja rada na istoj poljoprivrednoj
površini, ukupan prinos - istina - na neko vrijeme povećava, ali da se prosječan prinos
po jedinici rada stalno smanjuje.
- ZAKON SUPSTITUCIJE
Po ovom zakonu moguće je i uputno, u određenim radnim i poslovnim situacijama,
zamjenjivati i ciljeve i sredstva uz pomoć kojih se oni ostvaruju. (Supstitucija ciljeva i
supstitucija sredstava).

ZAKLJUČAK

Sa stajališta daljnjih povećanja poslovnog uspjeha, općenito se može reći da se on

dijelom postiže unutar poduzeća, poglavito zaslugom tehničkih i proizvodnih kadrova
(inovacije, racionalizacije, bolje iskorištavanje kapaciteta, itd.), a dijelom izvan
poduzeća - u prvom redu zaslugom ekonomista i pravnika (potpunije istraživanje
tržišta, ispravnija primjena zakonskih propisa... )

POPIS LITERATURE:

Jelavić, A., Ravlić, P., Starčević, A., Šamanović, J.; Ekonomika poduzeća, Ekonomski
fakultet, Zagreb 1993 (Reprint: Ekonomski fakultet Split, 1995)