GEORG TRAKL

Trakl (1887-1914), jedan od najvećih nemačkih pesnika, čije se ime svrstava uz Helderlina,
Rilkea, Brehta i Celana, ostavio je poeziju koja je u neprekidnom raspadanju i dezintegraciji
svega, postojećeg, u istovremenom bivstvovanju i poništavanju bivstvujućeg. Za života
objavljena mu je samo jedna zbirka, "Pesme", 1913. S početkom rata mobilisan je kao
sanitetski poručnik i poslat na galicijski front. Posle bitke kod Grodeka, u kojoj su
austrijske trupe poražene, doživeo je nervni slom i pokušao samoubistvo, ali su ga
saborci spasli. Užasi rata, za ionako nestabilnu pesnikovu psihu, bili su šokantno i
traumatično iskustvo. Uzeo je smrtonosnu dozu kokaina i okončao život u 27. godini.

Kod njega ima mnogo važnih motiva, poput krivice (uporedivo je sa Dostojevskim),
boga (vidi se Helderlin), incesta, PRESTUPA uopšte, kao i pitanje jezika. Kod njega je
uvek problem čitanja kroz biografsko i incest, ali Trakl donekle incest vidi kao istinu
naše seksualnosti uopšte, i figura majke u edipalnom trouglu je kod njega figura sestre.
U vezi sa tim je i diskusija iz osamdesetih u vezi sa pesmom 'Grodek', kada se postavlja
pitanje da li na kraju poseže za sestrom ili hrišćanstvom. Upravo je tu ključ čitanja Trakla
po mom mišljenju - kod njega ružno i zlo nije nužno negativna vrednost, vidi pesmu
'Ljudska beda', nego je ključ bede nemogućnost da se prevaziđe DVOSMISLENOST
sveta. Tu je i ključ religijskog - bog je dvostruko skriven i nem je - u njega se više ne
veruje, ali bez njega je nemoguće opstati i zato je moderno religijsko saznanje upravo to
saznanje o napuštenosti boga. Zanimljivo je da je njegova rana poezija, sem Psalma i De
profundisa, u čvrstoj formi (i Hajm piše u vezanom stihu!), posle se ide ka slobodnom stihu.
Kod njega je jasna tenzija između apolonijskog i dionizijskog, gde je dionizijsko stalna
promenljivost svega realnog, a apolonsko pokušaj da se to realno zahvati, ODNOSNO
tenzija između realnog (UŽASNOG) i poetskog (apolonskog) koje treba da zahvati taj
užas.
E, sad, u njegovo vreme je aktuelno delo Ota Vajningera, Pol i karakter, gde se sve negativno
upisuje u ženu - kod Trakla je sve zavodljivo u jeziku žensko, a duh je muški, i kao
rezultat toga, jezik je androgen.
U 'Grodeku', edipalni kompleks je i u smrti, i jezik pastorale je samo jezik koji pokušava
da prikrije unutrašnju disharmoniju. Problem jeste to što, ako je incest istina naše
seksualnosti, onda je sve sublimacija i cela zapadna tradicija pisanja ljubavne poezije
(Dante, Petrarka) je samo način da se ova incestuozna priroda ljubavi sakrije.
Detaljnije ću analizirati 'Psalm' i malo ću napisati o paraleli posle sa Remboom, čisto da malo
komparativno nešto kažeš. :D

Na početku, u Psalmu su date glavne dionizijske slike: vinograd i ostalo, ali je sve
presušilo i napušteno je, a mleko ima neobičnu ulogiu sakrivanja, falsifikovanja. U
drugom delu, nazire se nekakva mitološka istina u svakodnevnom, ali je data i slika
smanjivanja, zatvaranja prostora i parcelizacije. Tu je i slika kuge koja dolazi sa istoka,
što se u ključu srednjeg veka čita kao kazna - Atina je, takođe, u antici bila pogođena
kugom zbog Edipovog greha, a on je tražio krivca - SVE VREME JE ON BIO KRIV!
Stoga, moderni čovek je kriv, on je bolestan od svoje modernosti, i kroz prozor mu
istovremeno dolaze i lek i užas.
Tu je sledeći sloj: on govori o tuđoj sestri, o nekom drugom (o ne-Ja), i neprihvatljive
snove pokušava da sublimira, odnosno da istupi iz edipalnog kompleksa kroz superego -
njegov prekršaj, prekršaj lirskog subjekta, jeste užitak u spremnosti da se ubije i otac i
bog jer ne može da nađe svoju poziciju unutar edipalnog kompleksa, ali su svi sablasti jer
ne mogu da umru: vrata onostranog su zatvorena, i izlaz su smrt, životinjski nivo i varvarstvo.
Ako uspeš, pročitaj i pesmu 'U zavičaju', tu je najbolje možda opisan prodor incestuozne
želje i slika neprozirnog sveta u kojem želja ne može da prepozna svoj objekat.

Kad je o Rembou reč, Klamer ga je preveo, to sam već pisala u prethodnom mejlu, i značajna
je Traklova konkretnost slika i kad se uporedi sintaksa Remboovog 'Detinjstva'
(PREVODA!) i Traklovog 'Psalma', vide se paralele, dok u 'Helijanu' ima najviše
reminiscencija na Remboa. Smanjuje i retorički element na minimum, i svaka slika postaje
rudimentarna dramska situacija, koja se ne razvija, već se takve slike nižu.

Traklov krik
Truda Stamać

Georg Trakl bio je neprilagođen. Gimnaziju je prekinuo u

sedmom razredu. Preminuo je nakon velike bitke kod
Grodeka brinući se za ranjenike, ne mogavši podnijeti
toliko umiranje, vjerojatno predoziran kokainom

„Tko bi to zapravo bio“, pitao je R. M. Rilke o Georgu Traklu te je uz jednu Traklovu pjesmu
otprilike rekao: „...nešto umirenja uz stanke oko onoga beskrajno nerječitoga: tako stoje
njegovi redci.“ O onome beskrajno nerječitom govorili su mnogi, pomažući nam uvijek
prigodno. Sjetimo se samo najutjecajnijeg: Martina Heideggera. No da bismo sami čitali
Georga Trakla, moramo ih, nakon što su nas možda potaknuli, zaboraviti.

Počnemo li ispočetka, moramo se prisjetiti: Georg Trakl rođen je 3. veljače 1887. u

Salzburgu, a umro 3. studenoga 1914. u Krakovu. To je vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata,
doba velikog urušavanja svijeta i svih vrijednosti. Trakl je umro u ratu, ali nije poginuo u
borbenoj akciji, već u vojnoj službi skrbeći se kao ljekarnik o ranjenicima nakon napada. Do
tada je, osim nekoliko izvedenih kazališnih jednočinki, nešto proze i pjesama objavljivao u
časopisu Brenner i sastavio dvije za života neobjavljene zbirke pjesama. Prva mu je knjiga
izišla dvadesetih godina, objavljivan je više oko Drugoga svjetskog rata, a kritičko izdanje
izišlo je 1969. pod naslovom Pjesme i pisma u Salzburgu. Tako je Georg Trakl pjesnik koji je
djelovao u odsutnosti koja danas triput premašuje duljinu njegova života. Idući mjesec navršit
će se upravo stogodišnjica njegove smrti.
Georg Trakl

Povijest književnosti svrstava Georga Trakla u vodeće ekspresioniste njemačkoga jezika.

Ekspresionizam je krik, čini se upravo onaj Edvarda Muncha te kao da je Trakl izgovorio
ono što je Munch pokazao, samo drugim sredstvima, u drugom materijalu. Taj se krik strave
različitom jačinom u različitim oblicima, u raznim izmima, razliježe tijekom cijeloga
dvadesetog stoljeća, u kojemu je Trakl malo živio. No bio je objavljivan, održavali su se
simpoziji, istraživalo se njegovo djelo.

Čita li se i danas, u dvadeset i prvom stoljeću? Sad kad se prisjećamo stogodišnjice Prvoga
svjetskog rata, stogodišnjice njegove smrti, podsjetimo na njegove pjesme prikazujući prvu
pjesmu u nizu pjesama objavljenih za života u časopisu Brenner. Riječ je o pjesmi Psalam.

Psalam
Posvećeno Karlu Krausu

To je svjetlo koje ugasio je vjetar.

To je klijet, koju pijanac napušta popodne.

To je vinograd spaljen i crn s rupama punim pauka.

To je prostor, koji obojili su mlijekom.

Luda je umrla. To je otok u južnom moru

Za prihvat boga sunca. Tiču se bubnjevi.

Muškarci izvode ratne plesove.

Žene bokove njišu sred povijuša i vatrenih cvjetova,

Kad more pjeva. O izgubljeni naš raju.

Nimfe su napustile zlatne šume.

Pokapa se stranac. Pa počinje sitna kiša.

Panov sin javlja se u liku ratara,

Koji prespavljuje podne na užarenom pločniku.

Male su djevojčice u dvorištu u haljinicama punim

srcerazdirućeg siromaštva!

To su sobe prepune akorda i sonata.

To su sjene što se grle pred oslijepljelim zrcalom.

Na prozorima bolnica griju se prizdravjeli.

Bijeli parobrod na kanalu dovozi krvave zaraze.

Tuđa sestra ponovno se javlja u nečijim zlim snima.

Počivajući u ljeskovu grmlju igra se njegovim zvijezdama.

Student, možda dvojnik, dugo za njom gleda s prozora.

Iza njega stoji mrtav mu brat, ili silazi niza stare zavojite stube.

U tami smeđih kestenova blijedi lik mladoga novaka.

Vrt je u večeri. U klaustru uokolo lepršaju šišmiši.

Djeca pazikuće prestaju s igrom i traže zlato neba.

Završni akordi kvarteta. Mlada sljepica drhtureći trči niz drvored,

A kasnije njezina sjena opipava duž zidova

opkoljena bajkama i starim legendama.

To je prazan čun što s večera pluta niz crni kanal.

U tmurnosti starog azila propadaju ljudske ruine.

Mrtve sirote leže uz vrtni zid.

Iz sivih soba izlaze anđeli blatom umrljanih krila.

Crvi im kaplju s požutjelih vjeđa.

Trg pred crkvom je mračan i šutljiv kao u dane djetinjstva.

Klizeći na srebrnim potplatima prolaze raniji životi

I sjene prokletih silaze put uzdišućih voda.

U svom grobu bijeli se mag svojim zmijama igra.

Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga.

Kako Georg Trakl slovi kao hermetičan pjesnik, pokušat ću s pokojim komentarom
naznačiti sadržaj pjesme.

Naslov je Psalam, a psalmi su starozavjetne pjesme koje su se pjevale kao hvalospjevi,

prosidbene tužbalice ili pak zahvalnice Bogu. Stihovi su sastavljeni od dva dijela, pri čemu
prvi dio, prvi polustih, izriče misao, a drugi je polustih dopunjuje istim ili suprotnim
značenjima.

Nakon upute dane u naslovu što pjesma kani, prvi stih Psalma započinje ukazivanjem na
svjetlo, drugi stih gotovo poput formule imenuje klijet (krčmu), treći vinograd, da bi se
imenovano u prvom polustihu opovrglo drugim polustihom ili – u drugom i trećem retku –
smanjilo imenovano. Dakle u prvom je stihu riječ o svjetlu koje ugasio je vjetar, zatim o
klijeti iz koje tek popodne odlazi pijanac (smanjuje se domaćost, idiličnost klijeti), pa o
vinogradu (božjem) punom rupa i pauka. Četiri puta zaredom stihovi započinju jednako,
gotovo poput priziva stvari koje se izvlače iz mraka nastala u prvom stihu, i to se prikazivanje
i opovrgavanje nastavlja do kraja pjesme, mrak raste kako svjetlo opada, pomiče se spiralno
prema završetku, no mogućnost vida nije posve isključena ni u odvojenom završnom stihu.
(Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga.)

Prevodeći bilo bi moguće priziv naglasiti stavljanjem opovrgnute riječi na prvo mjesto i reći
Svjetlo je to što ugasio je vjetar (zatim klijet je to, i vinograd je to, umjesto To je svjetlo (ili
ovo je svjetlo) koje ugasio je vjetar, pa krčma (klijet) je to koju pijanac napušta popodne. Čini
se isto, ali stavljanjem svjetla na prvo mjesto drugi polustih stječe prevlast, naglašava se
gašenje, spuštanje mraka, zatim kasni odlazak pijanca, pa crne rupe pauka i skraćuje božji
vinograd i prigušuje formulaičnost iskaza, neumitnost istaknuta ponavljanjem. Željela bih
produžiti svjetlo kako bi se vidjelo što ga sve prigušuje, što u opovrgnutosti traje.

Nakon imenovanoga sretnog otoka, koji je već stigao na mjesto gdje je trebao biti opovrgnut,
to jest na mjesto drugog polustiha (Luda je umrla. To je otok južnoga mora), imenuje se u
zadnjem stihu te kitice kao što se na početku imenovalo svjetlo, samo na kraju, u drugom
polustihu, ono što je izgubljeno: O izgubljeni naš raju.

Traklove pjesme u časopisu Sudnji dan 1913.

Slika raja, sretnog otoka gdje se pleše kad more pjeva, gubi se onoliko koliko je svijet u njega
prodro. Razina se snižava a područje proširuje. Nakon sklada u krajoliku (otok u južnom
moru) priziva se u drugoj strofi antički krajolik: (nakon što je vjetar ugasio svjetlo Nimfe su
napustile zlatne šume), u koji postupno prodire svijet današnjice: sin Pana, zemljoradnik
prespavljuje podne na užarenom pločniku gotovo suvremeno. Dovedeni smo u grad na rubu
kojega se bolesnici sunčaju na prozorima bolnica, a bolest uvozi parobrodom što plovi
kanalom. Treba li uopće reći tko bi mogao biti kormilar na tom brodu?

Kao da smo dovedeni kući. Kroz sirotinjska dvorišta došli smo do soba: To su sobe prepune
akorda i sonata. U njima borave sjene nesvjesne sebe (oslijepjela zrcala). Mjesto u sobama
gdje boravi anima, bliski ženski dio onoga koji se ne spominje, ali ipak određuje kao netko
tko ima sestru, koja kao da je sebe nesvjesna i ne može izići jer su hodnici zapušteni (u
klaustru lepršaju šišmiši) i kao da je rast od siromašnih djevojčica do sestara, od djece
pazikuće do studenta i braće zapravo opadanje. Kao da je to svijet početaka, tek naznačene
bliskosti koja traje koliko završni akordi, pa se neostvarena (u haljinicama punim
srcerazdirućeg siromaštva) pretvara u sjene među bajkama i legendama.

Razgovor između
Karla Krausa i Trakla
I ponovno na početku stiha i treće strofe pušta Trakl prazan čun da pluta niz crni kanal. A čun
je prazan jer se svijet ispraznio, propali su stari azili, siromašni leže uza zidove, sestre možda
ucrvali anđeli i čini se da je to već posve svijet sjena, a crni kanal rijeka Stiks uz koji na
srebrnim potplatima klize prošli životi. I odmah nam je prizvana Odiseja i Ilijada i svi ratovi.
Ali čun je prazan.

U cijeloj pjesmi ne spominje se nikakvo ja. Bojim se kao uopće kod Trakla. Nema ga. No
nagoviješta se srodstvom. Postoji sestra, netko blizak, gotovo sastavni dio nekog neizrečenog.
Primjerice djevojčice, tuđa sestra koja se igra njegovim zvijezdama, sjene u glazbi. Traklova
najmlađa sestra bila je pijanistica i pisalo se mnogo o mogućem incestu, što je u ono
doba bila česta književna tema (srećemo je i kod Musila). I postoje braća.

U Psalmu se spominju tri brata, dva mrtva i jedan živi. Mrtva braća imala bi biti –
prema Geraldu Stiegu – Hölderlin i Rimbaud, a živi Karl Kraus. Cijelu pjesmu Psalam
moguće je tumačiti kao razgovor između Karla Krausa i Georga Trakla. Obojica su
suglasna u ocjeni vremena i književne djelatnosti kao „feljtonske“, no Kraus vjeruje u spas
putem umjetnosti, imenujući sebe epigonom Goethea, dok Georg Trakl u to ne vjeruje.
Predzadnji stih U svom grobu bijeli mag se zmijama igra imao bi se odnositi upravo na
Karla Krausa, kojemu je pjesma posvećena. Kao umjetnik, posrednik između neba i
zemlje, igra se zmijama, što je također rekvizit iz raja, „pramotiv zla“ – to će reći vješt je u
rajskoj igri, umjetnosti, a zapušta etička pitanja.

Ali Karl Kraus je naslov, a ne posveta još jedne Traklove pjesme.

Karl Kraus
Bijeli veliki svećeniče istine,
Kristalni glasu u kojem prebiva Boga ledeni dah,

Bjesneći magu,

Kom pod plamnim ogrtačem zvecka plavi oklop ratnika.

U svom grobu bijeli se mag zmijama igra: taj je stih sredinom dvadesetog stoljeća uporabio
još jedan veliki hermetičan pjesnik kao građevni materijal za Fugu smrti. Riječ je o Paulu
Celanu. U Fugi smrti majstor iz Njemačke igra se zmijama, piše pismo zlatokosoj Margariti
(nasuprot pepelnokosoj Sulamki) i zapovijeda svom Židovlju da kopa grob u zraku. Taj je
citat koji desubjektivizira Celanov neposredni doživljaj holokausta time što konkretni
doživljaj vezuje uz književnu metaforu i tako daje značenje novoj metafori, dio možda jedne
od najpoznatijih pjesama o novom urušaju, o Drugom svjetskom ratu. A tad nije samo pao
poredak i slika svijeta, nego je pritom gotovo posve poklopljen čovjek.

Interpreti Celanove Fuge smrti govore kako je Celan od jezika kao materijala komponirao
fugu, glazbenu formu koja je u Celanovoj fugi značenje samo, naime iskazuje značenje kao
riječ. A tako je to i u Trakla (govori knjiga Alberta Hellmicha, Zvuk i izbavljenje. Problem
glazbenih struktura u lirici Georga Trakla, 1971), gdje se značenje pjesme dešifrira zvukom
stiha. Melodija stiha u nekim se pjesmama poklapa s melodijom obredne pjesme. To bi bilo
teško ovdje pokazati jer riječ je samo o prijevodu i drukčijim obrednim pjesmama.

O ludi koja je umrla

Svjetlo i tama, idila i stratište, život i smrt smjenjuju se kontrapunktski u gotovo svim
Traklovim pjesmama. Podsjetimo na njegovu posljednju pjesmu Grodek. Naslov je ime
mjesta gdje se odigrala velika bitka i posredno je uzrok Traklove smrti. Smjenjuju se iz retka
u redak jesenje šume – ubojito oružje, plava jezera – umirući ratnici. I tako sve do kraja, gdje
stoji stih o nerođenim unucima. Starozavjetno je brojno potomstvo bilo nagrada očevima za
pravo postupanje. Je li to ovdje nagrada ili konačno prokletstvo? Ne znamo. Vjerujem da je to
kao tako često u Trakla ostavljeno čitateljima. Odluka je na onome tko čita.

Grodek
Uvečer ječe jesenje šume

Od ubojita oružja, zlatne ravnice

I modra jezera, mračno se valja

Preko njih sunce; obgrljuje noć

Ratnike umiruće, divlji im vapaj

Razbijenih usta.

A tlo vrbika tiho se u se skuplja

Crveno oblačje, gdje bijesni stanuje Bog

Prolivenu krv, mjesečinast hlad;

Sve ceste u crnu uviru truhlinu.

Pod zlatnim granjem noći i zvijezda

Kroz šutljiv lug sjena sestre leluja

Da pozdravi duhove junaka, krvavih glava;

U trsci tiho zvuče tanane svirale jeseni.

O ponosna žalosti! Vi gvozdeni oltari

Vreli plam duha danas hrani silna bol,

Nerođeni unuci.

I nismo još ništa rekli o tuđincu, o ludi koja je umrla, o strancu koji je pokopan. Ozbiljni
čitatelji Trakla naslućivali su pod tim znakom Krista. I nismo još ništa rekli pod kojom se
metaforom krije neizgovoreno ja.

No treba li uopće reći: Georg Trakl bio je neprilagođen (svijetu koji je upravo prestajao
postojati). Kao đak bio je ponavljač koji je prekinuo gimnaziju u sedmom razredu. Zatim je
studirao farmaciju i mučno tražio posao apotekara. Našao ga je u vojnoj službi. Među
mnogim Traklovim donatorima koji su mu pomagali preživjeti bio je i Ludwig Wittgenstein.
Preminuo je nakon velike bitke kod Grodeka brinući se za ranjenike, ne mogavši podnijeti
toliko umiranje, vjerojatno predoziran kokainom.

Ali meni se Georg Trakl čini krikom. Razglas kriku. Kao Munchova slika. Čovjek se i ne vidi.
Vidi se krik.