Univerzitet u Tuzli

Pravni fakultet
I ciklus studije – Roditeljsko i starateljsko pravo

Student: Jasmina Berbić Ic-7/16

DUŽNOSTI I PRAVA RODITELJA PREMA IMOVINI

DJETETA U FBiH I EU
Seminarski rad

Mentor: Dr sc. Boris Krešić, doc.

Tuzla, april 2018.

SADRŽAJ

UVOD .................................................................................................................................... 1
1. Prava djeteta sa nacionalnog i EU aspekta ......................................................................... 2
1.1. Dijete kao subjekt prava .................................................................................................. 4
2. Dužnosti i prava roditelja prema imovini djeteta ............................................................... 5
2. 1. Upravljanje imovinom djeteta ........................................................................................ 7
2. 2. Korištenje prihoda sa imovine djeteta ............................................................................ 8
2. 3. Raspolaganje imovinom djeteta ................................................................................... 10
3. Mjere zaštite imovinskih prava djeteta ............................................................................. 12
4. Odgovornost roditelja za štetu.......................................................................................... 13
5. Primjeri iz sudske prakse.................................................................................................. 15
ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 21
LITERATURA ..................................................................................................................... 22
UVOD

Zadatak ovog seminarskog rada je da se kroz teorijski i praktični osvrt ostvari cjelokupan
uvid u prava i obaveze roditelja na imovini djeteta, sa komparacijom nacionalnog i europskog
zakonodavstva. Za teorijski osvrt na prava i obaveze roditelja na imovini djeteta bio je
neophodan i osvrt na osnovne pravne principe koji se primjenjuju u ovoj sferi pozitivnog
prava. Iz tog razloga, glavnoj razradi teme prethode poglavlja koja se tiču samih prava djeteta,
zatim položaj djeteta kao pravnog subjekta sa njegovim procesnim pravima, itd. Prava i
obaveze su razrađeni na način da je svako od njih predstavljeno zasebno i općenito, nakon
čega slijedi komparacija zakonskih rješenja između nacionalnog i europskog zakonodavsta.
Nakon toga slijede poglavlja Mjere zaštite imovinskih prava i Odgovornost roditelja za štetu,
kao prateća poglavlja koja su direktno povezana sa zaštitom prava i interesa djeteta, zaključno
s kojima se stvara potpuna slika o pravima i obavezama roditelja na imovini djeteta. Na kraju
rada predstavljeni su odgovarajući primjeri iz sudske prakse kao neizostavan dodatak koji
potkrepljuje teoretski dio. Ovo iz razloga jer se nastojalo što vjerodostojnije prikazati kakve
situacije proizvode različita zakonska rješenja iz iste oblasti. Sve činjenice koje su navedene u
radu imaju pokriće u Ustavu, zakonu ili drugim pravnim aktima. U rad su inkorporirane i
teze iz raznih naučnih i stručnih radova sudija i stručnjaka iz oblasti porodičnog i drugih
prava, s ciljem da rad dobije na vrijednosti i da bude zasnovan na već utvrđenim i relevantnim
činjenicama.

1
1. Prava djeteta sa nacionalnog i EU aspekta

Ljudska prava su temeljni standardi koje država mora jamčiti i osigurati svakom pojedincu.
Osim zadovoljavanja bioloških potreba ona uključuju i sve druge uvjete života koji svakom
pojedincu omogućuju da u potpunosti razvije i koristi svoje potencijale te da zadovoljava
svoje društvene potrebe. Ljudima je trebalo puno vremena da prihvate činjenicu kako se
ljudska prava odnose na sva ljudska bića, bez iznimke. I dijete je ljudsko biće i kao takvo
treba uživati sva prava kao i odrasla osoba; djeca ih ne moraju "posebno" zaslužiti, i ona im se
ne moraju "posebno" dati. No s obzirom na tjelesnu i psihičku nezrelost nametnula se potreba
isticanja posebnih prava djeteta na zaštitu koja proizlaze upravo iz te činjenice. 1 U
savremenom svijetu prava djece predstavljaju dio globalnoga javnog (pravnog) poretka i
donošenjem različitih međunarodnih, pa tako i europskih dokumenata, sve se dalje i dublje
razrađuju sa svrhom prihvaćanja u svim zemljama i unificiranja pravnog položaja djece.2
Europska unija na deklarativnoj razini promiče prava djece, i tek zadnjih godina stvara
strategiju kako pojedina prava djece u praksi bolje zaštititi. Karakteristika je Unije što se u
mnogome oslanja na dokumente Vijeća Europe, i time, ratificiranjem konvencija od strane
država članica, postiže jednaki standard u zaštiti pojedinih prava djece. 3 U Bosni i
Hercegovini prava djeteta zagarantovana su međunarodnim pravnim dokumentima- prije
svega Konvencijom o pravima djeteta4, odnosno ustavima i zakonima entiteta, dok su uslovi,
način i postupak njihovog ostvarivanja uređeni odgovarajućima zakonskim i podzakonskim
propisima.5 Reforma nacionalnih porodičnih prava izvršena u posljednjih nekoliko decenija
dovela je do snažnog razvoja porodičnog prava. Brzina odvijanja ovog procesa u pojedinim
evropskim državama bila je i još uvijek je različita, ali je njegov pravac identičan. Naime,
promjene koje se unose u nacionalna prava usmjerene su na to da se patrijarhalni pristup i na
njemu zasnovana rješenja zamijene modernim te da se pravo koje ograničava, zabranjuje i
sankcioniše određena ponašanja članova porodice transformiše u pravo koje štiti interese

1
Mijić Jerka, Petani Rozana, Percepcija o poštivanju prava djeteta u obitelji kod mladih, Acta Iadertina, 6
(2009), str. 35
2
Hrabar Dubravka, Nova procesna prava djeteta- europski pogled, u: Godišnjak Akademije pravnih znanosti
Hrvatske, studeni 2012. godine, str. 65
3
Ibid.
4
Usvojena je rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 20.11.1989. godine (Službeni list SFRJ-
Međunarodni ugovori, br. 15/09).
5
Radić Darko, Zaštita imovinskih prava i interesa djeteta, u: Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj
Luci, 2015. godine, str. 85

2
članova porodice kojima je potrebna pomoć i zaštita društva i države.6 Pri tome se mogućnost
intervencije u porodicu i porodične odnose ograničava, pa se dozvoljava samo ukoliko se time
neće povrijediti ljudska prava članova porodice, kako odraslih tako i djece, odnosno prava
djeteta zagarantovana međunarodnim i evropskim dokumentima.7 Nova rješenja o pravima
djeteta, prihvaćena u porodičnim zakonima Federacije Bosne i Hercegovine 8 i Brčko
Distrikta9, rezultat su uvažavanja zahtjeva postavljenih državi i roditeljima u UN Konvenciji o
pravima djeteta. Poštovanje prava iz ove Konvencije, među kojima su i ona koja čine posebnu
grupu – grupu procesnih prava, koja su predmet Evropske konvencije o ostvarivanju dječjih
prava, a uređena su i u Povelji EU o osnovnim pravima, osigurano je zakonskim odredbama,
kako onim materijalne, tako i procesne prirode. Ovi zakoni su priznali djetetu sva prava iz
oblasti porodičnih odnosa, normirana u ovim dokumentima, pri tome uvažavajući i stavove
Suda, naročito one zauzete u predmetima koji se tiču ostvarivanja roditeljskog staranja i
kontakata djece s roditeljima. Postupajući u skladu s njima, nadležni organi moraju osigurati
najbolji interes djeteta.10

Posmatrano u sklopu vremenskih razdoblja u razvoju ljudskog društva, jasno je da se tek 20.
stoljeće može nazvati zlatnim stoljećem djeteta. Uspostavlja se prava humana i višeznačna
emocionalna veza između roditelja i djece. Ljudska civilizacija do sada nije izgradila neki
drugi adekvatniji oblik koji bi obitelj zamijenio u njenoj socijalizatorskoj i emocionalnoj
funkciji za razvoj djeteta. Zato je izgrađen složen sistem odnosa između obitelji i države.
Država se obavezuje da osigura minimum socijalne sigurnosti obitelji i njenim članovima. S
druge strane, roditelji su obavezni da pri staranju o svojoj djeci postupaju u skladu s interesom
ili blagostanjem djeteta kao rukovodećim principom u obiteljskim odnosima. Za drugačije
postupanje država ima pravo da izrekne sankcije krivičnopravnog i građanskopravnog
karaktera.11 Tako je polovinom 20. stoljeća u Europi došlo do donošenja značajnih
dokumenata (koji se odnose na ljudska prava i osnovne slobode), a koji su nacionalnim

6
Bubić Suzana, Uticaj europskog prava na porodično pravo u Bosni i Hercegovini, u: Zbornik radova, Naučni
skup- Razvoj porodičnog prava- od nacionalnog do europskog, Mostar, 21. 12. 2012. godine, str. 26
7
Upravo je i ova tijesna veza između porodičnog prava i ljudskih prava, odnosno obaveze njihovog poštovanja,
jedan od faktora koji doprinose harmonizaciji nacionalnih porodičnih prava. Posebno značajni su stavovi
Evropskog suda za ljudska prava zauzeti u odlukama donesenim po zahtjevima za utvrđivanje povrede članova
8, 12. i 14. Evropske konvencije za ljudska prava. Postupanje država u skladu s odlukama ovog Suda znatno
doprinosi uklanjanju razlika između nacionalnih prava. Više o Načelu poštovanja porodičnog i privatnog života
u: Bubić Suzana, Traljić Nerimana, Roditeljsko i starateljsko pravo, Sarajevo, 2007. godine, str. 21
8
Porodični zakon FBiH, „Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 31/14
9
Porodični zakon Brčko Distrikta, „Službeni glasnik Brčko Distrikta”, br. 66/07
10
Bubić, op. cit. (bilj. 6), str. 42
11
Petrović Borislav, Kostić Miomira, Međunarodnopravna zaštita djece, u: Godišnjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, LV – 2012., str. 329-344

3
državama poslužili kao osnova za donošenje svojih propisa. Od značajnih dokumenata
donesena je Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,12 zatim
Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka,13 Međunarodni pakt o građanskim i političkim
pravima,14 Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žene,15 Konvencija o pravima
djeteta.16 Svi ovi međunarodni akti imali su za cilj da se na jedan novi način regulišu
porodični odnose, pa se navedenim dokumentima priznaju mnoga prava između kojih se
djetetu priznaje status subjekta prava, sa posebnim pravima i interesima djeteta, kao
rukovodeći kriterij u donošenju svih odluka koje se tiču djeteta.17 S obzirom da su svi ovi
instrumenti za zaštitu ljudskih prava pobrojani u aneksu Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine18, to oni imaju pravnu snagu ustavnih odredaba.

1.1. Dijete kao subjekt prava

Djeca su, naime, temelj obitelji, bez obzira na to radi li se o bračnoj, izvanbračnoj ili
usvojeničkoj obitelji, jer pravne odnose odraslih osoba koje ne vežu djeca ne možemo ni
nazvati obiteljskim odnosima odnosno obitelji. Zbog prirodne ovisnosti djeteta o obitelji,
odnosno o njenim članovima, dijete ima najviše prava vezanih uz svoju obitelj, odnosno njene
ostale članove (prije svega roditelje). Prava koje dijete može ostvarivati u obitelji
determiniraju ga kao pravni subjekt i od presudne su važnosti za psihu djeteta i njegovu
emotivnu sigurnost. Pravni status djece u obitelji ovisi, s jedne strane, o propisima koji
reguliraju njihova prava i prava ostalih članova obitelji, a s druge strane o stupnju i kvaliteti
međusobnih odnosa, emocionalnih problema i uzajamnom uvažavanju.
12
Donesena je 1950 godine, originalna verzija, sastavljena je na engleskom i francuskom jeziku i objavljena pod
nazivom Konvencija za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, stupila je na snagu 3. septembra 1953.
godine. Prve potpisnice Konvencije bile su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Island,
Luksemburg, Holandija, Norveška, Turska i Velika Britanija.
13
Deklaraciju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija (A/RES/217, 10. decembra 1948. u palati Šalot
u Parizu), čime je predstavljeno opće viđenje organizacije vezano za pitanja ljudskih prava garantovanih ljudima.
14
Usvojen Rezolucijom 2200A (XXI) Generalne skupštine 16. decembra 1966. godine. Stupio na snagu 23.
marta 1976.
15
Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena usvojena je 18. decembra 1979. godine u Njujorku
16
Konvencija djetetom definira svako ljudsko biće mlađe od osamnaest godina, osim ako se prema domaćem
zakonodavstvu punoljetnost ne stječe pri nekoj drugoj dobi. Poštivanje Konvencije nadzire Odbor za prava
djeteta UN-a. Jednom godišnje Odbor podnosi izvještaj Trećem odboru Opće skupštineUjedinjenih naroda koji
također saslušava izjavu predsjedatelja CRC na osnovu čega Skupština usvaja rezoluciju o pravima djeteta. Opća
skupština je Konvenciju prihvatila 20. Studenog 1989. Na snagu je stupila 2. rujna 1990. nakon što ju je
ratificirao potreban broj zemalja članica. Trenutačno ju je prihvatilo 196 država,uključujući sve članice
Ujedinjenih naroda osim Somalije i SAD.
17
Krešić Boris, Softić Edina, Demokratizacija porodičnog prava, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Tuzli,
2016. godine, str. 276.
18
Ustav Federacije BiH, „Službene novine FBiH“ br. 1/94

4
Postojeći propisi, prije svih obiteljskopravni, iziskuju određene izmjene i osuvremenjivanje
odredbi koje se odnose na roditeljsko pravo i dječja prava kao novu pravnu i vrijednosnu
kategoriju.19
Dijete kao subjekt prava ima imovinskopravnu sposobnost20 , može sticati i imati imovinu. U
tom smislu važan je pravno-politički interes da se pravno uredi upravljanje i raspolaganje
takvom imovinom sve do sticanja potpune poslovne sposobnosti titulara imovine (djeteta).21
Budući da dijete nema potpunu poslovnu sposobnost, njegovi roditelji imaju dužnost i pravo
da ga zastupaju. Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopštiti, to se može
punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju
sa kojim dijete živi.22 Dakle, roditelji u smislu vršenja roditeljskog prava imaju dužnost i
pravo da štite prava i interese djeteta, pa je sasvim opravdano rješenje da roditelji imaju
dužnost i pravo da u interesu djeteta upravljaju njegovom imovinom i, pod određenim
uslovima, koriste prihode sa te imovine i raspolažu istom sve do punoljetnosti ili emancipacije
djeteta.23 O tim pravima razmatraće se u idućim poglavljima rada.

2. Dužnosti i prava roditelja prema imovini djeteta

Maloljetno dijete može imati vlastitu imovinu, posebnu u odnosu na imovinu roditelja. Iako
takve situacije nisu česte, zakonodavac nije propustio regulisati dužnosti i prava roditelja
prema imovini djeteta.24 Ove dužnosti i prava se odnose samo na onu imovinu koju je dijete
dobilo nasljedstvom, poklonom ili po drugom zakonskom osnovu, a ne radom.25 Imovinom
koju je dijete steklo radom, ono samostalno raspolaže ( uz naprijed navedeno ograničenje).
Ova zakonska odredba proizilazi iz općih pravila o roditeljskom staranju koja čine skup
odgovarajućih odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i
imovinskih prava i interesa djeteta i da se to ostvaruje u najboljem interesu djeteta, da roditelji
zastupaju dijete, da pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze
maloljetnik stariji od 14 godina može zaključivati samo uz saglasnost roditelja, a maloljetnik

19
Hrabar Dubravka, Prava djece u obitelji, u: Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, 1994. godine,
str. 263.
20
Ibid.
21
Radić, op. cit., str. 86
22
Čl. 137. st. 4. PZ FBiH
23
Čl. 264.-266. PZ FBiH
24
Bubić, Traljić, op. cit., str. 167
25
Čl. 264. PZ FBiH

5
koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenom platom odnosno zaradom.26
Prema imovini maloljetnog djeteta roditelji imaju slijedeće dužnosti i prava:

1. Upravljanje imovinom djeteta

2. Korištenje prihoda sa imovine djeteta
3. Raspolaganje imovinom djeteta27

Odnosi između roditelja i djeteta povodom imovine djeteta uređeni su zakonskim propisima
koji obuhvataju pravila o pravima i dužnostima roditelja da upravljaju i raspolažu imovinom
djeteta, odnosno pravila o odgovornosti roditelja za štetu koju oni pričine na imovini djeteta.
Primjena navedenih propisa zavisi od uzrasta djeteta i načina na koji je ono steklo imovinu.
Dakle, način sticanja imovine djeteta i njegov uzrast kriterijumi su za (ne)primjenjivanje
imovinskopravnih ovlašćenja roditelja da upravljaju i raspolažu djetetovom imovinom.28
Ukoliko je dijete imovinu steklo svojim radom, onda ovako stečenom imovinom dijete
samostalno upravlja, ali i raspolaže. „Ako može više, teže (da zaradi i stekne imovinu), onda
može i manje, lakše (da upravlja i raspolaže takvom imovinom).“29 U PZ FBiH maloljetnik
koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, dok pravne
poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz
saglasnost roditelja.30 U PZ BD prihvaćeno je gotovo isto rješenje, uz različito određenu
starosnu granicu - 16 godina, mada je istim zakonom propisano da maloljetnik sa navršenih
14 godina stiče ograničenu poslovnu sposobnost.31 Za razliku od nekih porodičnih
zakonodavstava u okruženju, porodično zakonodavstvo FBiH ne pravi razliku između
maloljetnika u pogledu njihovog uzrasta, a koja bi se ticala sticanja ograničene poslovne
sposobnosti.32 Ipak, pozitivno pravo priznaje maloljetniku pravo da u određenim slučajevima
punovažno zaključuje pravne poslove koji imaju imovinski karakter. Tako, pored mogućnosti
zasnivanja radnog odnosa i upravljanja i raspolaganja ostvarenom zaradom, maloljetnik sa
navršenih 15 godina koji je sposoban za rasuđivanje može raspolagati svojom imovinom
mortis causa - stiče testamentarnu sposobnost.33

26
Zečević Enver, Porodičnopravni odnosi, Sarajevo, 2005., str. 144
27
Bubić, Traljić, loc. cit.
28
Radić, loc. cit.
29
Panov Slobodan, Porodično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu i Službeni glasnik, Beograd, 2008,
str. 416.
30
Čl. 137 st. 2 PZ FBiH
31
Čl. 120 st. 2 i čl. 139 st. 5 PZ BD
32
Radić, op. cit., str. 87
33
Čl. 62 st. 1 Zakona o nasljeđivanju FBiH (Službene novine FBIH, br. 80/14)

6
2. 1. Upravljanje imovinom djeteta

Kao jednu od dužnosti i prava roditelja, zakon normira upravljanje imovinom djeteta do
njegovog punoljestva, u skladu sa odredbama zakona.34 Upravljanje dječijom imovinom se
sastoji u aktima koje roditelji zajedno i sporazumno preduzimaju radi očuvanja, unapređenja i
uvećanja imovne djeteta.35 U zakonu se u dijelu koji normira imovinske odnose roditelja i
djece, naglašava da roditelji upravljaju imovinom u interesu djeteta36 , što znači da sve radnje
koje budu preduzimali, moraju biti usmjerene na zaštitu i osiguranje imovine. Način i oblik
upravljanja se određuje prema sastavu imovine, tako da se konkretizacija obaveze upravljanja
vrši na različit način u svakom pojedinom slučaju, s tim da radnje upravljanja treba da održe
ili povećaju imovinu maloljetnika, (npr. zaštita od oštećenja i uništenja, organizovanje
proizvodnje na poljoprivrednom imanju, ubiranje i prodaja plodova sa imovine, održavanje i
izdavanje kuće za stanovanje i naplata stanarine i sl.). Međutim, pri upravljanju dječijom
imovinom roditelji ne smiju dirati glavnicu.37

Roditelj imovinom djeteta mora upravljati kao dobar domaćin ( bonus pater familias), što on
najčešće i čini.38 Razumije se, roditelji, u slučaju zajedničkog vršenja roditeljskog prava,
imovinom djeteta upravljaju sporazumno. Ako među njima postoji nesporazum o ovom
pitanju, onda će spor riješiti sud na zahtjev jednog od njih. U slučaju da roditeljsko pravo vrši
samo jedan od roditelja, onda isti roditelj ima dužnost i pravo upravljanja i raspolaganja
imovinom djeteta.39 U slučaju nemarnog i nesavjesnog postupanja, prema roditelju se mogu
primjeniti zakonom propisane mjere: organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od
roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom i o prihodima koji se ostvaruju za potrebe
dijeteta40, i odlučiti da roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta imaju položaj
staraoca41, a sud može, na prijedlog organa starateljstva, radi zaštite imovinskih interesa
djeteta, odrediti mjere obezbjeđenja na imovini roditelja.42

34
Čl. 139. PZ FBiH
35
Bubić, Traljić, loc. cit.
36
Čl. 264. PZ FBiH
37
Bubić, Traljić, loc. cit.
38
Ibid.
39
Radić, op. cit., str. 88
40
Čl. 155. st. 1. PZ FBiH
41
Čl. 155. st. 2. PZ FBiH
42
Čl. 155. st. 3. PZ FBiH

7
Izricanjem ovih mjera roditelji prestaju biti samostalni u upravljanju imovinom, njihovi
postupci i radnje podliježu kontroli organa starateljstva koja, međutim ne mora biti stalna.43
Ova obaveza roditelja ostaje i onda kada roditelju bude oduzeto pravo da živi s djetetom.
Znači, nepravilno staranje o ličnosti djeteta ne mora značiti zanemarivanje imovinskih ineresa
djeteta.44
U uporednom pravu postoje slična rješenja. Tako Obiteljski zakon Hrvatske45 (član 259. - stav
2.), i ZZZDR Slovenije46 (član 109.) također ovlašćuju roditelje da upravljaju imovinom
djeteta, osim onom koju je dijete steklo radom. U švedskom pravu je umjesto ranijeg rješenja,
po kojem je upravljanje dječijom imovinom od strane roditelja ili staraoca bilo stavljeno pod
jaku javnu kontrolu, uvedeno modernije i blaže rješenje, koje normira nadzor nad
upravljanjem imovinom ako je ona velike vrijednosti. Nezavisno od vrijednosti imovine,
saglasnost nadležnog starateljskog organa je potrebna za takve mjere kao što su prodaja
djetetovih nekretnina ili zaduživanje djeteta. Poseban nadzor se primjenjuje na imovinu koje
je dijete dobilo poklonom, nasljedstvom ili testamentom.47 U poljskom pravu su roditelji u
pogledu upravljanja dječijom imovinom ograničeniji nego u našem: roditelji imaju položaj
koji kod nas ima staralac, pa ne mogu bez odobrenja starateljskog suda preduzimati akte koji
prelaze redovno upravljanje, niti odobriti slične akte djeteta.48 U asutrijskom pravu roditelji su
obavezni podnositi izvješaj o upravljanju imovinom, a sud ih ove obaveze može osloboditi
ako ne postoji sumnja o pravilnom upravljanju ovom imovinom.49

2. 2. Korištenje prihoda sa imovine djeteta

Za razliku od poslova upravljana imovinom djeteta u pogledu kojih je zakonodavac

roditeljima dao „indikaciono upustvo“ – da upravljaju u interesu djeteta, poslovi raspolaganja
djetetovom imovinom trpe veća ograničenja.50 Tako, prihode sa imovine djeteta roditelji
mogu koristiti za njegovo izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje.51 Dakle, u svrhu
zaštite života i zdravlja, odnosno u svrhu ostvarivanja ostalih prava i interesa djeteta. Izuzetak
u odnosu na citirano pravilo predstavlja mogućnost da se pomenuti prihodi koriste za

43
Bubić, Traljić, loc. cit.
44
Bubić, Traljić, op. cit., str. 168
45
Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 116/2003, 17/2004, 136/2007, 107/2007, 61/2011.
46
Zakon o zakonski zvezi in družinskih razmerjih – ZZZDR-C (Uradni list RS, št. 16/2004)
47
Bubić, Traljić, loc. cit.
48
Ibid.
49
Ibid.
50
Radić, loc. cit.
51
Čl. 265. st. 1. PZ FBiH

8
izdržavanje članova porodice, što predstavlja dosljednu primjenu načela porodične
solidarnosti, ali i principa uzajamnosti.52

Pošto se radi o imovini maloljetnog djeteta očito se to odnosi i na prihode od te imovine.

„Ovdje se pojavljuje dilema o tome da li postoji razlika u korištenju imovine maloljetnika
koja je stečena radom i prihodima od te imovine ( koju koristi samostalno maloljetnik) u
odnosu na imovinu maloljetnika i prihode te imovine, koji nisu stečeni radom maloljetnika,
već na neki drugi način. Čini se da nema razlike u namjeni korištenja imovine i prihoda
maloljetnog djeteta, bez obzira da li je stečena radom djeteta ili na drugi način, jer odredba
člana 217. PZ FBiH izjednačuj prihode ostvarene radom maloljetnika i iz njegove imovine
(bez obzira kako je stečena). Razlika je samo u ovlaštenjima upravljanja i korištenja
imovinom i prihodima, a ne i u namjeni, jer imovinom i prihodima maloljetnika koji su
stečeni radom maloljetnika, on upravlja i koristi samostalno, a imovinom stečenom na drugi
način i prihodima od te imovine ovlaštenje upravljanja i korištenja vrše roditelji.“53

OZ Hrvatske ovlašćuje roditelje na korištenje prihoda od imovine djeteta samo za potrebe

djeteta-njegovo izdržavanje, liječenje, odgoj, školovanje, obrazovanje, ili za podmirenje nekih
drugih važnih potreba djeteta, a ne i za izdržavanje članova porodice.54 PZ Srbije normira
mogućnost upotrebe prihoda od ove imovine i za vlastito izdržavanje i izdržavanje drugog
zajedničkog maloljetnog djeteta55, a slovenački ZZZDR i za podmirenje potreba porodične
zajednice, ako sami nemaju dovoljno sredstava.56 U švicarskom pravu prihodi sa dječije
imovine se mogu koristit za izdržavanje i obrazovanje djeteta, ali i za potrebe porodice.
Međutim, to ne važi za imovinu datu djetetu, u njegovom interesu, a u vezi sa kojom
poklonodavac može isključiti upravljanje roditelja.57 U austrijskom pravu prihodi se mogu
koristiti i u druge svrhe, ali ako se nisu koristili za izdržavanje djeteta, roditelji moraju
podnijet izvještaj sudu.58

52
Čl. 265. st. 2. PZ FBiH
53
Zečević, loc. cit.
54
Čl. 260. OZ Hrvatske
55
Čl. 193. st. 5. Porodični zakon Srbije, („Službeni glasnik RS“, br. 18/2005)
56
Čl. 110. ZZZDR Slovenije
57
Bubić, Traljić, loc. cit.
58
Ibid.

9
2. 3. Raspolaganje imovinom djeteta

U raspolaganju, odnosno ograničenju i otuđenju dječije imovine, roditelji su ograničeni još u

većoj mjeri nego u korištenju prihoda. Otuđenje je raspolaganje stvarima odnosno pravima
djeteta (prodaja, zamjena, poklon, uništenje, potrošnja). Isto tako pod raspolaganjem treba
podrazumjevati odricanje od tužbenog zahtjeva ili priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od
nasljedstva ili legata.59 Otuđenjem i opterećenjem imovine se umanjuje njena glavnica, pa
takva raspolaganja treba ograničiti i dozvoliti samo ako se na drugi način ne može omogućiti
egzistencija djeteta.60 Otuđiti ili opteretiti imovinu djeteta roditelji mogu samo uz odobrenje
organa starateljstva i kada je to radi izdržavanja djeteta, njegovog liječenja, vaspitanja i
obrazovanja, ili kada to zahtijeva drugi važan interes djeteta.61 To je normirano odredbom
člana 266.PZ FBiH. Ovo pravilo vrijedi kada se radi o vrijednijim stvarima iz imovine djeteta,
što u praksi najčešće podrazumijeva nepokretnosti i pokretne stvari veće vrijednosti.62
Zakonodavac u Srbiji primjenu ovog pravila vezuje za „nepokretnu imovinu i pokretnu
imovinu veće vrijednosti“ 63
, dok se u Hrvatskoj saglasnost organa starateljstva zahtijeva u
svakom slučaju raspolaganja imovinom djeteta, „ne sužavajući“ polje dejstva posmatranog
ograničenja u vidu saglasnosti organa starateljstva na samo vrijedniju imovinu, ili vrijednije
dijelove imovine djeteta.64 Isto tako, u pogledu preduzimanja procesnih radnji pred sudom ili
drugim organima, a koje se odnose na imovinu djeteta, vrijedi pravilo da ih roditelji mogu
preduzimati samo sa odobrenjem organa starateljstva.65 Ako se radi o manje vrijednim
stvarima ili pravima, onda roditelju nije potrebno odobrenje organa starateljstva.66

Prilikom raspolaganja imovinom djeteta roditelji su dvostruko ograničeni:

1. namjenom u koju se mogu koristiti sredstva dobijena raspolaganjem imovinom i

2. ocjenom interesa djeteta od organa strateljstva.67 Time su interesi djeteta maksimalno
osigurani, pošto se njihova ocjena ne ostavlja samim roditeljima, koji bi mogli, u želji da
sačuvaju svoju imovinu, raspolagati imovinom djeteta. Potrebu za raspolaganjm imovinom
djeteta, odnosno nemogućnost da se na drugi način osiguraju sredstva za podmirenje njegovih

59
Zečević, loc. cit.
60
Ibid.
61
Radić, loc. cit.
62
Čl. 266 st. 1 PZ FBiH
63
Čl. 193 st. 3 PZ Srbije
64
Čl. 261 st. 1 OZ Hrvatske
65
Čl. 266 st. 2 PZ FBiH i Čl. 261 st. 2 OZ
66
Zečević, loc. cit.
67
Bubić, Traljić, loc. cit.

10
potreba mora utvrditi organ starateljstva, te na osnovu toga dati odobrenje za raspolaganje.
Pravni posao koji roditelj zaključi bez odobrenja organa strateljstva je nepunovažan.68
Poslovi kojima se raspolaže imovinom djeteta (odnosno maloljetnika) Zakon o notarima
navodi kao jednu od grupa poslova za koje je potrebna notarski obrađena isprava.69 Kako je
već spomenuto samo s odobrenjem organa starateljstva roditelji mogu preduzimati pred
sudom ili drugim organima procesne radnje koje se odnose na imovinu djeteta.70 Znači, ako bi
preduzimanje neke procesne radnje imalo za posljedicu raspolaganje imovinom djeteta,
roditelji bi za nju morali imati odobrenje organa starateljstva, koji bi prije njegovog davanja
ili uskraćivanja utvrdio interes djeteta.71 Sudska praksa se izjasnila da je roditelju potrebno
odobrenje organa starateljstva da tužbom traži nakanadu štete za dijete u obliku jednokratnog
(kapitaliziranog) iznosa umjesto u iznosima mjesečnih renti (npr. zbog izgubljenog
izdržavanja).72 Opterećenje vrijednijih stvari i prava maloljetnika imamo kada se imovina
maloljetnika daje u zalog, zasniva pravo služnosti, plodouživanje, realni teret, itd. 73

Roditelj je, ovakvim ograničenje u raspolaganju imovinom djeteta, izjednačen sa staraocem,

čija su ovlaštenja u zastupanju štićenika inače uža od ovlaštenja roditelja na zastupanje
djeteta.74 Dakle, za razliku od prihoda sa imovine djeteta, gdje se jasno postavljaju razlozi radi
kojih se mogu koristiti (trošiti), ovde se pored navedenog uvodi i dodatni uslov, a to je
saglasnost organa starateljstva. Na ovaj način zakonodavac je smatrao da bi prije otuđenja ili
opterećenja imovine djeteta organ starateljstva trebao da ispita nužnost i/ili opravdanost
namjeravanog pravnog posla kojim se raspolaže imovinom djeteta, štiteći tako privatni interes
(interes djeteta) i, budući da se radi o kategoriji lica koja prema ustavu i zakonu uživaju
posebnu zaštitu, opšti interes (interes društva).75

U uporednom pravu postoje slična rješenja. OZ Hrvatske i ZZZDR Slovenije na isit način kao
i naš zakon uređuju ovo pitanje.76 PZ Srbije normira pravo roditelja da raspolažu imovinom
djeteta koje nije steklo radom. Pri tome su oni ograničeni: nepokretnom imovinom i
pokretnom velike vrijednosti mogu raspolagati samo uz prethodnu ili naknadnu saglasnost

68
Ibid.
69
Čl. 73. st. 1. i 2. Zakona o notarima Federacije BiH ,“Službene novine FBiH“ br. 45/02
70
Čl. 266. st. 2. PZ FBiH
71
Bubić, Traljić, loc. cit.
72
Zečević, loc. cit.
73
Ibid.
74
Bubić, traljić, loc. cit.
75
Radić, op. cit., str. 89
76
Članovi 259- 261 OZ Hrvatske, odnosno član 111. ZZZDR Slovenije

11
organa starateljstva, a glavnicu imovine mogu uporijebiti samo za izdržavanje djeteta, ili kada
to zahtijeva neki drugi važan interes djeteta.77

3. Mjere zaštite imovinskih prava djeteta

Propisi kojima se uređuje upravljanje i raspolaganje imovinom djeteta već sadrže izvjesna
ograničenja za roditelje, koji bez saglasnosti organa starateljstva ne mogu da preduzimaju
pravne poslove raspolaganja nekim dijelovima dječije imovine, odnosno koji ne mogu
prihode iz imovine djeteta koristiti za potrebe drugačije od zakonom propisanih. Međutim,
pored pomenutih ograničenja prava roditelja i ustanovljene obaveze roditelja da imovinom
djeteta upravljaju u njegovom interesu, zakonodavac je predvidio i niz posebnih mjera kojima
se štite imovinska prava djeteta.78 Ovakav set mjera zapravo upotpunjava pravnu zaštitu
djeteta, jer su pored navedenih, zakonom propisane i mjere zaštite ličnih prava djeteta.
Izricanje i primjena mjera kojima se štite imovinska prava djeteta u nadležnosti su suda i
organa starteljstva, zavisno od vrste mjere.79 U okviru vršenja pojačanog nadzora roditelja,
organ starateljstva može zahtijevati od roditelja u svako doba da polože račune o upravljanju
imovinom djeteta.80 Na ovaj način, organ starateljstva nastoji preventivno djelovati i spriječiti
nastupanje štetnih posljedica po imovinska prava i interese djeteta ili reagovati na već
preduzete pravne poslove od strane roditelja u pogledu kojih činjenice ukazuju na
nepravilnosti i/ili nesavjesno upravljanje imovinom djeteta.81 Izricanjem ove mjere roditelji se
dovode u položaj vrlo sličan položaju staraoca, jer su u smislu polaganja računa obavezni da
predstave stanje u kojem se nalazi imovina djeteta, da evidentiraju sve prihode i rashode,
obrazlože korišćenje prihoda sa imovine djeteta.82

Druga mjera, u pogledu čije nadležnosti mogu da se iznesu različiti argumenti,

podrazumijeva da organ starateljstva, a radi zaštite imovinskih interesa djeteta, odluči da se

77
Čl. 193. PZ Srbije
78
Radić, loc. cit.
79
Organ starateljstva nadležan je da preduzima mjere za zaštitu imovinskih prava i interesa djeteta kada se dijete
nalazi pod starateljstvom. Tako organ starateljstva: vrši popis i procjenu imovine prije nego što je preda staraocu
na upravljanje; preduzima mjere za osiguranje imovine štićenika prije donošenja rješenja kojim se ono stavlja
pod starateljstvo, odnosno zahtijeva zabilježbu u zemljišno-knjižnim evidencijama o pokretanju postupka za
stavljanje pod starateljstvo; odlučuje o davanju saglasnosti na akte raspolaganja imovinom štićenika. Vid. čl.
172, 173 i 179 PZ FBiH.
80
Čl. 155 st. 1 PZ FBiH, isto rješenje je prihvaćeno i u drugim porodičnim zakonodavstvima FBiH- čl. 118 st. 1
OZ Hrvatske, čl. 80 st. 2 t. 3 PZ Srbije
81
Radić, op. cit., str. 90
82
Iako nije zakonom propisano u kojoj formi i koje elemente mora da sadrži „polaganje računa“, nema prepreka
da se primjeni zakonska odredba kojom je propisano koje elemente treba da sadrži izvještaj staraoca koji se
odnosi na imovinu štićenika (čl. 180 st.3 PZ FBiH).

12
roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta stave u položaj staraoca.83 Ovu mjeru izriče
organ starateljstva a ne sud jer efikasnost i pravovremenost ove mjere u smislu efekata njene
primjene zahtijevaju jednostavan postupak, brzo odlučivanje i brzo djelovanje. 84 Uvažavajući
princip najmanjeg posezanja, organ starateljstva će se odlučiti za konzumiranje ovog
ovlašćenja u situacijama kada primjenom prethodne mjere nije ostvarena adekvatna zaštita
imovinskih interesa djeteta, odnosno kada je izvjesno da zahtijevanje od roditelja da polože
račune o upravljanju dječijom imovinom neće predstavljati dovoljnu zaštitu imovinskih
interesa djeteta in concreto.85

Konačno, sud na zahtjev organa starateljstva, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, može
dozvoliti mjere obezbjeđenja na imovini roditelja.86 Izricanju ove mjere pristupa se u
slučajevima kada su imovinska prava i interesi djeteta ozbiljno ugroženi ili povrijeđeni,
odnosno kada su roditelji nasavjesnim upravljanjem ili raspolaganjem dječijom imovinom
prouzrokovali štetu. Popisom i procjenom imovine roditelja, konstituisanjem hipoteke i
založnog prava na pokretnim stvarima, polaganjem kaucije od strane roditelja, nastoji se
pružiti efikasna zaštita imovinskih prava djeteta, odnosno omogućiti obeštećenje djeteta u
slučaju nesavjesnog ponašanja njegovih roditelja.87

4. Odgovornost roditelja za štetu

Roditelji osim prava na imovini djeteta, mogu imati i građanskopravnu odgovornost, i to za

štetu koju pričine na imovini djeteta, odnosno za štetu koju dijete prouzrokuje trećem licu.88
Prilikom preduzimanja akata upravljanja i raspolaganja imovinom djeteta, roditelji mogu
pričiniti štetu svojom krivicom.89 Ukoliko su, dakle, roditelji namjerno ili nepažnjom
prouzrokovali štetu na imovini djeteta, roditelji će solidarno odgovarati za naknadu štete.
Solidarna odgovornost u ovom slučaju je građanskopravni izraz zajedničkog vršenja
roditeljskog prava. Odgovornost za naknadu štete snosiće jedan roditelj, ukoliko samo on vrši

83
Radić, loc. cit.
84
Čl. 155 st. 2 PZ FBiH
85
Radić, loc. cit.
86
Čl. 155 st. 3 PZ FBiH
87
Radić, loc. cit.
88
Ibid.
89
Čl. 158 Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 46/85, 45/89 i 57/89,
“Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94, “Službeni glasnik RS”, br. 17/93 i 3/96)

13
roditeljsko pravo i upravlja imovinom djeteta.90 Roditelji će odgovarati i bez njihove krivice,
prema pravilima o objektivnoj odgovornosti, ukoliko šteta na imovini djeteta potiče od opasne
stvari ili opasne djelatnosti čiji su imaoci, odnosno vršioci upravo roditelji djeteta. 91 U smislu
ostvarivanja potraživanja koje glasi na naknadu štete, važno je ukazati i na pravilo prema
kojem između roditelja i djece ne teku rokovi zastarjelosti sve dok traje roditeljsko pravo.92
Roditelji odgovaraju i za štetu koju prouzrokuje njihovo maloljetno dijete trećem licu, i to
prema pravilima o odgovornosti za drugoga. Ukoliko štetu prouzrokuje dijete mlađe od 7
godina, njegovi roditelji odgovaraju bez obzira na krivicu.93 Roditelji se ne mogu osloboditi
odgovornosti dokazujući da su vršili potreban nadzor nad djetetom, odnosno pretpostavka
krivice je neoboriva (praesumptio iuris et de iure). Oslobađanje roditelja od odgovornosti je
moguće, ako postoje razlozi za isključenje objektivne odgovornosti ili ako je dijete u vrijeme
prouzrokovanja štete bilo povjereno drugom licu i ako je to lice odgovorno za štetu.94 Za
razliku od prethodne situacije, odgovornost roditelja za štetu koju prouzrokuje dijete starije od
7 godina i mlađe od 14 godina temelji se na krivici. Budući da je pretpostavka o krivici
roditelja oboriva (praesumptio iuris tantum), roditelji se mogu osloboditi odgovornosti,
ukoliko dokažu da je šteta nastupila bez njihove krivice.95 Dijete u navedenom uzrastu će
odgovarati samo ako se dokaže in concreto da je prilikom prouzrokovanja štete bilo sposobno
za rasuđivanje.96 Ako pored roditelja za štetu odgovara i dijete, onda je njihova odgovornost
solidarna.97 Konačno, dijete starije od 14 godina je deliktno sposobno i odgovara prema
opštim pravilima o građanskopravnoj odgovornosti.98 Međutim, vrlo često djeca nemaju
(dovoljno) imovine iz koje bi oštećeno lice bilo obeštećeno, pa sud može, kada to pravičnost
zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje roditelja i oštećenika, da obaveže
roditelje na naknadu štete, potpuno ili djelimično.99

90
U postupku naknade štete koji se vodi protiv jednog ili oba roditelja (zavisno do načina vršenja roditeljskog
prava), a zbog sukoba interesa, djetetu se postavlja kolizijski (naročiti) staralac.
91
Čl. 173 i čl. 174 st. 1 ZOO
92
Čl. 381 t. 2 ZOO
93
Čl. 160 st. 1 i čl. 165 st. 1 ZOO.
94
Čl. 165 st. 2 i 3 ZOO. Međutim, drugo lice kome je povjeren maloljetnik neće odgovarati za štetu, ako dokaže
da je vršio potreban nadzor ili da bi šteta nastupila i pri vršenju potrebnog nadzora, odnosno isto lice neće
odgovarati za štetu, ako je ona nastala usljed lošeg vaspitanja djeteta, rđavih primjera ili poročnih navika koje su
mu roditelji dali (čl. 167 st. 1 i čl. 168 ZOO)
95
Čl. 165 st. 4 ZOO.
96
Čl. 160 st. 2 ZOO
97
Čl. 166 ZOO
98
Čl. 160 st. 3 ZOO
99
Čl. 169 st. 3 ZOO

14
5. Primjeri iz sudske prakse
1. Izreka presude o predaji nekretnine roditelju maloljetnog djeteta

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka ako je u izreci presude navedeno da
je tuženi dužan predati nekretnine roditelju malodobnog tužioca, a u obrazloženju-
malodobnom tužiocu, jer po zakonu roditelji upravljaju imovinom maloljetnika.

Iz obrazloženja:

Okolnost da je izrekom prvostepene presude odlučeno da tužena nekretnine vrati zakonskoj

zastupnici tužilaca, a u obrazloženju da ih preda tužiocima, ne čini presudu nejasnom, pa
time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka
13. Zakona o parničnom postupku. Prema odredbi člana 279. stav 2. Porodičnog zakona
SRBiH imovinom maloljetne djece upravljaju njihovi roditelji, pa je u skaldu sa tom zakosnko
odredbom odluka da tužena predmetne nekretnine preda zakonskoj zastupnici mldb. tužilaca.

(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev-492/88, od 11. 05, 19893 godine, Bilten VSBiH
3/1989, str. 52, odl. 83)100

2. Primjena posebnih zakonskih odredaba o učincima prodaje tuđe stvari- prethodno

odobrenje centra za socijalnu skrb

Primjenom općih odredaba o učincima prodaje tuđe stvari ( čl. 460. ZOO) ne može se
otkloniti primjena posebnih zakonskih oderedaba kojima su predviđene pretpostavke pod
kojima roditelji mogu valjano otuđiti imovinu svog maloljetnog djeteta, predviđajući potrebu
saglasnosti nadležnog Centra za socijalnu skrb.

Iz obrazloženja:

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio da se utvrdi ništenim Ugovor o kupoprodaji stana

sklopljen između tuženice kao prodavatelja i II-tuženika, kao upca, obrazlažući to time da je
pedmet kupoprodaje stan koji je u ½ dijela suvlasništvo maloljetnog N. M. čija je majka tj.
tužena, protivno odredbama čl. 261. Obiteljskog zakona, dakle bez saglasnosti nadležnog
Centra za socijalnu skrb, štoviše, nako što je taj Centar odbio dati saglasnost na navedeni
kupoprodajni ugovor, otuđila stan označavajući sebe kao isključivu vlasnicu te na taj način,
prema stajalištu tužitelja postupila suprotnom prisilnom propisu i moralu, a što je sve bilo
poznato i II-tuženiku kao kupcu.

Ovaj revizijski sud smatra da se primjenom općih odredaba o učincima prodaje tuđe stvari
(čl. 460. Zakona o obveznim odnosima – NN, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96,
91/96, 112/99 i 88/01) u konkretnom sluaju ne može otkloniti primjena posebnih odredaba čl.
261, Obiteljskog zakona kojima su predviđene pretpostavke da roditelji mogu valjano otuđiti
imovinu svog maloljetnog djeteta, predviđajući potrebu saglasnosti nadležnog Centra za
socijalnu skrb. Iz navedenog slijedi da je posebnim odredbama iz Obiteljskog zakona, koje

100
Medić Duško, Tajić Haso, Porodično pravo u praksi, Sarajevo, 2013., str. 438

15
imaju karakter prinudnog propisa, uređena mogućnost raspolaganja imovinom maloljetnog
djeteta, pa raspolaganje suprotno tim propisima ima za posljedicu ništavost ugovora, koja u
okolnostima konkretnog slučaja nije mogla biti otklonjena ni opisanim postupanjem tužene ni
primjenom općih odredaba o prodaji tuđe stvari.

(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-425/08-2, od 26, 10, 2010, godine, Ing PSP 1/11)101

3. Imovina velike vrijednosti-opoziv poklona učinjenog djetetu-saglasnost organa

starateljstva za raspolaganje tom imovinom

Opoziv poklona nepokretnosti učinjenog djetetu predstavlja raspolaganje imovinom tog

djeteta velike vrijednosti, pa je sud uvijek dužan da obavijesti organ starateljstva o razlozima
za zaštitu prava djeteta i zatraži saglasnost za raspolaganje tom imovinom, kao i da dozvoli
djetetu da neposredno izrazi svoje mišljenje.

Iz obrazloženja:

Kod činjeničnog utvrđenja da su parnične stranke i to tužilac kao poklonodavac i maloljetni

tuženi, a koga zastupa zakonski zastupnik majka, zaključili pravovaljan ugovor o poklonu
nepokretnosti 4. 12. 1991. godine, da je nakon zaključenja ugovor o poklonu čiji opoziv traži
tužilac ovome prestao radni odnos u Društvenom preduzeću „Šećerana“ iz Šapca (2002.
godine) od kada se nalazi na evidenciji nezaposlenih i po kom osnovu ne prima nikakvu
naknadu, a da nije u mogućnost da sospstvenim radom ostvaruje prihode, da je došlo do
osiromašenja tužioca nakon otuđenja sporne nekretnine, nižestepeni sudovi su izveli pravni
zaključak da u konkretnom slučaju postoji zakonski razlog za opoziv spornog ugovora o
poklonu nepokretnosti, što je maloljetni tuženi, a čiji je zakonski zasupnik majka, kao
poklonoprimac dužan da prizna i da nepokretnost koja je predmet ovog ugovora o poklonu
preda tužiocu u posjed i trpi da se tužilac upiše u zemljišne i druge javne knjige kao vlasnik
te nepokretnosti. Vrhovni sud odlučujući po reviziji maloljetnog tuženog, a imajući u vidu
predmet spora, sadržinu pravne zaštite koju tužilac zahtjeva te utvrđenih činjenica da je
sporni ugovor zaključen sa tuženim – poklonoprimcem, koji je dijete sa navršenih 14 godina
života, našao je da je u nižestepenim presudama materijalno pravo pogrešeno primjenjeno iz
kog razloga je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Ovo sa razloga što je
pravni osnov ove parnice opoziv ugovora o poklonu zaključen sa poklonoprimcem, koji je
dijete koje je navršilo 14 godina života (stariji maloljetnik), što opoziv poklona nepokretnosti
djeteta predstavlja raspolaganje imovinom tog djeteta velike vrijednosti, te su zbog toga
razloga nižestepeni sudovi propustili, a u smislu člana 193. st. 2. i 3. u vezi sa članom 64.
Porodičnog zakona i člana 263. st. 3. i člana 65. istog zakona, da o podnošenju tužbe tužioca
protiv maloljetnog tuženog obavijeste organ starateljstva kao razloga za zaštitu prava djeteta
i zatraži saglasnost ovog organa za raspolaganje tom imovinom, kao i da omogući djetetu da
blagovremeno dobije sva obavještenja koja su mu potrebna za forimranje svog mišljenja i
dozvoli mu da neposredno izrazi svoje mišljenje kojem mora posvetiti dužnu pažnju o svim
pitanjima koja ga se tiču u ovom postupku u kome se odlučuje o njegovom pravu. Iz ovih
razloga je Vrhovi sud Srbije ukinuo nižestepene presude i vratio prvostepenom sudu na

101
Ibid., str. 439

16
ponovno suđenje i naložio da u ponovno postupku postupi po izloženim primjedbama i
pravilnom primjenom materijalnog prava ponovo odluči o postavljenom tužbenom zahtjevu, a
u smislu člana 406. st. 1. , čl. 407. st. 2. u vezi sa članom 399. Zakona o parničnom postupku.

(Vrhovni sud Srbije, Rev-1906/06, od 27. 09. 2006. godine, Bilten VSSr4/06, str. 58-59)102

4. Imovina djeteta-vansudsko poravnanje o naknadi nematerijalne štete zbog smrti bliskog

lica-odobrenje organa starateljstva

Odobrenje organa starateljstva roditelju za zaključenje vansudskog poravnanja sa tuženim, u

ime i za račun svoje maloljetne djece, čiji je zakonski zastupnik, nije neophodno kada se ne
radi o zaklučenju pravnog posla kojim se otuđuje ili opterećuje imovina maloljetnika, već se
istim ona naprotiv uvećava.

Iz obrazloženja:

U konkrentom slučaju, u poravnanju koje su tužioci zaključili navedeno je da oni prihvataju

ponuđene iznose na ime potpune naknade štete po osnovu smrti bliskog lica, te da se
njihovom isplatom smatraju u cjelosti obeštećeni i da neće po ovom osnovu potraživati bilo
kakvu naknadu van spora ili u sporu. S obzirom na navedeno, slijedi da su tužioci u
potpunosti obeštećeni u vansudskom postupku, te da s toga nemaju pravo na naknadu štete na
ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica. Budući da su tužioci poravnanjem
prihvatili ponuđene iznose kao naknadu cjelokupne štete i odrekli se daljeg potraživanja iz
ovog štetnog događaja, to je bez značaja navod revizije da im je isplatom po poravnanju
isplaćeno samo 10% do 20% stvarne i pravične naknade štete. Navodima revizije nije
dovedena u pitanje pravilnost primjene odredbe člana 112. Zakona o braku i porodičnim
odnosima, jer kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud odobrenje organa starateljstva
prvotužiteljki za zaključenje vansudskog poravnanja sa tuženim, ima i za račun svoje
maloljetne djece, čiji je zakonski zastupnik, nije bilo neophodno budući da se ne radi o
zaključenju pravnog posla kojim se otuđuje ili opterećuje imovina maloljetnika, već se istim
naprotiv njihova imovina uvećava.

(Vrhovni sud Srbije, Rev-2659/05 od 14, 06, 2006. godine)

NAPOMENA: Suprotno VSCG, Gž-155/68, od 20. 09. 1969. godine, ZSO, 1970, knj. 15, sv. 2,
str. 24, odl.127.103

5. Zasnivanje založnog prava na imovini (nekretninama) maloljetnog lica

Imovina maloljetnog djeteta može biti opterećena samo ako je to u njegovom interesu. Stoga
sama saglasnost Centra za socijalni rad, bez utvrđenja da je dato opterećenje u interesu
djeteta, čini sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama maloljetnika ništavim.
Saglasnost centra za zasnivanje založnog prava predstavlja akt raspolaganja, a ne akt
upravljanja imovinom maloljetnog lica, pa je zato podložan sudskoj ocjeni.

102
Ibid., str. 440
103
Ibid.

17
Iz obrazloženja:

Utvrđeno je da je pred Opštinskim sudom u Temerinu 21. 04. 1994. pod br. 1. 19/94 zaključen
sporazum o obezbjeđenju novčanog potraživanja Panonske banke DD Novi Sad zasnivanjem
založnog prava na nekretninama upisanim u zknj. ul. br. 4214 l.o. Temerin s pravom
susvojine tužiteljki u po ½ dijela. Navedeni sporazum o obezbjeđenju novčanog potraživanja
povjerioca, je u ime maloljetnih založnih dužnika- tužiteljki, potpisao njihov otac. Rješenjem
centra za socijalni rad od 17. 03. 1994. dati su saglasnost odobrenje ocu za navedeno
opterećenje imovine tužiteljki. U to vrijeme brak njihovih roditelja je već bio pravosnažno
razveden a one povjerene majci na čuvanje, njegu i vaspitanje. Po članu 121. Zakona o braku
i porodičnim odnosima, roditelji mogu samo sa odobrenjem organa starateljstva otuđiti ili
opteretiti imovinu svog djeteta samo radi njegov izdržavanja, vaspitanja, i obrazovanja ili ako
to zahtijeva koji drugi njegov interes. Prema tome, imovina maloljetnog djeteta može biti
opterećena samo ako je to u njegovom interesu. Sama saglasnost Centra za socijalni rad, bez
utvrđenja da je dato opterećenje u interesu tužiteljki, čini predmetni sporazum ništavim
budući da je zaključen protivno navedeno odredbi. Saglasnost Centra predstavlja akt
raspolaganja, a ne upravljanja imovinom maloljetnih tužiteljki, pa je zato svakako podložan
sudskoj ocjeni u ovoj pravnoj stvari. Zato je u nižestepenom postupku pravilno odlučeno kada
je eventualni tužbeni zahtjev usvojen.

Vrhovni sud Srbije, Rev-5303/99, od 25. 03, 2000. godine, A. Radovanov i M. Počuča, op. cit.
, str. 258)104

6. Sklapanje nagodbe o potraživanju maloljetne osobe-odobrenje organa starateljstva

Za valjanost nagodbe (bilo sudske bilo izvansudske) o potraživanju maloljetne osobe s

naslova naknade štete potrebno je odobrenje organa starateljstva.

Iz obrazloženja:

Predmet ovog spora, prema navodima tužitelja, jeste njihov zahtjev za nakanadu štete zbog
izgubljenog uzdržavanja maloljetnog tužitelja uslijed smrtnog stradavanja njegovog oca u
prometnoj nezgodi od 12. 09. 1991., koju da je skrivio vozač osiguranika tužene. To znači da
je u pitanju zahtjev za naknadu štete s osnove iz čl. 194 ZOO. U smislu ove odredbe, osoba
koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo
zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na nakanadu štete koju trpi gubitkom
izdržavanja ondosno pomaganja (st. 1.), te da se ova šteta nadoknađuje plaćanjem novčane
rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od
onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao na životu (st. 2.). Prvostepeni sud je
prihvatio tužbeni zahtjev u bitnome zato jer je zauzeo pravno shvatanje da se tužiteljica
rečenom izjavom o namirenju (izvansudskom nagodbom nije mogla valjano odreći u ime
maloljetnog tužitelja za nakanadu predmetne štete bez odobrenja nadležnog tijela
starateljstva. Drugostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev ocjenivši ga neosnovanim u bitnome
zato jer je zauzeto pravno shvatanje da se tužiteljica rečenom nagodbom mogla valjano

104
Ibid., str. 441

18
odreći predmetne štete jer je u pitanju zahtjev za naknadu imovinske štete. Tužitelji s pravom
ukazuju na pogrešnost navedenog pravnog shvatanja drugostepenog suda glede valjanosti
rečene nagodbe. Ovo zato jer po pravnom shvatanju ovog revizijskog suda u smislu čl. 302
Zakona o braku i porodičnim odnosima, za valjanost naogdbe (bilo sudske bilo izvansudske)
o potraživanju maloljetne osobe zasnovanom na naknadi očinjene mu štete potrebno je
odobrenje organa starateljstva.

(Vrhovni sud Hrvatske, Rev-2267/94, od 03. 01. 1997. godine, Izbor odluka VSRH 2/97, odl.
36. i informator 4586/98)105

7. Pravni posao o otuđenju ili opterećenju imovine maloljetnika zaključen bez odobrenja
organa starateljstva- naknadno odobrenje

Valjan je pavni posao o otuđenju ili opterećenju imovine maloljetnog djeteta koji je zaključen
bez odobrenja organa starateljstva ako ga je taj organ naknadno odobrio.

Iz obrazloženja:

Prigovor da je nevaljano odobrenje predmetne nagodbe koju je dao nadležni starateljski

organ zato što je dato naknadno, dakle jer nije postojalo u času kada je nagodba učinjena,
nema svog oslonca u odredbi čl. 296. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Prema toj
odredbi roditelji mogu s odobrenjema nadležnog organa starateljstva otuđiti lil opteretiti
imovinu maloljetnog djeteta radi njegova izdržavanja, liječenja,odgoja ili obrazovanja ili ako
to zahtijeva neki drugi interes djeteta. To odobrenje nesumnjivo može biti dato naknadno kao
što su to sudovi obrazložili, što dakako ne znači da bi bila bez pravnog učinka i prethodno
data dozvola za sklapanje nagodbe, samo zbog toga što je data kao prethodna dozvola, a ne
kao naknadno odobrenje. Drugim riječima za valjanost nagodbe, u slučaju kakav je
konkretni, nije odlučno da li je nadležni organ dao prethodno saglasnost za sklapanje ili
naknadno odobrenje već zaključene nagodbe.

(Vrhovni sud Hrvatske, Rev-2087/88, od 12. 04. 1989. godine, PSP 44/90, sr. 116, odl. 112)106

8. Pokloni bračnih partnera u korist zajedničke maloljetne djece ne podliježu odobrenju

organa starteljstva

Dobročina raspolaganja bračnih drugova u korist zajedničke malodobne djece ne podliježu, u

smislu odredbe čl. 10. st. 2. ranijeg Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece ( kome
odgovara čl. 182. sadašnjeg Porodičnog zakona FBiH),odobrenju organa starateljstva.

(Vrhovni sud Bosne i Heregovine, Rev-401/80, od 29. 11. 1981. godine, Bilten VSBiH 1/81,
str. 36)107

105
Ibid., str. 442
106
Ibid., str. 443
107
Ibid.

19
9. Zakoniti zastupnici maloljetnog djeteta-priznanje tužbenog zahtjeva-odobrenje organa
starteljstva

Roditelji kao zakoniti zastupnici maloljetnog djeteta moraju imati odobrenje organa
starateljstva za priznanje tužbenog zahtjeva.

(Vrhovni sud Hrvatske, Gž-2064/69, od 09. 02. 1970. godine, ZSO, 1970, knj. 15, sv. 3, sr. 34
i NZ 9/70, str. 717)108

10. Neodobreni dogovor majke djeteta i osiguravajuće organizacije da neće ulagati žalbu-
raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima

Kao protivan zakonu (čl. 299 Zakona o braku i porodičnim odnosima) i stoga bez procesne
važnosti, sud je cijenio neodobreni dogovor između majke i zakonite zastupnice malodobne
oštećene i tužene (osiguravajuće organizacije) o tome da neće ulagati žalbe.

(Vrhovni sud Hrvatske, Gž-3897/97, od 16. 05. 1979. godine, PSP 16/79, str. 61, odl. 172)109

11. Tužba za naknadu štete uzrokovane smrću drugog roditelja u jednokratnom iznosu-
odobrenje organa starateljstva

Roditelj kao zakonski zastupnik svog maloljetnog djeteta u parnici za naknadu štete
prouzrokovanu smrću drugog roditelja, dužan je da uz tužbeni zahtjev kojim se traži naknada
imovinske štete u jednokratnom iznosu, a ne u mjesečnim rentnim iznosima, priloži i
odobrenje nadležnog organa starateljstva iz kojeg bi se moglo prihvatiti da je takav zahtjev
opravdan.

(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Gž-315/76, od 11. 03. 1976. godine, ZSO, 1976, knj. 1, sv.
3, odl. 302)110

108
Ibid., str. 444
109
Ibid.
110
Ibid.

20
ZAKLJUČAK

Pozitivnopravna i ograničena uporednopravna analiza relevantnih propisa upućuje na

zaključak da zakonodavstva u BiH - prevashodno porodičnopravna - sadrže solidna rješenja i
odgovarajuće mehanizme zaštite imovinskih prava i interesa djeteta, predviđajući posebna
ograničenja za njihove zakonske zastupnike (roditelje i staraoce) i priznajući maloljetnicima u
određenim slučajevima ograničenu poslovnu sposobnost. Međutim, stanje u realnosti ne prati
nužno normativu, pa bi istraživanje prakse i iskustava centara za socijalni rad u pogledu
razmatranih pitanja pružilo dragocjene podatke koji bi pomogli u identifikovanju i
kvantifikovanju razlika između stvarnog i normativnog. Zatim, zakonom propisana forma
pravnih poslova između roditelja i djece, odnosno roditelja kao zastupnika djeteta i trećeg
lica, takođe doprinosi pravnoj zaštiti imovinskih prava i interesa djeteta, kao i pravnoj
sigurnosti uopšte. Solemnizacijom navedenih pravnih poslova zahtijeva se postupanje organa
starateljstva i promoviše pravna zaštita prava djeteta, odnosno provjerava se opravdanost
posla sa stanovišta njegovih interesa. Kao dodatna zaštita djetetovih imovinskih prava postoje
mjere i ograničenja koja idu u pravcu smanjenja slobode roditelja kada je u pitanju imovina
njihove djece. S obzirom da BiH još uvijek nije članica EU, komparacijom zakonodavnih
rješenja u našem i europskim porodičnim zakonima, došlo se do konstatacije da su imovinska
prava djeteta uređena i zaštićena na sličan način kao u EU. Porodična zakonodavstva
pojedinih članica na identičan način uređuju prava roditelja na imovini djeteta kao i domaće
zakonodavstvo. Što nas navodi na mišljenje da je zaštita prava djeteta, gledana sa ovog
aspekta, na zadovoljavajućem nivou, ali naravno uz intenciju ka njenom daljem unapređivanju
i proširenju. Krajnji cilj jeste da, stavljajući kao primaran, interes djeteta bude vodilja na
osnovu koje će se izgraditi sistem koji u potpunosti štiti i što je još važnije ostvaruje prava
djeteta u svim aspektima, ne samo imovinskim. Dakle cilj je da se postepenom reformom
cjelokupnog pravnog sistema stvori platforma koja će omogućiti djetetu potpunu pravnu
sigurnost. Ovo iz razloga što su djeca „zaštićena“ kategorija na čija se prava treba obratiti
posebna pažnja. Smatramo da će sam proces integracije ka EU izvršiti odgovarajuće promjene
u domaćem zakonodavstvu, a koja se tiču zaštite i ostvarivanja prava djeteta, s obzirom na
automatizam po kojem se nacionalna zakonodavstva usklađuju sa europskim prlikom ulaska
države u EU.

21
LITERATURA
Knjige i priručnici
1. Ljudska prava, Odabrani međunarodni dokumenti, Ministarstvo vanjskih poslova
BiH, Sarajevo, 1999.
2. Medić Duško, Tajić Haso, Porodično pravo u praksi, Sarajevo, 2013.
3. Panov Slobodan, Porodično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu i Službeni
glasnik, Beograd, 2008
4. Traljić Nerimana, Bubić Suzana, Porodično pravo, Sarajevo, 1998.
5. Zečević Enver, Porodičnopravni odnosi, Sarajevo, 2005.

Pravni akti

1. Porodični zakon FBiH, „Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 31/14
2. Porodični zakon Brčko Distrikta, „Službeni glasnik Brčko Distrikta”, br. 66/07
3. Ustav Federacije BiH, „Službene novine FBiH“ br. 1/94
4. Zakon o notarima Federacije BiH ,“Službene novine FBiH“ br. 45/02
5. Zakon o obligacionim odnosima “Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 46/85, 45/89 i
57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94, “Službeni glasnik RS”, br. 17/93
i 3/96
6. Obiteljski zakon Hrvatske, Narodne novine, br. 116/2003, 17/2004, 136/2007,
107/2007, 61/2011.
7. Zakon o zakonski zvezi in družinskih razmerjih – ZZZDR-C (Uradni list RS, št.
16/2004)
8. Porodični zakon Srbije, („Službeni glasnik RS“, br. 18/2005)

Članci i studije
1. Bubić Suzana, Uticaj europskog prava na porodično pravo u Bosni i Hercegovini, u:
Zbornik radova, Naučni skup- Razvoj porodičnog prava- od nacionalnog do
europskog, Mostar, 21. 12. 2012. godine
2. Hrabar Dubravka, Nova procesna prava djeteta- europski pogled, u: Godišnjak
Akademije pravnih znanosti Hrvatske, studeni 2012. godine
3. Hrabar Dubravka, Prava djece u obitelji, u: Godišnjak Akademije pravnih znanosti
Hrvatske, 1994. godine,
4. Krešić Boris, Softić Edina, Demokratizacija porodičnog prava, Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Tuzli, 2016. godine
5. Mijić Jerka, Petani Rozana, Percepcija o poštivanju prava djeteta u obitelji kod
mladih, Acta Iadertina, 6(2009),
6. Petrović Borislav, Kostić Miomira, Međunarodnopravna zaštita djece, u: Godišnjak
Pravnog fakulteta u Sarajevu, LV – 2012.,
7. Radić Darko, Zaštita imovinskih prava i interesa djeteta, u: Godišnjak Pravnog
fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, 2015. godine

22